Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti

Nastanak i razvitak

Kršćanske sadašnjosti

ZBORNIK RADOVA SA ZNANSTVENOG SIMPOZIJA

O 40. OBLJETNICI DJELOVANJA

NASTANAK I RAZVITAK KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI

Zbornik radova sa Znanstvenog simpozija o 40. obljetnici djelovanja

Zagreb, 21. i 22. veljače 2008.

Uredničko vijeće:

Bono Zvonimir Šagi, Anton Šuljić, Albert Turčinović

Urednik: Albert Turčinović

Korektura:

Marija Baričević

Grafičko uređenje i oprema:

Tomislav Alajbeg

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Željko Tanjić

Zamjenik gl. urednika: Stjepan Brebrić

Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb

Naklada: 1.500

ISBN 978-953-11-0559-0

(tiskano izdanje) 978-953-11-1511-7 (digitalno izdanje)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 727359

NASTANAK I RAZVITAK

KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI

Zbornik radova sa znanstvenog simpozija o 40. obljetnici djelovanja

Zagreb, 21. i 22. veljače 2008.

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Zagreb, veljača 2010.

Uvodne napomene

Podastiremo vam zbornik radova sa dvodnevnoga znanstvenog simpozija »Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti«, što ga je Kršćanska sadašnjost upriličila 21. i 22. veljače 2008. u velikoj dvorani Poslovnog kompleksa Zagreb (Chromosov toranj), Ulica grada Vukovara 271 u Zagrebu, u prigodi proslave 40. obljetnice svojega djelovanja. Naime, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« službeno je utemeljen ustanovnim dekretom kardinala Franje Šepera 22. veljače 1968.

Simpoziju je, u sklopu svečane proslave 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti, 20. veljače prethodila misa zahvalnica u zagrebačkoj katedrali koju je predslavio zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Kardinalova propovijed, te tom prigodom izrečena zahvala direktora Kršćanske sadašnjosti dr. Adalberta Rebića, uvode nas i u zbornik izlaganja na simpoziju.

Sam je simpozij bio zamišljen tako da su prvoga dana održana predavanja načelnije naravi i predstavljeni oblici suradnje Kršćanske sadašnjosti s drugim institucijama, ljudima, sredinama, idejama … Drugoga su dana uglavnom predstavljeni konkretni oblici djelovanja Kršćanske sadašnjosti i pojedine njezine publikacije. Izlaganja su u ovom zborniku otisnuta onim redom kojim su, po programu, i izgovorena.

U sklopu simpozija predstavljene su i za tu prigodu tiskane knjige Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu (uredio o. Bono Zvonimir Šagi) te u tri knjige Istrgnute misli za nezaborav (priredila Stella Tamhina) Vjekoslava Bajsića, Tomislava Janka Šagi-Bunića i Josipa Turčinovića. Donosimo i izlaganja s tog predstavljanja.

Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti

Dvodnevni simpozij zaključen je okruglim stolom Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti u tome. I ovaj zbornik zaključujemo objavljivanjem redigirane i ponešto skraćene diskusije na tom okruglom stolu.

Djelo je Kršćanske sadašnjosti obilno, ni četrdeset godina nije malo, što ni u ovom zborniku nije moglo ostati bez odjeka. Isprepleten je on svečanim slavljeničkim tonovima, znanstvenim elementima, bibliografskim podacima, a nije lišen ni odjeka polemičkih nota koje su pratile život Kršćanske sadašnjosti. No ključna je riječ u njemu, kao i u životu i djelu utemeljiteljâ Kršćanske sadašnjosti i u Kršćanskoj sadašnjosti sámoj – Koncil. I njegov duh.

Vjerujemo da će ovaj zbornik biti dobra informacija onima koji o Kršćanskoj sadašnjosti ne znaju dovoljno, ali i dobra podloga za istraživače raznih profila u proučavanju burnoga i plodonosnog vremena započetog s Drugim vatikanskim koncilom, kao i u istraživanju fenomena koji je iz Koncila iznikao u nesklonim prilikama – Kršćanske sadašnjosti

Zrelost duha našega naroda uvelike je ovisna o snazi kršćanske kulture

Homilija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u prigodi 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti, 20. veljače 2008. u zagrebačkoj katedrali

Draga braćo i sestre!

1. Slaveći obljetnicu Kršćanske sadašnjosti, okupili smo se kao zajednica vjernika u euharistiji, toj najizvrsnijoj kršćanskoj sadašnjosti. Ta sadašnjost Kristova spasenja spaja našu prošlost i objavljuje budućnost. Ona nam dopušta da sada budemo dionici spasenja i da slavimo ne samo s onima koji su pred nama otišli »obilježeni znakom vjere« nego i s onima koji su Bogu, na temelju njihova življenja vjere i njihova zalaganja da se čuje Božja riječ, povjerovali i pošli za Isusom.

Zahvaljujući Bogu za darove koje je našoj i sveopćoj Crkvi darovao u proteklih četrdeset godina, danas ne možemo i ne smijemo zaobići ljude i djela vezana uz Kršćansku sadašnjost i njezine napore da snažnije zaživi Božja prisutnost u hrvatskome crkvenom i društvenom tkivu.

Predragi vjernici, u ovom slavlju se spontano nameće povezanost obljetničkoga broja četrdeset i Četrdesetnice u kojoj se nalazimo pripremajući se za

Uskrs. Ovo korizmeno vrijeme je vrijeme prisutnosti, sabranosti, osluškivanja

Riječi i stavljanja sebe pred Božje lice. Predivno je večeras slušati Božju riječ pretočenu u hrvatsku riječ; čuti Boga koji svojemu narodu progovara u suvremenosti, zahvaljujući ljudima koji su unijeli i prinijeli sebe, da bi se – između

tolikih učinjenih djela – s naših ambona i oltara slijevao ne samo prijevod već i molitveni duh niknuo iz doma Slavljenice – iz Kršćanske sadašnjosti.

Upravo je ta Božja riječ, osim ljudi i pravnih akata, početak svakoga kršćanskog dobrog djela. Ovdje su s nama u ovaj liturgijski spomen-čin uključeni i nositelji prvih nastojanja, ali i ljudi koji su slavili sakramente kršćanske inicijacije, pomirenja, ženidbe, bolesničkoga pomazanja, kao i djeca, mladi i odrasli koji su listali prva izdanja i napajali se riječju i slikama u kojima ih je Bog pozivao na život u istini te su postali prepoznatljivi stupovi novoga koncilskoga naraštaja. Mnogi su od njih s ovoga svijeta prešli nebeskomu Ocu uza zvuke pjesama, psalama, molitava i obreda koji su promišljani upravo u okrilju te izdavačke kuće.

S nama je i rijeka studenata teologije, svećenika i biskupa koji su svoje teološko znanje stjecali zahvaljujući daru marljivosti poniznih, a rekao bih i nikad dovoljno imenovanih ljudi. Koliko bi samo vjernika danas zahvalilo za potporu i darovano svjetlo koje je ulazilo u njihove domove i živote u četrdeset godina rada Kršćanske sadašnjosti!? S nama je sada u molitvi, u tome jedinom izražaju koji uspijeva obuhvatiti sve osjećaje i sva nadanja, nebeska i hodočasnička Crkva.

2. No, iz današnje Riječi koja nam je upućena lako vidimo da svako dobro djelo ima i svojih neprijatelja, iako se pitamo s prorokom Jeremijom: Zar se dobro uzvraća zlim? Prorok Jeremija je postao predmetom zavjere i nalazi se pod prijetnjom, zbog vjernosti vlastitomu zvanju i zbog raspoloživosti da pomogne drugima. Znajući da je svaki čovjek grješan i da se puno puta, misleći i želeći dobro, učini pogreška, danas je važno uvidjeti da je Bog našemu vremenu govorio na različite načine i po ljudima iz raznih skupina, koji su bili i mudri, i kojima nije nedostajalo Božjega duha, drugima pak savjeta, a proroci su imali dovoljno besjede. Večeras smo okupljeni da bismo molitvom tražili od Boga mir za sve naše nemire i nemire prošlih vremena; da bismo ljude koji su gorjeli za Crkvu na naizgled suprotnim stranama unijeli u zajedništvo i zahvalnost ove euharistije, da bismo sebi posvijestili poslanje koje nam je Gospodin povjerio, a prethodni su nas naraštaji u njemu zadužili i okrijepili. Prorok Jeremija nije pred nama da bismo sebe opravdavali ili živjeli tjeskobu, nego da bismo jedni drugima pomogli pronaći evanđelje.

3. Korizmena liturgija stavlja nas uz Isusa koji se svojom porukom opraštanja, istine, obraćenja, dajući svoj život za druge, za sve – bez razlike, uspi-

Homilija u prigodi 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti

nje prema Jeruzalemu, zadnjemu dijelu puta prema muci i križu. I dok Zebedejevi sinovi inzistiraju na budućnosti časti i premoći, Isus ponavlja značenje svoga poslanja: piti kalež, tj. osobno platiti za grješnike. Svatko tko teži prvim mjestima treba biti raspoložen za davanje vlastitoga života kao duhovnoga zaloga. Otajstvo muke se nastavlja u svojoj povijesnoj i teološkoj snazi. Prema pozivu sv. Pavla, svatko sudjeluje u ostvarivanju plodova muke (usp. Kol 1, 24). S pravom se može govoriti o supatnji tamo gdje u dubokome suglasju živimo s Gospodinom. Posebno je dojmljiva Gospodinova raspoloživost koja nas strpljivo pita: »Što želiš da ti učinim?« Isus je uvijek tamo gdje se nalazi trpljenje, gdje ljudska bijeda moli pomoć. Isus je spreman pridići, liječiti i prosvijetliti.

Zahtjev majke apostola Ivana i Jakova povezan je sa zahtjevom za prvenstvom i moći. Isus se još jedanput nalazi pred nerazumijevanjem svoje osobe i svoga poslanja od strane najbližih. Takav stav prati odgovorom koji im govori da ne znaju od kojega su duha. Upravo kao što se ražalostio onda kada su putem između sebe raspravljali tko je među njima najveći, s težnjom da sve bude usredotočeno na njih. On ih neprestano stavlja pred proturječnost: velikani ovoga svijeta vladaju nad drugima, a on je došao služiti i dati svoj život.

4. Isusov put prema Jeruzalemu, gradu žrtve, cilju proroka i Božjih svjedoka, ispunja i daje značenje svakomu kršćanskom djelovanju. Danas je Krist pred nama odlučan i miran, dok treći put naviješta učenicima bolnu i slavnu smrt koja ga čeka u Jeruzalemu. To slavno iščekivanje i nama u svijest doziva da korizmu trebamo živjeti kao veliki zajednički put prema Vazmu, blagdanu života. Znamo da taj put ne prihvaćamo uvijek na način kako želi Isus.

Ni učenici ga nisu prigrlili s oduševljenjem, nego su za sebe priželjkivali, očekivali i gotovo zahtijevali neko časno mjesto u novome kraljevstvu. Onaj tko se klanja Bogu, od njega ništa ne zahtijeva. Nisu shvatili, a još su manje prihvatili, da je put učenika udioništvo na putu Učitelja. Olako govore da će sve moći učiniti, čak i piti kalež. Slijepi su jer sve promatraju ljudskim očima. Ništa manje slijepa za Božje stvari nisu ni ostala desetorica učenika, jer im je žao što nisu uključeni i oni. Zaboravili su da poziv dan od Boga nije ljudska povlastica, nego ljubav koja prihvaća služenje drugima i Crkvi.

5. Draga braćo i sestre! I danas nas Bog uzima nasamo i svojom nas Riječju priprema za življenje velikoga djela spasenja. S pomoću tri navještaja muke i uskrsnuća ostvaruje se sve veći odmak u nerazumijevanju. Sjetimo se da je apostol Petar nakon prvoga navještaja reagirao neprihvaćanjem, jer mu

je na pameti bila ljudska briga, te je bio ukoren riječima »Odlazi od mene!« Nakon drugoga navještaja učenici su se rastužili, a nakon trećega se rađa opće nerazumijevanje. Današnji evanđeoski odlomak je na razmeđu dviju slava: slave Sina Čovječjega i ljudske slave. Prva se nalazi u služenju i davanju života; druga je u posjedovanju, u traženju da se bude služen i u širenju sebičnoga posjedovanja koje znači umiranje.

6. Kršćanska sadašnjost rođena je kao »nezamjenjivi instrument za koncilska gibanja«, kako je u uvodnoj riječi u »Svescima« 1966. napisao kardinal Franjo Šeper, ali je ubrzo postala i mjestom za širenje i unapređivanje teološke misli i građenje teološke kulture ponajprije u Hrvatskoj, ali i puno šire. Ona je postala pomoć u nastojanjima dubljega i obuhvatnijega zahvaćanja u teološko blago te pomoć u premošćivanju nasilne odvojenosti, uzrokovane komunističkim režimom, od europskih i svjetskih teoloških i crkvenih gibanja. Rad Kršćanske sadašnjosti bio je usredotočen na čuvanje teološke sadašnjosti, u dopuštanju da Drugi vatikanski koncil uspije progovoriti našoj Crkvi. Stoga je razumljivo da su prvi koraci bili usmjeravani na dokumente, na koncilska istraživanja, na informiranje o događanjima. Ipak, u taj je rad bila utkana svijest da je potreban snažniji utjecaj na bogoslovna učilišta i sjemeništa; povezivanje strujanja iz teološkoga svijeta izvan Hrvatske i domaćega teološkoga znanstvenog istraživanja. Karika koja je prekidana desetljećima tražila je nove klice teološke kulture.

7. Prvo samostalno izdanje imalo je ekumenski značaj. Djelo Rogera Schutza »Dinamika provizornoga« na dopadljiv način ocrtava događanje koje je bilo prepuno zamaha, ali još uvijek nedorađeno i s mnoštvom zacrtanih želja. Naslovi prvih nizova i revija u Kršćanskoj sadašnjosti, kao što su: Metanoja, Svjedočenja, Riječ, Žarišta, Effatha na predivan način izražavaju dinamiku početaka.

Ti počeci su praćeni velikim izdanjima Biblije, zatim prijevodima liturgijskih knjiga, što je praćeno brigom za navještaj Božje riječi i novim pristupima homiliji s pomoću Službe Riječi. Velika je briga posvećena teološkim časopisima i drugim izdanjima, od nizova Teološki radovi, Volumina theologica , časopisa Bogoslovska smotra, časopisa koji su se bavili hrvatskom crkvenom poviješću, kao Croatica christiana periodica, zatim onaj studenata teologije Spectruma, a sve u sinergiji s novim dokumentima Crkve, osobito s prevedenim Dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. Drago mi je što je upravo

Homilija u prigodi 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti

za 40. obljetnicu Kršćanska sadašnjost našoj javnosti dala 7. popravljeno i dopunjeno izdanje Dokumenata Drugoga vatikanskog koncila.

U krilu Kršćanske sadašnjosti rađali su se početci katoličke novinske agencije; živjela je skrb za katehetske priručnike; posredovana je pastoralna zauzetost za odgoj kršćanskih obitelji. Iako je u središtu bila sadašnjost, ona je živjela od približavanja prošlih vremena Crkve vrednujući hrvatske specifičnosti, bilo povijesne, bilo književne i likovne, bilo poglavito teološke naravi. Hrabro se ulazilo u nosive koncilske teme o eklezijalnosti, ekumenizmu, dijalogu s onima koji su vjerovali drukčije i koji su oblikovali tadašnju Crkvi nesklonu kulturu.

8. Draga braćo i sestre, Kršćanska je sadašnjos t danas, nakon četrdeset godina stasanja, kušnja, traženja i potvrđivanja još snažnije pozvana oblikovati kršćansku kulturu u Hrvatskoj. Teološka je kultura nedvojbeno važna sastavnica kulture jednoga naroda. Kulturno-teološka formacija je u službi naviještanja, evangelizacije i izgradnje Crkve. Danas možemo reći da je prevažno pitanje suvremenoga pastorala upravo pitanje kulture. Dobro osjećamo koliko u sadašnjemu vremenu nedostaje javna teološka i vjernička riječ, koja je sposobna proročki se otkloniti od suvremenih manipulacija protiv čovjeka. Držim da je zrelost duha našega naroda uvelike ovisna o snazi kršćanske kulture u kojoj teologija ima nezamjenjivo mjesto i ostaje njezinom dušom. Stoga danas veliku zahvalu dugujemo ljudima koji su adiuvante Spiritu Sancto približavali inozemnu teološku misao, šire od ipak zatvorene znanstvene teologije, i stvarali temelje našega crkvenoga govora. Put autentične crkvenosti nikada nije prolazio ohološću, nego samozatajnošću. U svojim neumornim nastojanjima tražili su putove Crkve, nailazili na osporavanja, neprihvaćanja, sumnjičenja sa svih strana. Mnogi su trpjeli, a neki u kušnjama izgorjeli do smrti. Ostaje i dalje vrijediti ocjena blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića o ljudima koji su nosili protekla desetljeća: »Ti su ljudi htjeli učiniti da Crkva bude što prisutnija i što djelatnija u javnosti.«1 Zanimljivo je stoga da je točan datum osnivanja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost blagdan Katedre sv. Petra apostola, 22.  veljače 1968. Moja je želja i molitva da časovita nepovjerenja, iako često i oštra, zbunjujuća u zapletenostima i nejasnoćama odnosa unutar socijali-

stičkoga i komunističkoga kolopleta u kojemu se Crkva nalazila u bezbrojnim nesigurnostima, danas u novim okolnostima, nakon pada komunističkoga režima, prerastu u međusobno opraštanje i u povjerenje, prerastu u zajedničko nastojanje da se dalje nosi koncilski duh i da sadašnjost naša hrvatska, i crkvena i društvena, uistinu bude kršćanska.

Nakon simboličke brojke četrdeset, nakon što se okusila oporost komunističkoga sužanjstva i težina mrmljanja u hodu kroz pustinju, molimo za novo zajedništvo u naporima koji traže izgrađene ljude s ljubavlju prema Crkvi i hrvatskom narodu. Četrdesetnica je objava Božje radosti čovjeku koji je klonuo i koji osjeća slabost. Ona je dar Božje ljubavi svakomu tko je pošao za Isusom Kristom. Danas je naša dužnost prepoznati i priznati velika učinjena djela, za koja su veliki ponizni ljudi prije četrdeset godina, od kojih su neki i večeras među nama, znali da su samo služitelji tih djela, često i s kaležom trpljenja u rukama. Ispijali su ga, uza sve ljudske ograničenosti i slabosti, samozatajno i s više crkvenosti negoli je u spomenicima prošlosti ostalo zapisano. Neka im se Bog smiluje, neka im podari oproštenje i neka im bude punina nebeske radosti! I dok zahvaljujemo, zazivam zagovor Presvete Bogorodice Marije, svetih i blaženih hrvatskoga naroda, posebno bl. Alojzija Stepinca na rad Kršćanske sadašnjosti da preobražajno svjetlo Četrdesetnice obasja sve djelatnike i suradnike, kako bi kršćanskom hrabrošću i ustrajnošću bili svjetlo u svim ljudskim tminama. Amen.

Zahvalna riječ poslije mise u katedrali

Dr. Adalbert REBIĆ , direktor Kršćanske sadašnjosti

Zahvaljujem Vam, uzoriti gospodine kardinale, što ste se odazvali i s nama slavili ovu svetu euharistiju kao uvod u slavlje 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti i kao zahvalnicu za sva primljena dobra od Boga kroz 40 godina našega izdavačkog rada. Zahvaljujem i na Vašoj mudroj i nadahnutoj homiliji kojom ste nas pozvali i potakli na zajedničko nastojanje da se koncilski duh nosi dalje i da naša hrvatska, i crkvena i društvena, sadašnjost uistinu bude kršćanska.

Doista je dostojno i pravedno da smo ovdje na grobu našega utemeljitelja kardinala Franje Šepera, nadbiskupa zagrebačkoga, slavili ovu svetu euharistiju zahvale Bogu. On je na nagovor, tada mladih entuzijasta, Josipa Turčinovića, Tomislava Šagi-Bunića i Vjekoslava Bajsića 22. veljače 1968. godine utemeljio Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Želio je da djelatnost Kršćanske sadašnjosti bude nezamjenjivi instrument za koncilska gibanja, pomoć u nastojanjima dubljega i obuhvatnijega zahvaćanja u teološko blago, razvijano i produbljivano poslije Drugoga svjetskoga rata, kada smo mi u Hrvatskoj bili prisilno odvojeni od europskih i svjetskih teoloških i crkvenih gibanja.

Doista je dostojno i pravedno da smo slavili ovu zahvalnicu i na grobu blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića koji nas je pratio svojim savjeti-

ma i očinskim riječima u vrijeme najveće kušnje, u vrijeme kad smo prolazili između Scile i Haribde, u vrijeme kad je i njemu bilo teško nositi teret koji su njemu i nama nametnule s jedne strane komunističke vlasti, a s druge strane, neki čimbenici unutar naše Crkve, koji su se nerazumljivo protivili Kršćanskoj sadašnjosti. Mi smo bili s njime, sa svojim nadbiskupom, povezani i slušali smo njegove savjete. Rekao nam je: »Radite dalje kao i do sada, ne obazirite se na protivnike i ne dajte se izmanipulirati od komunističkih vlasti!« Mi smo mu obećali vjernost i tu vjernost smo sačuvali do kraja. Hvala mu.

Sada smo, uzoriti gospodine nadbiskupe, u vašim rukama. Kršćanska sadašnjost je vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije, pa Vas molim da nas pratite i dobrim savjetima, molitvama i natpastirskim blagoslovom.

U svome radu smo se nadahnjivali i ljubavlju blaženoga Alojzija Stepinca prema Svetom pismu i prema knjizi.

Zahvaljujem svemogućemu Bogu na izobilnim dobročinstvima i milostima koje nam je dijelio u našem radu. Zahvaljujem i Blaženoj Djevici Mariji na njezinoj zaštiti. Hvala.

NASTANAK I RAZVITAK KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI

Znanstveni simpozij prigodom 40. obljetnice Kršćanske sadašnjosti

PROGRAM

Četvrtak, 21. veljaČe 2008.

9.00 – 9.30 Pozdravni govori

9.30 – 11.00

Mons. Vlado Košić: Teološka recepcija Drugog vatikanskog koncila u Hrvatskoj i uloga Kršćanske sadašnjosti

Bono Zvonimir Šagi: Društvene i crkvene okolnosti u vrijeme utemeljenja i razvitka Kršćanske sadašnjosti

Živko Kustić: Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja

Kršćanske sadašnjosti; suradnja Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila

Stanko Uršić: Uloga Kršćanske sadašnjosti u okupljanju i teološkoj

izobrazbi vjernika laika

11.00 – 11.15 Pauza

11.15 – 13.00

Mario Cifrak: Izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti – sinteza

Franjo Šanjek: Suradnja Kršćanske sadašnjosti s Katoličkim bogoslovnim fakultetom

Adalbert Rebić: Međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti (osobito preko Svezaka – Communio)

Nastanak i razvitak Kršćanske sadašnjosti

Gjergji Lush: Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Drite

Karoly Harmath: Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Agape

diskusija

13.00 – 14.30 Pauza

14.30 – 16.00

Ivan Dugandžić: Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj

sadašnjosti

Josip Baričević: Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas

Emanuel Hoško: Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

Josip Kolanović: Suradnja Kršćanske sadašnjosti s Državnim arhivom

Hrvatske

16.00 – 16.15 Pauza

16.15 – 18.00

Jure Zečević: Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim

povijesnim prostorima

Peter Kuzmič: Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

Radovan Bigović: Kršćanska sadašnjost i pravoslavlje u nas

Esad Ćimić: Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

diskusija

Petak, 22. veljaČe 2008.

9.00 – 10.45

Petar Bašić: Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Ante Močibob: Služba Riječi – vrijeme, ljudi i značenje

Mirko Mataušić: Liturgijsko ­pastoralni listić – njegovo mjesto i značenje

Publicistika »kršćanske sadašnjosti«

Albert Turčinović: Kana, Vrijeme i Riječ

Stipe Bagarić: AKSA, Svjedočenja, Efatha, audiovizualna postignuća

Josip Grbac: Audiovizualna djelatnost Kršćanske sadašnjosti

Mons. Vladimir Stanković: Kršćanska sadašnjost i inozemna pastva

među hrvatskim katoličkim iseljenicima

diskusija

10.45 – 11.00 Pauza

11.00 – 12.00 Predstavljanje Prigodnih izdanja:

Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, uredio o. Bono Zvonimir Šagi (predstavlja Josip Baloban) i Istrgnute misli za nezaborav, priredila Stella Tamhina (predstavlja Anton Tamarut)

12.00 – 14.00

Okrugli stol: Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Sudjeluju predavači, stručnjaci i dionici simpozija

Pozdravi

Dr. Adalbert REBIĆ , direktor Kršćanske sadašnjosti

Poštovani i dragi prijatelji Kršćanske sadašnjosti! Preuzvišeni gospodine biskupe Košiću, dragi gosti iz Srpske pravoslavne crkve i iz drugih vjerskih zajednica, poštovani članovi Skupštine Kršćanske sadašnjosti, oče Bono Šagi, mons. Vladimire Stankoviću i Stella Tamhina, poštovani predstavnici Ministarstva kulture Republike Hrvatske i gradskih vlasti, cijenjeni predstavnici znanstvenih, kulturnih i društvenih ustanova naše zemlje i našega grada, draga braćo i sestre u Kristu.

Kršćanska sadašnjost sutra, 22. veljače, slavi svoje 40-godišnje postojanje, obogaćeno vrlo dinamičnom i bogatom izdavačkom djelatnošću. Glavni su akteri u ustanovljenju Kršćanske sadašnjosti bili Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović i Vjekoslav Bajsić. Oni su podastrli zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Šeperu svoju zamisao i želju da među Hrvatima na ovim prostorima stvore izdavačku kuću, po uzoru na njemačko-austrijski Herder. Kardinal je zamisao prihvatio, blagoslovio, te 22. veljače 1968. godine potpisao dekret o ustanovljenju Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« i zaželio da to djelo uspije.

U uvodnom dijelu Dekreta Kardinal piše: »Organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas ovisi o dubljem i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja. Da bi se taj cilj što bolje postigao, korisno je da

se posebno povedu napori oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i problematike te da se stvori što šira mogućnost informacija u tom pogledu.«

Istoga je dana nadbiskup zagrebački kardinal Šeper imenovao Vjekoslava Bajsića pročelnikom Centra Kršćanska sadašnjost a Josipa Turčinovića njegovim zamjenikom. Josip je operativno bio središnja ličnost svega rada Kršćanske sadašnjosti. On je 1975. i formalno imenovan direktorom Centra Kršćanska sadašnjost i to je ostao sve do svoje prerane smrti 1990. godine.

Svima je nama poznato što je sve u četrdeset godina svojega postojanja Kršćanska sadašnjost učinila na izdavačkome planu i šire, u krčenju i pronalaženju novih putova i novih djelovanja u tadašnjem socijalističkom društvu. U Kršćanskoj sadašnjosti nicali su nizovi raznih biblioteka – do danas ih ima četrdesetak, izdavali su se časopisi, filmovi i sve što je našim vjernicima bilo potrebno da se vjerski obrazuju i osobito upoznaju s Božjom riječi, sa smjernicama Drugoga vatikanskog koncila i s kršćanskim naukom. Nizovi Dokumenti, Metanoja, Svjedočenja, Riječ, Žarišta, Polazišta , časopisi Effatha i Vrijeme i Riječ na predivan način izražavaju dinamiku početaka Kršćanske sadašnjosti i znakovito ukazuju na to što je Kršćanska sadašnjost željela ostvariti svojim izdanjima. U četrdeset je godina Kršćanska sadašnjost objavila oko 1 800 naslova knjiga, od kojih su neke knjige višestruko ponavljane, surađivala je s oko 800 autora, pretežito (inozemnih i domaćih) teologa i pastoralaca, zauzetih za koncilsku obnovu i širenje Božje riječi. Tomu treba pribrojiti i filmove, video-proizvodnju, znanstvene teološke i pastoralne i crkveno-povijesne revije (časopise), koje je izdavala samostalno ili s Katoličkim bogoslovnim fakultetom.

Od 1974. godine – kada Kršćanska sadašnjost otkupljuje autorska prava na Bibliju od izdavačke kuće Stvarnost – objavljuje Bibliju Staroga i Novoga zavjeta. Do danas je Kršćanska sadašnjost Bibliju objavila u devetnaest izdanja, raznih formata i knjižnih oblika te je postigla da je ona postala najčitanija vjerska knjiga među Hrvatima posljednjih tridesetak godina, već i za komunizma. S Ilustriranom Biblijom za mlade Kršćanska sadašnjost je bila poznata od Londona do Vladivostoka.

Svu će tu djelatnost Kršćanske sadašnjosti obraditi predavači u svojim izlaganjima kroz ova naredna dva dana, danas i sutra. Sutra ćemo organizirati i »okrugli stol« o sadašnjosti i budućnosti teološke knjige, a bit će predstavljene i knjige koje smo Vam darovali: Istrgnute misli za nezaborav T. J. Šagi-Buni-

ća, Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, te knjigu Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu. Knjige će predstaviti Josip Baloban, v. d. dekana KBF-a i Anton Tamarut.

Sva ta tako bogata djelatnost ne bi mogla nastati i razvijati se da nije bilo ljudi koji su se odmah na početku sasvim predali ostvarivanju svojih zamisli i koji su na tome radili »Tag und Nacht«, kako mi piše neki dan veliki naš prijatelj i dobrotvor Hubert Lehner, o kojemu ću govoriti u svome predavanju. Taj njihov entuzijazam bio je ono što je nosilo Kršćansku sadašnjost u najtežim trenucima njezine opstojnosti; financijska pomoć bila je sekundarna.

Želio bih sada na početku pozdraviti i ujedno zahvaliti svim svojim suradnicama i suradnicima. No njih ima mnogo, i dugo bi trajalo svima ponaosob zahvaliti. Istaknuo bih ipak osobe koje već godinama djeluju u Kršćanskoj sadašnjosti i nekako su se poistovjetile s njome: gospođu Lidiju Kurelović, Stellu Tamhinu, Maricu Jurišić i, dakako, glavnog urednika Alda Starića, koji sa svojim zamjenikom Stjepanom Brebrićem, unatoč svojoj teškoj bolesti, stvara izbor i nosi uređivanje knjiga. Zahvaljujem svome pomoćniku Antonu Šuljiću, koji se zdušno trudio u organizaciji ovog simpozija.

I danas i sutra sve vas pozivamo na domjenak koji smo priredili za vas.

Ovime proglašavam znanstveni simpozij Kršćanske sadašnjosti otvorenim.

Recepcija Koncila u Hrvatskoj –uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Radost mi je progovoriti nekoliko riječi u pohvalu mojim vrlim profesorima, od kojih sam najviše primio – i ne samo ja nego niz generacija studenata KBF-a. Rado ih zovem »zagrebačka teološka škola« (kao što su, recimo to uvjetno, velikani teologije poslije Koncila stvorili tzv. »tübingenšku teološku školu« ili »münchensku školu«, ili »insbrušku školu« … Zagrebačku teološku školu, prema mome mišljenju, tvore: prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić, prof.

Vjekoslav Bajsić, prof. Josip Turčinović, prof. Bonaventura Duda, prof. Ivan Golub, prof. Marijan Valković, prof. Jerko Fućak, prof. Adalbert Rebić, prof. Aldo Starić … Moglo bi se nastaviti i nabrajati dalje imena teologa koji su svojim radom na teološkom polju poslije Koncila stvarali i stvorili tzv. zagrebačku teološku školu. Čast mi je i ponos što sam iznikao upravo u toj školi, što sam – tako se osjećam – učenik upravo tih velikih teologa. No prva troji-

ca – tzv. trolist: Šagi, Bajsić, Turčinović – ujedno su i utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti, čiju 40. godišnjicu upravo obilježavamo. Valja odmah reći kako je u Hrvatskoj Kršćanska sadašnjost okupila i širi krug teologa, koji su svojim radom, kao npr. profesori Kresina, Benvin i Bogović, također pridonijeli bogatoj djelatnosti Kršćanske sadašnjosti, no koje – budući da nisu radili neposredno u Zagrebu – nisam ubrojio u tzv. zagrebačku teološku školu.

Koliko je Drugi vatikanski sabor zaživio kod nas, u Hrvatskoj, teško je reći u nekoliko riječi. Sigurno da je, s obzirom na prilike u kojima je Crkva živjela šezdesetih godina – a to je bio anticrkveni totalitarni komunistički režim – ta recepcija Koncila u nas bila drukčija negoli u nekim drugim, tzv. slobodnim zemljama zapadnog svijeta. Ipak, čini mi se da je ta, premda nepovoljna situacija, u nekim momentima za život Crkve, gledajući s današnjeg motrišta, bila čak prednost. Nedostatak slobode iznjedrio je osobito kreativne ljude; nesklone prilike pobudile su neviđenu energiju kod mislećih ljudi Crkve koji su zapravo činili i ono što se činilo gotovo nemoguće. K tome, neki su krivi eksperimenti – koji su bili mogući na Zapadu, zbog slobode vjere i društvenih okolnosti – izostali kod nas, i zbog toga nam nije žao. No, bitni su elementi velikog crkvenog pokreta koji se zove koncilska obnova zaživjeli kod nas, i to na veoma dubok i autentičan način. Sigurno, nisu za to zaslužni samo teolozi, ali oni su bili tumači i širitelji ideja koje su zahvatile čitavu Crkvu i donijele joj to »novo lice Crkve«, o kojem govori podnaslov Glasa Koncila. Samo bih nabrojio neke neskrivene elemente te velike obnove koja je u Hrvatskoj i u hrvatskom narodu sigurno polučila pozitivne plodove; toliko pozitivne da ih danas pretpostavljamo kao da su bili oduvijek, odnosno na koje smo se već toliko privikli da niti ne bismo mogli zamisliti život suvremene Crkve bez njih. Događaji i ustanove – ili jednom riječju: stvarnosti koje su dio naše crkvene zbilje i koje su postale nezaobilaznim čimbenicima u hodu pokoncilske

Crkve u hrvatskom narodu su: Teološko­pastoralni tjedan (ove godine bio je to 48. po redu), tjednik – isprva mjesečnik – Glas (s) Koncila, izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost.

Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Među najznačajnije, pak, elemente koncilske obnove ubrajam: obnova liturgije, biblijska obnova, laički apostolat, ekumenizam i dijalog sa suvremenim svijetom. Sve je to u nas nezamislivo bez Kršćanske sadašnjosti.

Valja reći kako je kontekst u kojem se Koncil dogodio za naš narod i naše područje obilježen restriktivnim komunističkim sustavom (poslije progona Crkve povezanog s procesom protiv zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca), tako da je – u odnosu na slobodni Zapad – bila očita nedostatnost teološke literature, jer je naš milje bio odvojen od glavnih teoloških kretanja u svijetu. Zbog toga su naši teolozi – doslovno isprosivši copiright za prijevod teoloških tekstova u slobodnoj Europi – pokrenuli najprije časopis Svesci uz koji se prvi put pojavljuje termin »Kršćanska sadašnjost«, a od kojega se prvi broj pojavio pri kraju 1966. godine. Prvotni zadatak Svezaka bio je – kako je rečeno u »Riječi redakcije« – »da se ovim putem također pomogne što brže, što istinskije i plodonosnije kročenje Koncila kod nas«. Nadbiskup Franjo kard. Šeper potom, tj. 22. veljače 1968. ustanovljuje crkvenu ustanovu za izvršavanje

tih zadataka pod naslovom »Kršćanska sadašnjost, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije«.

2. k ršćanska sadašnjost

Kršćanska sadašnjost predstavlja fenomen koji se ukratko može iskazati kao enormna izdavačka djelatnost na području teološke literature, a čija je glavna svrha upravo promocija Drugog vatikanskog sabora. U tom je smislu svakako važno istaknuti karizmatičnost i silnu energiju njezinih osnivača (prvenstveno »trolista« Šagi–Bajsić–Turčinović), ali i čitavog kruga teologa koji su se okupili oko njih. Tu je, možemo to slobodno reći, Josip Turčinović bio glavni organizator i ubrzo direktor, premda je s dekretom o osnivanju Kršćanske sadašnjosti kard. Šeper prof. Bajsića imenovao prvim direktorom Kršćanske sadašnjosti. Prof. Turčinović toliko se poistovjetio s Kršćanskom sadašnjošću da se zasigurno može imenovati njezinom dušom. Glava je, možda možemo reći, bio Bajsić – tehničar, ali ne tek u smislu operative (sam je za sebe jednom rekao da je on u biti »šloser«, tj. popravljač svih mogućih aparata – i danas se časne sestre u Nadbiskupskom dvoru sjećaju da je on navijao, popravljao i

održavao ne samo sve satove u dvoru nego i sve druge strojeve – do toga da je održavao i prva računala koje je nabavila Kršćanska sadašnjost), nego Bajsić je, usudio bih se reći, u tom smislu bio više glava, a Šagi je bio srce te ustanove. Dakako da su svi bili i duša i srce i glava, ali ja sam si dopustio tu pomalo simplificiranu usporedbu ne bih li tako pokušao naznačiti svakome od tih naših velikana ono njihovo nezamjenjivo mjesto. No zapravo je teško reći nešto što bi odvojilo tu trojicu velikana, jer svi će – koji su njihovi bolji poznavatelji jer su bili njihovi suradnici – suglasno potvrditi moju tezu da su oni nerazdvojivi, i upravo kao »trolist« sinonim za Kršćansku sadašnjost.

3. d uh i djelatnost

Što je zapravo ta djelatnost Kršćanske sadašnjosti koja toliko zadivljuje i što predstavlja bez daljnjega fenomen naše crkvene stvarnosti u Hrvatskoj? To je zapravo, više negoli samo statistički gledano nepregledni broj izdanih naslova knjiga, onaj duh, rekao bih entuzijazam i žar koji je pokrenula ta djelatnost u našoj Crkvi. Naznačio sam, a sad bih želio kratko i obrazložiti glavne djelatnosti prema kojima se usmjerila djelatnost Kršćanske sadašnjosti. Rekoh:

1. obnova liturgije, 2. biblijska obnova, 3. laički apostolat, 4. ekumenizam i 5. dijalog sa suvremenim svijetom.

a) Obnova liturgije

Svima nam je poznato što je bit koncilske obnove liturgije. Na prvi se pogled, dakle, najprije vidi da je novouređeno svetište, gdje je narodu okrenut oltar – čime se više naglasila teologija gozbe, zatim da je uveden narodni jezik u liturgiju – što, međutim, u našim krajevima i nije posve novo, budući da se u nekim dijelovima naše zemlje sačuvala liturgija na starohrvatskom ili staroslavenskom (glagoljaši!) jeziku, što je bilo svojevrsno otkriće i za mnoge saborske oce, a što je bila naša hrvatska povlastica u odnosu na sav drugi katolički svijet koji je u liturgiji imao latinski ili grčki jezik. Dakako, pričest na ruku, pa onda i pod obje prilike, a posebno koncelebracija. Još treba reći kako

Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

su čitanja preuzeli čitači vjernici laici, itd. No, to su sve ipak više izvanjske negoli nutarnje promjene, vidljive više na van. Valjalo bi reći kako je došlo do reforme sveukupne liturgije, ne samo euharistije – premda je euharistija »vrhunac i izvor svega kršćanskog života«1 – nego i svih sakramenata. O svemu tome posebno dobro pisao je prof. Šagi-Bunić (Izazov starih, Euharistija u povijesti Crkve, Ali drugog puta nema …). Prije svega izišao je obnovljeni Rimski misal koji je ubrzo preveden na hrvatski jezik.

Kao ilustraciju koliko je Kršćanska sadašnjost bila doista čimbenik bez kojega se ne da zamisliti liturgijska obnova u Hrvatskoj navest ću jednu istinitu anegdotu. Sestra Angelina, koju sam ja još zatekao u Nadbiskupskom dvoru kada sam kao pomoćni biskup došao na Kaptol, ispripovjedila mi je sadržaj jednog svojega razgovora s prof. Bajsićem, koji je – znamo – stanovao u Dvoru do smrti. On se jednom ovako potužio sestri Angelini: Zamislite, sestro – rekao joj je profesor – ja ne smijem misiti u Splitskoj nadbiskupiji, a nadbiskup splitski svako jutro čita misu iz misala na kojemu piše: »Odgovara Vjekoslav Bajsić«! A Kršćanska sadašnjost je izdala ne samo prvo i drugo hrvatsko izdanje Misala nego i sve lekcionare, knjige reda sakramenata, sprovoda, blagoslovina, a što je veoma važno, i prvo i drugo izdanje Časoslova Božjega naroda. Bez tih bi liturgijskih knjiga u nas bila nezamisliva bilo kakva liturgijska obnova u duhu Drugog vatikanskog sabora.

I još jedna ilustracija. Ponovio bih što je znao govoriti prof. Šagi-Bunić, kad smo ga kao studenti pitali je li bolje pričešćivati se na jezik ili na ruku. On je pritom odgovorio da je on konzervativan – jer kao patrolog ne može biti drugo – no da se on zalaže za pričest na ruku upravo zato jer je tako bilo na početku, a pričest na jezik je uvedena kao nešto novo, pa staro ne može biti novotarija.

b) Biblijska obnova

Naravno da je nemoguće i zamisliti bilo kakvu obnovu bez prijevoda Biblije na narodni jezik. Biblija Stari i Novi zavjet – najprije izdana u kući »Stvar-

1 Drugi vatikanski koncil, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrum Concilium, br. 10. Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., 1139 stranica.

nost« 1968. (uredili su je prof. Bonaventura Duda i Jure Kaštelan), u drugo izdanje uključila Kršćanska sadašnjost, da bi od trećeg izdanja nadalje (1974.)

Kršćanska sadašnjost otkupila i posve preuzela izdavanje – kako je p. Duda voli zvati – »Zagrebačke Biblije«. Kako je o 20. obljetnici Koncila na Bogoslovnoj tribini posvjedočio prof. Turčinović2 , tada je naklada te Biblije na hrvatskom iznosila 300 000 primjeraka, a samo Novi zavjet u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka 260 000 primjeraka. A za izdanje Ilustrirane

Biblije mladih – za koju nakladu je prof. Turčinović rekao da je bila »još neusporedivo veća«, treba reći da ju je Kršćanska sadašnjost tiskala u više europskih jezika, osobito za narode iza tzv. željezne zavjese, tako da su vagoni i vagoni tih Biblija iz Zagreba otišli u istočne zemlje – te je s pravom prof. Šagi u svojoj riječi na Okruglom stolu povodom 25. godišnjice Kršćanske sadašnjosti izrekao ocjenu da je, »kako neki rekoše, najveća religiozna izdavačka kuća ‘odavde do Vladivostoka’«. Kako reče na spomenutoj tribini prof. Turčinović, »Kršćanska sadašnjost je od svoga početka smatrala jednim od temeljnih svojih zadataka služiti širem i dubljem poznavanju izvorne Božje riječi.«

Uz Bibliju, Kršćanska sadašnjost je mislila i na neophodnu prateću literaturu te je uskoro izdala veliki Rječnik biblijske teologije X. L. Dufoura , mali Biblijski leksikon, zatim biblijski časopis VIR – Vrijeme i riječ, Upoznajmo Bibliju, kao i niz drugih biblijskih izdanja.

c) Probuđeni apostolat laika

Tu bih istaknuo veliku ulogu koju je Drugi vatikanski sabor dao vjernicima laicima. To se vidi u temeljnoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium, gdje se Crkvu, nakon što se kaže da je misterij, definira kao »populus Dei – Božji narod«. Time se zapravo ponovno otkrilo da je svaki krštenik Crkva, kao što bi to rekao prof. Šagi-Bunić, »prije negoli se konstatira da je Crkva hijerarhija, Crkva je Božji narod – to je ono prvotno, bez čega nema ni hije-

2 Usput, rado ističem da sam kao urednik Spectruma, časopisa studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu zajedno s Antunom Peranićem bio i urednikom zbornika Jeke jednoga Koncila (JJK), KS, Zagreb, 1984., u kojem je objavljeno izlaganje dr. Josipa Turčinovića: »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi«, str. 153–184.

Recepcija Koncila u Hrvatskoj – uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

rarhije«. Otkriće laikata u Crkvi osobito se odrazilo u poimanju same Crkve. Tu je moguće govoriti o tzv. ekleziologiji zajedništva, o apostolatu laika (o čemu imamo i jedan koncilski dokument, Apostolicam actuositatem), ali i o buđenju svijesti tzv. laičke svetosti, odnosno o pojavi velikog broja crkvenih pokreta poslije Koncila.

Kršćanska sadašnjost je bila, po izričitom dekretu osnivača kard. Šepera, kuća u kojoj su zastupljeni i klerici i laici, i to muški i ženski, od samog početka. No Kršćanska sadašnjost je pridonijela laikatu i njegovoj reafirmaciji u Crkvi svojim brojnim izdanjima – spomenimo samo znakovito prvo tiskano djelo u Kršćanskoj sadašnjosti »Dinamika provizornoga« Rogera Schutza, utemeljitelja zajednice iz Taizéa.

d) Ekumenizam

Na području ekumenizma profesori zagrebačke teološke škole: Šagi-Bunić, Turčinović i Golub pokrenuli su neposredno po samom završetku Koncila, tj. 1966. godine, ekumenski časopis Poslušni Duhu, koji se, međutim, brzo ugasio. Sad se radi na njegovom ponovnom oživljavanju. A Kršćanska sadašnjost je pokrenula posebnu biblioteku Ekumena. Prof. Turčinović je na spomenutoj tribini rekao: »Kršćanska sadašnjost je ekumenskim duhom prožela sav svoj rad … Možda vrijeme za još založeniji izdavački i znanstveno­istraživački ekumenski rad tek dolazi …«

e) Dijalog

Osobno smatram da nitko u nas nije tako dubokoumno i iskreno pisao o dijalogu kao prof. Vjekoslav Bajsić. Ali nisu to bili samo napisi, studije, znanstveni članci i knjige koje je Kršćanska sadašnjost objavljivala o dijalogu s drugim religijama, o dijalogu sa suvremenim svijetom i kulturom, te s nevjerujućima nego je i čitav rad, brojna djela, a osobito duh te kuće duboko od početka prožet dijalogom. »To je jednostavno orijentacija KS­a«, rekao je prof. Turčinović. I što je tada – prije 20 godina – bila činjenica, a je li i danas mogli bismo o tome raspravljati, naime prof. Turčinović kaže: »Religioznoj misli ovdje se više

nitko ne ruga, štoviše priznaje joj se konstruktivnost, zrelost i humanu bremenitost i u tom je smislu ona ovdje takvim radom već postigla kod većine svoje građansko pravo.«3

Tu bih spomenuo što je za prof. Tomislava Šagi-Bunića, prigodom njegove smrti 21. srpnja 1999. – sjećam se dobro toga jer sam osobno predvodio sprovod tom mojem velikom profesoru – izrekao naš nadbiskup kard. Josip Bozanić: on ga je nazvao »našim najvećim koncilskim teologom«. Želio bih se danas također spomenuti još nekih svojih riječi. A na misi za pokojne Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Tomislava Janka Šagi-Bunića i Jerka Fućaka – 8. studenoga 1999. u bogoslovskoj kapeli izrekao sam i ovo: »I još bih jednu riječ rekao o svima njima zajedno. Oni su mnogo pretrpjeli u svome radu. I, nažalost, trpjeli su udarce i od ljudi Crkve, te iste Crkve kojoj su oni posvetili i žrtvovali svoje najbolje što su imali, zapravo sve svoje sile.

Istina je – gledajući s ljudskog motrišta, rekli bismo: nažalost – ono što je Isus obećao svojim učenicima: ‘Mene su progonili i vas će progoniti!’, kao i u drugoj riječi: ‘Svaki koji sve ostavi i pođe za mnom… na ovoj će zemlji, s progonstvima, primiti stostruko …’ Ali Isus to progonstvo proglašava blaženim: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti; njihovo je kraljevstvo nebesko.’ Dapače, on takve poziva na radost: ‘Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!’ Vjerujemo da se te riječi Isusove odnose na naše pokojne profesore.« A u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi u Zagrebu, u homiliji na misi zadušnici za pokojne utemeljitelje Kršćanske sadašnjosti, prof. Bajsića, Šagi-Bunića i Turčinovića , 4. XI. 2005. rekao sam što bih i sad želio na kraju ovog izlaganja ponoviti: »I zato smo danas i kao pripadnici iste Crkve i kao narod ponosni i zahvalni prof. Turčinoviću, zajedno s profesorima Bajsićem i Šagi­Bunićem. Bili su to, mogli bismo reći, i proroci, koji su se žrtvovali za dobro svoga naroda i Crkve. Moramo se danas pomoliti stoga s velikom zahvalnošću za njih, ali se također uteći i u njihove molitve da ono što su oni započeli mi nastavimo, da budemo vrijedni te velike baštine.«

Društvene i crkvene okolnosti u vrijeme utemeljenja i djelovanja

Kršćanske sadašnjosti

Kako ukratko opisati društvene i crkvene okolnosti nastanka i razvitka Kršćanske sadašnjosti? Ostat će više pitanja nego odgovora, ali upravo zato je i otvoreno polje za dublja i sve šira analitička proučavanja. Ne kažem istraživanja, nego proučavanja, jer polje je otvoreno. Valja mu samo prići ispravnim »alatom«. Kao što samo ime Kršćanska sadašnjost kaže, bio je to imperativ trenutka. A on je uvijek nov i nov. Svaki trenutak već je onaj drugi. Svako naše sada uvijek je i naše poslije, naša zadaća za ono što slijedi. Svako ljudsko društvo, a na poseban način Crkva kao vidljiva zajednica, u vremenu nedovršeno zajedništvo, kao gradnja usmjerena prema eshatološkom dovršetku, nalazi se stalno u nekoj dvostrukosti pogleda: prema prošlom i prema budućem, prema unutra i prema van. Ono prema prošlom i ono prema unutra uvijek je u funkciji onoga što slijedi, pa i sve jasnijem otvaranju prema van. Crkva je u samoj svojoj biti poslana. Uvijek je zato i neki diskontinuitet u kontinuitetu – novo i staro iz onog vječnog (Usp. Mt 13, 52).

Najvažnije je zato u svemu tome prepoznati imperativ trenutka, koji se čita najjasnije iz konkretnih okolnosti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, koji nije bio samo pobjeda nad talijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom, nad Hitlerom i njegovim satelitima, niti samo oslobođenje zapadne Europe, nego je bio također pobjeda komunizma, boljševizma, Staljina i tzv. socijalističke revolucije pod njegovom palicom u istočnoj Europi. I u nas je antifašistički pokret bio, zapravo, socijalistička revolucija. Crkva, i ne samo katolička nego sve kršćanske Crkve, kao i sve vjerske zajednice našle su se u okruženju ideološki zatvorenog društva, u radikalno antireligioznom društvenom sustavu, u totalitarnom režimu vlasti jedne partije koja je i javno isticala kao svoj program preodgoj ljudi, »oslobođenje« od, kako se govorilo, »religiozne zaostalosti«. Crkve, vjerske zajednice, strogo su ograničene u javnom prostoru, stjerane u sakralne prostore. Ne ulazeći ovdje sada u suđenja, smaknuća i zatvaranja …, spomenimo samo da je sav vjerski tisak bio onemogućen: ili zabranjen ili toliko sužen i kontroliran da je praktički izgubio svaki smisao. Sve je to trajalo do šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Sjetimo se također da je to vrijeme opće zatvorenosti, tada blokovski razdijeljenoga svijeta. Socijalizam/komunizam s jedne strane u ofenzivi povezan s pokretima oslobođenja od kolonijalizma, a s druge strane imperijalistički kapitalizam, ali i, posebno u Europi, socijalno korigiran kapitalizam, koji sve više uviđa potrebu da se u izgradnju društva unesu i zahtjevi socijalne pravednosti. Jer, kako inače izbjeći nove revolucije i ratne sukobe? Sjetimo se kubanske krize. Sve više se osjećala potreba dijaloga na svim razinama. Tri povijesne osobnosti obilježavaju proces dijaloškog otvaranja početkom šestog decenija prošlog stoljeća: papa Ivan XXIII., Nikita Hruščov i John Kennedy.

a) Drugi vatikanski koncil (1962.–1965.)

Na toj crti dolazi Drugi vatikanski koncil. Možemo ustvrditi da je Katolička crkva odigrala upravo presudnu ulogu dijaloškog otvaranja ideološki zatvorenih svjetonazora i suprotstavljenih sustava, pa i civilizacija. Drugi vatikanski koncil se već i po svojoj prvotnoj zamisli pokazao kao univerzalno otvoren

poziv, ne samo katolicima i ne samo svim kršćanima nego i svemu svijetu, na dijalog u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. No shvatilo se da taj poziv najprije treba otvoriti samu Crkvu konkretnome svijetu i svim problemima u njemu. Zato papa Ivan XXIII. već svojom prvom enciklikom Ad Petri cathedram1 ističe potrebu otvaranja Crkve, unosi u javni crkveni, teološki govor, kasnije mnogo upotrebljavan, termin aggiornamento – podanašnjenje ili osuvremenjenje2. Već prije, na blagdan Obraćenja sv. Pavla apostola 25. siječnja 1959. u bazilici Sv. Pavla izvan zidina u Rimu, uz završetak molitvene osmine za jedinstvo kršćana, Papa otkriva svoju namjeru – sazvati ekumenski koncil. U samu tu najavu uključio je »prijateljski i obnovljen poziv našoj braći, odijeljenim kršćanskim Crkvama na dioništvo s nama na tom blagdanu milosti i bratstva, u kojem premnoge duše u svakom kutu svijeta vide nadu. (…) Mi ne pokušavamo reći tko ima, a tko nema pravo. Odgovornost je na svima. Mi

želimo svečano izjaviti: skupimo se, postavimo kraj podjelama.«3 Tu su, dakle, već otvorena vrata za dijalog i ekumenski i međureligijski, pa i s ateistima –općenito sa svim ljudima dobre volje.

Posebno se to raspoloženje Crkve pokazalo već 1962. uz kubansku krizu. Papa Ivan XXIII. uputio je 20. listopada 1962. Poruku mira i bratstva čovječanstva koju je Koncil odobrio.4 To je bio apel šefovima država da urade sve što je u njihovoj moći kako bi se spasio mir. Dana 25. listopada 1962. vatikanski je radio emitirao Papin apel, govor koji je izgovorio 24. listopada portugalskim hodočasnicima: »Mi podsjećamo na teške dužnosti onih koji snose odgovornost vlasti. Neka s punom odgovornosti čuju očajnički vapaj koji se sa svih točaka Zemljine kugle – od nevine djece do staraca, od pojedinaca do zajednica – diže prema nebu: mir! mir! Danas ponavljamo ovaj svečani poziv. Preklinjemo sve vladajuće da ne ostanu gluhi na ovaj zov čovječanstva. Neka urade sve ono što je na njima da spase mir …« Ta je poruka istodobno preko ambasada u Rimu upućena i Hruščovu i J. F. Kennedyju. Dakako, nije se ostalo samo na tome, poduzeti su i drugi diplomatski koraci. Važno je spomenuti

1 Ta enciklika predstavlja program pontifikata Ivana XXIII., objavljena je 29. lipnja 1959. AAS 51(1959), pp. 497–531.

2 Isto, br. 2.

3 Vidi u: P. NEUNER, Teologia ecumenica, Queriniana, Brescia, 2000., str. 151.

4 Drugi vatikanski koncil je započeo radom 11. listopada 1962.

da je N. Hruščov već 19. prosinca 1962. uputio Papi božićnu čestitku: »U povodu božićnih blagdana molim Vas da primite izraze dobrih želja i čestitke od čovjeka koji Vam želi dobro zdravlje i snagu za Vaše stalne napore za mir i za sreću i blagostanje čitavog čovječanstva – Nikita Hruščov.« Papa je 21. prosinca odgovorio: »Toplo zahvaljujemo na ljubaznoj poruci sa čestitkama. Od srca uzvraćamo s istim riječima koje su nam došle odozgo: Mir na zemlji ljudima dobre volje. Stavljamo Vam na znanje dva božićna dokumenta od ove godine zazivajući konsolidaciju pravednog mira među narodima. Neka nas dobri Bog sasluša i usliša žar i iskrenost naših napora i naših molitava. Fiat pax in virtute tua, Domine, et abundantia in turribus tuis. Izražavamo dobre želje za prosperitet ruskog naroda i za sve narode svijeta.« Hruščov je u tim okolnostima izjavio da je »Papa Ivan realist. Zna da ništa nije moguće bez svjetskog mira. Sigurno među nama postoje značajne teškoće, ali svi smo ljudi i živimo na istoj Zemlji i moramo činiti sve što je u našoj moći. Povijest će zabilježiti da je on odigrao značajnu ulogu u jednom kritičnom povijesnom trenutku.«5

Tako je, eto, započeo dijalog. On nije ostao samo na tome. Zapravo mu je prethodilo otvaranje započeto Koncilom: ekumensko, međureligijsko i, smijemo tako reći, općeljudsko, prema riječima Ivana XXIII.: »Tražimo najprije što povezuje …«! Za taj sveopći dijalog – među kršćanskim zajednicama, među religijama, svjetonazorima itd. – ukazala se sve veća potreba korištenja informatičkih sredstava koja su u to vrijeme u čudesno brzom usponu. Nije slučajno da je na toj crti među prvim dokumentima Koncila upravo Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja Inter mirifica, izglasan 4. prosinca 1963.6

b) Crkva u našim okolnostima

U to vrijeme je i u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se, raskidom sa Staljinom 1948. otrgla od Istočnog bloka, počelo otvaranje tzv. nesvrstavanjem. Razvija se, iako još uvijek uz ideološki jednouman i politički totalitaran režim, ipak otvo-

5 Vidi: Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Kršćanka sadašnjost, Zagreb, 1970., str. 74–89.

6 Detaljnije o tome vidi: A. CASAROLI, Mučeništvo strpljivosti, KS, Zagreb, 2001., str. 299–362.

reniji tip socijalizma. Nesvrstani narodi kao treći čimbenik na međunarodnoj razini i jugoslavenski samoupravni tip socijalizma predstavljaju pozitivnu crtu i u zbližavanju, kako se tada govorilo, prvog i drugog i trećeg svijeta. Dolazi i do omekšavanja stava jugoslavenskih komunista prema Crkvi i općenito prema religiji kao društvenoj činjenici7. Godine 1966. Jugoslavija je sa Svetom Stolicom sklopila Protokol, kojim se otvorio bar neki dostupan prostor i za javni nastup teološke misli.

U to se vrijeme zato i kod nas u Crkvi ukazuje sve veća potreba dijaloga. Ali ne samo sa, uvjetno rečeno, socijalističkim ateizmom nego i šire u kontekstu procesa sekularizacije koji je u našim, tada jugoslavenskim okolnostima, bio specifičan i nije se mogao posve izjednačiti s onim što se razvijalo u drugim socijalističkim zemljama, a ni s onim što je bilo u usponu na Zapadu. U nas su odonda mogle kolati mnoge ideje, pa makar nisu bile u društvu prihvaćane i makar su bile često negativno tumačene i ideološki jednostrano kritizirane. Socijalizam, pa i onaj samoupravni, još je uvijek sebe promovirao kao da ima jedino pravo rješenje za čovjeka i ‘njegov’ svijet.

Uz Koncil i njegovo provođenje u našim prilikama u Jugoslaviji dolazi i do sve veće potrebe knjige. Izdavalaštvo je u tadašnjem okruženju, za Crkvu i za kršćanstvo u hrvatskom narodu, bilo bitno da bi se moglo imati potrebnu literaturu i da bi se uopće mogli uključiti u dijalog. No jednako je tako bilo važno, a i još važnije, da se stvori klima kolanja teoloških informacija i promišljanja, te da teologija prodre i u društveno-kulturnu sferu.

Uz sam početak Koncila (11. listopada 1962.) rodila se potreba da se vjernički narod što bolje informira o događanju na tome, za katolike i kršćane općenito, jedinstvenome skupu. Zalaganjem franjevca o. Zorislava Lajoša počinje izlaziti bilten Glas s Koncila koji su ciklostilskom tehnikom umnožavali franjevački studenti teologije u Zagrebu. Prvi broj je izašao 4. listopada 1962. Njegova je naklada brzo, posebno kad je počeo izlaziti tiskom, narasla na više od sto tisuća primjeraka. Uz njega se okupila i prva skupina entuzijasta, koji su razmišljali kako da što djelotvornije unesu u živo tkivo crkvenih zajednica i šire, u zbilju konkretnih društvenih odnosa, koncilska obnoviteljska gibanja.

7 O nastojanju i radu (prevođenju) od 1966. i prvog izdanja Zagrebačke Biblije 1968. opširnije vidi: B. DUDA, »Prihvat II. vatikanskog koncila u Hrvatskoj«, u: Crkva u svijetu, 31(1996), br. 3, str. 254.

Ukazala se potreba pokrenuti i dublja teološka promišljanja na tragu koncilskih rasprava i rezultata. U to djelo uputili su se velikim žarom profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović, Bonaventura Duda, Jerko Fućak i drugi. Oni su oko sebe okupili i intelektualce, vjernike-laike. Osjećala se potreba hrvatskog izdanja Biblije8, dokumenata koji su izlazili iz Koncila i teoloških promišljanja. U izdavalaštvo, na toj crti krenulo se u prvo vrijeme preko Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda, koje je jedino u onom režimu imalo još neki pravni status. No zbog sve većih i teološki sve težih zadaća došlo je i do potrebe osnivanja nekog radnog tijela, Centra koji bi mogao kontaktirati i sa teolozima dalje od Hrvatske, odnosno Jugoslavije, s teolozima bar europskog kruga.

a) Početak

Ime Kršćanska sadašnjost pojavilo se u našoj javnosti pri kraju 1966. u naslovu prvog broja časopisa »Svesci – Kršćanska sadašnjost« (prvi broj, siječanj 1967.). Time počinje povijest Kršćanske sadašnjosti. I taj časopis je u prvo vrijeme izlazio u krugu Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. No kasnije je to Društvo odbilo, zbog svojih teškoća, da dalje bude nakladnik tog časopisa.9 Istodobno su se morali izdavati koncilski dokumenti, a i neke teološke knjige, pa se posao sve više razgranao.

Inicijativa započeta Svescima nije mogla organizacijski, radno ostati u okvirima u kojima je započela. Intervenirao je kardinal Franjo Šeper rekavši:

»Nema smisla trošiti energije. To su dva stila. Svaki ima svoju vrijednost. Ali započnite nešto novo sami.« Izdao je dekret kojim ustanovljuje novu crkvenu

ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Bilo je to 22. veljače 1968. U dekretu kardinal Šeper kaže:

»Organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas ovisi o dubljem

8 Više o tome: T. ŠAGI-BUNIĆ, u: Bilten KS, 1/1977., str. 1–4.

9 J. TURČINOVIĆ, u: V. KOŠIĆ – A. PERANIĆ, Jeke jednoga Koncila , str. 157–158.

i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja. Da bi se taj cilj što bolje postigao, korisno je da se posebno povedu napori oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i problematike te da se stvori što šira mogućnost informacije u tom pogledu. Vodeći računa o tim potrebama i uzevši u obzir iskustva koja su do sada postignuta djelatnošću Uredništva ‘Svesci – Kršćanska sadašnjost ’ ovime ustanovljujem crkvenu ustanovu za izvršavanje tih zadataka pod naslovom ‘Kršćanska sadašnjost ’ – Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije.«10

Već u času samog osnivanja Centra bila je opravdana bojazan da tadašnje državne vlasti neće tolerirati Centar, isključivo crkvenu ustanovu, kao pravnu osobu u društvu, koja bi se bavila izdavanjem časopisa i knjiga, jer po tadašnjem zakonu o vjerskim zajednicama pravnu osobnost kao vjerske ustanove u društvu imale su samo biskupije, župe i samostani. Ne smije se zaboraviti da u to vrijeme postoji javno priznato samo Društvo sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i Juraj Dobrila u Istri. Oni mogu izdavati časopise i knjige šireg spektra, ali ta društva nisu, pravno gledano, crkvena ustanova, nego društvena – društvo. Postojala su i svećenička udruženja, koja Crkva nije ustanovila ni priznavala, ali su u tadašnjem društvu imala pravno priznati status. Centar Kršćanska sadašnjost, pak, se nije razvijao kao svećenička ustanova, a ponajmanje kao svećeničko udruženje, nego kao crkvena strukovna ustanova, koja nije imala jasan društveno-pravni subjektivitet u tadašnjoj državi. S te strane su se pojavljivale sve veće zapreke njezinoj sve razgranatijoj djelatnosti.

Centar Kršćanska sadašnjost razvio je kroz deset godina veoma razgranatu djelatnost. U djelatnost Kršćanske sadašnjosti uključio se značajan broj teologa, svećenika, redovnika i mnoštvo drugih suradnika laika. Teologija prodire i šire u društvenu sferu tadašnjeg sustava. Spomenimo u tom smislu pokretane tzv. Koncilske tribine u Zagrebu i drugdje. Počinje formiranje i teologa-laika. Spomenimo ustanovljenje Instituta za teološku kulturu laika, itd. Sve to ima i široko društveno značenje, a osobito također i ekumensko.

Spomenimo i časopis Poslušni Duhu. Organiziraju se i ekumenski susreti.11 Postao je tako vrlo razgranat pokret pokoncilske obnove. Zbog razgranatosti mnogovrsnog javnog angažmana u tadašnjim društvenim uvjetima tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastala je nezaobilazna potreba »da se teolozi, okupljeni svojim radom u Kršćanskoj sadašnjosti, organiziraju u javnopravno priznato društvo, kojemu će Centar KS biti izdavački, informativni, radni i poslovni organ, a koje će na taj način moći uspješnije i svrsishodnije razvijati svoju djelatnost …«. To je bilo uvjetovano tadašnjim zakonom o društvenim organizacijama. Time bi se djelatnost Kršćanske sadašnjosti »mogla proširivati, poštujući zakone i uvažavajući zakonitosti konkretnog društvenog razvitka, a vjerno nastavljajući i u novim oblicima suradnju s hijerarhijom Katoličke crkve i ustrajući čvrsto u poštivanju njezinih kompetencija; ipak s time da će Društvo odmah od početka, vjerno koncilskoj otvorenosti, koja je Kršćanskoj sadašnjosti stavljena u zadatak kod njezina ustanovljenja, biti jasno otvoreno i svim drugim teolozima koji se žele udružiti za promicanje istih ciljeva …«12

Tako je došlo do osnivačke skupštine dana 31. svibnja 1977. godine, na koju se odazvalo 48 teologa, te je osnovano Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« (TDKS). Po tadašnjem zakonu upisano je u Registar udruženja građana

11. srpnja 1977.13 Ali time Centar – Kršćanska sadašnjost nije prestao biti i crkvena ustanova. I sam ustanovni Statut TDKS-a pozivao se u svemu, ne samo na državne zakonske propise nego i na »Protokol između SFRJ i Svete Stolice (1966.), kanonsko pravo i ostale pozitivne propise Katoličke crkve u suradnji s hijerarhijom u poštivanju njezinih kompetencija« (čl. 9). Statut TDKS-a tijekom prvih deset godina morao se prilagođivati i opet prema zakonu o društvenim organizacijama, ali također i prema novom Zakoniku kanonskog prava (1983.) sve do 1989. dok nije od strane Biskupske konferencije Jugoslavije odobren, pa je TDKS odlukom BKJ u Đakovu, 3. listopada 1989. priznat i potvrđen kao pravna osoba i u Crkvi.

11 Usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, nav. dj., str 3.

12 O svemu tome detaljnije i dokumentirano vidi: Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, KS, Zagreb, 2008.

13 O svemu tome detaljnije i dokumentirano vidi: Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu, KS, Zagreb, 2008.

c) Kontroverze oko t D k S -a

Osnivanje TDKS-a izazvalo je ne male kontroverze u samoj Crkvi u tadašnjoj Jugoslaviji, a napose u nekih biskupa u Hrvatskoj, jer su neki taj pothvat izjednačavali s onim tzv. svećeničkim udruženjima, koje je na poseban način organizirala (podupirala) početkom pedesetih godina komunistička vlast, a koje crkvena hijerarhija nije priznavala. Te kontroverze koje su se pojavile poslije osnutka TDKS-a zahtijevaju sada mnogo šire izlaganje, pa dakako i prethodno objektivno proučavanje. Mnogo je već tijekom tih desetljeća bilo izneseno kojekakvih mišljenja, »osuda« i »prosudbi«, u pojedinim javnim crkvenim i šire društvenim medijima, s kojima u polemiku mi iz TDKS-a nismo do sada htjeli ulaziti. Sažeto možemo te kontroverze svesti na ovo:

– poistovjećivanje Teološkog društva kao strukovne organizacije (udruge) sa svećeničkim udruženjima – bojazan vezanosti uz komunistički režim;

– grupni interesi unutar crkvenih izdavača;

– mjesno-regionalni interesi unutar BKJ;

– neka vrsta »hrvatskog jala« među istaknutim osobama – tko je važniji teolog?

Dakako, najviše se u javnosti sve svodilo na poistovjećivanje TDKS-a sa svećeničkim udruženjima. Ali i ove druge, više prikrivene, razloge kontroverzi ne treba zanemariti u dubljem proučavanju. Dosta se od toga može zapaziti i prije samog osnivanja TDKS-a. Poistovjećivanje TDKS-a sa svećeničkim udruženjima činilo se, međutim, protivnicima iz tih drugih prikrivenih razloga najboljim argumentom za optužbe kod Svete Stolice. U tom istom smislu na štetu TDKS-a dolaze poslije tumačenja Izjave Kongregacije za kler Quidam episcopi14 koja je, kako same početne riječi kažu, plod traženja

14 Kongregacija za kler: Deklaracija za kler Quidam Episcopi (8. ožujka 1982.), u: AAS 74(1982), 642–645. Hrvatski prijevod pod naslovom Izjava o nekim udruženjima ili pokretima koji su zabranjeni kleru u: AKSA, br. 10(617) od 12. ožujka 1982. prilog 2 – vidi i prilog 3: Komentar te Izjave iz L’Osservatore Romano od 8. ožujka 1982.

nekih biskupa,15 objavljena tek 1982. Nastojalo se potom Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost« prikrpati neke »političke ciljeve«, kao da podupire određenu ideologiju i određeni politički sustav 16. Neizbježiv društveno-pravni aspekt izdavalaštva u konkretnome društvenom sustavu nije se ozbiljno uzimao u obzir.

Te kontroverze se nisu utišale ni nakon što je Biskupska konferencija (BKJ) na plenumu u Đakovu 3. listopada 1989. priznala i potvrdila TDKS kao pravnu osobu u Crkvi.

No o tim kontroverzama u ovom kratkom izlaganju ne možemo govoriti opširnije. One zahtijevaju temeljito dokumentiranu analizu. Za to će još biti vremena i na tome se radi. z aključak

O djelovanju Kršćanske sadašnjosti kao izdavačke kuće na ovom skupu ima dosta govora. Smijemo se, međutim, zapitati: Treba li nam danas u ovim uvjetima društvene, pa i sveopće mundijalne otvorenosti, pluralizma i neke vrste sekularističkog fundamentalizma primjereno okupljanje teologa? TDKS je u onim teškim uvjetima nastojao okupljati ne samo stručne teologe-znanstvenike nego i religiozne mislioce, teologe u širem smislu … Sada imamo već veliki broj školovanih teologa-laika. Budući da je TDKS sada još uvijek, kanonski-pravno gledano, priznato društvo u Crkvi, smijemo li misliti i na njegovo oživljavanje? Sada više ne bi smio biti prisutan strah od teologa. Kršćanska sadašnjost je kroz ovih minulih 40 godina, u usporedbi s teološkim

15 »Neki biskupi obratili su se Svetoj Stolici da bi dobili razjašnjenja i korisne upute kako postupati prema dva problema koji su se posebno ovih zadnjih godina očitovali u nekim narodima. Prije svega radi se o nastanku nekih udruženja više ili manje organiziranih po grupama svećenika koje su usmjerene prema političkim ciljevima, ne kao prave i određene stranke, nego kao organizacije koje podupiru neke određene ideologije ili politički sistem« (Quidam episcopi, uvod).

16 Usp. na toj crti, primjerice: Nadbiskupski Ordinarijat Split, br. 670/82 od 20. ožujka 1982. »Okružnica: Stavi mač u korice (uz Quidam Episcopi)«, u: Vjesnik nadbiskupije Splitsko ­makarske, br. 2/1982., str. 21–23.

previranjima toga vremena u Crkvi po svijetu, pokazala visoku razinu vjernosti crkvenom učiteljstvu. Uopće nije bilo pravih relevantnih doktrinarnih zamjerki nekom teologu iz njezina kruga. A njezini, sada već pokojni utemeljitelji i veliki broj istaknutih pregalaca zaslužuju da se njihov opus ozbiljno, bez ikakve pristranosti, proučava. Meni se zato sada čini veoma potrebnim za evangelizaciju kulture ili novu kršćansku inkulturaciju oživljavanje rada

TDKS-a na primjeren način. Shvatiti i sada imperativ trenutka.

Kako to učiniti? Sama izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti, kao i drugih sada sličnih izdavača, koliko god bila obilna i uspješna, nije dovoljna.

Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja Kršćanske

sadašnjosti

Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila

Živko Kustić

Nakon što su predgovornici tako iscrpno prikazali događanja o kojima je riječ, moje je upozoriti na neke pojedinosti – o kojima opet neću moći sve reći. U proljeće 1978. o Tijelovu našao sam se u pratnji zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića u Krakowu. Bili smo gosti ondašnjeg krakowskog nadbiskupa kardinala Karola Wojtyłe. Čim me je Kuharić predstavio kardinalu

Wojtyłi, taj je odmah znao o kome je riječ i izravno je pitao: »A što to radite s Kršćanskom sadašnjosti?« Nadbiskupu Kuhariću to nije bilo baš ugodno jer su već bile počele stanovite napetosti. Pokušao sam se snaći. Srećom sam znao toliko talijanski da smo mogli razgovarati. Rekao sam: »Uzoriti, morali smo to načiniti jer trebalo je preživjeti u režimu u kojemu je Crkva pravno kao privatnik, pa je na sva crkvena izdanja porez vrlo velik, čak do osamdeset posto. Društvene ustanove imaju pak mali porez, čak do tri posto.« Kardinal

Wojtyła je to odmah razumio, ali je također odmah pitao što ćemo učiniti kada nas država počne manipulirati. Rekao sam da ćemo se snaći, a izdati

Crkvu i narod sigurno nećemo. Nadbiskupu Kuhariću taj razgovor nije bio

baš ugodan, ali mislim da smo se razumjeli. Bili smo zajedno tri dana. Nadbiskup Wojtyła vozio nas je po Poljskoj i ponovno smo o tome pripovijedali. Pokazalo se da je on već primio informacije iz Zagreba i da zna o nama iz Zagreba vrlo mnogo. Samo što mi nije risao raspored prostorija u crkvenim kancelarijama na Kaptolu.

Nakon nekoliko tjedana našao sam se u Rimu, to sam ispričao kardinalu Šeperu i pitao ga: »Kardinale, što mislite od kud on to zna?« A Šeper kratko odreže: »I ja se pitam?!«

Znao sam da su se njih dvojica trajno susretali. No da prijeđem na stanovita zbivanja potkraj one bivše države. Na jednom skupu na Gornjem gradu, nakon nekih službenih susreta crkvenih i državnih predstavnika, predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja, drug-gospodin Zdenko Svete okupio nas je na zakusku, što se poslije prozvalo nekim klubom. Zapravo smo znali i mi i oni da država ide kraju. Jedan od sugovornika, da ga ne spominjem jer je poslije postao gotovo vrlo desni, a onda je bio jako lijevi, kaže: »Pa ta Kršćanska sadašnjost, to Teološko društvo nije zapravo ništa postiglo.« Ja prihvatim i rekoh: »Da, izdali smo vrlo mnogo knjiga, a vama nismo vašu uslugu ni sa čime uzvratili.«

Ministar Svete naglo je prekinuo taj razgovor. Bilo je očito da su ondašnje vlasti, kad su pristale da TDKS postoji na razini društvene zakonitosti, zaista računale da će nešto i u političkom smislu dobiti. Sad se je pokazivalo kako su svjesni da nisu ništa dobili. Jer zaista smo objavili za Crkvu itekako potrebnih knjiga, a političku potporu režimu ni na koji način nismo dali. Zato volim reći da je Josip Turčinović svojim pothvatom Kršćanske sadašnjosti od Istre do Kamčatke zapravo jedini najizravnije prevario komuniste sustavno i vrlo dobro. Da nije bilo njihove komunističke nade da će im Teološko društvo biti politički korisno, teško bi ga dopustili. Dobili smo tako vrlo pouzdanu informaciju o jednom njihovom zatvorenom sastanku na vrhu, na kojemu je Jakov Blažević eksplodirao tvrdnjom da teologija ne može biti znanost pa ne može biti ni teološkog društva kao znanstvenog društva. A Bakarić je rekao: »Pustite popove neka rade.« Znači da je Bakarić pokušao gledati dalje od Blaževića – dokle je vidio teško je istražiti – ali mi smo onda mogli raditi. Jedno je barem crkvenim ljudima moralo biti jasno: Tko je god poznavao slavnu trojku – Šagija, Bajsića i Turčinovića – nije mogao sumnjati u njihovu katoličku i hrvatsku iskrenost. I to je ono što je i u Rimu i u cijelom hrvatskom društvu,

Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja Kršćanske sadašnjosti

posebno hrvatskom svećenstvu, onemogućilo ikakvu ozbiljnu sumnju. Tko je te ljude poznavao znao je da tu ne može biti govora o kompromisima i o izdaji, da može biti više ili manje samo taktika. Hvala Bogu da se je taktika u cjelini pokazala izvanredno uspješnom.

Mislim da je pojava Kršćanske sadašnjosti i zatim TDKS-a, zaista od Istre do Kamčatke, preko cijelog komunističkog svijeta jedini takav slučaj, gdje je skupina istaknutih teologa uspjela provesti svoj plan i gdje ih komunistička država zapravo nije uspjela iskoristiti kako je htjela.

Kršćanska sadašnjost od početka je povezena s onim s čime sam se i ja bavio. Ti su ljudi bili također mozak Glasa Koncila. Glas Koncila bez Šagija, Turčinovića i Bajsića, pa svakako i fra Bonaventure Dude, ne bi mogao postojati. Ja sam ispočetka, došavši sa župe, u novinskom pogledu, bio skoro polupismeni administrativac. Vladimir Pavlinić bio je vrlo sposoban, ali bez spomenutih teologa Glasa Koncila ne bi bilo. Može se reći da je Kršćanska sadašnjost na svoj način već djelovala u Glasu Koncila. Tomislav Šagi-Bunić

je bio i ostao mozak Glasa Koncila, sve do nekih nesporazuma u koje ovdje ne mogu ulaziti. On je niz godina praktički u svakom broju pisao teološki rad, popularnu studiju, koja je postajala popularna teologija onoga vremena. Poslije je Kršćanska sadašnjost te članke izdala u nekoliko svezaka. Bilo je to stručno i popularno te sam, primjerice, kao reporter u jednom zabitnom bosanskom selu čuo starca koji je već jedva hodao kako mi kaže: »A, čitam ja Šagi-Bunića!« Shvatio sam da je važan dio hrvatskog pismenog naroda baš Šagi-Bunićeve članke doživljavao na radićevski način. Ljudi su to čitali i razumjeli. Činjenica je da je naša dotadašnja politička crkvena i narodna prošlost ostavila mnogo pismenih ljudi koji su se nečemu od tiska nadali. Zapanjilo me je što taj jedva pokretni i naoko jedva pismeni starac u Bosni, u zabitnom katoličkom selu, te članke s razumijevanjem čita. To je ono što je Šagi-Bunić učinio. On je sigurno glava hrvatske teologije toga vremena sve do naših dana, ali on je kao znanstvenik u tome mnogo žrtvovao, jer nije pisao stručne knjige toliko koliko se posvetio znanstveno-popularnim člancima. Ta njegova teološko-publicistička djelatnost dala je snagu razumu i dušu Glasu Koncila. Naše novine bez Tomislava Šagi-Bunića ne bi bile mogle postati ono što su postale. On je bio naš stvarni mozak. Mislim da se i danas mnogo razvija iz kruga tih ljudi koji su se već u Glasu Koncila i oko njega vrlo stručno zauzeli da se koncilska misao, suvremena katolička misao, ugnijezdi i poraste.

Mi smo se u Glasu Koncila smatrali i smatramo se baštinicima i provoditeljima osnovnog Stepinčeva stava. Toga se ne stidim i mislim da smo to dobro radili. Bio je to stav, već sam o tome više puta pisao, apsolutne vjernosti Bogu i narodu. To znači narodu u kome je Crkva živa u pokretu. Ne državu rušiti – to nije naš posao – ali u njoj živjeti i društvo oživljavati. Mi smo tu pristupili opstanku i djelovanju u konkretnom komunističkom sustavu, ne kao protivnici režima, nego živi i djelatni unatoč njemu. To mora biti jasno onima koji znaju reći da smo djelovali na neki način u režimu. Da, bili smo u režimu onako kako je i, blage uspomene, nadbiskup Frane Franić, potpuno neovisno od nas, primijetio da je to sustav u kome živimo, da nije naš neprijatelj nego naš križ. A križ, poput Isusa, treba spasenjski nositi. To je zapravo Franićeva misao da se komunizmu kakav je postojao ne opiremo kao sustavu koji želimo srušiti, nego kao križu koji moramo nositi skupa s Isusom i cijelom našom povijesti. To je bilo vrlo jasno unatoč zabunama do kojih je valjda moralo doći i do kojih je dolazilo.

Moram priznati da sam u prvom sazivu TDKS-a bio član najuže uprave.

Predsjednik je bio Tomislav Šagi-Bunić, tajnik Josip Turčinović, a Vjekoslav Bajsić i ja bili smo potpredsjednici. Nakon nekog vremena došlo je do stanovitih neslaganja u koje ovdje ne mogu ulaziti, premda se o njima, nažalost, nepromišljeno govori. Istina je da sam bučno i glasno istupio iz Teološkog društva. Potkraj prve godine, upravo 1978., ondašnji ministar, predsjednik Republičke komisije za vjerska pitanja, bio je u zagrebačkom Vjesniku pred Božić napisao da teolozi koji su ušli u veliko Teološko društvo time odaju potporu Jugoslaviji i komunističkom poretku. Kad sam ga u gradu susreo rekao sam mu: »Vi ste me svojim člankom istjerali iz Teološkog društva. Tko hoće imati Jugoslaviju, ima je i bez Teološkog društva. Tko hoće komunizam i socijalizam, ne treba mu Teološko društvo.« Ja sam tada zaista bučno istupio iz Teološkog društva, što je trebao biti određeni znak. Kolege koji su znali što radim, razumjeli su, ali je bilo i krivih tumačenja. Radovao sam se što Teološko društvo napreduje, a ja sam jedini mogao bučno izaći, jer Glas Koncila novčano nije u pothvat ništa uložio pa nije glede poreza mogao ni stradati. Nisu mi se mogli osvetiti. Kolege u Teološkom društvu morali su paziti da državu do kraja prevarimo, kako smo to, hvala Bogu, i uspjeli.

Mislim da bi o ovome bilo potrebno i iscrpnije govoriti, ali ovdje nije prigoda. Važno je da je Kršćanska sadašnjost i s njome Teološko društvo »Kr-

Naše crkvene i društvene prilike u vrijeme djelovanja Kršćanske sadašnjosti

šćanska sadašnjost« jedina organizirana i promišljena skupina crkvenih ljudi vješto postigla ono što država nije željela dati, a ipak je dala: poslovanje na društvenoj, a ne privatnoj razini. To treba itekako cijeniti. Pravi mozak toga pothvata bio je zaista Josip Turčinović, izvanredno vješt i dalekovidan. On je zapravo taj pothvat zamislio i ostvario. Tomislav Šagi-Bunić bio je više mislilac, duboko ukorijenjen u patristiku i cjelinu teologije, a to što su se njih dvojica našli zajedno posebna je Božja milost. Tomislav Šagi-Bunić bio je jamac apsolutno drevnog katoličkog pravovjerja u novom izdanju, a Josip Turčinović je iz tih temelja sav bio u pokretu na području politike i ekonomije, ne samo teologije. Bajsić je donio svježine europske teološke naobrazbe koja je kroz njega u nas ulazila. Važno je napomenuti da su glavni djelatnici Kršćanske sadašnjosti bili ljudi koji su u domovini proveli mladost i naobrazbu. Oni su plod ondašnjeg napora naše domaće Crkve. Nisu u tuđem svijetu naučili teologiju da bi je ovdje primjenjivali, nego su ovdje živjeli crkvenu muku, a vanjsko školovanje pomoglo im je to ugraditi u svjetsku i domaću cjelinu.

Uloga Kršćanske sadašnjosti u okupljanju i teološkoj izobrazbi

vjernika laika

Stanko

Pozvan ovamo da kažem koju riječ o ulozi Kršćanske sadašnjosti u okupljanju i teološkoj izobrazbi vjernika, htio bih reći ponajprije kako mi se čini da je ovdje moguće naznačiti tek neka polazišta za moguću obuhvatniju raščlambu. A ako bi se htjelo da takva raščlamba bude, koliko je moguće, i znanstvena, rekao bih da će za to trebati predanog povjesničarskog rada. I još, povjesnik koji bi se toga posla prihvatio, ipak bi trebao biti ne samo vjernik već vjernik kojega iznutra mogu taknuti, ako već ne i ispuniti, one unutarnje silnice koje su za nastanak, rast i dinamiku Kršćanske sadašnjosti, pa i za njezino trajanje, bile važnije od svih, i dobrih i loših pa i tragičnih izvanjskih okolnosti. Svaki pokušaj koji bi zanemario ove realitete doveo bi neizbježno do temeljno redukcionističke slike onoga što bi trebalo istražiti.

Prvo polazište već je naznačeno u početnoj rečenici ovoga nužno kratkog i zbitog izlaganja. Riječ je o ulozi Kršćanske sadašnjosti u okupljanju i teološkoj izobrazbi vjernika. Kršćanska sadašnjost nikada, ni na kojoj ravnini, koliko je meni poznato, nije bila ustanova ili mjesto okupljanja vjernika laika KS je okupljao vjernike. Takav izbor i orijentacija, za KS koji je već i u samom svom nazivu označen kao koncilska ustanova, bili su stoga ne samo

konaturalni već i odgovor na ozbiljna pitanja o dosljednosti glede koncilske obnove. Vjerničko poštovanje prema službama u Crkvi – itekako, to je ondje bilo opipljivo prisutno. Razlikovanje darova, karizmi, stalno nastojanje da se bolje razaberu vjernička odgovornost i suodgovornost – svakako. Ali srednjovjekovna dihotomija glede zajednice vjernika, Isusovih učenika, tako strana apostolskom i ranim poapostolskim razdobljima bila je strana Kršćanskoj sadašnjosti. Koncilski duh, usmjeren povratku k Izvoru i proučavanju izvora, ovdje oslonjen i na koncilsko otkriće fundamentalne jednakosti svih vjernika u Crkvi, prisutnost toga duha u ustanovi, bio je u korijenu te značajke KS-a, važne sastavnice u složenoj ulozi u okupljanju vjernika.

Drugo je polazište, ne ulazeći nikako u pitanje nekakvog strogog poretka ili temelja za takav poredak stvari, netom je naznačeno i kao odgovor na ozbiljna pitanja o dosljednosti glede koncilske obnove. Iznimno važna sastavnica magnetičnosti KS-a u okupljanju vjernika vazda je bila dosljednost glede koncilske obnove. Ta magnetičnost, podjednako i ne baš neočekivano, vazda je bila strogo razmjerna dosljednosti i vjernosti duhu i djelu obnove započete Koncilom. Ne bi trebalo biti nikakve sumnje da to otvara i neka sasvim sadašnja pitanja, ne samo glede sadašnje uloge Kršćanske sadašnjosti u okupljanju vjernika. Već iz dosad rečenoga, nadati se je, makar dijelom razvidan je odgovor na pitanje koje nužno spada još na početak: O kakvom je uopće okupljanju riječ? Ulogu u okupljanju ovdje je posve nemoguće razumjeti ako se ne promotri sama narav toga okupljanja. Sve ako se već i ima na umu također teološka izobrazba vjernika. Ne može se pogriješiti ako se ovdje uputi na dvije stvari koje treba držati središnjima u tom okupljanju i koje se ujedno mogu vidjeti kao središnja polazišta za to okupljanje. Prvo, to je okupljanje u zalaganju za djelo i na djelu obnove koja se označava koncilskom, u zajedništvu vjere cijele Crkve, ovdje, dakako, u Hrvatskoj, s poveznicama u hrvatskom narodu i društvu. Drugo, zapravo nedjeljivo od prvog, to je okupljanje onih kojima je važna kršćanska misao (što odmah doziva teologiju) i napose povezanost kršćanske misli s kršćanskom odgovornošću i suodgovornošću, koja se pak, u najmanju ruku sukladno Koncilu, ne može odvojiti od kršćaninove društvene odgovornosti i suodgovornosti. Ulogu Kršćanske sadašnjosti kao katalizatora za promišljanje te odgovornosti, ne samo u vrijeme bivše države i nedemokratskog poretka te u sudbonosno vrijeme postizanja hrvatske državne neovisnosti nego i kasnije, nikako ne bi trebalo zaboravljati.

Nadalje, potrebno je uočiti da središnji i najvažniji udio u okupljanju o kojem je riječ, pripada samim utemeljiteljima KS-a, pokojnim profesorima Josipu Turčinoviću, Tomislavu Janku Šagi-Buniću i Vjekoslavu Bajsiću. Gotovo isto vrijedi i glede teološke izobrazbe vjernika, one za koju je Kršćanska sadašnjost ishodište. Te je činjenice nemoguće zaobići kada je riječ o polazištima. Doprinos mnogih drugih, napose onih čiji napori su gotovo svima ostali skroviti do danas, nije time umanjen. Djelo je bilo i jest jedno; barem u vjeri je to jasno. Ipak, barem početno, valjano istraživanje morat će poći od pomnog razmatranja mnogovrsnih djelatnosti i bezbrojnih nadahnuća koja su za to bila fundamentalna i kojima su napose ova trojica zadužila mnoge i što je, napokon, bio nemjerljivi kohezijski elemenat okupljanja.

U posveti, treba i ovdje reći, fundamentalno važne knjige Ali drugog puta nema Tomislav J. Šagi Bunić ostavio je slovo onima koji »ostaju u našoj svijesti kao svjedočanstvo napora da se u hrvatskom narodu rodi živa teološka misao«. I teološku izobrazbu vjernika, koliko se Kršćanske sadašnjosti tiče, zacijelo treba promatrati u svjetlu ovoga polazišta. Bez toga, mnoge stvari neće biti dovoljno razumljive, a neke se neće moći razumjeti nikako. Treba imati na umu, dakako, i da su osnivači Kršćanske sadašnjosti također, između ostalog, i pokretači Instituta za teološku kulturu laika; Josip Turčinović bio mu je prvim pročelnikom godinama; sva trojica su, skupa s drugim izvrsnim profesorima, vlastitim, reći ću maestralnim, predavanjima godinama pomagali da Institut zaživi kako treba, a Tomislav J. Šagi-Bunić predavao je ondje do kraja. Ipak, najdublji je trag njihove kršćanske, teološke misli, tako potvrđene vlastitom predanošću, moguće slijediti iz mnogih ishodišta. Za početno snalaženje, ali i mnogo više od toga, treba pročitati što Josip Turčinović piše u Listiću, br. 2, 1985. o paradoksalnoj suprotnosti Svetih pisama koja u pitanju čovjeka bogotražitelja tvrde uporno da je Bog čovjekotražitelj. Temeljni

članak Tomislava J. Šagi Bunića »Očekujemo Sina njegova s neba, kojega je uskrisio od mrtvih«, otisnut u knjizi Vrijeme suodgovornosti I, KS, Zagreb, 1981., jednako je valjan izbor. Kao što treba slijediti i Vjekoslava Bajsića u njegovom upornom upućivanju na Isusovu riječ, na pitanje za koje je ponavljao da je najvažnije od svih na koja treba odgovoriti, to jest »što je On htio«.

Završit ću time. Uloga Kršćanske sadašnjosti u okupljanju i teološkoj izobrazbi vjernika neizbrisivo je obilježena predanim naporima da se otkriva i čini ono što je On htio.

Izdavačka djelatnost

Kršćanske sadašnjosti kao vrijeme teologije

O 25. obljetnici Kršćanske sadašnjosti dr. Tomislav J. Šagi-Bunić ustvrdio je »da je s obzirom na djelatnost koju je trebala razviti Kršćanska sadašnjost uglavnom razvila izdavačku djelatnost«. Ovdje se uočavaju dva naglaska: uglavnom i izdavačka djelatnost. Izdavaštvo nije jedina djelatnost, ali je na njoj težište od samoga početka pa do danas, a usudio bih se reći da je i Teološko društvo u tom smislu bilo osnovano ut omnibus mysterium salutis vitamque a Deo allatam offerre possit1. Ovaj konjunktiv possit odgovara sadašnjosti, iako gledamo iz sadašnjosti na prošlost, to je ipak bila nečija sadašnjost. Jedini odgovor na debet prijašnjim generacijama, jer smo uvijek dužnici

1 Drugi vatikanski koncil, Ad Gentes 10. Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, KS, Zagreb, sedmo izdanje, 2008., str. 528–529.

sadašnjosti prije nas, jest briga da se Crkva uklopi u sve »skupine, potaknuta istom onom pobudom iz koje se sam Krist po svome utjelovljenju vezao uz određene društvene i kulturne uvjetovanosti ljudi među kojima je boravio«2.

Stoga je naš zadatak da obuhvatimo 40 godina izdavačke djelatnosti Kršćanske sadašnjosti. U tom pravcu krenuti, čini se, najbolje je ako se pođe od periodike i nizova biblioteka koje su nikle iz/u dva pravca: na izgradnju duhovno zrelih laika i razvoja domaće teološke misli. Svakako da ovdje ne treba ponavljati što je već rečeno prije petnaest godina, nego nadopuniti onim što je kroz ovih petnaest godina nastavljeno i onim što je pokrenuto.

2. Periodika i biblioteke

a) Periodika

U prikazu se zaustavljamo na još uvijek aktualnim izdanjima.

»Kana« – kršćanska obiteljska revija. Mjesečnik (srpanj-kolovoz dvobroj).

Kršćanska sadašnjost je 1970. pokrenula »Kanu«, kršćansku obiteljsku reviju, popularni časopis za najšire vjerničke slojeve. Urednik je u prvome broju izvijestio čitatelje da su »svojim iskustvom, velikim razumijevanjem i nizom svojih materijala pružile pomoć talijanska revija Famiglia cristiana i pariška katolička izdavačka kuća Cerf sa svojim slikovnim publikacijama«. Od prvoga broja odgovorni je urednik bio Vjekoslav Bajsić (sve do smrti 1994. – osim u jednom razdoblju kad je po zakonu glavni urednik morao biti i odgovoran), a glavni urednik – koji nije bio naveden u impressumu – bio je Vladimir Pavlinić, urednik Glasa Koncila. Postojalo je i uredništvo, poimence navedeno u impressumu od prvoga broja, većinom laici raznih struka, od toga sedam žena. Uz male izmjene, takva je struktura uredništva ostala sve do broja 31 (tj. broja 12/1972.), kada su posljednji put izričito navedena imena članova.

2 Drugi vatikanski koncil, Ad Gentes 10. Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, KS, Zagreb, sedmo izdanje, 2008., str. 528–529.

Od broja 1 (20) 1972. do broja 10 (109) 1979. glavni urednik je Josip Turčinović, a od studenoga 1979. godine do danas glavni i odgovorni urednik Kane je Albert Turčinović¸ brat pokojnoga Josipa. Uskoro je Kana dobila svoju biblioteku »popularnog, nabožnog, zabavnog i poučnog štiva« pod imenom »Mala knjižnica Kane«, koja je naišla na veoma dobar prijem u čitalačkom općinstvu. Kana je godine 1974.–1975. imala prilog »Vrijeme i Riječ« (skraćeno ViR).

»Služba Riječi« je pokrenuta kao »građa za obnovljenu liturgiju« 1969. godine. Izlazi 4 puta godišnje. Uređuje je uredničko vijeće. Glavni i odgovorni urednik bio je do broja 226 (2002. godine) Bono Zvonimir Šagi, a od broja 227 (2002. godine) izvršni je urednik (do danas) Tomislav Filić. Od 1984. do 1987. uz Službu riječi izlazi tjedni prilog »Liturgijsko­pastoralni listić« koji je za pastoralni kler bio od izvanredne pomoći. Do 18. godišta (1986. godine) izlazio je 10 puta godišnje. U »Službi riječi« 1979. godine (10. godište), br. 94–99 izlazi poseban prilog »Religiozni odgoj i kateheza« (skraćeno ROK). Časopis prati liturgijsku godinu po redu čitanja (liturgijske godine A, B i C). Numeracija dotične godine počinje sa zadnjim brojem (Došašće) prethodne godine. »Svesci – Communio «, časopis za teološku kulturu, duhovna gibanja i suvremene probleme. Izlazi tromjesečno od 1966. koji je zapravo prvi broj za 1967.3 Od 1967. pod naslovom »Svesci Kršćanska sadašnjost« izdaje ga Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, od 1969. (br. 14) izdavač je Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Od 1975. (br. 25–26) redovito preuzima dva do tri članka iz međunarodnog teološkog časopisa Communio, te se od te godine pojavljuje pod nazivom Svesci – Communio. Glavni i odgovorni urednici bili su Tomislav Janko Šagi-Bunić (glavni i odgovorni urednik do broja 20 pa opet od broja 44 do broja 64, pa ponovno glavni urednik od broja 65), Stipe Bagarić (glavni urednik od broja 21–24 pa do broja 43, 1980. godine), Vjekoslav Bajsić (odgovorni urednik od broja 65), Zvonimir Izidor Herman (glavni i odgovorni urednik od broja 70–73), Aldo Starić (glavni i odgovorni urednik od broja 85–86 do posljednjeg broja 2001. godine). Časopis ima kroz sve vrijeme svoga izlaženja uredničko

3 Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, »Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968–1978)«, u: Kršćanska sadašnjost 1968–1993., Zagreb, 1993., bilj. 17 i 20.

vijeće koje je bilo sastavljeno od brojnih teologa klerika i vjernika laika. Posljednji broj je izišao 2001.4

»Bogoslovska smotra« 5 . Stručni teološki časopis »Bogoslovsku smotru« Kršćanska sadašnjost kao nakladnik preuzima od Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda 1978. godine, na zamolbu Vijeća Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Bogoslovska smotra prvotno je usmjerena na izvorne znanstvene radove s područja teoloških i teologiji srodnih znanosti koje se bave religijskom problematikom. Sadrži i recenzije domaćih i stranih knjiga i časopisa. Od 1966. jedan broj (obično dvobroj) donosi radove Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike koji se od 1961. svake godine održava u Zagrebu6.

»Croatica christiana periodica« je časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji se pojavio 1977. Izlazi polugodišnje. Glavni i odgovorni urednik je akademik Franjo Šanjek.

»Nova prisutnost« – časopis za intelektualna i duhovna pitanja. Izdavač je Kršćanski akademski krug (Zagreb). Nakladnikom ovoga časopisa Kršćanska sadašnjost postaje 2003. godine. Izlazi dvaput godišnje. Glavni i odgovorni urednik bio je Ivan Supičić. U okviru periodičkih publikacija spomenimo i izdanje: Biblija u stripu. Povijest Božjega naroda. Stari i Novi zavjet u 48 sveščića (SZ 24 i NZ 24 sveščića).

Slavenski apostoli i prosvjetitelji Ćiril i Metod, 5 sveščića.

b) Biblioteke

»Analecta Croatica christiana«. Biblioteka je osnovana 1970., kada je i objavljen prvi svezak pod naslovom »Katolička Crkva u Slavoniji za turskog

4 Usp. M. ZOVKIĆ, »Recepcija Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi u Hrvata«, u: Bogoslovska smotra 75 (2005), str. 697.

5 Za povijest Bogoslovske smotre vidi članke: T. ŠAGI-BUNIĆ, »Apel čitateljima ‘Bogoslovske smotre’«, BS (1977), br. 4, str. 353–376; A. REBIĆ, »Sedamdeset godina i pedeset godišta Bogoslovske smotre«, BS (1980), br. 1, str. 2–9.

6 Usp. B. DUDA, »25 godina Teološko-pastoralnog tjedna Katoličkog bogoslovnog fakulteta (1961.–1985.)«, U svjetlu Božje riječi (Zagreb, 2000.), str. 541–544.

Izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti kao vrijeme teologije

vladanja«7. Namijenjena je izdavanju studija i građe za povijest kršćanstva i Crkve među Hrvatima. Do danas je u toj biblioteci objavljeno 39 knjiga.

»Biblica«. Ovaj niz pokrenut je 2005. povodom 40. obljetnice dogmatske konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum knjigom fra Ante Popovića, profesora biblijskih znanosti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, o načelima i metodama tumačenja Biblije8.

»Biblija«. Ova biblioteka obuhvaća izdanja Biblije Staroga i Novoga zavjeta u novim hrvatskim prijevodima. Ovaj je niz otvoren godine 1973. prijevodom

Svetoga pisma Novoga zavjeta koji su učinili Bonaventura Duda i Jerko Fućak, posebno Evanđelja (svezak prvi u tom nizu) i posebno cijeli Novi zavjet (svezak drugi u tom nizu). Svezak treći u tom nizu bijaše Biblija. Stari i Novi zavjet koji je Kršćanska sadašnjost godine 1974. otkupila od izdavačke kuće Stvarnost. Od tada pa do danas Kršćanska sadašnjost je objavila devetnaest izdanja cjelovitog prijevoda Biblije. Dvadeseto je izdanje obnovljeno, iznova prelomljeno i popravljeno izdanje Biblije Staroga i Novoga zavjeta, s Novim zavjetom u prijevodu Ljudevita Rupčića (njegovo šesto izdanje), i paralelno

izdanje Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta s Novim zavjetom u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka (2008.). U tom nizu objavljena je i Ilustrirana Biblija mladih (prvo izdanje 1968. godine) koju je Kršćanska sadašnjost objavila, osim na hrvatskom jeziku, još na jedanaest jezika istočnoeuropskih naroda koji su tada živjeli u komunističkom režimu i nisu u svojim zemljama smjeli objavljivati biblijska izdanja. U ovom je nizu i Jeruzalemska Biblija, koja je doživjela nekoliko izdanja, Dječja Biblija u 365 priča, više dječjih ilustriranih Biblija i Novi zavjet s ekumenskim komentarom. Na taj način Kršćanska je sadašnjost do danas najveći i najuspješniji širitelj biblijskih izdanja i knjiga biblijskog apostolata.

»Bibliofilska izdanja i radni reprinti«. To su reprinti rijetkih starih knjiga iz hrvatske duhovne baštine i razna svečana izdanja. Prvi je naslov iz tog niza objavljen 1976. godine. Bio je to »Psaltir« Šimuna Kožičića-Benje.9 Posljednji

7 J. BUTORAC, Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja , Zagreb, 1970.; usp.

T. J. ŠAGI-BUNIĆ, »Deset …«, bilj. 67.

8 A. POPOVIĆ, Načela i metode za tumačenje Biblije. Komentar Papina govora i dokumenta Biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi, Zagreb, 2005.

9 Š. KOŽIČIĆ – BENJA, Psaltir (Rijeka, 1530.). Uvez u kožu i pergamenu.

naslov je Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, Manojla Sladovića (priredio Mile Bogović), Gospić – Zagreb, 2003., suizdanje Kršćanske sadašnjosti i Državnoga arhiva u Gospiću10. U ovom je nizu objavljeno 30 vrlo vrijednih bibliofilskih knjiga.

»Bibliografije«. U tom su nizu objavljivane bibliografije knjiga, brošura, muzikalija, rasprava i članaka. Prva je bibliografija u tom nizu bila »Hrvatska kršćanska bibliografija za 1959. godinu«.11 Kršćanska je sadašnjost bila nakladnik. Posljednji je svezak »Hrvatske kršćanske bibliografije« objavljen godine

1992.12 Ukupno je u tom nizu objavljeno 19 svezaka.

»Croatica christiana fontes«. Radi se o pisanim spomenicima i vrelima za povijest kršćanstva i Crkve među Hrvatima s proukom rukopisa, popratnim studijama i indeksima, na izvornom jeziku (i u hrvatskom prijevodu). Prvi svezak toga niza je djelo Tractatus de Ecclesia Joannesa Stojkovića de Ragusa, 1983.13, a posljednji svezak, svezak 25. su Bogoslovni spisi – Scripta theologica)

Augustina Kažotića (priredio je Franjo Šanjek)14. U tom je nizu objavljeno 25 knjiga.

»Dokumenti«. Niz je bio otvoren 1967. godine enciklikom pape Pavla VI. Populorum progressio15 i uređivao ga je Centar Kršćanska sadašnjost, a od broja 1416 godine 1968. Kršćanska sadašnjost je i izdavač tog niza. Posljednji dokument iz tog niza je druga enciklika pape Benedikta XVI. Spe salvi. 17 U nadi spašeni. »‘Spe salvi facti sumus’ – u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24).

10 M. SLADOVIĆ, Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske, Državni arhiv u Gospiću, i Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, Zagreb, 2003., 85 stranica. Svezak XXX.

11 RAZNI AUTORI, Hrvatska kršćanska bibliografija. Bibliografija knjiga, brošura, muzikalija, rasprava i članaka za godinu 1959. Izdaje: Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb, 1977. Nakladnik Kršćanska sadašnjost.

12 RAZNI AUTORI, Hrvatska kršćanska bibliografija . Svezak 19, Zagreb, 1992.

13 J. (STOJKOVIĆ) DE RAGUSIO, Tractatus de Ecclesia. Suizdanje s Hrvatskom dominikanskom provincijom. Prva katolička sustavna ekleziologija, Zagreb – Varaždin, 1983.

14 A. KAŽOTIĆ, Bogoslovni spisi – Scripta theologica, Analecta christiana fontes, svezak XXV, Zagreb, 2007., 202 stranice.

15 PAVAO VI., Populorum progressio, enciklika, Zagreb, 1967.

16 NJEMAČKI BISKUPI, Pastirsko pismo o naviještanju vjere, Zagreb, 1968., 32 stranice.

17 BENEDIKT XVI., Spe salvi. U nadi spašeni, enciklika, Dokumenti, br. 149, Zagreb, siječanj 2008., 77 stranica.

Izdavačka

»Ekumena«. Kako i samo ime kaže riječ je o tekstovima ekumenskog sadržaja, a prvi se pojavio 1979.18 Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog u suradnji s Ekumenskim koordinacijskim odborom Crkava u Hrvatskoj i Kršćanskom sadašnjosti i ove je godine (2008.) izdalo knjižicu prigodom molitvene osmine za jedinstvo kršćana koje se slavi od 18. do 25. siječnja Bez prestanka se molite (1 Sol 5, 17)19.

»Eseji« . U toj su biblioteci objavljivani spisi pretežito filozofskog sadržaja na teme važnijih religioznih i duhovnih gibanja. Prvi je svezak bio objavljen

1979. godine pod naslovom »Iščekivanje Boga«.20 Posljednje djelo u ovom nizu, svezak 24, objavljeno je prije dvije godine (2006.). Radi se o djelu A. Benza

»Budućnost svemira«21. U tom je nizu KS do danas objavio 24 knjige.

»Gl azba i audiovizualna sredstva« imaju svoje početke u filmskom govoru

1971.22 Posljednji u tom nizu je nosač zvuka (CD) A. Badurine Hagiotopografija Hrvatske. 23

»Izvan nizova« U tom nizu objavljivane su knjige različitih veličina i uveza, teme, crkvene i religiozne. U tom su nizu i otkupljena izdanja. Prva knjiga u toj biblioteci objavljena je 1968. godine. Bila je to knjiga pape Pavla VI.24 Posljednje je djelo iz te biblioteke djelo objavljeno prošle godine: F. Fernández-Carvajal i P. Beteta, Djeca Božja25. Spominjemo i Gralov kôd M. Aquilina i Ch. Baileya.

18 H. DÖRING, Jedinstvo Crkve i mnoštvo crkava. Uvod u ekumenizam, Zagreb, 1979.

19 J. ZEČEVIĆ (priredio), Bez prestanka se molite (1 Sol 5, 17). Molitva za jedinstvo kršćana 2008. godine, Zagreb, 2008.

20 Prvi naslov je: S. WEIL, Iščekivanje Boga. Autobiografija jednog izvornog probijanja do smisla, Zagreb, 1979.

21 A. BENZ , Budućnost svemira. Slučaj, kaos, Bog?, Niz Eseji, sv. 24, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

22 Riječ je o dokumentarnom filmu Katolička Crkva u Hrvata povodom Međunarodnog mariološkog kongresa 1971. godine u Zagrebu i Mariji Bistrici.

23 A. BADURINA, Hagiotopografija Hrvatske, CD, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

24 Papa PAVAO VI., Ispovijest vjere naroda Božjeg, Zagreb, 1968., osam stranica.

25 F. FERNÁNDEZ-CARVAJAL i P. BETETA, Djeca Božja. Život u duhu »Božjeg djeteta« prema propovijedanju svetog Josemaríe Escrivé de Balaguera, utemeljitelja Opus Dei Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., 192 stranice.

»Kana klub«. Ova biblioteka obuhvaća knjige različitog sadržaja. Štivo za djecu školske dobi, mlade i obitelj. Prva u nizu je Biblija za najmlađe iz 1980.26, a posljednja Što znamo o Bibliji autorice Sue Graves. Knjiga daje pedeset i osam odgovora na probrana i najčešća pitanja koja si postavljamo o povijesti Biblije, tj. o njezinu nastanku, o njezinim piscima, jeziku na kojem je napisana, o njezinom putu do nas, kršćana, te o smislu njezine poruke. Teme su popraćene ilustracijama i fotografijama. Knjiga je pisana na izuzetno jednostavan način, prilagođen prije svega osnovnoškolcima. Ovu bismo knjigu s pravom mogli nazvati pravim malim udžbenikom o Bibliji.27

»Katehetski priručnici« obuhvaćaju priručnike za učenike, roditelje i katehete. Prvi je priručnik iz 1972.28 za predškolsku djecu, a 2006. objavljeno je posljednje djelo u tom nizu, također priručnik za odgojitelje u vjeri za rad s djecom predškolske dobi Njihovo je kraljevstvo nebesko29. Ovaj iznimno praktičan priručnik namijenjen odgojiteljima u dječjim vrtićima bogato je opremljen metodičkim pomagalima za planiranje i realizaciju aktivnosti vjerskog odgoja djece predškolske dobi.

»Koncil«. Ovu biblioteku čine zbirke koncilskih i pokoncilskih dokumenata. Na početku su to, jasno, Dokumenti II. vatikanskog koncila s latinskim i hrvatskim tekstom i kazalima, 1970.30 A 2008. izlazi Kratka povijest Drugoga vatikanskog koncila (1959. – 1965.) G. Alberiga, te četiri knjižice osvrta na koncilska zasjedanja J. Ratzingera31. Ukupno 16 djela.

26 Biblija za najmlađe. Niz I. 12 slikovnica u boji za djecu predškolskog uzrasta. 1. Noa pravi lađu, 2. Josip sanjar, 3. Košara na rijeci, 4. Jona neće, 5. Dijete u štali, 6. Bolestan čovjek ozdravio, 7. Sjeme na zemlji, 8. Odlutala ovca, 9. Dva brata i otac, 10. Čovjek na grani, 11. Isus ostaje s nama, 12. Ovo moraju svi čuti. Zagreb, 1980., 144 stranice.

27 SUE GRAVES, Što znamo o Bibliji?, Zagreb, 2005., 62 stranice.

28 Isus je uskrsnuo. Slikovnica za predškolsku djecu. Četverobojni tisak. Broširano. Zagreb, 1972.

29 B. BLAŽEVIĆ i s. K. PIŠKOVIĆ, Njihovo je kraljevstvo nebesko. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.

30 Sedmo, popravljeno i dopunjeno izdanje, 2008.

31 J. RATZINGER, Prvo zasjedanje Drugoga vatikanskoga koncila. Osvrt, KS, Zagreb, 2008., 45 stranica. ISTI, Koncil na putu. Osvrt na drugo zasjedanje, KS, Zagreb, 2008., 80 stranica. ISTI, Rezultati i problemi trećega koncilskoga zasjedanja, KS, Zagreb, 2008., 78 stranica. ISTI, Posljednje koncilsko zasjedanje, KS, Zagreb, 2008., 74 stranice.

Izdavačka djelatnost Kršćanske sadašnjosti kao vrijeme teologije

»Kršćanski klasici«. U tom nizu se objavljuju tekstovi klasičnih kršćanskih pisaca i studije o njima. Niz je započeo 1969.32 , a 2005. je izišlo četvrto izdanje Put k savršenosti33 sv. Terezije Avilske, te drugo izdanje Redovničkih pravila34

H. Boraka, OFMCap.

»Likovi«. U ovom nizu KS objavljuje biografije, hagiografije u esejističkoj, znanstveno-popularnoj, romansiranoj ili memoarskoj obradi. Prvi svezak u tom nizu objavljen je 1982. a djelo je Gjergija Lusha o liku Majke Terezije35 . Posljednje je djelo u tom nizu knjiga H.-J. Fischera o papi Benediktu XVI.36 U tom su nizu objavljeni i svesci o liku blagopokojnog kard. Franje Kuharića (njegovi posjeti hrvatskom iseljeništvu, djelo Vladimira Stankovića), te zapisi i svjedočanstva o Bonifaciju Pavletiću, članu Kongregacije sinova Bezgrešnoga začeća, o kojemu piše P. Carrezza.

»Liturgijska izdanja«. Riječ je o službenim izdanjima tekstova obnovljene katoličke liturgije. Izdanja su započela tiskom Rimskog misala, Red mise, 1969. a posljednji u tom nizu je Rimski misal: Lekcionar (I.): Nedjelje A B C i svetkovine Gospodnje, objavljen 2007. godine.

»Liturgijska pomagala«. U tom nizu KS je objavljivao pastoralna izdanja liturgijskih tekstova, pomagala i tumača za narod i svećenike. Prvo pomagalo takve vrste bio je Karton za narod 37, objavljen 1969. Posljednje je djelo u tom nizu Homilije za liturgijsku godinu Adalberta Rebića38. »Homilije za liturgijsku godinu B i C bile su izvrsno prihvaćene. Homilije su biblijsko-teološki utemeljene i egzistencijalno usmjerene. Tako su napisane da ih s velikom duhovnom korišću mogu čitati svi vjernici.

»Mala knjižnica ‘Kane’«. Popularno nabožno, zabavno i poučno štivo. Niz počinje djelom Gospina krunica 1971. godine. A posljednje je djelo u tom nizu

32 I. HERWEGGEN, Sveti Benedikt, Zadar, 1969.

33 Prvo izdanje je iz 1982. i to je suizdanje s Provincijalatom karmelićana.

34 H. BORAK (priredio), Redovnička pravila, Zagreb, 11985., 22005., 359 stranica. To je suizdanje s Vijećem franjevačkih zajednica.

35 L. GJERGJI, Majka Terezija. Zagreb, 1982., 249 stranica; 74 stranice fotopriloga.

36 H.-J. FISCHER, Benedikt XVI., Portret, Zagreb, 2007., 168 stranica.

37 Sveta misa Karton za narod. Izvadak iz Reda mise. Zagreb, 1969., 16 stranica.

38 A. REBIĆ, Homilije za liturgijsku godinu A, Zagreb, 2007., 310 stranica.

Obiteljska knjižica, objavljena 2007. godine39. U tom je nizu objavljeno i djelo Prirodno reguliranje začeća (2007.).40

»Mala knjižnica ‘Liturgijsko-pastoralnog listića’«. Godine 1985. objavljen je prvi svezak Kršćanski vjernik i njegova Crkva41. Zatim Labaš – Mataušić –Mrzljak izdaju Listić za krštenje 1987. A u nizu se pojavljuje i Listić za sakrament pomirenja.

»Male monografije« . Niz je otvoren 1976. godine monografijom Hrvati u Ruhru42. Posljednje djelo u tom nizu (deseto po redu) je ponovno tiskani Vodič po Svetoj zemlji Adalberta Rebića (peto dopunjeno izdanje), objavljeno 2006. godine.43 Vodič je vrlo praktičan za konkretnu upotrebu tijekom hodočašća zbog svog džepnog formata te opremljen mnogim slikovnim prikazima, mapama i fotografijama.

»Media« U toj su biblioteci objavljivani kratki poetski i duhovni tekstovi tiskani u minijaturnom formatu. Prvi je svezak (Romano Guardini, Križni put) objavljen 1982. godine.44 Godine 2004. pojavili su se sljedeći naslovi: S mojim Isusom, izabrane pjesme Nikole Šopa; Putnik, izabrane pjesme Petra Preradovića; Ognji i rože, izabrane pjesme Ivana Gorana Kovačića i Notturno, izabrane pjesme Antuna Gustava Matoša. Zatim treće izdanje Pjesme nad pjesmama koja je od Salomona i četvrto izdanje Križnoga puta našega Gospodina i Spasitelja Romana Guardinija.

»Metanoja« donosi kraće meditativne tekstove i svjedočanstva o proživljavanju vjere i kršćanskih misterija. Prvi tekst je objavljen 1968.45, a posljednji predstavlja trolist, niz od tri knjige: Istrgnute misli za nezaborav: Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Janko Šagi­Bunić. Prigodom 40. obljetnice

39 Obiteljska knjižica, Zagreb, 2007., 56 stranica.

40 J. RÖTZER i Elisabeth RÖTZER, Ova je knjiga, na različitim jezicima, izdana u više od 500.000 primjeraka. Ovo je već šesto izdanje 2007. na hrvatskom jeziku.

41 J. MRZLJAK i M. MATAUŠIĆ, Kršćanski vjernik i njegova Crkva , Zagreb, 1985., 12 stranica.

42 Hrvati u Ruhru, Zagreb, 1976., 72 stranice + 60 priloga.

43 A. REBIĆ, Vodič po Svetoj zemlji. Peto dopunjeno izdanje, KS, Zagreb, 52006., 168 stranica + ilustracije.

44 R. GUARDINI, Križni put, Zagreb, 1982., 47 stranica.

45 R. GUARDINI, Pred Boga bez krinke, Zagreb, 1968., 24 stranice.

Kršćanske sadašnjosti priredila Stella Tamhina (2008.).46 U tom je nizu objavljeno najviše knjiga.

»Monografije « su velika ilustrirana djela iz hrvatske i opće sakralne baštine. Niz započinje monografijom posvećenom sv. Nikoli Taveliću, prvom kanoniziranom hrvatskom svecu 1971. Posljednje je djelo u ovom nizu Postanak čovjeka i kulturna evolucija47. Ono pruža uvid u proučavanje ljudskog života na Zemlji. U monografiji se ukazuje na doprinos molekularne biologije u proučavanju postanka današnje populacije, čiji je cilj istražiti stupanj biokemijske sličnosti između čovjeka i majmuna da se tako na osnovi elemenata koji su svim linijama zajednički, a koji svakoj od njih vlastiti, rekonstruira redoslijed odvajanja raznih evolucijskih linija.

»Monumenta artis Croatiae«. Niz kapitalnih monografija o najznačajnijim djelima hrvatske likovne baštine. Niz je započeo 1983. godine Slikanim raspelima Grge Gamulina 48. Posljednji je svezak u ovom nizu, objavljen 1995. godine pod naslovom Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj Anđelka Badurine49. Djelo je objavljeno u suizdanju s Institutom za povijest umjetnosti. Karakteristika je ovog niza da osim hrvatskih izdanja postoje i izdanja na stranim jezicima: engleskom, njemačkom, talijanskom.

»Polazišta«. Ova biblioteka obuhvaća kršćanske refleksije na suvremena događanja. Niz je otvoren djelom T. J. Šagi-Bunića Ali drugog puta nema, uvod u misao, djelo i odluke II. vatikanskog koncila, 1969.50 Posljednje je djelo u ovom nizu: J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, 200751. Prošlo je više od trideset godina od kada je nastala ova knjiga. No i unatoč vremenskom razmaku ona

46 S. TAMHINA (prir.), Istrgnute misli za nezaborav: Vjekoslav Bajsić, Tomislav J. Šagi­Bunić i Josip Turčinović, 3 knjige, KS, Zagreb, 2008. godine.

47 F. FACCHINI, Postanak čovjeka i kulturna evolucija, KS, Zagreb, prosinac 2007., 240 stranica.

48 G. GAMULIN, Slikana raspela, Zagreb, 1983., 133 stranice (ilustrirano, u boji). Izdanje KS-a zajedno s drugim izdavačima (Grafički zavod Hrvatske, Mladost, Matica Hrvatska, Sveučilišna naklada Liber i drugi).

49 A. BADURINA, Ilustrirani rukopisi u Hrvatskoj, KS, Zagreb, 1995., 148 stranica.

50 T. ŠAGI-BUNIĆ, Ali drugog puta nema. Uvod u misao, djelo i odluke II. vatikanskog koncila, Zagreb, 11969., 21972. i 31985., 440 stranica.

51 J. RATZINGER, Uvod u kršćanstvo. Predavanja o apostolskom vjerovanju s novim uvodnim ogledom, KS, Zagreb, 62007., 380 stranica.

je temeljna literatura za svakoga tko malo dublje želi ući u bit kršćanske vjere. U tom je nizu objavljeno 50 knjiga.

»Priručna enciklopedija vjere« . To su kraći, zaokruženi i sustavni prikazi vjere i Crkava enciklopedijskog karaktera. Godine 1980. objavljena je kratka povijest općih (ekumenskih) crkvenih sabora H. Jedina, a 1999. drugo i dopunjeno izdanje kratke povijesti protestantizma J. Boisseta. U tom je nizu objavljeno 11 knjiga.

»Priručnici« su sistematska djela za temeljnu informaciju o pojedinim strukama teološko-filozofskog studija. Niz je započeo prijevodom Pregleda povijesti

Crkve A. Franzena 1970. A 2007. zbog iznimnog interesa studenata na Katoličkom bogoslovskom fakultetu za temu odnosa Židova i kršćana Adalbert

Rebić objavljuje priručnik svog izbornog predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Odnos između Židova i kršćana kroz povijest. 52 U tom je nizu objavljeno vrlo mnogo korisnih priručnika za studij teologije.

Ovdje valja spomenuti i naslove koji su vezani uz niz AMATECA. To je kratica za niz priručnika katoličke teologije. Dolazi od Associazione di Manuali di Teologia Cattolica, talijanskog naziva za međunarodni tim teologa, koji su se udružili s ciljem da izrade cjelovit niz priručnika za teološke fakultete, seminare i institute, kao i za teološke tečajeve za laike. Uredničkom vijeću tog izdanja pripadaju G. Bedouelle, G. Chantraine, E. Corecco, L. Gerosa, C. von Schönborn, A. Scola. Izdavač je Jaca Book (Milano). Posljednje dvije knjige Kreposti i Crkveno pravo objavljene su 2007. godine.53 Ukupno je do sada objavljeno devet teoloških udžbenika tog podniza priručnika.

»Reprodukcije, čestitke, razglednice«. Nude se čestitke (obične i preklopne), biblijske karte, plakati (npr. Povratak izgubljenog sina), te brošura Godišnji blagoslov obitelji u njihovim domovima.

»Riječ«. To su manji spisi s naglaskom na biblijskoj poruci. Prvi naslov je stoga Kako čitati Bibliju? G. Lohfinka 1968., a posljednji je 2006. Knjiga proroka Hošee E. Bonsa54. To je bio 48. svezak u tom nizu.

52 A. REBIĆ, Odnos između Židova i kršćana kroz povijest, Zagreb, 2007., 112 stranica.

53 R. CESSARIO, Kreposti, KS, Zagreb, 2007., 227 stranica; L. GEROSA, Crkveno pravo, KS, Zagreb, 2007., 303 stranice.

54 E. BONS, Knjiga proroka Hošee, Zagreb, 2006., 163 stranice.

»Spectrum« je biblioteka studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prva i posljednja knjiga vezana je uz ime Ivana Goluba: prva Na putu po bogoslovijama Europe, a druga knjiga Najprije čovjek, šesto i prošireno izdanje (2004.).55

»Teološke meditacije « su kraći teološki spisi poznatih imena suvremene teologije o pitanjima vjere koja razlažu na neposredan način. Niz je otvoren knjigom: H. Küng, Bog i patnja, 1979., a posljednje je djelo, 20. po redu u tom nizu, Vesperae sapientiae christianae (2008.)56. Riječ je o tribinama I. Raguža održanim u franjevačkoj crkvi sv. Križa u Osijeku tijekom 2005. godine.

»Teološki radovi« su stručne teološke analize, istraživanja i sinteze monografskog karaktera. Prvu je teološku studiju u tom nizu objavio 1969. M. Zovkić pod naslovom Obnova Crkve prema II. vatikanskom saboru57 , a posljednju studiju, zbornik radova Nacionalnoga mariološkog simpozija koji je 29. i 30. travnja 2005. održan u Đakovu i Aljmašu, uredio je i objavio pomoćni biskup zagrebački Vlado Košić 58. U tom je nizu objavljen 51 svezak.

»Volumina theologica« je biblioteka velikih sistematskih teoloških djela. Na početku niza stoji Rječnik biblijske teologije Xaviera Léon-Dufoura59, a posljednje je djelo R. Gibellinija, Teološke perspektive za XXI. stoljeće (2006.)60

To je bio 27. svezak u tom nizu.

»Znakovi i gibanja« su djela koja se odnose na suvremenu Crkvu i svijet. Prvo djelo Dinamika provizornoga R. Schutza bilo je objavljeno 1968. godine61

»Zrno«. Ovu biblioteku čine romani, drame i zbirke pjesama domaćih i svjetskih pisaca religioznog nadahnuća. Prvi je svezak tog niza objavljen 1979. godine. Bio je to roman Quo vadis62 Henryka Sienkiewicza.

55 I. GOLUB, Na putu po bogoslovijama Europe, Zagreb, 1971., 224 stranice; ISTI, Najprije čovjek, KS, Zagreb, 62004.

56 I. RAGUŽ (priredio), Vespere sapientiae christianae. Tribine sv. 2, Teološke meditacije 20, Zagreb, 2005., 253 stranice.

57 M. ZOVKIĆ, Obnova Crkve prema II. vatikanskom saboru , KS, Zagreb, 1969., 72 stranice.

58 V. KOŠIĆ, Alma Refugii Mater – Aljmaška Majka od Utočišta , KS, Zagreb, 2007.

59 X. LÉON-DUFOUR, Rječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, XXXVI + 1584 stupca.

60 R. GIBELLINI, Teološke perspektive za XXI. stoljeće, KS, Zagreb, 2006., 433 stranice.

61 R. SCHUTZ, Dinamika provizornoga, KS, Zagreb, 1968., 88 stranica.

62 H. SIENKIEWICZ, Quo vadis, KS, Zagreb, 1979., 630 stranica.

»Žarišta« se odnose na žarišne i prijelomne probleme suvremene Crkve i sučeljenja s njima. Najprije je objavljen intervju s kard. Suenensom 1969. Dotrajalo i živo u Crkvi63 .

2. t eološko sastavljanje

Sastavljanje periodike i biblioteka bilo je u službi duhovnosti laika i razvoja domaće teologije. Teologija se bavi Bogom, ali i čovjekom, kojega želi staviti u odnos s Bogom. To prerasta u dijalog Crkve i svijeta. Tako to postaje teološko sastavljanje in saeculo. Polazeći od velikih biblioteka kao što su brojna izdanja Svetoga pisma, dokumenata i metanoje, pa homiletskog časopisa Služba riječi,64 Kršćanska sadašnjost slijedila je svog jedinog Učitelja i njegove riječi: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15). »Kraljevstvo Božje po Isusu znači: darom Božjim obraćen čovjek koji suradnički s Bogom i po njegovu daru preobrazuje svijet po čovjekovoj mjeri« – tumači J. Fućak i nastavlja: »Po tomu je Isus i njegovo evanđelje suvremeno u sva vremena, pa i u ovo naše. Ili nadasve u naše. Jer već dugo vlada uvjerenje da ono nije primjenjivo u politici, a u nas se posljednjih pedesetak godina nametao i službeni stav kako Isus čak nije postojao te se ignoriralo i izrugivalo Evanđelje.«65 O utjelovljenju Kristovu u određenoj kulturi, civilizaciji, političkom uređenju zapisano nam je u Bibliji, znači da imamo povijesno svjedočanstvo o božanskoj objavi koje je doneseno u spisima Staroga i Novoga zavjeta: takvi spisi, ukoliko su »kanonski«, dakle sadržani u kanonu Svetih pisama, priznati kao svete knjige Izraela i Crkve, riječ su Božja.66 Biblija je, dakle, formalno riječ Božja, ali to nije izravno; zato što je to samo Isus ukoliko je Riječ Božja, niti jednoznačno, zato što, između Riječi Božje koja je utjelovljena Riječ i riječi Božje koja je Biblija postoji samo

63 Dotrajalo i živo u Crkvi. Intervju s kardinalom Suenensom, Zagreb, 1969., str. 48.

64 Izišao je 251 broj.

65 Usp. J. FUĆAK, »Kraljevstvo Božje«, u: Još nam uvijek govore, KS, Zagreb, 1994., str. 60.

66 Usp. G. DE ROSA, »La Bibbia, parola di Dio in linguaggio umano. L’ispirazione della Sacra Scrittura«, u: Civiltà cattolica 153 (2002), broj 4, str. 554–566.

analogija: dok je Isus Riječ Božja u tijelu (Logos ensarkos), Biblija je riječ Božja u knjizi (logos embiblos). Stoga je neizmjerna zasluga Kršćanske sadašnjosti u širenju riječi Božje u knjizi po tolikim izdanjima Svetoga pisma.67 Biblija je knjiga vjere. Istinu vjere mora netko tumačiti. »U Djelima apostolskim čitamo o tome kako je Filip susreo Etiopljanina koji je putovao iz Jeruzalema u Gazu i čitao iz Knjige proroka Izaije. Filip ga je upitao: ‘Razumiješ li što čitaš?’ On odvrati: ‘Kako bih mogao ako me tko ne uputi?’ (Dj 8, 30-31). Svjesni smo toga da nije uvijek lako razumjeti Sveto pismo. Pristupamo Svetom pismu s poštovanjem moleći za prosvjetljenje istog Duha Svetog koji je nadahnuo i njegovo pisanje. Pristupamo Svetom pismu kao članovi Crkve, tražeći vodstvo žive tradicije Crkve koja uči. Sve smo svjesniji uske međusobne povezanosti Svetog pisma i tradicije jer proistječu iz ‘istog božanskog vrutka’ (Dei Verbum 9).«68 Približavanje i ljubav prema Kristu i božanskoj zbilji uključuje i »ljubav prema njezinu ljudskom izrazu u Evanđelju, predaji i teologiji«69

Velika riječ koja je obilježila Drugi vatikanski koncil jest »aggiornamento«, rekli bismo posadašnjenje, aktualizacija, tj. želja da Biblija progovori unutar složenosti suvremenoga svijeta70. Tu ulogu ima teologija. Prema papi Ivanu Pavlu II., teologija je specifičan oblik »shvaćanja i tumačenja Božje riječi« i kao takva »imala je i ima veliku važnost za Crkvu i Božji narod kako bi – Crkva i Božji narod – stvaralački i plodonosno sudjelovali u Kristovu proročkom poslanju«71. Kršćanska sadašnjost se željela susresti i svojim izdanjima

67 »KS je naime od svoga početka smatrao jednim od temeljnih svojih zadataka služiti širem i dubljem poznavanju izvorne Božje riječi. Razumije se da je u skladu s katoličkom tradicijom smatrao neophodnim uz gornje temeljne biblijske tekstove stvoriti i neophodna prateća pomagala i razne uvode u Sveto pismo kao cjelinu i pojedine njegove knjige, komentare, rječnike«, usp. J. TURČINOVIĆ, »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi«, u: V. KOŠIĆ – A. PERANIĆ (ur.), Jeke jednoga Koncila , KS, Zagreb, 1984., str. 163. Usp. također: A. REBIĆ, »Uvodna napomena izdavača«, Evanđelja u svjetlu povijesti i vjere. Novi znanstveni pogledi na sinoptička evanđelja, KS, Zagreb, 2007., 8.

68 Katolička biskupska konferencija Engleske i Walesa – Katolička biskupska konferencija Škotske, Sveto pismo – dar Božji. Učiteljski dokument Biskupskih konferencija Engleske i Walesa, i Škotske. Dokumenti br. 145, KS, Zagreb, 2006., br. 5.

69 Usp. B. DUDA, »Teologija u proročkom poslanju Crkve. Uz encikliku pape Ivana Pavla II. ‘Redemptor hominis’«, U svjetlu Božje riječi, Zagreb, 2000., str. 413.

70 Usp. A. RIZZI, »Principi di ermeneutica«, Introduzione generale alla Bibbia, Leumann, 1999., str. 490.

71 Usp. B. DUDA, »Teologija«, 413.

nas što više upoznati s teologijom, s velikim imenima katoličke teologije, a imala je u vidu i ekumenska nastojanja za upoznavanjem drugih kršćana kao i dijalog religija.72 Danas i mi ravnopravno sudjelujemo u teološkom (raz)govoru73, o čemu govore izdanja domaćih teologa. Da ne bi ostalo samo na (raz) govoru, život od nas traži primjenu. Teologija se ostvaruje životno u Crkvi, i to u liturgiji, katehezi, pastoralnom služenju, ekumenizmu, međureligijskom dijalogu.74 Tako se čovjek i Crkva povijesno posadašnjuju.

G. Ebeling je povijest Crkve razumio kao povijest tumačenja Svetoga pisma i u »tumačenje« izričito uračunao djelovanje i patnju …, kult i molitvu, teološki posao i osobnu odluku …, ratove u Božje ime i djela milosrdne ljubavi i mnogo drugoga.75 I kod tog hermeneutski zadanog smjera je prisutna Crkva u velikoj mjeri po djelovanju Kršćanske sadašnjosti. Četrdeset godina je doba »pustinje«, ali ona je jedino autentično mjesto Crkve (usp. Otk 12, 13-17) da

72 Kršćanska je sadašnjost bila mjesto okupljanja i susretište mnogih kaoličkih i drugih kršćanskih skupina: »Ovamo su često svraćale mnoge katoličke i druge kršćanske delegacije sa Zapada, tu su se dogovarala različita naša sudjelovanja na značajnim teološkim i sociološkim simpozijima ovdje i izvan domovine. Ovuda je prošao dobar dio naših ekumenskih susreta …«, usp. B. DUDA, »Prihvat II. vatikanskog koncila u Hrvatskoj. Fragmenti za buduće cjelovitije prouke«, Koncil u Hrvatskoj. Zbornik radova teološkog simpozija u povodu 30. obljetnice Drugoga vatikanskog sabora, Split, 1996., str. 73.

73 S obzirom na dijalog kaže T. J. Šagi-Bunić: »Očito su ‘Svesci’ bili primijećeni, jer je netko u to vrijeme u ‘Političkoj misli’ napisao da je došlo vrijeme teologije«, usp. A. TURČINOVIĆ, »Kuća koja je otvarala ‘prozore’. Razgovor s dr. Vjekoslavom Bajsićem i dr. Tomislavom Šagi-Bunićem«, u: Kana 24/3 (1993), str 9 i nastavlja na str. 12: »A upravo smo zato i počeli izdavati najprije ‘Sveske’, iz velike domaće potrebe za teološkom misli. Ustanovili smo i knjižnicu ‘Analecta Croatica christiana’ i povijesni časopis ‘Croatica christiana periodica’, gdje se obrađuju događanja, ali i misao iz crkvene povijesti kod Hrvata. Ustanovili smo zatim i biblioteku ‘Teološki radovi’, gdje su se onda mogle štampati domaće doktorske disertacije, dakle, da se omogući da čovjek zna da ima zašto pisati, da to može biti objavljeno.«

74 »Prvo zato što je otvaranje Crkve za dublje slušanje riječi Božje jedno od središnjih koncilskih htijenja, a drugo što se ovako uprisutnjena Riječ prirodno i obilato onda prelijeva u obnovljenu liturgiju i katehezu te ih iznutra hrani i prodahnjuje. … Dodamo li gornjim izrazito koncilskim temama još ekleziološko promišljanje Crkve, ekumenizam, dijalog s drugim religijama i onima koji ne vjeruju, sa suvremenim svijetom i njegovom kulturom uopće – izrekli smo, mislim, sve bitne koncilske sastojnice«, usp. J. TURČINOVIĆ, »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi«, u: V. KOŠIĆ – A. PERANIĆ (ur.), Jeke jednoga Koncila , KS, Zagreb, 1984., str. 164.

75 Usp. U. LUZ, »Wirkungsgeschichtliche Hermeneutik und kirliche Auslegung der Schrift«, u: Die prägende Kraft der Texte. Hermeneutik und Wirkungsgeschichte des Neuen Testaments. Stuttgarter Bibelstudein, sv. 199, Stuttgart, 2005., str. 17.

je oaza (= đavao) ne umrtvi i ne oduzme joj smisao za »sadašnjost«, dakako, kršćansku i njezino proročko poslanje. Time smo zapravo naglasili potrebu teološke misli u hrvatskom narodu, jer taj proročki govor teologije »viče o nepovredivim etičkim načelima …, otvara perspektive za ljudskiju i božanskiju budućnost za sve čovječanstvo«76. Sadašnjost i budućnost su onakve kakva je njihova teologija. A i to je povijesni trenutak, znak vremena Crkvi u Hrvata.

Bavljenje poviješću otvara dijalog, u kojem pripovijedaju ne samo živi nego i oni koji su već davno umrli, kako je njihov identitet bio prožet (kon)tekstom, možemo reći »još nam uvijek govore«, premda su odselili u Božji  svijet: Josip Turčinović, Jerko Fućak, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Marijan Valković, Zdenko Tomislav Tenšek … A budućnost, baš kao i prošlost i sadašnjost, u Božjim je nakanama: »Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu« (Jr 29, 11). I »čovjeku lakne kad se nekim planom, nekim poslom opet može protegnuti u budućnost, makar samo do sljedećega dana«77

76 Usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, »Potreba teološke misli u Hrvatskoj«, Kana 24/2 (1993) 14.

77 Usp. V. BAJSIĆ, »Uskrs«, Još nam uvijek govore, Zagreb, 1994., 112–113.

Suradnja Kršćanske sadašnjosti

s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu1

Šezdesetih godina 20. stoljeća Crkva u Hrvata nalazi se u teološko-kulturnoj krizi. Zategnuti odnosi između Crkve i države u procesu socijaliziranja društva u marksističko-lenjinističkom duhu onemogućavali su teološko-kulturnu komunikaciju s katoličkim Zapadom, a jednako tako i tiskanje teoloških tekstova u zemlji. U svijetu se baš u to poslijeratno vrijeme razmahao živahan teološki razvitak, koji je značio idejnu i duhovnu pripremu za Drugi vatikanski opći crkveni koncil koji će dati odgovor na više gorućih pitanja, koja se postavljaju katoličkoj javnosti još od Francuske revolucije.

1 U prikupljanju dokumenata najsrdačnije zahvaljujem na susretljivosti i pomoći kolegici Andrei Filić, znanstvenoj novakinji na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.

1.

Koncil i »aggiornamento« Crkve aktualiziraju problem teološke kulture na hrvatskom jeziku, jer je trebalo brzo nadoknaditi ono što je našem području nedostajalo, kako bi se i sam Koncil mogao razumjeti i doista prihvatiti. »Tiskanog materijala« – prema riječima profesora Vjekoslava Bajsića, voditelja fakultetske knjižnice – »praktički nije ni bilo, ili bi se do njega dolazilo pustolovnim načinom, tako da su najčešće pomoćno sredstvo bile silom prilika načinjene kopije. Nastojalo se na svaki način zadržati i ustrajavati na bitnome. Pritom valja naglasiti da je gotovo uvijek bilo na raspolaganju premalo ljudi, zauzetih različitim praktičnim zadaćama, te bi poduzimanje neke stroge specijalizacije značilo svojevrstan luksuz.«2

Najvažniji događaj šezdesetih godina je zacijelo Drugi vatikanski koncil. Zahtijevalo se ne samo teološko promišljanje već i posredovanje informacije vjernicima. Ispočetka se to pokušavalo usmenim putem u crkvama. Jedna inicijativa započela je s izdavanjem biltena Glas s Koncila, koji se kasnije razvio u polumjesečne, a u novije vrijeme i u tjedne crkvene novine te je – po mišljenju profesora Bajsića – u postkoncilskom razdoblju odigrao vrlo važnu ulogu.3

U tom crkveno-povijesnom kontekstu Vjekoslav Bajsić, Tomislav Janko Šagi-Bunić i

Josip

Turčinović, profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, s grupom eminentnih intelektualaca laika, pokreću časopis Svesci

– Kršćanska sadašnjost (1966.)4 koji bi trebao postati glasilom za promicanje

2 V. BAJSIĆ, »Katolička teologija u Hrvatskoj«, Život i problemi crkvene zajednice, KS, Zagreb, 2000., str. 635.

3 Usp. isto, str. 636.

4 Godine 1966. profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Vjekoslav Bajsić, Tomislav Janko Šagi Bunić i Josip Turčinović s grupom intelektualaca laika pokreću časopis Svesci – Kršćanska sadašnjost. Kardinal Franjo Šeper, nadbiskup zagrebački, u prvome se broju (Svesci KS, 1/1967., str. 1) vrlo pohvalno izražava o toj za pokoncilsku Hrvatsku vrlo korisnoj inicijativi: »Svesci – Kršćanska sadašnjost počinju vršiti svoju misiju u našoj kršćanskoj javnosti. Radujem se što je došlo do ostvarenja ove ideje, jer ona odgovara jednoj velikoj potrebi i budi nadu dalekosežnih plodova. To će biti jedan od nezamjenjivih instrumenata za koncilsko gibanje i ostvarenje među nama. Iskustva drugih naroda pokazuju da publikacije takve vrste vrše važnu ulogu u širenju i unapređivanju teološke misli. Ovi će svesci biti izvrsna spona s misaonim i djelotvornim nastojanjima u kršćanskom svijetu. Posebno se veselim aktivnoj prisutnosti mladih kršćanskih laika u ovom djelu za pripremu dijaloga sa svijetom,

Suradnja Kršćanske sadašnjosti s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu

saborskih ideja u hrvatskom narodu. Iz te inicijative uskoro nastaje Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, koji je 22. veljače 1968. službeno ustanovio kardinal Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup i pročelnik Svete kongregacije za nauk vjere.5 Djelovanjem Centra za koncilska istraživanja studentima KBF-a i svih ostalih teoloških škola u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ali i ostalim vjernicima omogućeno je dati u ruke teološku literaturu koja im je godinama višestruko nedostajala i osvajati crkveno udaljenije slojeve.

Od siječnja 1967. izlaze Svesci. Riječ je o još jednoj inicijativi koja je godinu dana kasnije (1968.) završila osnivanjem izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. 6 Radilo se o ponovnom, u poratnim godinama izgubljenom, priključe-

na što ih je pozvao Koncil. Od srca dajem svima koji rade na ovom zadatku svoj natpastirski blagoslov. U Zagrebu, dne 8. prosinca, na godišnjicu završetka Drugog vatikanskog koncila. Franjo kard. Šeper.« U prvom su broju objavljeni članci uglednih europskih teologa i aktivnih sudionika u radu Drugoga vatikanskog koncila, među kojima i izvrsni prilog kardinala Šepera »Današnji čovjek i euharistija« (str. 22–27), posuđen iz časopisa Quaderni di cultura , Udine, 9/1965.–1966.

5 Prefektom Kongregacije za nauk vjere imenovan je 8. siječnja 1968. (akt br. 22 –Pr/1968.)

6 U dekretu o ustanovljenju Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« 22. veljače 1968. kardinal Šeper naglašava da »organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas ovisi o dubljem i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja. Da bi se taj cilj što bolje postigao, korisno je da se posebno povedu napori oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i problematike te da se stvori što šira mogućnost informacija u tom pogledu. Vodeći računa o tim potrebama i uzevši u obzir iskustva koja su dosad postignuta djelatnošću Uredništva Svesci – Kršćanska sadašnjost, ovime ustanovljujem crkvenu ustanovu za izvršivanje tih zadataka pod naslovom Kršćanska sadašnjost – Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije.« Istog datuma kardinal Šeper imenovao je profesora Vjekoslava Bajsića pročelnikom novoosnovanog Centra sa zadatkom da se »pobrine za provođenje unutrašnje strukturiranosti i izradu statuta«. Prvom pročelniku kardinal savjetuje da »kod toga treba da vodite računa o koncilskom duhu i usmjerenju suvremene Crkve, i naročito o specifičnim uvjetima u kojima živi i djeluje Crkva u našim krajevima. Zato će biti potrebno da se prije svega računa s realnim mogućnostima, koje treba postupno proširivati držeći se strogo evanđeoskog i koncilskog duha služenja i dijaloga, i s iskustvima koja će se tokom rada steći (…) Centar treba da dobije organički izgled pokoncilske Crkve, to jest da ostvaruje suradnju klera i laika, muških i ženskih, prema sposobnosti i stručnosti, na službu svemu Narodu Božjemu. Treba ići za tim da se tokom vremena u radu Centra što više ostvari demokratski princip i komunitarnost kao i klima unutrašnjeg dijaloga (…) Djelatnost Centra će biti tako usmjerena da bude od koristi i na pomoć svim drugim sličnim eventualnim inicijativama bilo da ih pokreću druga tijela u ovoj Nadbiskupiji ili u

nju europskom kršćanskom, prije svega filozofskom i teološkom mišljenju. Svesci se ubrzo uključuju u međunarodnu Communio-obitelj.

Inicijatori pothvata nazvanog Kršćanska sadašnjost, u suradnji s domaćim i inozemnim teolozima i izdavačima, razvijaju bogatu i vrlo razgranatu izdavačku djelatnost, koja će hrvatski narod u domovini i inozemstvu obogatiti najosnovnijim liturgijskim, teološkim i vjerskopoučnim priručnicima i publikacijama, a mnogostrukim će biblijskim izdanjima uvelike pripomoći osnovnim religioznim potrebama istočnoeuropskih naroda.

Budući da su inicijatori i voditelji Kršćanske sadašnjosti eminentni profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu,7 njihova je prvotna briga bila kako doskočiti potrebama filozofsko-teoloških studija u poslijekoncilskom razdoblju. Ne mali prinos poslijekoncilskoj obnovi u nas predstavlja izdavanje koncilskih Dokumenata (1970.). Na tom su području važni pothvati: biblioteka Volumina theologica s kapitalnim teološkim djelima, povijesno-teološki nizovi Analecta Croatica christiana i Croatica christiana fontes, u kojima izlaze monografije iz naše crkvene i kulturne prošlosti, kao i spisi hrvatske teološke baštine iz minulih stoljeća.

Postojanje suvremenih teoloških informacija na hrvatskom jeziku utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti smatrali su bitnim preduvjetom za napredak teološke misli u Hrvata i brzo sazrijevanje naših teoloških talenata, o čemu svjedoče brojna izdanja koja će, bilo kao prijevodi ili kao izvorni radovi naših autora, godinama predstavljati temeljnu literaturu studenata Katoličkoga bogoslovnog fakulteta.

U biblioteci Volumina theologica 1969. izlazi »Rječnik biblijske teologije« francuskog bibličara Xaviera Leon-Dufoura. U istome nizu objavljena su tri sveska Häringova »Kristova zakona« i osamsveščana Jedinova »Velika povijest Crkve«. Iz te su biblioteke za našu teologiju osobito značajna djela dvojice naših profesora i utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti: Šagi-Bunićeva »Povijest

drugim dijecezama. Centar neka zaista ostvaruje služenje na koje nas poziva Koncil, kako bi koncilska obnova svuda napredovala bez zastranjivanja, razborito i uspješno.«

7 Uz spominjanu trojicu (Bajsić, Šagi-Bunić i Turčinović) »tegobu dana i žegu« (Mt 20, 12) podnosili su njihovi fakultetski kolege Bonaventura Duda, Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Aldo Starić, Marijan Valković i dr.

Suradnja Kršćanske sadašnjosti s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu

kršćanske literature« i »Euharistija u životu Crkve kroz povijest« te, u novije vrijeme, sabrani radovi Vjekoslava Bajsića.

U nizu Teološki radovi, utemeljenom iste 1969. godine s ciljem publiciranja studija hrvatskih teologa, objavljeni su zbornici radova s međufakultetskih ekumenskih simpozija i predavanja s hrvatskih i međunarodnih marioloških kongresa. Kršćanska sadašnjost je tako očitovala svoju potporu sudjelovanju zagrebačkog KBF-a u ekumenskim kretanjima.

U nizu Priručnici, pokrenutom 1970. godine, objavljeni su brojni filozofsko-teološki priručnici za potrebe studenata KBF-a, dok je u nizu »Crkveni oci i pisci« (kasnije preimenovanom u biblioteku »Kršćanski klasici«) izdavač objavio Augustinove »Ispovijesti« i raspravu »O državi Božjoj«, spise Terezije Avilske, »Sumu protiv pogana« Tome Akvinskoga i druga potrebna djela za teološko promišljanje na hrvatskom jeziku.8

Osim toga, profesori utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti budno prate domovinska kulturna i znanstvena zbivanja dijeleći radosti i nadanja sveukupne hrvatske inteligencije. Kada ujesen 1969. Zagrebačko sveučilište vrlo svečano proslavlja tristotu obljetnicu Leopoldove povelje, dekan KBF-a Tomislav Janko Šagi-Bunić, u čestitki rektoru Ivanu Supeku, s ponosom podsjeća: »Makar su povijesna obrtanja i nove konkretne situacije dovele do toga da KBF u Zagrebu baš u ovo vrijeme svetkovanja duha u Hrvatskoj juridički i organizaciono nije u sklopu Sveučilišta, to ne priječi da se on ne bi povijesno i stvarno osjećao sudbinski vezanim s hrvatskim Sveučilištem; to ne smeta da zajednica profesora i studenata Bogoslovnog fakulteta ne bi duboko sudjelovala u ovoj zajedničkoj radosti svega naroda (…) da slavlje Sveučilišta ne bi doživljavala također kao svoje slavlje.«9

Ne malih zasluga profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu članovi Kršćanske sadašnjosti i TDKS-a imaju u pokretanju časopisa Croatica christiana periodica (1977.) te u modernijem izgledu i redovitijem tiskanju časopisa Bogoslovska smotra (1977.).

8 O znanstvenom interesu Centra v. publikaciju Kršćanska sadašnjost 1968.–1993., Zagreb, 1993.

9 T. ŠAGI-BUNIĆ, »Bogoslovni fakultet u Zagrebu u 300-godišnjici Hrvatskog sveučilišta«, Svesci, 16/1969., str. 70.

2. c roatica christiana P eriodica

Časopis s međunarodnom recenzijom Croatica christiana periodica (skraćeno CCP) pokrenulo je 1977. nekoliko profesora entuzijasta s KBF-a: Bonaventura Duda, Marijan Biškup, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Franjo

Šanjek (članovi i suradnici Kršćanske sadašnjosti) te Juraj Kolarić i Antun Ivandija s nakanom da potaknu istraživanja hrvatske crkvene povijesti i religiozne kulture te objavljuju građu i historiografske radove u vidu sustavne i znanstveno utemeljene povijesti Crkve u Hrvata.

Časopis CCP, koji uređuje Institut za crkvenu povijest KBF-a, a izdaje Kršćanska sadašnjost, podijeljen je u više tematskih cjelina čiju okosnicu čine rubrike Rasprave i prilozi, Vrela, Prikazi i recenzije, Kronika i Primljene publikacije, a povremeno se pojavljuju i Priopćenja (manji prilozi), Bibliografija i Dossier s obilježavanjem za povijest Crkve u Hrvata relevantnih događaja.10

Časopis CCP je otvoren suradnji crkvenih i svjetovnih, domaćih i inozemnih znanstvenika. Od 1979. redovito izlazi dvaput godišnje. U razdoblju od 1977. do 2007. uključivo objavljeno je 60 brojeva. Posebna pažnja posvećena je objavljivanju arhivske građe: izvješća hrvatskih biskupa Svetoj Stolici, inventar kanonskih vizitacija, popisi srednjovjekovnih knjiških fondova, povijesno-znanstveni spisi starih hrvatskih filozofa, teologa i povjesničara, građa

10 Croatica christiana periodica počinje izlaziti 1977. kao časopis Instituta za crkvenu povijest KBF-a u Zagrebu. Nedostatak jedne cjelovite i zaokružene povijesti Katoličke crkve među Hrvatima, koja bi na znanstven način obuhvatila kulturno područje i događaje iz religijske prošlosti hrvatskog naroda po njihovim uzrocima i posljedicama, potaknuo je profesore Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu da uz ovaj fakultet osnuju Institut za crkvenu povijest s trostrukim ciljem organiziranja i unapređivanja znanstvenog i istraživačkog rada s područja opće nacionalne crkvene povijesti, kršćanske arheologije i povijesti crkvene umjetnosti, te njihovih pomoćnih, specijalnih i srodnih disciplina. Svjesni potrebe da se hrvatska i strana kulturna javnost redovito i što bolje informira o rezultatima znanstvenih istraživanja s navedenih područja, predstavnici Instituta i Kršćanske sadašnjosti dogovorili su se o pokretanju časopisa Croatica christiana periodica s podnaslovom Časopis Instituta za crkvenu povijest. Časopis samostalno uređuje Institut za crkvenu povijest, a izdaje i distribuira Kršćanska sadašnjost. Želja je uredništva i izdavača da se oko časopisa okupi što veći broj suradnika i čitatelja koje zanima religiozna i kulturna prošlost hrvatskog naroda te koji žele potaknuti njezino istraživanje i znanstveno produbljivanje, što je istaknuto u Uvodnoj riječi Uredništva u prvom broju Croatica christiana periodica (1/1977., str. 1). Nakon prvoga broja mons. dr. Antun Ivandija odstupio je s mjesta glavnog urednika, koje preuzima Franjo Šanjek.

o hrvatskim studentima na europskim sveuči lištima itd. Iznimna pozornost posvećuje se crkvenoj topografiji, toponomastici, povijesti redova i redovničkih instituta, odnosima Hrvata i Apostolske Stolice, ulozi Crkve u razvoju hrvatskoga školstva, proučavanju sakralne baštine, stoljetnom sudjelovanju Hrvata u europskim integrativnim procesima (Herman Dalmatin, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Vinko Paletin).

Časopis Croatica christiana periodica redovito se referira u sljedećim publikacijama: Archivum historiae pontificae, izd. Pontificia universitas Gregoriana – Facultas historiae ecclesiasticae (Rim); Revue d’histoire ecclésiastique, izd. Université catholique de Louvain (Belgija); Studi e testi: Cristianesimo nella storia, izd. Istituto per le Ricerche di Storia sociale e religiosa (Vicenza, Italija); CNRS (INIST: Institut de l’information scientifique et technique, Vandoeuvre-lès-Nancy); Studi e testi: cristianesimo nella storia (Vicenza, Italija); Bosna Franciscana, Časopis Franjevačke teologije (Sarajevo, BiH).

Rasprave i prilozi časopisa Croatica christiana periodica zastupljeni su na web­stranicama mnogih zemalja. Dio priloga objavljuje se na stranim jezicima. Svaki broj (dosad je tiskan 61 broj) ima sadržaj i sažetke svih članaka na engleskom.

Godine 1963. Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu ponovno je pokrenuo izdavanje teološkog časopisa Bogoslovska smotra, utemeljenog početkom minuloga stoljeća.

Nakladnik – HKD sv. Ćirila i Metoda – s mnogo dobre volje izdaje navedeni časopis. Kada je s vremenom ustanovio da je financijska situacija oko plaćanja takva da on ne može više časopis financirati i biti mu nakladnikom, 13. prosinca 1977. vratio je rukopise izdavaču, Katoličkom bogoslovnom fakultetu, koji je bio prisiljen potražiti novog izdavača i nakladnika. Svjesni činjenice da je izdavanje znanstveno-teološkog časopisa nužno potrebno Katoličkom bogoslovnom fakultetu, dekan i urednički kolegij pozvali su na razmišljanje sve kojima je teološka kultura na srcu, na zrelo raspravljanje i davanje prijedloga o budućem uređivanju najstarije hrvatske bogoslovne re-

vije bez koje bi profesori KBF-a bili u nemogućnosti priopćavati javnosti svoje znanstvene radove na hrvatskom jeziku.

Zamoljen da riješi nedoumice u svezi s novim nakladnikom Veliki kancelar 2. veljače 1978. prepušta odluku Fakultetskom vijeću, koje na sjednici održanoj 25. veljače iste godine zaključuje da Centar »Kršćanska sadašnjost« preuzme financiranje i nakladništvo Bogoslovske smotre, nakon čega je s njim sklopljen ugovor.11

4. m eđunarodni znanstveni sku P : » m isao i djelo i vana s tojkovića« (26.–28. svibnja 1983.)

U organizaciji Hrvatske dominikanske provincije, Kršćanske sadašnjosti i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, točnije njegova Instituta za crkvenu povijest, u Dubrovniku je od 26. do 28. svibnja 1983. održan međunarodni znanstveni simpozij pod naslovom »Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390./1395. – 1443.)«.

Jedan od rijetkih međunarodnih znanstvenih skupova u našoj domovini okupio je spomenute godine ugledne europske i hrvatske teologe i povjesničare u nastojanju da uglednog teologa crkvenog jedinstva i europskih integracija otrgne nezasluženu povijesnom zaboravu. Uz ugledne hrvatske teologe Bonaventuru Dudu (dekana KBF-a), Josipa Turčinovića, Aldu Starića, Tomislava Janka Šagi-Bunića, povjesničare Tomislava Raukara, Miroslava Kurelca, Josipa Lučića, svojim su predavanjima obilježili skup Guy Bedouelle, Marie-Humbert Vicaire i Josef Siegwart, profesori sveučilišta u Fribourgu (Švicarska), Werner Krämer sa sveučilišta u Dortmundu, Česi Amedeo Molnar iz Praga i Aloïs Krchnak iz Raunheima u Njemačkoj, kojemu je bila uskraćena jugo-viza, napokon i francuski dominikanac Yves Congar izuzetnim predavanjem »Mjesto Ivana Stojkovića u povijesti katoličke ekleziologije«, koje je na skupu pročitao njegov subrat iz Fribourga Guy Bedouelle.

11 Usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, »Apel čitateljima Bogoslovske smotre«, Bogoslovska smotra , XLVII (1977.) 4, str. 353–376.

U prigodi je predstavljena i editio princeps Stojkovićeve »Rasprave o Crkvi« – »Tractatus de Ecclesia« u izdanju Hrvatske dominikanske provincije i Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1983.).12

5. a fera tdks (1977.)

U iznimno teškim političkim prilikama i za katoličkog izdavača nepovoljnim administrativno-poreznim pritiscima, Kršćanska sadašnjost se 1977./1978. preustrojava u Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost«, u javnosti mnogo poznatije pod siglom TDKS, i tako spašava izdavačku djelatnost institucije, stavljajući naglasak na potrebu intenziv nijeg teološkog istraživanja u nas te na potrebu da se solidna inozemna teološka misao hitno posreduje hrvatskim čitateljima.

Kardinal Franjo Kuharić, spominjući negdašnju bojazan crkvenih osoba da TDKS ne bude neko novo »staleško udruženje«, jasno ističe da je Kršćanska sadašnjost, »koju je kao zagrebački nadbiskup osnovao kardinal Franjo Šeper i povjerio je ljudima u koje je s razlogom imao povjerenja«, odigrala važnu ulogu u Crkvi u Hrvata razvijajući za naše prilike izuzetno snažnu izdavačku djelatnost.13

Stav nadbiskupa Kuharića o TDKS-u izražen je u pismu upućenom Josipu Turčinoviću uoči konstituirajuće skupštine TDKS-a u Odri:14 »Naši razgovori

12 Usp. Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390./1395.–1443.), Zbornik radova s Međunarodnog simpozija u Dubrovniku, 26.–28. svibnja 1983., Zagreb, 1986., 406 str.

13 Kardinal Franjo KUHARIĆ, »Istina o Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost«, Glas Koncila , br. 44 (1376) od 29. listopada 2000., str. 6–7.

14 Osnivačkoj skupštini TDKS-a 31. svibnja 1977. od profesora KBF-a prisustvovali su: Vjekoslav Bajsić (potpredsjednik), Josip Baričević, Anton Benvin, Marijan Biškup, Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Tomislav Ivančić, Ante Kresina, Adalbert Rebić, Aldo Starić, Tomislav Janko Šagi-Bunić (predsjednik), Franjo Šanjek, Tomislav Zdenko Tenšek, Josip Turčinović (tajnik) i Marijan Valković. Osim trojice (Šagi, Bajsić, Turčinović), koji su bili članovi Središnjeg i Izvršnog odbora, u tim su odborima bili sljedeći profesori KBF-a: B. Duda, A. Benvin, A. Rebić, J. Baričević (Središnji odbor), A. Rebić, J. Baričević (Izvršni odbor), M. Valković, A. Starić (Nadzorni odbor). Usp. Bilten KS, Glasilo Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, 1977., str. 21.

su bili o problemu kako omogućiti daljnje djelovanje izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost, kada novi zakoni za privatno-pravni sektor stvaraju teško stanje, posebno sistemom oporezivanja. Iz uviđanja tih teškoća, koje su stvarno velike, došlo se na misao da se dobro prostudira u smislu državnih zakona i kanonskih propisa mogućnost da Kršćanska sadašnjost prijeđe u status društvenog sektora, ali tako da to nipošto ne dira u njezinu religioznu namjenu i da bude sačuvana njezina potpuna sloboda u odnosu na politički sektor (…) Jedno teološko-izdavačko društvo, makar ono bilo društvenog sektora, duboko se tiče i same Crkve. Stoga odgovorni za Crkvu ne mogu se odreći dužnosti da upozore na svu složenost problema i težinu odgovornosti.«15 U intervjuu Glasu Koncila 29. listopada 2000. kardinal Kuharić ističe da su ga profesori Bajsić, Šagi-Bunić i Turčinović tom prigodom uvjerili »da se osnivanjem društva u skladu s ondašnjim državnim zakonima spašava crkvena djelatnost Kršćanske sadašnjosti te da drugih namjera nisu ni imali. Nisu dobili nikakve povlastice, ni mirovinsko ni socijalno osiguranje, baš ništa. Bilo je to samo građanski registrirano društvo koje se predstavilo kao vlasnik poduzeća Kršćanska sadašnjost, da sve to bude po zakonima ondašnje ekonomije i socijalističkog sustava. Dakle, pitanje je bilo treba li napetost u crkvenim krugovima dovesti do te mjere da se TDKS po crkvenim zakonima likvidira, ili da toj izdavačkoj djelatnosti produžimo život uz cijenu određenog rizika. Poslije se

15 Iz pisma kardinala Franje Kuharića vodstvu Kršćanske sadašnjosti, 30. svibnja 1977., sporazumom od 26. lipnja 1992. sklopljenim između TDKS-a (zastupao profesor Vjekoslav Bajsić) i Nadbiskupije zagrebačke (zastupao kardinal Franjo Kuharić) utvrđeno je da je 1968. dekretom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera osnovan Centar za dokumentaciju i koncilska istraživanja – Kršćanska sadašnjost, koji je posebno razvio izdavačku i informativnu djelatnost i njegovanje teološke i kulturne kreativnosti u sebi i oko sebe u koncilskom, dijaloškom i ekumenskom duhu te je radi uspješnijeg ostvarivanja ciljeva i zadataka Centra 1977. na inicijativu istih pokretača osnovan TDKS kao udruženje građana koje je, zatim, 1985. registrirano i upisano u Registar društvenih organizacija SR Hrvatske. Na crkvenopravnom području prema CIC (1983.) ima status privatnog društva (consociatio privata), kojem je prema odluci Sabora BKJ u Đakovu od 3. listopada 1989. priznata pravna osoba u Crkvi (točka 1). Radi ostvarivanja istih izdavačkih ciljeva za koje je 1968. zagrebački nadbiskup kardinal

Franjo Šeper ustanovio Centar – KS, Nadbiskupija zagrebačka osnovat će društvo s ograničenom odgovornošću s tvrtkom KS d.o.o., poduzeće za nakladničku i tiskarsku djelatnost te unutarnju i vanjsku trgovinu (t. 4). TDKS se obvezuje da će po osnivanju poduzeća KS d.o.o. prestati obavljati neposrednu nakladničku i tiskarsku djelatnost, a sve svoje izdavačke planove nastojat će prvenstveno ostvarivati preko novoosnovane izdavačke kuće (t. 6).

Suradnja

doista pokazalo da je Kršćanska sadašnjost nastavila svoju djelatnost i proširila je, nipošto protiv Crkve, nego je zaista učinila da po toj djelatnosti Crkva bude javno prisutna.«16 z aključak

Na komemoraciji u povodu Kardinalove smrti 13. ožujka 2002. na nadbiskupovu mudrost u aferi TDKS prisutne su podsjetili dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Josip Baloban i pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Vlado Košić.

Prvi je istaknuo da je nadbiskup Kuharić »u svezi s profesorima Teološkog društva postupao odgovorno, očinski i kao jamac jedinstva«. Dekan dr. Josip Baloban naglašava da je »odvažni natpastir upravo u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća, pokazavši najviši stupanj razumijevanja i tolerantnosti, odlučno izjavio da su članovi toga društva bili crkveno i teološki usmjereni na dobro Crkve. Nije se dao slomiti nagovorima i pokušajima sa strane, te nije dopustio zagrebački slučaj.«17

Dekanove riječi nadopunit će mons. dr. Vlado Košić, koji pak naglašava da se nadbiskup kardinal Franjo Kuharić kao mjesni ordinarij »doista brižno skrbio za dobro i prosperitet Katoličkog bogoslovnog fakulteta. To u nemilim vremenima komunističke vladavine, kad je svaka misao bila opasna, a teološka na poseban način, nije bilo lako. Osim tih vanjskih nesklonih okolnosti, njegovo je vrijeme službe velikog kancelara KBF-a bilo obilježeno i unutarcrkvenim problemima, kad je dio profesora trpio osporavanja pa i svojevrsnu cenzuru, a on ih je – premda se to možda nije na prvi pogled moglo lako vidjeti – štitio i sam zbog toga trpio.«18

16 Kardinal Franjo KUHARIĆ, »Istina o Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost«, str. 6–7: »Poslije, kad sam vidio da to društvo kao takvo uopće ne djeluje nego je formalno pokriće izdavačke djelatnosti KS-a, morao sam priznati da rizik u koji su ušli ipak nema negativnih posljedica, osim što su neki u Crkvi i dalje podgrijavali neprihvaćanje društva tvrdeći da je to obnovljeni CMD. Da je to bio CMD, bili bismo reagirali kao što je reagirao nadbiskup Stepinac.«

17 Bogoslovska smotra , LXXII (2002.) 1, str. 4.

18 Bogoslovska smotra , LXXII (2002.) 1, str. 4.

Svesci – Communio i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

Osnivanje Kršćanske sadašnjosti usko je povezano s nekim inozemnim ustanovama koje su bile od velike pomoći na razini davanja savjeta o izdavaštvu, povezivanja s utjecajnim izdavačima i teolozima i s materijalnom pomoći. Sve je počelo naumom da se počne s izdavanjem časopisa koji bi imao važnu ulogu u širenju i unapređenju teološke misli među Hrvatima, te bi bio jedan od nezamjenjivih instrumenata za pokoncilsko gibanje i za ostvarenje koncilske poruke među hrvatskim teolozima i drugim intelektualcima. On bi trebao biti spona s misaonim i djelotvornim nastojanjima kršćanskog svijeta, osobito Zapada. On bi trebao uključiti mlade katoličke laike u dijalog sa svijetom. Ljudi koji su se tim naumom bavili bili su mladi profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Tomislav Šagi-Bunić, prof. dr. Vjekoslav Bajsić i prof. dr. Josip Turčinović. Prof. dr. Bonaventura Duda nadahnuto ih je nazvao »trolistom« jer su nadahnuto i poletno zajedno radili na osnivanju Kršćanske sadašnjosti kao jedna biljka s tri lista, kao jedna duša i jedno srce.

1. o snivanje časo P isa

» s vesci – k ršćanska sadašnjost«

Početak osnivanja časopisa »Svesci – Kršćanska sadašnjost« 1966. godine vezan je uz Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda (HKD) u Zagrebu.

Tu se Josip Turčinović sastajao sa svojim suradnicima i s mladim katoličkim laicima koji su u komunističkom sustavu pokušavali na različite načine surađivati s crkvenim ljudima u raznim crkvenim pothvatima. Među njima su se isticali Ljiljana Matković, Mihovil Fuks, Ante Jelić, Ivan Livljanić, Vjekoslav Mazić, Mišo Novoselac, Miljenko Pandžić, Ante Starčević, Ivan Tomljanović, Sibe Zaninović, Marijan Zidarić, Ivan Žnidarčić i drugi koji su svi zajedno s profesorima Šagi-Bunićem, Bajsićem i Turčinovićem, te urednikom Glasa

Koncila Vladimirom Pavlinićem ušli u Uredničko vijeće časopisa »Svesci –Kršćanska sadašnjost«.

Prof. T. J. Šagi-Bunić u dogovoru s kardinalom Franjom Šeperom, nadbiskupom zagrebačkim poslao je 20. srpnja 1966. godine pismo Generalnom tajništvu Katoličke akcije Austrije1 (Beč), u kojem je izvijestio Tajništvo da mladi teolozi zajedno s katoličkim laicima intelektualcima u Zagrebu namjeravaju početi izdavati novi časopis pod naslovom »Svesci – Kršćanska sadašnjost«, koji je nužno potreban da se katoličkim intelektualcima, vjernicima klericima i laicima, u Hrvatskoj omogući priključak na teološke tijekove u Katoličkoj crkvi u svijetu. U tu svrhu Šagi-Bunić moli Tajništvo za slanje katoličkih teoloških časopisa i za dopuštenje da se iz njih prevode i u »Svescima – Kršćanska sadašnjost« objavljuju članci, te moli također i za stanovitu financijsku pomoć kako bi se taj projekt mogao ostvariti. Šagi-Bunić je opisao kako bi taj

časopis trebao izgledati: imao bi 160 stranica i izlazio bi deset puta godišnje, u nakladi od 10.000 primjeraka po broju. Svaki bi broj koštao oko 2 500 US$.

Šagi-Bunić je u pismu izrazio nadu da bi se nakon trećeg broja časopis mogao sam financirati.

1 Pismo je napisano s impressumom HKD sv. Ćirila i Metoda a upućeno je gospodinu Klemenu, generalnom tajniku Katoličke akcije Austrije u Beču.

Svesci – Communio i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

Dr. Klemen, generalni tajnik Katoličke akcije Austrije, ovo je pismo proslijedio Zajednici katoličkih novina i časopisa Austrije2 . Na godišnjoj skupštini Zajednice austrijskih nakladnika katoličkih novina i časopisa (GKZZÖ) 17. svibnja zaključeno je da ing. Hubert Lehner i dr. Hannes Sassmann, glavni direktor Nakladnoga zavoda Styria, odu u Zagreb i podrobno ispitaju namjere koje iznosi dr. T. Šagi-Bunić u pismu i da izvijeste o ishodu razgovora. Predsjedništvo GKZZÖ bilo je spremno pomoći u ostvarenju plemenitih namjera svojih južnih susjeda Hrvata. Zamolili su dr. Hannesa Sassmanna i ing. Huberta Lehnera da stupe u vezu s Hrvatskim književnim društvom sv. Ćirila i Metoda i da poduzmu potrebne korake u ostvarivanju nauma da mladi teolozi počnu izdavati takav novi časopis. U tu svrhu su 16. rujna dr. Sassman i ing. Lehner doputovali u Zagreb. Budući da nisu poznavali HKD sv. Ćirila i Metoda i mlade teologe i laike intelektualce, posjetili su najprije austrijskoga konzula Johanna Josefa Denglera i priopćili mu radi čega su došli u Zagreb. Konzul Dengler je pozvao dr. Josipa Ladiku, direktora Glasa Koncila, znajući da će im on moći posvjedočiti tko su ti ljudi i jesu li njihove namjere opravdane i iskrene. Na to su se dr. Sassmann i dipl. ing. Lehner sastali sa Šagi-Bunićem, Bajsićem, Turčinovićem, Zidarićem i drugima u HKD-u sv. Ćirila i Metoda. Ovi su im izložili svoje planove, te naširoko i podrobno izvijestili o crkvenoj i društvenoj situaciji u Jugoslaviji. Molili su za financijsku pomoć i za savjet da taj pothvat što prije i što bolje uspije i da se razvije eventualno u izdavačku djelatnost.

Sassmann i Lehner o svemu su izvijestili Pročelništvo GKZZÖ koje je odlučilo pomoći s 200 000 ASCH, ali da je potrebno još jedanput otputovati u Zagreb i na terenu se raspitati još u kontaktima s kardinalom Franjom Šeperom o uvjerljivosti tih ljudi i njihovih planova.

Na poziv dr. Sassmanna sredinom studenoga 1966. doputovali su u Graz

J. Turčinović, V. Bajsić, Šagi-Bunić i tajnik Zidarić. Sassmann im je pokazao postrojenja u izdavačkoj kući »Styria«, saslušao njihove planove i obećao pomoći. Tu su se upoznali i s novinarom Tschoklichem, urednikom Styrije. Skupina je proslijedila u Beč. Tu su se sastali s gosp. Tretterom, direktorom austrijskog ogranka nakladničkoga zavoda Herdera i s prof. Klostermannom, s kojim su se ranije upoznali, a sada produbili prijateljstvo. On im je dao ne-

2 Gemeinschaft katholischer Zeitungs- und Zeitschriftenverlag Österreichs (Katholische Pressevereine Österreichs).

ka skromna sredstva da mogu u Zagrebu početi ostvarivati svoje planove. Klostermann će od tada biti veliki zagovornik i pomoćnik izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Put su nastavili dalje za München, Freiburg, Fribourg, gdje su se sastajali s uglednim katoličkim djelatnicima i opskrbili brojnim teološkim knjigama i časopisima, te se vratili u Zagreb.

Dana 7. prosinca 1966. ponovno su u Zagreb doputovali dr. Hannes Sassmann i dipl. ing. Hubert Lehner i susreli se i s kardinalom Franjom Šeperom. Kardinal Šeper je pozdravio izdavanje novog crkvenog teološkog časopisa, kulturološki, dijaloški i ekumenski usmjerenog, kao i namjeravani pothvat prevoditi na hrvatski što je moguće više teoloških članaka i djela kako bi studenti teologije, vjernici klerici i laici, intelektualci mogli imati priključak na postkoncilsku teologiju i pastoral. Kardinal je prisutne zamolio da inicijatorima pomognu sa stanovitom svotom novaca kako bi se kupile prostorije u kojima bi se moglo pripremati izdavanje takvog časopisa, prevoditi i pripremati nova teološka izdanja i po mogućnosti istodobno bi to moglo biti susretište katoličkih intelektualaca.

Kardinal Franjo Šeper je 15. prosinca poslao dipl. ing. Hubertu Lehneru pismo u kojem je, pozivajući se na prethodni razgovor od 7. prosinca prigodom njegova i Sassmannova posjeta, zamolio financijsku pomoć za kupnju poslovnih prostorija. Krajem 1966. godine objavljen je prvi broj3 »Svezaka –Kršćanska sadašnjost« za godinu 1967. u nakladi od 10 000 primjeraka, koji su bili vrlo brzo rasprodani. Tijekom 1967. naklada se ustalila na 8 000 primjeraka.

2. Pri P rema i osnutak k ršćanske sadašnjosti

Početkom kolovoza 1967. godine dr. Vjekoslav Bajsić pisao je dr. Hannesu Sassmannu da su našli mogućnost da kupe prostorije na Marulićevu trgu 14 – jedan kat, prizemno s dijelom podruma – veličine oko 172 m2 , za oko 17 milijuna starih dinara. Kupnju treba odmah ostvariti, jer vlasnik stana dr. Stojić,

3 Rješenje naslovne stranice s krugovima napravio je ak. slikar Ante Starčević, veliki prijatelj Kršćanske sadašnjosti kojemu u čast Kršćanska sadašnjost d.o.o. objavljuje izvrsnu fotomonografiju Ante Starčević (urednica Hrvojka MIHANOVĆ-SALOPEK, KS, Zagreb, 2007.).

i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

liječnik specijalist za bolesti vena, odlazi svojoj kćerki u Australiju, i spreman je upravo Crkvi prodati taj stan. Dr. Bajsić je Sassmannu predložio kako bi stan trebalo hitno kupiti: 10 milijuna starih dinara posudio bi kardinal Franjo

Šeper, a novac bi mu kasnije vratili. Moli Sassmanna i Lehnera, bi li oni mogli u Austriji, od Verlegergemeinschafta isposlovati da se odmah daruje ostalih

20 milijuna starih dinara (oko 16 000 US$) da se tako isplati svota koju traži prodavač stana. Sassmann je s Lehnerom brzo djelovao.

Tijekom 1967. godine uspjelo je u raznim austrijskim crkvenim ustanovama prikupiti potrebni novac i kupiti prostorije za Kršćansku sadašnjost na Marulićevu trgu 14 (prizemlje) gdje je središnjica Kršćanske sadašnjosti d.o.o. još i danas. Budući da kupac u ono doba, u doba komunizma nije mogla biti Crkva, ugovor o kupoprodaji potpisali su u ime Crkve dr. V. Bajsić i dr. J. Turčinović kao fiktivni kupci.

Dana 22. veljače 1968. godine kardinal Franjo Šeper je dekretom ustanovio crkvenu ustanovu Kršćansku sadašnjost. Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije. Glavnim i odgovornim urednikom »Svezaka« bio je imenovan Tomislav J. Šagi-Bunić, pomoćni urednici bili su Josip Turčinović i Ljiljana Matković, tajnik uredništva Marijan Zidarić. U prostorijama Kršćanske sadašnjosti na Marulićevu trgu 14 zahuktala se plodonosna djelatnost.

Takvu zahuktalu izdavačku djelatnost HKD sv. Ćirila i Metoda nije moglo slijediti. HKD je izdavao katekizme, molitvenike i kalendare i držao da je to dosta. Bilo je čestih rasprava oko daljnjega rada osobito između Šagi-Bunića, V. Bajsića i Radovana Grgeca. Radovan Grgec nije mogao shvatiti da je došlo vrijeme za veću i svestraniju izdavačku djelatnost. Imao je svoju zamisao o Svescima: bit će problem – mislio je – prenositi kroz prevedene teološke članke teologiju sa Zapada. Nije u teologiju Zapada imao povjerenja. Smatrao je da moramo tu napraviti neku našu domaću teologiju. To su, dakako, bile čudne misli i za ono vrijeme. Svakako, neki su od članova HKD sv. Ćirila i Metoda mislili da oni moraju ići svojim putem i svojim smjerom.4 Zauzvrat je onda Radovan Grgec osnovao hrvatski književni časopis »Marulić« koji bi bio neka

4 Vidi »Kuća koja je otvarala prozore«, razgovor koji je vodio Albert TURČINOVIĆ s Šagi-Bunićem i V. Bajsićem o 25. obljetnici »Kršćanske sadašnjosti«. KANA XXIV(1993), ožujak (broj 3/253), str. 11.

protuteža Svescima. Tijekom ljeta 1967. djelatnici Kršćanske sadašnjosti odijelili su se od HKD sv. Ćirila i Metoda.

Uz Sassmanna i Lehnera Kršćanskoj sadašnjosti ubrzo su pritekli u pomoć naši prijatelji. Spomenimo samo neke: Tretter, direktor bečkog nakladničkog zavoda Herder, koji je osobno dolazio u Zagreb i nudio iznad svega svoju stručnu pomoć za suvremeno izdavalaštvo. Zatim valja spomenuti našega dragoga prijatelja dr. Karla Bayera5, dugogodišnjeg direktora njemačkog Caritasa, te nakon njega prelata Wilhelma Reitzera. Ferdinand Klostermann je od svoje plaće kupio pisaći stroj za KS koji je dugo služio tajnici Mariji Baričević … I mnogi drugi.

3. o rganizacija i usmjerenje ks - a

Osim Svezaka, Kršćanska sadašnjost (skraćeno KS) počela je na Marulićevu trgu objavljivati razne teološke tiskovine i temeljnu teološku literaturu. U KS-u su započeti teološki nizovi: Metanoja, Znakovi i gibanja, Svjedočenje –građa i prilozi, Riječ, Upoznajmo Bibliju, prvu biblijsku reviju u nas (kasnije VIR) i tako redom. Godine 1973. KS preuzima izdavati Ilustriranu Bibliju mladih, kojom će se proslaviti diljem istočne Europe, sve do Vladivostoka. Početkom 1974. godine (točno, 18. ožujka) od nakladničkog zavoda »Stvarnost« Kršćanska sadašnjost otkupila je tek objavljen novi prijevod cijele Biblije koji Kršćanska sadašnjost do danas u raznim oblicima, formatima, izdanjima objavljuje (do danas 19 izdanja). Ubrzo su se vidjeli obrisi i plodovi novog katoličkog izdavača: biblijska izdanja, liturgijska izdanja (Časoslov naroda Božjega, 4 sveska), vjeronaučna literatura (katekizmi za školsku nastavu, doduše onda još u privatnim crkvenim prostorijama), važna standardna djela kao što su Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Leon-Dufourov Rječnik biblijske teologije, niz Dokumenti (do danas je objavljeno 150 brojeva), liturgijski tekstovi (veliki Rimski misal, Mali misal ABC, Lekcionari s biblijskim čitanjima po blagdanima i danima kroz crkvenu godinu) …

Ubrzo se počinje izdavati kršćanska obiteljska revija »Kana«, tjedno izdanje biltena AKSA (Aktualnosti Kršćanska sadašnjost) u kojem su objavljivane vijesti i dokumenti iz crkvenog i društvenog života. K tomu su dolazili s godinama i filmska proizvodnja, gramofonske ploče božićnih pjesama, što je za ondašnje vrijeme, u socijalističkom režimu, predstavljalo takvu novost kakvu je bilo jedva moguće zamisliti. Duša svega toga pothvata bio je Josip Turčinović, direktor Kršćanske sadašnjosti.

Utemeljeni su novi nizovi Analecta Croatica christiana (građa i studije za povijest kršćanstva i Crkve među Hrvatima), zatim časopis Croatica christiana periodica (časopis za povijest Crkve u Hrvata), Teološki radovi, među kojima su objavljivani teološki radovi domaćih teologa, niz Riječ (kraće biblijske studije, do sada objavljeno 49 knjiga), niz Metanoja (do danas objavljene 172 knjige) i drugi nizovi. Pojavljivale su se jedna za drugom značajne knjige: T. Šagi-Bunić, Ali drugoga puta nema, A. Rebić, Biblijska prapovijest (koja je unutar dvije godine doživjela dva izdanja), počinje se prevoditi Velika povijest Crkve H. Jedina

Ing. Hubert Lehner u više je navrata dolazio u Zagreb da se uvjeri u bogatu izdavačku djelatnost. On se dokazao velikim prijateljem i dobrotvorom Kršćanske sadašnjosti. Zalagao se za to da se Udruga austrijskih izdavača obveže narednih pet godina (to jest od 1968. do 1973. godine) financijski pomagati izdavački program Kršćanske sadašnjosti. Novac je bio prikupljen u raznim crkvenim ustanovama, a poglavito je pomoć dolazila od Ostpriesterhilfe (OPH), Europäischer Hilfsfond der deutschen und österreichischen Bischofskonferenz (EHF), kojima je H. Lehner svake godine podnosio izvještaj o radu Kršćanske sadašnjosti. Lehner je osobno u Zagreb donosio novac u devizama, kako bi se u tiskarama, koje su sve bile u državnom vlasništvu, uspješnije mogle tiskati knjige (ako se plaćalo deviznim sredstvima tiskare su bile spremnije prihvatiti posao).

H. Lehner i dr. Sassmann bili su od velike pomoći u prvim godinama djelovanja Kršćanske sadašnjosti, osobito kad je dolazilo do unutarcrkvenih napetosti: veći dio katoličkog episkopata bio je oduševljen djelatnošću Kršćanske sadašnjosti, ali je jedan manji dio prema njezinim djelatnostima bio skeptički raspoložen, dapače i protivnički postavljen, jer je u izdavanju nekih knjiga i nekih članaka u Svescima vidio opasnost za katoličku vjeru, a bilo je tu očigledno i ljubomore, pa se svom silinom obrušio na KS. Neki su biskupi

i svećenici, primjerice, zamjerali KS-u što je objavio »progresističku« knjigu Uvod u kršćanstvo mladog njemačkog teologa Josepha Ratzingera.

4. t eološko društvo

» k ršćanska sadašnjost« ( tdks )

Novi veliki val protivljenja Kršćanskoj sadašnjosti podigao se 1977. godine kad su se teolozi koji su u njoj djelovali – neki od njih profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta i drugih visokih teoloških učilišta u Hrvatskoj – udružili u Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« (TDKS) po uzoru na Austrijsko društvo katoličkih izdavača i po uzoru na katoličke izdavače u Njemačkoj, koji su svi morali djelovati po državnim zakonima kao »eingetragene Vereine« (e. V.). Teološko društvo je poslužilo kao pravni subjekt izdavačke djelatnosti Kršćanske sadašnjosti u skladu s državnim zakonima (Zakon o udruženom radu). Tvrtka sa osamdesetak radnika nije u socijalističkom društvu smjela postojati i javno djelovati kao privatna tvrtka. Privatne su tvrtke smjele zapošljavati najviše deset radnika. Kršćansku sadašnjost sa svojih osamdesetak djelatnika, vjernika laika, komunističke su vlasti pošto-poto htjele uništiti, ako ne drukčije onda porezima: porezi nametnuti Kršćanskoj sadašnjosti bili su tako visoki da poduzeće nije moglo pozitivno poslovati. Stoga se Kršćanska sadašnjost registrirala kao društveno poduzeće, podložno državnim zakonima, s uredno zakonski definiranim obvezama (porez) i definiranim pravima onih koji su u njoj bili zaposleni, a to su bili pretežito vjernici laici koji su svojim radom prehranjivali svoje obitelji.

Opet je Kršćanskoj sadašnjosti pritekao u pomoć dipl. ing. Hubert Lehner koji je kao veliki odvjetnik TDKS-a tumačio biskupima i predstojnicima crkvenih ustanova na njemačkom jezičnom području s kojega je KS-u dolazila stanovita pomoć, što je to zapravo Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost«. Tumačio je da se Kršćanska sadašnjost, privatna crkvena ustanova, restrukturirala u društvenu udrugu, u Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost«, kako bi kao javno priznati društveni čimbenik mogla nositi izdavačku djelatnost Kršćanske sadašnjosti. Dakle, Kršćanska sadašnjost – tumačio je svojim prijateljima – nije učinila ništa drugo nego analogna poduzeća u Njemačkoj,

i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

Austriji i drugdje u svijetu gdje se posluje po državnim zakonima, to jest ona se »registrirala« kao »eingetragener Verein« (e. V.), što je na Zapadu ionako obveza svih poduzeća. U tome su – tumačio je H. Lehner – neki crkveni predstojnici u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, koji nisu poznavali jugoslavenske zakone o porezima i zakone o radu, vidjeli »ideološki zaokret na socijalistički put«. Lehneru je uspjelo – kako sam svjedoči6 – mnogim telefonskim razgovorima i pismima crkvenim predstojnicima na njemačkom govornom području stvoriti jasnoću. Kad je Georg Reißmüller objavio članak »Priester auf sozialistischen Pfad«7 protiv Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, onda mu je Hubert Lehner odgovorio opširnim pismom na tri stranice.

U pismu je Lehner J. G. Reißmülleru odgovorio na objavljeni članak, jer je u njem iznio očite laži i klevete i tražio od njega da on taj njegov odgovor objavi u FAZ. Reißmüller nije htio Lehnerov odgovor objaviti u FAZ, ali je bio prisiljen objaviti reagiranje profesora T. Šagi-Bunića i Renate M. Erich8. Hubert Lehner je u svome odgovoru Reißmülleru u sedam točaka protumačio o čemu se u Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost« radi. Pismo počinje: »Ich kenne die ganze Sache buchstäblich von den ersten Anfängen an …« (…) »Kršćanska se sadašnjost našla pred nerješivim problemima koje su stvarali golemi porezi i drugi nameti jer je kao privatno crkveno poduzeće djelovalo s 80 djelatnika izvan ondašnjih jugoslavenskih zakona o radu (Zakon o radu), a razvila je izvanredno bogatu izdavačku djelatnost. Pretvorila se u najvećega izdavača religiozne knjige unutar komunističkog svijeta istočne Europe. Hubert Lehner piše: »Ja sam im (tj. svojim prijateljima u Zagrebu, moja opaska) ukazao na način kako smo mi riješili takve probleme u Austrijskim katoličkim tiskovnim društvima (Katholische Pressvereine Österreichs) koji su pravni nositelji više austrijskih većih katoličkih izdavača. Donio sam im u Zagreb naše statute i pitao ih, bi li oni mogli u Jugoslaviji utemeljiti slično takvo društvo ili udrugu koja bi onda bila pravni nositelj izdavača. Teološ-

6 Hubert LEHNER, »Notizen aus meinem Leben«, u: Im Dienste der Kirche, der Menschen und der Medien, Linz, 2003., str. 62–65, ovdje osobito str. 65.

7 G. REISSMÜLLER, »Priester auf sozialistischem Pfad«, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) od 18. ožujka 1986. godine.

8 Vidi: Frankfurter Allgemeine Zeitung od 24. travnja 1986. godine. Renate Erich je na njemačkoj televiziji, na ZDF, objavila izvrsnu dokumentiranu reportažu o Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost«

ko društvo »Kršćanska sadašnjost« bilo je utemeljeno samo i jedino iz ovih pravnih i poreznih motiva i znadem da su predstavnici Kršćanske sadašnjosti o svemu izvijestili zagrebačkog nadbiskupa Kuharića. Prema tome je Vaša tvrdnja, gospodine Reißmüller, da su vodeći ljudi u KS-u to učinili protiv volje nadbiskupa Kuharića laž. Jednostavno, nije bilo za daljnje funkcioniranje tako velikog izdavačkog poduzeća drugog rješenja nego utemeljenje društva sastavljeno od teologa koje postaje pravni nositelj izdavača …« Lehner je Reißmülleru priložio: a) Prikaz KS-a i TDKS-a od 1982.; b) Članak objavljen u Herder Korrespondezblattu od siječnja 1978.; c) Članak objavljen u Herder Korrespondenzblattu, br. 2 od 1983. i d) Pismo prof. dr. V. Bajsića, koje mu je potonji pisao 24. 12. 1982. Lehnerovo pismo Reißmülleru postoji u arhivu Kršćanske sadašnjosti d.o.o.

5. s uradnja s međunarodnim teološkim časo P isom » c oncilium« i » c ommunio«

Dana 17. siječnja 1967. glavni je tajnik međunarodnog teološkog časopisa Concilium M. Van hengel izrazio Kršćanskoj sadašnjosti želju da ona u Zagrebu pokrene hrvatsko izdanje »Conciliuma«. Šagi-Bunić nije tom ponudom bio oduševljen. Držao je da takav časopis ne bi kod nas mogao postići doličnu nakladu, budući da kod nas tek treba stvarati teologiju i čitatelje teoloških časopisa. Šagi-Bunić mu je odgovorio da bi u nas valjalo prevoditi članke iz raznih teoloških časopisa kao što su Concilium, Etudes, La Revue Nouvelle, Informations catholiques internationales, Herder Korrespondenz… Ukratko, naše čitatelje treba tek pripraviti da mogu biti sposobni čitati teološke članke koji predstavljaju razvijenu postkoncilsku teologiju. S uredništvom »Conciliuma« ipak je kasnije bilo dogovoreno da se pripravi djelomično izdavanje Conciliuma na hrvatskom jeziku dva puta godišnje. Concilium je onda stalno u svojem impressumu navodio i hrvatsko izdanje kao već postojeće. Međutim, stvarno do objelodanjivanja takvog časopisa na hrvatskom jeziku nije nikad došlo9.

9 ŠAGI-BUNIĆ, Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968.–1978.), jubilarni katalog, KS, Zagreb, 1993., bilj 20.

Svesci – Communio i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

Godine 1971. kadinal Franjo Šeper dostavio je dr. Vjekoslavu Bajsiću pismo koje mu je uputilo uredništvo međunarodnog teološkog časopisa Communio (Hans Urs von Balthasar i Maks Greiner), u kojem je izrazilo želju da se u Hrvatskoj pokrene izdavanje tog časopisa na hrvatskom jeziku. Kardinal je Bajsiću, odnosno Kršćanskoj sadašnjosti sugerirao i preporučio da radije prihvati suradnju s tim teološkim časopisom, koji ne bi izazivao napetosti u teološkim sučeljavanjima kao Concilium. Communio mu se naime činio uravnoteženim svojom teologijom i stoga prihvatljivijim za našu sredinu nego što bi to bio Concilium koji je na teološkom području zastupao vrlo progresivne, pa i izazivačke stavove.

Uprava Kršćanske sadašnjosti prihvatila je ponudu, pa je dr. Vjekoslav Bajsić stupio u vezu s dr. Greinerom u Kölnu, koji je tada bio duša njemačkog izdanja časopisa Communio. Njemački su teolozi, naime, prvi počeli s izdavanjem časopisa Communio. Uskoro su im se pridružili švicarski teolozi (Eugenio Corrrecco, kanonist, kasnije biskup u Baselu, utemeljitelj AMATECA-e, niza teoloških udžbenika koje Kršćanska sadašnjost postupno objavljuje u hrvatskom izdanju), talijanski teolozi s izdavačkom kućom Jacca Book (Santo Bagnoli) i nizozemski teolozi. Godine 1974. pridružili su se francuski teolozi, klerici i laici, i postupno mnogi drugi. Godine 1974. zamolili su me dr. V. Bajsić i dr. J. Turčinović da u ime Svezaka pođem na sastanak redakcije međunarodnog časopisa Communio u München. Od 1974. godine odlazio sam na sve godišnje sastanke redakcije – i one velike i one male10, obično u zemlju jedne od članica Communia . Ja sam dobro govorio njemački i ujedno bio aktivno djelatan u Kršćanskoj sadašnjosti, zadužen za biblijska izdanja, pa sam po njihovu mišljenju bio sposoban na tim sastancima da zastupam »Sveske – Kršćanska sadašnjost«. U Münchenu (1975.) dogovorio sam da će »Svesci« redovito preuzimati od Communia dva do tri teološka članka, dok će ostale članke preuzimati iz drugih časopisa i od domaćih teologa. S time su se Max Greiner, Hans Urs von Balthasar i Hans Mayer složili. Protumačio sam im da hrvatska riječ »Svesci« zapravo znači Cahiers ili Hefte pa to dobro pristaje za spajanje u jednu sintagmu »Svesci

10 Veliki su se sastanci članova međunarodne redakcije događali pri kraju tjedna nakon Spasova, a mali sastanci dva-tri dana uz svetkovinu Bezgrješnog začeća Marijina, obično krajem tjedna (prosinac).

Communio«. Stvarno od 1975. godine časopis izlazi kao Svesci – Communio, prenoseći redovito neke članke iz Međunarodnog teološkog časopisa Communio koji okuplja katoličke teologe svega svijeta koji su si »stavili u zadatak da tako njeguju teologiju te njihovo pisanje ne pobudi napetosti kojih ne žele ili ih izbjegavaju« (Riječ redakcije, u: »Svesci – Communio«, broj 25/26 od 1975.).

Kršćanska sadašnjost dva puta je organizirala veliki sastanak međunarodne redakcije Communio u Samoboru: prvi put, od 15. do 18. svibnja 1980. na kojem je bilo prisutno trideset i šest članova redakcije (D, F, I, PL, SP, HR) i drugi put, od 9. do 11. svibnja 1991. godine na kojem je bilo oko trideset sudionika iz D, B, NL, F, P, PL, USA, CH, SL i HR. Tada je u Hrvatskoj već mirisalo po ratu tako da su se neki bojali doći u Hrvatsku na sastanak redakcije.

Godine 1988. redakcija Međunarodnog teološkog časopisa Communio priredila je prigodom 20. obljetnice opstojnosti Communia u prosincu u Kölnu okrugli stol za kojim sam treći po redu imao čast izložiti kratku povijest hrvatskog pristupanja Communiu i povijest hrvatskog izdanja »Svesci – Communio«. Tu je često bilo isticano kako je Hrvatska treća članica međunarodne redakcije Communia, dakle skoro od samih početaka izdavanja časopisa Communio (prije francuske redakcije). Isto tako, u ime »Kršćanske sadašnjosti« kao suutemeljiteljice Međunarodnog teološkog časopisa Communio bio sam od 10. do 14. svibnja 1997. godine na 30. obljetnici Communia, koju smo slavili u Mainzu (Njemačka). Za okruglim stolom održao sam kratko izlaganje o izdavačkoj djelatnosti Kršćanske sadašnjosti u Hrvatskoj i o suradnji KS-a s međunarodnim redakcijama istog časopisa.

Od 12. do 15. svibnja 1983. prigodom boravka na sastanku članova redakcije međunarodnog uredništva Communio u Oltarzewu kraj Varšave posjetio sam ured gospodina Tadeusza Mazowieckog u Varšavi, uručivši mu pismo Josipa Turčinovića s prijedlozima za suradnju na zajedničkom izdavanju izdanja Kršćanske sadašnjosti i talijanskog izdavača Jacca Book. Bilo je u pitanju i izdavanje Ilustrirane Biblije mladih na poljskom jeziku koju priređuje Kršćanska sadašnjost za Poljake. Sastanak s gosp. Mazowieckim i poznanstvo s njime dobro mi je došlo u vrijeme Domovinskog rata, kada je isti gosp. Mazowiecki bio izaslanik UN-a za ljudska prava u Republici Hrvatskoj. Tada je on mene posjetio u vladinom Uredu za prognanike i izbjeglice i podrobno se zanimao za situaciju s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine. Potom me pozvao u hotel

Svesci – Communio i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

Esplanade na sastanak da mu u četiri oka svjedočim o ratnim zbivanjima i posljedicama na našim područjima.

Kao član uredništva Svesci – Communio imao sam priliku da na zajedničkom sastanku užeg kolegija redakcije Međunarodnog teološkog čaospisa Communio Hansu Ursu von Balthasaru i gosp. Greineru razjasnim pitanje Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«. Njima su naime neki crkveni ljudi iz Hrvatske prigovorili kako mogu surađivati s Kršćanskom sadašnjošću koja se navodno »protiv volje svojih biskupa organizirala kao društvena socijalistička organizacija«. Protumačio sam obojici da ta informacija nije točna, nego je to obična podvala onih koji su neprijateljski raspoloženi prema izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost od samoga početka. Kršćanska sadašnjost nije učinila ništa drugo nego se registrirala u skladu s državnim zakonima o radu (Zakon o udruženom radu, tzv. ZUR) kao javno poduzeće, da bi kao poduzeće s velikom izdavačkom djelatnošću mogla opstati i učinkovito i nesmetano dalje djelovati za dobro Crkve i hrvatskoga naroda. Ona je naprosto postala »eingetragener Verein« kao što su to i slične izdavačke ustanove na Zapadu. Čelni ljudi u Kršćanskoj sadašnjosti su sve to učinili u sporazumu sa zagrebačkim nadbiskupom i s njegovim tihim pristankom uz upozorenje »čuvajte se da ne bi komunisti s vama manipulirali«. Von Balthasaru sam spomenuo ime nadbiskupa koji je najviše bio protiv Kršćanske sadašnjosti, a to ne zbog registracije, nego zbog nekih svojih osobnih razloga koje je on imao već prije registracije. Ovo mu je samo povod za novi napad na Kršćansku sadašnjost. Von Balthasar je shvatio i samo se blago nasmijao (uz stanovitu sućut prema nama) spomenuvši ime tog nadbiskupa kojega je kao neobičnu osobu poznavao iz vremena Drugog vatikanskog koncila. Von Balthasar i Greiner moj su odgovor prihvatili kao mjerodavan i nikad nisu postavljali u pitanje uzajamnu suradnju časopisa Svesci i Međunarodnog teološkog časopisa Communio, koji je inače na Zapadu smatran konzervativnim teološkim časopisom. Za nas koji smo živjeli u posebnim okolnostima on je bio vrlo suvremen.

Preko časopisa Svesci Kršćanska je sadašnjost razvijala izvrsnu suradnju s teolozima iz zapadne Europe i šire – iz svijeta.

6. k ršćanska sadašnjost i Pax r omana

Pax Romana je međunarodna udruga katoličkih intelektualaca. Rasprostranjena je po svim kontinentima, a cilj joj je promicanje kršćanskih vrednota na lokalnom, regionalnom i globalnom planu, a to se ostvaruje kroz kulturni, znanstveni, mirotvorni i socijalni angažman. Razvija dijalog među različitim kulturama, naraštajima i profesijama; bori se za solidarnost, za bolji i prihvatljiviji svijet. Udruga se temelji na kršćanskim načelima i stavovima. Pax Romana je članica Međunarodne konferencije katoličkih organizacija (ICO) i Konferencije nevladinih udruga učlanjena u Ujedinjenim narodima (UN). Utemeljena je 1947. godine u Rimu kao međunarodna udruga (asocijacija) katoličkih intelektualaca i profesionalaca, a svoje povijesne korijene ima u godini 1921. kada je Pax Romana bila utemeljena kao Međunarodna udruga katoličkih sveučilišnih studenata sa sjedištem u Fribourgu (Švicarska). Prošle je godine slavila 60. obljetnicu svoga djelovanja na svom kongresu u Bilbaou (10.–19. prosinca 2007.).

Centralni Sekretarijat te udruge nalazi se u Fribourgu u Švicarskoj. Pax Romana ima i razne sekcije koje se na nacionalnom i internacionalnom planu zauzimaju za specifična pitanja katoličkih pravnika, pedagoga, liječnika, umjetnika, inženjera i dr. Hrvatski katolički intelektualci započeli su svoju suradnju s Pax Romanom još u bivšem sustavu u komunističko vrijeme. Zbog ondašnjega totalitarističkog političkog sustava oni se nisu mogli kao takvi registrirati u tadašnjem društvu pa su osamdesetih godina prošloga stoljeća delegati Pax Romane došli u Kršćansku sadašnjost i od nje zatražili mogućnost osnivanja podružnice Pax Romane u Hrvatskoj. Kršćanska je sadašnjost imala status javne udruge, javnoga društva, pa je mogla pomoći. Ona je Pax Romani dala pravni pokrov i omogućila mladim katoličkim intelektualcima raznih zanimanja da se skupljaju u njezinim prostorijama te na se preuzela financijske troškove.

Na Generalnoj skupštini u Londonu 1983. godine, Kršćanska sadašnjost postala je punopravnom članicom te udruge. U Samoboru su održana dva susreta katoličkih intelektualaca: Prvi mediteranski susret katoličkih intelektualaca (1985.) i Svjetsko vijeće Pax Romane (1989.). Godine 1989., skupina se

formirala u sadašnjem obliku po uzoru na već ustaljen rad u Zapadnoj Europi. Udruga je član Socijalno-ekonomskog vijeća UN-a, a ima stalne predstavnike u UN-u u Beču, Genevi, New Yorku, kao i u UNESCO-u u Parizu.

Brojne aktivnosti hrvatskih laika u Pax Romani bile su usmjerene na održavanje generalne skupštine, koja se trebala održati u rujnu 1991. godine u Hrvatskoj. Rat i ratna zbivanja u Hrvatskoj to su omeli. Još uvijek se radi na profiliranju takve laičke organizacije, koja bi preko svojih članova djelovala intelektualno i profesionalno, unoseći kršćanske vrijednosti u široki hrvatski prostor djelovanja. Katolički intelektualci nalaze se pred dvostrukim izazovom: uključiti se u djelovanje Crkve te u intelektualni svijet zemalja, koje su dugo sudjelovale u suvremenom skepticizmu naspram hijerarhijskih i dogmatskih struktura. Među prvim članovima hrvatskog ogranka Pax Romane bili su Ivica Biočić, Križo Katinić, Stipe Kutleša, Stjepan Sučić, Jasna Paro, Hrvoje Zorić i drugi. Kršćanska sadašnjost redovito je sve do lanjske godine plaćala godišnju članarinu i troškove za službene putove na međunarodne kongrese i sastanke kao i troškove održavanja sastanaka u Hrvatskoj.

Nažalost, zbog Domovinskog rata i poslijeratnih zbivanja članovi su posustali i praktično su se prestali sastajati. Potrebno bi bilo obnoviti tu asocijaciju katoličkih laika intelektualaca. Kršćanska sadašnjost još uvijek uredno dobiva uplatnice za godišnju članarinu Pax Romane. Prošle smo godine poslali dopis sjedištu međunarodne udruge Pax Romane da ona u Hrvatskoj praktično više ne djeluje pa smo prestali plaćati članarinu.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je 28. siječnja ove godine (2008.) Philippea Ledoublea, europskog koordinatora Pax Romane ICMICA, Međunarodnoga katoličkog pokreta za intelektualne i kulturne poslove koji mu je predstavio pokret Pax Romana s njegovim djelovanjem na europskoj razini. Naglasio je također da je taj katolički pokret u prošlosti imao kontakte s Hrvatskom, kao i otvorenost da se suradnja iznova uspostavi, priopćeno je iz Ureda Zagrebačke nadbiskupije za odnose s javnošću. Na susretu u župi Sv. Blaža pitao sam kardinala Bozanića je li Ledouble spomenuo Kršćansku sadašnjost. Kardinal mi je potvrdno odgovorio, da je spomenuo suradnju Pax Romane u prošlosti s Kršćanskom sadašnjosti i da mu je žao što Pax Romana u Hrvatskoj više nije aktivna. Kardinal je izrazio želju da Kršćanska sadašnjost pokrene mlade katoličke intelektualce da se ponovno aktiviraju u toj međunarodnoj udruzi.

7. » s vesci k ršćanska sadašnjost« i elce

Godine 1980. Josip Turčinović je u ime Kršćanske sadašnjosti bio na međunarodnom sastanku u Baselu (Švicarska) na kojem su bili prisutni Talijani, Nijemci, Francuzi, Belgijanci i drugi. Na tom sastanku pojavio se Josip Turčinović kao veliko otkriće za sve prisutne izdavače. Mnogi zapadni katolički izdavači nisu ni znali da postoji Hrvatska. Znali su da postoji Jugoslavija, ali nisu znali da postoji i jedna Hrvatska s vrlo bogatom kulturalnom djelatnošću i vrlo razvijenom katoličkom teološkom izdavačkom djelatnošću. Turčinović je svojim šarmom, poznavanjem jezika i izvornim mislima sve oduševio. Predložio je da se od sljedeće godine u Tournaiu, u mjestu velikog katoličkog izdavača Descleéa, održi biennale katoličke religiozne knjige. Prijedlog je prihvaćen. I tako je nastao ELCE (les Editeurs et les Libraires Catholiques de l’Europe). Odlučeno je da se svake druge godine sastanu katolički izdavači i knjižari u Tournaiu.

Godine 1982., u studenome, Josip Turčinović je došao u Tournai. Dolazio je poslije toga još 1984. i 1986. na spomenuti biennale katoličke vjerske knjige. Dolazio je s mnogim knjigama, filmovima, pločama i sve to pokazivao prisutnima. S njime su došli i pjevači, koji su pjevali hrvatske pjesme. Tako je Turčinović promicao katoličku hrvatsku izdavačku djelatnost. Godine 1984. biennalu je trebao predsjedavati kardinal Poupard iz Rima. Međutim, on nije mogao doći pa je umjesto njega došao Francè Rodè koji će poslije postati ljubljanskim nadbiskupom pa potom predstojnikom Kongregacije za ustanove posvećenoga života pri Svetoj Stolici, a papa Benedikt XVI. imenovat će ga kardinalom Rimske crkve.

Josip Turčinović je bio rado viđen na međunarodnim sastancima izdavača i knjižara u Frankfurtu, u Tournaiu, u Milanu, u Bologni, u Rimu i drugdje. Bio je jedan od rijetkih svećenika i teologa koji je čak bio u Moskvi gdje se sastao s predstavnicima Ruske pravoslavne crkve.

Godine 1988. počeli su se urušavati temelji Sovjetskog Saveza i komunizma u istočnim zemljama Europe. Bilo je vrijeme da međunarodno udruženje katoličkih izdavača počne tješnje surađivati s istočnoeuropskim zemljama koje se počinju oslobađati komunističkih režima. Josip Turčinović bio je među katoličkim izdavačima duša pokreta za uključivanje istočnoeuropskih

izdavača i pružanje prilike da se utemelje i razviju novi izdavači. On je razvijao kontakte jer je već imao kontakte s nekim istočnoeuropskim izdavačima, iznad svega s Poljskom (Znak, Tadeusz Mazowiecky). Animirao je sastanak u Grazu s Gerhardom Trenklerom na čelu. Trenkler je bio predsjedavajući Dreiländertreffen (zemlje njemačkog jezičnog područja). Turčinović je predložio da se pozove što je moguće više katoličkih izdavača iz istočne Europe na Biennale u Tournai 1990., da im se pošalje pozivnica, da im se osigura viza, da im se plati boravak u hotelu i tako dalje. Treba razviti program koji bi u tri dana pokazao susjedima iz istočne Europe kako utemeljiti i razviti izdavačku djelatnost vjerske knjige. Taj je posao bilo moguće realizirati uz suradnju s Josipom Turčinovićem. On je svim svojim silama radio na realizaciji tog sastanka, silama koje su izgledale da sve više malakšu.

Godine 1990. došlo je oko 50 predstavnika iz istočne Europe, katoličkih i pravoslavnih izdavača vjerske knjige na biennale u Tournai. Prof. Turčinović, zbog teške bolesti, zamolio je mene da pođem na taj biennale da ondje predstavim izdavačku djelatnost Kršćanske sadašnjosti. Josip je umro 3. listopada, a u studenome sam ja pošao na spomenuti biennale u Tournai u Belgiju. Učinio sam sve po njegovim savjetima i prijedlozima. U Tournaiu se mnogo govorilo o Josipu Turčinoviću kao suutemeljitelju ELCE, komemorirala se njegova smrt i posmrtno mu dodijelila plaketu zahvalnosti. Ja sam održao na spomenutom biennalu predavanje o izdavačkoj djelatnosti Kršćanske sadašnjosti u okvirima novonastale političke situacije.

Poslije Josipove smrti kontakte s ELCE-om održavala je Stella Tamhina, a poslije nje i ja (bio sam u Pragu na kongresu ELCE-a) i drugi iz KS-a.

8. m eđunarodna suradnja ks - a P reko » i lustrirane b iblije mladih« ( ibm )

Godine 1973. Kršćanska sadašnjost preuzela je izdavanje Ilustrirane Biblije mladih koja je na hrvatskom jeziku najprije izišla zalaganjem franjevca Zorislava Lajoša. Otac Zorislav Lajoš poginuo je 1972. godine u prometnoj nesreći. Kršćanska sadašnjost preuzela je izdavanje IBM i dosad izdala nekoliko izdanja na hrvatskom jeziku. Uskoro je slijedilo izdanje na slovenskom i ma-

đarskom jeziku te, za vjernike Srpske pravoslavne crkve, na srpskom jeziku ćirilicom (tri izdanja: 1973., 1982. i 1985.). Za tim izdanjem pokazali su veliko zanimanje i drugi narodi pa je Kršćanska sadašnjost objavila IBM i na makedonskom, albanskom, mađarskom, bugarskom, poljskom (preko 300.000 primjeraka), ukrajinskom, rusinskom, češkom i slovačkom jeziku. IBM objavljena je i 1989. na ruskom (preko 100.000 primjeraka). Po toj Ilustriranoj Bibliji mladih i po nekim drugim svojim izdanjima Kršćanska je sadašnjost bila prisutna na sveukupnom europskom knjiškom tržištu od Londona do Vladivostoka.

S tim izdanjem u vezi Kršćanska sadašnjost surađivala je s mons. Lushom Gjergjijem te je nakon Ilustrirane Biblije mladih tiskala na albanskom jeziku i druge knjige: Katekizam, Bibliju i liturgijske knjige. To je za albanske katolike značilo početak njihove izdavačke kuće Drita, koja još danas pod vodstvom mons. Lusha Gjergjija uspješno djeluje.

Isto tako je IBM bila početak i bogate izdavačke djelatnosti na mađarskom jeziku. Kršćanska sadašnjost tijesno je surađivala s franjevcem Karolyjem Harmathom koji je u suradnji s Kršćanskom sadašnjošću utemeljio izdavačku kuću Agape koja se dolaskom demokracije proširila i na područje Republike Mađarske i danas vrlo učinkovito djeluje i u Novom Sadu i u Budimpešti.

u mjesto zaključka

Neki dan (5. veljače 2008.) primio sam pismo od gosp. ing. Huberta Lehnera koji sada ima više od 80 godina. On pismo zaključuje ovim riječima, kojima bih i ja htio zaključiti ovo izlaganje:

»S vrlo velikim poštovanjem mislim na tri vodeće osobe Kršćanske sadašnjosti: na Šagi-Bunića, Bajsića, Turčinovića. Svaki je od njih svojim specifičnim sposobnostima pridonio izgradnji nakladničke kuće, svaki je od njih radio doslovno ‘dan i noć’ i sva su se trojica zajedno borila s vanjskim poteškoćama, a često i s onima iz Crkve same (osobito mislim na nesporazume). Ove su ‘krjeposti’ ovih ličnosti ‘tajna uspjeha’ – financijska pomoć izvana (koju sam dijelom ja osobno posredovao) bila je drugorazredna.

Vama, gospodine Profesore, želim dobro zdravlje, potrebnu snagu i izdržljivost u Vašoj važnoj zadaći, dobre suradnike, a svima vama želim podariti Božji blagoslov.

Držim da je ovo i za nas koji radimo u Kršćanskoj sadašnjosti važno: da svatko od nas svojim specifičnim sposobnostima pridonese daljnjoj izgradnji Kršćanske sadašnjosti, ne računajući na ure svojega rada nego iznad svega na ljubav prema našoj izdavačkoj kući i na požrtvovnost prema njoj. Samo svojom požrtvovnošću uspjet ćemo ne samo opstati nego i uspješno napredovati na dobro Crkve i naroda.

I još nešto. Ono što mi je u pismu neki dan posvjedočio gosp. Jean-Marie Jamoulle – čije svjedočanstvo o Josipu Turčinoviću donosim u prilogu – a što na stanoviti način vrijedi i za druge naše pokojne velikane – volio bih da se može primijeniti na svakoga od nas:

»Prisutnost Josipa Turčinovića uvijek je aktualna i ona za mene znači prisutnost služenja i pomoć u problemima koji su vazda aktualni u profesionalnom životu. Ova prisutnost nije akademska nego životna: ona mi nastavlja pomagati u mom dnevnom življenju. – Molim Gospodina da se sva vaša djelatnost nastavi s entuzijazmom da bismo svi mi, i ja, Jean-Marie Jamoulle, i svi vi mogli svima dati na znanje da smo najprije i iznad svega u Njegovoj službi, u Službi Gospodinovoj, nastojeći da se onda damo sasvim na služenje svojoj braći ljudima.«

Prilog 1: Josip Turčinović

1. Otac Chevalier iz UCIP-a imao je silnu volju da okupi europske katoličke izdavače. To je odgovaralo najviše belgijskim izdavačima, koji su, osobito u osobi šefa izdavačke kuće Desclée, nakon razdoblja intenzivne reorganizacije, uspostavili kontakte na međunarodnom planu želeći tu biti dinamičnije prisutni. Napuštanjem latinskog jezika u Crkvi Belgija je izgubila međunarodni unosni posao koji je počeo još tamo početkom prošloga stoljeća a koji je osiguravao tiskarama i izdavačima, kao što je bio izdavač Desclée, stvarni monopol s vrlo visokim nakladama misalâ i teoloških priručnika za sjemeništa. Svoje podružnice Desclée je imao i u Rimu, New Yorku i Parizu. To je obećavalo siguran unosan posao.

No to nije bilo u skladu s kulturalnim prilikama drugih naroda i davalo je prednost crkvenoj strukturi, koja je davala kleru većma duh moći nego služenja. Trebalo je ponovno dinamizirati religiozno izdavalaštvo i uspostaviti nužnu mrežu međunarodnih kontakata. Tu se pojavio prof. Josip Turčinović, koji je izvrsno definirao prilike.

2. Godine 1980. bio je sazvan sastanak u Baselu. Mnogi se izdavači međusobno nisu poznavali, a željeli su se upoznati: Talijani, Nijemci, Francuzi, Belgijanci itd. Zapravo, malo je zapadnjaka znalo da postoji neka Hrvatska, neka Srbija, neka Slovenija i druge zemlje. Poznavali su SSSR; poznavali su Titovu Jugoslaviju. Trebalo je naučiti upoznavati jedni druge i otkriti da će budućnost biti temeljno drukčija od prošlosti. Povratak u prošlost više nije bio moguć. Uz srdačnost, poznavanje jezika, osobne kontakte, Josip Turčinović isticao se mirnoćom, plemenitošću i ljubaznošću. Svi su ga zavoljeli. Bio je na

i međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti

usluzi svakome. Trebalo je naučiti lišiti se stanovitog poimanja moći, pa i u Crkvi, i opet naučiti što znači prati noge, služiti drugima.

Odlučeno je da se u Tournaiu, u Belgiji, organizira biennale religiozne knjige koji bi, svake druge godine, nastojao svjedočiti postojanje religozne knjige na Zapadu koji se dekristijanizirao i da tom prigodom omogući sastanak europskih religioznih izdavača, osobito katoličkih. Treba se najprije upoznati, potom zajedno razmišljati i napokon promicati izdavačku djelatnost.

3. Josip Turčinović došao je u Tournai na biennale u studenome 1982., 1984. i 1986. godine. Svaki je put predstavio izdavačku djelatnost Kršćanske sadašnjosti, koja je ostavila neizbrisivi dojam na prisutne, osobito knjige hrvatske sakralne umjetnosti, kao, primjerice, knjiga o bazilici u Poreču. Predstavio je potom izvanredne slavenske religiozne napjeve. Na biennalu 1984. trebao je biti prisutan i predsjedavati mu kardinal Poupard. Zbog prometne nesreće nije mogao doći, pa ga je u posljednji trenutak zamijenio izuzetan čovjek, o. Franc Rode, lazarist. Otac Rode je prisustvovao, zajedno s Josipom Turčinovićem, sastancima izdavača i utemeljenju udruge ELCE (Editeurs Catholiques d’Europe), udruge Europskih katoličkih izdavača. Atmosfera je bila vrlo srdačna. Radost je bila velika kad se kasnije saznalo da je otac Rode postao nadbiskupom Ljubljane (Slovenija) i da ga je papa Benedikt XVI. imenovao kardinalom i povjerio mu brigu za Kongregaciju ustanova posvećenog života.

4. Turčinovićeva ljubaznost i jednostavnost učinile su ga iznimnim izvjestiteljem o prilikama u zemljama koje su nam do tada bile kulturalno nepoznate.

Sastanci su se nastavili: Sajam knjiga u Frankfurtu, u Njemačkoj, sastanci u Švicarskoj, pa ponovno u Tournaiu. Prijateljski i stručni kontakti su se produbljivali. Josip Turčinović bio je sudionikom Panorame Europskih katoličkih izdavača. Među tim osobama razvilo se iskreno prijateljstvo uz želju da se pronalaze načini za suradnju. S prihvaćanjem Josipa Turčinovića nužno je prihvaćen i spomen na njegovu zemlju. Sjećam se jednog njegovog posjeta knjižari UOPC u Bruxellesu, gdje se, svjestan problema u svojoj zemlji i niskih plaća, pitao kako bi on mogao uvesti europske plaće za svoje radnike.

5. Godine 1988. nastupaju gibanja u SSSR-u. Na sastanku ELCE-a u Švicarskoj prisutni su odlučili uputiti sveopću pozivnicu na sljedeći biennale u Tournaiu: odlučili su pozvati odgovorne na području izdavalaštva u zemlja-

ma Istočne Europe kako bi se stvorili novi kontakti. Josip Turčinović bio je pokretač tih kontakata. On nas je sveobuhvatno izvještavao o prilikama na istoku Europe. Pokrenuo je sastanak u Grazu s Gerhardom Trenklerom, predsjednikom Dreiländerstreffen (zemlje njemačkog jezika) i definirao je niti vodilje tog sastanka. Predlagao je da se upute pozivnice, da se isposluju vize, da se pobrine za smještaj, definira trodnevni program formacije o perspektivama religioznog izdavalaštva u svijetu koji je u razvoju. To je bio veliki posao koji nije bilo moguće ostvariti bez zalaganja Josipa Turčinovića. Sve te inicijative oslanjao je Josip na svoje, na nesreću, već slabe fizičke sile. Kad se 50 predstavnika izdavača iz istočnih europskih zemalja sastalo u Tournaiu, mogli su samo, sa silnom žalošću, prigodom komemoracije u čast pokojnom Josipu Turčinoviću dodijeliti mu posmrtno plaketu za njegove rezultate u radu biennala, povjeravajući ga Gospodinu sa svom zahvalnošću za sve napore koje je uložio.1

6. Ja sam osobno Josipa upoznao u tih 10 godina naših zajedničkih susreta i posjeta koji su za mene bili velika podrška. S njime sam posjetio riječkog nadbiskupa, koji nas je zadržao na doručku. Divio sam se Josipovoj ljubaznosti i njegovoj volji da obilježi prisutnost Kristovu. Njegov je posjet uvijek bio popraćen nekim darom iz Hrvatske: boca šljivovice, ploča sa slavenskom glazbom. Bio je svećenik koji me duboko obilježio. Bio je put sjedinjenja i još se danas nastavljam moliti za njega i njemu se molim za sebe.

1 Na ovom sam biennalu bio prisutan u ime Josipa Turčinovića po osobnoj Turčinovićevoj zamolbi izraženoj neposredno prije njegove smrti 3. listopada 1990. Svjedokom sam s koliko su zanosa i zahvalnosti prisutni govorili o pokojnom Josipu Turčinoviću.

Prilog 2:

Draga braćo, Ispričavam se što vam odgovaram na francuskom. Od srca vam zahvaljujem na obavijesti koju ste mi poslali u vezi s 40. obljetnicom Kršćanske sadašnjosti.

Smatram svojom obvezom da vam zaželim što je moguće veći uspjeh ove proslave. Ja ću iskoristiti priliku pa ću se s vama sjediniti u molitvama na jutarnjoj svetoj misi zahvaljujući Gospodinu za svu djelatnost koju su s toliko ustrajnosti ostvarili svi vaši suradnici. Moja molitva prikazat će Gospodinu sve trenutke utjehe i radosti koje sam smio upoznati u svojim tako ugodnim susretima s Josipom Turčinovićem. Njegova je prisutnost još uvijek stvarna u mojemu životu i nastavljam sa zahvalnošću osjećati njegovu ljubaznu, jednostavnu i privrženu prisutnost.

Tako je ugodno imati pouzdanje u svećenika čiju prisutnost još uvijek osjećamo, prisutnost kojom vam on želi pomoći i zadovoljiti vas radije nego se sakriti u jednostavnoj ljubaznoj indiferentnosti. Prisutnost Josipa Turčinovića, uvijek aktualna, za mene je uvijek prisutnost služenja i pomoći u vazda aktualnim problemima profesionalnoga života. Njegova prisutnost nije akademska nego mi nastavlja pomagati u mom svakidašnjem životu.

Molim Gospodina da se sve vaše pastoralne djelatnosti nastave entuzijazmom i da bismo, lišeni svake moći, i ja, Jean-Marie Jamoulle, i svi vi mogli spoznati da smo iznad svega svi mi službenici Gospodnji, pa onda i sluge svoje braće.

Bratski

Jean­Marie JAMOULLE, Bruxelles

Kršćanska sadašnjost i Drita

Suradnja i suizdanja

Kršćanska sadašnjost (KS) i Drita, najprije kao vjersko-kulturni časopis, a kasnije i kao izdavačka kuća, rodili su se skoro zajedno, nekako u sličnim prilikama, odnosno neprilikama prostora i vremena, jasno, uz mnoge sličnosti i različitosti. Od Drugoga svjetskog rata nije više postojala nikakva vjerska izdavačka djelatnost Katoličke crkve na albanskom jeziku na Kosovu, a još manje u prvoj i jedinoj službeno ateističkoj državi – Albaniji. Vladao je potpuni mrak i tajac.

Tek godine 1962. pojavio se prvi časopis Zani i Zojës Cernagore (Glas Gospe Crnogorske), svega 5 brojeva, uglavnom ciklostilom. Glavni i odgovorni urednik bio je mons. Nikola Mini (1924.–1992.)

Imenovanjem mons. Nikole Prele (1918.–1996.) krajem 1969. godine pomoćnim biskupom sedi datus za albanske vjernike Skopsko-prizrenske biskupije, za Uskrs 1970. izlazi prvi broj vjersko-kulturnog časopisa Drita (Svjetlo), kao župski list Prizrena. Direktor je bio mons. Nikola Mini, glavni urednik don Damjan Kurti, tiska se u Prizrenu u tiskari »Ramiz Sadiku«, osam stranica formata 28 × 18 cm.

Uz mnoge probleme i poteškoće različite naravi, Drita izlazi katkad redovito, a katkad samo povremeno, kako slijedi:

1970. deset brojeva; 1971. dvanaest brojeva; 1972. samo dva broja prvotnog formata, dok je br. 3-4 velikog formata, 33 × 22; od 1973. veliki format postaje standardnim, u deset brojeva.

Od godine 1974. Drita se »seli« iz Prizrena u Uroševac i direktor je mons. Nikola Prela, odgovorni urednik ostaje i dalje don Damjan Kurti.

1974. sedam brojeva, 1975. četiri broja, 1976. tri broja i 1977. pet brojeva.

Od 1978. do 1981. Drita se »seli« ponovo iz Uroševca u Sarajevo, a uredništvo je u Uroševcu; direktor ostaje i dalje biskup mons. Nikola Prela, a odgovorni urednik postaje don Lush Gjergji.

Ova »seoba« se vrši zbog raznih poteškoća s tiskarom i još više s tadašnjim vlastima, a izdaje se preko Misijske Centrale, i tiska se u Oslobođenju. Tada se ujedno povećava broj stranica sa 8 na 12, a malo kasnije i na 16.

1978. deset brojeva, 1979. jedanaest brojeva, 1980. jedanaest brojeva, ali manjeg formata, 25 × 18, na roto-papiru, na 16 stranica zbog financijskih poteškoća i tehničkih olakšica.

Od 1981. do 1989. Drita izlazi u Zagrebu, a tiska se u Kršćanskoj sadašnjosti, opet na prijašnjem velikom formatu. Direktor je mons. Nikola Prela, dok odgovorni urednik do 1984. postaje fra Hil Kabashi, a od 1984. do 1991. odgovorni je urednik opet don Lush Gjergji.

Od 1980. Drita je prerasla u prvu katoličku izdavačku kuću koja je do sada objavila preko 60 naslova. Od toga 28 preko KS-a ili kao suizdanja Drita – KS u 9 nizova: Biblijska izdanja, Liturgijska izdanja, Katehetska izdanja, Duhovna izdanja, Povijesna izdanja, Monografska izdanja, Muzička izdanja, Znanstvena izdanja, Folklorna izdanja.

Naklada naših izdanja je sljedeća: najmanja 3 000, srednja 5 000, najveća 10 000.

Cjelokupna naklada dosadašnjih izdanja je: 412 000 knjiga, od kojih za Albaniju: 136 200 knjiga.

Kršćanska sadašnjost tijekom ovih četrdeset godina života i djelatnosti, rasta, razvoja, složenosti prilika i neprilika, velikih opasnosti i izazova, hrabrosti, ustrajnosti, dosljednosti, autentične vjernosti Bogu, Crkvi, čovjeku, istinskim vrednotama i idealima kršćanstva, bila je i ostala »kuća« svih onih koji temeljito misle ljudski, vjernički, kršćanski, koji vjeruju i ljube, nude »dio« sebe, svog rada i iskustva i drugima preko pisane riječi. Ona je po tome bila velikodušna, darežljiva, solidarna i sa svim drugim narodima i Crkvama

širom bivše Jugoslavije, a i šire, i time je postala most prijateljstva, suradnje, približavanja za mnoge katoličke i kršćanske Crkve Istočne Europe.

Kršćanska sadašnjost, osim tehničkih usluga, imala je s nama i nekoliko suizdanja, kao: Ilustrirana Biblija mladih u nakladi od 10 000 primjeraka; Ilustrirana povijest Crkve za mlade (I–X); Povijest Skopsko­prizrenske biskupije, hrvatsko izdanje 1986., albansko 1992.; Majka Terezija, albansko izdanje 1980., 1990., hrvatsko izdanje 1982. i 1990.

Preko KS-a ta je knjiga objavljena na sljedećim jezicima: slovenskom (1983.), talijanskom (1983.), francuskom (1985.), španjolskom (1988.), mađarskom (1990.), engleskom (1991.), a Ljubav na djelu: Majka Terezija na albanskom (1992.), hrvatskom (1995.), talijanskom (2003.) i litavskom (2004.).

Dr. Josip Turčinović, svećenik, prijatelj, brat i suradnik, koji je možda više od svih drugih imao razumijevanja i srca za naše specifične muke i poteškoće, svesrdno i svestrano nas je bodrio, podržavao, pomagao, znajući veliku važnost i odgovornost katoličkog tiska među Albancima, radujući se svakom našem radu i uspjehu, posebno našem tisku, koji je imao, a ima i danas providencijalnu ulogu ne samo za katolike nego i za našu islamiziranu braću.

Islamizirani Albanci upravo procesom školstva, kulture, tradicije, civilizacije, a i preko našeg tiska otkrivaju ponovno svoju »staru vjeru«, kako sami kažu, tj. kršćanstvo od apostolskih vremena do danas.

Skoro u svim pripremama, prijevodima, jezičnim lekturama sudjelovali su naši najbolji pisci, jezikoslovci, stručnjaci raznih profila.

Ta je suradnja došla do izražaja posebno tiskanjem knjige Lule për Nënën (Cvijeće za Majku), posvećene našoj Majci Tereziji povodom njezina 75. rođendana (1985.), a objavljene u ediciji Drita – KS 1986., uz sudjelovanje skoro svih albanskih stvaralaca današnjice, njih 158: muslimana, katolika, pravoslavaca iz svih krajeva gdje žive Albanci, osim iz Albanije, koja je još bila zatvorena i pod ateističkom diktaturom.

Tema te knjige je bila stvaralaštvo o Majci Tereziji u poeziji, prozi, slikarstvu, kiparstvu i glazbi.

Monografija je objavljena i na talijanskom jeziku u izdanju Emi-Piemme 1987., djelomično i na raznim drugim europskim jezicima i naišla je na veoma dobar prijam i publike i kritike.

Ta suradnja okrunjena je pripremom cjelovitog prijevoda Biblije, na kojemu su također sudjelovali poznati jezikoslovci, albanolozi, lekto -

ri. Cjelovita Biblija na albanskom jeziku tiskana je 1994. godine u 35 000 primjeraka.

Želim spomenuti da smo tijekom 1991./1992. tiskali 12 novih naslova za Albaniju, za Barsku nadbiskupiju, Skopsko-prizrensku biskupiju, kao i za našu dijasporu, te ponovili tiskanje još 7 naših knjiga preko izdavačke kuće Velar iz Bergama (Italija), radi poznatih neprilika komunikacije s Republikom Hrvatskom, zbog rata i novih granica.

Potaknut dobrotom, ljubavlju, marljivošću i mukotrpnim, primjernim radom i žrtvama dr. Josipa Turčinovića, kao i dr. Vjekoslava Bajsića i dr. Tomislava J. Šagi-Bunića, preko KS-a sam objavio sljedeće knjige:

Majka Terezija, 1980., 1990.; Život je naš hvala i oprosti, 1985., 1986. (talijansko izdanje, EMI, 1989.; Velar-EMI, 2003., 2005.); Živjeti, ljubiti, služiti, 1987.; Pjevaj i putuj, 1988.; Glas šutnje, 1990.; Ljubav na djelu: Majka Terezija, 1995.; Ljubav nije ljubljena, 1995.; Pobjeda križa, 1995.; Živjeti s Kristom, 1997.; Ljubiti s Marijom, 1997.; Svjedočiti s Crkvom, 1998.; Zraka Božje ljubavi, 1998.; Pozvani na zajedništvo, 2001.; Bog ljubi danas preko nas. Poezija i molitve Majke Terezije, 2004.; Majka Ljubavi, 2007.; Velikani XX. stoljeća. Ljubav koja ne umire, 2007.

Ta je suradnja doista bila primjerna, bratska, a velika podrška KS-a našoj Crkvi i našem narodu poticaj i nadahnuće za naš daljnji rad i služenje Bogu, Crkvi, čovjeku, svima bez razlike, njegujući duh jedinstva u različitosti, ekumenski dijalog, međureligijski i međuetnički dijalog i komuniciranje i tada kada je bilo veoma teško.

Na kraju želim citirati dio predgovora mojoj knjizi Ljubav nije ljubljena, posvećenog velikoj osobi prof. dr. Josipa Turčinovića povodom pete obljetnice njegove smrti, 3. listopada 1995.:

»Takav ‘vizionar’ prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svjedok vjere, nade i ljubavi za mene je bio i ostao pok. Josip Turčinović, koji je uvijek nadahnuće za moj život i rad, s kojim i nakon pet godina ‘tjelesnog rastanka’ nastavljam dijalog ljubavi i molitve, u vjeri u vječni život. Živio je svoje vrijeme s Bogom i zato je bio ‘korak’ dalje, okom, umom, srcem, vjerom okrenut budućnosti« (Lush Gjergji, Ljubav nije ljubljena, KS, Zagreb, 1995., str. 6).

Moja posveta prof. dr. Josipu Turčinoviću glasi:

»Čovjeku, prijatelju, bratu­svećeniku koji je znao za koga i zašto se živi – ljubi –žrtvuje, pa time meni, a i mnogim drugima, postade i ostade učitelj, siguran primjer, svjedok i putokaz: po čovjeku, ljubavi i služenju – k Bogu!«

Kršćanska sadašnjost i Drita

Prigodom 40. obljetnice osnutka Kršćanske sadašnjosti, moje druge izdavačke kuće nakon Drite, želim se zahvaliti u ime našeg pok. biskupa Nikole Prele, sadašnjeg biskupa mons. Dodë Gjergjija, našeg svećenstva, Crkve i naroda za višestruku i plodonosnu suradnju. Čestitajući ovaj jubilej, koji ima veliki vjerski i kulturni značaj za bratski hrvatski narod i Crkvu, uz dobre želje za daljnji rad i rast u novonastalim prilikama, za dobro čovjeka, obitelji, zajednice, Crkve i naroda.

Isus jednom reče: »Ne živi čovjek samo od kruha«, a netko duhovito doda: »Od kruha i od knjiga«!

Kršćanska sadašnjost je dokazala i pokazala svojim izdanjima širom tadašnje Jugoslavije, a i Istočne Europe, kako je kršćanska kultura i civilizacija izraz vjere, ljubavi i služenja svima, po primjeru samoga Isusa Krista.

»Stol« vrednota i kreposti koji se nudi kršćanskim izdanjima ponuda je Krista – Ljubavi u svim prostorima i vremenima čovjeku koji traži sebe, druge, Drugoga, koji je potreban susreta, dijaloga, komunikacije sa samim sobom, s drugim osobama, s Bogom. »Stol« Kršćanske sadašnjosti plodonosan je, bogat, djelotvoran, plod vjere i nadahnuće ljubavi za mnoge. Time je ona bila veoma specifična »kuća« mnogih koji danas sa zahvalnošću čestitaju i žele daljnji rast u jedinstvu i zajedništvu.

Moje su knjige, posebno one o Majci Tereziji, prevedene skoro na sve velike jezike svijeta, sigurno, ne mojom zaslugom, nego zaslugom Majke Terezije, a i Josipa Turčinovića, koji je bio most između KS-a, Drite i mnogih drugih međunarodnih katoličkih izdavača.

Sada pišem svoju 55. knjigu. Ona je, kao i sva ostala moja izdanja, i »plod« poznanstva, prijateljstva, suradnje, svestrane podrške, nadahnuća Josipa Turčinovića, koji je moj istinski učitelj vjere, primjer velikog strpljenja, žrtve, darivanja, čovjek kršćanske nade, svjedok velikodušne, sveobuhvatne i djelotvorne ljubavi.

Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Agape

Karoly Harmath

Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Agape počela je u prosincu 1978. godine, tj. godinu dana nakon osnutka Agape. Bila je to »Ugovorna poslovna suradnja«.

U ono vrijeme Agape je izdavala svoj časopis i neke naslove knjiga. Imala je svoje sjedište najprije u Franjevačkom samostanu u Subotici, a od siječnja 1978. godine do danas u Franjevačkoj rezidenciji u Novom Sadu.

Intenzivnija suradnja započela je 1982. godine, osobito od srpnja te godine, kada je i donesena odluka da udruže svoj rad. Dana 28. srpnja 1982. po tadašnjim zakonima potpisan je Opći samoupravni sporazum o udruživanju u radnu jedinicu Centar KS. Sporazum su sa strane TDKS-a potpisali dr. Tomislav J. Šagi-Bunić kao predsjednik i dr. Josip Turčinović kao tajnik, a sa strane Agape Karolj Harmath. Sporazum je svojim potpisom odobrio, parafirao tadašnji provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba kao viši poglavar osnivača Agape.

U smislu ugovora Agape je postala sekcija KS-a za mađarska izdanja. Iako su radnici »na papiru« bili djelatnici KS-a, a poslovna djelatnost Agape postala integralni dio djelatnosti TDKS-a, radni odnosi i praksa vodili su se odvojeno, tako da je Agape unutar TDKS-a imala potpunu samostalnost.

Udruživanje je bilo na obostranu korist. Agape je u to vrijeme objavljivala svoja izdanja u velikim nakladama, jer nije imala konkurenciju na ma-

đarskom tržištu (sjećam se da smo se hvatali za glavu kad smo seriju Biblija i njezina povijest tiskali u samo 2 500 primjeraka). KS-ove naklade su bile znatno manje. Ili da budem još jasniji: Agape je objavljivala manje naslova nego KS, a naklade su bile veće. Osim toga, kod Agape je nedostajalo ono što je KS već u ono vrijeme izvrsno radio, a to su bila djela od velikog kulturnog značenja, koja su, mislim, do dana današnjega zadužila hrvatsku kulturu. Bili su to u ono vrijeme vrlo smjeli pothvati. A kao što svi znamo, kultura ima tešku prođu. Mi smo se više usmjerili na izdanja za šire čitateljstvo (ovdje ne mislim na kič – trudili smo se uvijek da to izbjegavamo). Od većih zajedničkih izdanja spomenut ću samo Bibliju u stripu (29 svezaka po 10 000 primjeraka na mađarskom), Bibliju i njezinu povijest (7 svezaka po 2 500 primjeraka), Ilustriranu Bibliju mladih (ovdje me nemojte pitati za nakladu – bilo je godina kad smo tiskali i po 35 000).

Suradnja između Agape i KS-a trajala je sve do 1991. godine, kada se zbog ratnih prilika Agape morala osamostaliti i odonda djeluje kao d.o.o.

Suradnja između KS-a i Agape bila je intenzivna i vrlo dobra. Spomenut ću samo one ljude s kojima smo bili takoreći u svagdašnjoj komunikaciji: bili su to Josip Turčinović, Stella Tamhina i Lidija Kurelović. Nikad nije bilo nikakvih zategnutosti, nesporazuma ili slično. Izvrsno smo surađivali na obostranu – poslovnu, materijalnu i duhovnu korist naših čitatelja. Moji susreti s Josipom Turčinovićem redovito su se pretvarali u izmjene ideja, entuzijazama i inspiracija. Duh konkurencije ili zavisti nikada se nije pojavio ni u najmanjoj mjeri. Oduševljavali smo se za istu stvar.

Bilo nam je lijepo i plodonosno surađivati. Zahvalan sam dr. Josipu Turčinoviću za njegov širok pogled na kulturu i na svijet, za njegovu profesionalnost i nesebičnost u suradnji. Hvala i njegovim suradnicima.

Kršćanskoj sadašnjosti čestitam na ovoj obljetnici i želim da svakog njezinog djelatnika prožme duh entuzijazma početaka.

Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti

u vod

Od samog početka postojanja Kršćanske sadašnjosti kao moderne katoličke izdavačke kuće Biblija je bila u središtu njezine pozornosti. Nastala u vrijeme pravoga poslijekoncilskog zanosa i obnove Crkve na svim područjima njezina života, Kršćanska sadašnjost je veoma ozbiljno shvatila riječ Koncila o Bibliji kao »duši svete teologije« (DV 24), zauzimajući se svim silama da riječ Božja nađe dostojno mjesto ne samo u životu vjernika već i u hrvatskoj teološkoj kulturi.

Čim su prevladane početne poteškoće i kad je kuća čvrsto stala na svoje noge, započelo se s izdavanjem biblijskih tekstova. U KS-u je najprije 1971. godine tiskan Novi zavjet u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka, koji će do danas (kraj 2007.) doživjeti petnaestak izdanja, a dvije godine kasnije izlazi i posebno izdanje četiriju Evanđelja (1973.). Te iste, 1973. godine KS od Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda preuzima Ilustriranu Bibliju mladih i od trećeg je izdanja dalje izdaje u svojoj vlastitoj nakladi u više ponovljenih izdanja, i to, uz hrvatski, još na jedanaest stranih jezika. Sljedeće, 1974. godine

KS od izdavačke kuće Stvarnost preuzima i u svojoj nakladi kao 3. izdanje izdaje cjelovit tekst Biblije, koja je do danas doživjela devetnaest izdanja1. 1994. godine biblijska izdanja upotpunjuje vrlo lijepo izdanje Jeruzalemske Biblije s uvodima i bilješkama. Izdanje Novoga zavjeta također je obogaćeno prijevodima dvojice hercegovačkih franjevaca, Lj. Rupčića u njegovu 3. dorađenom izdanju (1983.) i G. Raspudića (1987.) te Novim zavjetom s ekumenskim komentarom TOB (1993.). Tiskano je također i jedno izdanje Novoga zavjeta na albanskom (1980.).

Kršćanska sadašnjost je kroz ovih četrdeset godina svoga postojanja pokazala jednaku skrb i za izdavanje prateće literature s biblijskom tematikom koja će čitatelje uvoditi u čudesni svijet Biblije i pomagati im da bolje shvate njezinu poruku. Kao neka vrsta poticaja i ohrabrenja domaćim bibličarima da u svom radu marljivije prionu proučavanju Svetoga pisma, a vjernicima njegovu čitanju, KS već 1968. godine objavljuje jedan od najvažnijih dokumenata za razvoj biblijske znanosti, encikliku pape Pija XII. Divino afflante Spiritu (Dokumenti 20). Tu Papa snažno naglašava kako Bibliju treba promatrati kao Božju riječ u ljudskoj riječi, naglašavajući posebice važnost različitih književnih vrsta i njihova načina izražavanja, što je dotada premalo uzimano u obzir.

Odmah sljedeće godine KS kao prvi broj svoga niza »Volumina theologica« izdaje prijevod s francuskog Rječnika biblijske teologije, što ga je uredio X. Leon-Dufour (1969.) kao jedno od temeljnih i nezaobilaznih djela za bolje upoznavanje Biblije. Sve to dobiva svoj konkretniji oblik u pokretanju biblijskog niza »Riječ« s prvom knjigom znakovita naslova Kako čitati Bibliju? (G. Lohfink). Potom svake godine slijedi barem jedna knjiga s nekom aktualnom biblijskom temom iz pera poznatih stranih i domaćih bibličara. Do danas je u tom nizu objavljeno pedesetak knjiga. I u drugom popularnom nizu »Metanoja«, koji služi podizanju opće teološke kulture, nalaze se brojne knjige s biblijskom tematikom. Bibličari su se okušali i u nizu »Liturgijska pomagala« nudeći svoja razmišljanja nad nedjeljnim i blagdanskim čitanjima (Duda, Rebić).

1 Budući da 2008. godine, osim 40. obljetnice KS-a, pada i 40. obljetnica Zagrebačke Biblije, što će se proslaviti znanstvenim simpozijem sljedeće jeseni, prema podacima iz Uredništva KS-a za tu prigodu priprema se za tisak 20. izdanje Zagrebačke Biblije kao i novost koju nam sprema KS: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta s prijevodom NZ Duda-Fućak.

Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti

Usporedo s tim, rekli bismo, popularnim teološkim nizovima, odmah prvih godina djelovanja Kršćanske sadašnjosti nastaje i nešto zahtjevniji niz »Priručnici«. Sam naziv otkriva da je on u prvom redu namijenjen studentima teologije. U tom nizu zastupljene su sve teološke discipline, ali i ovdje važno mjesto pripada Bibliji. Već treća knjiga u tom nizu nosi naslov Biblijska prapovijest (A. Rebić, 1970.), a peta Evanđelje djetinjstva Isusova (C. Tomić, 1971.). I u jednom i u drugom slučaju riječ je o knjigama koje nude uvod i egzegezu probranih biblijskih tekstova. U tom nizu kasnije su uslijedili poznati Harringtonovi Uvodi u Bibliju, Stari i Novi zavjet, zatim knjige o biblijskoj arheologiji te različita izdanja biblijske teologije. U svemu tome ohrabrujuće je što, uz strane prijevode, trajno raste broj naslova domaćih autora. Više djela s ozbiljnim biblijskim temama od domaćih autora izišlo je i u uglednom nizu »Teološki radovi«.

Najmlađi niz s biblijskom problematikom »Biblica« pojavio se tek 2005. (A. Popović, Načela i metode za tumačenje Biblije. Komentar Papina govora i dokumenta Biblijske komisije »Tumačenje Biblije u Crkvi«). No u kratkom vremenskom roku od samo dvije godine taj niz je narastao na sedam naslova. To je samo znak kako i u nas napreduje biblijska znanost i kako čitalačka publika ima interesa i za tako zahtjevne biblijske teme. A Kršćanska sadašnjost i time dokazuje kako visoko cijeni Bibliju i biblijska izdanja.

a) Biblija. Stari i Novi zavjet. Zagreb, 1968., 21969. (Stvarnost); KS: 31974., 41976., 51977., 61980., 7 1983., 81987., 91991. 101993. i tako dalje – do 2007. godine objavljeno ukupno 19 izdanja.

b) Jeruzalemska Biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješkama iz »La Bible de Jérusalem«. Zagreb, 1994., 2007. godine objavljeno 6. izdanje.

c) Evanđelja. Preveli B. Duda i J. Fućak. Zagreb, 1973. (plastični uvez)

d) Novi zavjet. Preveli B. Duda i J. Fućak. Zagreb, 1971., 21973., 31975., 41976., 51977., 61980., 7 1981., 81983., 91985., 101989., 111990., 121991., 131992. Posljednje je izdanje 18. po redu (2008.).

Novi zavjet. Preveo G. Raspudić. Zagreb, 1987.

Novi zavjet. Preveo Lj. Rupčić (3. dorađeno izdanje). Zagreb, 1983.

Novi zavjet. 1. albansko izdanje, 1980.

Novi zavjet s ekumenskim komentarom (TOB). Zagreb, 1993.

e) Ilustrirana Biblija mladih. Zagreb, 1968.; od 3. izdanja 1973. izdaje KS, 41974., 51976., 61977., 7 1979., 81982., 91983., 101985., 111986., 121987.

slovensko izdanje: 1974., 1975., 1979., po dva izdanja: 1982., 1990.;

slovačko izdanje: 1977., 1986., 1987., 1991.;

makedonsko izdanje: 1977., 1983., 1990.;

albansko izdanje: 1978.

češko izdanje: 1983., 1985., 1988., 1991.

srpsko izdanje: 1973., 1982., 1985.

mađarsko izdanje: 1982., 1983., 1984., 1986., 1990., 1991.;

poljsko izdanje: 1982., 1985., 1988.;

ukrajinsko izdanje: 1982., 1990., 1991.;

rusinsko izdanje: 1989.;

rusko izdanje: 1989.

Amerl, R., Hebrejsko­hrvatski rječnik, Zagreb, 1997.

Amerl, R., Grčko­hrvatski rječnik Novoga zavjeta, Zagreb, 2000.

Andresen, G. &, D., Biblija nekoć i sad (prijevod s njemačkog), Zagreb, 2002.

Biblijski leksikon. Biblijski pojmovi, imena, nazivi, lokaliteti i ostala realia (Priručnici 7), Zagreb, 1972., 2. izd. 1984., 3. izd. 1988.

Biblijski priručnik, suizdanje s GZH, Zagreb, 1989.

Grabner-Haider, A. (prir.), Praktični biblijski leksikon, predgovor hrv. izdanju:

B. Lujić (Priručnici 38), Zagreb, 1997.

Horak-Williams, N., Grčki jezik Novoga zavjeta. Početnica, Zagreb, 1991.

Leon-Dufour, X. i dr. (prir.), Rječnik biblijske teologije (Volumina theologica 1), Zagreb, 1969., 3. izdanje 1988.

Papa Pio XII., Divino afflante Spiritu. Enciklika o unapređivanju studija Svetoga pisma (Dokumenti 20), 1968.

Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti

Papinska biblijska komisija, Tumačenje Biblije u Crkvi (Dokumenti 99), Zagreb, 1995.

Papinska biblijska komisija, Židovski narod i njegova Sveta pisma u kršćanskoj

Bibliji (Dokumenti 133), Zagreb, 2003.

KBK Engleske i Walesa/ KBK Škotske, Sveto pismo – dar Božji (Dokumenti 142), Zagreb, 2006.

Rebić, A., Mali religijski rječnik, Zagreb, 1997.

Rebić, A., Jeruzalem 3000 godina. Ilustrirana povijest Jeruzalema, Zagreb, 1998.

Rebić, A., Vodič po Svetoj zemlji, peto, dopunjeno izdanje, Zagreb, 2006.

1. Literatura s biblijskom tematikom (monografije – knjige)

Arenhoevel, D., Mali komentari Biblije Prapovijest (Riječ 18), Zagreb, 1988.

Arenhoevel, D., Mali komentari Biblije Uspomena na očeve (Riječ 22), Zagreb, 1991.

Augustinović, A., Povijest Isusova I. i II., Sarajevo – Zagreb, 1984.

Bagarić, I., Kumran ili Betlehem? Rasprava o kumranskim nalazima i prapočecima kršćanstva (IN 21), Zagreb, 1975.

Balthasar, H. U. von, Mysterium paschale. Sveto trodnevlje smrti, pokopa i uskrsnuća našega Spasitelja (Volumina theologica XVIII), Zagreb, 1993.

Baum, A., Propovjednik i Pjesma nad pjesmama (Riječ 34), Zagreb, 1997.

Braulik, G., Mali komentari Biblije. Mojsijeva oporuka (Riječ 19), Zagreb, 1988.

Brown, R. L. i dr., Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta (Priručnici 18), Zagreb, 1980.

Brunot, A., Sveti Pavao i njegova poruka (Priručna enciklopedija vjere 2), Zagreb, 1980.

Chouraqui, A., Židovska misao (Priručna enciklopedija vjere 4), Zagreb, 1982.

Cifrak, M. (ur.), O kraljevstvu nebeskom – novo i staro. Zbornik radova u čast B. Dudi (Teološki radovi 34), Zagreb, 2001.

Cifrak, M. (prir.), Sveto pismo u životu Crkve. 40 godina Dogmatske konstitucije »Dei Verbum« o božanskoj objavi (Biblica 4), Zagreb, 2005.

Cifrak, M./Hohnjec, N. (uredili), Neka iz tame svjetlost zasine! Zbornik radova u čast A. Rebiću (Teološki radovi 50), Zagreb, 2007.

Duda, B., Kako vjerovati? Komentar Heb 11 (Metanoja 22–23), Zagreb, 1970.

Duda, B., U plemenitu srcu. Razmišljanja nedjeljna i blagdanska 3. Godina C (Liturgijska pomagala 32), Zagreb, 1990.

Duda, B., Sijač je Sin Čovječji. Razmišljanja nedjeljna i blagdanska 1. Godina A (Liturgijska pomagala 33), Zagreb, 1989.

Duda, B. (prir.), Najkraće o Bibliji (IN 97), Zagreb, 1990.

Duda, B., Što je za me Biblija? (IN 98), Zagreb, 1990.

Duda, B., Savjest i obraćenje u Bibliji (Riječ 24), Zagreb, 1990.

Duda, B., U svjetlu Božje riječi, (Volumina theologica XXV, Croatica 5), Zagreb, 2000.

Dugandžić, I., Nova pravednost. Poruka Isusova Govora na gori (Riječ 25), Zagreb, 1991.

Dugandžić, I., Bog – sve u svemu. Odnos Krista i Boga u Pavlovoj teologiji (Teološki radovi 27), Zagreb, 1996.

Dugandžić, I., Kako su nastala evanđelja? Egzegetsko­teološki uvod i tumačenje izabranih poglavlja (Priručnici 42), Zagreb, 1999.

Dugandžić, I., Pavao. Svjedok i apostol Isusa Krista (Riječ 40), Zagreb, 2002.

Dugandžić, I., Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta (Riječ 44), Zagreb, 2003.

Dugandžić, I., Biblijska teologija Novoga zavjeta (Priručnici 75), Zagreb, 2004.

Dugandžić, I., Pred Biblijom i s Biblijom. Odgovori i poticaji (Biblica 5), Zagreb, 2007.

Fućak, J. (preveo i priredio), Bog je ljubav. Poslanice sv. Ivana (Metanoja 11), Zagreb, 1969.

Fućak, J., Prepoznavatelj riječi Božje. Biblija u našim rukama (Biblica 2), Zagreb, 2005.

Fućak, J. (preveo), Praktični rad s Biblijom danas (Katehetski priručnici 12), Zagreb, 1975.

Gnilka, J., Teologija Novoga zavjeta (Priručnici 43), Zagreb, 1999.

Gnilka, J., Prvi kršćani. Izvori i početak Crkve (Priručnici 71), Zagreb, 2003.

Gnilka, J., Biblija i Kur’an. Što ih povezuje, što razdvaja (Biblica 7), 2007.

Grelot, P., Novi zavjet: Uvod u teologiju II (Priručnici 9), Zagreb, 1972.

Groot, A. de, Čudo u Bibliji (Riječ 17), Zagreb, 1987.

Haag, H., Bog i čovjek u psalmima (Teološke meditacije 6), Zagreb, 1981.

Haag, H. i dr., Ljubav je jaka kao smrt. Veliki parovi u Bibliji, Zagreb, 2001.

Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti

Harrington, W. J., Uvod u Bibliju (Priručnici 17), Zagreb, 1977., 21987.

Harrington, W. J., Uvod u Stari zavjet. Spomen obećanja (Priručnici 15), Zagreb, 1976., 21987.

Harrington, W. J., Uvod u Novi zavjet. Spomen ispunjenja (Priručnici 13–14), Zagreb, 1974.

Henry, A. M., Vazmeno otajstvo: Uvod u teologiju II (Priručnici 9), Zagreb, 1972.

Herman, Z. I., Diaconus Verbi. Spomenspis u čast M. J. Fućaku, Zagreb, 1995.

Hilsdale, P., U Gospodinu Isusu. Pavlove poslanice u obliku molitve (prir. J. M. Fućak). Suizdanje s Hrv. franj. provincijom sv. Ćirila i Metoda (IN 67), Zagreb, 1986.

Hohnjec, N., Djela proročka. Likovi i središnje proročke teme (Priručnici 54), Zagreb, 2001.

Hohnjec, N., Umijeće biblijske mudrosti. Egzegetsko­teološki uvod u knjige i sadržaj (Priručnici 50), Zagreb, 2001.

Hohnjec, N., Novo stvaranje (Riječ 37), Zagreb, 2000.

Hohnjec, N., Ulaz u svijet Biblije. Opći uvod u Sveto pismo (Priručnici 61), Zagreb, 2001.

Hohnjec, N., Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjižje, prednji proroci i kasna Biblija (Priručnici 64), Zagreb, 2002.

Jouglar, J., Duhovni život prema Novom zavjetu: Uvod u teologiju I (Priručnici 8), Zagreb, 1972.

Karlić, I., Ususret Bibliji. Kateheze za rad s biblijskom zajednicom (Katehetski priručnici 39), Zagreb, 2003.

Karlić, I., Bogočovjek Isus Krist. 1. Uvod u kristologiju (Priručnici 56), Zagreb, 2001.

Kliesch, K., Djela apostolska (Riječ 27), Zagreb, 1993.

Košić, V. (ur.), Marija i Presveto Trojstvo. Zbornik radova XX. Međunarodnog mariološko­marijanskog kongresa, Rim, 2000. (Teološki radovi 36), Zagreb, 2002.

Košić, V. (ur.), Mater Verbi incarnati. Marija iz Nazareta prihvaća Sina Božjega u povijesti. Zbornik radova XXI. Međunarodnog mariološko­marijanskog kongresa, Rim, 2004. (Teološki radovi 47), Zagreb, 2005.

Kremer, J., Biblija – Riječ Božja za sve ljude. Kratki uvod u čitanje Biblije (Riječ 26), Zagreb, 1993.

Kresina, A., Svitanje iza Golgote (Metanoja 85), Zagreb, 1990.

Kresina, A., O, Bože, žeže tvoja riječ (Riječ 28), Zagreb, 1993.

Kruijf, T. C./Vollebregt, G., N., Spolnost i brak u Bibliji (Riječ 8–9), Zagreb, 1973.

Limbeck, M., Markovo evanđelje (Riječ 36), Zagreb, 1999.

Lohfink, G., Kako čitati Bibliju? (Riječ 1), Zagreb, 1968.

Lohfink, G., Posljednji dan Isusov (Riječ 13), Zagreb, 1984.

Lujić, B., Iskustvo Boga i čovjeka u Jeremijinoj knjizi (Teološki radovi 14), Zagreb, 1985.

Lujić, B., Biblijska promišljanja sadašnjega trenutka (Riječ 35), Zagreb, 1998.

Lujić, B., Povratak u slobodu ljubavi. Kako od nadničara postati sin?, Zagreb, 2000.

Lujić, B., Iskre ljubavi iz Evanđelja (Metanoja 133), Zagreb, 2001.

Lujić, B., Drugi – mogućnost ljubavi (Teološki radovi 38), Zagreb, 2003.

Lujić, B., Starozavjetni proroci (Priručnici 74), Zagreb, 2004.

Lujić, B., Isusova otvorena antropologija (Teološki radovi 44), Zagreb, 2005.

Lujić, B., Kratki uvod u novozavjetnu poruku (Teološke meditacije 25), Zagreb, 2006.

Lyonnet, S., Zakon ili Evanđelje? (Metanoja 34), Zagreb, 1973.

Madl, H., Mali komentar Biblije. Ako budete čuvali Savez (Riječ 20), Zagreb, 1991.

Marije-Monique, S., Epifanija Boga: Uvod u teologiju I (Priručnici 8), Zagreb, 1972.

Müller, P.-G., Lukino evanđelje (Riječ 31), Zagreb, 1996.

Nouwen, H. J. M., Isus. Smisao mojeg života. Pisma Marku (Metanoja 102), Zagreb, 1994.

Nouwen, H. J. M., Povratak izgubljenog sina. Priča o povratku kući (Metanoja 124), Zagreb, 1999.

Popović, A., Biblijske teme. Egzegetsko­teološka analiza odabranih tekstova Staroga i Novoga zavjeta s Dodatkom (Teološki radovi 40), Zagreb, 2004.

Popović, A., Načela i metode za tumačenje Biblije. Komentar Papina govora i dokumenta Biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi (Biblica 1), Zagreb, 2005.

Popović, A., Novozavjetno vrijeme. Povijesno­političko i religiozno­kulturno okruženje (Biblica 6), Zagreb, 2007.

Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti

Porsch, F., Mnogo glasova jedna vjera. Teologija Novog zavjeta (Priručnici 22), Zagreb, 1988.

Porsch, F., Ivanovo evanđelje (Riječ 41), Zagreb, 2002.

Rebić, A., S Biblijom kroz misu (Riječ 4), Zagreb, 1970.

Rebić, A./Gaechter, P., Marija u Bibliji (Riječ 5), Zagreb, 1970.

Rebić, A., Biblijska prapovijest (Post 1–11). Poruka prve glave Knjige Postanka – Geneze (Priručnici 3), Zagreb, 1970., 21972.

Rebić, A., Prorok, čovjek Božji (Riječ 12), Zagreb, 1982.

Rebić, A., Isusovo uskrsnuće. Izvještaji i njihova prouka (Riječ 6–7), Zagreb, 1972., 2. prerađeno izdanje 1999.

Rebić, A., Biblijske starine (Priručnici 20), Zagreb, 1983., 21992.

Rebić, A., Amos, prorok pravde (Riječ 29), Zagreb, 1993.

Rebić, A., Oče naš. Molitva Gospodnja (Metanoja 30–31), Zagreb, 1973., 2 1995.

Rebić, A., Stvaranje svijeta i čovjeka (Post 1 – 3). Prerađeni 1. dio Biblijske prapovijesti, Zagreb, 1996.

Rebić, A., Središnje teme Staroga zavjeta (Priručnici 34), Zagreb, 1996.

Rebić, A., Blaženstva (Riječ 14), Zagreb, 1986., 2. izdanje 1996.

Rebić, A., Riječi života vječnoga (Riječ 16), Zagreb, 1988.

Rebić, A., Slovnica hebrejskog jezika s čitankom (Priručnici 29), Zagreb, 31997.

Rebić, A., Biblijski i crkveno ­povijesni vidovi euharistije i križa (Biblica 3), Zagreb, 2005.

Rebić, A., Biblijsko­teološki pabirci o Isusu Kristu, Zagreb, 2005.

Rebić, A., Prorok i njegova preljubnica (Hoš 1 – 4). Metafora braka u službi proročke poruke, Zagreb, 2005.

Rebić, A., Homilije za liturgijsku godinu B. Biblijsko­teološki vid (Liturgijska pomagala 51), Zagreb, 2005.

Rebić, A., Homilije za liturgijsku godinu C. Biblijsko­teološki vid (Liturgijska pomagala 58), Zagreb, 2006.

Rupčić, Lj. (preveo i protumačio), Pjesma nad pjesmama (Metanoja 32–33), Zagreb, 1973.

Rupčić, Lj. (preveo) – Ladan, T. (prepjevao), Pjesma nad pjesmama (Media 2), Zagreb, 1982.

Rupčić, Lj., Vjerujem u Isusa Krista (Metanoja 101), Zagreb, 1990.

Rupčić, Lj., Pravi Bog i pravi čovjek (Metanoja 60), Zagreb, 1981., 21982., 31990.

Schlier, H., Gospodin je blizu. Adventska razmišljanja (Metanoja 84), Zagreb, 1985.

Schmid, R., Mali komentari Biblije. S Bogom na putu (Riječ 23), Zagreb, 1991.

Schnackenburg, R., Osoba Isusa Krista u četiri Evanđelja (Priručnici 37), Zagreb, 1997.

Schöckel, L. A., Današnji čovjek pred Biblijom (Riječ 15), Zagreb, 1986.

Schüngel-Straumann, H., Mali komentari Biblije. Izrael i drugi (Riječ 21), Zagreb, 1990.

Söding, T., Više od knjige. Razumjeti Bibliju (Priručnici 48), Zagreb, 2001.

Söding, T., Pogled u prošlost radi budućnosti. Prikaz živih zajednica u Novom zavjetu (Teološki radovi 43), Zagreb, 2004.

Stuhlmueller, C., Biblijska razmatranja za došašće i božićno vrijeme (Liturgijska pomagala 57), Zagreb, 2006.

Tomić, C., Evanđelje djetinjstva Isusova (Priručnici 5), Zagreb, 1971.

Vojnović, T., Velika biblijska konkordancija I–II (IN 102), Zagreb, 1991.

Weiser, A., Središnje teme Novoga zavjeta (Riječ 11), Zagreb, 1981.

Zerwick, M., Poslanica Efežanima (Riječ 10), Zagreb, 1974.

Zovkić, M., Crkva kao narod Božji (Teološki radovi 6), Zagreb, 1976.

Zovkić, M., Lukino evanđelje u našoj misi. Biblijski komentar misnih čitanja u godini C (Liturgijska pomagala 35), Zagreb, 1995.

Zovkić, M., Matejevo evanđelje u našoj misi. Biblijski komentar misnih čitanja u godini A (Liturgijska pomagala 36), Zagreb, 1995.

Zovkić, M., Markovo i Ivanovo evanđelje u našoj misi (Liturgijska pomagala 37), Zagreb, 1995.

Broj biblijskih naslova u različitim nizovima

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

Dok sam pripremao i pisao ovaj rad o četrdesetogodišnjoj »bilanci« pastoralno-katehetske djelatnosti Kršćanske sadašnjosti (KS-a), istodobno su me pratili osjećaji radosti, zahvalnosti i odgovornosti. Osjećaji radosti i zahvalnosti zbog ostvarenoga djela u kojemu smo mnogi sudjelovali, a osjećaj odgovornosti zbog pitanja hoće li mi uspjeti pronaći dovoljno domišljene i pretjeranom subjektivnošću neopterećene riječi u ocrtu toga djela.1

Izraz pastoralno­katehetska djelatnost ovdje uzimam u vrlo širokom smislu. Riječ je u prvom redu o dijaloški i ekumenski usmjerenom katoličkom vjerskom odgoju i obrazovanju koji se, u sklopu cjelovitoga pastoralnog djelovanja Crkve, u nas ostvaruje u vjeronaučnim i drugim katehetskim susretima s djecom, mladima i odraslima, i to do 1991. godine u župnim i drugim

1 To više što se u svemu tome osjećam izravno »umreženim« već 35 godina (pola svoga životnoga vijeka), tj. od 1973., kada mi je povjereno da sudjelujem u osnivanju Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a) te da budem glavnim urednikom i voditeljem te službe.

crkvenim/vjerničkim zajednicama, a od 1991. također u osnovnim i srednjim školama te u predškolskim i specijalnim ustanovama za osobe s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama.

U ovome radu imam na umu da je riječ o raznovrsnoj (izravnoj i/ili neizravnoj) znanstveno-istraživačkoj i stručno-praktičnoj pastoralno-katehetskoj djelatnosti Kršćanske sadašnjosti u našim konkretnim društvenim i crkvenim prilikama, djelatnosti nadahnutoj Drugim vatikanskim koncilom, koja trajno nastoji biti ukorijenjena u prošlosti, usredotočena na sadašnjost i otvorena budućnosti.

Napominjem da pri opisu i tumačenju četrdesetogodišnje pastoralno-katehetske djelatnosti Kršćanske sadašnjosti imam na umu »sinusoidno« kretanje svake »povijesti«, pa onda i povijesti KS-a, i to osobito u svjetlu i uzajamnoj povezanosti ovih nekoliko pitanja (»ključeva«): Je li i, ako jest, u kolikoj je mjeri ta pastoralno-katehetska djelatnost, ne samo u našoj Crkvi i našemu širem društvu nego u znatnoj mjeri i izvan njihovih granica, pridonijela:

a) susretu vjere i kulture,

b) stvaranju novoga govora vjere,

c) interkulturalnom/međukulturnom pristupu u vjerskom odgoju i obrazovanju,

d) promicanju kulture dijaloga i mira,

e) izradbi i objavljivanju temeljnoga programskog dokumenta (okvirnoga dokumenta za izradbu više »kurikuluma«) za preobrazbu cjelokupnoga religiozno­pedagoškog i evangelizacijsko­katehetskog djelovanja u nas,

f) izradbi i objavljivanju kvalitetnih religiozno­pedagoških i evangelizacijsko­katehetskih planova i programa (»kurikuluma«) za osobe različitih dobi i drugih životnih okolnosti,

g) izradbi i objavljivanju kvalitetnih udžbenika i drugih medija komuniciranja za ostvarivanje vjeronaučnoga i drugih oblika religioznoga odgoja i kateheze s osobama različitih dobi i drugih životnih okolnosti,

h) autentičnom vjerskom i općereligijskom odgoju i obrazovanju,

i) izradbi i razvitku suvremene hrvatske religiozne/religijske pedagogije i katehetike.2

2 Čini se da bi ti ili slični »ključevi« mogli biti korisni i za eventualna daljnja istraživanja pastoralno-katehetske i druge djelatnosti Kršćanske sadašnjosti

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

i . k ratki P regled P astoralno-katehetske djelatnosti k ršćanske sadašnjosti

Ovaj će pregled nužno biti nepotpun, samo djelomičan: i s obzirom na ono što se sve na području pastoralno-katehetske djelatnosti Kršćanske sadašnjosti događalo i dogodilo u naznačenome razdoblju, i s obzirom na udio pojedinih osoba, različitih radnih skupina, ekipa i institucija u koncipiranju, planiranju i ostvarivanju te djelatnosti.

Ipak, i ovakvim će se nepotpunim pregledom nastojati pokazati kako je Kršćanska sadašnjost tijekom svoga četrdesetogodišnjeg postojanja, u suradnji s mnogima, izravno i/ili neizravno, dala svoj velik i jedinstven prinos razvitku i trajnoj obnovi pastoralno-katehetske djelatnosti u nas.3

3 Bilo bi zanimljivo kontekstualizacijski podsjetiti na pastoralno-katehetsku situaciju u nas od 1945. do 1973. prije opisa i tumačenja pastoralno-katehetske djelatnosti Kršćanske sadašnjosti od 1968. do 2008. Takav je ocrt pastoralno-katehetskih prilika u nas od 1945. do 1973. u znatnoj mjeri već dovršen, ali je ovdje zbog opsežnosti ispušten i pohranjen za samostalno objavljivanje ili ugrađivanje u neki drugi rad.

Na istom će mjestu i na isti način biti pohranjena i mnogo opsežnija verzija ovoga rada, pod istim ili sličnim naslovom Pastoralno ­katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.), radi njegova eventualnog samostalnog objavljivanja ili ugrađivanja u neki drugi veći rad, te radi služenja njime pri daljnjemu istraživanju pastoralno-katehetskih pitanja o kojima je ovdje riječ. On će, osim toga, biti sastavnim dijelom projekta, na kojemu spomenuta Ekipa već dugo radi, pod radnim naslovom: Religiozni odgoj i kateheza na hrvatskom jezičnom području. Građa za povijest hrvatskoga vjerskog odgoja i obrazovanja od 1945. do 2010.

U vezi s time, čini se potrebnim napomenuti kako je važno, u suradnji mnogih s mnogima, što prije poduzeti, odnosno nastaviti, još cjelovitija istraživanja pastoralno-katehetske djelatnosti ne samo Kršćanske sadašnjosti nego i mnogih drugih institucija i inicijativa u našoj Crkvi, primjerice: Vijeća za katehizaciju (VK), odnosno Katehetskoga vijeća (KV) BKJ i HBK (osobito preko katehetskih ljetnih škola 1970-ih, 1980-ih i 1990-ih godina, preko Komisije KV BKJ za katehetski plan i program od 1980. do 1993., te preko Nacionalnoga katehetskog ureda (NKU) HBK od 1993. do 2009.); Katehetskoga instituta (KI) KBF-a Sveučilišta u Zagrebu (od 1961. do 2009.); Katehetskoga salezijanskog centra (KSC) od 1975. do 2009.; Glasa Koncila (GK), osobito preko Maloga Koncila (MAK-a) i drugih njegovih izdanja od početka 1970-ih godina do 2009.; Unije viših redovničkih poglavarica (UVRP), osobito preko katehetskih zimskih škola od 1973. do 2004. U tim istraživanjima znatan doprinos može dati interdisciplinarna Ekipa

SYMBOLON, sa sjedištem u Samostanu sv. Franje Asiškoga u Odri/Novi Zagreb, poglavito zato što na raspolaganju ima obilnu arhivsku građu, velik knjižni i znatan audiovizualni fundus, relevantne za pastoralno-katehetska i s njima interdisciplinarno povezana istraživanja.

Kršćanska je sadašnjost već od početka svoga postojanja, ističe Tomislav

J. Šagi-Bunić deset godina nakon njezina osnutka, smatrala važnom sastavnicom svojih osnovnih zadaća teorijsko promišljanje o pastoralno-katehetskoj problematici, posebice o traženju novih putova kateheze u poslijekoncilskom vremenu.4 Tako je, primjerice, 24. i 25. lipnja 1968., u organizaciji KS-a i GK, održan u Lužnici (nedaleko od Zagreba) okrugli stol Perspektive o temi Mogućnosti i uloga Crkve danas i sutra, a temeljno je pitanje toga okruglog stola bilo: »Kakve se konkretne mogućnosti pružaju danas kod nas za pravu evangelizaciju, katehizaciju i kršćansku inicijaciju mladih ljudi, te kakvi su konkretni putovi koji u tom smislu faktično postoje?« Na taj su okrugli stol bili pozvani katehete/vjeroučitelji mladeži iz poznatijih vjerskih centara u nas. Iz redakcije GK sudjelovali su Josip Ladika i Živko Kustić, a iz redakcije KS-a sudjelovali su Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović te, povremeno, Tomislav Šagi-Bunić i Julije Sulić. Kao gosti iz inozemstva (Italije) sudjelovali su članovi redakcije Quarto mondo.5

4 Usp. Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968.–1978.), u: Bono Zvonimir ŠAGI (ur.), Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu , KS, Zagreb, veljača 2008., str. 13–62, ovdje str. 46. Taj je rad T. Šagi-Bunića također objavljen u: Bilten KS, br. 3/1979., str. 2–59, te u: Svesci, 34/1979., str. 2–26, ovdje str. 10 i 24.

5 Opširniji prikaz glavnih rezultata razgovora na tome stručnom skupu u Lužnici objavio je Stipe BAGARIĆ, pod glavnim naslovom Katehizirati »za zajednicu« i dva podnaslova (Katehizirati tako da Crkvu učinimo vidljivom suvremenoj omladini i Što od bitnoga iz Crkve ponuditi omladini?), u: Svjedočenje, 12/1968., str. 1–4. U tom je prikazu posebno istaknuto kako se željelo da sudionici razgovora »iznesu osobna iskustva iz katehetske prakse, čime bi se međusobno obogatili, a njihova bi iskustva poslužila kao izvorno svjedočanstvo o jednom elementu crkvenog života« u jednoj »socijalističkoj zemlji«. Pri kraju prikaza njegov autor tvrdi: »Impresionira količina problema koji su izašli na vidjelo a pokazali su se velikim dijelom identični u Italiji i Hrvatskoj. Ta konstatacija je opravdala uvjerenje u mogućnost i potrebnost da Crkva komunicira na ovako širokom planu. Na vrlo konkretan način osjećala se briga sviju da omladini omoguće susret s Crkvom. Ovom prigodom katehete su se još jednom uvjerili da u katehizaciji nije dovoljan samo individualni napor i da samodopadnost nije katolička kvaliteta, postalo im je jasno da moraju organizirati zajednički rad.« Nakon toga autor ovako zaključuje: »Značajna je spoznaja da iskustvo kateheta iz Italije ne mora biti u cijelosti za izvoz, ali isto tako ni kateheta iz Hrvatske«, te da je »dragocjeno kad se međusobno saopće. Iskustvo zajedničkog rada, koje su katehete doživjeli osobnom prisutnošću moraju koristiti nakon razlaza kućama. Slično zajedništvo mogu i dalje postizavati ako uspostave međusobnu razmjenu materijala, iskustava i sugestija.«

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

U to je prvo vrijeme postojanja Kršćanske sadašnjosti znatan broj njezinih djelatnika i suradnika sudjelovao u pretežno teorijskom promišljanju o pastoralno-katehetskoj problematici, o čemu svjedoče tadašnji crkveni tiskovni mediji, osobito kada izvješćuju o različitim pastoralno-katehetskim stručnim skupovima (primjerice, o katehetskim studijskim tjednima krajem 1960-ih godina, katehetskim ljetnim školama 1971., 1972. i 1973., Zimskoj katehetskoj

školi 1973., i dr.): Glas Koncila, Svjedočenja, Svesci, AKSA, Kana, i dr.

U izdavanje knjiga i drugih medija (tekstualnih, auditivnih i audiovizualnih) za izravnu pastoralno-katehetsku praksu, Kršćanska sadašnjost u prvo vrijeme nije ulazila, niti je to planirala, to više što je to bio poduzeo Katehetski izdavački centar (KIC), koji je u tu svrhu osnovalo Vijeće za katehizaciju (VK) Biskupske konferencije Jugoslavije (BKJ).6

Međutim, valja napomenuti da je pri kraju te prve etape djelovanja Kršćanske sadašnjosti u njezinu izdanju objavljena i jedna slikovnica za vjerski odgoj predškolske djece.7 Osim toga, »objektivna je situacija … godine 1972./1973. dovela do preciznih dogovora i utanačenja Katehetskog izdavačkog centra (KIC-a) i Kršćanske sadašnjosti«, te je Kršćanska sadašnjost otkupila preostalu nakladu KIC-ova vjeronaučnoga udžbenika U Tvojoj radosti, Gospodine (UTRG), priređenoga prema francuskom izvorniku iz 1967., te u hrvatskom izdanju objavljenoga 1971.8

U skladu s time, vodstvo KS-a donosi odluku o vlastitom izdavačkom i nakladničkom angažmanu radi što djelotvornijega praktičnoga ostvarivanja te daljnjega znanstveno-stručnoga i praktičnoga unapređivanja pastoralno-

6 Usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, nav. dj., u: B. Z. ŠAGI (ur.), str. 46, odnosno u: Svesci, 34/1979., str. 10 i 24.

7 Isus je uskrsnuo. Slikovnica za predškolsku djecu, KS, Zagreb, 1972. 32 str.; četverobojni tisak; broširano; format 19,5 × 19,5 cm.

8 Upravitelj (pročelnik) KIC-a bio je Zorislav Lajoš, OFM, a urednik Petar Šušnjara, OP Zorislav Lajoš poginuo je u automobilskoj nesreći 19. kolovoza 1972. Stoga je Katehetsko vijeće BKJ, pod predsjedanjem splitskoga nadbiskupa Frane Franića, 20. rujna 1972. raspravljalo o novonastaloj situaciji, te za novoga pročelnika KIC-a izabralo Josipa Ladiku, a Miroslava Hlevnjaka, OFM, za novoga člana KIC-a. O svemu tome, osobito o razrješenju problema u vezi s velikom preostalom nakladom KIC-ova vjeronaučnog udžbenika U Tvojoj radosti, Gospodine (UTRG), v. opširnije T. ŠAGI-BUNIĆ, nav. dj., u: B. Z. ŠAGI (ur.), str. 46–47, odnosno u: Svesci 34/1979., str. 22–23.

-katehetskih inicijativa (1972./1973.). Dosljedno tome, Kršćanska sadašnjost, u suradnji s KIC-om, odmah radi na prevođenju četiri nova školska vjeronaučna udžbenika austrijskoga podrijetla. U isto vrijeme vodstvo KS-a odlučuje o što hitnijem osnutku posebne službe za pastoralno-katehetsku djelatnost kao posebnoga odjela KS-a.

Ovdje, čini se, treba također reći da je Josip Turčinović već od početka djelovanja Kršćanske sadašnjosti bio sklon i takvu njezinu vrlo praktičnom, a ne samo pretežno teorijskom, pastoralno-katehetskom angažmanu, što je vodstvo KS-a zajednički prihvatilo kada je svima postalo jasno da to traže konkretne prilike, uključujući i probleme u vezi sa spomenutom preostalom nakladom KIC-ova vjeronaučnoga udžbenika UTRG. To se može zaključiti iz izlaganja J. Turčinovića, održanoga na Bogoslovskoj tribini Spectruma, na koju je bio pozvan 23. ožujka 1983. (o 15. obljetnici osnutka KS-a). U tom izlaganju J. Turčinović ovako tumači kontekst odluke Kršćanske sadašnjosti da u svojoj višestrukoj djelatnosti posebnu brigu mora posvetiti i cjelovito shvaćenoj pastoralno-katehetskoj djelatnosti:

Istodobno s ustanovljenjem KS­a završavale su i pripreme za izdavanje potpunoga novoga hrvatskog prijevoda Biblije. (…) Tako se 1968. pojavila potpuna hrvatska Biblija. Bio je to događaj od epohalnog značenja za religiozni i kulturni život kod nas, a posebno se dobro uklopilo u domaća koncilska obnoviteljska nastojanja. (…).

Glede velikih, izrazito koncilskih područja, prva je sustavno bila došla na red liturgija. Bile su to godine kad je trebalo provesti temeljnu koncilsku obnovu – liturgijsku. Istina je da se i ranije pokušavalo i trudilo kod nas učiniti na području liturgije koliko se moglo. (…) Ali je sve to bila jedna druga razina – razina početnog probijanja.(…).

Na drugu stranu se ubrzo nametnulo pitanje kateheze. Uzevši u obzir da je školstvo nakon II. svjetskog rata postalo kod nas općenito i produženo, da se broj đaka, učenika i studenata uvišestručio – da su se pedagogija i metodika bitno izmijenile nastupom generacije slike – sve je to pokazivalo da nema vremena čekati. Sedamdesetih godina, konkretno sedamdeset i druge, KS je osjetio da mora zakoraknuti i na to područje. (…).

Smatram … biblijski rad jednim od ključnih i nezamjenjivih prinosa KS­a: prvo zato što je otvaranje Crkve za dublje slušanje Riječi jedno od središnjih

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

koncilskih htijenja, a drugo što se ovako uprisutnjena Riječ prirodno i obilato onda prelijeva u obnovljenu liturgiju i katehezu te ih iznutra hrani i prodahnjuje. Biblija , liturgija i kateheza čine tako nerazdvojivo jedinstvo. (…).9

Stvarno uspostavljanje nove službe KS-a za pastoralno-katehetsku djelatnost započinje u srpnju i kolovozu 1973., posebice tijekom intenzivnoga rada na priređivanju i konačnom uređivanju četiriju vjeronaučnih udžbenika za novu vjeronaučnu godinu 1973./1974. za djecu i predadolescente III., IV., V. i VI. razreda osnovne škole: Katekizam 3 (K 3), Katekizam 4 (K 4), Katekizam 5 (K 5) i Katekizam 6 (K 6). Ti su vjeronaučni udžbenici, nazvani u nas uobičajenim tehničkim terminom katekizmi, priređeni i uređeni prema tadašnjim najnovijim austrijskim vjeronaučnim školskim udžbenicima Glaubensbuch 3, Glaubensbuch 4, Glaubensbuch 5 i Glaubensbuch 6. Istodobno je, kako je već spomenuto, tim udžbenicima za novu vjeronaučnu godinu pridružen i udžbenik za djecu I. i II. razreda osnovne škole, pod naslovom U Tvojoj radosti, Gospodine (UTRG), koji je 1971. bio priređen prema jednom od najnovijih izvornih francuskih vjeronaučnih udžbenika Dans ta joie, Seigneur (1967.), a Kršćanska ga je sadašnjost 1973. ugovorno preuzela od KIC-a. Uz taj je udžbenik također bio preveden i priručnik za roditelje te priručnik za katehete/vjeroučitelje).

Urednik je sva četiri vjeronaučna udžbenika (»katekizma«) austrijskoga podrijetla Josip Baričević. Kao priređivači hrvatskoga izdanja tih udžbenika u impresumu su (abecednim redom) navedeni: Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Živko Kustić, Josip Ladika, Petar Šušnjara, Josip Turčinović i Roman Turčinović. Prevoditeljice su tih »katekizama«: Ancila Vukoja (K 4), Iva Čulina (K 5), Stella Tamhina (K 6). U impresumu K 3 nije naznačen prevoditelj. Izvorne hrvatske naslovne stranice izradio je slikar i ilustrator Josip Bifel. Grafičko-tehnički je urednik sva četiri udžbenika Željko Šegović. Autor je hrvatskih izvornih fotografija u K 3 i K 4 Roman Mužinić.

Nova je služba KS-a za pastoralno-katehetsku djelatnost, u listopadu 1973., dobila službeni naziv Pastoralno­katehetska služba Kršćanske sadašnjosti –

9 Josip TURČINOVIĆ (1983.), u: Vlado KOŠIĆ i Anton PERANIĆ (uredili), Jeke jednoga Koncila , KS, 1984., str. 162, 159, 160–161. U citiranome tekstu masnim slovima otisnute riječi istaknuo J. Baričević.

PAKS.10 Voditeljem je i glavnim urednikom PAKS-a te novim zaposlenikom KS-a postao Josip Baričević.11

Objavljivanje četiri nova vjeronaučna udžbenika za vjeroučenike III., IV. V. i VI. razreda osnovne škole odjeknulo je kao velik i u mnogom pogledu iznenađujući i nadahnjujući događaj na početku nove vjeronaučne/školske 1973./1974. godine. S velikom su ih radoznalošću, oduševljenjem, ali i s ponekim važnim pitanjima mnogi dočekali: osobito brojni katehete i katehistice (vjeroučitelji i vjeroučiteljice), vjeroučenici i vjeroučenice, te njihovi roditelji i drugi članovi njihovih obitelji. Zanimanje se za njih također pokazalo u stručnoj i široj javnosti: crkvenoj i društveno-političkoj, osobito prosvjetnoj, o čemu je odjeka bilo u tadašnjem crkvenom i širem društvenom tisku. U crkvenoj su se javnosti, uz oduševljenje, postavljala i neka važna teološko-katehetska pitanja. Primjerice: 1. zašto prijevod stranih školskih vjeronaučnih udžbenika kad su kod nas drukčije prilike (nemamo školskoga vjeronauka; kod nas nije sekularizacija uznapredovala kao u Austriji; tradicija naših drukčijih »klasičnih« katekizama); 2. opasnost od protestantizma, u kojemu se prevelika važnost daje Bibliji (o tome se nije toliko javno govorilo, ali je

10 O tom su se službenom nazivu (PAKS) dogovorili Josip Turčinović i Josip Baričević u listopadu 1973. (u Münchenu, tijekom jednoga međunarodnog festivala filmova prikladnih za vjerski odgoj i obrazovanje, a nakon zajedničkoga sudjelovanja na jesenskom Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu), te ga predložili Upravi KS-a na prihvaćanje.

11 Josip Baričević, franjevac trećoredac glagoljaš, nakon završetka studija teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1965.) te nakon završetka studija francuskoga i njemačkoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru (1970.), završio je dvogodišnji, interdisciplinarno koncipiran i svakodnevno izvođen, poslijediplomski teološko-katehetski i teološko-pastoralni studij (1970.–1972.) na Međunarodnom institutu Lumen Vitae u Bruxellesu, afiliranoj sastavnici Katoličkoga Sveučilišta u Louvainu u Belgiji. U srpnju 1973. Kršćanska sadašnjost pozvala ga je da pomogne uspostaviti PAKS te da preuzme njegovo vodstvo.

PAKS je najprije djelovao u prostorijama KS-a na Marulićevu trgu 14 u Zagrebu (od srpnja 1973. do svibnja 1974.), a nakon toga (od svibnja 1974. do rujna 1979.) u unajmljenim prostorijama Samostana sv. Franje franjevaca trećoredaca glagoljaša u Odri u Novom Zagrebu.

Tako je PAKS na raspolaganje dobio vrlo prikladan radni prostor u novoj i modernoj zgradi: cijelo prizemlje u lijevome krilu samostana, gdje se prije toga nalazio dio sjemeništa i klasične gimnazije franjevaca trećoredaca glagoljaša (od 1968. do 1973.). Nakon osnutka Ekipe SYMBOLON (1979.), koja se izvila iz PAKS-a i u mnogom se pogledu nastavila razvijati na njegovu tragu, nova je Ekipa smještena u dijelu toga istoga prostora (od 1979. do 2002.). Nakon preuređenja bivšega samostana u Kuću sv. Franje (Dom za nemoćne i starije osobe), SYMBOLON se nalazi u prostorijama novosagrađenoga Samostana sv. Franje Asiškoga u Odri (od 2003.).

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

bilo pastoralnih djelatnika koji su postavljali takva pitanja i koji se zbog tih razloga nisu odlučivali za vjeronauk prema tim katekizmima); 3. »nesuvremenost« tih biblijskih katekizama, jer da je biblijska kateheza zastarjela, te da treba prihvatiti suvremenu, antropološku katehezu (kao što je to slučaj u frankofonskoj katehezi), o čemu svjedoči i »katekizam« UTRG (tako je razmišljao, i govorio, i tadašnji predsjednik KV BKJ); 4. zašto ne ići vlastitim, hrvatskim, putem, tj. zašto ne nastaviti izrađivati izvorne hrvatske planove i programe te izvorne hrvatske vjeronaučne udžbenike (na tragu onoga što je započela Radna zajednica kateheta na čelu sa Stankom Weissgerberom).

Kršćanska sadašnjost, posebno preko svoje novoosnovane Pastoralno-katehetske službe (PAKS-a), imala je sva ta i mnoga druga pitanja na umu. Stoga je, privremeno, odlučila početi s prevođenjem i prilagođavanjem našim prilikama kvalitetnih udžbenika/katekizama iz zemalja koje su u mnogom pogledu slične našim prilikama (Crkve u Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji i hrvatskoj »dijaspori« u Europi i izvaneuropskim zemljama). Zato se upravo i odlučila najprije za prilagođenu kroatizaciju izvornika iz Francuske (UTRG 1971.), a zatim iz Austrije (K 3, K 4, K 5 i K 6)12 i frankofonskoga dijela Kanade (Kvebeka)13. Naravno, trajno imajući na umu da što skorijem izvornom hrvatskom udžbeničkom stvaralaštvu na području vjerskoga odgoja i obrazovanja valja dati apsolutnu prednost.

U daljnjoj pastoralno-katehetskoj djelatnosti KS-a, ostvarivanoj poglavito preko PAKS-a i Ekipe SYMBOLON, takva se odluka u velikoj mjeri pokazala ispravnom i djelotvornom. O tome, među ostalim, svjedoče konkretna ostvarenja na području hrvatske prilagodbe kvalitetnih inozemnih i stvaranja izvornih hrvatskih tekstualnih i audiovizualnih pastoralno-katehetskih medija, o čemu će potanje biti riječi u drugome i trećemu dijelu ovoga rada.

12 Upotrijebljene kratice: U Tvojoj radosti, Gospodine (UTRG), Katekizam 3 (K 3), Katekizam 4 (K 4), Katekizam 5 (K 5), Katekizam 6 (K 6).

Ovdje se naznačuju i kratice četiriju izvornih hrvatskih vjeronaučnih knjiga/udžbenika iz druge polovine 1970-ih i prve polovine 1980-ih godina, o kojima će u ovome radu više puta biti riječi: Pozvani na gozbu (PNG), Snagom Duha (SD), Pođimo zajedno (PZ) i Put u slobodu (PUS).

13 Riječ je o dva katehetska/vjeronaučna priručnika (udžbenika) za adolescente i dva istoimena priručnika za odgojitelje (katehete) iz prve polovine 1970-ih godina. Knjige namijenjene mladima između 15 i 19 godina jesu: Snaga susreta – činiti istinu i Snaga susreta – muško i žensko stvori ih

Odabirom i prilagodbom hrvatskim prilikama kvalitetnih inozemnih tekstualnih i audiovizualnih medija, PAKS je najveću pozornost posvećivao u prvoj etapi svoga djelovanja: od srpnja 1973. do srpnja 1975.14 Dakako, u toj se je prvoj etapi svoga postojanja PAKS intenzivno bavio i drugim djelatnostima, osobito onima kojih je glavna svrha bila stručno osposobljavanje pastoralno-katehetskih djelatnika za kvalitetnu primjenu novih prilagođenih i za sudjelovanje u stvaranju novih izvornih hrvatskih tekstualnih i audiovizualnih pastoralno-katehetskih medija, o čemu također svjedoči Katalog PAKS­a iz 1975. 15

Valja također istaknuti da je već u toj prvoj etapi svoga djelovanja, od njezina samog početka, PAKS osobitu brigu posvećivao suradnji s osobama koje su početkom 1970-ih pokretale slične pastoralno-katehetske inicijative, posebice one za ugrađivanje suvremenih audiovizualnih medija u koncilsku pastoralno-katehetsku obnovu u nas.16

14 To je očevidno, primjerice, iz brošure/kataloga: Josip BARIČEVIĆ, Miroslav HLEVNJAK i Gabrijela ŠABIĆ (uredili), PAKS – Pastoralno ­katehetska služba Kršćanske sadašnjosti. [Katalog s prikazom cjelokupne djelatnosti PAKS-a od 1973. do srpnja 1975.], Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., 32 str.; 22,50×16,50 cm. U daljnjemu tekstu skraćeno: Katalog PAKS­a iz 1975.

15 Sadržaj toga opširnog Kataloga s prikazom ostvarene djelatnosti PAKS-a od srpnja 1973. do srpnja 1975. i planirane njegove daljnje djelatnosti, raspoređen je pod ova četiri glavna naslova/poglavlja: I. Izdanja (Katehetski priručnici – Biblijske slike – Simboličke fotografije – Fotogovor – Dijapozitivi – Dijamontaže – Filmovi); II. Seminari (AV-seminari: »Audiovizualni govor u pastoralno-katehetskoj djelatnosti«, te NKP-seminari: »Novi katehetski priručnici« – stručno osposobljavanje pastoralno-katehetskih djelatnika za kvalitetan rad s novim katehetskim priručnicima, i za njihovo daljnje pastoralno-katehetsko usavršavanje); III. Savjetovanja (mogućnost svakodnevnoga stručnog savjetovanja, uz predavanja, praktične vježbe i demonstraciju audiovizualnih i tekstualnih medija u sklopu radnoga vremena djelatnika

PAKS-a od 8.00 do 15.00 sati, a iznimno, uz prethodnu najavu, i izvan radnoga vremena); IV. Usluge (u skladu sa svojom glavnom zadaćom – promicanjem suvremenoga pastoralno-katehetskoga djelovanja Crkve u tadašnjim prilikama – PAKS je, osim već spomenutih usluga, svim zainteresiranim pastoralno-katehetskim djelatnicima omogućavao posuđivanje i prikazivanje filmova u Zagrebu i izvan Zagreba).

Tom su Katalogu bili priloženi cjenik svih tekstualnih i audiovizualnih medija

PAKS-a, cjenik posuđivanja i prikazivanja filmova u Zagrebu i izvan Zagreba, te formulari-predbilježbe za planirane petodnevne seminare u PAKS-ovim prostorijama u Odri: AV-seminar od 9. do 12. rujna 1975., te NKP-seminar od 25. do 29. kolovoza 1975. (glavni je voditelj toga seminara bio austrijski teolog katehetičar i pedagog Albert HÖFER sa svojim suradnicima; Miroslav HLEVNJAK, franjevac Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, zaposlenik PAKS-a i voditelj PAKS-ova odjela za film, rad je toga seminara zabilježio filmskom kamerom 16 mm).

16 Primjerice, s pokretačem i voditeljem tadašnjega Salezijanskog pastoralnog centra

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

Tijekom naznačene prve etape PAKS-ova početnoga djelovanja i razvitka, vodstvo Kršćanske sadašnjosti, radi ostvarivanja njegove višestruke djelatnosti, na prijedlog je vodstva PAKS-a postupno uspostavilo četiri stalna radna mjesta te odobrilo stalnu uredničku vanjsku suradnju više osoba.17

Već od samog početka svoga djelovanja (od jeseni 1973.), PAKS je intenzivnu suradnju ostvarivao: s Katehetskim vijećem BKJ, osobito sudjelovanjem u organizaciji, pripremi i izvedbi katehetskih ljetnih škola;18 s Unijom viših redovničkih poglavarica, osobito sudjelovanjem u katehetskim zimskim školama (počevši od siječnja 1974.); s mjerodavnim ustanovama više (nad)biskupija te muških i ženskih redovničkih zajednica koncipiranjem i izvedbom jednodnevnih i višednevnih seminara i drugih stručnih skupova za trajnu formaciju pastoralno-katehetskih djelatnika i drugih odgojitelja (počevši od 1974. godine); s više inozemnih ustanova i osoba (posebice romanskoga i germanskoga jezičnog područja), važnih za uzajamnu profesionalnu i drugu potpo-

(SPAC-a) don Pavlom CRNJCEM (s početkom 1971. u Zagrebu), te s pokretačem i voditeljem tadašnje katoličke katehetske audiovizualne usluge »Znaci svjetla« u Cerniku Bogdanom CVETKOVIĆEM, OFM (s početkom 1972./1973. u Cerniku).

17 Stalnim su zaposlenicima u toj etapi PAKS-ova djelovanja postali: Josip BARIČEVIĆ, voditelj i glavni urednik PAKS-a, autor, urednik i suurednik u priređivanju i izradbi više tekstualnih i audiovizualnih medija, voditelj i organizator AV i NKP seminara i drugih stručnih skupova (od srpnja 1973. do rujna 1979.); Biserka KLADIĆ-LOIĆ, administrativna tajnica i pomoćnica u demonstraciji i distribuciji audiovizualnih medija te u organizaciji seminara i drugih stručnih skupova (od proljeća 1974. do proljeća 1977.); Miroslav HLEVNJAK, voditelj odjela za film, autor/suautor više filmova, urednik u priređivanju i suradnik u izradbi ostalih audiovizualnih medija, voditelj i suorganizator spomenutih seminara i stručnih skupova, uključujući i prikazivanje filmova u Zagrebu i izvan Zagreba (od proljeća 1974. do sredine 1978.); Ana Gabrijela ŠABIĆ, urednica i suvoditeljica PAKS-a, autorica, urednica i suurednica, lektorica i korektorica u priređivanju i izradbi više tekstualnih i audiovizualnih medija, voditeljica i suorganizatorica spomenutih seminara i drugih stručnih skupova (od jeseni 1974. do rujna 1979.). K tome ovdje valja spomenuti i to da je u višestrukoj djelatnosti PAKS-a, kao stalni honorarni urednik i suradnik u izradbi tekstualnih i audiovizualnih medija (osobito za stručna psihološko-pedagoška pitanja) te kao česti voditelj i suorganizator spomenutih seminara i drugih stručnih skupova, sudjelovao Vlatko BADURINA, franjevac trećoredac glagoljaš (od početka 1974. do rujna 1979.). Stalni pak grafičko-likovni urednik PAKS-a bio je i u Ekipi SYMBOLON trajno ostao slikar i likovni pedagog Ivan VITEZ (od proljeća 1974.).

18 O tome, među ostalim, vidi u drugome dijelu ovoga rada, uz bibliografski opis bibliografskih jedinica pod brojem 15 (Zbornik KLJŠ 1974. u Rijeci Odgoj djece u vjeri u kršćanskoj zajednici) i pod brojem 19 (Zbornik V. KLJŠ 1975. u Zagrebu Permanentni odgoj kršćanske zajednice).

ru koncilske i poslijekoncilske pastoralno-katehetske obnove u nas i drugim europskim zemljama (počevši od jeseni 1973.).19

U drugoj etapi djelovanja PAKS­a (od srpnja 1975. do rujna 1977.) velikim se dijelom nastavlja višestruka njegova djelatnost, ali se izrazit naglasak stavlja na timsku i interdisciplinarnu izradbu izvornih hrvatskih vjeronaučnih knjiga/udžbenika, koje su u prvom redu za djecu i predadolescente, ali su namijenjeni i njihovim roditeljima i drugim članovima njihovih obitelji radi njihove »inicijacije« i »reinicijacije«, tj. za njihovo prvo i sve dublje uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice, kao i za njihovu općereligijsku kulturu. U tim se vjeronaučnim knjigama jednako tako nastoji u dostatnoj mjeri uzimati u obzir konkretna životna situacija u obitelji, kršćanskoj zajednici, u školi i cjelokupnom tadašnjem društvu. Plodovi takva nastojanja, među ostalim, jesu vjeronaučne knjige/udžbenici Pozvani na gozbu (11976., 282002.) i Snagom Duha (11977., 272004.).20 U toj se etapi PAKS-ova djelovanja istodobno radi –osobito u suradnji s Katehetskim vijećem BKJ preko katehetskih ljetnih škola i uz intenzivno praćenje tadašnjega hrvatskoga, jugoslavenskoga i europskoga školstva – na izradbi suvremenih, kurikularnim i različitim drugim metodičko-komunikacijskim pristupima protkanih, planova i programa vjerskoga i književnoga odgoja i obrazovanja za osnovnu i srednju školu.21

19 Između tih bih ustanova i osoba ovdje posebno izdvojio belgijsku frankofonsku ustanovu Entraide d'Eglises (Uzajamna partnerska pomoć Crkava), kojoj je inicijatorica osnutka (1957.) i dugogodišnja generalna tajnica njezina Upravnoga odbora bila Françoise Le Cocq de Pletincx, koju su za tu službu potvrdila tri ordinarija belgijskih frankofonskih (nad)biskupija. Zahvaljujući razumijevanju te ustanove za inicijative na tragu istinske koncilske obnove na području bivših istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja pod komunističkim režimom, posebice razumijevanju i nesebičnom angažmanu Generalne tajnice njezina Upravnog odbora, PAKS i Ekipa SYMBOLON mogli su računati i na stanovitu potporu te ustanove, posebice za nabavku časopisa, knjiga, audiovizualnih medija te za stručno usavršavanje u vlastitoj struci i poznavanju stranih jezika svojih djelatnika, ali pod uvjetom da se unaprijed usmeno i napismeno izlože konkretni projekti te da se nakon utanačenog roka pokažu konkretni njihovi rezultati.

20 O tim vjeronaučnim knjigama/udžbenicima, vidi u drugome dijelu ovoga rada, u opisu bibliografskih jedinica pod brojem 18 i brojem 21.

21 Izradbi takvih planova i programa te njihovu »utjelovljenju« u vjeronaučnim knjigama/udžbenicima Pozvani na gozbu (PNG) i Snagom Duha (SD), u timskoj su i interdisciplinarnoj suradnji, svatko polazeći od svoje primarne struke, posebno pridonijeli: Josip BARIČEVIĆ (teološko-katehetski i religioznopedagoško-komunikacijski pristup), Gabrijela ŠABIĆ

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

U drugoj se etapi PAKS-ova djelovanja jednaka briga posvećivala još intenzivnijoj i razgranatijoj permanentnoj stručnoj formaciji pastoralno-katehetskih i drugih djelatnika na području odgoja i obrazovanja, uz stalno profesionalno i drugo praćenje tadašnjega školskoga, predškolskoga i visokoškolskoga odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, drugim republikama i autonomnim pokrajinama tadašnje Jugoslavije, te u mnogim drugim europskim i nekim izvaneuropskim zemljama.

Za treću etapu djelovanja PAKS­a (od rujna 1977. do rujna 1979.), osobito je karakteristično: daljnji intenzivan rad na istodobnoj izradbi izvornih hrvatskih vjeronaučnih planova i programa te izvornih hrvatskih vjeronaučnih knjiga/udžbenika; daljnji intenzivan i razgranat rad na permanentnoj, a od 1978. i na redovitoj, formaciji pastoralno-katehetskih i drugih djelatnika na području odgoja i obrazovanja;22 formalno osnivanje i konstituiranje (ujesen 1978.) već stvarno postojeće interdisciplinarne Ekipe PAKS-a (počevši od 1974.); osnivanje i objavljivanje časopisa Religiozni odgoj i kateheza (ROK) u veljači 1979., na čemu se radilo već od 1974.;23 smanjenje stalnih zaposlenika

(književno-teorijski i književno-komunikacijski pristup) i Vlatko BADURINA (psihološko-pedagoški i pastoralno-komunikacijski pristup).

22 U proljeće 1978. tadašnji je predstojnik Katehetskoga instituta KBF-a u Zagrebu Josip Ladika, u ime Fakulteta, pozvao voditelja PAKS-a da, sa svojim suradnicima, sudjeluje u izradbi koncepcije i konkretnoj realizaciji radikalne obnove dotadašnjega dvogodišnjeg Katehetskog instituta (KI-a). Rezultat je te korjenite obnove Katehetskoga instituta u Zagrebu, među ostalim, njegova postupna preobrazba (između 1978. i 1980.) u visokoškolsko četverogodišnje teološko-katehetsko učilište unutar KBF-a u Zagrebu, te njegove daljnje višekratne obnove (osobito 1975., 1989., 1994. i 1999.) i njegova novija obnova 2005., kada je, u sklopu reforme sveukupnoga hrvatskog visokog školstva na tragu Bolonjske deklaracije iz 1999., na njemu uspostavljen petogodišnji teološko-katehetski studij, koji završava postignućem akademskoga naslova magistar religiozne pedagogije i katehetike.

23 Vodstvo Kršćanske sadašnjosti odlučilo je, uzevši u obzir različite okolnosti u PAKS-u i izvan njega, uključujući i činjenicu da je Katehetski salezijanski centar (KSC) gotovo istodobno odlučio pokrenuti katehetski časopis Kateheza , da se časopis Religiozni odgoj i kateheza.

Prilozi za religiozni odgoj, katehezu i pastoral (ROK) objavljuje kao poseban Prilog KS-ovu časopisu Služba riječi. Objavljeno je ukupno šest brojeva ROK-a (u brojevima 94, 95, 96, 97, 98 i 99 Slušbe riječi). Na molbu vodstva PAKS-a, vodstvo je KS-a odobrilo da se ROK objavljuje i kao ukoričeni dvobroj, s posebnom naslovnicom i impresumom, u nakladi od 500 primjeraka. Ukupno su izišla tri dvobroja 1979. godine: broj 1–2 (ožujak-travanj), broj 3–4 (svibanj-lipanj) i broj 5–6 (srpanj-listopad). Glavni je urednik bio Josip Baričević; urednici: Vlatko Badurina, Josip Baričević i Gabrijela Šabić; Uredničko su vijeće tvorili članovi stalne interdisciplinarne Ekipe PAKS-a (abecednim redom): Vlatko Badurina, Josip Baričević, Anton Benvin, Lush

PAKS-a (u proljeće 1977. na tri, te polovinom 1978. na dvije osobe) ali uz istodobno znatno povećanje vrlo kvalitetnih suradnika različitih struka;24 dogovor o sporazumnom prestanku radnoga odnosa dvoje stalnih zaposlenika i jednoga stalnog vanjskog suradnika, te istodobni osnutak interdisciplinarne Katehetske radne ekipe SYMBOLON (u rujnu 1979.).25

Naravno, opsežna pastoralno­katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti, sustavno započeta 1973. osnutkom PAKS-a – na praktičnoj i znanstvenoteorijskoj razini, izravno i neizravno – nastavljena je sve do danas (2009.), prolazeći kroz različite etape: najprije od 1979./1980. do 1991./1992. (etapa vrlo plodne suradnje između Ekipe SYMBOLON i KS-a, koja završava ponovnim ugrađivanjem vjeronauka u hrvatski školski sustav); potom od 1991./1992. do 2003./2004./2005. (etapa suradnje KS-a i Ekipe SYMBOLON s mnogima, koja završava prestankom obvezatne prisutnosti prijašnjih vjeronaučnih knjiga/ udžbenika u školi); zatim od 2003./2004. do 2009./2010. (etapa otkad su obvezatnima u školi postali noviji vjeronaučni udžbenici, kojih je izdavač Nacionalni katehetski ured (NKU) HBK, a nakladnik Kršćanska sadašnjost 26

Gjergji, Alojzije Hoblaj, Ante Ivas, Zvjezdan Linić, Jakov Mamić, Dinko Popović, Nikola Radić, Aldo Starić, Nikola Stojanović, Gabrijela Šabić, Milan Šimunović, Jozo Zovko.

24 O tome će se moći detaljnije čitati u spomenutoj mnogo opsežnijoj verziji ovoga rada.

25 O tome će se također moći detaljnije čitati u više puta spomenutoj mnogo opsežnijoj verziji ovoga rada. Ovdje bih samo napomenuo to da razlozi takva dogovora o sporazumnom prestanku radnoga odnosa Josipa Baričevića, Gabrijele Šabić i Vlatka Badurine, nisu bili idejno-koncepcijske razlike s obzirom na bitne ciljeve KS-a, nego, u prvom redu, neke razlike organizacijsko-izvedbene naravi te činjenica da su troje spomenutih djelatnika PAKS-a prosudili da trebaju prihvatiti velike nastavne i druge obveze na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu, čime će također moći pridonijeti ostvarivanju koncilske i poslijekoncilske pastoralnokatehetske obnove, za koju su se zalagali i za koje će se i dalje zalagati zajedno s Kršćanskom sadašnjošću. Osim toga, s vodstvom KS-a usmeno su se i napismeno dogovorili da će i dalje, u znak ljudskoga i profesionalnoga poštenja/vjernosti – iz statusa samostalne Ekipe – najbliskije surađivati s Kršćanskom sadašnjošću , uvijek joj prvoj nudeći za objavljivanje rezultate svoga rada i rada svojih bliskih suradnika.

26 O svemu tome detaljnije će se moći čitati u već spomenutom mnogo opsežnijem radu pod istim ili sličnim naslovom Pastoralno ­katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (od 1968. do 2008.), koji će biti pohranjen u arhivu Ekipe SYMBOLON, radi njegova eventualnog objavljivanja, te radi služenja njime pri daljnjemu istraživanju pastoralno-katehetskih pitanja o kojima je riječ. On će, osim toga, kako je već napomenuto, biti sastavnim dijelom projekta, na kojemu spomenuta Ekipa već dugo radi, pod radnim naslovom: Religiozni odgoj i kateheza na hrvatskom jezičnom području. Građa za povijest hrvatskoga vjerskog odgoja i obrazovanja od 1945. do 2010.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

O rezultatima četrdesetogodišnje pastoralno-katehetske djelatnosti Kršćanske sadašnjosti, posebice na području priređivanja i stvaranja novih tekstualnih i audiovizualnih pastoralno-katehetskih medija, na konkretniji će način biti riječi u drugome i trećemu dijelu/poglavlju ovoga rada.

ii . b ibliografija objavljenih

P astoralno-katehetskih izdanja

k ršćanske sadašnjosti u biblioteci » k atehetski

P riručnici« od 1973. do 2009.

Biblioteka »Katehetski priručnici« Kršćanske sadašnjosti (KS-a) uspostavljena je u kolovozu 1973., kada su prema austrijskim izvornim izdanjima,27 u suradnji Kršćanske sadašnjosti i Katehetskoga izdavačkog centra (KIC-a) Katehetskoga vijeća Biskupske konferencije Jugoslavije (KV BKJ), izrađena i objavljena prva četiri vjeronaučna udžbenika (Katekizam 3, Katekizam 4, Katekizam 5 i Katekizam 6). Biblioteka sadrži ukupno pedeset i sedam bibliografskih jedinica, s napomenom da su vjeronaučni udžbenici pod brojevima 44, 45, 46 i 47 sadržajno jednaki onima pod brojevima 40, 41, 42 i 43, samo što su nami-

27 Glaubensbuch 3 i 4. Im Auftrag der Österreichischen Bischofskonferenz. Herausgegeben vom Interdiözesanen Katechetischen Fonds. Unter Mitarbeit der Interdiözesanen Lehrbuchkonferenz, Sektion Pflichtschulen und des Katechetischen Institutes Wien. Erarbeitet von Kurt Finger. Verlage: Carinthia, Klagenfurt – Herder, Wien – Herold, Wien – Niederösterreichisches Pressehaus, St. Pölten – Otto Müller, Salzburg – Quelle, Feldkirchen – Styria, Graz – Tyrolia, Innsbruck – Veritas, Linz, 1973.

Glaubensbuch 5. Bibel und Katechismus. Gott sendet den Retter. Im Auftrag der Österreichischen Bischofskonferenz. Herausgegeben vom Interdiözesanen Katechetischen Fonds. Verfasst von Univ.-Dozent Dr. Albert Höfer. Begutachtet durch das Österreichische Katholische Bibelwerk und die Österreichische Katechismuskommission. Verlage: Carinthia, Klagenfurt – Herder, Wien – Herold, Wien – Niederösterreichisches Pressehaus, St. Pölten – Oberösterreichishcer Landesverlag, Linz – Styria, Graz – Tyrolia, Innsbruck – Verlag der Salzburger Druckerei, Salzburg, 1973.

Glaubensbuch 6. Herausgegeben vom Interdiözesanen Katechetischen Fonds. Unter Mitarbeit der Interdiözesanen Lehrbuchkonferenz, Sektion Pflichtschulen und des Katechetischen Institutes Wien. Erarbeitet von Kurt Finger. Verlage: Carinthia, Klagenfurt – Herder, Wien – Herold, Wien – Niederösterreichisches Pressehaus, St. Pölten – Otto Müller, Salzburg – Quelle, Feldkirchen – Styria, Graz – Tyrolia, Innsbruck – Veritas, Linz, 1973.

jenjeni vjeroučenicima u Bosni i Hercegovini, te je u njihovu impresumu naznačeno odobrenje mjerodavnih bosansko-hercegovačkih prosvjetnih vlasti.28

0.1. U Tvojoj radosti, Gospodine. [Knjiga za djecu I. i II. razreda osnovne škole]; preveo: Petar Šušnjara; likovna oprema i ilustracije hrv. izdanja: Josip Bifel; lektura: Marko Grčić; Katehetski izdavački centar (KIC) KV BKJ, Zagreb, 11971., 91 str.; četverobojni tisak; ilustrirano; broširano; format: 20,5×14,5 cm. Priređeno prema francuskom izvorniku.29

0.2. U Tvojoj radosti, Gospodine. [Knjiga/Priručnik za katehete/vjeroučitelje]; prevela: Ivanka Pula; Katehetski izdavački centar (KIC) KV BKJ, Zagreb,11971., 144 str.; c/b tisak; broširano; 20×14 cm. Priređeno prema francuskom izvorniku.30

0.3. U Tvojoj radosti, Gospodine. [Listići/Priručnik za roditelje]; preveo: Petar Šušnjara; Katehetski izdavački centar (KIC) KV BKJ, Zagreb, 11971., 32 str.; c/b tisak; broširano; 19×13,5 cm. Priređeno prema francuskom izvorniku.31

1. Katekizam 3. [Vjeronaučni udžbenik za učenike III. razreda osnovne škole]; urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredili: Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Živko Kustić, Josip Ladika, Petar Šušnjara, Josip Turčinović, Roman Turčinović; naslovna stranica i crteži: Josip Bifel; grafičko-tehnički uredio: Željko Šegović; fotografije: izbor iz izvornoga austrijskog izdanja, te izvorne fotografije u hrv. izdanju: Roman Mužinić;

28 Uvodno valja napomenuti i to da je 2007. ostvareno ponešto izmijenjeno i dopunjeno izdanje svih novijih vjeronaučnih udžbenika i radnih bilježnica, te da je tada djelomično izmijenjen i njihov podnaslov. Tako je od 2003. do 2006. podnaslov vjeronaučnih udžbenika glasio Vjeronaučni udžbenik za…[naznaka razreda], a od 2007. do 2009. Udžbenik za katolički vjeronauk…[naznaka razreda].

29 Équipe de catéchistes de la r égion Midi-Pyr én ées, Dans ta joie , Seigneur [Livre pour l ’enfant], Éd. É. Privat, Toulouse; Éd. du Centurion, Paris, 1967.

30 Équipe de responsables de l'enseignement religieux de la région MidiPyrénées, Dans ta joie, Seigneur [Livre pour l’enseignant], Éd. É. Privat, Toulouse; Éd. du Centurion, Paris, 1967.

31 Équipe de catéchistes de la région Midi-Pyrénées, Dans ta joie, Seigneur [Fiches pour les parents], Éd. É. Privat, Toulouse; Éd. du Centurion, Paris, 1967.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

lektura i korektura: Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11973, 272002., 144 str.; naslovnica u boji; dvobojni tisak; ilustrirano; note; broširano; format: 23,5×16,5 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku (v. bilj. 27).

2. Katekizam 4. [Vjeronaučni udžbenik za učenike IV. razreda osnovne škole]; urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredili: Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Živko Kustić, Josip Ladika, Petar Šušnjara, Josip Turčinović, Roman Turčinović; prevela Ancila Vukoja; naslovna stranica i crteži: Josip Bifel; grafičko-tehnički uredio: Željko Šegović; fotografije: izbor iz izvornoga austrijskog izdanja, te izvorne fotografije u hrv. izdanju: Roman Mužinić; lektura: Marko Kovačević; korektura: Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11973, 322002., 134 str.; naslovnica u boji; dvobojni tisak; ilustrirano; zemljopisni crteži; note; broširano; format 23,5×16,5 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku (v. bilj. 27).

3. Katekizam 5 [Vjeronaučni udžbenik za učenike V. razreda osnovne škole]; urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredili: Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Živko Kustić, Josip Ladika, Petar Šušnjara, Josip Turčinović, Roman Turčinović; prevela Iva Čulina; naslovna stranica i crteži: Josip Bifel; grafičko-tehnički uredio: Željko Šegović; lektura: Marko Kovačević; korektura: Nives Kuhar; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11973, 7 1982., 119 str.; naslovna stranica u boji; c/b tisak; ilustrirano; note; broširano; format 21×15 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku (v. bilj. 27).32

4. Katekizam 6. [Vjeronaučni udžbenik za učenike VI. razreda osnovne škole]; urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredili: Vjekoslav Bajsić, Josip Baričević, Bonaventura Duda, Živko Kustić, Josip Ladika,

32 Estetska i tehnička kvaliteta udžbenika Katekizam 5 je u odnosu na Katekizam 3 i Katekizam 4 slabija, ali je u prvo vrijeme ipak bila stanovito osvježenje u usporedbi s drugim tadašnjim katekizmima/vjeronaučnim udžbenicima. U vezi s time, također valja napomenuti da je, među ostalim, i zbog manje estetske i tehničke kvalitete (koje utječu i na tematsko-sadržajnu, i na medijsko-komunikacijsku, i na metodičko-komunikacijsku kvalitetu udžbenika), vodstvo PAKS-a sa suradnicima, a nakon 1979. i vodstvo novoosnovane Ekipe SYMBOLON sa suradnicima, odlučilo što prije izraditi novi hrvatski izvorni vjeronaučni udžbenik za V. razred osnovne škole (koncipiran istodobno i kao obiteljska knjiga), što je ostvareno 1982. objavljivanjem vjeronaučne knjige Pođimo zajedno. Katekizam 5 (PZ).

Petar Šušnjara, Josip Turčinović, Roman Turčinović; prevela Stela Tamhina; naslovna stranica: Josip Bifel; grafičko-tehnički uredio: Željko Šegović; korektura: Stjepa Hosu; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11973, 81981., 117 str.; naslovna stranica u boji; c/b tisak; ilustrirano; note; broširano; 21×15 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku (v. bilj. 27).33

5. Priručnik za Katekizam 4. [Metodički priručnik za katehete/vjeroučitelje – priredio PAKS]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; preveo: Karlo Prendivoj; vanjska oprema i crteži: Željko Šegović i Branko Martinović; lektura i stilizacija: Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11974. Izišla su 3 izdanja. 226 str.; c/b ofsetni tisak; ilustrirano; note; broširano; 23×16 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku.34

6. Priručnik za Katekizam 3. [Metodički priručnik za katehete/vjeroučitelje]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; priredila: grupa suradnika PAKS-a; preveo: Julije Derossi; lektura: Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11974. Izišla su 3 izdanja. 209 str.; c/b ofsetni tisak; ilustrirano; note; broširano; 24×16 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku.35

7. Priručnik uz »Snaga susreta – činiti istinu«. Priručnik za odgojitelja; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredila grupa suradnika PAKS-a; prevela Mirjana Dobrović; [vanjska oprema: Ivan Vitez]; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., 182 str.; naslovnica dvobojna; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 23×16 cm. Priređeno prema kanadskom (kvebeškom) izvorniku.36

33 Napomena o estetskoj i tehničkoj kvaliteti udžbenika Katekizam 5 vrijedi i za udžbenik Katekizam 6. Zato je, među ostalim, vodstvo PAKS-a sa suradnicima, a nakon 1979. i vodstvo novoosnovane Ekipe SYMBOLON sa suradnicima, odlučilo što prije izraditi novi hrvatski izvorni vjeronaučni udžbenik za VI. razred osnovne škole, što je ostvareno 1984. objavljivanjem vjeronaučne knjige Put u slobodu , Katekizam 6 (PUS).

34 Kurt FINGER, Handbuch zum Glaubensbuch 4. Eine methodische Handreichung, Herder, Wien, Freiburg, Basel.

35 Kurt FINGER, Handbuch zum Glaubensbuch 3. Eine methodische Handreichung, Herder, Wien, Freiburg, Basel.

36 La force des rencontres. Faire la vérité. Document pour l’éducateur; rédigé par l’Office de catéchèse du Québec; Les Éditions Fides, Montréal, 1971.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

8. Priručnik uz »Snaga susreta – muško i žensko stvori ih«. Priručnik za odgojitelja; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredila grupa suradnika PAKS-a; prevela Mihaela Vekarić; vanjska oprema: Ico [Ivan] Vitez; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11974., 148 str.; naslovnica: dvobojna; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 23×16 cm. Priređeno prema kanadskom (kvebeškom) izvorniku.37

9. Snaga susreta – činiti istinu. [Vjeronaučni priručnik/knjiga za mlade od 15 i 16 te viših godina]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; priredila grupa suradnika PAKS-a; prevela: Mirjana Dobrović; omot i grafičko-likovno uređenje: Ico [Ivan] Vitez; korektura: Albert Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., 84 str.; ilustrirano; dvobojni tisak; broširano; format: 21,5×21,5 cm. Priređeno prema kanadskom (kvebeškom) izvorniku.38

10. Snaga susreta – muško i žensko stvori ih. [Vjeronaučni priručnik/ knjiga za mlade od 15 i 16 te viših godina]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; priredila grupa suradnika PAKS-a; prevela: Mirjana Dobrović; omot i grafičko-likovno uređenje: Ico [Ivan] Vitez; korektura: Albert Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., 83 str.; ilustrirano; dvobojni tisak; broširano; format: 21,5×21,5 cm. Priređeno prema kanadskom (kvebeškom) izvorniku.39

11. Priručnik za Katekizam 5 i 6. [Metodički priručnik za katehete/ vjeroučitelje]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; priredila grupa suradnika PAKS-a; prevele: Iva Čulina i Stela Tamhina; lektura: Roman Tur-

37 La force des rencontres. Homme et femme, il les créa. Document pour l’éducateur; rédigé par l’Office de catéchèse du Québec; Équipe de rédaction: Jean-Guy Myre, responsable de l’Équipe, Hélène Demers, Claude Quiviger, Jean-Louis Rodrigue; conception et réalisation graphique: Pierre Peyskens; Les Éditions Fides, Montréal, 1974.

38 La force des rencontres. Faire la vérité. [Document pour les jeunes]; rédigé par l’Office de catéchèse du Québec; Les Éditions Fides, Montréal, 1971.

39 La force des rencontres. Homme et femme, il les créa. [Document pour les jeunes]; rédigé par l’Office de catéchèse du Québec; Équipe de rédaction: Jean-Guy Myre, responsable de l’Équipe, Hélène Demers, Claude Quiviger, Jean-Louis Rodrigue; conception et réalisation graphique: Pierre Peyskens; Éditions Fides, Montréal, 1974.

činović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11975., 21980., 263 str.; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 23×16. Priređeno prema austrijskom izvorniku.40

12. Praktični rad s Biblijom danas.41 [Zbornik radova.];42 glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; preveo iz njemačkog izvornika [i dopunio hrv. izdanje]: Jerko Fućak; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11975., 21991. (2. dopunjeno izdanje). 269 str.; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 22,5×16,5 cm; 2. izdanje: 243 str.; naslovnica: umjetnička reprodukcija u boji; 3 lista s tablama; c/b knjigotisak; broširano; format: 24×17 cm.

13. Pierre BABIN, Jean Pierre BAGOT, Alain BAPTISTE i Claire BÉLISLE, Fotogovor. [Uvod u razumijevanje i primjenu kvalitetnih simboličkih i dokumentarnih fotografija u vjerskom i općeljudskom odgoju i obrazovanju]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; hrv. izdanje priredila grupa suradnika PAKS-a; prevela: Jasna Gali; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., 48 str.; ilustrirano; umjetničke simboličke fotografije; dvobojni ofsetni tisak; broširano; format: 17,5×18,5 cm. Priređeno prema francuskom izvorniku.43

14. Meditacija – temeljna ljudska dimenzija . [Uvod u meditaciju za općeljudski i vjerski odgoj i obrazovanje]; glavni urednik hrv. izdanja: Josip Baričević; priredila grupa suradnika PAKS-a;44 preveli: Pavao Badurina i Karlo Prendivoj; lektura: Marko Kovačević; korektura: Gabrijela Šabić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11975., 21981.45, 327 str.; naslovnica u boji; ilustrirano; c/b

40 Albert HÖFER, Biblische Katechese. Handbuch für die fünfte und sechste Schulstufe, Otto Müller Verlag, Salzburg, 21970.

41 Naslov njemačkoga izvornika: Praktische Bibelarbeit heute, Katholisches Bibelwerk, Stuttgart, 1973.

42 Zastupljeni autori: Gerhard Strunk, Günter Hegele, Josef Danko, Wolfgang Schöpping, Werner Ullrich, Medard Kehl, Annelise Bausch, Fritz Gaiser, Gerhard Boss.

43 Pierre BABIN, Jean Pierre BAGOT, Alain BAPTISTE i Claire BÉLISLE, Photolangage. Éd. du Chalet, Lyon, 1970.

44 U priređivanju hrvatskoga izdanja te knjige glavni je urednik, uz suradnju Marka Kovačevića i Gabrijele Šabić, posebnu brigu, među ostalim, posvetio izboru i ugrađivanju u nju prikladnih poetskih tekstova na str. 168–171 (Tadijanović, Cesarić, Ivančan, Tagore).

45 Budući da je 2. nepromijenjeno izdanje (1981.) objavljeno u tri sveska u biblioteci »Metanoja«, trebalo ga je grafički preoblikovati i iznova korigirati, te je u impresumu naznačeno da ga je grafički uredio Roman Turčinović a korekturu izvršile Nada Marinić i Gordana Šušnjara.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

tisak: 1. izd. ofsetni tisak, 2. izd. knjigotisak; broširano; format: 24×17 cm. 1. izdanje u jednom svesku (1975.): Katehetski priručnici – 14 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS); 2. izdanje u tri sveska (1981.): Metanoja – 61, 62 i 63. Priređeno prema njemačkom izvorniku.46

15. Josip BARIČEVIĆ (glavni urednik),47 Odgoj djece u vjeri u kršćanskoj zajednici. Zbornik radova IV. katehetske ljetne škole (Rijeka, 2. – 11. srpnja 1974.); priredio PAKS; zastupljeni autori predavači: Franjo Gruić, Bono Šagi, Blaž Tota, Tihomir Dumančić, Pavao Crnjac, Franjo Jurčević, Anastazija Trobentar, Zdravko Slišković, Josip Weissgerber, Vlatko Badurina, Nikola Radić, Ante Kresina, Bonaventura Duda, Anton Benvin, Živko Kustić, Marko Majstorović, Marin Srakić, Marijan Valković, Milan Šimunović, Zvjezdan Linić, Pankracija Žižić, Valter Dermota, Tomo Petrić, Anđela Samardžić, Radomira Medven, Josip Baričević, Miroslav Hlevnjak, Bogdan Cvetković, Dinko Popović, Mihaela Cesar; lektura i korektura: Gabrijela Šabić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., 436 str.; ilustrirano; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 24×17 cm.

16. Josip BARIČEVIĆ, Gabrijela ŠABIĆ i suradnici (priredili), Praktične vježbe za nove katekizme. Tipologija vježbi – Vježbe za Katekizam 5 –Vježbe za Katekizam 6 [Priručnik za katehete/vjeroučitelje]; glavni urednik: Josip Baričević; preveli: Karlo Prendivoj i Josip Baričević; lektura i korektura: Gabrijela Šabić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., 144 str.; naslovnica: dvobojna; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 24×17 cm. Priređeno prema austrijskom izvorniku 48 i hrvatskim izdanjima katekizama za V. i VI. razred osnovne škole te Priručnika za Katekizam 5 i 6.

46 Klemens TILMANN, Die Führung zur Meditation. Ein Werkbuch I, Benziger Verlag – Zürich, Einsiedeln, Köln, 51973.

47 Uz glavnog je urednika Zbornika Odgoj djece u vjeri u kršćanskoj zajednici još sedmero članova Uredničkoga odbora (abecednim redom): Vlatko Badurina, Pavao Crnjac, Franjo Jurčević, Andrija Kopilović, Jakov Mamić, Milan Šimunović, Anastazija Trobentar.

48 Albert HÖFER, Franz FEINER i suradnici, Praktische Übungen für den Religionsunterricht der 5. bis 8. Schulstufe, Graz, 1975. (neobjavljeni rukopis).

17. Josip BARIČEVIĆ, Gabrijela ŠABIĆ i suradnici (priredili), Testovi za nove katekizme s VUK-aparatom. [Testovi za pojedinačno i grupno provjeravanje, utvrđivanje i dublje usvajanje vjeronaučnoga znanja u III., IV., V. i VI. razredu osnovne škole]; glavni urednik: Josip Baričević; preveo: Josip Baričević; lektura i korektura: Gabrijela Šabić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., 85 str.; naslovnica: dvobojna; c/b tisak; broširano; format: 24×17 cm. Priređeno prema dvama austrijskim izvornicima 49 i hrvatskim izdanjima katekizama/vjeronaučnih udžbenika 3, 4, 5 i 6.

18. Josip BARIČEVIĆ, Ana ZELIĆ [Ana Gabrijela ŠABIĆ] i Josip TURČINOVIĆ, Pozvani na gozbu. 50 Prva ispovijed i pričest [Vjeronaučni udžbenik za II. i/ili III. razred osnove škole]; glavni urednik: Josip Baričević; uvodnu riječ napisao: Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup; naslovnica i likovno-grafičko uređenje: Ivan Vitez; crteže u boji izradio: Vjekoslav Radilović; lektura i korektura: Gabrijela Šabić i Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11976, 282002., 127 str.; četverobojni tisak; ilustrirano; znatan broj c/b umjetničkih fotografija; broširano i neka izdanja tvrdi uvez; format 22×22 cm.

19. Josip BARIČEVIĆ (glavni urednik),51 Permanentni odgoj kršćanske zajednice. Zbornik radova V. KLJŠ u Zagrebu 1975.; zastupljeni autori predavači (redoslijedom održanih predavanja): Tomislav Ivančić, Jakov Mamić, Vjekoslav Bajsić, Aldo Starić, Živko Kustić, Stjepan Bolkovac, Miroslav Hlev-

49 Josef HASEL, Gertrud SCHLOSSER i suradnici, Arbeitsunterlagen für das LÜK­ Gerät. VOLSSCHULE, Katechetisches Institut Wien [izdano kao rukopis] i Josef HASEL, Helene ZIMA i suradnici, Arbeitsunterlagen für das LÜK­ Gerät. HAUPTSCHULE, Katechetisches Institut Wien [izdano kao rukopis].

50 U impresumu prvih pet izdanja knjige Pozvani na gozbu (od 1976. do 1980.) nisu poimence navedeni autori knjige, nego je, uz naznaku glavnoga urednika, samo zabilježeno da je knjigu izradila Ekipa PAKS-a uz suradnju kateheta, roditelja i djece. Od šestoga izdanja (1982.), nakon službenoga dogovora između izdavača i troje autora, u impresumu su poimence naznačeni autori: Josip BARIČEVIĆ, Ana ZELIĆ i Josip TURČINOVIĆ. Od 1992. u impresumu je umjesto pseudonima Ana ZELIĆ naznačeno pravo ime Ana Gabrijela ŠABIĆ (slično je bilo i u impresumima vjeronaučnih knjiga/udžbenika PZ, PUS i SD).

51 Uz glavnoga je urednika još pet članova Uredničkoga odbora Zbornika radova V. katehetske ljetne škole u Zagrebu 1975. (abecednim redom): Pavao Crnjac, Alojzije Hoblaj, Gabrijela Šabić, Milan Šimunović i Anastazija Trobentar.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

njak, Josip Baričević, Milan Šimunović, Valter Dermota; lektura i korektura: Ana Gabrijela Šabić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975., 294 str.; ilustrirano; c/b ofsetni tisak; broširano; format: 24×17 cm.

20. U Tvojoj radosti, Gospodine. Knjiga za djecu [Vjeronaučna knjiga/udžbenik za djecu I. i II. razreda osnovne škole]; izdavač: Katehetski izdavački centar KV BKJ, Zagreb, 11971.; izdavač: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21980., 232002.

21. Josip BARIČEVIĆ, Ana ZELIĆ [Ana Gabrijela ŠABIĆ], Bonaventura DUDA, Josip TURČINOVIĆ i dr., Snagom Duha. 52 Uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice [Vjeronaučni udžbenik za VII. i VIII. razred osnovne škole]; glavni urednik: Josip Baričević; pogovor napisao: Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup; [naslovnica i grafičko-likovno uređenje: Ivan Vitez]; lektura: Gabrijela Šabić; korektura: Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11977., 272004., 240 str.; naslovna stranica u boji; dvobojni tisak; ilustrirano; zemljopisni crteži; broširano, a u četiri izdanja i tvrdi uvez; format 22×22 cm.

22. Evanđelje u slikama . Crkvena godina za djecu i obitelj. [Biblijska slikovnica u boji za djecu i obitelj]; ilustracije u bojama: H. Bledl; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11979., 21980., 130 str.; četverobojni tisak; tvrdi uvez; format: 24 cm. Prijevod njemačkoga izvornika: Bilder­Bibel zum neuen Kirchenjahr.

52 Ostali suradnici koji su u manjoj mjeri sudjelovali u suautorstvu knjige Snagom Duha (SD) su: Aldo Starić, Vladimir Zagorac, Tomislav J. Šagi-Bunić, Jerko Fućak, Vlatko Badurina, Petar Šušnjara, Nikola Stojanović, Vjekoslav Bajsić, Anton Benvin, Josip Tandarić, Leonard Oreč, Jakov Mamić, Anastazija Trobentar, Iva Čulina, Matija Stepinac, Petar Ribarić, Josip Ban, Josip Dumbović, i dr. U impresumu prvih četiriju izdanja (od 1977. do 1982.) SD nisu poimence navedeni glavni autori knjige, nego je, uz naznaku glavnoga urednika, zabilježeno da je knjigu izradila Ekipa PAKS-a i suradnici, koji su poimence navedeni. Od petoga izdanja (1982.), u impresumu su naznačeni precizniji bibliografski podaci o autorstvu knjige.

23. Josip BARIČEVIĆ i Ana ZELIĆ [Ana Gabrijela ŠABIĆ],53 Pođimo zajedno. Katekizam 5 [Vjeronaučni udžbenik za učenike V. razreda osnovne škole]; uredio: Josip Baričević; naslovnica: L. M. Mijana; grafičko-likovno uređenje: L. M. Mijana i Jasminka Petter-Kalinić; autori fotografija (redoslijedom prema udjelu suautorstva): Zlata Vucelić, Nenad Gattin, Željko Haberštok, Josip Baričević, Anto D. Zovko, i dr.; lektura: Gabrijela Šabić; korektura: Katica i Josipa Majdandžić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11982., 202002., 200 str.; naslovnica u boji; dvobojni tisak; ilustrirano; znatan broj c/b umjetničkih i dokumentarnih fotografija; broširano, a u izdanjima 31984. i 41985. i tvrdi uvez; format: 22×22 cm.

24. Josip BARIČEVIĆ i Ana ZELIĆ54 [Ana Gabrijela ŠABIĆ],55 Put u slobodu. Katekizam 6 [Vjeronaučni udžbenik za učenike VI. i VII. razreda osnovne škole]; uredio: Josip Baričević; naslovnica, grafičko-likovno uređenje i vinjete-znaka za memoriranje: L. M. Mijana56; autori umjetničkih i dokumentarnih fotografija: Zlata Vucelić, Eduard Miholić, Milica Borojević, i dr.; lektura: Gabrijela Šabić; korektura: Katica Krsnik i Eva Vojnović; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11984., 162002., 236 str.; naslovnica u boji; dvobojni tisak; ilustrirano; znatan broj c/b umjetničkih i dokumentarnih fotografija; broširano, a u izdanjima 11984. i 21985. također tvrdi uvez; format: 22×22 cm.

53 U impresumu knjige PZ također je poimence naznačeno 18-ero stručnih suradnika s područja znanosti i umjetnosti (teologije, pedagogije, psihologije, sociologije, glazbe i dr.), te 20-ero suradnika s područja pastoralno-katehetske i pedagoške prakse. Njihova su imena navedena u spomenutoj mnogo opsežnijoj verziji ovoga rada, pohranjenoj u arhivu Ekipe

SYMBOLON.

54 Ana Gabrijela Šabić u prva četiri izdanja knjige Put u slobodu (PUS), tj. od 1984. do 1990., u impresumu se potpisuje pseudonimom Ana ZELIĆ.

55 U impresumu knjige PUS također je poimence naznačeno 29-ero stručnih suradnika s područja znanosti i umjetnosti (teologije, pedagogije, psihologije, sociologije, glazbe i dr.), te 19-ero suradnika s područja pastoralno-katehetske i pedagoške prakse. Njihova su imena navedena u spomenutoj mnogo opsežnijoj verziji ovoga rada, pohranjenoj u arhivu Ekipe

SYMBOLON

56 Ivan VITEZ u prvih se sedam izdanja knjige Put u slobodu (od 1984. do 1993.) u impresumu, kao autor naslovnice, grafičko-likovnoga uređenja i vinjete-znaka za memoriranje, potpisuje pseudonimom L. M. MIJANA (slično je bilo i u impresumima vjeronaučnih knjiga PNG i SD).

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

25. Joseph HEINZMANN, Tvoj je poziv ljubiti. Priprava za brak i bračni savjetnik; prevela: Ljiljana Matković-Vlašić; grafička oprema: Roman Turčinović; lektura: Željko Kovačić; korektura: Marina Paris; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984., 128 str.; ilustr.; broširano; format: 21,5×21,5 cm. Prijevod njemačkoga izvornika.57

26. Lush GJERGJI, Kah toka e premtuar. [Prema obećanoj zemlji. Vjeronaučni udžbenik za V. razred osnovne škole], Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11985.; Drita, Ferizaj, 21991.

27. Lush GJERGJI, Zoti kujdeset për popull. [Bog se brine za svoj narod. Vjeronaučni udžbenik za VI. razred osnovne škole], Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11985.; Drita, Ferizaj, 21991.

28. Radna grupa AGAPE, Isus je Krist i Gospodin [Uvođenje odraslih u vjeru], KS, Zagreb – Agape, Novi sad, 11985., 21986.

29. Radna grupa AGAPE, Otajstvo Crkve [Uvođenje odraslih u vjeru], KS, Zagreb – Agape, Novi Sad, 11985., 21986.

30. Radna grupa AGAPE, Sakramenti Crkve Uvođenje odraslih u vjeru], KS, Zagreb – Agape, Novi Sad, 11985., 21986.

31. Josip JAKŠIĆ, Bog je s nama. Kateheze za vjeroučitelje i roditelje kao pomoć za odgoj djece u vjeri. Priprema za euharistiju; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., 250 str.; broširano; format 20×14 cm.

32. Radna grupa AGAPE, Crkva u suvremenom svijetu. [Uvođenje odraslih u vjeru], KS, Zagreb – Agape, Novi Sad, 1987.

33. U Tvojoj radosti, Gospodine. [Knjiga/Priručnik za katehete/vjeroučitelje], prevela: Ivanka Pula; Katehetski izdavački centar, Zagreb, 11971.; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 21980., 31983.

57 Lieben ist dein Beruf. Ein Buch für Glaubende, 31983. (3. erweiterte Auflage).

34. Pavao CRNJAC i Milan ŠIMUNOVIĆ (uredili), Naša kateheza i Drugi vatikanski sabor. Radovi katehetskih ljetnih škola 1983.–1985.; zastupljeni autori predavači na XIV. Katehetskoj školi u Sarajevu 1985. (redoslijedom održanih predavanja): Tonči Trstenjak, Bono Zvonimir Šagi, Josip Baričević, Mato Zovkić, Antun Škvorčević, Aldo Starić, Alojzije Hoblaj, Josip Turčinović, Mirko Mataušić, Rudi Paloš, Imakulata Malinka, Milan Šimunović; neki zastupljeni autori predavači na XIII. Katehetskoj ljetnoj školi 1984. u Zadru: Milan Šimunović, Aldo Starić, Bernardin Škunca, Izak Špralja; neki zastupljeni autori predavači na XII. katehetskoj ljetnoj školi 1983. u Šibeniku: Marijan Jurčević, Aldo Starić; lektura: Katica Majdandžić; korektura: Ante Branko Baričević; Kršćanska sadašnjost, 1987., 321 str.; c/b; broširano; format: 24×17 cm.

35. D. WATSON i S. JENKINS, Isus nekad i sad . [Katehetski priručnik za mlade]; prevela: Marina Paris; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11988., 21990., 220 str.; ilustr. (pretežno u bojama); format: 21 cm. Prijevod engleskoga izvornika.

36. Lush GJERGJI, Krishti me ne [Krist s nama. Vjeronaučni udžbenik za VII razred osnovne škole], Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 11988., Drita, Ferizaj, 21991.

37. Pavao CRNJAC i Milan ŠIMUNOVIĆ (uredili), Odgoj i predanje vjere. Zbornik radova XV. i XVI. katehetske ljetne škole, Šibenik, 1986.– Subotica, 1987.; zastupljeni autori predavači na XV. KLJŠ 1986. u Šibeniku: Vjekoslav Bajsić, Nikola Radić, Vladeta Jerotić, Želimir Puljić, Ivan Jurasić, Šime Samac, Ivan Gavran, Bernardin Škunca, Mićo Pinjuh, Ivan Cvitanović, Ivan Matković, Ana Zelić [Gabrijela Šabić], Marko Pranjić, Rudi Paloš, Ante Marinov; zastupljeni autori predavači na XVI. KLJŠ u Subotici 1987.: Anton Benvin, Ante Kresina, Ivan Nimac, Milan Šimunović, Josip Baričević, Bernardin Škunca, Emilio Alberich, Pavao Crnjac; tehnički urednik: Roman Turčinović; lektura: Josip Stipanov; korektura: Branimir Mudri i Ante B. Baričević; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., 399 str.; c/b; broširano; format: 24×17 cm.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

38. KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktorij za katehezu, preveo: Danijel Labaš; lektura i korektura: Katica Majdandžić-Stupac i Karmela Prosoli; grafički uredio i opremio: Roman Turčinović; Kršćanska sadašnjost –Nacionalni katehetski ured HBK, Zagreb, 2000., 272 str.; broširano, format 21×15 cm.

39. Ivan KARLIĆ, Ususret Bibliji. Kateheze za rad s biblijskom zajednicom; lektura: Dražena Šola; korektura: Ante Branko Baričević; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., 159 str.; broširano, format: 20 cm.

40. Ivica PAŽIN i dr.58, Za stolom ljubavi i pomirenja . Vjeronaučni udžbenik za treći razred osnovne škole; naslovnica: reprodukcija slike Đure Sedera; ilustracije: Krešimir Hlebec i Igor Vilagoš; fotografije: Fotospring, L. Rieger »Leos«, Zlatko Mesić, Franjo Kiš i dr.; grafički urednik: Franjo Kiš; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12003., 72009., 116 str.; četverobojni tisak; ilustrirano; broširano; format 26×19 cm.

41. Ružica RAZUM,59 Ja sam put. Vjeronaučni udžbenik za peti razred osnovne škole; ilustracije: Branimir Dorotić; autori fotografija: Damjan Koren, Zvonimir Atletić, Anton Peranić, Ivan Kronja, Krešimir Ivir, Dragutin Kepić, Robert Ščuka, Vlado Razum; naslovnica: Žarko Jovanovski; grafički urednik: Roman Turčinović; izdavač Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12003., 72009., 160 str.; četverobojni tisak; ilustr. u boji; broširano; format 26×19 cm.

42. Ružica RAZUM,60 Pozvani na slobodu. Vjeronaučni udžbenik za šesti razred osnovne škole; ilustracije: Branimir Dorotić; autori fotografija:

58 U impresumu su kao suautori navedeni: Dalibor Adžić, Davor Banović, Tomo Biondić, Lidija Domorad, Sanja Kotal, Sanja Matošević, Davor Šamadin.

59 Kao članovi autorsko-uredničkoga tima u impresumu su naznačeni: Nikola Kuzmičić, Lujza Milodanović, Verica Razum-Hrmo, Martina Rašpolić i drugi suradnici.

60 Kao članovi autorsko-uredničkoga tima u impresumu su naznačeni: Anđelka Čajkovec, Nikola Kuzmičić, Lujza Milodanović, Martina Rašpolić, Verica Razum-Hrmo i drugi suradnici.

Damjan Koren, Anton Peranić, Terezija Klaić, Zvonimir Atletić, Mile Vranešić, Ivan Nekić, Ivo Paradžik, Pero Grgić, Ante Luburić, Leos Rieger, Tomislav Ivir, Dario Čizmin, Damjan Raguž, Drago Šunjo; naslovnica: Žarko Jovanovski; grafički urednik: Roman Turčinović; izdavač Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12003., 72009., 160 str.; četverobojni tisak; ilustr. u boji; broširano; format 26×19 cm.

43. Josip PERIŠ i dr., 61 Zajedno u ljubavi. Vjeronaučni udžbenik za sedmi razred osnovne škole; ilustracije: Damir Bistrić; fotografije: Glas Koncila, Ivan Bodrožić, L. Rieger »Leos«, Josip Peroš, Fotospring, Ankica Cicvarić, Međugorje, Ive Šimat Banov, Darko Horvatić; grafički urednik: Franjo Kiš;62 izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12003., 72009., 180 str.; ilustr. u bojama; format 26×19 cm.

44. Ivica PAŽIN i dr., Za stolom ljubavi i pomirenja. Vjeronaučni udžbenik za treći razred osnovne škole; izdavač: NKU HBK; nakladnik: KS, 12003., 72009.63

45. Ružica RAZUM, Ja sam put. Vjeronaučni udžbenik za peti razred osnovne škole; izdavač: NKU HBK; nakladnik: KS, 12003., 72009.64

46. Ružica RAZUM, Pozvani na slobodu. Vjeronaučni udžbenik za šesti razred osnovne škole; izdavač: NKU HBK; nakladnik: KS, 12003., 72009.65

61 Kao suautori u impresumu su naznačeni članovi autorskoga tima: Ankica Cicvarić, Vesna Galić, Vilma Rađa, i suradnici.

62 U impresumu su također naznačeni grafički i likovni suradnici: Roman Turčinović i Marta Kiš.

63 Bibliografski podaci o udžbeniku Za stolom ljubavi i pomirenja , koji je uvršten u biblioteku »Katehetski priručnici« – 44, isti su kao i o udžbeniku pod rednim brojem 40 ovoga popisa, osim što je u impresumu naznačeno odobrenje mjerodavnih bosanko-hercegovačkih prosvjetnih vlasti za njegovu uporabu u Bosni i Hercegovini.

64 Bibliografski podaci o udžbeniku Ja sam put, koji je uvršten u biblioteku »Katehetski priručnici« – 45, isti su kao i o udžbeniku pod rednim brojem 41 ovoga popisa, osim što je u impresumu naznačeno odobrenje mjerodavnih bosanko-hercegovačkih prosvjetnih vlasti za njegovu uporabu u Bosni i Hercegovini.

65 Bibliografski podaci o udžbeniku Pozvani na slobodu , koji je uvršten u biblioteku »Katehetski priručnici« – 46, isti su kao i o udžbeniku pod rednim brojem 42 ovoga popisa,

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

47. Josip PERIŠ, Zajedno u ljubavi. Vjeronaučni udžbenik za sedmi razred osnovne škole; izdavač: NKU HBK; nakladnik: KS, 12003., 72009. 66

48. Ivica PAŽIN i Ante PAVLOVIĆ, Na putu vjere. Vjeronaučni udžbenik za četvrti razred osnovne škole; ilustracije: Alma Orlić; naslovnica: reprodukcija vitraja »Pjesma stvorova« Ive Dulčića; fotografije: Zvonimir Atletić, Ante Peran, Petar Trinajstić, fotoarhiv kršćanske obiteljske revije Kana; grafički urednik: Roman Turčinović; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12004., 62009., 74 str.; ilustr. u bojama; broširano; format 26×19 cm.

49. Ružica RAZUM, Martina RAŠPOLIĆ i Verica RAZUM-HRMO, Ja sam put. Radna bilježnica iz vjeronauka za peti razred osnovne škole; ilustracije: Branimir Dorotić; oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb; lektura i korektura: Ivanka Bilić; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12004., 62009., 74 str.; ilustr. u bojama; broširano; format: 26×19 cm.

50. Ružica RAZUM, Martina RAŠPOLIĆ i Verica RAZUM-HRMO, Pozvani na slobodu. Radna bilježnica iz vjeronauka za šesti razred osnovne škole; ilustracije: Branimir Dorotić; oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb; lektura i korektura: Ivanka Bilić; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12004., 62009., 74 str.; ilustr. u bojama; broširano; format 26×19 cm.

51. Ružica RAZUM i dr.,67 Ja sam put. Priručnik za vjeroučitelje; ilustracije: Branimir Dorotić; oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb; lek-

osim što je u impresumu naznačeno odobrenje mjerodavnih bosanko-hercegovačkih prosvjetnih vlasti za njegovu uporabu u Bosni i Hercegovini.

66 Bibliografski podaci o udžbeniku Pozvani na slobodu , koji je uvršten u biblioteku »Katehetski priručnici« – 47, isti su kao i o udžbeniku pod rednim brojem 43 ovoga popisa, osim što je u impresumu naznačeno odobrenje mjerodavnih bosanko-hercegovačkih prosvjetnih vlasti za njegovu uporabu u Bosni i Hercegovini.

67 Ostali članovi autorskoga tima za izradbu priručnika Ja sam put su: Martina Rašpolić, Anita Ramljak, Verica Razum-Hrmo, s. Anđelka Šunjić, s. Mandica Starčević, Marica Matešić, Lujza Milodanović i Marija Pišonić.

tura i korektura: Ivanka Bilić; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12004., 313 str.; dvobojni tisak; ilustr.; note; format: 24×17 cm.

52. Ružica RAZUM i dr.,68 Pozvani na slobodu. Priručnik za vjeroučitelje; ilustracije: Branimir Dorotić; oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb; lektura i korektura: Ivanka Bilić; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12004., 303 str.; dvobojni tisak; ilustr.; note; format: 24×17 cm.

53. Ivica PAŽIN, Ante PAVLOVIĆ i dr., Za stolom ljubavi i pomirenja. Radna bilježnica za katolički vjeronauk trećega razreda osnovne škole; ilustracije: oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb, lektura: Katica Majdandžić Stupac; korektura: Katica Majdandžić Stupac; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12005., 52009., 88 str.; ilustr. u bojama; broširano; format: 26×19 cm.

54. Josip PERIŠ i dr.,69 S Kristom u život. Vjeronaučni udžbenik za osmi razred osnovne škole; ilustracije: Josip Botteri Dini; grafički urednik: Franjo Kiš; likovna savjetnica: Vesna Šiklić; oblikovanje i priprema: ArTresor naklada, Zagreb; lektura i korektura: Karmela Prosoli; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, 12005. 52009., 183 str.; ilustr., zemljop. crteži u bojama; broširano; format: 26×19 cm.

55. Brankica BLAŽEVIĆ i Marica s. Katarina PIŠKOVIĆ, Njihovo je kraljevstvo nebesko. Priručnik odgojiteljima u vjeri za rad s djecom predškolske dobi; ilustracije: Alma Orlić; lektura i korektura: Karmela Prosoli; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, 12006., 189 str.; ilustr. (pretežno u bojama); broširano; format: 26,5×19,5 cm.

68 Ostali su članovi autorskoga tima za izradbu priručnika Pozvani na slobodu: Martina Rašpolić, Verica Razum-Hrmo, Anita Ramljak, s. Abela Banožić, Nikola Kuzmičić, i Marica Matešić.

69 Ostali članovi autorskoga tima: Sabina Marunčić, Mirjana Vučica i Dušan Vuletić.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

56. Ivica PAŽIN i Ante PAVLOVIĆ, Na putu vjere. Radna bilježnica za katolički vjeronauk četvrtoga razreda osnovne škole; ilustracije: Stjepan Moškatelo; oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb; lektura i korektura: Karmela Prosoli; izdavač Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 12007., 32009., 74 str.; ilustr. u bojama; broširano; format: 26×19 cm.

57. Ana Thea FILIPOVIĆ i dr.70, Svjetlom vjere. Udžbenik katoličkoga vjeronauka za 4. razred srednjih škola; grafičko oblikovanje i priprema: Studio DiM, Zagreb; likovno-grafičko oblikovanje naslovnice: Denis Stankov, Studio DiM; lektura i korektura: Karmela Prosoli; izdavač: Nacionalni katehetski ured HBK; nakladnik: Kršćanska sadašnjost, 12009. 192 str.; ilustr.; broširano; format: 26×19 cm.

Osvrt na bibliografiju

Gledajući bibliografskim smjerokazom unatrag, nakon tolikoga vremenskog odmaka, sada sam još uvjereniji da, primjerice, s pravom možemo reći kako su se u velikoj mjeri tijekom posljednja tri-četiri desetljeća pokazali realnima i dobrima rezultati solidnih teorijsko-praktičnih pristupa u izradbi novih hrvatskih vjeronaučnih udžbenika i novih hrvatskih vjeronaučnih planova i programa. Podsjetimo, u vezi s time, na neke činjenice: u drugoj polovini 1970-tih godina objavljene su dvije takve, kurikularnim pristupom protkane, izvorne vjeronaučne knjige/udžbenici: Pozvani na gozbu (1976.) i Snagom Duha (1977.). U prvoj polovini 1980-ih godina objavljene su još dvije, koncepcijski slične, izvorne hrvatske vjeronaučne knjige/udžbenici: Pođimo zajedno (1982.) i Put u slobodu (1984.). Osim toga, u to je vrijeme Komisija

Katehetskoga vijeća BKJ za katehetski plan i program izradila te Biskupskoj konferenciji 1982. na uvid i odobrenje predložila Prijedlog temeljnoga programskoga evangelizacijsko-katehetskog dokumenta pod naslovom Radosno

70 U impresumu su, kao članovi autorsko-uredničkoga tima, navedeni ostali suautori udžbenika Svjetlom vjere: Mira s. Mirjam Gadža, Slava s. Viktorija Gadža, Anto Matković, Sanja s. Natanaela Radinović, Mirjana Vučica.

naviještanje evanđelja i odgoj u vjeri. Temeljne smjernice o obnovi religioznog odgoja i kateheze. Nakon prouke toga Prijedloga i nakon konzultacije sa svojim stručnjacima, Biskupska je konferencija na jesenskom plenarnom zasjedanju 1983. taj dokument odobrila te Kršćanskoj sadašnjosti povjerila da ga odmah objavi, što je ona učinila iste godine. Komisija KV BKJ odmah je, nakon objavljivanja toga temeljnoga, kurikularno koncipiranoga, programskoga evangelizacijsko-katehetskoga dokumenta, nastavila intenzivno raditi na stvaranju desetak evangelizacijsko-katehetskih planova i programa za osobe svih dobi i različitih životnih okolnosti, uključujući i predškolsku djecu te osobe s teškoćama u razvoju i drugim posebnim potrebama. Radi što bržega i kvalitetnijega ostvarenja toga velikog i razgranatog programskog projekta, ta je osamnaesteročlana Komisija (prijašnja je deveteročlana Komisija 1985. povećana za još devetero članova) – po sastavu interdisciplinarna, međugeneracijska i međurodna – uspostavila i razvila desetak programskih potprojekata te za njihovo ostvarenje osnovala desetak radnih skupina. Tako je, od 1980. do 1990./1991., gotovo stotinjak stručnjaka izravno, te više stotina njihovih suradnika neizravno i/ili izravno, sudjelovalo u izradbi različitih izvornih hrvatskih evangelizacijsko-katehetskih planova i programa, uključujući i kurikularno koncipirane vjeronaučne planove i programe za osnovnu i srednju

školu (1991.) te za vjerski odgoj djece predškolske dobi u izvanobiteljskim uvjetima (1992.), i nešto kasnije za vjerski odgoj i obrazovanje osoba s teškoćama u razvoju (s posebnim potrebama).

Iz svega toga biva očito da je Katolička crkva u Hrvatskoj u velikoj mjeri bila spremna, u vrijeme demokratskih promjena 1990./1991., za ugrađivanje katoličkoga vjerskog odgoja i obrazovanja u hrvatski osnovnoškolski, srednjoškolski i predškolski odgojno­ obrazovni sustav, te za trajno provjeravanje i usavršavanje katoličkoga vjerskoga odgoja i obrazovanja u školi i dječjim vrtićima. To se očitovalo, među ostalim, i razmjerno brzom izradbom i objavljivanjem, također kurikularno koncipiranih, obnovljenih planova i programa, na tragu i u kontinuitetu s onima iz 1991., za katolički vjeronauk u osnovnoj školi (1998., 2003., 2006.), te za katolički vjeronauk u srednjoj školi (2002. i 2009.). Naravno, to se očitovalo i u odobrenju mjerodavnih crkvenih i državnih prosvjetnih vlasti da dotadašnji vjeronaučni udžbenici za osnovnu školu, u koje su još polovinom 1970-ih i u prvoj polovini 1980-ih godina bili ugrađivani svi bitni tematsko-sadržajni i metodičko-komunikacijski aspekti

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

suvremenoga katoličkoga školskog vjeronauka (UTRG, K 3, K 4, PNG, PZ, PUS i SD), budu obvezni udžbenici za katolički vjeronauk u osnovnoj školi tijekom višegodišnjega prijelaznog razdoblja, tj. dok se ne izradi obnovljeni plan i program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi i dok se prema obnovljenomu planu i programu ne izrade novi vjeronaučni udžbenici.

Najnoviji su hrvatski vjeronaučni udžbenici za katolički vjeronauk u osnovnoj školi (u nakladi KS-a), prema obnovljenome planu i programu iz 1998. i 2003., izrađeni između 2003. i 2007.: Za stolom ljubavi i pomirenja (2003.), Na putu vjere (2004.), Ja sam put (2003.), Pozvani na slobodu (2003.), Zajedno u ljubavi (2003.), S Kristom u život (2007.). Razumljivo, i u tim se najnovijim vjeronaučnim udžbenicima u znatnoj mjeri prepoznaje potrebno poštovanje kontinuiteta s udžbenicima koji su im prethodili – i u tematsko-sadržajnom, i u metodičko-komunikacijskom pogledu.

Međutim, valja hrabro i ponizno priznati ono čega posljednjih petnaestak godina gotovo i nema u Bibliografiji pastoralno-katehetskih izdanja Kršćanske sadašnjosti u biblioteci »Katehetski priručnici«. To su prijeko potrebna izdanja za oživljavanje i daljnji mnogo kvalitetniji razvitak crkvene kateheze, odnosno dubljega uvođenja u vjeru i život kršćanske zajednice (obiteljske, župne i drugih zajednica), namijenjene osobama svih životnih dobi i drugih životnih okolnosti. No ta nam činjenica ne treba biti razlogom za međusobno spočitavanje, i još manje za uzajamno prebacivanje krivnje na »one druge«, nego djelotvornim nadahnućem i poticajem da, u suradnji mnogih s mnogima, jedni drugima darujemo ono najbolje što u sebi i drugima prepoznajemo kao primljeni dar.

iii . a udiovizualni mediji Pastoralno-katehetske službe k ršćanske sadašnjosti (P aks - a )

Uvod

Slično kao i tekstovi prvoga i drugoga poglavlja ovoga rada , i ovaj je tekst njegova trećeg poglavlja samo manji, skraćeni dio već spominjanoga mnogo opsežnijega rada pod zadanim naslovom Pastoralno­katehetska djelatnost Kr­

šćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.), pohranjenoga u arhivu Ekipe SYMBOLON.

Riječ je o kraćem prikazu djelatnosti PAKS-a u priređivanju, izradbi, raspačavanju, posuđivanju i prikazivanju različitih audiovizualnih medija te u osposobljavanju pastoralno-katehetskih i drugih djelatnika na području odgoja i obrazovanja za kvalitetnu primjenu postojećih i izradbu novih audiovizualnih medija.

Ovaj je prikaz audiovizualnih medija PAKS-a raspoređen u ovih šest glavnih točaka: 1. Dijapozitivi; 2. Dijamontaže; 3. Fotogovor; 4. Simboličke fotografije; 5. Biblijske slike »La Rochette«; 6. Dokumentarni i drugi filmovi.

1. Dijapozitivi

Problemi čovjeka [Kolekcija od četrdeset serija dijapozitiva za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje mladih i odraslih]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [hrv. izdanje priredili: Josip Baričević, Gabrijela Šabić, Miroslav Hlevnjak i suradnici];71 lektura i korektura pripadnoga teksta: Gabrijela Šabić; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: četiri tvrde plastične mape s po pet plastičnih folija, u kojima se ukupno nalazi 100 dijapozitiva tvrdih plastičnih okvira; na okvirima dijapozitiva otisnut je logo PAKS-a te broj serije i broj svakoga dijapozitiva; na naslovnici mape otisnut je naslov kolekcije, logo PAKS-a te naslov i broj niza »Audiovizualni govor«; na hrptu mape otisnut je naslov kolekcije, logo PAKS-a i po deset serija kolekcija; u mape su uloženi ofsetno umnoženi tekstovi kojima se kratko naznačuje sadržaj svakoga dijapozitiva te se daju metodičke upute za rad sa svakom pojedinom serijom dijapozitiva; tekst za svih četrdeset serija ima ukupno 110 str.; format mape i folija: 32×28 cm; format listića s pripadnim tekstom: 23×16 cm. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor« – 1 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). Naslov talijanskoga izvornika: Problemi del’uomo, LDC, Leumann (Torino), 1972.

71 Među ostalima, suradnici su bili (osobito u priređivanju uokvirenih dijapozitiva i opremanju plastičnih mapa za različite kolekcije dijapozitiva): Nives Kuhar, Bonita Kovačić, nekoliko sjemeništaraca franjevaca trećoredaca, i drugi.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

Kolekcija sadrži ukupno 400 dijapozitiva koji evociraju temeljna ljudska pitanja i probleme suvremenoga čovjeka. U priloženim tekstovima nalaze se sugestije kako se tim pitanjima i problemima može razmišljati u svjetlu Božje Riječi. Kolekcija se sastoji od četiri kompleta po deset serija. Svaka serija odgovara jednoj temi/tematskoj cjelini:

1. Serije 1 – 10: Zašto živjeti – Problem smrti – S onu stranu smrti – Izazov smrti – Otvorenost budućnosti – Robovanje stvarima – S onu stranu zida (od neprijateljstva do dijaloga) – Što hoćeš od mene čovječe (otkriti poruku u svakom susretu) – Iza rešetaka (osamljenost) – Snaga ljubavi.

2. Serije 11 – 20: Graditelji boljega svijeta – Za čovječnije društvo – Tvoj život je u tvojim rukama – Sudski postupak bez javnosti (imati hrabrosti preispitati sebe) – »Istina će vas osloboditi« – Prometej (oslobađanje čovjeka) – Ta čudna žeđ za beskrajnim (činjenica religioznosti) – Za Boga tu nema mjesta (pravo značenje religioznosti) – Pravo Božje lice (Krist: velika novost).

3. Serije 21 - 30: Seksualnost: ni trgovina ni tabu – Nije dobro da čovjek bude sam (duboko shvaćanje ljudske spolnosti) – Sraz dvaju svjetova (poznavanje i susret muškarca i žene) – Pomoć kao što je ona (prema sve ispravnijem poimanju žene) – Pomoć kao što je on (prema ispravnijem poimanju muškarca) – Prema ljubavi (sazreti za život u dvoje) – Vrijeme kušnje (zaruke) – Bit će dvoje jedno tijelo (pravi smisao braka) – Plodite se i množite (roditeljski poziv) – Rasti zajedno (život u današnjoj obitelji).

4. Serije 31 – 40: Djeca, ničija briga (položaj djece u današnjem svijetu) –Ljudi sutrašnjice (za zdrav razvoj djece u današnjem svijetu) – Logor bolesti (bolesnici) – Pri liječenju je najvažnija ljubav – Starost nije sramota – Stariji ljudi i njihovo mjesto u društvu – Iščupani iz vlastite zemlje (iseljenici) – Teškoće prilagođavanja (radnici u inozemstvu) – Gonjeni nepravdama (doseljenici, žrtve gospodarskih i društvenih kriza) – Emigracija, otvoreni problem.

Dijagovor. [Kolekcija od tristo dijapozitiva za vjerski i općeljudski odgoj djece, mladih i odraslih]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [hrv. izdanje prema francuskom izvorniku priredili: Josip Baričević, Gabrijela Šabić, Miroslav Hlevnjak i suradnici]; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975. Materijalni opis: dvije tvrde plastične mape s po osam plastičnih folija, u kojima se ukupno nalazi po 150 dijapozitiva tvrdih plastičnih okvira; na okvirima dijapozitiva otisnut je logo PAKS-a te broj svakoga dijapozitiva; na naslovnici

mape otisnut je naslov kolekcije, logo PAKS-a te naslov i broj niza »Audiovizualni govor«; na hrptu mape otisnut je naslov kolekcije, logo PAKS-a i broj dijapozitiva (na prvoj mapi: 1 -150, a na drugoj mapi: 151 – 300); u mape je uložen jedan ofsetno umnožen dvostrani listić s impresumom i s naznačenih dvadeset tema (tematskih cjelina); format mape i folija: 32×28 cm; format pripadnoga listića: 23×16 cm; Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor« – 2 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). (Naslov francuskoga izvornika: ÉQUIPE DIAPOLANGAGE, Diapolangage, Centre audiovisuel recherche et communication (CREC), Lyon, 1974.)

Ta kolekcija nema popratnoga teksta, osim naznake dvadeset tema (tematskih cjelina), kojima je imenovano dvadeset serija kolekcije. Razlog je tome to što su dijapozitivi vrlo sugestivni i sposobni evocirati duboke općeljudske i kršćanske vjerničke sadržaje što ih suvremeni čovjek u sebi nosi, te se njima želi poticati kreativnost pojedinaca i grupa, ne uvjetujući ih unaprijed danim tekstom. Kombinacijom tih dijapozitiva s dijapozitivima iz kolekcije Problemi čovjeka te kolekcije Krist u svojoj zemlji, može se izraditi velik broj dijamontaža s osobama (i za osobe) različitih dobi i drugih životnih okolnosti.72

Teme (tematske cjeline), kojima je imenovano dvadeset serija dijapozitiva te kolekcije, jesu: Simboli – Doba života – Stabla – Umjetnost – Cvijeće – Grafizmi – Priroda – Ljudski odnosi – Lica – Ključne geste – Imaginarno – Slobodno vrijeme – Kuće – Maske – Publicitet – Ljudske situacije – Patnja – Tehnika – Ljudski tipovi – Rad.

Krist u svojoj zemlji. [Kolekcija od deset serija s ukupno 526 biblijskih dijapozitiva za vjerski odgoj i obrazovanje s odraslima, mladima i djecom]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [hrv. izdanje priredili: Josip Baričević, Gabrijela Šabić, Miroslav Hlevnjak i suradnici: s talijanskoga izvornika preveo: Josip Kolanović]; lektura i korektura pripadnoga teksta s metodičkim uputama za rad s dijapozitivima: Gabrijela Šabić; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975. Materijalni opis: pet tvrdih plastičnih mapa s po osam plastičnih folija, u kojima se ukupno nalazi po nešto više od 100 dijapozitiva tvrdih plastičnih okvira, na kojima je otisnut logo PAKS-a te broj serije i broj svakoga

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

dijapozitiva; na naslovnici mape otisnut je naslov kolekcije, logo PAKS-a te naslov i broj niza »Audiovizualni govor«; na hrptu mape otisnut je logo PAKS-a te naslov kolekcije s naznačene dvije serije kolekcije, koje se nalaze u pojedinim mapama; u svaku je mapu uložen i pripadni tekst s uputama za rad s dijapozitivima; format mape i folija: 32×28 cm; format listića s pripadnim tekstom: 23×16 cm. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor« – 3 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). (Naslov talijanskoga izvornika: Cristo nella sua terra, Ed. Custodia di Terra santa, Gerusaleme, 1974.)

Serija 1: Palestina u Kristovo vrijeme: zemljopisni opis/prikaz – Judeja – Samarija – Galileja – Primorski pojas – Dolina rijeke Jordana – Pereja – Dekapolis.

Serija 2: Palestina u Kristovo vrijeme: političke prilike – Religiozne prilike – Jeruzalem, srce hebrejskog naroda.

Serija 3: Preteča – Marija.

Serija 4: Rođenje u Betlehemu – Mudraci i bijeg u Egipat – Skriveni život u Nazaretu.

Serija 5: Početak javnog djelovanja – U Jeruzalemu i u Samariji – U sinagogama Galileje.

Serija 6: Djelovanje u okolici Jezera – »Njegov« grad – Utemeljenje Kraljevstva – U Nainu i Nazaretu – Umnažanje kruha i Euharistija.

Serija 7: Na blagdan Pedesetnice – U Feniciji – Preobraženje – Na blagdan Sjenica.

Serija 8: Posljednja putovanja – Ususret smrti.

Serija 9: Cvjetnica – Ponedjeljak, utorak, srijeda – Pashalna večera –Smrtna muka, uhićenje i vjerski postupak.

Serija 10: Građanski postupak i osuda – Prema Kalvariji – Smrt i ukop –Uskrsnuće i uzašašće.

2. Dijamontaže

Zašto živjeti. [Dijamontaža za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima i odraslima]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [izradili: Miroslav Hlevnjak, Josip Baričević, Gabrijela Šabić i grupa mladih (srednjoškolaca i studenata)], KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: slikom, riječju i glaz-

bom u bitnome izražen sadržaj druge serije dijapozitiva iz kolekcije »Problemi čovjeka«; izabrani dijapozitivi u posebnom okviru za dijapozitive; magnetofonska vrpca sa snimljenim tekstom, glazbom i elektromagnetskim impulsima. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor – dijamontaže« – 1 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a).

Problem smrti. [Dijamontaža za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima i odraslima]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [izradili: Miroslav Hlevnjak, Josip Baričević, Gabrijela Šabić i grupa mladih (srednjoškolaca i studenata)], KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: slikom, riječju i glazbom u bitnome izražen sadržaj prve serije dijapozitiva iz kolekcije »Problemi čovjeka«, ali je tema znatno proširena i produbljena dijapozitivima iz kolekcije »Dijagovor«; izabrani dijapozitivi u posebnom okviru za dijapozitive; magnetofonska vrpca sa snimljenim tekstom, glazbom i elektromagnetskim impulsima. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor – dijamontaže« – 2 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a).

Učinit ću vas ribarima ljudi. [Dijamontaža za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima, odraslima i djecom]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [izradili: Miroslav Hlevnjak, Josip Baričević, Gabrijela Šabić i grupa mladih (srednjoškolaca i studenata)], KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: dijamontaža izrađena na pjesmu »Učinit ću vas ribarima ljudi« (pjeva grupa »Riječ« iz Zagreba) kombinacijom dijapozitiva iz kolekcija »Krist u svojoj zemlji«, »Problemi čovjeka« i »Dijagovor«; izabrani dijapozitivi u posebnom okviru za dijapozitive; magnetofonska vrpca sa snimljenim tekstom, glazbom i elektromagnetskim impulsima. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor – dijamontaže« – 3 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a).

Vidjeti. [Dijamontaža za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima i odraslima]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; hrv. izdanje prema francuskom izvorniku priredili: Miroslav Hlevnjak, Josip Baričević, Gabrijela Šabić i suradnici; francuski izvornik preveo: Josip Baričević; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: izabrani dijapozitivi u posebnom okviru za dijapozitive; magnetofonska vrpca sa snimljenim tekstom, glazbom i elek-

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

tromagnetskim impulsima. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor – dijamontaže« – 4 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). Francuski izvornik: [EQUIPE DU CREC], Voir. Montage audiovisuel, Lyon, 1974.

Nemoguće. [Dijamontaža za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima i odraslima]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; hrv. izdanje prema francuskom izvorniku priredili: Miroslav Hlevnjak, Josip Baričević, Gabrijela Šabić i suradnici; francuski izvornik preveo: Josip Baričević; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: izabrani dijapozitivi u posebnom okviru za dijapozitive; magnetofonska vrpca sa snimljenim tekstom, glazbom i elektromagnetskim impulsima. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor – dijamontaže« – 5 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). Francuski izvornik: [EQUIPE DU CREC], Impossible. Montage audiovisuel, Lyon, 1974.

Molitva nad materijom. [Dijamontaža za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s odraslima i mladima]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; hrv. izdanje prema francuskom izvorniku priredili: Miroslav Hlevnjak, Josip Baričević, Gabrijela Šabić i suradnici; francuski izvornik preveo: Josip Baričević; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: izabrani dijapozitivi u posebnom okviru za dijapozitive; magnetofonska vrpca sa snimljenim tekstom, glazbom i elektromagnetskim impulsima. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor – dijamontaže« – 6 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). Francuski izvornik: [EQUIPE DU CREC], Prière sur la matière. Montage audiovisuel, Lyon, 1974.

3. Fotogovor

Fotogovor. [Kolekcija od pet »albuma«/mapa umjetničkih simboličkih i dokumentarnih fotografija za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima, odraslima i djecom]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [hrv. izdanje priredili: Josip Baričević, Gabrijela Šabić, Miroslav Hlevnjak i suradnici]; francuski izvornik teksta s metodičkim uputama za serije 1–3 prevela:

Mirjana Dobrović; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: pet albuma/mapa od kvalitetnoga tvrđeg papira, u koje su uložene serije fotografija naznačene na njihovim naslovnicama; format mapa i fotografija: 24×16 cm.; priloženi tekst s metodičkim uputama uz serije 1–3: 17 str., format: 24×17 cm. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor« – 4 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a).

Naslovi i teme (tematske cjeline) tih pet albuma/mapa jesu:

1. Fotogovor. Serije 1–3:73 Ljudski odnosi – Čovjek i njegov plan – Izražavanje tijelom. [Brojevi fotografija od 1 do 48].

Serija 1: Ljudski odnosi: 1. Mladi pred kavanom WHA – 2. Kinez iz oblasti Canton – 3. Pokazivanje nakita – 4. Spomenik radnicima u Brazilu – 5. Skretnice – 6. Čekanje pred uredom za iseljenike – 7. Prokastrovska manifestacija – 8. Čovjek i maske – 9. Djevojka s cigaretom – 10. Odveli ga policajci – 11. Daleko od svakodnevne stvarnosti – 12. Manekenka – 13. Razvrstavanje pošte – 14. Sami na svijetu – 15. Svakodnevni život – 16. Polje riže u Vijetnamu.

Serija 2: Čovjek i njegov plan: 17. Radost života – 18. Usred velikih osoba – 19. Tragovi na pijesku – 20. Skulptura iz Rockfellerova centra u New Yorku – 21. San pri zalazu sunca – 22. Gigantska ruka – 23 Odrasli imaju svoga posla – 24. Zaspala starica – 25. Parada mladih sveučilištaraca u Lepzigu –26. Alkoholičar u Stockholmu – 27. Zaljubljeni na Washington Squareu – 28. Bonza (budistički svećenik. pri molitvi – 29. U velikoj trgovini – 30. Starica koja moli – 31. Mladi Marokanac – 32. Madagaskar.

Serija 3: Izražavanje tijelom.

Francuski izvornik: Pierre BABIN, Alain BAPTISTE, Claire BÉLISLE, Solange DUBÉ, Photolangage. Séries 1 – 3, Editions du Chalet, Lyon – Paris, 1970.

2. Fotogovor. Serije 4–11: Evanđelje danas. Fotografije evociraju stavove i situacije suvremenog čovjeka, kojima se aktualizira mnogostruka poruka evanđelja. [Brojevi fotografija od 53 do 148].

73 Uz serije 1–3 kolekcije Fotogovor priređen je i priložen hrvatski prijevod francuskoga teksta s metodičkim uputama za rad s fotografijama. Uz ostale serije te kolekcije nije priređen takav tekst, ali tekst uz serije 1–3 može vrlo korisno poslužiti i za ostale serije. Osim toga, za sve će ostale serije moći vrlo dobro poslužiti i već spomenuti priručnik Fotogovor

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

167

Francuski izvornik: Pierre BABIN, Alain BAPTISTE, Claire BÉLISLE, Photolangage. Séries 6 – 11, Editions du Chalet, Lyon – Paris, 1970.

3. Fotogovor. Grupe: Fotografije pomažu animatoru, pojedinim članovima grupe i grupi kao cjelini da se što brže i što istinitije izraze. To pogoduje stvaranju grupe i njezinu hodu prema sve većoj zrelosti na razini razmišljanja i angažmana. [Brojevi fotografija od 149 do 196].

Francuski izvornik: Pierre BABIN, Alain BAPTISTE, Claire BÉLISLE, Ginette LONJARRET, Photolangage. Groupes, Editions du Chalet, Lyon –Paris, 1970.

4. Fotogovor. Vrednote suvremenog čovjeka: Fotografije evociraju mnoge vrijednosti koje se danas često dovode u pitanje i različite modele preko kojih se one žive. [Brojevi fotografija od 197 do 292].

Francuski izvornik: Pierre BABIN, Claire BÉLISLE, Alain BAPTISTE, Photolangage. Valeurs en discussion, Editions du Chalet, Lyon – Paris , 1972.

5. Fotogovor Slavljenje života: osobito za pripremu sakramenta krštenja – za razgovore o obiteljskom odgoju – za pripremu sakramenta ženidbe. [Brojevi fotografija od 293 do 340].

Francuski izvornik: Alain BAPTISTE, Claire BÉLISLE, Hubert ROBERT, Photolangage. Célébrer la vie, Editions du Chalet, Lyon – Paris, 1972.

4. Simboličke fotografije74

Kolekcija od pet »albuma«/mapa umjetničkih simboličkih i dokumentarnih fotografija za vjerski i općeljudski odgoj i obrazovanje s mladima, odraslima i djecom; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [hrv. izdanje priredili: Josip Baričević, Gabrijela Šabić, Miroslav Hlevnjak i suradnici]; francuski izvornik teksta s metodičkim uputama za serije 8–6 prevela: Mirjana Dobrović; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: pet albuma/mapa od kvalitetnoga

74 Kolekcija od 5 albuma/mapa pod nazivom Simboličke fotografije, koja sadrži ukupno 124 umjetničke simboličke i dokumentarne fotografije velikoga formata (32×25 cm, te iznimno 32×50 cm), po svojoj naravi i namjeni zapravo pripada fotogovoru. Međutim, autori/ urednici te kolekcije različiti su od autora/urednika kolekcije pod nazivom Fotogovor, pa ih je, najvjerojatnije zbog uredničko-autorsko-nakladničkih razloga, trebalo različito i nazvati, to više što su objavljeni kod istoga izdavača/nakladnika (Editions du Chalet, Lyon – Paris).

tvrđeg papira, u koje su uložene serije fotografija naznačene na njihovim naslovnicama; format mapa i fotografija: 32×25 cm, te iznimno 32×50 cm; priloženi tekst s metodičkim uputama uz serije 8–6: 110 str., format: 23,50×16,50 cm. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor« – 5 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a).

Umjetničke simboličke i dokumentarne fotografije iz te kolekcije, slično kao fotografije iz kolekcije Fotogovor, evociraju i bude u nama sadržaje (doživljaje, spoznaje i vrijednosne stavove) što ih u sebi nosimo, te »izriču« najrazličitije situacije koje živi suvremeni čovjek. Metodičke upute o različitim načinima metodičko-komunikacijske primjene tih fotografija, nalaze se u već spomenutom priručniku Fotogovor i priloženom tekstu s metodičkim uputama uz serije 8–16.

1. Simboličke fotografije. Serije 8–1675 [Brojevi fotografija od 529 do 564]. Brojevi fotografija: 529 – Kao kroz zid; 530 – Sav u uhu; 531 – Tajne na uho; 532 – Svemir nam govori; 533 – Prijeteće zidine; 534 – Gospodar materije; 535–536 – Isti napor; 537 – Kamo nestaju stube; 538 – Ima li izlaza; 539 – Odbačena valom; 540 – Glazba je izbavljenje; 541 – Tišina jest punina ili »Budin učenik«; 542 Mir sklopljenih ruku; 543 – Vertikalna dimenzija ili »Islamska molitva«; 544 – Svijeće, čemu?; 545–546 – Gdje je njihova domovina?; 547 –Noć je njihova svjetlost; 548 – Pokažite svoje papire!; 549 – Svakodnevna riža; 550 – Sam za jelom; 551 – Jedni protiv drugih; 552 – Kad je zdjela prazna; 553–554 – Novi dijalog?; 555 – Nepriznat rad; 556 – Dva svijeta; 557 – Ljubav, čarobnica; 558 – Dovoljna je samo ruka; 559 – Ne prilazite!; 560 – Čas izbora; 561 – Onostranost stvari; 562 – S onu stranu suza; 563 – Što je istina?; 564 –Oboren, ali pobjednik.

2. Simboličke fotografije. Serije 17–20 [Brojevi fotografija od 565 do 580].

3. Simboličke fotografije. Serije 21–26 [Brojevi fotografija od 581 do 604].

4. Simboličke fotografije. Serije 27–32 [Brojevi fotografija od 605 do 628].

5. Simboličke fotografije. Serije 33–38 [Brojevi fotografija od 628 do 652].

75 Francuski izvornik: P. IMBERDIS i J. SERVEL, Photos simboliques. Audiovisuel: Monde et foi. Editions du Chalet, Lyon – Paris, 1970.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

5. Biblijske slike »La Rochette«

Biblijske slike »La Rochette« [Kolekcija biblijskih starozavjetnih i novozavjetnih slika za susrete s djecom, mladima i odraslima]; uredili: Josip Baričević i Miroslav Hlevnjak; [hrv. izdanje priredili: Josip Baričević, Gabrijela Šabić, Miroslav Hlevnjak i suradnici]; KS, Zagreb, 1975. Materijalni opis: 79 reprodukcija kolaža/crteža biblijskih motiva/situacija; četverobojni tisak; izrazita kvaliteta papira i otiska; format: 32×25 cm. Nakladnička cjelina (niz): »Audiovizualni govor« – 6 Pastoralno-katehetske službe Kršćanske sadašnjosti (PAKS-a). Francuski izvornik: [Images bibliques.] Dessein: Abbaye de la Rochette, Editions du Chalet, Lyon, 1970.

Kolekcija 79 biblijskih slika iz Opatije »La Rochette« u Francuskoj. Riječ je o vrlo zanimljivim reprodukcijama kolaža/crteža dvadesetak ključnih starozavjetnih i šezdesetak novozavjetnih motiva/situacija, koji se odlikuju jednostavnošću, stilizacijskom čistoćom i privlačnošću za osobe svih životnih dobi i drugih životnih okolnosti.

6. Dokumentarni i drugi filmovi

Riječ je u prvom redu o četiri dokumentarna filma u realizaciji i produkciji PAKS-a, zatim o šest dokumentarnih filmova, u realizaciji kojih je PAKS samo djelomično sudjelovao, te o sedam snimljenih ali nedovršenih filmova u realizaciji PAKS-a.

Nadalje, ovdje je također riječ o kratkometražnim i dugometražnim filmovima (dokumentarnim, animiranim i igranim), koje je PAKS, radi ostvarivanja svoje višestruke djelatnosti, posuđivao iz Filmoteke 16 u Zagrebu, te o filmovima koji su se iz Filmoteke 16 mogli posuđivati preko PAKS-a.

a) Dokumentarni filmovi (u realizaciji i proizvodnji

Pak S -a)

Tri večeri, scenarij: Josip Baričević, tekst i režija: Josip Turčinović i J. Baričević, čita: J. Baričević, snimatelj: Vladimir Rostohar, montaža: Tea

Brunšmid, proizvodnja: PAKS, god.: 1973., trajanje: 24 min., boja: crno-bijela, 16 mm.76

76 Taj je film nastao u listopadu, studenom i prosincu 1973. Glavna mu je svrha bila na zgusnut i što konkretniji način, na Teološko-pastoralnom tjednu u siječnju 1974. u Zagrebu te na daljnjim teološko-pastoralnim i pastoralno-katehetskim stručnim skupovima, predstaviti kratkoročni i dugoročni Plan rada PAKS-a, s naglaskom na stvaranju i prezentaciji suvremenih medijsko-komunikacijskih i metodičko-komunikacijskih pristupa u vjeronaučnim susretima s mladima (srednjoškolcima, radničkom mladeži i studentima), i to radeći s njima u manjim skupinama po načelima grupne dinamike (uključujući i tematski centriranu interakciju –TZI). U tom je pedagoško-katehetskom filmu do izražaja osobito došao rad s fotogovorom, simboličkim fotografijama, dijapozitivima »Problemi čovjeka«, te početak izradbe dijamontaže, kao i razgovor o mogućnostima rada s filmom na vjeronaučnim i drugim susretima s mladima. Jedan od glavnih ciljeva rada s mladima, koji je zabilježila filmska kamera 16 mm u filmu »Tri večeri«, bio je početak stvaranja vjeronaučnoga plana i programa pri početku vjeronaučne godine, polazeći od osobnih općeljudskih i vjerničkih iskustava i promišljanja mladih. Tako su se tijekom trovečernjega rada s grupom mladih od 15 do 20 članova u samostanskim prostorijama sv. Franje u Odri, među ostalim, posebno očitovale ove teme/iskustva/ pitanja: sloboda – istinska komunikacija – osamljenost – smisao života – problem alkoholizma i narkomanije – ljubav – socijalna pravda – angažman za bolji svijet – djelotvorna vjera – novi govor vjere (u vremenu novih audiovizualnih medija) … Pitanje formiranja grupe srednjoškolaca i sveučilištaraca za trovečernji rad u Odri, nije bilo teško riješiti. Za pomoć sam zamolio tadašnjega župnika župe Sv. Blaža Danijela Labaša i njegova kapelana Petra Ribarića te župnika župe Bl. Marka Križevčanina u Zagrebu Franju Juraka, predloživši im da me pozovu na jedan od njihovih vjeronaučnih susreta s mladima. Oni su rado prihvatili taj prijedlog. Naravno, na njihove sam vjeronaučne susrete (u svakoj župi po jedan) poveo, uz njihovo dopuštenje, profesionalnoga filmskog snimatelja, suradnika KS-a, Vladimira Rostohara. Mladima sam kratko priopćio da bih, s onima koji to žele, tijekom tri večeri htio proboraviti s njima razgovarajući o važnim ljudskim i vjerničkim pitanjima, i to tako da svatko može doći do izražaja, polazeći od svojih pitanja i svojih životnih iskustava. Tako je stvorena nova vjeronaučna grupa (naravno, privremena) bez ikakvih teškoća.

Na TPT-u u siječnju 1974. film je, premijerno projiciran na velikom filmskom platnu u Velikoj dvorani u Dječakom sjemeništu na Šalati u Zagrebu pred gotovo tisuću pastoralnih djelatnika, bio doživljen kao velika novost. Većina ga je primila s oduševljenjem, ali bilo je i onih koji su filmom bili zbunjeni, pitajući se kakav bi to bio vjeronauk u kojemu mladi postavljaju tolika pitanja umjesto da im se odmah daju odgovori na njihova eventualna pitanja. Očito, mnogima je u to vrijeme bio vrlo stran problemsko-istraživački i stvaralački pristup u vjeronaučnim susretima, u kojima je prijeko potrebno otkrivati i stvarati novi govor vjere, uključujući, i to na poseban način, suvremen i kvalitetan audiovizualni govor.

Na temelju višedesetljetnoga iskustva s prikazivanjem toga filma mladima i odraslima (u filmskoj 16-milimetarskoj, VHS i DVD verziji), posebice studenticama i studentima Katehetskoga instituta KBF-a u Zagrebu (sve do ak. god. 2007./2008.), čini se da se može reći da su mnogi sadašnji mladi i odrasli impresionirani činjenicom kako su prije tri i pol desetljeća

Pastoralno-katehetska

Filmski zapisi 1, tekst: Josip Turčinović, realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, god.: 1974., trajanje: 14 min., boja: crno-bijela, 16 mm.77

Filmski zapisi 2, realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, god.: 1974., trajanje: 18 min., boja: crno-bijela, 16 mm.78

Filmski zapisi 3, tekst: Luka Depolo, Živko Kustć, Josip Turčinović; realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, god.: 1974., trajanje: 8 min, boja: crno-bijela, 16 mm.

Solin ‘76, scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1977., trajanje: 22 min., boja: color, 16 mm.

Treći s pile, redatelj, scenarist, snimatelj: Vladimir Rostohar, god.: 1974., trajanje: 22 min., boja: crno-bijeli, 16 mm.

Na putu pomirenja – hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim 1975., scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 17 min., boja: color, 16 mm.

Ljudima prijatelj (Beatifikacija Leopolda Mandića), scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 16 min, boja: color, 16 mm.

Biše vesela sva zemlja – Biskupija ‘78, redatelj i scenarist: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 22 min., boja: color, 16 mm.

Istarska Crkva jedna , scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 35 min., boja: color, 16 mm.

mladi imali vrlo slična, a u ponečem i ista, temeljna ljudska i vjernička pitanja, koja imaju i današnji mladi. U vezi s time, spomenuo bih da je na prikazivanju toga filma, sa studentima IV. godine Katehetskoga instituta ak. g. 2007./2008., bila i jedna sudionica trovečernjih odranskih vjeronaučnih susreta u kasnu jesen 1973., tadašnja maturantica a kasnije dugogodišnja i sadašnja novinarka i voditeljica emisija na HTV-u.

77 Kratki opis sadržaja toga filma, vidi u: Katalog PAKS­ a iz 1975., str. 19.

78 U tom je filmu riječ o Katehetskoj ljetnoj školi 1974. u Rijeci. O njemu više vidi u: Isto, str. 19.

79 Popis filmova pod tim naslovom, vidi također u: Stipe BAGARIĆ, Audiovizualna sredstva Kršćanske sadašnjosti u ovome Zborniku.

c) Snimljeni, ali nedovršeni filmovi (u realizaciji Pak S -a).80

Kardinal Šeper, snimatelj: Miroslav Hlevnjak, asistent: Stipe Bagarić.

Ređenje biskupa Kokše, snimatelj: Miroslav Hlevnjak, asistent: Stipe Bagarić.

Maglajsko svetište, snimatelj: Miroslav Hlevnjak, asistent: Stipe Bagarić.

Zaragoza, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

Katehetska ljetna škola ‘75, snimatelj: Miroslav Hlevnjak, asistent: Stipe Bagarić.81

Seminar u Odri, snimatelj: Miroslav Hlevnjak, asistent: Stipe Bagarić.82

Vjeronaučna olimpijada – Izložba , snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

d) Ostali filmovi u realizaciji i proizvodnji Kršćanske sadašnjosti 83

Svi su filmovi u realizaciji i proizvodnji Kršćanske sadašnjosti istodobno bili i filmovi PAKS-a, preko kojega se u velikoj mjeri ostvarivalo stručno upoznavanje pastoralno-katehetskih djelatnika s tim filmovima, i to ne samo za njihovo izravno pastoralno-katehetsko djelovanje nego i za promicanje njihove opće duhovno-religiozne kulture na području tadašnjega filmskog izražavanja i filmskog stvaralaštva.

80 Popis tih snimljenih ali nedovršenih filmova, također vidi u spomenutom radu Stipe Bagarića.

81 Riječ je o V. katehetskoj ljetnoj školi, održanoj od 7. do 12. srpnja 1975. u Zagrebu. Stoga ta filmska građa može biti korisna za istraživanje doprinosa katehetskih ljetnih škola sedamdesetih godina prošloga stoljeća koncilskoj i poslijekoncilskoj pastoralno-katehetskoj obnovi u nas.

82 Radi se o filmskom zapisu seminara »Novi katehetski priručnici«, koji je održan pod glavnim vodstvom Alberta Höfera i njegovih suradnika, u prostorijama PAKS-a u Odri od 25. do 29. kolovoza 1975.

83 Popis tih filmova vidi također u spomenutom radu Stipe BAGARIĆA, a popis i kratak opis nekih od njih (proizvedenih do srpnja 1975.), vidi u: Katalog PAKS­ a iz 1975., str. 16–18.

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

e) Kratkometražni i dugometražni filmovi koji su se preko Pak S -a mogli posuđivati iz Filmoteke 16 84

Ovdje valja istaknuti kako je važna i potrebna bila vrlo plodna suradnja između PAKS-a i Filmoteke 16 sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koja se u znatnoj mjeri nastavila i 1980-ih i 1990-ih godina preko Ekipe SYMBOLON i Katehetskoga instituta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – u mnogom pogledu važna, dragocjena i prijeko potrebna suradnja: u profesionalnom, duhovno-kulturnom, duhovno-vjerničkom, pa i u financijskom smislu. Uz napomenu, da je za kvalitetno i uspješno ostvarivanje takve uzajamne suradnje bila potrebna dobra mjera hrabrosti, kreativnosti i mudrosti. u mjesto zaključka

Nedostatnost je ovoga rada očita i razumljiva, ali mu je možda upravo u tome i jedna od njegovih boljih strana – stanovit sadržajni i metodološki poticaj i nadahnuće za daljnja što pouzdanija i potpunija istraživanja koncilske i poslijekoncilske pastoralno-katehetske obnove na hrvatskom jezičnom području.

Ono što bih još, umjesto zaključka, na kraju ovoga rada posebno želio zabilježiti jest nekoliko napomena o PAKS-ovim i SYMBOLON-ovim seminarima i drugim skupovima za stručno osposobljavanje pastoralno-katehetskih djelatnika, nekoliko napomena o nekadašnjoj analognoj i današnjoj audiovizualnoj tehnici i tehnologiji, te, naposljetku, nekoliko riječi iskrene i duboke zahvalnosti prema mnogim osobama, inicijativama i ustanovama, koje su uvelike nadahnjivale i djelotvorno podupirale djelovanje PAKS-a i SYMBOLON-a.

1. Onome što je u ovome radu, izravno i/ili neizravno, već rečeno o PAKS-ovim višednevnim intenzivnim seminarima za osposobljavanje pastoralno-katehetskih djelatnika u poznavanju, primjeni postojećih i izradbi novih audiovizualnih medija (AV-seminarima), te o takvim seminarima za

84 Popis i kratak opis sadržaja mnogih kratkometražnih i desetak dugometražnih filmova, vidi u: Katalog PAKS­ a iz 1975., str. 22–27.

osposobljavanje pastoralno-katehetskih djelatnika u poznavanju, primjeni i stvaranju novih vjeronaučnih knjiga/katehetskih priručnika (NKP-seminari), ovdje bih još dodao ovo: Ekipa PAKS-a, s brojnim suradnicima, te je seminare nastojala kvalitetno pripravljati te ih interdisciplinarno i timski izvoditi, i to u višednevnom studijskom, rekreativnom i duhovno-molitvenom susretanju – u dobro opremljenim te za plenarni i grupni rad prikladnim prostorijama. Naravno, za održavanje takvih seminara u mnogom je pogledu upravo idealan bio nov, moderan i prostorijama bogat Samostan sv. Franje Asiškoga u Odri, u kojemu je od 1968. do 1973. bilo smješteno sjemenište i klasična gimnazija franjevaca trećoredaca glagoljaša, a od proljeća 1974. do rujna 1979. bio smješten PAKS, te od rujna 1979. i Ekipa SYMBOLON, u više (uz povoljne uvjete unajmljenih) prostranih prostorija.85

2. PAKS je također mnoge svoje višednevne i jednodnevne seminare te druge stručne skupove održavao i izvan svoga sjedišta – u domovini i inozemstvu: u mnogim mjestima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji te u hrvatskoj »dijaspori« diljem Europe, osobito u Njemačkoj. Osim toga, takva se djelatnost PAKS-a »prelijevala« i na mnoge druge razine/ustanove: osobito na katehetske ljetne škole i na Katehetsko vijeće BKJ (od 1974.), na katehetske zimske škole i na Uniju viših redovničkih poglavarica (od 1974.), na mjerodavne razine/institucije mnogih (nad)biskupija te muških i ženskih redovničkih zajednica na području tadašnje Jugoslavije (od 1974.). PAKS-ova se djelatnost u dobroj mjeri integrirala i u redovitu formaciju budućih katehistica i kateheta (vjeroučiteljica i vjeroučitelja), osobito od proljeća 1978., kada je tadašnji predstojnik Katehetskoga instituta KBF-a u Zagrebu Josip Ladika, u ime Fakulteta, pozvao voditelja PAKS-a da, sa svojim suradnicima, sudjeluje u izradbi koncepcije i konkretnoj realizaciji radikalne obnove dotadašnjega dvogodišnjeg Katehetskog instituta (KI-a).86

3. Osim onoga što je već usputno rečeno o nekadašnjoj analognoj i sadašnjoj digitalnoj audiovizualnoj tehnici i tehnologiji, ovdje bih najprije još jednom ponovio kako je važna izrazita estetska i tehnička kvaliteta audiovizualnih i drugih medija, te njihovo dostatno poznavanje i solidna osposobljenost

85 Slično se može reći i o seminarima Ekipe SYMBOLON (nakon rujna 1979., kada je ona osnovna).

86 U tom je pogledu, nakon 1979., slično djelovala i Ekipa SYMBOLON

Pastoralno-katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.)

za uporabu suvremene audiovizualne medijske tehnike i tehnologije (one koja je bila suvremena prije nekoliko desetljeća i one koja je sada suvremena). Isto bih tako ponovno naglasio kako je, iznad i prije svega, važna profesionalna, općeljudska i duhovna kvaliteta osoba koje sudjeluju u primjeni postojećih i stvaranju novih audiovizualnih i drugih medija, i to u samoprijegornoj i nesebičnoj interdisciplinarnoj i timskoj uzajamnoj suradnji mnogih s mnogima, uključujući u tu suradnju mnoge mlade i odrasle iz kršćanskih (osobito župnih i obiteljskih) zajednica, te iz osnovnoškolskoga, srednjoškolskoga i visokoškolskoga životnog okružja. I, dakako, u svoj toj uzajamnoj suradnji, ne pitajući se u prvom redu što ćemo dobiti, nego – što ćemo od svoga dragocjenog drugima dati.

4. A sasvim na kraju, nakon višemjesečnoga intenzivnog druženja s mnogim osobama, događajima i ustanovama – tijekom pisanja ovoga rada – riječi duboke zahvalnosti, zbog iskustva primljena dara u suradničkome i prijateljskom susretanju mnogih s mnogima, kao da same od sebe naviru i kao da, istodobno, jedne druge pozivaju na diskretnu šutnju. Pritom vjerojatno svoj udio ima i stanovita bojazan da bi poimenično iskazivanje zahvalnosti moglo postati nesvjesnim doprinosom bezimenosti nekih kojima ovdje njegovanje spomena pripada. Pogotovo, kada se ima na umu da su u djelatnosti PAKS-a i Ekipe SYMBOLON izravno sudjelovale stotine osoba te desetci ustanova i sličnih inicijativa, a neizravno su u toj djelatnosti imale udjela tisuće i stotine tisuća osoba. No, unatoč tome, ipak se ovdje izrijekom usuđujem s posebnom zahvalnošću spomenuti nekih osoba i nekoliko ustanova.

Ponajprije, to su svi djelatnici Kršćanske sadašnjosti, na čelu s Josipom Turčinovićem, Vjekoslavom Bajsićem i Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem, posebice zbog njihove dalekovidnosti očitovane osnivanjem PAKS-a, te zbog njihova povjerenja koje su trajno iskazivali prema voditelju, ostalim djelatnicima PAKS-a i SYMBOLON-a, i njihovim brojnim suradnicima, pa i onda kada su stanovite razlike bile uzrokom uzajamne patnje ali i uzajamnoga trajnog sazrijevanja za još istinskije uzajamno osobno i profesionalno poštovanje. Ovdje bih također još poimence spomenuo trojicu djelatnika KS-a, koji su istodobno bili vrlo zauzeti i dragocjeni stručni suradnici PAKS-a i Ekipe SYMBOLON, a to su: Bonaventura Duda, Aldo Starić i Roman Turčinović. Naravno, tu pripadaju već poimence spomenuti stalni djelatnici PAKS-a i SYMBOLON-a, te njihovi brojni suradnici.

S dubokom se zahvalnošću ovdje također spominjem mnogih osoba i ustanova iz inozemstva, s kojima je PAKS, a kasnije i Ekipa SYMBOLON, bio u trajnoj višestrukoj profesionalnoj i prijateljskoj suradnji, od kojih neki oblici i dalje traju. Između njih bih posebno izdvojio već spomenutu belgijsku frankofonsku ustanovu Entraide d’Eglises (Uzajamna partnerska pomoć Crkava), kojoj je inicijatorica njezina osnutka (1957.) i dugogodišnja generalna tajnica njezina Upravnoga odbora bila Françoise Le Cocq de Pletincx, koju su za tu službu potvrdila trojica ordinarija belgijskih frankofonskih (nad)biskupija.

I, naposljetku, najdublju zahvalnost osjećam prema Biskupskoj konferenciji Jugoslavije i, kasnije, prema Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, posebno prema zagrebačkom nadbiskupu i predsjedniku BK Franji Kuhariću, te predsjedniku Katehetskoga vijeća BK đakovačkom i srijemskom biskupu Ćirilu Kosu, koji su nas bodrili u našemu radu i prema nama trajno iskazivali temeljno povjerenje i poštovanje. A prema svojoj franjevačkoj trećoredskoj glagoljaškoj zajednici, na provincijskoj i mjesnoj odranskoj razini, koja je meni osobno, djelatnicima i suradnicima PAKS-a i Ekipe SYMBOLON u mnogom pogledu omogućila natprosječne uvjete za djelatnost o kojoj je ovdje riječ –osjećam zahvalnost o kojoj je vjerojatno najbolje nastojati svakodnevno diskretno i dovoljno djelotvorno svjedočiti.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

u vod

Upoznavanje crkvene povijesti u Hrvata je zadaća koje su bili svjesni, više ili manje, svi naraštaji crkvenih povjesničara i izdavača u drugoj polovini 19. st. i u stoljeću koje je upravo minulo. Stoga je razumljivo da je već 1970. godine, tj. dvije godine nakon osnivanja, Kršćanska sadašnjost pokrenula niz Analecta Croatica christiana s namjerom da u njemu objavljuje građu i studije za povijest kršćanstva i Crkve među Hrvatima. Premda takva građa i studije nisu neposredno pripadale prvotnom programu Kršćanske sadašnjosti, niz je dočekan i prihvaćen s punim razumijevanjem crkvenih povjesničara i svih onih u Crkvi u Hrvata koji su željeli znati nešto više o vlastitoj prošlosti. Opravdano je napomenuti da su neke knjige iz tog niza sa zadovoljstvom primili i građanski historičari. Do danas je u tom nizu objavljeno 38 knjiga.1

1 Tomislav J. Šagi-Bunić je s više neposrednog poznavanja pokretanja niza Analecta Croatica christiana zabilježio svoje uspomene na taj događaj: »Kršćanska sadašnjost« se iste godine (1970.) smjelo odlučila na još jedan dalekosežan pothvat: osnivanje biblioteke »Ana-

Kršćanska sadašnjost je 1976. proširila svoje zanimanje na povijesna, jezikoslovna i književna izdanja rijetkih starih knjiga. Taj je novi niz nazvan Bibliofilska izdanja i radni reprinti, a u njemu se nižu tzv. radni reprinti rijetkih starih knjiga iz hrvatske duhovne baštine i razna svečana izdanja. Dakle, sadržajno taj niz nije isključivo usmjeren objavljivanju crkveno-povijesne literature, ali ipak u njemu pretežu upravo knjige tog sadržaja. Do sada taj niz broji više od 30 izdanja. Nema sumnje da je taj niz blizak glavnom nizu crkveno-povijesnih izdanja Kršćanske sadašnjosti – Analecta Croatica christiana, ali mu je još daleko bliži crkveno-povijesni časopis Croatica christiana periodica. Pokrenula ga je Kršćanska sadašnjost 1977. godine u suradnji s Institutom za crkvenu povijest pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Taj časopis je već stigao do svog šezdesetog broja. Časopis je prihvatio istu zadaću kao i spomenuti niz jer mu je zadaća zapravo komplementarna. Iste, 1977. godine Kršćanska sadašnjost je uspostavila suradnju i s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Zagrebu pokrenuvši niz Bibliografije, i to bibliografija knjiga, brošura, muzikalija, rasprava i članaka. U tom nizu su najvažniji svesci pod naslovom Hrvatska kršćanska bibliografija (tri sveska, 1977., 1980. i 1992.). God. 1980. Kršćanska sadašnjost se pridružuje već provjerenim izdavačima ilustriranih monografija iz hrvatske sakralne baštine objavljujući zajedno s Vijećem Biskupske konferencije za hrvatsku migraciju knjigu više autora Katolička crkva i Hrvati izvan domovine (Zagreb, 1980.). U tom nizu Monografije objavljuje djela gotovo redovito u suizdavaštvu.

lecta Croatica christia na«, namijenjene izdavanju studija i građe za povijest kršćanstva i Crkve medu Hrvati ma. Ta je biblioteka, u neku ruku, paralelna biblioteci »Teološki radovi«, jer omogućuje da se izdaju doktorske dizertacije i drugi istraživački radovi s područja naše domaće crkvene povijesti, ali je njezina zamisao po samoj naravi stvari opsežnija, jer se »samo iz povijesti može razumjeti sadašnjost, da bi se onda pokušali zacrtati putevi budućnosti« i jer se »iz dubokih korijena tradicije, bistrovidom smionošću usvajajući u njoj sve što naprijed kreće, ostvaruju svi povijesni pomaci«. Prvi svezak te biblioteke pojavio se pred čitateljima u siječnju 1971. Ne bismo bili istiniti ako bismo prešutjeli činjenicu da je taj pothvat u nekim svećeničkim krugovima primljen s mrmljanjima; ali je također činjenica da je ta biblioteka među onima koji misle primljena s radošću i poštovanjem i da je dosada stekla znatan ugled. Još se u toj biblioteci nisu pojavili svesci s građom iz crkvene povijesti, kako je planirano, ali je g. 1977. počeo izlaziti u »Kršćanskoj sadašnjosti« časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu »Croatica christiana periodica«. Tomislav J. ŠAGI-BUNIĆ, »Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968–1978)«, u: Kršćanska sadašnjost 1968.–1993., Zagreb, 1993.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

Već 1983. godine Kršćanska sadašnjost započinje izdavanje novog niza povijesnih izvora Croatica christiana fontes. Riječ je o pisanim spomenicima i opsežnijim vrelima za povijest kršćanstva i Crkve među Hrvatima s proukom rukopisa, popratnim studijama i indeksima na izvornom jeziku; neki od tih rukopisa su objavljeni i u hrvatskom prijevodu. Vlastitost tog niza jest i u tome što Kršćanska sadašnjost u objavljivanju tih radova rado i često koristi pomoć suizdavača. Niz počinje s Tractatus de Ecclesia Ivana Stojkovića u suizdanju s Hrvatskom dominikanskom provincijom, a nastavlja 1987. u suradnji sa Sveučilišnom nakladom Liber i Odjelom za hrvatsku povijest Centra za povijesne znanosti. Osobito je vrijedno suizdavaštvo s Hrvatskim državnim arhivom s kojim Kršćanska sadašnjost nešto kasnije pokreće novi niz Monumenta croatica Vaticana koji prati godišnjak Hrvatskog državnog arhiva Fontes – Izvori za hrvatsku povijest.

1. v remenska razdoblja

i sadržajni P olog P ovijesnih izdanja k ršćanske sadašnjosti

Prvi niz crkveno-povijesnih izvora i studija Kršćanske sadašnjosti – Analecta

Croatica christiana zapravo je izazvao i odredio ostale spomenute nizove. Stoga objavljena djela u tom nizu najbolje objašnjavaju izbor i usmjerenost povijesnih izdanja Kršćanske sadašnjosti. Niz je započeo objavljivanjem djela

Katolička Crkva u Slavoniji za turskog vladanja (Zagreb, 1970.) Josipa Buturca. Ta je knjiga potvrda zanimanja crkvenih povjesničara za stanje kršćana pod turskom vlašću jer je slijede knjige s istim interesom. No isti niz ubrzo uz tu temu uključuje i sljedeće teme: hrvatski srednji vijek, heterodoksni kršćani u Bosni, glagoljaštvo, kulturna baština u najširem smislu riječi, katolička obnova u duhu Tridentskog koncila, jozefinizam u razdoblju na prijelazu iz 18. u 19. st., vrijeme liberalizma sredinom i u drugoj polovini 19. st., zatim hrvatski katolički pokret i zbivanja u 20. stoljeću; valja naglasiti da neke knjige tog niza zapravo povezuju više spomenutih tema, odnosno povijesnih razdoblja.

a) Srednji vijek

Knjiga Eduarda Peričića, objavljena kao 19. svezak u nizu Analecta Croatica christiana, nosi naslov Ljetopis popa Dukljanina. Sclavorum regnum Grgura Barskog (Zagreb, 1991.).2 Ona je uspješna studija o autorstvu tog poznatog ljetopisa, dragocjenog vrela za ranu hrvatsku srednjovjekovnu povijest. U nizu Bibliofilska izdanja i radni reprinti tiskan je Časoslov opatice Čike (Zagreb, 1989.) sa istoimenom studijom Marijana Grgića i također pruža važan dokument o ranoj srednjovjekovnoj hrvatskoj crkvenoj i kulturnoj povijesti. Na razdoblje kasnog srednjeg vijeka odnose se svezak 18 pod naslovom Viteški redovi (Zagreb, 1984.) i svezak 25 Krbavska biskupija u srednjem vijeku (Zagreb – Pazin, 1988.) u nizu Analecta Croatica christiana. 3 Te knjige osvjetljuju gotovo zaboravljena poglavlja hrvatske crkvene historiografije.4 Objavljene rasprave o znanstvenom skupu »Sveti Ivan Kapistran i njegovo vrijeme« pružaju uvid u crkveni i politički život Srijema i istočne Slavonije potkraj srednjeg vijeka (usp. CCP, 11(1987), br. 19, 1–130). Djelo pak Mihovila Bolonića i Ivana Žica Rokova – Otok Krk kroz vjekove (Zagreb, 1977.) u svesku br. 9 te u svesku 12 Mihovila Bolonića Otok Krk – kolijevka glagoljice (Zagreb, 1980.) u nizu Analecta Croatica christiana razjašnjuju društvena i crkvena zbivanja na otoku Krku od samih početaka javnog života na tom otoku, a osobito se usmjeruju razotkrivanju odnosa opće Crkve prema hrvatskom kulturnom fenomenu glagoljice.5 Pažnje je vrijedna studija o tzv. Hrvatskoj biskupiji Marijana Žugaja, 6 a još više o Zagrebačkoj biskupiji u vrijeme biskupske službe

2 Usp. L. MARGETIĆ, Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina, Croatica christiana periodica = CCP, 22(1998), br. 41, 1–30.

3 J. ZANINOVIĆ, »Ivanovci (malteški vitezovi) na tlu Hrvatske do 1526. godine«, CCP, 27(1993), br. 31, 25–41.

4 Lelja Dobronić je proširila svoje djelo i ponovno izdala pod naslovom Templari i ivanovci u Hrvatskoj (Dom i svijet, Zagreb, 2002.). Također je objavila rasprave: Regularni kanonici svetog groba jeruzalemskog u Hrvatskoj, CCP, 8(1984), br. 14, 1–35; »Augustinci u srednjovjekovnoj Slavoniji i Hrvatskoj«, CCP, 11(1987), br. 20, 1–25). Tim raspravama valja dodati: S. ANDRIĆ, »Regularni kanonici u srednjovjekovnom Srijemu«, CCP, 20(1996), br. 37, 1–22.

5 Usp. M. BOGOVIĆ, »Put glagoljice od redovnika preko seoskih svećenika do biskupskog dvora. U povodu 750. obljetnice pisma pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu (1248.)«, CCP, 22(1998), br. 41, 53–70.

6 M. ŽUGAJ, »Hrvatska biskupija od 1352.–1578. godine«, CCP, 10(1986), br, 17, 92–112: Ibidem, 10(1986), br. 18, 1–26.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

bl. Augustina Kažotića.7 U to razdoblje hrvatske crkvene povijesti ponire i spis Ivana Ostojića Metropolitanski kaptol u Splitu (Zagreb, 1975.), objavljen kao 7. svezak niza Analecta Croatica christiana. Ta je knjiga ne samo povijest splitskog kaptola već i uzorak na koji način bi valjalo prikazati djelovanje ove crkvene ustanove u ostalim hrvatskim biskupijama, jer su kaptoli u srednjem vijeku pa sve do kraja 18. st. imali i važnu društvenu i pravnu zadaću. Hodočasnička mjesta i hodočašćenja u srednjem vijeku predstavljaju važan oblik pučke pobožnosti.8 Knjiga Ante Sekulića Remete (Zagreb, 1986.) je 23. svezak niza Analecta Croatica christiana i ne predstavlja samo pavlinski samostan u Remetama već daje uvid u život i rad tog važnog crkvenog reda u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj u visokom srednjem vijeku pa sve do potkraj 18. stoljeća.9 Naravno, franjevci u Hrvatskoj, napose u Bosni, su zavrijedili istu pažnju.10

U nizu Croatica christiana fontes tiskani su svesci Povijesnih spomenika zagrebačke biskupije (V. svezak, Zagreb, 1992.; VI. svezak, Zagreb, 1994. i VII. svezak, Zagreb, 2004.) koje je priredio Andrija Lukinović. Oni su osobito vrijedan povijesni izvor koji se, nažalost, koristi samo djelomično u pojedinim povijesnim studijama, a ne kao povijesno vrelo za cjelovitu povijest Zagrebačke nad/biskupije.11

7 Usp. F. ŠANJEK, »Nadležnost Inkvizicije u svjetlu Kažotićevog ‘izlaganja o pitanjima krštavanja slika i drugih praznovjerja’«, CCP, 4(1980), br. 5, 63–78 Zbir rasprava o Kažotiću objavljen također u CCP, 24(2000), br. 45, 1–20 te 26(2002), br. 49, 1–75.

8 Mnogo članaka različitih autora, npr. Nikole M. Roščića o hrvatskim hodočašćima u Loretu (usp. CCP, 7(1983), br. 11, 88–96), a osobito Lovorke Čoralić, objavljeno je u CCP o hrvatskim hodočasnicima u srednjem vijeku u različita odredišta. Vidi također: M. PAVIĆ, »Prilog poznavanju hodočasničkih putovanja od Venecije do Svete zemlje u XVI. stoljeću«, CCP, 31(2007.), br. 59, 33–47. – Kad je riječ o hrvatskim hodočasničkim mjestima, valja pažnju posvetiti marijanskom svetištu na Trsatu. Usp. L. MARGETIĆ, »Loreto i Trsat«, CCP, 26(2002), br. 49, 77–126.

9 Usp. Ć. PETEŠIĆ, »Glagoljski prvotisci i pavlini«, u: CCP, 13(1989), br. 24, 27–44.

10 M. ŽUGAJ, »Bosanska vikarija i franjevci konventualci«, u: CCP, 13(1989), br. 24, 1–26; ISTI, »Samostani franjevaca konventualaca u Bosanskoj vikariji«, u: CCP, 14(1990), br. 25, 1–48; ISTI, »Franjevci konventualci biskupi u senjskoj i krbavskoj ili modruškoj biskupiji«, u: CCP, 20(1996), br. 38, 45–72.

11 Ipak ima i uspješnih povijesnih rasprava o Zagrebačkoj biskupiji u tom vremenu, usp. L. MARGETIĆ, »Pitanje iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije«, u: CCP, 18(1995), br. 34, 1–50.

b) Heterodoksni kršćani u Bosni

Šesti svezak u nizu Analecta Croatica christiana je knjiga Franje Šanjeka Bosansko­humski krstjani i katarsko­dualistički pokret u srednjem vijeku (Zagreb, 1975.).12 Autor ističe da je riječ o novoj prouci vrela, posebno zapadnih, i povijesnoj ocjeni Bosanske crkve u sklopu tadašnjih previranja u kršćanstvu. Smatra da Bosanska crkva okuplja zajednice heterodoksnih krstjana, koji se po uzoru na evangelička bratstva katarske i valdeške obedijencije oko 1160. pojavljuju najprije uz istočnu jadransku obalu a nakon protjerivanja iz Splita, Trogira i drugih dalmatinskih gradova nalaze utočište u Bosni i Humu. Bitno ih također određuje otpor etatističkoj politici ugarskog dvora koji unutrašnja religiozna previranja u Bosni koristi da uz pomoć križara slomi njezine težnje za samostalnošću.13 Nakon Šanjekovih radova o bosanskim krstjanima njegovo je mišljenje o njihovu početku, učenju i ustrojstvu prihvatila ne samo hrvatska već i svjetska historiografija.14 Ovdje valja još napomenuti da je bosanske krstjane optužio za maniheizam i hrvatski dominikanac Ivan Stojković, tajnik Bazelskog sabora (1431.–1439.). Njegovo djelo Tractatus de Ecclesia objavila je Kršćanska sadašnjost godine 1983. kao prvi svezak niza Croatica christiana fontes, a iste godine u nizu Analecta Croatica christiana objavljen je kao 20. svezak Zbornik radova međunarodnog simpozija Misao i djelo Ivana Stojkovića (Zagreb, 1986.); priredio ga je Franjo Šanjek.15 Bilo je to vrijeme kad je inkvizicija progonila Hrvate u Veneciji.16

12 Isti je autor objavio svoj doktorski rad na francuskom jeziku Les chrétiens bosnia ques et le mouvement cathare (Paris – Louvain, 1976.). Kasnije je napisao raspravu »Dualističko-evangelički pokret u 13. stoljeću u svjetlu Sacconijeve ‘Sume o katarima i leonistima’ (1250.)«, Bogoslovska smotra, 46(1976), 3, 285–305. »Kršćanska sadašnjost« je 1996. također objavila Šanjekova djela Crkva i kršćanstvo u Hrvata (Zagreb, 1988. i 1993., 204–245) i Kršćanstvo na hrvatskom prostoru (2. izdanje, Zagreb, 1996., 175–202).

13 Usp. M. BRKOVIĆ, »Biblijsko-teološke formule u latinskim poveljama bosansko-humskih vladara i velmoža od 12. do 15. stoljeća«, u: CCP, 9(1985), br. 15, 24–35.

14 Naravno, i drugi su povjesničari nastavili istraživati povijest bosanskih krstjana: A. MIJATOVIĆ, »Problem nestanka ‘Crkve bosanske’ u poratnoj historiografiji«, u: CCP, 2(1978), br. 2, 1–16); P. ĆOŠKOVIĆ, »Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba« (1403.–1423.), u: CCP, 19(1995), br. 35, 1–54.

15 Usp. također: I. TOMLJENOVIĆ, »Dubrovčanin Ivan Stojković (1390.–1443.)«, u: CCP, 6(1982), br. 9, 1–12.

16 Lovorka ČORALIĆ, »Hrvati u procesima mletačke inkvizicije«, u: CCP, 19(1995), br. 36, 19–68; CCP, 20(1996), br, 37, 23–56; CCP, 21(1996), br. 38, 1–44.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

c) Glagoljica

Već spomenuta djela Mihovila Bolonića i Ivana Žica Rokova, tj. 9. svezak biblioteke Annalecta croatica christiana o otoku Krku, Otok Krk kroz vjekove (Zagreb, 1977.), te 12. svezak Mihovila Bolonića Otok Krk – kolijevka glagoljice (Zagreb, 1980.), nezaobilazan su prilog povijesti glagoljice kao osobitog pisma, staroslavenske službe Božje na narodnom jeziku i višestruke pisane komunikacije u društvenom životu.17

Niz Bibliofilska izdanja i radni reprinti započinje izdanjem Psaltira (Rijeka, 1530.) Šimuna Kožičića Benje, koji pripada hrvatskoj glagoljskoj literaturi, a o počecima glagoljskog tiskarstva pisao je i Dražen Budiša u djelu Počeci tiskarstva u evropskih naroda (Zagreb, 1984.). U istom je nizu i Josip Bratulić cjelovito predstavio Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela (Zagreb, 1985.). Život ovih slavenskih apostola razotkriva knjiga Franca Griveca Sv. Ćiril i Metod – slavenski blagovjesnici (Zagreb, 1985.) 18 U nizu Croatica christiana fontes, u podnizu Monumenta croatica vaticana objavljena su dva sveska dokumenata tzv. Camerae apostolicae; prvi iz razdoblja od 1299. do 1560. godine (Zagreb, 1999.); drugi svezak obuhvaća dokumente iz razdoblja od 1302. do 1732. godine (Zagreb, 2000.). Knjiga Ivana Goluba o Ivanu Paštriću 28. je svezak u nizu Analecta Croatica christiana i nosi naslov Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius, polihistor i teolog (1636.–1708.); tiskana je 1988. u Splitu. U njoj objavljuje sabranu građu o Paštrićevu životu i djelovanju, osobito kao izdavaču glagoljskog časoslova (1688.) i glagoljskog misala (1706.) pod pokroviteljstvom Zbora za širenje vjere u Rimu. Nema sumnje da predstavlja doprinos povijesti glagoljskog tiskarstva i samog glagoljaštva u 18. stoljeću. Dok je Paštrić pripravljao ta izdanja, zabilježio je na talijanskom jeziku osobitu zbirku raznih dokumenata koji se tiču tiskanja ilirskog misala i brevijara, zatim izvješće o samom radu na tiskanju glagoljskog brevijara. Djelomično je sačuvan i njegov rukopis o glagoljskom bogoslužju i njegovoj opravdanosti, a

17 M. BOLONIĆ, Bratovština sv. Ivana Krstitelja u Vrbniku – »Kapari«; tiskana je među knjigama »izvan nizova«. Pažnje je vrijedna i njegova rasprava »Tiskane glagoljske knjige krčkih glagoljaša«, u: CCP, 4(1980), br. 5, 1–40. – Usp. također: M. MIŠERDA, »Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima«, Ibidem, 79–108.

18 M. HADŽIJAHIĆ, »Pitanje rasprostranjenosti Metodove nadbiskupije«, u: CCP, 9(1985), br. 15, 1–23.

započeo je pisati četverojezični rječnik Dictionarium Illyricum, tj. latinsko-rutenski (na ćirilici), glagoljski i hrvatski. U nizu pak Eseji tiskana su važna djela u seriji knjiga »izvan nizova« koja se odnose na glagoljicu, npr. Petra Bašića O hrvatskom crkvenom jeziku (Zagreb, 2002.), Leonarda Tandarića Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost (Zagreb, 1993.), Marka Japundžića Tragom hrvatskog glagolizma (Zagreb, 1995.) i Petra Runje O knjigama hrvatskih glagoljaša (Zagreb, 1998.). 19

d) Opća kulturna baština

Likovnu kulturu, zapravo graditeljstvo, na krajnjem sjeveru i na krajnjem jugu hrvatskog dijela Jadrana razotkrivaju knjige Crkvena arhitektura zapadne Istre. Područje Porečke biskupije od 4. do 16. stoljeća (Zagreb, 1982.) Ante Šonje i Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja (Zagreb, 1990.) Anđelka Badurine. Tiskane su kao 13. i 27. svezak niza Analecta Croatica christiana. Dijelom svog sadržaja temu srednjovjekovnog graditeljstva dotiče i svezak 21 toga niza, Samostan Male braće u Dubrovniku (Zagreb, 1985.)

pod uredništvom Justina Velnića, ali je izrazito preseže iskorakom na ostala područja kulture. Pažnje je vrijedan zapis Ivana Goluba o renesansnom minijaturistu Juliju Kloviću.20 Jednako tako su vrijedni pažnje izvori za povijest sjevernohrvatske sakralne arhitekture.21 Povijesti biblijskog prevođenja i naviještanja, ali i povijesti hrvatskog jezika, osobit prilog daje djelo Jerka Fućaka Šest stoljeća hrvatskog lekcionara (Zagreb, 1975.) izričito ističući da želi biti ogledalo o »hrvatskom duhovnom stvaranju i oblikovanju književnog jezika od ćirilometodskih vremena do danas«; tiskano je kao 8. svezak niza povijesnih djela Kršćanske sadašnjosti. Osobit prilog poznavanju crkvenopravne literature na hrvatskom jeziku predstavlja 4. svezak niza Analecta Croatica christiana, tj. djelo Stjepana Bože Vučemila Anđeo dalla Costa i njegov

19 Također usp. M. MIŠERDA, »Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima«, u: CCP, 4(1980), br. 5, 79–108; M. BOLONIĆ, »Iz korespondencije Dragutina A. Parčića«, u: CCP, 5(1981), br. 7, 29–42.

20 I. GOLUB, »Nova vrela o Juliju Kloviću (1498.–1578.)«, u: CCP, 4(1980), br. 6, 45–60.

21 Dubravka BOTICA, »Izvori za povijest sakralne arhitekture na području Vrbovečkog dekanata (17. do 19. st.)«, u: CCP, 28(2007), br. 55, 37–102.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

»Zakon czarkovni« (Zagreb, 1972.). Anđeo dalla Costa bio je predavač crkvenog prava u bogoslovnoj školi uz glagoljaško sjemenište Splitske nadbiskupije u Priku kod Omiša. Bio je to prvi priručnik kanonskog prava na hrvatskom jeziku, a pisac je pružio iscrpnu analizu njegova sadržaja, jezika i izvora; na kraju knjige se nije ustručavao dati i opći kritički osvrt na to djelo. Svezak 22, djelo Petra Bezine, Rukopisna baština franjevaca Provincije presv. Otkupitelja (Zagreb, 1993.) nudi gradivo za daljnje istraživanje povijesti hrvatske filozofije i teologije. Petar Bezina je također pisac knjige koja najvećim dijelom sadržaja razotkriva povijest franjevačkog visokog školstva u Dalmaciji u 18. i 19. st. Knjizi je naslov Kulturni djelatnici Franjevačke provincije presv. Otkupitelja u 18. i 19. stoljeću (Zagreb, 1994.). Objavljen je također popis filozofskih i teoloških rukopisa i tzv. tezarija koje su priredili nastavnici franjevačkih visokih škola u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj tijekom 18. st. Ti spisi pružaju zajedno sa zbornikom Visoko školstvo na području Riječke metropolije (Zagreb – Rijeka), koji je uredio Mile Bogović, i knjigom F. E. Hoška, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj (Zagreb, 2002.) dovoljno uvida u ustrojstvo i djelovanje škola za obrazovanje svećenika zapadne Hrvatske i franjevaca u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj te u hrvatskoj etničkoj dijaspori u Podunavlju.

U seriji knjiga »izvan nizova« tiskan je osobito vrijedan priručnik Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (Zagreb, 1979.); doživio je četiri ponovljena izdanja (četvrto ponovljeno izdanje 2006. dorađeno je). Može mu se pribrojiti i Mali liturgijski leksikon Ruperta Bergera. Niz Bibliofilska izdanja i radni reprinti bogat je pak izdanjima koja razotkrivaju hrvatsku kulturnu baštinu. Hrvatsko jezikoslovlje osvjetljuju: Dikcionar ili rechi szlovenszke (Zagreb, 1989.) Jurja Habdelića, Hrvatsko­talijanski rječnik (Zagreb, 1990.) i Ritual rimski (Zagreb, 1993.) iz 1640. Bartola Kašića te Postilla (Zagreb, 1990.) Antuna Vramca i Duševne pesne Grgura Mekinića (Zagreb, 1990.). Vramčeva Kronika 1578. (Zagreb, 1992.), Viaggio da Venetia a Constantinopoli per mare e per terra, tiskan 1606. u Veneciji (Zagreb, 1989.) važni su povijesni izvori iz prvih desetljeća novoga vijeka, a Križanić (Zagreb, 1987.) je djelo o hrvatskom velikanu Jurju Križaniću.22 Pismo Petra Zrinskoga ženi Katarini Moje drago srce (Zagreb, 1988.) jedinstven je spomenik hrvatske politič-

22 Knjigu je priredio I. Golub. On je također o 300. godišnjici Križanićeve smrti sabrao građu o njemu pod naslovom Juraj Križanić (Zagreb, 1983.).

ke, kulturne, socijalne i religiozne povijesti. U istom nizu objavljena su djela koja se odnose na novija kulturno-povijesna razdoblja, npr. djelo Vjekoslava

Spinčića Crtice iz hrvatske književne kulture Istre (Zagreb, 1984.), zatim Povijest Istre i Narodni preporod u Istri (Zagreb, 1984.) Dane Grubera i Vjekoslava

Spinčića, te dokumentarni album Istarska Crkva jedna (Zagreb, 1978.), koji želi biti spomen na proslavu uređenja crkvenih granica u Istri. Spomenutim knjigama istog niza valja pribrojiti djelo Pjesnici hrvatski XVI. vijeka (Zagreb, 1984.) Ivana Kukuljevića Sakcinskoga 23 i Dva hrvatska junaka (Zagreb, 1989.)

Radoslava Lopašića, koji je predstavio život i djelo popa Marka Mesića i fra Luke Ibrišimovića. U zbirci knjiga Izvan nizova tiskano je djelo Filipa Grabovca Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga (Zagreb, 2000.).

e) Potridentska katolička obnova

Najveći dio izdanja u nizu Analecta Croatica christiana razjašnjava crkveni život u vrijeme katoličke obnove u duhu Tridentskog koncila, tj. u razdoblju od sredine 16. do potkraj 18. st. Objavljeno je djelo Josipa Turčinovića Antun

Vramec. Sporni hrvatski teolog (Rijeka, 1995.), u kojemu autor odbija tvrdnju da je Vramec bio protestant,24 a Alojz Jembrih objavio je djelo O Vramčevoj kronici (Zagreb, 1992.).25

Još pet knjiga u tom nizu (sv. 1, sv. 3, sv. 5, sv. 14 i sv. 15) izričito osvjetljuju najteže pitanje tog razdoblja za Crkvu među Hrvatima, a to je vjersko i crkveno stanje katolika pod turskom vlašću. Prva knjiga u tom nizu je djelo Josipa Buturca Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja (Zagreb, 1970.). Nastalo je prije svega korištenjem vrela u Arhivu Propagande u Rimu. Kasnije su ta vrela gotovo u cijelosti objavljena u tri sveska niza Croatica christiana fontes pod naslovom Đakovačka i Srijemska biskupija; osobito u drugom sve-

23 U istom nizu objavljeno je Kukuljevićevo djelo Juran i Sofija ili Turci kod Siska (Zagreb, 1989.).

24 Josip TURČINOVIĆ, »Antun Vramec u našoj kulturnoj historiji«, CCP, 3(1979), 3, 1–20.

25 Vramčevo pak djelo Kronika veza znovich zpravlienja objavila je Kršćanska sadašnjost u suizdanju s HAZU 1992. u Varaždinu.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

sku Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, 17. stoljeće. 26 Osobita je vrijednost te knjige što je prvi na povijesnim vrelima zasnovan uvid u to razdoblje Crkve u Slavoniji, Srijemu, Podunavlju, a i u Bosni.27 Poznavanje istog razdoblja crkvene povijesti omogućila je također knjiga Karla Jurišića Katolička Crkva na biokovsko­neretvanskom području u doba turske vladavine (Zagreb, 1972.), koja otkriva zbivanja i život Crkve na području negdašnje Makarske biskupije. I ona je, poput Buturčeve knjige, zapravo i povijest hrvatskih franjevaca, a iscrpnije od Buturčeve knjige osvjetljuje vjersko-moralni život katolika pod Turcima te pastoralni, socijalno-karitativni i kulturno-prosvjetni rad njihovih dušobrižnika. Posebno je vrijedan drugi dio knjige, koji razjašnjava pravni položaj Crkve pod turskom vlašću, nasilja nositelja te vlasti i patnje kršćana unatoč deklarativnim uredbama o pravima nemuslimana u Osmanskom Carstvu. O položaju katolika u Bosni u 18. st. svjedoči i knjiga Andrije Zirduma Filip Lastrić­ Oćevac 1700.–1783. (Zagreb, 1982.), premda je prije svega povijesno-književna studija i prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, ali je i važno svjedočanstvo o provedbi potridentske katoličke obnove na tom području pod osmanskom vlašću.28 O stanju katolika pod turskom vlašću te o njihovom odnosu prema pravoslavnim kršćanima pod istom vlašću govori 1973. objavljena knjiga Josipa Turčinovića Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665.–1731.). Ipak je ona prvenstveno svjedočanstvo o teološkoj kontroverzi između katolika i pravoslavaca na tom području, a pruža i povijesno-teološku ocjenu te kontroverzije. K tome je ta knjiga jedinstven dokument o pokušaju takve rasprave i s muslimanima, čemu je Pejkić posvetio djelo Mahometanus dogmatice, et catechetice in lege Christi, Alcorano suffragante, instructus (Tyrnaviae, 1717). Odnos katolika i pravoslavaca na području Dalmacije pod osmanskom vlašću, a daleko više na području Dal-

26 Prvi svezak ima dodatni naslov »Biskupski procesi i izvještaji, 17. i 18. stoljeće«; drugi, »Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, 17. stoljeće« i treći, »Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, 18. stoljeće«.

27 Usp. K. DRAGANOVIĆ, »Biskup fra Jeronim Lučić, njegovo doba i njegovo izvješće Svetoj Stolici o prilikama u Bosni i Slavoniji (1638.)«, u: CCP, 6(1982), br. 10, 73–99; CCP, 7(1983), br. 11, 33–79.

28 Uz Buturčevu, Jurišićevu, Zirdumovu, Džajinu i Bezinine knjige valja spomenuti i 34. svezak niza Analecta Croatica kao prilog franjevačkoj povijesti u Hrvata. Usp. F. E. HOŠKO, Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj (Zagreb, 2000.).

macije pod vlašću Venecije, a dijelom i Austrije, prikazuje knjiga Mile Bogovića Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine (Zagreb, 1982.).29 Bogović je priredio za tisak i djelo Josipa Burića Biskupije

Senjska i Modruška u 18. st. (Gospić – Zagreb, 2002.). U njegovoj redakciji je u nizu Croatica christiana fontes objavljen važan zbir povijesnih vrela Senjsko­modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća biskupa Svetoj Stolici (1602.–1919.)30 , a u nizu Bibliofilska izdanja i radni reprinti knjiga Manoila Sladovića Povesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske (Gospić – Senj, 2003.).

Važan izvor za povijest Zagrebačke biskupije u tom razdoblju su Kanonske vizitacije zagrebačke (nad)biskupije 1615.–1913. (Zagreb, 1989.), objavljene u nizu Croatica crhistiana fontes; spis su priredili Metod Hrg i Josip Kolanović. 31 U nizu Bibliofilska izdanja i radni reprinti objavljeno je i djelo Grgura

Kapucina Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija (Zagreb, 1999.); i ono je osobit književno-povijesni izvor za poznavanje kulturne povijesti Zagrebačke biskupije. Naravno, valjalo bi posebno istraživati život Crkve u Vojnoj krajini.32 Jasno, i povijest crkvenih bratovština iz vremena katoličkog baroka predstavlja važnu temu crkvene povijesti.33

29 Drugo izdanje ove Bogovićeve knjige objavljeno je 1993. u suizdanju Kršćanske sadašnjosti i Školske knjige.

30 Također usp. I. GRAH, »Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589.–1780.)«, u: CCP, 4(1980), br. 6, 1–25; ISTI, »Izvještaji porečkih biskupa Svetoj Stolici«, CCP, 7(1983), br. 12, 1–47; ISTI, »Izvještaji novigradskih biskupa Svetoj Stolici (1588.–1808.)«, CCP, 9(1985), br. 16, 63–93; CCP, 10(1986), br. 17, 113–147; ISTI, »Izvještaji pulskih biskupa Svetoj Stolici (1592.–1802.)«, CCP, 11(1987), br. 20, 26–68; ISTI, »Izvještaji pulskih biskupa, nastavak i kraj», CCP, 12(1988), br. 21, 63–106).

31 Usp. M. HRG, »O izvještajima đakovačkih i zagrebačkih biskupa i nadbiskupa u vatikanskim arhivima«, u: CCP, 2(1978), br. 2, 47–63; ISTI, »Izvještaj biskupa Haulika Svetoj Stolici o stanju Zagrebačke biskupije 1841.«, CCP, 3(1979), br. 3, 93–107; ISTI, »Varaždinski arhiđakonat 1638. godine«, CCP, 12(1988), br. 22, 151–196. – Vidi: A. LUKINOVIĆ, »Vizitacije zagrebačkog kaptola u 17. stoljeću«, u: CCP, 13(1989), br. 23, 67–89; ISTI, »Antun Zdenčaj (1721.–1791.) nepoznati historiograf zagrebačke biskupije«, u: Ibidem, 55–66.

32 M. SRAKIĆ, »Katolička crkva u Vojnoj krajini prema dokumentima Dijecezanskog arhiva u Đakovu«, u: CCP, 13(1989), br. 24, 45–60.

33 O bratovštinama usp. V. MIHALJEVIĆ, »Fra Mate Divković i hrvatska bratovština u Mlecima«, u: CCP, 20(1996), br. 38, 173–180; Lovorka ČORALIĆ, »Tragom grobnice hrvatske bratovštine u North Stonehau kraj Southamptona u Engleskoj«, CCP, 21(1997), br. 40, 27–38: Ivana PRIJATELJ-PAVIČIČ, »Kiparska i slikarska umjetnička baština bratovština u Dalmaciji između XIV. i XIX. stoljeća«, Ibidem, 39–54; D. BOŽIĆ-BUZANČIĆ, »Upute bratovština sv. Roka i sv. Sebastijana u Splitu«, Ibidem, 55–60; S. PETRIĆ, »Bratovštine u Šibeniku«, CCP,

f) Razdoblje jozefinizma na prijelazu iz 18. u 19. st.

U samom naslovu 2. sveska niza Analecta Croatica christiana napominje se prijelaz iz 18. u 19. stoljeće. Riječ je o knjizi Srećka M. Džaje, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće (Zagreb, 1971.). Bilo je to doba kad je na čelu Crkve na spomenutom području bio biskup fra Grga Ilijić Varešanin. Autor njegov lik smatra polemičkim, ali naglašava da želi istražiti i prikazati prije svega crkveno ustrojstvo u to vrijeme i pokušati objasniti njegove povijesne korijene. Stoga i on objašnjava pravno-povijesni položaj kršćana u Turskom carstvu, a potrebno je naglasiti da s mnogo truda nastoji osvijetliti odgoj, život i pastoralno djelovanje svećenstva te vjersko i moralno stanje puka. Jozefinizam, taj osobiti oblik državnog prosvjetiteljstva u Habsburškoj Monarhiji, koji je bitno utjecao na život Katoličke crkve u nas na prijelazu iz 18. u 19. st., pokušavaju s njegovim posljedicama razotkriti 37. i 38. svezak niza.34 Pisci priručnika povijesti Crkve među Hrvatima još uvijek ne posvećuju dovoljno pažnje crkvenoj pastoralnoj povijesti.35

Kad je riječ o biskupu Vrhovcu, valja naglasiti da je Kršćanska sadašnjost u osobitom suizdavalačkom pothvatu objavila 1. svezak Dnevnika Maksimilijana Vrhovca (Zagreb, 1987.). Prošla su dva desetljeća, ali još uvijek nije objavljen drugi svezak Vrhovčeva dnevnika.36 Tom vremenu pripada i djelovanje fra Marijana Lanosovića, koje razotkriva Zbornik radova o Lanosoviću (Zagreb – Osijek, 1982.).

21(1997.), br. 39, 97–136; D. KUŠTRE, »Statut kotorske bratovštine sv. Križa iz 1298. godine«, Ibidem, 137–146; Mirjana SLADONJA, »Iz prošlosti istarskih bratovština: knjiga sv. Roka (sv. Katarine i sv. Blaža) u Boljunu (1595.–1663.)«, CCP, 27(2003), br. 52, 73–106; Z. DŽANKIĆ, »Dominikanske bratovštine u Dubrovniku«, CCP, 29(2005), 15–32.

34 Usp. F. E. HOŠKO, Josip Pavišević – svjedok jozefinizma u Slavoniji i Podunavlju (Zagreb, 2003.), ISTI, Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma (Zagreb, 2007.); Jelena LAKUŠ, »Jozefinistički duh i katekizmi prve polovine 19. stoljeća u Dalmaciji, CCP, 31(2007), br. 59, 67–84.

35 F. E. HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj (Zagreb, 2001.).

36 Usp. Josip KOLANOVIĆ, »Jedna sporna epizoda iz života Maksimilijana Vrhovca«, CCP, 5(1981), br. 7, 1–28.

g) Osvrti na vrijeme liberalizma

U očitoj suprotstavljenosti liberalizma i Katoličke crkve u nas u drugoj polovini 19. st. valjalo je rješavati također politička, jezikoslovna i književna pitanja između Hrvata i Srba na hrvatskom povijesnom tlu.37 Određen uvid u sveukupnost te problematike pruža 17. svezak ovog povijesnog niza Kršćanske sadašnjosti, tj. knjiga Petera Kuzmiča, Vuk­Daničićevo Sveto pismo i biblijska društva na južnoslavenskom tlu u XIX. stoljeću (Zagreb – Rijeka, 1983.). O nacionalnom preporodu Hrvata, političkim i crkveno-upravnim promjenama koje su nastale potkraj 19. st. izvještava zbornik radova u povodu 100. obljetnice smrti fra Ante Kneževića. Taj zbornik pod imenom Fra Ante Knežević (Zagreb – Sarajevo, 1991.) objavljen je kao 24. svezak niza Analecta Croatica christiana.

U nizu Croatica christiana fontes objavljena je knjiga Rite Tolomeo, Korespondencija J. J. Strossmayer – Tondini (Zagreb – Čakovec, 1984.) i djelo Korespondencija J. J. Strossmayer – S. Vanutelli; oba su svjedočanstvo o Strossmayerovoj zadaći apostolskog vikara za Srbiju (Zagreb, 1984.).38

U to vrijeme pada i preporodno djelovanje biskupa Ivana Antunovića među podunavskim Hrvatima.39 Nakon što je osnovan samostalni apostolski vikarijat za Hercegovinu,40 ubrzo je uspostavljena i redovita hijerarhija u Bosni i Hercegovini. Prvom je vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru potkraj uspješnog djelovanja zaprijetilo uklanjanje s nadbiskupske stolice.41

37 Vlasta ŠVOGER, »Vjerska problematika u zagrebačkom liberalnom tisku 1848.–1852.«, CCP, 29(2005), br. 56, 121–145.

38 S. SLIŠKOVIĆ, »J. J. Strossmayer (4. IV. 1815.–8. IV. 1905.), promicatelj europskog jedinstva«, CCP, 29(2005), br. 56, 209–220. P. ARAČIĆ, »Pastirski pohodi biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji«, CCP, 24(2000), br. 45, 145–157.

39 A. SEKULIĆ, »Preporoditeljska i povijesna baština Ivana Antunovića», CCP, 2(1978), br. 2, 39–46; R. SKENDEROVIĆ, »Suradnja biskupa J. J. Strossmayera i Ivana Antunovića«, CCP, 31(2007), br. 59, 85–103; T. ŽIGMANOV, »Biskup Budanović u zavičajnoj i nacionalnoj historiografiji«, CCP, 29(2005), br. 56, 193–208.

40 A. NIKIĆ, »Osnivanje Apostolskog vikarijata u Hercegovini«, CCP, 3(1979), br. 3, 21–50.

41 A. ORLOVAC, Dr Josip Stadler, upravitelj Banjalučke biskupije«, CCP, 8(1984), br. 14, 44–63; Z. GRILJAK, »Političke i diplomatske okolnosti pokušaja uklanjanja nadbiskupa Stadlera iz Sarajeva 1913. godine. Dokumenti«, CCP, 28(2004), br. 54, 149–189; J. BALOBAN, »Josip Stadler (1843.–1918.), svećenik i profesor Zagrebačke nadbiskupije«, CCP 24(2000), br. 45, 127–144.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

Svakako valja težiti za sveobuhvatnijom prosudbom stanja Crkve među Hrvatima potkraj 19. stoljeća.42

h) Zbivanja u 20. stoljeću

U nizu Analecta Croatica christiana je kao 26. svezak objavljena studija Antuna Bozanića Biskup Mahnić (Zagreb, 1991.) koja neposredno zahvaća buđenje i prva desetljeća razvoja Hrvatskog katoličkog pokreta, koji je pokrenuo krčki biskup Mahnić, graditelj sveukupne odgovornosti za društveni i javni život u hrvatskih kršćanskih laika. Kršćanska sadašnjost je suizdavač radova znanstvenog skupa o Mahniću pod nazivom Mahnićev simpozij v Rimu (Celje, 1990.). 43 Mahnićev Hrvatski katolički pokret, a i njegovo djelovanje, osvjetljuju dva prilozima bogata zbornika: prvi je Hrvatski katolički pokret (Zagreb, 2002.), a drugi Mogućnosti organiziranog djelovanja vjernika laika u Hrvatskoj (Zagreb, 2002.) 44

Za poznavanje povijesti Katoličke crkve sredinom 20. st., kako u vremenu Kraljevine Jugoslavije tako i u prvim desetljećima tzv. Federativne socijalističke Jugoslavije, i to osobito u Bosni i Hercegovini, važno je djelo Fra Josip Markušić (Zagreb – Sarajevo, 1982.); riječ je o Zborniku radova u povodu 100. obljetnice Markušićeva rođenja, koji je objavljen kao 16. svezak niza Analecta Croatica christiana. U nizu pak Croatica christiana fontes objavljena je rukopisna ostavština hrvatskog sveca Leopolda Mandića. Hadrijan Borak je, naime, priredio zbornik Spisi svetoga Leopolda Bogdana Mandića (Zagreb, 1992.).45 Njemu je posvećena i knjiga Ljudima prijatelj. Leopold Bogdan Mandić – svetac pomirenja (Zagreb, 1983.). Zbornik Osobnost i duhov­

42 N. STANČIĆ, »La nation et le nationlisme croates au XIX et XX siecle«, CCP, 20(1996), br. 38, 133–160; I. GOLEC, »Banska krajina u djelima svećenika Josipa Marića (1807.–1883.) i Pavla Lebera (1844.–1919.)«, CCP, 30(2006), br. 57, 155–176.

43 J. KRIŠTO, »Katoličko organiziranje i politika: počeci Hrvatskog katoličkog pokreta«, CCP, 15(1991.), br. 28, 86–104; M. STRECHA, »Sve za vjeru i domovinu«. Idejna strujanja u katolicizmu u banskoj Hrvatskoj potkraj XIX. stoljeća, CCP, 20(1996.), br. 38, 73–132.

44 Usp. Z. MATIJEVIĆ, »Jedan dokument o Hrvatskom katoličkom pokretu; Ljuboslav Kuntarić i apologija Hrvatskog katoličkog seniorata«, CCP, 26(2003), br. 51, 129–178.

45 U istom nizu je objavljena i studija Ćirila Petešića Dječji dom u Jastrebarskom (Zagreb, 1990.)

nost sluge Božjega o. Alekse Benigara, franjevca (1893.–1988.) bavi se tim prvim biografom kardinala Alojzija Stepinca . 46 O Benigaru je objavljena i knjižica Maria Sgarbosse Zagrepčanin o. Aleksa Benigar – franjevac misionar u Kini (Zagreb, 2002.).

U istom nizu objavljena je zbirka dokumenata Proces Alojziju Stepincu (Zagreb, 1997.), što je važno povijesno vrelo za poznavanje djelovanja zagrebačkog nadbiskupa i kardinala bl. Alojzija Stepinca, jer on uosobljuje crkvena zbivanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata i preuzimanja vlasti Komunističke partije u Jugoslaviji, napose u Hrvatskoj.47

Njemu su posvećena i dva sveska Vinka Nikolića pod naslovom Stepinac mu je ime (Zagreb, 1991.). 48 Lik kardinala Franje Šepera, pak, približuju čitalačkoj publici A. Di Chio i I. Mirri djelom Kardinal Šeper među velikanima Crkve

Istočne Europe (Zagreb, 2005.); to osobito vrijedi za djelo kardinala Agostina Casarolija Mučeništvo strpljivosti. Sveta Stolica i komunističke zemlje. 1963.–1989. (Zagreb, 2001.), zatim skupno djelo Franjo Šeper, zbornik radova međunarodnog simpozija te knjiga Vladimira Stankovića Zapisi o kardinalu Šeperu. Već se mogu označiti kao važni izvori za povijest našeg iseljeništva tri knjige o kardinalu Franji Kuhariću, i to: Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu

46 Djelo je tiskano najprije na talijanskom jeziku u Rimu, a 2004. u Zagrebu na hrvatskom jeziku.

47 Stjepan KOŽUL, »Svećenici Crkve u Hrvata žrtve progona u FNRJ nakon Drugog svjetskog rata«, CCP, 22(1998), br. 41, 177–202; M. GJIDARA, »Crkva, nacije i manjine u postkomunističkoj Europi«, CCP, 28(1994), br. 33, 1–58; G. GRBEŠIĆ, »Prijelazi Židova u Katoličku crkvu u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji«, CCP, 27(2003), br. 52, 155–169; M. AKMADŽA, »Uzroci prekida diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije 1952. godine«, Ibidem, 171–202.

48 Usp. Juraj KOLARIĆ, »Alojzije Stepinac i pravoslavci«, CCP, 22(1998), br. 41, 161–176; Marina ŠTAMBUK-ŠKALIĆ, »Arhivska građa o nadbiskupu Stepincu i sudskom procesu u fondovima Hrvatskog državnog arhiva«, CCP, 21(1998), br. 40, 65–74; A. KOVAČEC, »Katolička crkva u Hrvatskoj i nadbiskup Stepinac u arhivskoj građi francuskog konzulata u Zagrebu 1941.–1944.«, Ibidem, 75–83; F. GLAVINA, »Nadbiskup Stepinac i nacionalsocijalizam u svjetlu izvješća GESTAPO-a«, Ibidem, 85, 96; F. ŠANJEK, »Dr. Alojzije Stepinac i NDH u svjetlu nadbiskupova ‘dossiera’ Svetoj Stolici (1943.)«, Ibidem, 97–105; M. MATIJEVIĆ, »Stepinčev ‘dossier’ Svetoj Stolici (31. 05. 1943.)«, Ibidem, 107–139; A. ŠKVORČEVIĆ, »Lik nadbiskupa Stepinca prema njegovim propovijedima i govorima«, Ibidem, 141–160; J. KRIŠTO, »Navodna istraga Sv. Stolice o postupcima hrvatskoga episkopata za vjerske prijelaze u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«, CCP, 26(2002), br. 49, 161–174; Z. RADELIĆ, »Nadbiskup Stepinac i slučaj križarske zastave (1945.–1946.)«, Ibidem, 175–185.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

– Južna Afrika (Zagreb, 2003.), Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu –Južna Amerika (Zagreb, 2004.) te knjiga Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Sjeverna Amerika (Zagreb, 2005.).

Kršćanska sadašnjost je sustavno objavljivala i djela suvremenih hrvatskih kršćanskih mislilaca i teologa.49 Također je poticala proučavanje hrvatske filozofske i teološke misli kao i pjesništva 20. st., što je u suvremenom shvaćanju crkvene povijesti važan sadržaj jer u mnogočemu određuje identitet Crkve. Tako su nastala djela: Zore Križanić, Antun Bauer i njegova filozofija (Zagreb, 1986.), Božidara Petrača, Jakovljeve ljestve hrvatske lirike (Zagreb, 2003.), Nevena Jurice, U sjeni transcendencije. Hrvatsko duhovno pjesništvo XX. stoljeća (Zagreb, 1987.) i Krešimira Šimića, Literarni književni ogledi (Zagreb, 2005.).

2. Prosudba do P rinosa k ršćanske sadašnjosti hrvatskoj crkvenoj P ovijesti

Opravdano je u osvrt na doprinos Kršćanske sadašnjosti hrvatskoj crkvenoj povijesti ubilježiti pokušaj prosudbe i odmah reći da je taj doprinos zadivljujući i velik, višestruko vrijedan i bez njega bi danas povijest Crkve u nas bila nepopravljivo siromašna, a još bi siromašnija bila svijest suvremenih hr-

49 Rajmund KUPAREO, Čovjek i umjetnost ; Ivan DEVČIĆ, Osmi dan stvaranja; Velimir BLAŽEVIĆ, Služenje miru; Božo LUJIĆ, Povratak u slobodu; Tomislav Zdenko TENŠEK, Biti dom ljubavi; Vlado KOŠIĆ, Veće ljubavi nema nitko od ove, Srećko BADURINA, Prema novoj zrelosti i drugi.

Osobito su važna izdanja Kršćanske sadašnjosti priznatih hrvatskih teoloških mislilaca 20. stoljeća, npr. Tomislava Janka Šagi Bunića (Ali drugog puta nema, Vrijeme suodgovornosti, 2. sveska, Prema civilizaviji ljubavi, Povijest kršćanske literature, Euharistija u životu Crkve), Bone Zvonimira Šagija (Izazov otvorenih vrata, Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji, Da sol ne obljutavi), Vjekoslava Bajsića (Granična pitanja religije i znanosti, Filozofija i teologija u vremenu, Život i problemi crkvene zajednice, Dijalog, reagiranja, polemike), Bonaventure Dude (U svjetlu Božje riječi, Koncilske teme), Adalberta Rebića (Mali religijski rječnik, Jeruzalem 3000 godina), Tomislava Ivančića (Pođi za mnom, 33 meditacije, Oče) i drugih. Jasno, ne smije se zaboraviti na kršćanske laičke mislioce Željka Mardešića (Lica i maske svetoga, Svjedočanstva o mirotvorstvu) i Branka Fučića (Terra incognita, Fraške),

vatskih katolika ne samo o prilogu predaka izgradnji Crkve i naroda već i o vlastitom kršćanskom identitetu. Bez tog doprinosa Kršćanske sadašnjosti poznavanju crkvene povijesti u našem narodu jedva bi bilo moguće danas razvijati kod suvremenih članova Crkve cjelovitu odgovornost prema vlastitom kršćanskom pozivu.

Potrebno je naglasiti i druge vlastitosti tog doprinosa, premda one nisu neposredno vidljive na samom polju crkvene povijesti, ali su postale sastavnicama hrvatske crkvene povijesti jer spadaju na cjelovit doprinos Kršćanske sadašnjosti povijesti Crkve u Hrvata.

a) Organizirano i bogato izdavalaštvo

Sveukupni broj izdanja crkvenopovijesnih djela Kršćanske sadašnjosti u razdoblju od 1970. do 1991. daleko nadmašuje izdanja istog sadržaja kod drugih ondašnjih crkvenih izdavača, prije svega vezanih uz biskupijske ordinarijate i redovničke provincijalate. I danas, kada je zastalo sveukupno izdavalaštvo Kršćanske sadašnjosti, još uvijek ona objavljuje više knjiga crkvenopovijesne vrijednosti od ostalih, danas brojnih, crkvenih izdavača.

b) Poslijediplomski teološki studij u domovini

Prvi svezak niza Analecta Croatica christiana je spomenuta Buturčeva povijest Crkve u Slavoniji za osmanske vlasti, a zatim slijedi veći broj doktorskih disertacija s povijesnim sadržajem. Da ih nije prihvatila Kršćanska sadašnjost, one najvjerojatnije ne bi nikada bile otisnute, ili bi bile tiskane samo ciklostilom. To je važna činjenica koja je potakla mlade teologe da se posvete poslijediplomskom studiju i crkvenopovijesnom istraživanju u domovini.

c) Izgradnja hrvatske teritorijalne crkvene integralnosti

Djela spomenutog niza i povijesna djela nizova koje je pokrenula Kršćanska sadašnjost jasno označuju kako je ta ustanova diskretno gradila svijest o in-

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

tegralnosti Crkve među Hrvatima jer nije podlegla regionalizmu, već je s jednakom pažnjom prihvaćala objavljivanje knjiga o prošlosti Crkve na cjelokupnom prostoru koji nastanjuju Hrvati. Štoviše, opravdano je zaključiti da je osobito rado prihvaćala teme iz povijesti Crkve u Istri, Bosni i Hercegovini i Hrvatskom Gradišću te o djelovanju Crkve među hrvatskim iseljenicima.50

d) Integracija redovništva u tijelo Crkve

Kršćanska sadašnjost je također njegovala integralnost Crkve među Hrvatima tako što je prihvaćala za tisak ne samo crkvenopovijesna djela koja razotkrivaju djelovanje crkvene hijerarhije i svjetovnog klera već i djelovanje različitih redovničkih zajednica. Naravno, po istom se kriteriju odnosila i prema piscima crkvenopovijesnih djela. Tako je spriječila zatvaranje u različite okvire crkvenog provincijalizma.

e) Arena ekumenskih i drugih susreta

Kršćanska sadašnjost je prije uspostave hrvatske države bila također mjesto susreta s katoličkom laičkom inteligencijom, a bila je i nenametljiv promicatelj ekumenizma. No ti susreti su bili daleko češći i intenzivniji po njezinoj izdavačkoj djelatnosti, u kojoj su nizovi s crkvenopovijesnim relevantnim spisima imali osobitu ulogu.

f) Izdavalačko suradništvo

Kršćanskoj se je sadašnjosti u spomenutom razdoblju prigovaralo da objavljuje djela pisaca koji nisu bili izričito opredijeljeni kršćani i prihvaća suizdavalaštvo onovremenih društvenih ustanova.51 Taj hrabar iskorak, razborito izve-

50 Usp. Katolička crkva i Hrvati izvan domovine. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.

51 Tako je ugledna hrvatska povjesničarka Nada Klaić još 1985. surađivala u CCP­u (usp. Nada KLAIĆ, »Baltazar A. Krčelić (1715–1778), autor tzv. Odlomka ljetopisa iz 11. sto -

den, u ono vrijeme joj je omogućio učinkovitu djelatnost na dobro hrvatske kulture, a u određenom je smislu bio i platforma dijaloga Crkve i društva s komunističkim pečatom.

g) Prilog cjelovitoj hrvatskoj crkvenoj povijesti

Još je Josip Turčinović uzaludno poticao hrvatske crkvene povjesničare na pisanje skupnog djela koje bi obuhvatilo također povijest pastoralnog djelovanja Crkve te utjecaja na nacionalnu kulturu, školstvo, književnost, glazbu, umjetnost, društveni život i zdravstvo.52 No oni se nisu uspjeli dogovoriti o pripravi takve povijesti Crkve u Hrvata.53 Upravo taj nedostatak suradničke spremnosti prisilio je Franju Šanjeka da pripravi i zatim 1991. objavi kod Kršćanske sadašnjosti djelo Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.–20. st.). To je povijest Crkve među Hrvatima koja vodi računa o spomenutim područjima na kojima se prepoznaje religiozna inicijativa, a također višestruki utjecaj Crkve na hrvatsku kulturu i stvaralaštvo

ljeća«, CCP 9(1985), br. 16, 1–46; »Kako i kada postaje ‘Metodova doktrina’ kulturno dobro Hrvata«, CCP, 10(1986), br. 17, 17–39; »O podrijetlu hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića (1420./30.–1484.), znamenitog borca za reformu«, CCP, 11(1987), br. 19, 1–8; »Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta«, CCP, 12(1988), br. 21, 49–62). God. 1985. je i Muhamed Hadžijahić objavio prilog u CCP­u (usp. Muhamed HADŽIJAHIĆ, »Pitanje rasprostranjenosti Metodove nadbiskupije«, CCP, 9(1985, ). Isto vrijedi sljedeće godine i za Josipa Lučića (usp. »Crkvene prilike u Hrvatskoj za kneza Branimira (879–892)«, CCP, 10(1986), br. 17, 1–16), a 1990. za Luju Margetića (usp. »Počeci prošteništa i franjevačkog samostana na Trsatu«, CCP, 14(1990), br. 25, 66–77; Istra, 751–791, Ibidem, 19(1992), br. 30, 1–10; »Zagrebački monasterij«, Ibidem, 27(1993), br. 31, 1–24).

52 Naši susjedi Slovenci su objavili skupno djelo Zgodovina Cerkve na Slovenskem (Mohorjeva založba, Celje, 1991.). U njemu valja istaknuti poglavlja bez kojih je nezamisliva moderna crkvena povijest nekog naroda. Riječ je tako o prikazu pastoralnog djelovanja poslije Drugog svjetskog rata (253–266), o promjenama u životu Crkve koje je izazvala industrijalizacija (267–272), o djelovanju Crkve u slovenskom iseljeništvu (273–304), o udjelu Slovenaca u misijama (305–326), o kulturnom djelovanju slovenskih katolika u vremenu dozrijevanja slovenskog naroda (327–334), o utjecaju vjere na slovensku duhovnu kulturu (335–356), o utjecaju slovenskih katolika na razvoj narodnog školstva (357–366), o slovenskoj duhovnosti (367–376), o utjecaju Crkve na razvoj slovenskog jezikoslovlja (377–392), o slovenskoj crkvenoj glazbi (393–402) te o crkvenoj umjetnosti na tlu Slovenije (403–422).

53 Franjo ŠANJEK, »Znanstveno utemeljena ‘Povijest Crkve u Hrvata’ između želja i stvarnosti«, CCP 15(1991), br. 28, 163–198.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti upoznavanju crkvene povijesti u Hrvata

kršćanskog nadahnuća. U svom djelu Šanjek poštuje i koristi ckrvenopovijesna izdanja Kršćanske sadašnjosti, pa je tako izričito potvrdio njihov doprinos povijesti Crkve među Hrvatima.

h) Prilog poznavanju hrvatske crkvene povijesti 20. st.

Uz ovaj opsežan crkvenopovijesni priručnik Šanjek je napisao poglavlja »Crkva u Hrvata 1918.–1941.« (str. 115–123) i »Crkva i kršćanstvo u Hrvata 1941.–1997.« (str. 391–412) u skupnom djelu Povijest Hrvata. Treća knjiga. Od 1918. do danas (glavni urednik Ivo Perić, urednik Franko Mirošević, izdavač Školska knjiga, Zagreb, 2007.). U tim poglavljima je pružio sintetički doprinos poznavanju života i djelovanja Katoličke crkve među Hrvatima u 20. st.54 , ali istodobno ukazao na potrebu cjelovitijeg poznavanja života i djelovanja Crkve u našem narodu u tom vremenu.55 z aključak

Doprinos Kršćanske sadašnjosti objavljivanjem crkvenopovijesnih djela, napose arhivskih izvora, velik je i važan u sveukupnom hrvatskom crkvenopovijesnom istraživanju. Nažalost, nije iskorišten u potpunosti, jer još nisu nastali skupno pisani pregledi cjelovite hrvatske crkvene povijesti, a osobito ne povijesti života i djelovanja Crkve u 20. stoljeću. Treba žaliti što u tu svrhu nije iskorišteno izdavalaštvo Kršćanske sadašnjosti, jer je ona objavila djela

54 Valjalo bi prirediti povijest Crkve među Hrvatima u 20. stoljeću po principima koje je obznanilo uredništvo Cerkev na Slovenskem v 20. stoletju (Ljubljana, 2002.). Ono ističe da prikazuje »Crkvu u Sloveniji kakva je bila, a ne kakvu bi netko želio«. Stoga je »29 autora nastojalo prikazati i vrednovati život Crkve pod različitim vidovima njezina života«, i to osobito vodeći računa o »različitim oblicima pastoralnog djelovanja koji su negdje imali velik odjek i ukazati na brojne poticaje koji su bili usmjereni jačanju duhovne kulture i etosa slovenskog naroda« (str. 6).

55 Usp. B. JANDRIĆ, Položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj u poslijeratnim godinama (1945.–1953.), CCP, 22(1998), br, 42, 49–62.

koja omogućuju moderan skupni prikaz cjelovite povijesti Crkve među Hrvatima, čak i njezine povijesti u stoljeću koje je minulo. Naravno, takva zbirna djela ne mogu se osloniti isključivo na izdanja Kršćanske sadašnjosti, ali bez korištenja njezinih izdanja ne bi bila ni točna ni cjelovita.

Otvorenost suradnji i dijalogu

Primjer suizdavaštva Kršćanske sadašnjosti i Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu

Suradnju Kršćanske sadašnjosti s drugim ustanovama u oblasti kulture i znanosti možemo promatrati kao svojevrstan dijalog s institucijama društva. Prisjetimo se da je upravo 1968. godine ostvaren veliki projekt Biblije »Stvarnosti«, kako stoji u predgovoru, u »suradnji književnika, bibličara i kulturnih radnika«. Ne možemo previdjeti činjenicu da je samo koju godina prije toga bilo gotovo nezamislivo tiskati knjige religioznoga sadržaja, pa su se one objavljivale priručnom tehnikom ciklostila. I sam taj pothvat nije bilo moguće realizirati bez prethodnog odobrenja i pristanka osoba koje su bile u samome vrhu politike. Danas je poznato da je zeleno svjetlo dao Vladimir Bakarić, tada jedna od najutjecajnijih ličnosti političkoga života.

Taj primjer nas upućuje da se tada počeo stvarati prostor međusobnoga uvažavanja i dijaloga. A to je i godina osnutka Kršćanske sadašnjosti, koja je na izdavačkom planu značila posvemašnju novost te su njezini osnivači – a ovdje prvenstveno mislim na J. Turčinovića, koji je bio izvršni pokretač uz izvanrednu podršku T. Šagi-Bunića i V. Bajsića – ušli u taj novi prostor dijaloga, koji do danas prati njezinu izdavačku djelatnost. Kršćanska sadašnjost je znala iskoristiti te mogućnosti suradnje i dijaloga, posebno u godinama

»Hrvatskoga proljeća« koje su uslijedile i nepovratno stvorile novo ozračje međusobnih odnosa. Ta suradnja se odvija na više razina. Ponajprije, vodstvo Kršćanske sadašnjosti obraća se pojedincima koji s teolozima obrađuju iste teme, a postupno se sklapaju ugovori s izdavačkim kućama i otvaraju mogućnosti da religiozna knjiga bude prisutnija u društvu.

Na ovome skupu tom suradničkom dijalogu posvećeno je više izlaganja. Podsjetimo se ovdje izuzetnoga prodora u prostor svijeta filmskoga medija, na skupove i druženja na Marulićevu trgu kojima se otvarao prostor međusobnoga razumijevanja, a time i novih mogućnosti kršćaninove prisutnosti u društvu. U tom suradničkom dijalogu rodila se ideja o zajedničkom izdavanju Leksikona ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, koji je okupio elitu povjesničara umjetnosti i teologa (Anđelko Badurina, Branko

Fučić, Marijan Grgić, Radovan Ivančević, Emilijan Cevc iz Ljubljane, Mitar Dragutinac, Doris Baričević). Ta je knjiga priređena u Odjelu za povijest umjetnosti Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a objavile su je Sveučilišna naklada Liber i Kršćanska sadašnjost

Slobodno nam je ustvrditi da je takva suradnja vodila javnom priznavanju kršćanskih vrijednosti, koje su u društvu bile osporavane ili prešućivane.

»Nije potrebno posebno naglašavati – napisao je u popratnoj riječi uz prvo izdanje Leksikona ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva 1979. poznati povjesničar umjetnosti Milan Prelog – da je tematika umjetničkih ostvarenja preko šesnaest stoljeća bila vezana uz kršćansku predaju, i da se proces istinskog ‘čitanja’ umjetničkih poruka prošlosti ne može zamisliti bez poznavanja određenih ‘tema’ kao i umjetničkih odnosa prema tim temama.« Njihova je obrada važan prilog ne samo povijesti umjetnosti nego i kulturnoj povijesti uopće.

To je pogled s druge strane na slične zajedničke pothvate koji su otvarali obzorje i krčili putove dijaloga i suradnje Kršćanske sadašnjosti i društva u kojemu Crkva djeluje. Trebalo je za to imati senzibiliteta i odvažnosti te u provizoriju društva i odškrinutim vratima novih prilika naći mogućnosti prenošenja kršćanske poruke.

Ta je suradnja Kršćanske sadašnjosti s pojedinim intelektualcima i drugim ustanovama bila znak novoga vremena i novih mogućnosti koje su se otvarale Crkvi. Ovdje želimo nabrojiti samo izdavačke kuće s kojima je u suizdavaštvu Kršćanska sadašnjost objavila brojna djela. To su Stvarnost, koja

Otvorenost suradnji i dijalogu

je prva prokrčila pripremu novoga prijevoda i objavljivanje Biblije, Nakladni zavod Matice hrvatske, instituti tadašnje JAZU, Sveučilišna naklada Liber, Grafički zavod Hrvatske. Toj suradnji u suizdavaštvu valja pridružiti i zajedničke izdavačke pothvate s brojnim crkvenim ustanovama, posebno provincijalatima redovničkih zajednica, a i s odgovornima za pastvu u iseljeništvu. Svim tim institucijama, svjetovnim i crkvenim, valjalo bi pridodati brojne intelektualce koje je Kršćanska sadašnjost znala okupiti i uključiti kao autore, prevoditelje i savjetnike u impozantan pothvat približavanja kršćanske poruke knjigom, filmom i slikom širokom krugu intelektualaca, ali i običnih vjernika i drugih ljudi koji su bili otvoreni poruci kršćanstva.

Ovdje ćemo nešto više reći o jednome segmentu suradnje Kršćanske sadašnjosti s Hrvatskim državnim arhivom (prije Arhivom Hrvatske). U toj suradnji nastala je mala biblioteka Croatica christiana fontes. Ta je suradnja prvenstveno bila usmjerena na pokretanje projekata i suizdavaštvo usredotočeno na povijest Crkve. Prvi korak suradnje bio je zajedničko objavljivanje

knjige Vizitacije zagrebačke (nad)biskupije 1615–1913, Zagreb, 1989. Tekst je prvotno bio objavljen u časopisu Croatica christiana periodica (1982.–1984.). Upravo je ta knjiga kao obavijesno pomagalo bila i informativno ishodište za »istraživanje tzv. lokalne povijesti i povijesti pojedinih župa, ali i izvor za proučavanje socijalne povijesti i povijesti mentaliteta«, i to upravo za područja za koja ponajčešće nedostaju drugi izvori – za seosku sredinu sjeverne Hrvatske. Objavljivanje ove knjige podržao je i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture »kao neophodno pomagalo za evidentiranje i istraživanje spomeničke baštine na širokom području što ga obuhvaća Zagrebačka nadbiskupija«. U predgovoru je istaknuto kako se izdavanjem ovoga pregleda vizitacija »u suradnji s Kršćanskom sadašnjosti« i Arhiv Hrvatske pridružuje pripremama skore proslave 900-obljetnice prvoga spomena Zagreba«.

Drugi zajednički projekt bilo je izdavanje Dnevnika zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca. Na pripremi Dnevnika surađivali su Arhiv Hrvatske i Institut za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu, a kasnije se uključila i Kršćanska sadašnjost. Tadašnji direktor Arhiva Hrvatske Bernard Stulli već je 1973. godine predložio Institutu za hrvatsku povijest izdavanje Dnevnika s obrazloženjem da je on od izuzetnoga značenja »za razumijevanje krupnih zbivanja hrvatske povijesti u periodu odjeka Francuske revolucije, Napoleonovih ratova i osvajanja, buđenja mađarskog nacionalizma, izraženog austrij-

skog centralizma i dozrijevanja prilika za hrvatski preporod«. Projekt objavljivanja latinskoga izvornika i hrvatskoga prijevoda sa znanstvenim kritičkim aparatom financirao je tadašnji Savjet za naučni rad SRH, a 1984. sklopljen je ugovor o suizdavaštvu između Kršćanske sadašnjosti, Sveučilišne naklade Liber i Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Objava prvoga sveska Dnevnika 1987. popraćena je velikim publicitetom s posebnim naglaskom na lik Maksimilijana Vrhovca kao središnje ličnosti političkoga, kulturnoga i crkvenog života Hrvatske na prijelazu 18. u 19. st. i preteče Hrvatskoga preporoda. Rad na kritičkom izdanju latinskoga teksta i prijevoda nastavljen je isključivo u suradnji s KS-om i pripremljeni su tekstovi za još dva sveska od 1810. do 1815. godine.

Niz Croatica christiana fontes obogaćen je daljnjom suradnjom na sustavnom objavljivanju dokumenata značajnih za crkvenu i svjetovnu povijest, posebno onih iz Tajnoga vatikanskoga arhiva i Arhiva Propagande Inicijativa za objavljivanje nije dolazila samo izvana. Josip Turčinović i Tomislav Šagi-Bunić imali su veliko razumijevanje za proučavanje crkvene prošlosti. Kada je J. Turčinović čuo da se za tisak pripremaju povijesni dokumenti Zagrebačke biskupije, u rujnu 1989. posjetio je na Kaptolu 27 Andriju

Lukinovića, voditelja Nadbiskupijskoga i Kaptolskoga arhiva i rekao mu kako je Kršćanska sadašnjost zainteresirana za objavljivanje tih dokumenata. A. Lukinović mu je potvrdio da radi na pripremi tih dokumenata i obrazložio kako je zapravo riječ o nastavku Tkalčićevih »Povijesnih spomenika Zagrebačke biskupije« od kojih su izašla dva sveska za razdoblje do 1300. godine. Dodao je kako je prethodno bio predložio Odboru za pripremu proslave 900. obljetnice utemeljenja Zagrebačke biskupije u studenome 1987. godine taj naum, ali je projekt bio odbijen s obrazloženjem da Nadbiskupija za to nema novaca. J. Turčinović je rekao da su to temeljne stvari bez kojih se ne može ići naprijed i da će Kršćanska sadašnjost uložiti svoje sile, svjesna da taj izdavački pothvat ne donosi dobit. Želim naglasiti te tri stvari koje su u mnogočemu obilježavale stav J. Turčinovića prema izdavačkoj politici Kršćanske sadašnjosti. On je u prvome redu znao donijeti ocjenu što je potrebno objaviti radi osvjetljavanja kršćanske zbilje, pa i one prošlih vremena; zatim, založiti se da dođe do realizacije i to bez gledanja hoće li to imati prvenstveno komercijalno značenje. To je bio sustav rada Josipa Turčinovića. U tom pothvatu savjetovao je da se dokumenti iz Tajnog vatikanskog arhiva prirede in extenso, iako se u

općim formulacijama ponavljaju, kako bi se što bolje vidio stil rada Rimske kurije. Sastavio je i ugovor za prvi svezak s klauzulom da Kršćanska sadašnjost ima prednost pri izdavanju eventualnih sljedećih svezaka. Nažalost, on nije doživio izlazak prvoga sveska te serije. Kršćanska sadašnjost sudjelovala je i u financiranju istraživanja te osigurala sredstva za izradu kopija gradiva koje se za Zagrebačku biskupiju evidentira u Tajnome Vatikanskom arhivu u Rimu. Projekt je nastavljen i nakon smrti J. Turčinovića, pa su u razdoblju od 1992. do 2004. objavljena tri sveska temeljnih izvora za povijest Zagrebačke biskupije za godine 1395. do 1465. (Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije (Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, sv. V (1395.–1420.), Zagreb, 1992.; sv. V (1421.–1440.), Zagreb, 1994.; sv. V (1441.–1465.), Zagreb, 2004.

Suradnja Hrvatskoga državnog arhiva i Kršćanske sadašnjosti nastavila se na više razina: zajedničkom financiranju istraživanja u Vatikanskim arhivima i na zajedničkom objavljivanju povijesnih izvora. U tom pogledu sklopljen je i Ugovor o poslovnoj suradnji 3. lipnja 1998. On se zasnivao na dotadašnjim ugovorima o tiskanju i drugih edicija Hrvatskoga državnoga arhiva i na planiranju zajedničkih izdanja. Kako je suradnja bila izuzetno korektna, tim je ugovorom utvrđeno da se suradnja nastavlja u izdavačkoj djelatnosti te u pripremi i tisku edicija Hrvatskoga državnog arhiva po tekućim tržišnim uvjetima. Taj je ugovor bio osnova za kasnije anekse za tiskanje pojedinih knjiga i za sudjelovanje u zajedničkim projektima.

Pokrenuta je nova serija objavljivanja povijesnih izvora: Monumenta croatica vaticana. U taj je projekt bilo uključeno više ustanova: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost i Hrvatski papinski zavod Sv. Jeronima u Rimu. Projekt je zamišljen kao sustavno evidentiranje, kopiranje i objavljivanje najznačajnijih dokumenata koji se čuvaju u Tajnom vatikanskom arhivu, a koji se odnose na Hrvatsku. Nakon objave 1. sveska sklopljen je Ugovor o suradnji 30. travnja 1999. u kojemu su utvrđena međusobna prava i obveze. Svaka od ugovornih strana imenuje po jednoga urednika, recenzente imenuju Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski državni arhiv, a Kršćanska sadašnjost preuzima obveze izvršnoga izdavača, dok je Hrvatski papinski zavod Sv. Jeronima sudjelovao u pripremi tako da je osiguravao smještaj istraživačima koji su radili na evidentiranju gradiva u Tajnom vatikanskom arhivu u Rimu. Na kraju, utvrđeno je da novac za tiskanje, autorske honorare priređivača te grafičkoga i tehnič-

koga urednika kao i za korekture knjige zajednički osiguravaju HAZU, HDA i KS. Utvrđeno je također da KS snosi tiskarske troškove za 200 primjeraka te jednu trećinu za grafičko i tehničko uređenje svake knjige.

Istraživanje gradiva u Tajnom vatikanskom arhivu odvijalo se u okviru znanstvenoga projekta o izvorima za hrvatsko srednjovjekovlje koji je Ministarstvo znanosti odobrilo Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a među suradnicima su bili i djelatnici Hrvatskoga državnog arhiva. Istraživači su evidentirali gradivo ponajprije onih serija Tajnoga vatikanskog arhiva koje do sada nisu bile istražene, kao što su serije Apostolske komore (Camera Apostolica, Obligationes et solutione, Camerale primo, Annatae, Introitus et Exitus, Obligationes pro communibus servitiis). U seriji Monumenta Vaticana Croatica objavljena su dva sveska. Prvi za razdoblje 1299.–1560. i drugi za razdoblje 1302.–1732. Nakon završetka obrade arhivskoga fonda Apostolske komore pristupilo se sustavnom istraživanju Vatikanskih registara. I za tu seriju evidentirano je gradivo za razdoblje do kraja XV. st. U cjelini je evidentirano gradivo do Avinjonskoga sužanjstva (1308. godine) i to je gradivo znatnim dijelom i pripremljeno za tisak.

U nizu Monumenta croatica vaticana zajednički je objavljeno gradivo koje se odnosi na povijest Đakovačke i Srijemske biskupije iz Tajnoga vatikanskoga arhiva i iz Arhiva Kongregacije za širenje vjere (de Propaganda fide). To je gradivo prvotno objavljeno u časopisu Fontes. Izvori za hrvatsku povijest i kao zasebne knjige u nizu Kršćanske sadašnjosti Croatica christiana fontes. Prvi svezak obuhvaća gradivo iz Tajnoga vatikanskoga arhiva o procesima za imenovanje biskupa te biskupske izvještaje ad limina za 17. i 18. st.: Đakovačka i Srijemska biskupija. Biskupski procesi i izvještaji – 17. i 18. stoljeće, Zagreb, 1999. Gradivo za taj svezak evidentirali su i priredili za tisak teolozi i župnici Antun Dević i Ilija Martinović. Tri sveska gradiva iz Arhiva Kongregacije za širenje vjere evidentirao je i priredio za tisak Antun Dević uz pomoć Andrije

Lukinovića: Đakovačka i Srijemska biskupija. Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere – 17. stoljeće, Zagreb, 2000.; – Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, 18. stoljeće, Zagreb, 2003.; – Razni fondovi, 17.–18. stoljeće, Zagreb, 2005.

Iz Tajnoga vatikanskoga arhiva zajednički je objavljeno gradivo koje je evidentirao i priredio mons. Mile Bogović o povijesti Senjsko-modruške ili

Krbavske biskupije: Senjsko­modruška ili Krbavska biskupija. Izvješća bisku-

pâ Svetoj Stolici (1602.–1919.), Zagreb, 2003. I naposljetku, u latinskome izvorniku i hrvatskome prijevodu objavljeno je iz Tajnoga vatikanskoga arhiva, Bečka nuncijatura, dopisivanje biskupa Josipa Jurja Strossmayera s papinim nuncijem u Beču Serafinom Vannutellijem (1881.–1887.), Zagreb, 1999.

Još za svojega života Josip Turčinović pokrenuo je izdavanje dizertacije Marijana Grgića, Časoslov opatice Čike. Od nasljednika je otkupio autorsko pravo. Međutim, trebalo je dovršiti redakciju teksta dizertacije za tisak i iz Bodleian Library u Oxfordu nabaviti kopije izvornika. Toj prvotnoj ideji pridružio se Hrvatski državni arhiv i Matica hrvatska u Zadru. Oni su 2002. godine objavili dizertaciju M. Grgića pod naslovom Časoslov opatice Čike te kritičko izdanje dvaju rukopisnih časoslova samostana redovnica Sv. Marije u Zadru s usporednim kritičkim izdanjem Časoslova opatice Čike, što se čuva u Oxfordu, Bodleian Library i Časoslova opatice Većenege, koji se čuva u Knjižnici Mađarske akademije znanosti u Budimpešti. Uz kritičko izdanje objavljen je i bibliofilski pretisak izvornika Časoslova opatice Čike

Na kraju, spomenuti nam je i kritičko izdanje spisa sa sudskoga procesa blaženome Alojziju Stepincu: Proces Alojziju Stepincu. Dokumenti, sa gradivom Njemačkoga veleposlanstva u Zagrebu o blaženiku kao i dokumenata iz poznate vatikanske serije dokumenata o Drugom svjetskom ratu: Actes et documents du Saint Siège relatifs à la seconde guerre mondial. To je gradivo prvotno bilo objavljeno također u časopisu Fontes, a Hrvatski državni arhiv dao je dopuštenje Kršćanskoj sadašnjosti da tu ediciju objavi i kao samostalnu knjigu.

Izdanja do sada nepoznatih povijesnih izvora iz Tajnoga vatikanskoga arhiva i Arhiva Kongregacije za širenje vjere (de Propaganda fide) koja su u suizdavaštvu objavili Hrvatski državni arhiv i Kršćanska sadašnjost od nacionalnoga su značenja i mogu se usporediti s djelom Tadije Smičiklasa (Codex diplomaticus). Kršćanska sadašnjost je u navedene projekte i suradnju ušla isključivo vođena željom da se objavljuju temeljni dokumenti za crkvenu povijest, bez ikakve materijalne koristi. Premda je ta suradnja sada u mirovanju jer nakon 2004. godine nije objavljena više ni jedna zajednička edicija, nadati se je da će se ona nastaviti ili barem da će Kršćanska sadašnjost uspostaviti suradnju s drugim institucijama (kao što je Rimokatolički bogoslovni fakultet) na evidentiranju i objavljivanju izvora iz Tajnoga vatikanskoga arhiva i Arhiva Propagande.

Na kraju bih spomenuo još jednu plodnu suradnju Hrvatskoga državnog arhiva i Kršćanske sadašnjosti. Zalaganjem prof. Mate Kukuljice, voditelja Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu učinjene su sigurnosne i zaštitne kopije najznačajnijih filmova koji su nastali zalaganjem i radom Josipa Turčinovića i time spriječila njihovo propadanje.

Razumijevanje koje je za suradnju s mnogim institucijama kulture, među kojima je i Hrvatski državni arhiv, pokazao Josip Turčinović od samoga osnutka Kršćanske sadašnjosti 1968. godine, a što je uprava Kršćanske sadašnjosti nastavila i nakon njegove smrti, omogućili su da su Kršćanska sadašnjost i Hrvatski državni arhiv zajedno objavili 15 svezaka izvornoga arhivskoga gradiva. U postotcima to je mali dio bogate izdavačke djelatnosti Kršćanske sadašnjosti, ali zasigurno vrijedan i nenadomjestiv doprinos crkvenoj povijesti.

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima

u vod

Drugi vatikanski koncil (1962.–1965.), za Katoličku je crkvu bio ekumenski u oba smisla, i kao XXI. opći sabor, ali i kao koncil izrazito prisutne dobrohotne međukršćanske i dijaloške orijentacije, i to su veliki ljudi, duše evanđeoske širine, diljem svijeta i u nas, katolici, ali i drugi, prepoznavali, cijenili i nastojali Katoličku crkvu dalje graditi na tome.

U okvirima ovoga rada ne mogu, dakako, ulaziti u detaljnije prikaze svih pojedinačnih ekumenskih izdanja i drugih ekumenski relevantnih publikacija niti mogu sustavno obuhvatiti i prikazati sve vrste i oblike pokoncilskih ekumenskih doprinosa Kršćanske sadašnjosti, nego ću se morati ograničiti na tipski, egzemplarni i sumarni prikaz i vrednovanje.1

1 Ovdje valja imati u vidu tematsko-sadržajni kontekst ovoga rada. Naime, rad »Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima«, prema idejnoj koncepciji organizatora simpozija, nije imao cilj zahvatiti sva ekumenski relevantna područja djelovanja Kršćanske sadašnjosti, nego je on kontekstualno zapravo sastavnica tematskog

1. e kumenski do P rinos k ršćanske sadašnjosti

Nastojeći oko provedbe Koncila u našoj sredini, Kršćanska sadašnjost, odnosno ljudi koji su je vodili i nosili dali su značajan doprinos u prevođenju, objavljivanju, izučavanju i populariziranju svih koncilskih i pokoncilskih dokumenata, uključujući na osobit način i one ekumenske.

Kada se govori o ekumenskom doprinosu Kršćanske sadašnjosti kao institucije, onda dakako treba imati u vidu da je taj doprinos prvenstveno doprinos konkretnih osoba, koje su znatan dio svoga vremena i svojih životnih snaga utkali u tu ustanovu i u njezino koncilsko ekumensko usmjerenje. U okvirima ovoga rada moguće je poimenično prikazati ekumenski profil i djelovanje samo nekih najistaknutijih osoba.

a) Josip Turčinović

U kontekstu istraživanja doprinosa Kršćanske sadašnjosti ekumenizmu na našim prostorima nezaobilazna je uloga njezinoga »čelnog čovjeka«, Josipa Turčinovića. Nakon što je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper 22. veljače 1968. u crkveno-pravnom smislu osnovao Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, Josip Turčinović je kao ravnatelj te ustanove, animator svih pothvata, urednik časopisa i biblioteka i kreator cjelokupne, osobito izdavačke djelatnosti, uz Tomislava

J.

Šagi-Bunića,

istodobno i veliki oblikovatelj njezinog ekumenskog profila i poticatelj i nositelj njezinih ekumenskih aktivnosti.

Kao student Katoličkog bogoslovnog fakulteta osobno sam imao prigodu slušati predavanja prof. Josipa Turčinovića 2 iz kolegija Ekumenske teo ­

»ekumenskog bloka« predavanja, koji obuhvaća i sljedeća predavanja: »Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjošću« (Peter Kuzmič), »Kršćanska sadašnjost i pravoslavlje u nas« (Radovan Bigović) i »Dijalog kršć ana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome« (Esad Ćimić). Stoga je ovaj rad, da se izbjegnu ponavljanja, zamišljen da na određeni način bude i komplementaran s tim predavanjima. Stoga će dio svojih očekivanja od ovoga rada čitatelj morati pokušati ispuniti i lektirom ostalih navedenih radova.

2 Ekumensko i interkonfesionalno zanimanje dr. Josipa Turčinovića očituje se već i u izboru teme njegove doktorske disertacije (1966.): Odnosi Istočne i Zapadne crkve kod Krste

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima

logije i Otajstva Trojedinoga Boga i mogu posvjedočiti da njegov govor nipošto nije bio puko »obavljanje profesorskog posla« i da je, s onu stranu svakog formalizma, s velikom kompetentnošću, predanošću i osvjedočenošću upućivao i uvodio studente upravo u evanđeoske temelje i koncilske osnove katoličkog ekumenizma.3 Studenti su ostajali razočarani, kada bi, ponajviše zbog svoga rada i obveza u Kršćanskoj sadašnjosti, morao izostati s tih predavanja.4

I kroz svoje djelovanje na Fakultetu i kroz svoju odgovornu službu u Kršćanskoj sadašnjosti dr. Josip Turčinović postaje svojevrsnom »ekumenskom luči« na našim prostorima. Predvodio je ekumenska izaslanstva Katoličkog bogoslovnog fakulteta u brojnim prigodama, sudjelovao u međunarodnim ekumenskim programima, simpozijima i susretima, od onih u Hrvatskoj do onih u inozemstvu: Niederalteich, Chevetogne, Rim, Beograd, Luzern itd.

Ekumenski profil i način razmišljanja dr. Josipa Turčinovića ilustrirat ću jednim njegovim citatom iz travnja 1986. godine: »Ono za čim se ide jest, dakako, potpuno jedinstvo, kakvo Isus želi. Tu pak mi znamo prilično točno samo kako su se događale diobe i znamo da su one uvijek plod ljudskog grijeha. Ali čijega? To više ne znamo tako točno, to zna do kraja samo Bog. Zato on jedini može ponovno uspostaviti porušeno jedinstvo, za koje mi ne znamo ni kako će izgledati. Ali je sasvim sigurno, i to je ekumenizam, da put u to jedinstvo vodi kroz obraćenje svih, kroz dublju vjernost onim elementima, onim dobrima crkvenosti što ih svaka Crkva ili zajednica posjeduje, da ih što dublje i istinitije živi. Ako u svim zajednicama zavlada taj napor dubljeg

Pejkića. Prilog povijesti teološke kontroverzije u prvoj polovici 17. stoljeća , na temelju koje je 1973. u Kršćanskoj sadašnjosti u Zagrebu, u nizu Analecta Croatica christiana , br. 5, objavio knjigu: Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665.–1731.)

3 Dr. Josip Turčinović izabran je 14. siječnja 1964. za asistenta pri katedri istočnog bogoslovlja Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje istočno bogoslovlje i crkvenoslavenski jezik a od 1967. i kolegij Otajstvo Trojedinoga Boga. Nakon habilitacijskog rada (1970.) na temu Antun Vramec (1538.–1587.) sporni hrvatski teolog (knjiga je objavljena 1995. u Kršćanskoj sadašnjosti u Zagrebu, u nizu Analecta Croatica christiana , br. 30), postaje i prvim pročelnikom 1974. osnovane Katedre za ekumensku teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

4 To je izostajanje uspijevao nadoknaditi tako što je u malo vremena sažimao sve bitne sadržaje i osobne uvide.

proživljavanja vlastite crkvenosti, onda je to ujedno i put prema jedinstvu. A oblik i vrijeme u kojem će se to dogoditi, to zna samo Duh Božji.«5

Ekumenska teološka misao i djelovanje Josipa Turčinovića još su nedovoljno istraženi, iskorišteni i vrednovani, i budući da su oni nedvojbeno značajno pridonijeli ekumenskom ozračju u našoj Crkvi, bilo bi dobro to učiniti i u okviru jednog zasebnog sustavnog i temeljitog istraživanja.

b) Tomislav Šagi-Bunić

Uz dr. Josipa Turčinovića, jedan od najznačajnijih »stupova« kako Kršćanske sadašnjosti općenito, tako i njezine ekumenske usmjerenosti jest dr. Tomislav

J. Šagi-Bunić, koji je kao osobni teolog zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera izbliza pratio rad Koncila i sudjelovao u njemu. Tako je imao prigodu osobno iskusiti i njegovu ekumensku dimenziju, i – premda nije bio profesionalno djelatan na ekumenskom području (osim kao prvi tajnik Biskupske komisije za ekumenizam, koju je ustanovila Biskupska konferencija 17. lipnja 1967. godine, a kojoj je prvi predsjednik bio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper) – upravo je ta ekumenska dimenzija bila jedna od najuočljivijih i najjačih novosti koja je obilježila čitavo Šagi-Bunićevo pokoncilsko teološko stvaranje, predavanja, propovijedanja i druge oblike apostolata.6

S obzirom na prisutnost tradicionalne pretkoncilske polemičko-kontroverzističko-apologetske svijesti, Tomislav Šagi-Bunić zagovara ekumenizam ne samo u idejno-teorijskom teološkom promišljanju nego i u konkretnoj metodi i načinu međuosobnog odnošenja: »Ekumenizam je u iskrenom pri-

5 Usp. J. TURČINOVIĆ, Istrgnute misli za nezaborav, Zagreb, 2008., Kršćanska sadašnjost, str. 144.

6 Dr. Zdenko T. Tenšek, subrat pokojnog dr. Tomislava J. Šagi-Bunića u Kapucinskom redu, kao bliski poznavatelj njegove misli i djela na sljedeći je način vrednovao njegov ekumenski doprinos: »Kao tajnik Ekumenske komisije BKJ bio je inicijator mnogih ekumenskih pothvata na području tiska i najrazličitijih susreta. Na mnogim ekumenskim susretima, naročito na međufakultetskim simpozijima, za koje će kazati da su bili ’neko početno uvježbavanje doktrinarnog dijaloga’, pojavljivao se riječju i gestama i bio prihvaćan kao duhovni i teološki autoritet. Skupa s pokojnim Josipom Turčinovićem bio je uvjereni i ustrajni ekumenski čovjek do kraja svoga života.« Usp. prilog pokojnog dr. Zdenka Tenšeka dostavljen autoru ovoga rada.

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima

jateljskom prilaženju k drugome, da mu dademo što mi imamo i da od njega primimo što nam on može dati, a ne u dijeljenju lekcija i zahtjevima da on učini to i to, pa da bismo ga onda mi udostojali svojom pažnjom.«7

Zapažajući i doživjevši, bilo neposredno bilo posredno, ekumenski i dijaloški duh Koncila na razini univerzalne Crkve, vodeći ljudi Kršćanske sadašnjosti su taj koncilski ekumenski duh i dijalog sagledavali u konkretnom kontekstu ovih naših prostora. U vlastitom djelovanju, u svojim radovima i nastupima, realistički su ukazivali, primjerice, na povijesnu opterećenost ekumenizma kod nas, osobito između hrvatskog pretežno katoličkog i srpskog pretežno pravoslavnog naroda, i trijezno ukazivali na potrebu izlaženja iz te uvjetovanosti. Tomislav Šagi-Bunić će, primjerice, još 1966. naglasiti: »Prije svega, od bitne je važnosti da svi shvatimo da ovo ekumenističko gibanje ima samo i isključivo duhovni i religiozni značaj. Ovo pitanje smatramo bitnim, suštinskim. Svaki vjernik i svaki svećenik mora ovo kod nas najprije i do srži razumjeti i shvatiti. Ekumenizam je čisto religiozna i duhovna stvar, to nije pitanje ovozemaljsko. To nije pitanje ni nacionalizma, ni patriotizma, ni političko, ni rasno, ni krvno, niti pitanje bilo kakvih ovozemaljskih interesa. To je pitanje naše vjere u Spasitelja našega Isusa Krista i u njegovu zaručnicu Crkvu. To je pitanje Kristove haljine koja je žalosno razderana.«8 On ne propušta niti posve konkretno, precizno i poimenično primijeniti: »Svi naši vjernici moraju jasno shvatiti da sjedinjenjem kršćana niti Hrvati postaju Srbima niti Srbi Hrvatima.«9

Svojim čestim ekumensko-teološkim »ekskursima«, svojim dubokim poniranjem u evanđeosko-kristološku bit ekumenizma, Tomislav Šagi-Bunić postaje jednim od najizrazitijih teoloških mislilaca ekumenizma kod nas. I za njegov ekumenski doprinos vrijedi da je njime uvelike prožeta današnja ekumenska teologija i ekumenska klima uopće u našoj Crkvi, te da bi i njega bilo potrebno pomno i sustavno istražiti kroz zasebni sustavni znanstveni rad.

7 Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Istrgnute misli za nezaborav, Zagreb, 2008., Kršćanska sadašnjost, str. 67.

8 Usp. T. J. ŠAGI-BUNIĆ, »Gdje smo s ekumenizmom?«, u: Glas Koncila, br. 1/1966., str. 3.

9 Usp. isto

c) Vjekoslav Bajsić

Ni ime Vjekoslava Bajsića, trećega u tome svojevrsnom »trolistu« Kršćanske sadašnjosti, ne može biti previđeno kada je riječ o njezinom ekumenskom i dijaloškom doprinosu. I dok su u Josipa Turčinovića i Tomislava Šagi-Bunića dominantne teme ekumenizma, međucrkvenih i unutarkršćanskih odnosa, promišljanje i djelovanje Vjekoslava Bajsića vezao bih više uz područje dijaloga općenito, ne samo međureligijskog nego prvenstveno međusvjetonazorskog. Baveći se pretežito filozofskim područjem, dr. Vjekoslav Bajsić utire put osobito dijalogu religije i znanosti, Crkve i društva, o čemu svjedoče već i sami naslovi njegovih radova: Granična pitanja religije i znanosti (Zagreb, 1998.), Filozofija i teologija u vremenu (Zagreb, 1999.), Dijalog, reagiranja, polemike (Zagreb, 2003.) itd.

Kozmologija koju sam kao student slušao kod prof. Vjekoslava Bajsića bila mi je jedan od najdražih kolegija, zahvaljujući uvelike i načinu iznošenja sadržaja toga predavača: logičan, skroman, kadar i najveće istine uobličiti u jednostavne i razumljive izričaje, s onu stranu površno-retoričkog i scensko-demagoškog imponiranja slušačima, ostajao je uvijek vjeran unutarnjoj biti stvari i povezujući to sa suvremenim antropološkim i prirodoznanstvenim uvidima pokazivao nam je ljepotu razložne misaonosti koja oblikuje i otvara vlastiti individuum i identitet naspram drugih identiteta, uključujući i onaj božanski. U pogledu zajedništva i zajedničkog življenja, Vjekoslav Bajsić uočava i podsjeća na jaz između svečano lijepe teorije naših nauka i propovijedi, na jednoj strani, i naše trajne nemoći da to postignemo u praksi, na drugoj strani. Uzrok tome on prati sve do naše podsvjesne i gotovo animalne razine: »Posve mi je nerazumljivo i nerado se mirim s tim što gradimo prekrasne teorije i propovijedi o zajedničkom življenju, a svaki se pokušaj na kraju skrši o tih nekoliko ‘zakona’ našega ponašanja, što borave negdje u podrumima naše svijesti.«10 Stoga on, naspram onih rudimentarnih, animalno-egoističnih impulsa kao primjerenu podlogu za sve oblike dijaloga i međukršćanskog razumijevanja, zajedništva i druženja ističe čistu religiozno-duhovnu kristološku motivaciju koja nas jedina može privesti i održati u zajedništvu: »Čudno je

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima

koliko je teško shvatiti da se to druženje u Kristu zbiva samo radi druženja u Kristu i da se kršćansko zajedništvo gradi na jedan posve nov način.«11

d) Ekumenska obilježja Kršćanske sadašnjosti i njezinog djelovanja

Imajući općenito povjerenja u duh Koncila, uključujući i onaj ekumensko-dijaloški, »trolist« spomenutih, ali i druge osobe okupljene oko Kršćanske sadašnjosti omogućile su da nauk i intencije Koncila prožmu njihove unutarnje stavove i utječu na njihov ljudski i kršćanski profil, te su se kao takvi dosljedno pokazivali u svemu svome stvaralaštvu i djelovanju. Na taj način oni su – i Kršćanska sadašnjost po njima – postajali nositelji i sunositelji, promicatelji i supromicatelji koncilske ekumenske i dijaloške svijesti i dinamike na našim prostorima;12 »sunositelji« i »supromicatelji«, ukoliko u promicanju ekumenskog gibanja nije bila aktivna samo Kršćanska sadašnjost s ljudima oko nje nego i druge institucije i osobe13 . Osobito je značajno da su koncilski duh ekumenizma i dijaloga prihvatili i poticali naši biskupi, također i na javnoj i deklaracijskoj razini, o čemu zorno svjedoči njihov Pastirski poziv na oživljavanje ekumenskog duha i nastojanja, kojega su godine 1974. biskupi uputili svim vjernicima 14 .

11 Usp. isto, str. 77.

12 T. Šagi Bunić će izričito naglasiti: »Ekumenističko nastojanje bitan je sastavni dio ovoga Koncila. Vjernost Koncilu usko je vezana uz vjernost ekumenizmu«, usp. T. ŠAGI-BUNIĆ, »Gdje smo s ekumenizmom?«, u: Glas Koncila , br. 1/1966., str. 3.

13 Opsežan prikaz ekumenskih aktivnosti na našim područjima dao sam u radu »Multikonfesionalnost hrvatskog društva i ekumenska nastojanja Katoličke Crkve u Hrvata do domovinskog rata«, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1996., str. 17–30., te u radu: »Ekumenska i dijaloška otvorenost Katoličke crkve u Hrvata«, u: F. PRCELA (priredio), Dijalog, Zagreb – Düsseldorf, 1996., str. 289–308. Za primjer mogu ovdje spomenuti Glas Koncila i ljude oko njega, Veritas te liturgijski časopis Živo vrelo i njegovu neko vrijeme stalnu rubriku »Duh ekumenizma«. Mnoštvo pojedinosti o ekumenskim zbivanjima i njihovim nositeljima sadrži i opsežna knjiga dr. Jurja KOLARIĆA pod naslovom Ekumenska trilogija , objavljena u Zagrebu 2005. godine.

14 Usp. Pastirski poziv svim članovima Katoličke Crkve u Jugoslaviji na oživljavanje ekumenskog Duha i nastojanja , Zagreb, 1974.

S obzirom na to koliki su naglasak dvojica čelnih ljudi Kršćanske sadašnjosti, Josip Turčinović i Tomislav Šagi-Bunić polagali na ekumenizam i dijalog, ne začuđuje da su upravo oni zajedno s dr. Ivanom Golubom još 1966., u Glasu Koncila inicirali i uređivali poseban Ekumenski bilten »Poslušni Duhu«. 15

Za izdanja međucrkvene, interkonfesionalne, ekumenske, međureligijske i svjetonazorske tematike, koja su u Kršćanskoj sadašnjosti odabirana, davana na prevođenje i objavljivana, a na kojima su potom obrazovane i odgajane generacije studenata teologije i drugih katolika i kršćana u Hrvatskoj, za privatne susrete i javne nastupe ljudi iz i oko Kršćanske sadašnjosti, od akademskih predavanja do tribina i okruglih stolova, zajednički se može reći da su gotovo uvijek nadahnuta s jedne strane brižnom skrbi oko vlastitog autentičnog evanđeoskog kristocentričnog identiteta,16 a s druge strane i istodobno poštovanjem i konstruktivnim te iskrenim dijaloškim pristupom naspram drugih i drukčijih konfesionalnih i religijskih identiteta.

U izdanjima Kršćanske sadašnjosti ekumenizam je prepoznavan kao autentična kršćanska vrijednost utemeljena na želji Isusa Krista u evanđelju. U njima se upućuje, primjerice, na to da je za svetu stvar ekumenizma potrebno nadahnjivati se evanđeljem i ljubavlju nadilaziti razmirice. U knjigama s takvom tematikom, koje je Kršćanska sadašnjost učinila dostupnima javnosti, potiče se na ekumensko otvaranje i često se opetuje da ekumenizam ni na ovim našim prostorima nema alternative. Naglašava se da ekumenska opredijeljenost ne smije ostati samo verbalne, deklarativne i načelne naravi i postaje jasno da kršćani pokoncilskog ekumenskog duha nisu kršćanski romantici i ekumenski sanjari izgubljeni u konkretnom vremenu i prostoru.

Iz objavljivanih tekstova, bilo u eksplicitno ekumenskoj biblioteci, u zasebnom nizu pod nazivom Ekumena, u kojem je do 2008. godine objavljeno okruglo trideset ekumenskih naslova 17, bilo u drugim knjigama, časopisima

15 Tada, naime, još nije postojala Kršćanska sadašnjost.

16 Tako npr. Josip Turčinović ističe: »U središtu naše vjere nisu neke teorije ili neka ideologija. U središtu onoga što kršćani vjeruju jest jedna živa osoba, jedan život, koji se utjelovio u našoj povijesti da bi djelovao u svim kasnijim životima koji su povjerovali u njega, odnosno u njegov put.«, u: J. TURČINOVIĆ, Istrgnute misli za nezaborav, Zagreb, 2008., Kršćanska sadašnjost, str. 18.

17 Naslovi knjiga u biblioteci Ekumena, koji se aktualno mogu nabaviti, nalaze se

Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima

i publikacijama Kršćanske sadašnjosti, zamjetan je utjecaj i prihvaćanje Koncila, vidljivo je da ti tekstovi polaze od stvarne situacije i da imaju istančan osjećaj za povijesni realizam, da su svjesni poteškoća koje proizlaze iz komunističko-ateističkog okružja toga vremena, i da se upravo zato zalažu za konkretno pastoralno i znanstveno-teološko otvaranje, za dijalog i suradnju Crkava i svih kršćana na ovim prostorima, naglašavajući osobito – s obzirom na povijesne prijepore – važnost izgrađivanja pozitivnih odnosa između Katoličke i Pravoslavne crkve.

Važno je napomenuti da duh ekumenizma Kršćanske sadašnjosti ne treba tražiti samo u onim djelima koja se bave izravno ekumenskim temama nego on uvelike prožima i sva druga objavljivana djela, drugih teoloških grana i tematskih područja.

U kontekstu ratnih zbivanja s kraja stoljeća istaknuo bih i to da se ekumenski pristup u knjigama i drugim publikacijama Kršćanske sadašnjosti zalaže za to da se ekumenizam oslobodi baštinjenih nacionalnih, političkih, lingvističkih, viktimoloških i inih uvjetovanosti. Takav pristup nipošto ne ide za zataškavanjem problema i zanemarivanjem povijesnih rana, naprotiv, ističe se potreba trijeznog i nepristranog rasvjetljivanja svih prijepornih zbivanja koja opterećuju dva naroda, srpski i hrvatski, ali se predlaže i teži tome da se tim pitanjima primarno bave za tu problematiku kompetentne znanosti i struke, a da međucrkveni ekumenizam u što većoj mjeri postane ono što bi on u svojoj kristološkoj srži i trebao biti: teologija, teološki dijalog i izgrađivanje zajedništva Kristovih učenika i suradnja mjesnih sestrinskih Crkava prije svega na Crkvama svojstvenim i primarnim teološkim i pastoralnim područjima.

Ekumensko-dijaloška izdanja Kršćanske sadašnjosti opetovano ističu duhovnu i vjersku dimenziju ekumenizma, ističu da jedinstvo kršćana nije pitanje naše već Kristove volje i želje i da je to u konačnici pitanje naše kršćanske vjernosti Kristu.

Odabir objavljenih knjiga i tekstova Kršćanske sadašnjosti pokazuje da se u njima nastoji izbjeći neznanstvena, pamfletistička, svađalačka i neevanđeoska isključivost i da se nastoji promicati ekumensko-dijaloška otvorenost i suradnja.

na sljedećoj web-adresi Kršćanske sadašnjosti: http://www ks hr/ knjizara php?kateg=7 &biblioteka=Ekumena

z aključak

Sve ovo nas dovodi do opravdanog zaključka da su se ekumenski profili ljudi koji su utemeljili i nosili Kršćansku sadašnjost, od njezinih početaka do danas, snažno odrazili i na ekumensku intonaciju, ne samo eksplicitno ekumenskog nego i sveukupnog izdavačkog programa Kršćanske sadašnjosti, na sva njezina tiskana izdanja i na sva ostala područja rada Kršćanske sadašnjosti.

I naposljetku, držim da sve što je u ovom radu prikazano čini opravdanim sljedeći zaključak: uz to što je bila snažni nadahnitelj, promicatelj i nositelj brojnih sastavnica ekumenskog gibanja na našim prostorima, Kršćanska sadašnjost je svojim izrazitim i snažno naglašenim ekumenskim obilježjem, kao jedva tko kod nas, pridonijela afirmaciji i razvoju ekumenske i dijaloške svijesti i kulture prvenstveno među katolicima, potom i među kršćanima drugih Crkava, a također i među pripadnicima drugih vjeroispovijesti i svjetonazora.

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

Zamoljen sam da iz osobnih sjećanja nešto kažem o »suradnji hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti. Kao prvo, moramo ustvrditi da organizirane hrvatske ekumene u vrijeme nastanka Kršćanske sadašnjosti nije bilo. Bilo nas je nekoliko entuzijasta koji smo razjedinjenost kršćanstva smatrali skandaloznim, koji smo ozbiljno uzimali Isusovu molitvu o jedinstvu njegovih sljedbenika i kojima je Drugi vatikanski koncil svojom otvorenošću i smjerodavnim dokumentima pokazao put. Kršćanska sadašnjost je zapravo bila naša hrvatska, i šire, južnoslavenska ekumena. Budući da često naglašavam da nema teksta bez konteksta, moram nakratko osvijetliti pozadinu iz perspektive reformiranog i evanđeoskog kršćanstva. U Berlinu se 1966. održavao Kongres za evangelizaciju svijeta, na koji je dr. Josip Horak, pastor baptističke crkve u Zagrebu, predsjednik Saveza baptista Jugoslavije, jedan od potpredsjednika svjetskih baptista (inače, mnogima glas prepoznatljiv preko radija Monte Carlo), vodio mladog zagrebačkog liječnika dr. Branka Lovreca. Horak i Lovrec su u Berlinu došli na ideju, naizgled neostvarivu, no vrijednu pokušaja:

pozvati glasovitog evangelizatora ekumenske širine, Billyja Grahama, u Zagreb. Billy Graham se začudo odazvao pozivu, ali pod jednim uvjetom: »Da surađujete sa svima, jer ja ne idem na skupove koji isključuju neku Crkvu ili konfesiju!« Tako su lideri nekih Crkava bili »natjerani« da se počnu sastajati, dogovarati i zajedno moliti. Kardinal Franjo Šeper iz Rima je dobio »zeleno svjetlo« da Billyju Grahamu ustupi prostor – tada se, naime, nije mogao dobiti javni prostor – nogometnog igrališta Dječačkog sjemeništa na Šalati i u lipnju 1967. održan je tamo impresivan skup. Vrijeme je bilo kišovito, nazočno je bilo nekoliko tisuća ljudi, a autobusi su pristigli iz čitave bivše države... Uz blagoslov uzoritog kardinala Šepera, u prvom redu na platformi sjedio je i Tomislav Janko Šagi-Bunić, i neki drugi poznati djelatnici Katoličke crkve koje je kardinal Šeper delegirao da predstavljaju nadbiskupiju, ali i ekumenski orijentirani klerici i laici Pravoslavne crkve uz vjernike i simpatizere svih Crkava reformacijske baštine. To je za mnoge bio šok, prvi bogoslužbeni susret s, kako bi to rekao Juraj Kolarić, »kršćanima na drugi način«, a za mnoge od nas (ja sam tada bio student teologije) taj je evanđeosko-ekumenski skup predstavljao veliko ohrabrenje.

Drugi detalj iz gore spomenute pozadine jest činjenica da su mene osobno u to vrijeme u svijet ekumene najprije uveli moji profesori teologije s dva sveučilišta, odnosno s teoloških učilišta na Zapadu, među kojima su neki kao protestantski promatrači sudjelovali na Drugom vatikanskom koncilu. Oni su o tome – sudjelovanju na Koncilu – govorili s entuzijazmom, širili su horizonte i rušili predrasude. Dakako, sjećam se da su, dok smo raspravljali o Dogmatskoj konstituciji o objavi Dei Verbum i Dekretu o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, spomenuli Tomislava Janka Šagi-Bunića, koji je bio Šeperov samozatajni, ali prepoznatljivo kreativni i izuzetno produktivni teolog na Drugom vatikanskom koncilu.

Treće, koju godinu kasnije, ali još u inozemstvu, u jednoj sam teološkoj knjižnici listao Journal of Ecumenical Studies i vidio velik članak o teologiji u Istočnoj Europi, u komunističkom svijetu. Sadržaj članka bio je obeshrabrujući: tvrdilo se da u Istočnoj Europi nema nikakvih posebnih inicijativa, da je sve ugušeno, tmurno, pasivno, samo se tu i tamo nešto događa u Poljskoj i možda u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Ali onda nailazim na podnaslov: »Zagreb – trojka.« Tada sam prvi put otkrio njih kao »trojku«: Šagi-Bunić, Bajsić i Turčinović.

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

Godine 1972. pozvao me je prezbiterij Evanđeoske (pentekostne) crkve da se vratim jer se osnivao Biblijski teološki institut, koji je kasnije prerastao u Evanđeoski teološki fakultet. Prekinuo sam doktorski studij u inozemstvu (bavio sam se tekstualnom kritikom Novoga Zavjeta), želeći ga nastaviti u Zagrebu. U tom su me nastojanju ohrabrili Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi-Bunić i Bonaventura Duda. Od patra Dude sam saznao da KBF nema stručnjaka za tekstualnu kritiku: »Za to bi trebao iz Münstera dolaziti Kurt Aland, a za to nema novaca. Mi nemamo novaca niti za biblioteku. Morate promijeniti temu, jer vi ćete biti prvi protestant koji će kod nas doktorirati.« Tada mi je pater Duda predložio da istražim rad biblijskih društava i nastanak njihove Biblije te kroatizaciju Vuk-Daničićeva Svetoga pisma i njegova mnogobrojna izdanja, a Turčinović je taj prijedlog kao pročelnik ekumenske katedre svesrdno podržao s obrazloženjem da se radi o najrasprostranjenijoj, a možda i najutjecajnijoj knjizi na srpskom i hrvatskom jeziku. On je kasnije tu dizertaciju uvrstio u svoju biblioteku Analecta Croatica christiana. Tako je moja prva knjiga na hrvatskom jeziku izašla upravo u Kršćanskoj sadašnjosti, a njezino javno predstavljanje na izložbenom prostoru Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu i odjeci u popularnim medijima, tiskovnim i elektronskim, kao i prikazi u stručnoj literaturi, bili su eksplicite, a ponekad i intrigantno, ekumenski obojeni.

U to smo se vrijeme često susretali. Spomenuta trojka ne samo da je bila puna entuzijazma nego i izuzetno požrtvovna, kako smo višestruko ponavljali prema naslovu jednog tada popularnog njemačkog teološkog bestsellera – »Für die Sache Jesu.« Radili su danonoćno. Turčinović je, moram s najvišim poštovanjem ustvrditi, doslovno izgorio na poslu »za Isusovu stvar«. Duboko me impresionirao njegov briljantan teološki um, rijetka kombinacija analitičke preciznosti, proročke odvažnosti i strateške poduzetnosti. Mogao je postati jednim od najutjecajnijih hrvatskih teoloških pisaca, ali on je, vrlo često plivajući protiv struje općeg društvenog raspoloženja, gradeći institucionalnu infrastrukturu i mudro pregovarajući s mnogima iz crkvenog i tadašnjeg poslovnog svijeta, omogućio drugima da pišu i objavljuju. Josip Turčinović se neprekidno kretao u poznatom zagrebačkom trokutu: predavanja na KBF-u, administracija KS-a na Marulićevom trgu te propovjedničko-pastoralni angažman u kapeli Ranjenog Isusa pod neboderom na početku Ilice. Živo se sjećam i kako me je uveo u neke svoje seminare, a posebice kada mi je prije

jedne tribine rekao: »Evo, i dvorana ‘Vijenac’ Vam je otvorena.« U KS-u, u onom znamenitom višenamjenskom »dnevnom boravku«, znali smo ponekad razgovarati do dva, tri sata ujutro. Njega su zanimala sva suvremena teološka kretanja. Posebno se sjećam jednog razgovora, u gluho doba noći, o teološkoj metodologiji i socijalnim potencijalima teologije oslobođenja. Ubrzo sam shvatio da njega teologija oslobođenja prvenstveno ne zanima kao južnoamerički pokret oslobođenja koji je tražio sintezu osloboditeljskih motiva u marksizmu i u Bibliji, naročito u knjizi Izlaska, nego da ga je iznad svega to zanimalo zato što je za njega sva teologija trebala biti preobrazbeno angažirana. Teologija je trebala svoju socijalnu dimenziju kojom otkriva, razumijeva i mijenja svijet. Tada je došlo i do prvih prijedloga i dogovora da se Gustavo Gutiérrez, klasik teologije oslobođenja, prevede na hrvatski jezik.

Marulićev trg 14 nije bilo samo mjesto gdje su se planirala izdanja knjiga i časopisa već je tamo bio i laboratorij ekumenizma, središnja adresa ekumenizma u bivšoj Jugoslaviji. Tu je dolazilo do interkonfesionalnih i interdisciplinarnih susreta. Sjećam se da sam upravo na tome mjestu imao priliku upoznati i Branka Fučića i Josipa Bratulića i Dražena Budišu i mnoge druge. U KS-u se mnogo toga događalo: mnogi dinamični i plodonosni susreti, I/we have a dream vrsta sastanaka i vrlo značajni planovi.

Vraćam se na već spomenuto značajno mjesto – kapelu Ranjenog Isusa. Sredinom sedamdesetih godina moji su studenti teologije s Črnomerca bježali sa svog nedjeljnog bogoslužja da u pola dvanaest ili malo ranije (da zbog gužve ne ostanu vani, stisnuti u gužvi između Kapele i Name, ugroženi od tramvaja koji se u vrijeme mise teško probijao kroz gomilu za koju nije bilo mjesta u stisnutom prostoru premale Kapele) stignu slušati Turčinovića. Sjećam se da mi je jednom Josip rekao: »Znate, mene neki moji već optužuju da previše propovijedam kao protestant.« Na to sam mu odgovorio: »Pa možda je to kompliment, jer je u protestantizmu propovijedana, živa riječ uvijek u središtu bogoslužja.« On je doista propovijedao živu i relevantnu Riječ na jedan izazovno-transformativni način. Ljudima je bilo žao kad je onako, njemu svojstveno, neponovljivo, mahnuo rukom: »A sada stanimo!« Umjesto protestantski prepoznatljivog Amen – »stanimo i ispovjedimo svoju vjeru«.

Značajni su bili i improvizirani sastanci u podrumu poslije mise te pozivi na ručak u restorane. Sve su to bili ekumenski susreti. U tom kontekstu moram spomenuti još nešto. Turčinović je, zajedno sa Šagi-Bunićem, koji je

o tome i pisao kao koncilski teolog, sanjao o ekumenizmu, predavao i pisao, a potom i organizirao nekoliko neformalnih susreta: svojevrsni brain storming. Na njima je nekoliko puta bio prisutan i pater Duda, pa i Jerko Fućak. Iz svojih sam bilježaka probrao neka sjećanja. Turčinović je ustvrdio: »Mi smo ekumenski nepismeni! Kako to prevladati?!« A Duda je rekao: »Ali mi smo i biblijski neishranjeni, a Biblija je ekumenska knjiga par excellence.« Biblija je, kako je samo Duda to znao reći, »mjerodavna i smjerodavna«. Susreli su se, dakle, bibličar i ekumenski teolog da razmotre kako spojiti Bibliju i ekumensku viziju. Turčinović je to otprilike ovako posložio: treba nam prvo abeceda ekumenizma, opća informacija, pa je tako nastao Poslušni Duhu, časopis koji je nažalost izlazio kratko vrijeme. Spomenuta je (dr. Zečević ) već i biblioteka Ekumena, pa neću ponavljati. Drugo, treba rušiti predrasude, širiti horizonte, spoznaje i slobode. Sjećam se kako je uredniku AKSE rekao: »Od sada treba redovito u svakom broju izvješćivati o ekumenskom svijetu.« U to je vrijeme i Glas Koncila neke stvari ekumenski poticao i objavljivao. Nažalost, mnogo toga je u međuvremenu zamrlo, pa bi, čini se, neke ekumenske ideje trebalo ponovno oživjeti. Treće, argumentirao je neumorni strateg Turčinović, uz svestranu Šagijevu osobnu otvorenost i naglasak, kako »moramo slijediti koncilsku Crkvu«, treba stvarati prostor za dijalošku atmosferu. Upravo je KS bio taj prostor. Četvrto, tražiti i(li) izgrađivati oblike, odnosno modele kooperativne budućnosti. Turčinović je, a Šagi-Bunić ga je, ponavljam, u tome sadržajno i metodološki podržavao, govorio i o tome da mi na našoj vjetrometini, pod opterećenjem prošlosti, raspeti između Sjevera i Juga, Zapada i Istoka, zapravo ne razumijemo važnost ekumenizma, ne samo u smislu traženja jedinstva kršćana nego i šire u promicanju mira i konstruktivnog suživota naroda i vjera na ovim prostorima. Njih dvojica su prije svih detektirala neke kušnje i dvojbe onih koji smatraju da ekumenizam ugrožava identitet te da je on, zapravo, poput liberalne demokracije, koja je kasnije došla, neko »koncilsko pomodarstvo«, samoprolazni proizvod Zapada i njegovih navodno pseudoprogresivnih ideologija. Dakle, jedan od mitova postprosvjetiteljskog optimizma u neku zajedničku budućnost čovječanstva. Na tim, ponajčešće spontanim ekumenskim razglabanjima, Šagi-Bunić je znao reći: »Ali Koncil nas obvezuje«, a povremeno prisutni Duda je onda znao onako evanđeoski došapnuti: »I Isus kaže i moli da jedno budu«, pa smo tako negdje između Isusa, Koncila i Kršćanske sadašnjosti, sanjali bolju budućnost. I moram kon-

statirati da tu nije bilo pasivnog držanja, ni kalkuliranja, ni samoisticanja, ni samopravednosti, nego aktivno sudjelovanje, prihvaćanje i ostvarivanje tog duha, i Isusovog i koncilskog.

Dodajmo još jednu važnu stvar: Biskupska je sinoda ujesen 1974. zasjedala u Rimu, razmatrajući evangelizaciju svijeta. Nekoliko mjeseci prije toga (u srpnju) je u švicarskoj Lausanni održan izuzetno uspješan Međunarodni kongres za evangelizaciju svijeta. Prema mišljenju časopisa Time, najširi i najreprezentativniji skup održan u povijesti Crkve. Lausannski kongres je okupio više od 3 500 sudionika (od toga 2 700 delegata) iz preko 150 zemalja svijeta, zastupajući uglavnom sve segmente kršćanske Crkve koji evanđelje Isusa Krista i evangelizaciju svijeta smatraju važnom zadaćom. Lausanna je u smislu povezivanja evangelizacije svijeta i traganja za jedinstvom kršćana nastavila viziju kojom je ekumenski otpočelo 20. stoljeće na povijesnoj Misijskoj konferenciji u škotskom Edinburghu 1910. godine. Sjećam se kako je na tom kongresu u Lausanni došlo do otvorenog negodovanja nekih skupina južnoameričkih protestantskih lidera zbog aktivne prisutnosti predstavnika vatikanskog Tajništva za jedinstvo kršćana, dok su neki iz Grčke protestirali protiv sudjelovanja pravoslavnih teologa i eksperata za ekumenizam. I jedni i drugi su tvrdili da su oni kao manjinske Crkve u svojim zemljama u prošlosti bili progonjeni od moćnih većinskih Crkava, a da ih i u sadašnjosti ti isti aktivno diskriminiraju. Ovaj dvotjedni radni kongres je ipak, unatoč tim i inim napetostima, protekao u ekumenskom duhu razumijevanja i suradnje, a njegov najznačajniji trajni rezultat bio je teološki dokument »Lausanne Covenant«. Opet je znakovito da je dalekovidni ekumenist Šagi-Bunić taj protestantsko-ekumenski dokument brzopotezno preveo i kao »Lausannski pakt« objavio u Svjedočenju prije nego što su naši biskupi krenuli na Sinodu u Rim da raspravljaju o istoj temi.

Naravno, postavlja se pitanje, a i na ovom skupu je već aktualizirano, o plodovima svih tih nastojanja. Kratko, telegrafski, preskačući osnivanje Teološkog društva, u čije je članstvo Šagi-Bunić pozvao protojereja Jovana Nikolića i mene, i na neki nas način nagovorio, ističući da smo i mi dio Kršćanske sadašnjosti. Dodajmo i to da je Turčinović u to vrijeme pokrenuo Ekumensku tribinu Grada Zagreba, čije je vodstvo potom delegirao meni, a kasnije i Željku Bajzeru. Jednom mjesečno smo se sastajali u Institutu za teološku kulturu laika, a sve je počelo u KS-u. Na Marulićevom trgu se dogovaralo, a

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

realiziralo na Institutu za teološku kulturu laika. Svojim smo dobro posjećenim okruglim stolovima upoznavanja i dijalogiziranja zatim krenuli od crkve do crkve: od pravoslavne na Cvjetnom trgu do evangeličke (koja je tada pod vodstvom seniora Vlade Deutscha bila ekumenski izuzetno aktivna) u Gundulićevoj pa do baptističke u Radićevoj (gdje nas je uvijek rado primao tadašnji pastor Josip Horak) i tako dalje sve do najekumenskijeg zagrebačkog župnika Franje Juraka na Selskoj.

Nadalje, pored onoga što je nanizao dr. Zečević, treba spomenuti neka posebna ekumenska izdanja od međunarodnog značaja. Ponajprije je tu Međunarodno izdanje Biblije, najekumenskije »knjige nad knjigama«. Moj pentekostalni subrat i srednjoškolski katehet u Zagrebu, sada akademik, Borislav Arapović, koji je napustio posao menadžera u IBM-u u Stockholmu i tamo osnovao Institut za prevođenje Biblije (ponajprije na neslavenske jezike zaboravljenih nacionalnih manjina unutar tadašnjega Sovjetskoga Saveza) silnom je energijom i vizijom krenuo u niz raznorodnih pothvata za produkciju i distribuciju Svetoga pisma. Kada sam ga jednom zgodom posjetio u Stockholmu i pripovijedao mu o biblijskim izdanjima naše Kršćanske sadašnjosti, on me je zamolio da ga povežem s Turčinovićem. »Mogli bismo prirediti jedno međunarodno izdanje hrvatske (zagrebačke) Biblije«, govorio je Arapović. I dogovor je postignut. Velika pentekostalna tiskara Evangeliipress u Orebrou u Švedskoj tiskala je to izdanje na finom biblijskom papiru. Sjećam se da je Turčinović neprestano razmišljao kako taj papir uvesti u domovinu. U pripremama za to izdanje Biblije suočili smo se s jednom dilemom koja je mogla minirati cijeli pothvat. Naime, protestanti deuterokanonske (po njima: apokrifne) knjige Staroga zavjeta ne smatraju u istoj mjeri »nadahnutima«, pa ih stoga nema u njihovim izdanjima Biblije. Mene su zadužili da pronađem »ekumensko« rješenje, a ja sam, tragajući za njim, Turčinoviću donio jedno starije Lutherovo izdanje njemačke Biblije. Njega je to izuzetno zanimalo. Luther je, u prvim izdanjima, deuterokanonske knjige izdvojio i stavio u sredinu između dva Zavjeta s jednim malim predgovorom koji je otprilike glasio: »Ove knjige nisu nadahnute na istoj razini kao ostale kanonske knjige, ali su korisne i poučne za čitanje.« »To neće ići«, govorio je Turčinović, »ja moram od Rima dobiti odobrenje, jer to je sad naša Biblija, a ne protestantsko izdanje.« Na to sam pomalo provokativno napomenuo da je izdanje Zagrebačke Biblije bilo marksističko-kršćansko izdanje, jer je jedan od urednika, Jure

Kaštelan, bio član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. »Već ste radili s drugima i drukčijima«, nastavio sam. Na kraju sam predložio kompromisno rješenje: »Neka deuterokanonske knjige ostanu gdje jesu, a ispod naslova svake od tih knjiga neka piše: Ove knjige nema u hebrejskim i protestantskim izdanjima Biblije«. Turčinović je odvratio: »Kuzmiču, možemo li brisati to ‘hebrejskim’? Napišimo samo da toga nema u protestantskim izdanjima Biblije.« »Brisati! Zašto? Pa to je povijesna činjenica, bibličari znaju kako je kanon formiran«, odvratio sam. »To će nekima smetati. Moram pitati«, rekao je Turčinović. Uslijedili su korespondencija i telefonski razgovori, nakon čega je moj prijedlog ipak prihvaćen s time da je Turčinović onda dao tehničke instrukcije da se taj dodatak ispod naslova knjige tiska u kurzivu i u zagradi. On je kasnije to znao istaknuti kao primjer, jedan mali case study kako se ekumenskim dogovaranjima i kreativno odgovornim kompromisima mogu pronaći rješenja i za najsloženija pitanja.

Mnogo godina kasnije je Providnost htjela da dr. Adalbert Rebić – koji je već ranije sudjelovao u radu biblijskih društava – u vrijeme Domovinskog rata bude ministar za prognanike. Tada su, naime, ujedinjena biblijska društva sufinancirala posebno izdanje za prognanike kao i ekumensko izdanje Novog zavjeta.

Moj kolega, prof. Stjepan Orčić, direktor izdavačke kuće Dobra vest iz Novog Sada, 1982. izdao je jednu biblijsku konkordanciju koja je donekle opravdano kritizirana zbog nepreciznosti. U međuvremenu je Providnost htjela da je iz Osijeka u Novi Sad preselio novozavjetničar, dr. biblijskih znanosti, franjevac Tadej Vojnović, koji je na poticaj nas nekolicine nastavio tamo gdje je Orčić stao. Vojnović je, naime, uložio golem trud u pripremu eminentno ekumenskog djela enciklopedijskog značaja – dvotomne Velike biblijske konkordancije. Na tom su projektu surađivali i baptisti, pentekostalci i neki drugi, a izdavački se radilo o zajedničkom pothvatu naše Kršćanske sadašnjosti i novosadske Dobre vesti. Izuzetno značajno referentno djelo bez kojega je teško zamisliti ozbiljan studij Biblije jer je u njemu detaljno obrađeno sveukupno oko pedeset tisuća pojmova. Štoviše, mi smo prvi slavenski narod koji je dobio takvu konkordanciju. Zatim je Duhovna stvarnost iz Zagreba, na čelu s Brankom Lovrecom, izdala ilustrirani Biblijski priručnik. Predložili smo: »Branko, treba ići na jedno zajedničko izdanje s KS-om«, na što je on rekao: »Bi li to išlo?» Odgovorio sam: »Pa Turčinović je otvoren čovjek. To je biblij-

Suradnja hrvatske ekumene s Kršćanskom sadašnjosti

ski priručnik koji nije konfesionalno obojen. A ti ćeš od britanskih izdavača dobiti filmove i copyright besplatno.« Čini mi se da je već u prvom izdanju bilo tiskano deset tisuća primjeraka. Još jedna ekumenska uspješnica koja je značajno pridonijela biblijskom opismenjivanju i pastoralu našega naroda.

KS je nadalje tiskao Grčki jezik Novog zavjeta moje kolegice Nele Horak-Williams, ekumenski angažirane baptistkinje. Prisjetimo se zatim izdanja knjiga Dietricha Bonhoeffera, njemačkog evangeličkog teologa i mučenika, našeg zajedničkog, kako ga mnogi u Njemačkoj i drugdje nazivaju, »ekumenskog sveca«. Tomislav Ivančić, koji je na Bonhoefferu doktorirao u Rimu, preveo je knjigu Otpor i predanje. Ta je knjiga u KS-u doživjela nekoliko izdanja. Kasnije sam kao urednik Izvora imao priliku izdati još dvije Bonhoefferove knjige: Zajednički život i njegovo najpopualarnije djelo, Cijena učeništva. Treba u ovom kontekstu još istaknuti kako je znakovito što je prvo samostalno izdanje KS-a (prije Šagijeve Ali drugog puta nema) bila knjiga reformiranog pastora, utemeljitelja glasovitog Taizéa, Rogera Schutza, Dinamika provizornoga, koju je osobno preveo i za objavljivanje predložio istarski biskup Dragutin Nežić. Kasnije je Tomislav Pervan preveo bestseller (tada još) anglikanca Malcoma Muggeridga, Isus, čovjek koji živi. I Jürgen Moltmann, jedan od najpoznatijih protestantskih teologa dvadesetog stoljeća, prvi se put na hrvatskom pojavio u izdanju KS-a. Bila je to knjižica Tko je čovjek?

Zaključit ću s još dva primjera ekumenskog angažmana vezanih uz utemeljitelje KS-a. U listopadu 1992., dakle još uvijek ratne godine, u Osijeku je proširena te uz širokogrudnost tamošnjih franjevaca kapucina u samom središtu grada tako iznova za javnost otvorena knjižara Kršćanske sadašnjosti. Imao sam čast sudjelovati u Odboru koji je radio na tom poslu kao i na pripremama za tada održani simpozij o Josipu Turčinoviću i Kršćanskoj sadašnjosti. Mi se Osječani ponosimo što je tom prigodom naša knjižara Kršćanske sadašnjosti u Krežminu prolazu dobila, kao prva u Hrvatskoj, ime po dr. Josipu Turčinoviću.

Na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Strossmayerovom rodnom gradu Osijeku već se nekoliko godina unutar Tjedna kršćanske knjige i proslave Reformacije dodjeljuje, sada već prestižna, Ekumenska povelja za izuzetne zasluge na promicanju razumijevanja, dijaloga i suradnje među kršćanima različitih konfesija i denominacija. Laureate bira savjetodavni odbor uglednih kršćanskih lidera iz Zagreba, Sarajeva, Osijeka, Beograda, Novoga Sada i

Ljubljane/Maribora. Prošle je godine jednoglasno odlučeno da dobitnici Ekumenske povelje zbog svojih velikih zasluga trebaju biti, nažalost posthumno, T. J. Šagi-Bunić i Josip Turčinović. Posebice mi je bilo drago što su njihova rođena braća, na tom simpoziju prisutna, o. Bono Šagi i Roman Turčinović mogli u njihovo ime primiti ta priznanja.

Hvala Kršćanskoj sadašnjosti, a posebice njezinim dalekovidnim i poduzetnim utemeljiteljima. Prenosim ujedno čestitke i zahvalnost Protestantsko-evanđeoskog vijeća, jer smo svi neizmjerno dobili, i to ne samo izdanjima Biblije i biblijskih priručnika nego i mnogim drugim izdanjima i susretima koje sam kratko spomenuo.

Recepcija Kršćanske sadašnjosti kod pravoslavnih teologa

Radovan Bigovi ć

(Tekst je s dopuštenjem autora s ćirilice transliteriran na latinicu a zadržan je i izvorni pravopis srpskoga jezika koji upotrebljava autor.)

Poziv da i ja budem sudionik ovog značajnog jubileja i slavlja, koji mi je uputio direktor Kršćanske sadašnjosti gospodin Adalbert Rebić, doživljavam kao nezasluženu čast, privilegij i veliku ličnu radost. Zato domaćinima neizmerno hvala na pozivu, a od Boga vam želim nagradu.

Vama, gospodine Adalberte, direktore KS-a, svim Vašim saradnicima, sadašnjim i budućim delatnicima Kršćanske sadašnjosti, od srca čestitam veliki jubilej 40-godišnjeg postojanja. Daj Bože da zajedno proslavimo i 100-godišnjicu. Neka vam svima Gospod dâ snage, mudrosti i umeća da i ubuduće publikujete bezbroj lepih i dobrih knjiga i da imate što više vernih čitalaca. Želim da KS bude, kao i do sada, u službi Katoličke Crkve i njene misije u Hrvatskoj, na dobro hrvatskog naroda i svih građana ove prelepe zemlje.

U ovom trenutku nemam pravu reč da izrazim ono što osećam. Pred očima mi lebde čudesni likovi utemeljivača KS-a Tomislava Janka Šagi-Bunića, Vjekoslava Bajsića i Josipa Turčinovića. Imao sam Božiji blagoslov da ih lično poznajem, da sa njima u više navrata razgovaram. Uvek sam ih doživljavao kao prijatelje i kao svoje učitelje, jer sam iz njihove žive i pisane reči mnogo

toga naučio. Bile su to uistinu velike hrišćanske ličnosti, ljudi otvorenog srca i prostrane duše, prepuni ljubavi i dobrote, prebogati znanjem iz mnogih naučnih disciplina, ali i neverovatno smireni i nadasve skromni. Imali su zaista katolički (sveobuhvatni) um, ljubav, brigu i osećanje.

Svima je dobro poznato da je Kršćanska sadašnjost najveća, najbolja i najreprezentativnija izdavačka ustanova Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Usudio bih se da kažem da je to najbolja crkveno-religiozna kuća i u čitavom regionu. Nastala je u nedoba kada se na ovim prostorima o religiji moglo govoriti samo na negativan način, kada je vera bila gotovo krivično delo, kada je teologija u Hrvatskoj i u svim zemljama bivše Jugoslavije bila u velikom zaostatku za svetskim teološkim tokovima i dostignućima. No uprkos tome i brojnim drugim teškoćama, koje nisu bile male i beznačajne, KS je, preko svojih 40-tak biblioteka i više periodičnih publikacija, postigao takve rezultate, koji su dostojni svakog divljenja i poštovanja i to zahvaljujući prvenstveno velikoj ljubavi i nadčovečanskim naporima njenih osnivača i saradnika.

Nadahnuta Jevanđeljem i duhom Drugog vatikanskog koncila Kršćanska sadašnjost, od kako se pojavila na istorijskoj pozornici pa sve do sada, deluje kao vazduh u zatvorenoj kući koja se dugo nije provetravala. Sam Bog zna koliko su ljudi koji su, čitajući knjige i časopise ove kuće, preusmerili smer životnog kretanja, duhovno progledali, pronašli odgovore na mnoga životna pitanja i otvorili svoje srce prema Bogu?

Sve što je istinski hrišćansko ima univerzalno značenje i važenje. To je slučaj i sa Kršćanskom sadašnjošću. Njeno značenje od samog početka prevazilazilo je granice sredine, kulture i naroda u kojem je nastala. Od njenog nastanka mnoga izdanja su postala obavezna literatura za studente pravoslavne teologije. To se pre svega odnosi na klasična dela Otaca Crkve: Avgustina, Alberta Velikog, Tome Akvinskog, klasična studija »Povijest kršćanske literature« dr. Tomislava Šagi-Bunića. Tu su zatim radovi Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Jerka Fućaka, Bonaventure Dude, Tomislava Ivančića, Adalberta Rebića, Željka Mardešića, Emanuela Muniera, Bernarda Heringa, Romana Gvardinija, Iva Kongara, Leonarda Bofa, Ditriha Bonhefera i mnogih drugih. Tome treba dodati literaturu u oblasti liturgike, biblijske teologije, crkvene istorije i katihetike kao i Rječnik biblijske teologije Ksavijara Leona Difura. Trenutno su pravi hit pojedine knjige poglavara Katoličke Crkve pape Benedikta XVI.

Za najveći broj pravoslavnih vernika izdanja KS-a bila su jedini i najpouzdaniji put da bolje upoznaju Katoličku Crkvu i njenu teologiju, da se oslobode vekovnih jednostranih gledanja i ideoloških predrasuda o Katoličkoj Crkvi. Zato izdavaštvo KS-a uživa ogromni ugled i veliko poštovanje kod najvećeg broja pravoslavnih vernika u Srbiji i Crnoj Gori. Za njena izdanja danas su najzainteresovaniji studenti i profesori pravoslavnih bogoslovskih škola i mnogi drugi, posebno mladi, koji vapiju za Bogom. Prava je šteta što KS nema neku svoju knjižaru i predstavništvo u Beogradu, a i u drugim univerzitetskim centrima Srbije kao što su Novi Sad, Niš, Kragujevac. I moja skromna biblioteka broji više od 100 knjiga koje je izdala Kršćanska sadašnjost.

Nekada su naše Crkve patile od opakog iskušenja samodovoljnosti i ekskluzivizma. Danas kada sve hrišćanske Crkve nastoje da povrate razoreno jedinstvo sve više hrišćani osećaju potrebu jedni za drugima kao drugom polovicom svog bića. Pravoslavni teolozi danas su duboko svesni činjenice da imaju mnogo toga da nauče od katoličkih teologa. Ponekad, i u mnogo čemu kod njih pronalaze svoj sopstveni izraz. Pravoslavnoj teologiji kod Srba veoma mnogo danas znači izuzetno kvalitetna i raznovrsna sociološko-socijalna i pastoralna literatura.

Ovaj jubilej KS-a pada u godini koju je EU označila kao godinu interkulturnog dijaloga. To treba da bude još veći podsticaj za teološki dijalog, za ekumenski dijalog, za zajednički dijalog svih hrišćana sa svim misaonim, idejnim i duhovnim izazovima epohe. Pravoslavna Crkva u Srbiji, i Katolička Crva u Hrvatskoj, kroz zajednički sveobuhvatni dijalog koji podrazumeva i crkveno izdavaštvo i literaturu mogle bi da odigraju izuzetno važnu ulogu za čitav region i za budućnost našeg zajedničkog evropskog doma. One imaju sve predispozicije da budu most između hrišćanskog Istoka i hrišćanskog Zapada. Duboko sam ubeđen da će i ubuduće Kršćanska sadašnjost biti otvorena i ekumenski nastrojena, da će svojim kvalitetnim knjigama podsticati crkveni dijalog, slobodu u Crkvi, a ne slobodu od Crkve, i da će dati veliki doprinos reafirmaciji izvorne hrišćanske misli i predanja koji su spasonosni i aktuelni za sve ljude na svim prostorima i u svim epohama. Ta obnova crkvenog predanja, koja se odvija u »kulturi zaborava«, od izuzetnog je značaja za sadašnja i buduća pokolenja.

Sa svoje strane obećavam da ću biti revnosni pi-ar vaših izdanja, i to besplatno.

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Esad Ćimić

Posrednici između ljudi, razmjerno njihovom broju i moći, udaljavaju nas od izvornih spoznaja ne samo o sebi nego i o drugima. Institucije su se ispriječile između ljudi i sve više otežavaju i čak onemogućavaju razgovor između osoba. U prethodnom društvenopolitičkom ustroju Kršćanska sadašnjost se – i kao Centar i kao časopis Svesci – pozitivno izdvajala poput svjetionika u noći koji sudbonosno pokazuje kojim putem nastaviti. Ona je kontinuirano davala duhovne impulse i umovima četvorice njezinih protagonista – profesora dr. Tomislava Šagi-Bunića, profesora dr. Vjekoslava Bajsića, profesora dr. Josipa Turčinovića i dr. Bonaventure Dude – znalački, s velikim umijećem i neumorno stvarajući ozračje tolerancije i dijaloga u društvu uopće, navlastito dijaloga između kršćana i ateista, odnosno marksista. U ovom trenutku spomenuo bih kultnu knjigu Tomislava Šagi-Bunića Ali drugog puta nema (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969.) skrećući vašu pozornost na poglavlje Što je dijalog.

A. Gelen je pisao da je čovjek otvoreni projekt. Upravo to, ta nesavršenost i, u naknadu za to, ta nedovršenost čovjeka, i potiču čovjeka na razgovor, a razgovor se javlja kao prvi uvjet vlastitog usavršavanja. U svakom razgovoru ljude, dakako, trajno povezuju pitanja i, u neku ruku, udaljavaju odgovori.

Iskustvom, znanjem i razmišljanjem drugih i sami se obogaćujemo i dijelom otklanjamo, ili bolje reći, ublažavamo vlastitu duhovnu oskudicu. Prihvaćajući razgovor uspostavljamo minimum uvažavanja i ljubavi, čime se branimo od otuđenja. Razgovorom se zaštićujemo od toga da se izgubimo, ali se branimo i od toga da ne izgubimo sugovornike. Time ublažavamo svoj ontologijski status što nas iznova opominje da smo bitno nedovršeni. Prvi korak u mijenjanju predodžbe, mišljenja i stava o sebi i o drugima zbiva se upravo u tijeku razgovora. Ovo sve pod uvjetom da on ne bude sofističko natjecanje, nego uzajamno bogaćenje koje ljubomorno čuva svačiji identitet. A. Gide je primijetio: »Ako mogu da vam pomognem, vjerujem da to mogu prije svega onim čime se razlikujem od vas i što bih vam donio novoga.« A L. Feuerbach primjećuje isto: »Jednakost ukida nužnost egzistencije: ako ne mogu da se razlikujem od drugih, onda je svejedno da li postojim ili ne postojim, jer drugi me nadoknađuju.« Nedvojbeno je da je metoda dijaloga, dogovaranja i sporazumijevanja djelatna i u isti mah lišena bilo kog oblika nasilja. Iz razgovora, zacijelo, proizlazi rezultat koji je sam po sebi vrijednost, kako je primijetio prof. dr. Đuro Šušnjić – i to unatoč tomu što nas on može bilo udaljiti bilo zbližiti. U svakom slučaju, ovo nas potiče na razmišljanje te da – slijedeći tu logiku – uspostavimo proporcionalan odnos između procesa približavanja ili pak udaljavanja od sebe i istog takvog procesa spram drugih. Jer u tome nitko ne može izgubiti, a svatko se može duhovno obogatiti. Uostalom, razgovor između ljudi koji imaju jedan drugome što reći nije prinos samo obogaćenju naše svijesti nego produbljenju i učvršćenju našeg zajedništva. Ovo sve je, opet, uvjetovano nastojanjem i dosegom da razgovor ne ostane u granicama iscrpljivanja i sporenja, nego nadograđuje novim idejama, stvaralaštvom. Vladajuća grupa u svakom društvu skrbi prirediti situaciju u kojoj ona oblikuje vlastita značenja događaja, trudeći se onemogućiti prodor drukčijih viđenja i objašnjenja. Doista, vladanje masama posredstvom simbola ne prakticira se što je manje grubo, nego što je više učinkovito! (Šušnjić)

C. G. Jung je isticao da osobu ne može odgojiti onaj tko je u sebi nije uspostavio. Svaka temeljna kriza u društvu poticaj je i šansa da joj pristupimo dvojako: sa stajališta onog što se ruši i sa stajališta onog što se gradi. A vrijednosna svijest je slojevita, hijerarhična. To nas zove da upravo posredstvom razgovora umnažamo mogućnosti svakog pojedinca, što silno pridonosi oblikovanju otvorene svijesti.

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

Biti intelektualac znači, između ostalog, djelovati izvanstranački i nadstranački, podrediti istini svaki interes bez obzira na njegovo podrijetlo i njegov doseg. Naime, preusmjeravajući golemu energiju koja se krije u zataškavanju istine često dolazimo do spoznaja koje nismo niti nazirali. Tako se misaonom čovjeku, kao nositelju istine, doduše ne obvezatno, nadaje mogućnost da ublaži, pa čak i otkloni zlo, ali ga, posve izvjesno, u načelu nikad ne može uvećati. Smjena politokratsko-monopartijske diktature višestranačkom demokracijom zbila se (politički) kao jednokratan čin, ali se odvija (socijalno) kao dugotrajan proces koji je tek nagoviješten. Sve to što se do sada dogodilo i, pogotovo, što će se vjerojatno dogoditi, već ima i sve više će imati ne male posljedice na opseg, intenzitet i strukturu religijske svijesti, te na položaj i ulogu vjerskih zajednica u tim zemljama. U konačnici, sve se to odnosi i na ateizam. Za nadilaženje postojećih društvenih i individualnih stanja do sada je uvijek bilo ljudi koji su morali posegnuti za vjerom u natprirodno i nadsvjetsko biće, vjerom koja može svladati i nadići prirodni determinizam okrećući ga, u stanovitom smislu, u korist čovjeka. Drugi su nalazili da sve ono što ih okružuje nije, doduše, njima naklonjeno, niti se pak protiv njih urotilo, pa –u suglasju s tim – osjećaj ovisnosti otklanjaju osloncem na sebe, druge ljude, društvo u cjelini. Treći su, međutim, spram svih pitanja što su iznikla iz graničnih situacija čovjeka, u neku ruku – ravnodušni. Ako je religija više moralna (vrijednosna) nego dogmatska, ako je više osobna nego institucionalna – što se sve može protegnuti i na ateizam – onda je na djelu revitalizacija religije, odnosno ateizma, bar kad je govor o duhovno elitnom sloju društva. Ovdje bih pošao od jedne Frommove misli. Čovjek nije slobodan da izabere između različitih vrsta ideala, između toga da bude sklon obožavanju sile i predanosti razumu i ljubavi. Višeznačnost i mnogovrsnost antropologijskih korijena religije i ateizma upućuje na to da se ova dva odgovora ne javljaju samo iz spoznaje potrebe čovjeka da odgovori na pitanje o podrijetlu svijeta, čovjeka, bilo već iz emocionalne potrebe da psihološki nadiđe stanje ovisnosti od nadmoći ovog svijeta, stanje nesigurnosti, slučajnosti, kao i samu svijest o vlastitoj konačnosti. Dakle, čovjek iznova pokušava odgonetnuti mnoge tajne, svladati protuslovlja i pronaći sredstva ublažavanja fundamentalnih kontradikcija, koje ga raspinju između mogućnosti dokidanja različitih ograničenosti i fatalnih posljedica usamljenosti, kojoj ga društvo izdašno prepušta.

Jer samo izmjenom svijeta, koja se rukovodi načelima uma i humanuma, čovjek može sačuvati svoj korijen od propasti i potvrđivati svoju čovječnu moć, a tek u izmijenjenom i, ljudskom praksom, preobraženom svijetu njegov duhovni razvoj dobit će silne poticaje na crti prekoračenja granica koje jedva slutimo.

Naslijeđeno povezivanje etničke i nacionalne pripadnosti s religijskim podrijetlom nekad se nesretno javlja kao poticaj religijsko-ateističkog suparništva, razgarajući konflikte koji izvorno ne vode podrijetlo iz religijskih, odnosno ateističkih usmjerenja. Trebamo se otresti navade da tu prepoznajemo utjecaje kojih nema, da ih svodimo na bitan imaginarni nazivnik, bilo religijskog bilo ateističkog predznaka, a da nam ostane prepokriven čitav kompleks socijalno-psiholoških, kulturoloških, politoloških uvjeta koji mnogo dublje determiniraju ta opredjeljenja.

Kriva je pretpostavka da, primjerice, mladi ne posjeduju smisao za religioznu tematiku u smislu muzikalnosti za religijsko i upitno uopće, što je, dakako, uvjet i utemeljenog ateističkog usmjerenja. Težnja za osobnom afirmacijom, nastojanjem – makar toga i ne bili svjesni – da svrate na sebe pozornost drugih čimbenika, može biti moćan poticaj vezanosti i za Crkvu. To je, recimo, jedan od elemenata udovoljavanja ekspanziji socijabiliteta, koja je upravo u hrvatskom društvu sve izraženija, što je veliki izazov i za Crkvu i za ateističke snage. Ona ih potiče, u stanovitom smislu, na određeni način pristupa u rješavanju životnih problema. U uvjetima eventualne distanciranosti Crkve od službenog društva, za nju se – ne bez uspjeha – može vezati i prosvjed protiv postvarenja života, duha potrošačkog društva spram kojeg je neotporno hrvatsko društvo. Dapače, kao da je njemu sve više naklonjeno. Ostajanje u Crkvi, vjerskoj zajednici, ili pak povratak njoj, može biti iniciran brigom Crkve za kulturne i moralne vrijednosti određenog naroda. Moje skromno sociološko iskustvo utemeljuje zaključak da mladi, ako su religiozni, sve više traže autentičnost izvora moralnih vrednota, tako da su sve prijemčiviji prema tome nego prema vjeronauku sa stereotipnim prosedeom. Standardi ateistički orijentirane mladeži, ako nije u dubokoj ilegali, sve se više uznose i oduhovljavaju. Manipulacija, i religioznima i ateistima, nije isključena, ali je moguće više uvjetovana osobnim i lokalnim, a manje strateškim načelima. Tekovina koja plijeni je otvorenost prema religiji, koja je, nažalost, vidno sužena prema ateizmu. Citirao bih kardinala Königa: »Vjekovima su

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

kršćani držali da to mora tako biti. Oni su u nevjernicima vidjeli destrukciju svakog reda, svakog ljudskog društva. Oni su predbacivali nevjernicima njihovo poricanje Boga, ne samo kao strašnu aberaciju nego i kao težak zločin. A danas Crkva ide prema njima, ne s anatemom, ne s mačem i ognjem, nego predlažući im dijalog da bi naučila da ih upoznaje i razumije, a ne da bi ih, prije svega, preobratila.«

Bitno duhovno ishodište je u pluralizmu teoloških i ateističkih orijentacija. Ja se ne mogu ni ovog puta othrvati potrebi da samo nekoliko riječi kažem o ravnodušnima, jer naša iskustva istraživanja diljem cijelog socijalnog prostora upućuju na to da je broj ravnodušnih, posebno u kriznim situacijama (kad je govor o religijsko-ateističkim dilemama), u rapidnom porastu. To je ne mala opasnost. Hoćemo li – nastaje pitanje – tražiti korijene ravnodušnosti u odsustvu ili pak smanjenju senzibiliteta za transcendentna pitanja ili u atrofiranju smislenosti vlastite egzistencije? Je li posrijedi nepostojanje socijalno-duhovnih normi i vrijednosti ili pak njihovo neuvažavanje? Gdje su, drugim riječima, korijeni anomije koja, možebitno, zahvaća hrvatsko društvo? U tom socijalnom i misaonom kontekstu treba tražiti razloge zašto se u politiku uselio šuplji optimizam koji je, posebno u pedagogiji, revno kultiviran, upravo posredstvom ovih dihotomnih podjela koje su više udovoljavale komoditetu uma nego što su odslikavale stvarno stanje, a još manje prodirale u bit uzročnih spletova onog što se događa na socijalnoj površini. Osnovna misao koju želim iskazati glasi: crta koja razdvaja konzervativno i napredno, siječe religijske i ateističke grupe i svaki monopol u pripisivanju progresivnog – jednoj ili drugoj grupi – posve je neutemeljen, kako iskustveno, tako i znanstveno, filozofijski, povijesno i, nadasve, humanistički.

Za dešifriranje svih, ili gotovo svih spomenutih dilema, postoje dva ključna pojma: tolerancija i dijalog. Oni se protežu ne samo primarno na filozofijska i znanstvena istraživanja nego i na život u svakodnevici.

Unutar pojma tolerancije moguće je razlikovati njezina dva stupnja: snošljivost i uvažavanje. Sociolog joj prilazi i kao uspostavljanju socijalnog prostora za dijalog. A dijalog pak, u konačnici, trebao bi biti ne samo metoda mišljenja nego i način, stil življenja. U svojoj uzajamnosti tolerancija i dijalog se nâdaju kao osnovni uvjeti za civilizaciju ljubavi nasuprot civilizaciji mržnje.

Valja razlikovati dvije razine tolerancije: metafizičku i iskustvenu. Na prvoj razini nedopuštena su bilo kakva ograničenja, jer različiti, suprotni, čak

isključujući sustavi ideja uvjet su sine qua non misaonog razvitka, dijaloga i kritičke objekcije. U metafizičkoj ravni sloboda se prostire upravo zato što se radi o svijetu ideja, na duhovnom prostoru bez međa. Kad je pak riječ o toleranciji u iskustvenoj ravni, onda su nužna ograničenja u funkciji omogućavanja tolerancije. Ovaj paradoks je posve logičan jer bi suprotno načelo omogućilo pobjedu netrpeljivih nad trpeljivima, čime bi se ukinula osnovna pretpostavka dijaloga.

Odnos uvjerenja i identiteta nedopušteno je reducirati na način da se uvjerenje useljava i poistovjećuje s identitetom. Identitet je, navlastito duhovni, višeslojan, pa bismo – svodeći ga na uvjerenje – onemogućili bilo kakvo kritičko propitivanje, čime bi se gušio svaki oblik stvaralaštva. Često je, međutim, religija nekim socijalnim grupama važnija za poimanje samih sebe nego, primjerice, rasni i etnički identitet. No Peter Jones osnovano primjećuje: »Ali, osjećaj da je nečijem identitetu dobačen izazov ili prijetnja jako se razlikuje od osjećaja nesigurnosti ili osjećaja nelagodnosti zbog tog identiteta.« U mjeri u kojoj ljudski identiteti bivaju oblikovani i posredstvom svojih uvjerenja, dakako i religijskih, teško je odvojiti postupanje prema njihovim uvjerenjima od postupanja prema njihovim identitetima. Isti autor lucidno zamjećuje: »Ako ne možemo razlikovati grijeh od grješnika, možda mrzeći grijeh moramo također mrziti grješnika. Na taj se način, snažnom identifikacijom osoba s uvjerenjima, može prije umanjiti status osoba nego uvećati status uvjerenja« (istaknuo E. Ć.). Moramo se postarati da ne uklonimo prostor između onoga u što osoba vjeruje i onog što osoba jest. Ovo je zacijelo nemoguće, ili barem veoma otežano, s obzirom na utjelovljenje uvjerenja u identitet. Svako ugrožavanje ili podrivanje uvjerenja ne može ne utjecati na slabljenje identiteta. Nemoguće je dijalogizirati kada su sudionici razgovora istovjetnog mišljenja: dijalog također prestaje kada se radi o nositeljima gledišta koja se ni u jednoj točki ne dodiruju, nego, naprotiv, mimoilaze ili pak do kraja i bez ostatka isključuju. Za uspješan dijalog potrebna su različita i suprotna stajališta i mišljenja, kako bi se omogućio duhovni uspon pojedinaca, grupa i cijeloga društva.

Kulturološki pluralizam podrazumijeva i religijski pluralizam. Oni su nezamislivi bez dijaloga i tolerancije, koji se njeguju unutar svih religija i zatim proširuju na odnose među religijama. To je neiscrpno vrelo duhovnog bogaćenja, budući da po prirodi stvari pluralno društvo potiče razvitak

Dijalog kršćana i ateista u nas i uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

i samorazvitak svake religije posebice i svih religija zajedno. Mudri Tomislav Šagi-Bunić je napisao: »Dijalog ne može imati smisla ni postojati ako sugovornici nemaju ničeg zajedničkog, ako ne mogu ništa međusobno razmijeniti, ako nisu u stanju da se korigiraju, mijenjaju, preporađaju. Sve što nije u stanju da se preporađa, zna se – zastarijeva i umire.« (Tomislav Šagi-Bunić, »Što je dijalog«, u: Ali drugog puta nema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1969.)

Kad je riječ o tzv. svjetovnoj inteligenciji, onda bih podsjetio da su se na tom planu sve do prelaska u društvo tranzicije isticali filozof marksističke provenijencije prof. dr. Branko Bošnjak, filozof, odnosno antropolog i sociolog fenomenologijske orijentacije prof. dr. Nikola Skledar, te sociolog religije, bolje reći religiolog dr. Željko Mardešić. Od teologa, već spomenutoj četvorci valja dodati biskupa zagrebačkog prof. Miju Škvorca, Živka Kustića, publicista, i druge.

Posebno je privukao pozornost šire javnosti autorizirani dijalog između prof. Škvorca i prof. Bošnjaka, koji je izašao kao posebna knjiga pod naslovom Marksist i kršćanin. Relativno cjelovitu teorijsko-iskustvenu osnovicu dijaloga između marksista i kršćana pružio je prof. Skledar knjigom Dijalog kršćana i marksista (Mladost, Mala edicija Ideja, Beograd, 1984.)

Ispostavilo se da su među komunistima u Hrvatskoj bile dvije struje. Po jednoj, dijalog je bio politički neprihvatljiv, dok se po drugoj ne isključuje i –pod uvjetom da se ostane vjeran izvornim marksističkim pozicijama – može biti i konstruktivan. Skledar, između ostalog, izvlači esencijalne misli iz dokumenata Crkve (prvenstveno Drugog vatikanskog koncila) koji su poslužili kao oslon i poticaj za dijaloški susret kršćana i marksista. Tu je dat pregledan povijesni presjek različitih etapa i razina i – usporedo s tim – primjerene reakcije i ponašanja marksističkih mislilaca na te izazove. On je bio dragocjen i zato što je – kao kreativna obnova marksističke misli – revalorizirao odnos marksista spram religije, rehabilitirajući, uz ostalo, antropo-psihološki pristup religijskom fenomenu. Tu se raščlanjuju i korijeni dogmatskog ateizma i njegovo suočavanje s ubitačnom kritikom upravo od strane sljedbenika otvorenog marksizma. Naravno nikada se zacijelo nije radilo o stapanju marksističke i kršćanske misli, nego o ponovnom poticaju na zajedničko traženje u svrhu humanijeg suživljavanja, produbljenog društvenog i duhovnog angažiranja.

Stjecajem nešto povoljnijih socijalnih uvjeta svi sudionici su se zdušno zalagali za dijalog između različitih svjetonazora i projekata svijeta iznova

inzistirajući na toleranciji i dijalogu kao na povijesnoj nužnosti i humanističkom imperativu. Ne bez razloga i Skledar u svojoj knjizi nalazi kako je upitno koliko je ideja dijaloga bila stvarno nazočna u svijesti i djelovanju građana različitih uvjerenja. Iskustvena sociologijska istraživanja iz tog vremena ne pružaju osnovu za optimistički zaključak.

Kako tada, tako i sada! To se nije nastavilo u tranzicijskom društvu, što zaslužuje zasebnu sociologijsku studiju. Jer, tvorevine civilizacije i kulture u našoj suvremenosti, mogu, ali ne moraju nositi dimenziju religijskog. Postaje, naime, sve manje značajno kako se prvotno ovaj ili onaj segment kulture impregnirao – religijski ili ateistički – dok je sve odlučnije to kako se on smješta u determinističkim spletovima i kakvu ulogu igra u odnosu spram cjeline. Duhovna baština ateizma mnogo duguje religiji, jer se u protivnosti spram nje javljala i razvijala. Ako, uvjetno rečeno, modernu kulturu podijelimo na ovu religijskog i onu ateističkog predznaka, onda ima osnove anticipirati njihov daljnji razvoj, tijek i smjer kao kontinuiran produktivan dijalog u kojem se one, posredstvom osporavanja, uzajamno bogate. Razloge za jedan posve nov pristup možemo uspostaviti tek tada kada se oblikuje kultura njihove dijalektičke sinteze u kojoj će se nepovratno izgubiti njihova oštra, nepomirljiva polarizacija. Tek tada će se steći uvjeti jedne relativno nove kulture koja će respektirati postojeća dostignuća i učiniti jedan kvalitativan pomak.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Tema koja mi je povjerena dijelom se preklapa s nekim drugim temama, ali i shvaćena u užem smislu dosta je široka pa je potrebno ograničenje. Ograničit ću se samo na liturgijske knjige: njihovo priređivanje i izdavanje. Treba, međutim, imati na umu da ovo nije rasprava o liturgijskim knjigama uopće, nego pod sasvim posebnim vidom.

Cjelokupna briga oko prvih izdanja liturgijskih knjiga nakon Drugog vatikanskog koncila bila je povjerena Kršćanskoj sadašnjosti. Trebalo je u kratkom vremenskom razmaku prirediti vrlo mnogo tekstova, a za mnoge je tekstove to bilo prvo prevođenje na hrvatski jezik. Zato i doprinos Kršćanske sadašnjosti valja podijeliti na dva razdoblja, koja su dosta različita: razdoblje rada na prvim izdanjima liturgijskih knjiga i razdoblje nakon prvih izdanja.

U ovom pregledu moguće bi bilo ići kronološkim redoslijedom latinskih i odgovarajućih hrvatskih izdanja. No možda je ipak bolje prikaz organizirati oko uobičajene podjele na misal, obrednik, pontifikal i liturgiju časova.

a) Rimski misal

Na latinskom je najprije objavljen Ordo missae (1969.). Odgovarajuće hrvatsko izdanje objavljeno je iste godine pod naslovom Red mise (usporedo latinski i hrvatski, u skladu s ondašnjim crkvenim odredbama).

Cjelovit latinski misal izlazi 1970., a prvo hrvatsko izdanje izlazi tako da su u njemu zajedno uvezani Red mise iz 1969. i Misni obrasci iz 1973.

Editio typica altera izlazi 1975., a hrvatsko izdanje usklađeno s time objavljeno je 1980. U njemu je mijenjan prijevod i teksta koji u latinskom nije mijenjan. I ovo promijenjeno izdanje odobrili su hrvatski biskupi, ali nije slano u Rim na potvrđenje. Slično se dogodilo i s lekcionarom u izdanjima 1984.–1985.: tekstovi su promijenjeni, ali nije traženo ni novo odobrenje biskupa ni potvrđenje iz Rima. I inače, pogotovo kod lekcionara, nisu primjenjivani, u najstrožem smislu, propisi o izdavanju liturgijskih knjiga.

Za lekcionar izlazi najprije Ordo lectionum missae (1969.) s naznakama biblijskih tekstova za pojedina slavlja, a tipsko izdanje lekcionara u 3 sveska izlazi 1971.–1972. Tipsko izdanje nije obvezatno za raspodjelu te hrvatsko izdanje izlazi u manjim svescima drukčije razdijeljenima: razdjelu je vjerojatno nametao i prioritet izlaženja. Tri su sveska za nedjelje (A, B, C: 1969.–1971.), tri za svagdane (1970.–1971.) te jedan za Svetačka čitanja (1972.) i jedan za Prigodna i zavjetna čitanja (1973.).1

Hrvatsko izdanje lekcionara 2 ima dakle 8 svezaka, s time da su neki biblijski tekstovi samo u odgovarajućoj knjizi, npr. u obrednicima, a negdje

1 Svi su ti dijelovi lekcionara, osim Prigodnih i zavjetnih čitanja, objavljeni s promijenjenim tekstom. To je novi prijevod Duda–Fućak Novoga zavjeta (1985.), a čitanja iz Staroga zavjeta također su pregledana, ponajprije za nedjelje i blagdane.

2 U prvim izdanjima zapravo i ne dolazi naziv Lekcionar, nego Red čitanja.

je donesen samo uži izbor biblijskih odlomaka, npr. za ređenja, posvetu crkve i sl.

Collectio Missarum de Beata Maria Virgine e Lectionario pro Missis de Beata Maria Virgine (1986.), hrv. Zbirka misa o blaženoj Djevici Mariji s čitanjima, 1988.

Neka hrvatska izdanja nemaju latinskoga predloška:

* Sveti tjedan, 1971. (izvadak iz misala i lekcionara: baš izvadak jer ti su dijelovi izvađeni i nema ih na svome mjestu u prvom izdanju misala; naznačeno je, međutim, da je to pastoralno izdanje).3

* Mise i čitanja blažene Djevice Marije (1971.): i ovo je tzv. pastoralno izdanje, premda je izvadak iz drugih liturgijskih knjiga.4

* Euharistijske molitve za mise s djecom, 1977.5

* Čin misi s izabranimi misami, 1980. (skraćeni misal na crkvenoslavenskom jeziku).

* Molitve vjernih, 1981.6

* Red euharistijske procesije i bogoslužje kvatri i prosnih dana, 1985.

* Evanđelistar i četveroevanđelje, 1989.7

3 Novije izdanje, nakon misala iz 1980.: Veliki tjedan, 1990.

4 Ne znam koji je bio motiv ovog izdvajanja. Istina je da i crkveni dokumenti i liturgijski priručnici govore o štovanju bl. Djevice Marije i svetaca, ali Marijina i svetačka slavlja u liturgijskim knjigama tvore jedinstvenu cjelinu i međusobno su izmiješana.

5 Izvornik je bio napisan na francuskom, a tek je naknadno preveden na latinski: Preces eucharisticae pro Missis cum pueris et pro Missis de Reconciliatione (1974.). Ove su euharistijske molitve dugo bile na pokusu, u misal su ušle tek u najnovijem izdanju (2002.), i to u dodatku. – Neslužbeni hrvatski prijevod Direktorija o misama s djecom, preuzet iz Službe Božje, 1974, 1, 17–29, objavio je Glas Koncila (1983.).

6 Zapravo je za ovu knjigu nekakav predložak ipak postojao (De oratione communi seu fidelium. Natura, momentum ac structura. Criteria atque specimina. Caetibus territorialibus Episcoporum proposita, 1966.), priređen međutim prije obnovljenoga liturgijskog kalendara i odgovarajućih liturgijskih knjiga. Ponuđena su 54 obrasca na latinskom i francuskom. I u misalu je ponuđeno 11 uzornih obrazaca sveopće molitve, no oni nisu ušli u hrvatski misal. Nisam potanko uspoređivao koji je odnos tih dviju ponuda i ovog našeg izdanja Molitve vjernih.

7 OURM 120 i 122 (1975: 82 i 84) spominje evanđelistar, a OLM (1981.) kaže da je »veoma prikladno da katedrale te bar one veće i posjećenije župe i crkve imaju evanđelistar« (br. 36).

* Dodatak Rimskom misalu , 1996. (jedan dodatak objavljen je i prije [1988.]; njegov je sadržaj, ponovno pregledan, uključen u ovaj drugi dodatak).8

* Sveopće molitve vjernika, I, 1995. (za nedjelje A B C, svetkovine i blagdane i posebne dane).

Rimski obrednik izlazi ovim redom:

* Ordo celebrandi matrimonium (1969.), hrv. Red vjenčanja, 1970.

* Ordo baptismi parvulorum (1969.), hrv. Red krštenja, 1970.

* Ordo exsequiarum (1969.), hrv. Red sprovoda, 1970.

* Ordo initiationis christianae adultorum (1972.), hrv. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, 1974.

* Ordo unctionis infirmorum eorumque pastoralis curae (1972.), hrv. Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, 1973.

* De sacra communione et de Cultu mysterii eucharistici extra Missam (1973.), hrv. Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, 1974.

* Ordo paenitentiae (1973.), hrv. Red pokore, 1975.

* De benedictionibus (1984.), hrv. Blagoslovi, 1987.

c) Rimski pontifikal

* De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi (1968.), hrv. Rimski pontifikal. Službe u Crkvi. Ređenja. Posvete. Zavjetovanja, 1988.9

* Ordo confirmationis (1971.), hrv. Red potvrde, 1972.

8 Osim tekstova za novija svetačka slavlja, ovaj dodatak sadrži Euharistijsku molitvu koja se može upotrebljavati u misama za različite potrebe te Zavjetnu misu o Božjem milosrđu.

9 U ovu knjigu uvršten je na hrvatskom prethodno objavljeni Red posvete crkve i oltara (1980.). Nisam uspio saznati jesu li prethodno bili objavljeni i drugi dijelovi, npr. ređenja.

* Ordo dedicationis ecclesiae et altaris (1977.), hrv. Red posvete crkve i oltara, 1980.10

d) Liturgija časova

* Officium divinum: Liturgia horarum (vol. I–IV) (1971.–1972.), hrv. Božanski časoslov (1972.–1973.), izlazi u 6 malih sveščića: tzv. srednjak s nepromjenljivim dijelovima11 i 5 sveščića promjenljivih dijelova.

* Editio typica altera izlazi 1985.–1987., a promijenjeno hrvatsko izdanje, koje je i sada na snazi, izlazi u 4 sveska otprilike u isto vrijeme (1984.–1985.), ali prema prvom tipskom izdanju.

* Dodatak liturgiji časova, 1991. (?)12.

e) Ostalo

Variationes in novas editiones librorum liturgicorum ad normam Codicis Iuris Canonici nuper promulgati introducendae (1983.), hrv. Promjene u liturgijskim knjigama nakon Kodeksa, 1986.

Caeremoniale episcoporum. Ex decreto Sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum auctoritate Ioannis PP. II promulgatum, editio typica, 1984., hrv. Biskupski ceremonijal. Obnovljen prema odredbi svetoga općeg sabora Vatikanskoga II. a proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., 1987.13

Od liturgijskih knjiga Kršćanska sadašnjost nije izdala jedino liturgijsku pjesmaricu.14

10 Vidi prethodnu bilješku.

11 Na ovom sveščiću stavljena je naznaka »Pastoralno izdanje«. Ako je suditi po kompletu koji se čuva u Arhivu HBK, ovaj i još dva sveščića (4–5) nisu slani u Rim na potvrđenje. Na drugima naime (1–3) stavljen je žig Kongregacije s naznakom potvrđenja.

12 Priređeno je novo, dopunjeno izdanje, s najnovijim svecima i hrvatskim blaženicima. Tekst će uskoro biti poslan na odobrenje dvjema Konferencijama biskupa i nakon toga u Rim na potvrđenje.

13 Hrvatsko je izdanje uvršteno u niz Liturgijska pomagala, a latinsko je opremljeno kao i sve druge liturgijske knjige, s naznakom editio typica.

14 Rimsko izdanje postoji samo za gregorijansko pjevanje: Graduale simplex (1974.), Ordo cantus Missae (1972., 1986.), Jubilate Deo (1974., 1986.), Ordo cantus Officii (1983.). Druga

Ovo suhoparno nabrajanje latinskih i hrvatskih izdanja bilo je potrebno da bi se dobila što potpunija predodžba o opsegu i ritmu obavljenoga posla. Uočava se da je svaka hrvatska liturgijska knjiga izišla za svega godinu-dvije nakon latinske. U tom vremenu trebalo je tekstove prevesti, čekati odobrenje Konferencije biskupa i potvrđenje mjerodavne kongregacije iz Rima te napokon knjigu tiskati.

Prevođenje je najzahtjevnija dionica na tom putu. Sa svim sam se tekstovima susreo izbliza i intenzivno te mogu govoriti ne samo o dojmu nego i mnogo više od toga. To bi prevođenje, kako ga ja shvaćam, ali i cjelokupni posao, zaslužili vrlo visoku ocjenu. Priređivanje liturgijskih tekstova nije autorski, nego anonimni rad, pa nisam ni pokušao razaznati što je tko radio, ali se sasvim sigurno može reći da je to bila ekipa angažiranih i kompetentnih stručnjaka i da naša izdanja ne zaostaju za izdanjima velikih naroda, a u pojedinim vidovima čak ih nadvisuju.

Kad je riječ o liturgijskoj knjizi, valja reći koju riječ i o opremi. Za prva, privremena izdanja pretpostavlja se da će biti jednostavnija. Takva su i naša prva izdanja, no uz jednostavnost imaju i potrebnu urednost.

U prvim latinskim izdanjima format je jednak za sve knjige (24,5×17,5). Obrednici su opremljeni vrlo jednostavno, a ono što služi za misu svečanije (misal i lekcionar). Posebno je uredno, upravo uzorno opremljen lekcionar.

Sav je lekcionar, uključujući i obrednike i pontifikal, stao u tri sveska.

Za razliku od prva dva, treće tipsko izdanje misala opremljeno je vrlo svečano, i velikoga je formata (31×22).

Hrvatski misal u oba izdanja velikog je formata (29×21,5). U izdanju

1970./73. misni obrasci doneseni su u dvostupačnom slogu pa taj dio djeluje za liturgijsku knjigu nedostatno ugledno, makar se radilo o privremenom izdanju. U tom izdanju ilustracija (vinjeta) samo je na prednjoj korici, a u izdanju iz 1980. na prednjoj i na korici otraga te na hrptu i predlistu (sve iz

izdanja prepuštena su Konferencijama biskupa. – Kršćanska je sadašnjost ipak sudjelovala i u tome, izdala je jednu pjesmaricu zajedno s Naddušobrižničkim uredom u Frankfurtu: Hrvatska crkvena pjesmarica , Zagreb – Frankfurt, 1976.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

hrvatskoglagoljskih spomenika). Osim toga, na početku većih cjelina ili važnijih slavlja donesene su slike ili vinjete jedne suvremene autorice (Emilija Karlavalis).

Lekcionar, odnosno Red čitanja, srednjeg je formata (24×17), što za privremeno izdanje može proći.

Obrednici su nešto manjeg formata (20,5×14,5), no složeni su uredno i pregledno. Za neke obrednike postoje i mala, »džepna« izdanja (za sprovod i bolesnike). Njihova je namjena vjerojatno druga, ali se nažalost nerijetko rabe i u samom slavlju.

Jedino su Blagoslovi različitog formata od drugih obrednika.

Mnogo je svečanije opremljen Evanđelistar. Format je 30×22, ukrašen je slikama i vinjetama iz jednoga starog zagrebačkog misala (1511.).

2. o bnovljena izdanja

liturgijskih knjiga

Nakon tridesetak godina iskustva s obnovljenim liturgijskim knjigama izišla su mnoga nova tipska izdanja latinskih izvornika, a 2002. objavljeno je treće tipsko izdanje najvažnije i najzahtjevnije liturgijske knjige, Rimskog misala. U povezanosti s time objavljena je posebna uputa o objavljivanju liturgijskih tekstova.15 Tu se potiče da se svi liturgijski tekstovi iznova pregledaju i ujednače.16

S vremenom su i u Kršćanskoj sadašnjosti i Liturgijskom vijeću (sada: Biskupska komisija HBK za liturgiju)17 nastale značajne organizacijske promjene pa se to moralo odraziti i na izdavanju liturgijskih knjiga. Dana 29. siječnja 1997. sklopljen je novi ugovor između Kršćanske sadašnjosti i Hrvatske biskupske konferencije. Liturgijsko vijeće prema tom ugovoru preuzima brigu oko tekstova te ih, »jezično i stručno lektorirane« predaje Kršćanskoj sadašnjosti za objavljivanje.

15 To je tzv. Peta uputa (Instructio »Liturgiam authenticam, 2001.).

16 Iscrpno o tome pisao sam u članku »Neke prevodilačke nedoumice u hrvatskome lekcionaru A–B–C«, BS 74/2004, 3, 675–703.

17 Po odluci hrvatskih biskupa od 21. siječnja 2008. ubuduće će se za priređivanje hrvatskih liturgijskih tekstova brinuti Hrvatski institut za liturgijski pastoral.

Prvi tekst objavljen nakon tog ugovora jest Red slavljenja ženidbe (1997.), a nakon tog izdanja Liturgijsko vijeće preuzima brigu i oko opreme. Od tada liturgijske knjige oprema akad. slikar Zdravko Tišljar (obrednici i pontifikal).

Za razliku od misala iz 1980., gdje su slike izrazito ilustrativne, ovdje je primijenjen više dekorativan pristup.

U tom drugom razdoblju poduzeti su ovi radovi:

a) Rimski misal

Missale Romanum, editio typica tertia, 2002. – radovi na hrvatskom izdanju privode se kraju.18

Najavljivano je novo tipsko izdanje lekcionara u skladu s Ordo lectionum missae iz 1981., ali još nema vijesti o njegovu skorom izlasku. Na hrvatskom je projekt novog lekcionara razrađen, ali je ostvaren samo djelomično. Objavljen je samo lekcionar u jednom svesku na nedjelje A B C i Gospodnje blagdane (2007.). Knjiga je uređena vrlo pažljivo, svečano je opremljena i dobila je odobrenje biskupa Hrvatske i BiH i potvrđenje iz Rima.

* Sveopće molitve vjernika, II., Svagdani (2000.).

b) Rimski obrednik

* Ordo celebrandi matrimonium, editio typica altera, 1991., hrv. Red slavljenja ženidbe, 1997. – Latinski je tekst znatnije promijenjen pa tako i hrvatski. U hrvatskom je pregledan i prijevod u cjelini.

* Red potvrde, 1998.

* Red pristupa odraslih u kršćanstvo, 1998.

* Red sprovoda, 2003.19

* Blagoslovi, 2007.20

18 Iz tog izdanja već je objavljena Opća uredba (2004.).

19 Ovo je izdanje znatno obogaćeno u odnosu prema latinskom izvorniku.

20 Još prije nego je knjiga objavljena, objavljen je izvadak: Blagoslov obitelji u njihovim domovima (2001.). Prije toga u uporabi je bilo neslužbeno izdanje. – U ovom izdanju Blago -

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Još su neki obrednici pripremljeni, odobreni i poslani u Rim na potvrđenje. To su:

* Red pokore i Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne (za oba je obrednika stiglo potvrđenje iz Rima).

* De exorcismis et supplicationibus quibusdam, Editio typica emendata, 2004., hrv. Egzorcizmi i neke prošnje (prvi prijevod na hrvatski; iz Rima je stiglo potvrđenje pa se može uskoro očekivati hrvatsko izdanje).21

De ordinatione episcopi, presbyterorum et diaconorum, editio typica altera (1990.), hrv. Ređenje biskupa, prezbiterâ i đakonâ, 2000. Za razliku od latinskoga tipskog izdanja, hrvatsko je izdanje opremljeno vrlo raskošno, format je 34×24.

d) Neprevedeni tekstovi22

* Calendarium Romanum, 1969.23

* Ordo coronandi imaginem beatae Mariae Virginis, 1981.

* Martyrologium Romanum, 2001.

slova povećan je broj hrvatskih dodataka i oni su, zajedno s onima iz prvog izdanja, uvršteni na odgovarajuće mjesto u knjizi. – Format i oprema izjednačeni su s drugim obrednicima.

21 S ovom se knjigom dogodilo nešto neobično: latinsko tipsko izdanje rađeno je vrlo dugo, izišlo je tek 1999., no ubrzo se pokazala potreba popravljanja. Popravljeno izdanje (editio emendata) izišlo je 2004. Hrvatski prijevod prvog izdanja prošao je odobrenje obiju konferencija (Hrvatske i BiH) i dok se čekalo potvrđenje iz Rima, izišlo je to promijenjeno latinsko izdanje. Tako je tekst trebalo ponovno prevesti na hrvatski, zatim poslati na odobrenje jednoj i drugoj konferenciji i na potvrđenje u Rim.

22 Za knjige liturgijskog pjevanja v. bilj. 14.

23 Neki su dijelovi prevedeni i uključeni u odgovarajuće knjige, no ima dosta toga što nije prevedeno na hrvatski, npr. Litaniae Sanctorum (33–39), Commentarius in annum liturgicum instauratum, in novum calendarium generale et in litanias sanctorum (51–155).

Ograničio sam se na liturgijske knjige, ali ne mogu ne spomenuti i neka liturgijska pomagala. Idem kronološkim redom.

* Pastoralna teologija liturgijskih slavlja (J. Gelineau i dr.): tal. izvornik 1970., hrv. 1973. Premda je izvorno izdanje objavljeno malo prerano, prije mnogih liturgijskih knjiga, knjiga je vrlo zanimljiva i sadržajna. Još k tome, hrvatski je prijevod zanimljiv i kao prijevod. Prevođeno je vrlo brižljivo, s naglašenom osjetljivošću za hrvatsko nazivlje. Za knjigom će se još uvijek posegnuti s velikom korišću.

* Mali liturgijski leksikon, 1993. Najveća je zanimljivost ovog djelca Ruperta Bergera u tome što je tako maleno, a tako informativno.

* O značenju sakramenata (1998.), O značenju mise (2005.) i O značenju liturgije časova (2008.) – ta tri djela Theodora Schnitzlera osim što upotpunjuju hrvatsku liturgijsku literaturu, veliko su osvježenje zbog samog pristupa liturgiji. Pisac je poznati teolog i pastoralni radnik, ali i onaj koji liturgiju duboko osobno proživljava. Sve je to jako vidljivo u njegovim tekstovima.

Završna napomena: Zadržao sam se u prvom redu na činjenicama, a ako je tragova ocjene i bilo, to je sasvim usput. Ne znam je li mi štogod promaklo od onoga što sam htio barem spomenuti. Možda bi se u Arhivu HBK još štogod našlo, ali u sadašnjem stanju uređenosti više od ovoga ne bi bilo moguće bez velike muke.

d odatak:

c rkveni dokumenti o liturgiji

Crkveni dokumenti o liturgiji pomalo izlaze iz zacrtanog okvira ovog rada, ali ih ne bi valjalo ne spomenuti. Izbor, međutim, nije lagan, teško je odrediti koji su dokumenti u prvom redu liturgijski, a koji nisu. Opredijelio sam se za uži izbor, a svaki je izbor u određenoj mjeri subjektivan.

Doprinos Kršćanske sadašnjosti liturgijskoj obnovi u Crkvi u Hrvata

Pavao VI.:

* Otajstvo vjere. Enciklika o Presvetoj Euharistiji i načinu njezina štovanja, 21980.

* Marialis cultus. Enciklika o ispravnom štovanju blažene Djevice Marije, 21994.

Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (Sveti zbor za bogoštovlje):

* Treća uputa za ispravnu primjenu Konstitucije o svetoj liturgiji, 1970.

* Promjene u liturgijskim knjigama prema novom kodeksu, 1986.

* Tri liturgijska dokumenta, 1989.24

* Rimska liturgija i inkulturacija. Četvrta uputa za ispravnu primjenu koncilske konstitucije o svetom bogoslužju br. 37–40, 1995.

* Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji. Načela i smjernice, 2003.

Hrvatski biskupi:

* Liturgija i život Crkve. Poslanica, 1989. ***

Dokumente crkvenog učiteljstva, osim Kršćanske sadašnjosti izdavali su i drugi, ali je opći dojam da je sve preskromno, makar se radilo o prijevodu na jezik s malim brojem korisnika.

24 To su ovi dokumenti: Okružnica o pripravi i slavljenju vazmenih blagdana; Izjava o euharistijskim molitvama i liturgijskim pokusima; Direktorij o nedjeljnim slavljima bez prisutnosti prezbitera.

Služba riječi – vrijeme, ljudi i značenje

Ante Močibob

»Obnovljeni Obred mise i novi Blagdanski lekcionar koji se uvode ove godine s prvom nedjeljom došašća (30. studenoga 1969.) postavljaju na svakog dušobrižnika velike zahtjeve«, tako stoji u uvodu prvog broja Službe riječi.

Služba riječi htjela je služiti. Služiti samoj Riječi i služiti primateljima riječi/Riječi.

Služba samoj Riječi, izrečenoj i utjelovljenoj. Izrečena riječ vodi nas Božjoj Riječi. Zadnje značenje je sama Riječ Božja, Riječ utjelovljena – Isus Krist.

Crkva je rođena od Božje Riječi. Svaki put kad se vraća ovoj riječi ona se obnavlja i preporađa. Riječ nam otkriva Božju volju, Božju želju zajedništva s nama. Kaže nam koji je Božji plan s nama, što Bog od nas hoće, što hoće od Crkve, koja je naša dužnost i koja je naša budućnost.

Sveti Pavao je molio (Solunjane) da mole za njega »da Božja riječ trči i proslavlja se« (2 Sol 3, 1). Zato je Crkva htjela da se vjernici obilnije hrane Božjom riječi. Svi smo u školi iste riječi. I onaj koji naviješta i onaj koji sluša imaju jednog Učitelja, i učenički put nije nikad dovršen. Sveti Augustin je govorio vjernicima Hipona: »Gledajući mjesto koje zauzimamo vaši smo učitelji, ali u odnosu na jedinog Učitelja, vaši smo suučenici i pohađamo istu školu.«

U svojih 250 brojeva i naša je Služba riječi p/održavala tu školu. Na Marulićevu trgu br. 14 ideja i planova nije nedostajalo. Liturgijske čitanke trebale su

službu tumačenja, konkretnu građu za liturgiju. To se činilo najprije po uzoru i pomoći stranih izdavača: Servizio della parola – sussidio per la predicazione, u Rimu, i izdavačka kuća Queriniana, u Bresci. U prvo vrijeme izdavači su bili Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila (do 30. broja). Posao je preuzela Kršćanska sadašnjost – Radna grupa Zadar. Prvi glavni urednik bio je Marijan Grgić. U uredništvu su bili Vjekoslav Bajsić, Josip Balabanić, Marijan Grgić, Josip Kolanović, Nives Kuhar, Josip Ladika, Vladimir Pavlinić, Josip Turčinović, Miljenko Žagar. Od 40. broja urednici su Anton Benvin, Ante Kresina i Aldo Starić. Onda su pozvali i mene, Četiri A iz Istre (ako se Cres prema starom pripadanju ubraja u Istru). Od 41. broja (1973.) do 189. (1992.) po rasporedu svaki je izradio svoj dio. Služili smo se talijanskim predloškom, kasnije i nekim drugima (njemački), a onda smo radili samostalno. Radeći na zajedničkom poslu, 21. veljače 1990. preminuo je prof. dr. Ante Kresina. »Od 1972. dijelio je s nama brigu i teglenje skupnoga posla (…) Godinama je doprinosio ne samo napretku svetopisamske misli i znanosti u nas nego se i kroz stranice ovoga časopisa trudio da, što je sam spoznavao i otkrivao, koliko se dalo, priopći širem krugu čitalaca i pastira. Njegovim preranim skončanjem naš list gubi svoga dugogodišnjeg suradnika, a naša Crkva i narod čovjeka koji se učenjem i predavanjem posvetio služenju objavi Boga nevidljivoga.«

(A. Benvin, In memoriam u broju 179).

Nakon njegove smrti uredništvu se pridružio Karlo Višaticki, bibličar i svećenik Banjalučke biskupije.

Od 1992. uređivanje su preuzeli oci kapucini, s Bonom Zvonimirom Šagijem na čelu. U uredništvu su bili: Mirko Kemiveš, Ćiril Čoh, Ivan Markanović, Stjepan Novoselec, Bono Zvonimir Šagi, Mira Šincek, Josip Vizjak, Branko Lipša; Anto Barišić (od 1992. do 2002.). Nakon njih urednici postaju Tomislav Filić i suradnici (Krunoslav Kocijan, Josip Kuhtić, Đurica Pardon, kojima se pridružuju Nikola Kuzmičić, Branimir Motočić, Darko Tepert, Mladen Škvorc, Ante Vranković). Posljednji broj je, do sada, 251., trideset i devetoga godišta.

Od 1. ožujka 1979. izlazi Prilog »Službe riječi« Religiozni odgoj i kateheza, koji uređuje Pastoralno­katehetska služba KS (PAKS) s glavnim urednikom Josipom Baričevićem. Izašlo je šest brojeva. Josip Turčinović je rješavao probleme tako da je širio djelatnost, primijetio je Mate Križman.

Neko vrijeme (od 75. do 124. broja) donosili smo kratke tekstove: misli

i izreke. Bili su tiskani u prazninama na kraju članaka, na dnu stranice. Od broja 162 (1986.), radi štednje, časopis izlazi u četiri sveska godišnje. Ranije je bilo deset sveščića godišnje.

Služba riječi donosila je liturgijske, biblijske ili prigodne članke. Uglavnom je do sada zadržala istu strukturu. Prvi dio je tumačenje tekstova, egzegeza, a drugi dio materijal za homiliju i vodič za misu.

Ja imam sve brojeve. U radu sam sudjelovao 19 godina, polovicu njezina vijeka. Nikad nisam izgubio kontakt s njom, bar toliko da sam ostao pretplatnik i čitatelj. Neki su odustali. Možda su našli štogod drugo. Ali uvijek nadolaze novi čitatelji koji u njoj nalaze građu za razmišljanje, za propovijed i za liturgiju. Danas ima dosta izdanja propovjedničko-homiletskog karaktera. I tijekom suuredništva, a i sada, rabim više tekstova i izdanja. Za pripremu tekstova birao sam ono najbolje, kao pčela koja izabire najbolji cvijet. Nije uvijek bilo obilja cvijeća, ali i skromno cvijeće ima ugodan miris. Nadam se da je Služba riječi mnogima koristila, i još i danas koristi. Dobro je da se uvijek nađu sluge riječi i služitelji braće. Mene je uvijek tješilo da radim za mnoge. Ne propovijed na jednoj misi, nego u mnogim crkvama.

Riječ je aktualna u svako vrijeme. Božja riječ čini ono što kaže (Iz 55, 8–11), živa je i oštrija od dvosjekla mača. Ipak doživljavamo kako ima slabi učinak. Čini se da je život demantira. To nije bilo kakva riječ; riječ dolazi od Boga. Stoga poštuje slobodu i čovjeka ne prisiljava, čeka pristanak. Ipak prodire i tamo gdje se čini da su joj vrata zatvorena.

Velika je glad za Božjom riječi. »Evo, dolaze dani, riječ je Jahve Gospoda, kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći« (Amos 8, 11–13).

Kako je važno da se ova riječ čuje i ova glad utaži! Služba riječi pridonosi tome. Ona je daljnja i bliža priprema za ovojesensku XII. redovnu sinodu biskupa s temom: Božja riječ u životu i poslanju Crkve. Ona se trudila da uvijek to čini.

Liturgijsko-pastoralni listić

Bio je to nastavak Pastoralnog listića NEK-a, odgovor na »široko zanimanje svećenika da se nastavi« s njegovim izdavanjem, a osim toga odaziv »trajnom iščekivanju čitatelja već dugo obustavljenog biblijskog časopisa VIR (Vrijeme i Riječ)«.

U Uvodniku prvog broja, 9. rujna 1984. godine, piše: »Odlučili smo dakle pokusno nastaviti ovaj mali tjedni liturgijsko-pastoralni prilog ‘Službe riječi’. Oblikom i opsegom sasvim odgovara našem stabilizacijskom trenutku. Na temelju naručiteljskih odgovora povećavamo mu ipak opseg od 8 na 12 stranica … Listić želi biti religiozan u punom smislu te riječi. Na prvom mjestu želi slušati Riječ Božju, a na drugu stranu imati stalno u vidu sav naš život u ovom tako nemirnom, složenom i pomalo umornom svijetu, kojemu je jedinome Riječ upućena. Želimo stalno imati oka i uha za obje te strane. S tog motrišta želimo s ovih stranica progovarati. Uvjereni smo da upravo religioznu riječ veoma mnogi očekuju. Nadamo se da ona može biti i danas svježa. Uzdamo se u odjek i potporu čitalaca.« Listić je nosio podnaslov Tjedni prilog Službe riječi, i kao takav se vodio, što je bilo važno zbog nekih administrativnih razloga.

Uređivali su ga najprije svi iz KS-a koji su imali nekog posla s tekstovima.

Tehničko uređivanje su odrađivala uredništva Kane i AKSe. Ja sam se te jeseni

vratio sa studija i iz dušobrižništva za naše radnika u Beču, pa sam uredništvo preuzeo od prvog broja 1985. godine.

Ispočetka sam zadržao sadržajnu strukturu kakvu sam zatekao. Na prvoj stranici bio je uvijek Uvodnik, kratak tekst koji je tematizirao glavnu misao liturgije povezanu s trenutkom crkvenog i društvenog života. Uvodnike je pisao Josip Turčinović do Cvjetnice 1985. godine. Bili su to sjajni tekstovi koji još i danas imaju svoju svježinu. No problem je bio u tome što je Josip kao direktor bio prezaposlen, tako da je njegov uvodnik trebalo skoro redovito čekati do posljednjeg trenutka, što je držalo u napetosti cijeli pogon, uključujući i tiskaru … Pred završetak broja za Cvjetnicu 1985. godine donio sam mu svoj tekst, moleći da ga pogleda … Složio se, pa sam odonda uvodnike pisao ja. Nastojao sam u njima uvijek pronaći vezu nedjeljnih liturgijskih tekstova sa životom crkvene i šire ljudske zajednice.

Nakon toga bio je uvijek otisnut misni obrazac i nedjeljna čitanja, najprije već na prvoj stranici, a onda stalno na drugoj i trećoj. Rubrika se zvala Služba riječi / Upoznajmo Bibliju (podsjećanje na prijašnji KS-ov istoimeni časopis).

Uz to je priloženo jedno Razmišljanje uz misna čitanja, popularni komentar nedjeljnih čitanja. To je prve tri godine pisao Bonavetura Duda. Bili su to svakako najvažniji prilozi u Listiću. Tekstovi su pisani u tipičnom Dudinom stilu, svježe, vrckavo, živahno, zanimljivo … Godine 1988. pridružili su se Jerko Fućak i Tomislav Vuk, a 1989. je pisanje tih komentara preuzeo Mato Zovkić. Duda i Zovkić su kasnije integralne tekstove izdali u knjigama, jer su se za potrebe Listića tekstovi morali kratiti.

Uz to je išla mala rubrika Iz predaje, u kojoj su objavljivani kratki i bezvremeno aktualni tekstovi starih kršćanskih pisaca, zapravo odlomci.

Rubrika Vrijeme i riječ obrađivala je biblijske teme izvan čitanja ili opširnije objašnjavala neki pojam iz čitanja. Pisao je Jerko Fućak. Ni on ni drugi autori prvih godina nisu potpisivali tekstove.

Rubrika Život s Crkvom donosila je kratke vijesti iz domaće Crkve i Crkve u svijetu. Zapravo prerađene i skraćene vijesti AKSe. Njih je prve godine priređivao v. d. urednika AKSe Stipe Bagarić, a kasnije je taj posao preuzela

Suzana Vrhovski, koja je završavala studij novinarstva, te je poslije postala članica uredništva Kane. Za suradnike i mene bio je to izazov, kako u što manje riječi reći što više informacija, jer smo imali zaista malo prostora.

Nadalje, bila je tu rubrika Riječ učiteljstva, najčešće odlomci iz Papinih

govora, s Angelusa srijedom ili papinskih ili nekih drugih crkvenih dokumenata, naravno u odlomcima. To je prve dvije godine priređivao Bonaventura Duda, a kasnije sam to radio sam.

Rubrika Vrijeme suodgovornosti donosila je tekstove o aktualnim pitanjima trenutka života Crkve i društva, jedno vrijeme iz pera Tomislava Šagi-Bunića, iz njegovih knjiga, a kasnije iz druge crkvene literature ili iz vlastite ‘produkcije’.

Naslov rubrike Ljudi i njihova kultura govori svojim naslovom. Bilo je najviše priloga o tome kako liturgija i religija utječu na kulturno stvaralaštvo. Česti suradnik bio je Stjepan Sučić.

Rubrika Molitva donosila je primjere molitava, te pouke i rasprave o molitvama. Za tu se rubriku dugo vremena brinuo Antun Jarm, svojim prijevodima i preradama molitvene poezije njemačkih autora.

Zanimljiva je rubrika bila Pabirci s raznih strana. U njoj su se od početka objavljivali isječci uglavnom iz svjetovnih novina koji su se osvrtali na religiju ili na neke ljudske probleme. To su bila vremena kad je režim pomalo popuštao pa su se novine, posebno beogradske, usudile pisati slobodnije. Našli su se tu tekstovi koji su tražili slobodu religije i odmak od krutih partijskih stavova, a ponekad su ih potvrđivali. Često su bili duhoviti ili smiješni.

Omiljena rubrika pod naslovom Tragovi donosila je literaturu inspiriranu religijom i duhovnošću … Česti suradnik bio je Stjepan Lice, uglavnom svojim tekstovima, ali i izborom tuđih. Objavljivao sam i tekstove poznatih i manje poznatih pjesnika, poučne priče, ponekad ilustrirane …

Rubrika Ljudi i knjige donosila je preporuke vrijednih knjiga, iznad svega nova izdanja KS-a.

Kad sam ja preuzeo uredništvo, neki su mi govorili: Ti si prvi doktor novinarstva kad nas, pa uređuješ neki mali listić. No meni je bio izazov da osjetim što se može učiniti s minimalnim sredstvima, može li kvaliteta sadržaja pobijediti većinu drugih nepovoljnih okolnosti. Treba, naravno, reći da Listić, kakav je bio, vjerojatno ne bi mogao sebe izdržavati izvan KS-a. Nosila ga je organizacija koja je stavljala na raspolaganje cijelu infrastrukturu. No papir je bio gotovo neka vrst otpadnoga, najjeftinije što se na tržištu moglo dobiti. Tiskao se na KS-ovoj mini-rotaciji. Format valjda nije mogao biti manji. To je ograničavalo opseg tekstova, ali i primjenu grafičkih sredstava … Broj stranica je također bio minimalan. Smisao je bio u tomu da bude što jeftiniji

i što dostupniji ljudima koji su tada bili u lošoj ekonomskoj situaciji, iako je istina da loša ekonomska situacija nije pravi razlog za apstinenciju od čitanja religiozne literature. Ono što je čovjeku važno, za to ima i novaca. Ipak prevladava uvjerenje da duhovne stvari ne smiju biti skupe, jer ne trebaju vanjske efekte.

Listić je na početku 1985. godine, kad sam preuzeo uredništvo, bio već formiran. I premda su mi iz Uprave i Uredništva KS-a dali slobodne ruke, ja nisam bio sklon mijenjati koncepciju, jer sam listajući stare katoličke novine vidio čudnu pojavu da su novi urednici, posebno u listovima u redovničkom vlasništvu, odmah po svom dolasku vrlo često mijenjali format, izgled, koncepciju i sadržajnu strukturu listova. To doduše treba činiti, ako publikacija nije uspješna, i ako imamo nešto bolje. Ali u načelu se čestim promjenama strukture sadržaja i izgleda ne smije zbunjivati čitatelje, jer inače oni list ne prepoznaju. Uglavnom, ja sam prihvatio postojeću koncepciju i nastojao sam je zadržati, a mijenjao sam samo ono za što sam mislio da će poboljšati postojeće stanje i više odgovoriti željama i potrebama čitatelja.

Jedna od promjena bio je slikovni dio. U početku smo objavljivali dosta fotografija. No kako je kvaliteta papira bila jako loša, fotografije nisu dobro izgledale, pa sam vrlo brzo prešao na objavljivanje gotovo isključivo crteža, grafika. Imao sam na raspolaganju neke njemačke i američke servise za župske listove, a angažirao sam i neke naše slikare, najviše Branimira Dorotića, koji je nacrtao najviše objavljenih crteža. Uveo sam crtež na naslovnu stranicu i njemu za volju sam je onda i mijenjao.

Od novih rubrika uveo sam rubriku Liturgija, u kojoj sam donosio prigodne tekstove o liturgijskim vremenima i blagdanima: jedan od suradnika bio je dr. Nikola Hohnjec, Sakramenti, te rubriku Vremena i znakovi, o simbolima, obredima i običajima …

U rubrici Svetac tjedna bili su prikazivani popularniji sveci, a kasnije smo uveli rubriku Domaći Božji ugodnici. Važni suradnici bili su tu Vice Blekić (koji je jedno vrijeme priređivao i Prijedloge za misne pjesme) i Gabrijel Jurišić.

Prigodna rubrika Blagdan tjedna pojavila bi se ako je tijekom tjedna bio koji veći blagdan (Tijelovo, Uzašašće, Velika Gospa …). Kako su Listić čitali mnogi svećenici i njihovi pastoralni suradnici, u rubrici Pastoral nastojali smo donijeti kratke sugestije uz pojedina crkvena vremena kao i uz organi-

zaciju župe, tako je npr. Josip Baričević objavio seriju o župnom pastoralnom vijeću. Sustavno izlaganje vjerskih sadržaja donosile su rubrike Naša vjera, Vjera i život, Vjera i razum …

Naravno, sve te rubrike nisu bile u svakom broju, nego su se izmjenjivale prema potrebama i mogućnostima. Neke su bile prigodne, pa kad bi prigoda prošla, nestale su, kao npr. Uz godinu mladih …

Imao sam dosta suradnika, a kad od njih ne bih dobio priloge, brinuo sam se za njih sâm, tako da sam ih nalazio u literaturi, uglavnom stranoj (i prevodio) ili sam ih pisao. To je bila otprilike jedna trećina tekstova. Među njima puno malih tekstova, aforizama, kratkih izreka, meditacija … koji su oživljavali stranice i davali im svježinu i zanimljivost.

Posebnu sam pažnju posvetio sadržajima koje sam uveo već tijekom 1985., a to je humor. Najprije su to bili tekstovi i šaljivi crteži u okviru rubrike Tragovi, a kasnije sam uveo stalni prilog karikature ili ono što Amerikanci nazivaju cartoon, naime duhoviti ili satirični slikovni komentar neke teme ili problematike. Tome sam, zajedno s Branimirom Dorotićem, posvećivao najviše vremena. Na tragu onoga što je napisao neki duhovni pisac, da je svetac koji je žalostan doista žalosni svetac, smatrao sam da je važno povezati humor s duhovnošću. I da ne ulazim sada u opravdanje toga … Bio je to pun pogodak. Iako su neki ponekad zbog toga negodovali, većina je to prihvatila vrlo rado. Raduje me da je to danas postala praksa gotovo svih vjerskih listova.

Jedno vrijeme sam pokušao suradnju sa župama koje su Listić uzimale kao svoj župni list, s time da smo im na zadnjoj stranici ili kasnije na posebnoj priloženoj stranici otisnuli njihove župske oglase. Neke su župe uzimale i do 250 primjeraka, a za Božić i Uskrs i više. To je, posebno za blagdane, znalo udvostručiti nakladu.

Listić je bio pokušaj da se radosna vijest predstavi kao vijest za čovjeka današnjice, da to ne bude teško i tmurno, nego radosno i privlačno. Isto tako, bio je to pokušaj da se vjernicima pruže izrazito duhovni sadržaji za osobnu izgradnju pojedinca i crkvene zajednice.

Osobno mi je to bio najljepši i najlakši posao od svih koje sam do sada radio. Još me danas susreću mnogi ljudi koji se toga sjećaju kao nečega pozitivnog.

Konačno je Listić bio u nekom smislu žrtva kvalitete svojih priloga. Velik broj svećenika uzimao ga je da bi na temelju njega pripravljao svoje nedjeljne

propovijedi, a nisu ga dali vjernicima u ruke, tako da nije uspio postići trajnu nakladu veću od 15 000 primjeraka tijekom zimskih mjeseci. Ljeti bi naklada spala na 10.000 primjeraka, pa se računovodstvo uvijek mrštilo na Listić da ne donosi dobit, ili čak da više košta nego što privređuje. Postojala je mogućnost da se promijeni koncepcija, ali tada bi u nekim krugovima proradila paranoja da bi se time ugrozilo ne znam što … Ili pak su tu bili čisti ekonomski razlozi. Ja po svojoj naravi nisam borac takve vrste, pa se nisam u to upuštao … O tome je riječ u drugim prilozima.

Osim sve izravne koristi koje je bilo od Listića za duhovni, liturgijski, pastoralni život naše Crkve, Listić je izazvao i jednu kolateralnu korist, naime to da je Glas Koncila – nakon što je krenuo Listić – počeo izlaziti tjedno: Dotada je, naime, izlazio dvotjedno.

Godina 1989. bila je godina političkih promjena. Ukazivala se mogućnost zakupljivanja prostora na televiziji, pa sam ja, prema želji direktora Josipa Turčinovića trebao ići u tom smjeru. Tako se uprava kuće odlučila Listić ustupiti Hrvatskome institutu za liturgijski pastoral iz Zadra koji ga je prihvatio, promijenio mu ime u Živo vrelo, povećao format, pretvorio ga najprije u polumjesečnik, a onda u mjesečnik. Ali to je već neka druga povijest.

U ljeto 1990. godine mene je moja redovnička zajednica pozvala na dužnost provincijala, pa sam napustio KS. Poslije se više nisam vraćao. No želio bih na kraju istaknuti da mi je to bilo lijepo vrijeme. Imao sam radost družiti se i izbliza surađivati s mnogim djelatnicima i suradnicima te kuće, iznad svega mi je čast bila suradnja s utemeljiteljima, Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom Bajsićem i Josipom Turčinovićem. Bili su to ljudi koji su duboko razumjeli evanđelje, čovjeka i svoje vrijeme, a imali su hrabrosti uhvatiti se u koštac s problemima Crkve i društva. Kako sam prije toga dugo živio u inozemstvu, nije mi bilo jasno zbog čega su ih napadali neki ljudi iz Crkve, umjesto da ih podržavaju. Danas razumijem psihosocijalne procese koji su se oko njih odvijali, pa shvaćam da to drukčije i nije moglo biti. Utoliko ih još više cijenim. A oko njih se okupila živahna zajednica suradnika, u kojoj je kreativnost, inventivnost i okrenutost budućnosti bila na cijeni. Zato će njihovo vrijeme biti zapisano kao veliko vrijeme u povijesti naše Crkve.

Publicistika Kršćanske sadašnjosti

Kana, Vrijeme i Riječ

U kasno proljeće, u lipnju godine 1970., na siromašnoj crkvenoj medijskoj sceni u Hrvatskoj pojavilo se iznenađenje: prvi broj Kršćanske obiteljske revije Kana, dotad u Crkvi neviđenog, četverobojnog mjesečnika, u tada najsuvremenijem, tzv. bakrotisku, u izdanju mladoga izdavača – Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« (dalje: KS). Izdavač se (to je za te početke zapravo prevelika riječ, bila su to trojica vrsnih ljudi, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, koja su nešto konkretno u pokoncilskoj Crkvi znala, htjela i mogla učiniti, a dalekovidni im je zagrebački nadbiskup Šeper za to dao ustanovni dekret i placet 22. veljače 1968.; ta su trojica također znala naći i radine i sposobne suradnike) odlučio, uz ostale inicijative, na pokretanje Kane. Iz dvojake potrebe: u Crkvi u Hrvatskoj tada jedva da je bilo ikakvih listova, osobito nije bilo lista s obiteljskom problematikom, a potreba za takvim listom iskazivana je s mnogih strana1; uz

1 Nadbiskup Franjo Kuharić u uvodniku u prvi broj Kane piše: Već dugo se osjećala potreba časopisa za obitelj. Konačno se pokreće KANA, da bi se obitelji pružila potrebna pomoć, kako bi ona gradila svoj život na istini u ljubavi. Ne treba mnogo govoriti o važnosti obitelji za ljudsko društvo, a isto tako ni za život Crkve. U obitelji se čovjek rađa, u obitelji prima svoje prve spoznaje, u obitelji se oblikuje i njegov ćudoredni lik. Za obitelj vrijedi ono što je Isus rekao za svakoga čovjeka: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta

to, KS-u je visokotiražni list bio potreban jer je dvogodišnje iskustvo pokazalo da »ne može postići svoje ciljeve i zadatke u vezi s radom na ostvarivanju teološke i koncilske informacije kod nas bez širokog komuniciranja s čitateljstvom pomoću jednog takvog visokotiražnog časopisa«,2 prije svega mu je bio potreban da se javnost upozna s djelatnošću KS-a i objavljenim knjigama. A te su knjige, uistinu, bile nešto novo u socijalističkome društvu.3 Kao što je nov – zato ponekome i zbunjujući – bio i sam izdavač.4

(Mt 4, 4). Stoga pokretačima, suradnicima i čitaocima KANE želim Božji blagoslov, da bude na prikladan način pruženo svjetlo Božje riječi za život obitelji.

Urednik u uvodniku prvoga broja (God. I, broj 1 – lipanj 1970.) piše: Katolički tisak u Hrvatskoj stao se preporađati tek pred nekoliko godina s Drugim vatikanskim koncilom, a već je jasno da se i on mora sve više služiti slikom. Ono čega Crkve u drugim narodima – i na Istoku i na Zapadu – imaju često izobila, nama je dosad nedostajalo: slikovna vjerska revija. Nije stoga čudo što su se i kod nas danomice stali javljati zahtjevi za takvom publikacijom. Tako smo došli do žive spoznaje da se više ne smije odgađati. I rodila se, evo, KANA: kršćanska revija za obitelj.

Našli smo joj, na sreću, i dobre kume: prva je »Famiglia cristiana«, najjača katolička slikovna revija na svijetu, koja se tiska u 1,700.000 primjeraka a uređuje se u Milanu; druga je pariška katolička izdavačka kuća »Cerf«, koja izdaje više značajnih slikovnih publikacija. Oba uredništva pomogla su nam svojim iskustvom, velikim razumijevanjem i nizom svojih materijala.

KANA je biblijsko ime, ime onoga sela u Galileji gdje je jedna mlada obitelj imala na svadbi Gosta koji ju je obdario novim vinom. Tu imamo obitelj, imamo na okupu prijatelje i rodbinu, ljude koji se vole, koji se raduju životu.

2 Tomislav Šagi-Bunić, Deset godina Kršćanske sadašnjosti, KS, Zagreb, 1978.

3 Prvi su naslovi knjiga glasili: Dinamika provizornoga , Ali drugog puta nema

4 Sam je Drugi vatikanskih koncil (1962.–1965.), kao ishodište za utemeljivanje KS-a, bio iznenađenje, znak velike nade i novih mogućnosti, ali imao je i protivnike, ne samo u Crkvi. Provjetriti Crkvu? Što bi to trebalo značiti? U nas je u to doba vladao, tek nešto blaži od uobičajenog staljinističkog obrasca, zadrti komunizam. I to tek odnedavna ponešto ublažen. Katolička crkva u Hrvatskoj još živi u traumi suđenja i progona. U vrijeme utemeljivanja KS-a tek je osam godina prošlo od smrti kardinala Alojzija Stepinca, a tek dvije godine od rušenja tvrdokornog, po svim kriterijima velikosrbina, Aleksandra Rankovića (1. srpnja 1966.), ali i tek koji dan više (25. lipnja 1966.) od potpisivanja za Crkvu u Hrvatskoj koliko dobrodošlog i obećavajućeg toliko i nekima zbunjujućeg Protokola između Svete Stolice i SFRJ (na tragu Drugog vatikanskog koncila i vatikanske »istočne politike« o otvaranju Crkve), jer se njime zapravo u velikoj mjeri daje legitimitet režimu kojega je na našim prostorima bitno obilježio i nametnuo simbol protucrkvenog ateizma – Tito. A sve su ratne i poratne rane još tako svježe. Koliko svježe mogu biti rane i poslije dvadesetak godina, znamo upravo mi, poslije Domovinskog rata … Ni tada nije bilo drukčije. U svemu tome, rekosmo, u Katoličkoj crkvi dogodio se, godine 1962. – pokazalo se – providnosni Drugi vatikanski koncil, i postavio sasvim nove kriterije, i sebi i svijetu, a i to tek sedamnaest godina poslije velikoga svjetskog klanja:

Kana je u javnosti bila dobro prihvaćena, i u domovini i među Hrvatima u inozemstvu.5 Već od starta išla je u nakladi od stotinjak tisuća prodanih primjeraka. Uz neospornu kvalitetu i svježinu lista, dodatni poticaj dala su i tadašnja živahna crkvena pokoncilska gibanja, osobito među studentima i uopće mladima, i »proljećarska« društvena klima u Hrvatskoj.6 Bilo je to poletno i poticajno vrijeme. I sam »Marulićev« (sjedište KS-a na Marulićevu trgu 14 u Zagrebu), bio je mnogo više od adrese izdavača: bilo je to središte pokoncilske obnove, ujedno i susretište i okupljalište ljudi željnih novih, svježih misli rođenih s Drugim vatikanskim koncilom. Kružili su intelektualci, osobito ljudi iz kulture, koji su dotad bili zagušeni: otkrili su u KS-u mjesto širenja prostora slobode. Tako da vrijednih ideja i vrsnih suradnika nije nedostajalo. Kana je, pak, pokrenuta volonterski, entuzijastički – iz žara, u suradnji s ljudima iz uredništva dvotjednika Glas Koncila, bez ijednog stalnog zaposlenika.7 Od prvoga broja odgovorni je urednik bio Vjekoslav Bajsić (sve do smrti 1994. – osim u jednom razdoblju kad je po zakonu glavni urednik morao biti i odgovoran), a glavni urednik – koji nije bio naveden u impressumu – bio je Vladimir Pavlinić, urednik Glasa Koncila. Postojalo je i uredništvo, poimence navedeno u impressumu od prvoga broja,8 većinom laici raznih

među ostalim, traži razgovor s odijeljenom braćom – ekumenizam, dijalog i s onima koji ne vjeruju, to kod nas prečesto znači i s onima koji nas progone, dijalog s onima koji drukčije vjeruju, poštivanje svakoga, provjetravanje Crkve i njezino postavljanje na izvorne temelje – svi su kršteni Crkva, svatko sa svojom službom, ne na temelju časti, nego na temelju služenja braći, a svi su djeca Božja … Sve bi to KS trebao promicati, o svemu tome informirati i to dokumentirati.

5 Urednik u trećem, kolovoškom broju Kane piše: U ovom broju novost su pisma naših čitalaca iz tuđine, sa svih strana svijeta. Utješno je da je Kana kod tih naših lutalica trbuhom za kruhom otprve naišla na velik odaziv. A ta pisma, u kojima nam govore o sebi, zapravo su potresna svjedočanstva o velikoj ljubavi prema domovini, o hvatanju za svaku nit što ih može povezati s rodnim krajem. I Kana želi biti jedna takva skromna nit. Želi biti veza s Crkvom i domovinom i za one rasute širom svijeta i za one koji još čuvaju domaći prag i ognjište.

6 Znak te klime bilo je i to da se ubrzo Kana počela reklamirati u zagrebačkim kinima i prodavati na »Vjesnikovim« kioscima (od božićnog broja 1970.), a na stranicama Kane reklamirala su se društvena poduzeća, što je ranije bilo nezamislivo.

7 Prvi stalni zaposlenik, tajnica redakcije, Vjera Reizer , nastupila je tek u 1971. godini, a u impressumu je zapisana u broju 1 (20), siječanj 1972.

8 Članovi uredništva bili su: Marija Barbarić-Fanuko, Vera Bratulić, Luka Depolo, Ivo Fanuko, Mijo Gabrić, Marko Kovačević, Mate Križman, Živko Kustić, Josip Ladika, Jadranka Markus, Vladimir Pavlinić, Smiljana Rendić, Marija i Ante Starčević, Vera i Josip Šimetin,

struka, od toga sedam žena. Uz male izmjene, takva je struktura uredništva ostala sve do broja 31 (tj. broja 12/1972.), kada su posljednji put izričito navedena imena članova.

KS je ubrzo pokrenuo i prateću – također dobro primljenu – Kaninu biblioteku popularnonabožnih, zabavnih i poučnih knjižica pod imenom Mala knjižnica ‘Kane’. Napomenimo već ovdje i to da je sa stranica Kane izrastao zavidan broj knjiga u izdanju KS-a.

Što se tiče sadržaja Kane, kriteriji su već od prvoga broja postavljeni vrlo visoko. Gotovo programatski zvuči naslov (i sadržaj) članka Tomislava J. Šagi-Bunića u rubrici Pitanje sadašnjeg trenutka9 u prvom broju pod naslovom Kako ćemo postati odrasli, s podnaslovom: Što znači kršćanska punoljetnost? 10

i crkveno i obiteljski.

Josip Turčinović, Katarina i Roman Turčinović. Kasnije su pridodani Vladimir Rozijan, Pio Sarjanović, Ivica Tomljanović i Jasna Gali. Uočljivo je da je u uredništvu zastupljena gotovo kompletna ekipa Glasa Koncila.

9 Rubrika Pitanje sadašnjeg trenutka postala je ubrzo glavna Kanina rubrika i neprekinuto se održala od prvoga broja do danas, a pisali su je kao autorsku kolumnu: Tomislav Šagi-Bunić, od broja 1 do broja 7, dakle 1970. godinu; zatim Vjekoslav Bajsić od br. 8 (siječanj 1971.) do broja 155 (prosinac 1983.), Bono Zvonimir Šagi od broja 156 (siječanj 1984.) do broja 379 (srpanj-kolovoz 2004.), Željko Tanjić od broja 380 (rujan 2004.) do broja 395 (prosinac 2005.) [osim u broju 381 (listopad 2004.) – pisao Ivica Raguž – i broju 386 (ožujak 1985.) – pisao je Bono Zvonimir Šagi]. Od broja 395 (siječanj 2006.) nadalje Pitanje sadašnjeg trenutka piše Josip Grbac (tekući broj, valjača 2008. je br. 418). Iznimka su br. 72–73, srpanj-kolovoz 1976., gdje je kao Pitanje sadašnjeg trenutka objavljen razgovor s dekanom dr. Tomislavom Šagi-Bunićem i prodekanom dr. Ivanom Golubom o Katoličkom bogoslovnom fakultetu, br. 12/76, 1978., u kojemu je u toj rubrici objavljen razgovor s Felixom Martijem, predsjednikom Pax Romanae, te broj 1/77, 1979. – gdje je »pitanje trenutka« posvećeno molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana.

10 »Očito, odraslost vjernika ne znači to da bi oni mogli samovoljno sebi krojiti vjeru ili ne priznati da u Crkvi postoji hijerarhija, pa i obveze poslušnosti hijerarhiji. Ali biti odrastao znači biti sposoban da sam slobodno sobom odlučuješ, dobro spoznajući sklop pitanja u kojima se treba odlučiti, a ne da netko drugi za tebe stvori odluke i oduzme ti mogućnost da se sam slobodno opredjeljuješ.

Crkva je ozračje i sredina u kojoj treba da rastu zrele osobe. I to ne samo neke, kao neka elita viših i povlaštenih, nego svi članovi zajednice moraju rasti do zrelosti punine dobi Kristove. Svećenstvo tek onda pravo ostvaruje svoju ulogu ako je shvati kao kristovsko služenje koje potpomaže i promiče taj rast.

Obiteljska je zajednica, međutim, u neku ruku prvotnija u tom nastojanju da izrastu odrasli kršćani. Vedra klima kršćanske odgovornosti i zrelog odgoja za slobodu mora postojati već u obiteljskoj zajednici, jer se već u kršćanskoj obitelji, oslonjenoj na sakramentalnost

Izdvojit ćemo u ovom koreferatu neke trenutke koji su obilježili gotovo četrdesetgodišnji dosadašnji život i pisanje Kane.

Kana je uspješno nastavila svoje izlaženje u »raskošnom« ruhu kroz 1970., 1971. i 1972. godinu,11 iako već u broju za ožujak 1971. urednik prvi put izriče zabrinutost financijske naravi,12 što će Kanu ubuduće trajno pratiti i izazvati čak i radikalne poteze godine 1973. i 1988.

Pripomenimo da je te 1971. godine, dobrotom otaca dominikanaca, KS (dakle, i uredništvo Kane) na neko vrijeme s Marulićeva trga preselio u prikladnije prostore u dominikanskom samostanu u Kontakovoj 1 u Zagrebu.

ženidbe, zbiva udioništvovanje na milosnom životu Crkve kao zajednice onih koji su skupljeni oko Krista uskrsnulog i s njime životno vezani za slavnu slobodu sinova i kćeri Božjih.«

11 Primjerice, u broju 4/1971., urednik u riječi urednika, ne bez ponosa, piše: »S prvim Uskrsom u životu Kane evo i prvog uskrsnog broja naše obiteljske revije, koja je u nepunu godinu dana doprla do gotovo svih krajeva svijeta, svakamo gdje ima Hrvata. U to kratko vrijeme Kana je postala gotovo neodreciva potreba golemog mnoštva obitelji i pojedinaca. Na poseban pak je način prihvaćena kao veza između domovine i tuđine, i u tom se smjeru ona sve više oblikuje …«

A na prvu obljetnicu Kane, u lipnju 1971. piše: »Dakle, ovaj je broj mali jubilarac: u lipnju prošle godine među hrvatskim katoličkim tiskom ugledalo je svjetlo dana novo čedo. Novo ne samo po imenu, ne samo po sadržaju i smjeru nego novo i po tehnici tiska. Kana je htjela biti suvremena obiteljska revija, tiskana najmodernijom tehnikom bakro-rotacije u boji. Nikla je doduše iz teške oskudice – novca, tehnike, iskustva na ovom području djelatnosti – no ipak je njezina pojava odmah dobila od našega čitateljskog općinstva neočekivano veliko priznanje, iskazano u izvrsnom prihvatu početno visoke naklade (ovaj tip publikacije uopće ne može živjeti u maloj nakladi), priznanje također izraženo na poseban način u naglo nabujalu dopisivanju čitateljstva uredništvu. Listamo li sada tih dvanaest brojeva prvoga godišta, da promotrimo kako se časopis razvijao sadržajem i oblikom, čini nam se da možemo ustanoviti kako je već s prvim brojem prilično određeno bio zacrtan budući put Kane, i nije trebalo mnogo ni bitno mijenjati na njezinu liku i usmjerenosti. A najveće nam je zadovoljstvo bilo Kanin rast oblikovati u suradnji s čitateljstvom. Ohrabrivao nas je veoma i pristup sve novih uglednih naših književnih imena na ove stranice. Sad nas sokoli nada da će od broja

‘12+1’ taj hod biti još življi i uspješniji …«

12 U uvodniku Kane za ožujak 1971. urednik piše: »Dragi čitatelji, na ovom broju Kane možete opaziti kako se vaša obiteljska revija kuša othrvati nevolji što ju je zadesila s famoznom devalvacijom. Smanjena vrijednost dinara za 20 posto značila je za gotovo isto tolik postotak skuplji tisak. Mnogi čitaoci nisu ni opazili – zahvaljujući našem nastojanju da prostorni manjak nadoknadimo brižnim izborom i zanimljivošću sadržaja – kako je prošli broj bio zbog toga udarca smanjen za 16 stranica. Ovaj je broj već porastao za 8 stranica, uz istu cijenu, iako nas sve nagoni na povišenje, iako nas i mnogi čitaoci uvjeravaju kako se neće odreći svoje omiljene Kane ako poskupi …«

I još jedno, šire društvene naravi: u prosincu 1971. zatučeno je »Hrvatsko proljeće«, »Karađorđevom« i X. sjednicom CK SKH, što je na širokom društvenom planu u Hrvatskoj rezultiralo famoznom dugotrajnom »hrvatskom šutnjom«, a i gospodarske su se prilike pogoršale … Neki su Kanini suradnici zaglavili u zatvoru, neki su utekli, treći su se, pak, morali prikriti, a u Hrvatskoj je iznova sužen kratkotrajni, teško izboreni prostor slobode.

Sa siječanjskim brojem 1972. [br. 1(20)/72] nastupaju dugoročnije promjene u vodstvu i organizaciji uredništva Kane i kreće se na oblikovanje redakcije unutar KS-a, s vlastitim zaposlenicima. Novi je glavni urednik Josip Turčinović, tajnica je redakcije Vjera Reiser, tehnički je urednik kraće vrijeme Vladimir Rozijan (od broja 12/31, 1972. grafički je urednik Željko Šegović, zatim su tu još Branko Martinović, Pavica Pirc, i na kraju Miljenko Bogdanić, koji je Kanu grafički uređivao dugi niz godina), lektorica s. Bonita Kovačić. U tom je procesu oblikovanja uredništva zaposlena još i Jasna Gali kao novinarka i Dubravka Crnić kao administrator. Kani je pripomagala i s. Nives Kuhar.

Tijekom 1972. intenzivno se razmišljalo i o regionalnim izdanjima Kane

Jedno je i ostvareno. U lipnju godine 1972. Kana je počela tiskati stalni prilog za Istru, Ladonja, koji se ubacivao u sredinu. Prilog je ostvaren prvenstveno zauzimanjem velikoga istarskog svećenika Antona Heka. Ubrzo je Ladonja

izrasla u samostalni list istarskih župa u izdanju Istarskog književnog društva »Juraj Dobrila« (kasnije »Josip Turčinović d.o.o.«) iz Pazina, neko vrijeme u nakladi KS-a, a zatim kao potpuno samostalni list, koji izlazi i danas.

No, novi urednik već u prvom nastupu u uvodniku siječanjskoga broja 1972. mora najaviti pedesetpostotno poskupljenje (s 2 na 3 dinara), da bi u prosinačkom broju te godine izvijestio čitatelje kako Kana »ne može predvidjeti svoju sutrašnjicu«.

Uistinu, godina 1973. za Kanu je krizna godina koja je započela – šokom. Kana prestaje biti lijepa. Ostala je, doduše, trenutno, jeftina – i nešto obilnija. Izišla je tek u veljači kao dvobroj 1–2 (broj 32 u kontinuiranom brojenju), članovi uredničkog odbora poimence se više ne navode (samo se kaže da časopis uređuje Urednički odbor – tako je ostalo do danas), a izgled joj je sumoran: sve novinski papir, kolora je nestalo, samo je broj stranica povećan (sa 56 na 80). Cijena je privremeno ostala ista. Kana je u takvu obliku izlazila čitavu

1973. godinu. Naklada, doduše, u tom trenutku nije teško stradala, ali joj je izbijena mogućnost rasta, bez obzira na sadržaj.

Na mnoge zahtjeve čitatelja, Kana u 1974. kreće ipak s jednim tehničkim poboljšanjem: otada pa do početka 1988. omot se tiska na kunstdrucku, s četverobojnom naslovnom i zadnjom stranicom. Korpus lista tiska se i dalje na ne baš najboljem novinskom papiru i ne baš najboljom tehnikom tiska, s nekim stranicama u dvobojnom offset­tisku (naslovi, okviri …). Ali je i cijena dignuta na 4 ND.

Pripomenimo da je Kana u 12., božićnom broju 1973., uz redovite sadržaje, otvorila i temu o položaju žene u Crkvi anketom, s izazovnim pitanjima. Poticaj tome dala je nešto prije toga objavljena knjiga Ljiljane Matković Žena u Crkvi (izdanje KS-a). Odaziv na anketu bio je iznenađujuće dobar, a objavljivanje odgovora iz ankete protegnulo se do u godinu 1975.

U idućem, siječanjskom broju 1974., Kana uvodi rubriku mladih, koja odmah postaje vrlo živa. No iz te je rubrike već u broju 3/45, ožujak 1974. izraslo tvrdo suprotstavljanje. Objavljen je tekst pod naslovom Groznice postova i manije pepeljenja , mladenački zažaren tekst s osnovnom idejom da je evanđelje, radosna vijest, razlog za vjerničko radovanje a ne trapljenje – ali pomalo neodmjerenim riječima. U idućem, travanjskom broju (4/46, 1974.) objavljena je – očito, na prigovore – znakovita načelna urednička Napomena uz stranice mladih:

»Uredništvo je od početka ove godine stranice mladih doista otvorilo mladima. Njihovi su prilozi odraz raspoloženja u novoj generaciji vjernika, osobito sveučilištaraca. Njihov raspon ide od tugaljivog uzmaka pred težinom vremena do pobune čak i na baštinjeni red među kršćanima.

Uredništvo je stalo na stanovište da i mladi, takvi kakvi jesu, smiju javno izgovoriti svoje ocjene, osjećaje i sudove. Razumije se da uredništvo ne stoji iza svakog takvog napisa, ali smatra da ničemu ne vodi oduzimanje riječi bilo kome.

Izazovniji tekstovi mladih prilika su za svu odraslu obitelj Kaninih čitatelja da javno i argumentirano u pošti čitalaca izrazi svoje neslaganje, upozori mladoga pisca na netočnosti, uvredljiv ton i neumjesnosti. Takav otvoren, slobodan i iskren dijalog – kao u obitelji – mnogo će doprinijeti zajedničkom kršćanskom rastu. Držimo naime da nije jedina moguća ni najbolja urednička politika jednostavno – koš! Tolerancija, razumijevanje, strpljivost i širina duha liječe mnogo bolje i vode ipak dalje od koša. Ima naime među čitaocima Ka­

ne jedan manji dio koji odrešito osuđuje pisanje mladih i zahtijeva da se s tim prestane. Molimo ih da ovu napomenu dobrohotno uzmu u obzir. UREDNIŠTVO«

U idućem, svibanjskom broju 1974. prenijet je tekst dr. Smiljana Čekade, sarajevskog nadbiskupa, objavljen u Službenom vjesniku »Vrhbosna«, br. 2/74, s nadnevkom 7. travnja 1974., pod Kaninim naslovom: Groznice postova i manije pepeljenja, gdje Nadbiskup piše:

Kršćanski obiteljski list »KANA«, koji već četvrtu godinu izlazi u Zagrebu, objavio je u 3. ovogodišnjem broju, u rubrici Mladi, članak pod gornjim naslovom.

Ne čitam inače »KANE«. Jednostavno zato, jer ne dospijem katkada ni otvoriti mnogih listova, časopisa, revija, biltena i drugih tiskanih stvari, koje svaki dan prekrivaju moj sto. Upozorila su me na taj članak dva svećenika, dva franjevca, iz različitih krajeva naše zemlje. Rekli su mi, da je članak sablažnjiv i da se cinično izruguje svetinjama vjere.

Pročitao sam ga. Složio sam se sa sudom dvojice franjevaca. Članak me je, uistinu, sablaznio …

Analizira zatim članak i zaključuje:

Eto, to smo mogli čitati u trećem ovogodišnjem broju kršćanske obiteljske revije »KANA«.

Mi se pitamo: zar nema nikoga u Zagrebu, koji bi tome mogao stati na kraj? Znam, da su se neki župnici sami od sebe našli ponukanima, da taj broj »Kane« vrate, odnosno da ga ne rasprodaju među vjernicima.

To neka učine i ubuduće. Svaki put, kada u KANI nađu nešto, čime se vrijeđa vjera, Crkva ili njezina zdrava, dosada ničim nesporena tradicija. Neka gg. urednici znaju, da u KANI ne smiju donositi sve, štogod kome padne na pamet. KANA nije tribina mladih, zanesenih, neodgovornih i svojom mladošću opojenih jurišnika, nego kršćanska obiteljska revija, koja ima služiti zdravoj vjerskoj formaciji širokih narodnih slojeva. Budu li se ovakve neukusnosti – da se najblaže izrazimo – u »KANI« ponavljale, ja ću kao vrhbosanski nadbiskup – pred Bogom odgovoran za čuvanje vjere i morala u narodu, koji mi je povjeren – zabraniti »Kanu« na cijelom teritoriju svoje nadbiskupije.

Usput, u tom je svibanjskom broju 1974. u Kanu – u rubrici mladih – dospjela nova sintagma: svjetska ekološka kriza.

Već u idućem broju, 6/48, 1974. urednik mora napisati:

Nekima smetaju čak i neke slike u KANI, naslovne i druge. Smatraju da Isus Krist nije u licu dovoljno lijep, a zbog Michelangelova Adama u papinskoj Sikstinskoj kapeli neki su župnici odlučili da moraju čak otkazati KANU za svoje župe. Ne mogu im zamjeriti, ali se moram začuditi. Ne mogu ipak vjerovati da su naši katolici i katolikinje takva djeca te ni Michelangelovo remek­djelo, kojega odavno već susrećemo u malim katekizmima i pučkoškolskim knjigama, ne bi smjeli vidjeti. Eto, što se može. Možda je to doista ponegdje istina … Da bi svoju Riječ urednika zaključio: Sve u svemu ipak me najviše veseli živa suradnja čitalaca. Iako ima ponekad u dopisima i suviše gorčine, ipak se sve više krči put otvorenosti, slobodnom izražavanju, međusobnom razumijevanju i pomaganju. A to obiteljsku reviju može samo radovati.

Organizacijski, te je godine uveden ljetni dvobroj (7–8/1974.), i ubuduće Kana izlazi jedanaest puta godišnje. U broju, pak, 10/1974, urednik mora konstatirati:

Mladi kao da su zamukli. Valjda ih škola brine. Ipak su se neki javili. Nadajmo se življoj suradnji – njihove stranice ih čekaju.

Potkraj te, 1974. godine, a to je godina ustavnih amandmana, kada republike u SFRJ dobivaju državnost, beogradska se Mladost, list Saveza socijalističke omladine Jugoslavije u svom broju 91 od 26. 9. 1974., što prenosi Kana u broju 11/1974., potrudila da ne bude dosadno. U tekstu Kako »Kana« savetuje, uz napomenu redakcijskog tekstopisca da Kana uredno stiže na njihovu adresu kao razmjena, ali – piše – Ne nalazimo da imamo bilo kakvih sličnosti, ne mislimo da smo na sličnim talasnim dužinama, pa zašto bismo se razmenjivali i napomenu u nastavku kako Ova »Revija« inače nije posvećena nekim smešnim stvarima (zna se kakvim jeste), ali se mi, ne retko, nad njenim stranicama i tekstovima, od srca nasmejemo i ismejemo, ruga Kaninim prigodnim obiteljskim savjetima, pa kaže: »Kana«, ko sam bog (a možda i bolje), deli savete kapom i šakom. Od svačega po malo, za svakog ponešto, da bi, prijeteći, zaključio o tome kako crkva isuviše »brine« za mnoge stvari koje nisu u njenom »resoru«. Već poprilično dugo, crkva bi htela ono što ne bi smela. Stalno hoće da svoju ruku pruži donde dokle stvarno ne bi mogla da dosegne. Mi,

inače, niti »Kanu« niti bilo koga drugog od crkvenih podanika ne želimo da ubeđujemo kako bog ne postoji. Očekujemo samo da »Kane« i crkve budu bar obzirne prema vremenu i društvu u kome egzistiraju. U suprotnom – mi i tako bez boga možemo! I hoćemo!

Isti list u svom broju 923 od 24. 10. 1974., na str. 11 pod naslovom Kome zvoni svetosavsko zvono piše:

U jednom od prošlih brojeva »MLADOSTI« pisali smo o manipulacijama i insinuacijama u pisanju »KANE« – kršćanske obiteljske revije. Odmah posle toga, »puče« vest da su se pojedini »božji ljudi«, a po peru, urednici »KANE«, zbog pljački i pronevera u akciji »Pomoć gladnom djetetu« našli »iza brave« … Dakako, Kanin protest na klevetu Mladost nije objavila.

Te 1974. godine među izdanjima KS-a pojavila se »velika novost«, kako je to nazvao Glas Koncila. Pokrenut je VIR – Vrijeme i riječ, Upoznajmo Bibliju, formalno Kanin prilog, a zapravo zasebna, prva katolička biblijska revija, u četverobojnoj tehnici, bogato ilustrirana, na 48 stranica. Prvi je broj izišao za travanj 1974. Revija je bila sastavljena od dva dijela: jednog općenitijeg, raznolikog sadržaja, i posebnog dijela koji je nosio naslov Upoznajmo Bibliju13 i koji se mogao vaditi iz cjeline i zasebno uvezivati. Glavni urednik VIR-a bio je Roman Turčinović, a glavni urednik cjeline Upoznajmo Bibliju bio je bibličar Jerko Fućak. 14 Oko VIR-a se okupila većina hrvatskih bibličara.15 Likovni urednik bio je Ico Vitez, a grafički urednik Miljenko Bogdanić. Nažalost, list se – iako vrlo kvalitetan – kratko održao, samo godinu dana.16

13 Bio je to nastavak ciklostilskog biltena »Upoznajmo Bibliju«, što ga je g. 1966. bio osnovao Bonaventura Duda, a u rujnu 1968. preuzela ga je Kršćanska sadašnjost

14 Jerko Fućak u Urednikovoj riječi u prvom broju (VIR, br. 1, travanj 1974., str. 15) piše: »Na dva nedavno održana sastanka hrvatskih bibličara uočena je, među ostalim, i potreba da UPOZNAJMO BIBLIJU ponovno oživi kao organ sustavnijega zajedničkog biblijskog apostolata u Hrvatskoj. Odlučeno je da se, i uz mnogostruke zaposlenosti bibličara, toj potrebi udovolji. U uredničko vijeće ušli su svi hrvatski bibličari. Tako UPOZNAJMO BIBLIJU želi biti plod zajedništva svih bibličara. Ali i sjeme širega zajedništva, zajedništva svih onih koji Riječ Božju žele plodovitije čitati, bolje razumjeti, »prebirati je u srcu«, iskrenije je živjeti, uspješnije propovijedati. U tom smislu pozivamo na suradnju sve učenike i ljubitelje Riječi.«

15 U Uredničkom vijeću biblijskog priloga u VIR-u bili su: Jerko Bakotin, Franjo Carev, Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Ivan Golub, Vladimir Jelić, Ante Kresina, Adalbert Rebić, Rudolf Roemer, Ljudevit Rupčić, Aldo Starić, Albin Škrinjar, Celestin Tomić i Mato Zovkić.

16 Tomislav Šagi-Bunić u Deset godina Kršćanske sadašnjosti (KS, 1978.), u bilješci 45, o

No, vratimo se Kani. 17

Poslije mirnog nastavka, Kana je s brojem 3/69, 1976., neočekivano, zapala u najtežu polemiku u svojoj povijesti, koja je trajala dobar dio te godine. Naime, te je 1976. godine Svećenički tjedan (poznatiji danas kao Teološko­pastoralni tjedan za svećenike), koji se svake godine održava potkraj siječnja u Zagrebu, prigodno – uz novi Red pokore – bio posvećen temi Grijeh i oslobođenje, a to je u to vrijeme bila tema i svjetskih katoličkih teoloških rasprava. Uredništvo Kane odlučilo je predstaviti temu Svećeničkog tjedna i svojim čitateljima, te je u navedenom broju za ožujak 1976. zamolilo za razgovor dvojicu izlagača na Svećeničkom tjednu, dr. Vladimira Zagorca, profesora liturgike na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, i dr. Zvjezdana Linića, profesora liturgike na Trsatu, uz nakanu da razgovara i s drugim izlagačima. U Kani su zapravo samo prepričane teze koje su već izgovorene na Svećeničkom tjednu, ali uslijedila je oštra reakcija na odgovore dr. Linića u Kani, tako da urednik u

tome piše: U g. 1974. izišlo je osam brojeva. U g. 1975. izišao je samo jedan trobroj (1–3), i to tek za Uskrs, ali u pojednostavljenom obliku, i s time da je cijena pojedinom broju od 4 ND povišena na 8 ND. No poslije toga je opet »utihnuo«. Pravo objašnjenje zašto se to dogodilo nije lako formulirati. Nekako kao da je do toga došlo uslijed stanovitog »očajanja i umora«. KS je pokrenuo VIR »s ciljem da produbi biblijsku kulturu u našoj Crkvi i našoj sredini« (Važna obavijest izdavača o »VIRU« u br. 1–3 za g. 1975., str. 3). Možda se ispočetka pristupilo previše optimistički, s povjerenjem u veću zrelost naše crkvene sredine za takav list nego što ona stvarno jest. Nakon 8 brojeva, vidjelo se da se kod nas takav časopis, koji »obrađuje specifičnu tematiku, koja često zahtijeva razmišljanje i studij … ne može uvrstiti u red visokotiražnih edicija, pa mu je i cijena koštanja relativno visoka«. Ipak se g. 1975. moglo reći: » … ispitivanja su pokazala da ga dovoljno širok krug čitalaca želi redovito primati i čitati te da ne bi bilo uputno obustaviti ga« (ibid.). Broj sigurnih pretplatnika kretao se u taj čas oko 12 tisuća, što je sasvim pristojan broj za zemlju koja boluje od kronične biblijske neishranjenosti. Čini se da je časopis ipak »utihnuo« iz umornog očajanja: previše je bilo »zabadanja« ( peccata commissionis), a bolno su odsutna bila hrabrenja i moralne potpore od onih od kojih se očekuju (peccata omissionis). – U vezi s VIR-om kao fenomenom korisno je pročitati ono što je o tom rečeno na okruglom stolu »Mjesto i uloga našega tiska u katehizaciji djece« ljeti, god. 1974: Odgoj djece u vjeri u kršćanskoj zajednici, Zbornik radova IV. katehetske ljetne škole, Rijeka, 2–11. srpnja 1974., KS, Zagreb, 1975. / Katehetski priručnici 15 / str. 371–373.

17 VIR u svojem prvom broju (godina I, broj 1, travanj 1974., str. 4) donosi – prema SVESCIMA br. 21–24, str. 137–138 – članak Kana u svećeničkim očima. U uvodu navodi kako uskoro izlazi iz tiska obrada ankete među svećencima što ju je provelo Vijeće za kler BKJ. Svećenici su bili upitani i o našem vjerskom tisku. VIR zatim donosi tri tablice i članak zaključuje: »Pogledamo li prema anketi prva tri, kod nas najraširenija časopisa, Glas Koncila, Mali Koncil i Kanu – Kana i u gradu i u predgrađu, i na selu i u dijaspori stoji na prvom mjestu u pogledu

pozitivne ocjene …«

idućem broju, 4/70, travanj 1976. u Riječi urednika najavljuje: Mjesto nastavka predavanja sa Svećeničkog tjedna u Zagrebu ovaj put objavljujemo reakcije na razgovor s drom Zvjezdanom Linićem objavljenom u prošlom broju »Kane« pod naslovom »Gdje nam se opraštaju grijesi?« Neki su sudovi o Linićevim stajalištima relativno oštri. Ali sve u svemu ova će rasprava – nadamo se – mnogo toga pojasniti i pokrenuti mnoga korisna razmišljanja među našim čitaocima. Objavljena je kratka Izjava Konferencije biskupa splitske metropolije od 23. ožujka 1976. gdje se kaže da su biskupi te metropolije razmotrili Kanin članak Gdje nam se opraštaju grijesi – razgovor s drom Zvjezdanom Linićem te su utvrdili da je nauka, iznesena u tom članku, o naravi, djelovanju i oblicima sakramenta pokore u suprotnosti sa stalnom katoličkom naukom a neke tvrdnje i s definicijama Tridentskog sabora, a koja se nauka nalazi i u »Novom redu pokore«. Reagirao je, opsežnije, i mostarsko-mrkanjsko-trebinjski biskup dr. Pavao Žanić, sa sličnom argumentacijom, ali detaljnije, te kaže da je spomenuti članak unio zabunu među vjernike i svećenike. Naime, neke tvrdnje su u članku nejasne i polovično istinite, a neke su u suprotnosti s naučavanjem katoličke Crkve … i to obrazlaže. Objavljen je, nadalje, i izvadak iz razgovora

Nikole M. Roščića sa splitskim nadbiskupom dr. Franom Franićem za Veritas iz travnja 1976. pod naslovom Načetu temu iz daljega dotiče i ovaj odgovor nadbiskupa dra Frane Franića. U sklopu iste teme objavljen je u Kani i razgovor s dr. Ivanom Fučekom iz Družbe Isusove, moralistom, također predavačem na Svećeničkom tjednu, pod naslovom »Deprivatizacija« grijeha i pokore?

U broju 5 /1976. ta je rasprava odgođena, jer je aktualnija bila beatifikacija Leopolda Bogdana Mandića, a u broju 6/72, 1976. objavljen je razgovor s dr. Tomislavom Šagi-Bunićem Tridentski sabor i skupno odrešenje te ključni izvadci iz članka Waltera Kaspera Bit i oblici pokore. No, objavljen je i niz dopisa čitatelja, koje je tema, očito, zanimala. U broju 7–8/73–74, 1976. objavljen je tekst pod naslovom Biskupska konferencija Jugoslavije. Uputa o pomirenju za svećenike. Zagreb 1976.

Na kraju, u broju 9/75, 1976. Kana objavljuje dopis koji joj je poslao mostarsko-mrkanjsko-trebinjski biskup Pavao Žanić, u kojemu izvješćuje da je zabranio Kanu br. 6/72, 1976. u svojoj biskupiji, i, među ostalim, piše:

U kršćanskoj reviji KANA br. 4/76 osvrnuo sam se s dogmatskog stanovišta na članak GDJE NAM SE OPRAŠTAJU GRIJESI objavljen u KANI br. 3/76. Učinio

sam to kao biskup učitelj vjere, misleći posebno na svećenike i vjernike naše biskupije koji čitaju KANU. Gdje je krivo učenje izneseno, tamo je trebalo to i pobiti. Na spomenuti članak nisam se samo ja osvrnuo, nego ga je oštro osudila Konferencija biskupa splitske metropolije. Smatrali smo da je trebalo istupiti jer se u zadnje vrijeme sakrament pomirenja dovodi u pogibelj. Zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić također je istupio na obranu sakramenta ispovijedi a protiv tendencije: »rastjerati vjernike od ispovjedaonice i natjerati ih na pričest«, o čemu je i AKSA pisala (…)

Ako su urednici KANE htjeli s biskupima stupiti u teološku raspravu o ispovijedi, to su mogli učiniti na temelju konkretnog članka i kritike u nekoj stručnoj teološkoj reviji. Pozivanje na novinarski moral i zaobilaženje teološke rasprave i udaranje po biskupima pismima čitalaca, možda jest metoda i moral nekih novinara, ali sigurno ne katoličkih. Uloga katoličkih novinara i katoličke štampe jest da podrže biskupe u naučavanju vjere, a ne da im potkopavaju ugled pred vjernicima. Ovo su udarci kojima se biskupima hoće zatvoriti usta, a to je u katoličkoj Crkvi nedopustivo. Zato smo i zabranili raspačavanje KA­

NE br. 6/76 u našoj biskupiji, a ako bude potrebno, zabranit ćemo to i trajno.

Iduće godine, 1977., Kana smanjuje svoj opseg na 32 stranice plus omot.

Te godine – 31. svibnja 1977. – održana je osnivačka skupština Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« (TDKS), čime i Kana dolazi u novi pravni status, jer njezin osnivač i izdavač, Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« postaje izdavački, poslovni i radni organ TDKS-a. Kana je prenijela vijesti iz AKSE o tome da je TDKS uvršten u Registar udruženja građana te o tome da biskupi na redovitom jesenskom zasjedanju BKJ u Zadru u listopadu 1977. nisu zauzeli definitivni stav o TDKS-u, o čemu su donijeli Izjavu za javnost, i da se stvar proučava. Prenijeta je i vijest o stavu kardinala Šepera o TDKS-u.18

Je li ta promjena statusa imala utjecaja na položaj Kane? Na nakladi se to nije primijetilo, iako je Kana praktički bila zabranjena na području Splitske metropolije i Mostarsko-mrkanjsko-trebinjske biskupije. Znak kontinuiteta bila je i božićna čestitka nadbiskupa Kuharića čitateljima Kane u prosinačkom

18 O TDKS-u, kao takvom, što je zasebna i opsežna tema, bilo je govora na drugom mjestu na ovome simpoziju.

broju 1977. Pripomenimo da je ta 1977. bila obilježena i pripremom novog zakona o položaju vjerskih zajednica u Hrvatskoj. Bilo je i zaoštrene retorike.19

Iduća, 1978. godina bila je godina opsežnog organizacijskog i kadrovskog restrukturiranja KS-a, sada Radne zajednice TDKS-a. I uredništvo Kane doživjelo je kadrovske promjene. U uredništvo je u ožujku 1978. došao Albert Turčinović, praktički kao urednik, da bi se odteretio glavni urednik, Josip Turčinović, koji je ujedno i direktor KS-a i tajnik TDKS-a. Ostali su zaposlenici iz uredništva zbrinuti izvan KS-a. U studenome te 1978. zaposlena je Manja Hribar, koja se ubrzo uključila u pisanje, i godinu dana kasnije promaknuta je u urednika-novinara.20 U studenome 1979. Albert Turčinović imenovan je formalno glavnim urednikom i ostao je to do danas.21 KS se kroz svu svoju povijest – sve do preseljenja u vlastite prostore u Chromosovu tornju prošle godine – mučio s teškim problemom nedostatnog prostora. Te je 1978. godine uredništvo Kane krenulo u prvu u nizu selidbi, u podrumske prostorije na Marulićevu trgu 14 (dakako da selidbe znače opterećenje, a za druge Kanine selidbe u Masarykovu ulicu u Zagrebu teško je stradao bogat Kanin arhiv).

Sadržajno je ta 1978. osobito obilježena dobro primljenim Kaninim prilogom Biblija te smrtima i izborima papâ. Uz smrt pape Pavla VI. izašao je izvanredni broj Kane.

19 O političkim prilikama i društvenoj klimi, pa i daljnjoj krizi Jugoslavije, neka posvjedoči tek jedna od kratkih vijesti objavljena u Kani br. 12/90, 1977.: »Član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Jure Bilić dao je ’Vjesniku’ od 20. studenoga intervju o problemima naše kulture. U kontekstu intervjua Bilić se osvrnuo i na mjesto koje je Crkva zauzela u našem društvu. ’Uzmimo, kad je riječ o religiji’, rekao je Bilić, ’onda se može reći da smo ovdje u Hrvatskoj još uvijek u lošijoj poziciji, da ima sektaštva prema vjernicima. I Crkva, u kojoj ima konzervativnih snaga, tu našu slabost koristi da bi se predstavila kao jedina prava nacionalna snaga. Slovenci su uspjeli preoteti katoličkoj Crkvi nacionalni barjak Slovenije, drže ga sada u ruci komunisti Slovenije. Dok ovdje kod nas u Hrvatskoj, barem za jedan dio naše javnosti, katolička Crkva drži taj barjak nacionalnih interesa. To je ozbiljno pitanje i za raspravu i za strategiju.’«

20 Manja Hribar je i prva zaposlenica koja je (godine 2008.) iz Kane otišla u mirovinu.

21 Kad je riječ o zaposlenicima u Kani, pripomenimo da je od travanjskog broja 1978. neko vrijeme dječje stranice u Kani uređivala Gabrijela Šabić iz PAKS-a (Pastoralno-katehetske službe KS-a).

Godine 1981. kraće su vrijeme u Kani zaposlene i Tea Hibl kao administratorica i Anđelka Biščan kao fotograf. Godine 1991. u Kani je zaposlena Suzana Vrhovski kao novinarka, da bi 1993. prešla u novopokrenutu IKU. Godine 1995. uredništvu Kane dodijeljena je kao administrator KS-ova zaposlenica Suzana Belinc (Radnić). Trenutno su u uredništvu Kane zaposleni Albert Turčinović, glavni urednik, i Suzana Radnić, administrator.

Prosinački je broj Kane (12/100, 1978.) bio jubilarni, stoti broj, s povećanim brojem stranica (68). U božićnom razmišljanju – čestitki čitateljima Kane, nadbiskup Franjo Kuharić osvrnuo se i na proteklih sto brojeva i, među ostalim, napisao:

Velika odgovornost KANE stoji baš u tome da u ime Crkve pokazuje obiteljima put pravog života, da istinom vjere rasvjetljuje srca i savjesti.

U do sada ostvarenih sto brojeva KANA je to nastojala činiti priznajući da je kojiput u nekim sadržajima bila nedorečena. Ponizno se priznaju i promašaji. Međutim, dobra volja opravdava nadu da će se u budućnosti izbjegavati nesporazumi. Za sve učinjeno dobro ovom prilikom zahvaljujem. Za propuste i promašaje treba moliti Gospodina za oproštenje.

Te 1978. KS je obilježio 10. obljetnicu postojanja 22 , a 19. prosinca bilo je upriličeno primanje za djelatnike KS-a kod nadbiskupa Kuharića, uz božićno čestitanje s djelatnicima katoličkog tiska.

Pripomenimo da je u tom stotom broju ponovno pokrenuta rubrika mladih, koju vodi skupina mladih predvođena Zdravkom Gavranom (tu su i Branko Tinodi, Vinko Bošnjak, i drugi), što je trajalo – kako to već s mladima biva – do završetka studija i drugih životnih preokupacija.

Kana je kroz 1979. nastavila ustaljenim ritmom, ali je donekle promijenila stil, mnogo je veću pozornost počela posvećivati autentičnoj kulturi, čega – usput – danas i u Kani nedostaje. Počeli su stizati i poneki prigovori da je »previsoka«, »preteška«. Koliko je u svemu bilo pitanje uređivanja i surad-

22 Kana o tome izvješćuje u siječanjskom broju (1/101, 1979.) kratkom AKSINOM viješću o Izvanrednoj skupštini TDKS-a:

ZAGREB. 18. prosinca (AKSA) — Teološko društvo »Kršćanska sadašnjosti održalo je u samostanu Trećoredaca u Odri kraj Zagreba 15. i 16. prosinca o. g. svoju prvu Izvanrednu skupštinu, koja je imala programski karakter i na kojoj je obilježena deseta godišnjica rada »Kršćanske sadašnjosti«.

Skupština je razmotrila različite prigovore, optužbe, insinuacije, a i bojazni što su se od osnivanja TDKS­ a do sada javljale u našoj sredini, ili prenosile u inozemstvo, u vezi s karakterom, ciljevima ili nakanama TDKS­ a, te je jednoglasno ocijenila da su neutemeljeni.

Glavno izlaganje Deset godina »Kršćanske sadašnjosti«, objavljeno kao zasebna brošura, Tomislav ŠAGI-BUNIĆ, »Deset godina Kršćanske sadašnjosti (1968–1978)«, u: Kršćanska sadašnjost 1968–1993, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993., nepaginirano (a može se naći i na web-adresi: http://www.ks.hr/download.php).

ničkog pisanja, pa i loše tehnike tiska ali i loših gospodarskih prilika, ili pak i odnosa prema TDKS-u, trebalo bi istražiti.

Već iduće godine, 4. svibnja 1980., objavljeno je da je umro Tito, predsjednik SFRJ. Obilježili su to svi, pa i Kana, prenijevši govor Tomislava Janka Šagi-Bunića s komemorativne sjednice TDKS-a. U to se vrijeme otvorenije pokazala – uglavnom u kuloarima – duboka podjela u hrvatskom društvu na, uvjetno rečeno, »ustaše« i »partizane«. Polemike s Kanom nije bilo, ali je u hrvatskom emigrantskom tisku nastala krilatica: Kad sretneš Budu, ubij Budu. Naravno, Buda je bio Tomislav Šagi-Bunić.23

To je ujedno vrijeme kad se u svjetskom tisku naveliko počelo pisati o raspadu Jugoslavije.

Člankom Tomislava Šagi-Bunića, profesora na KBF-u u Zagrebu Kakvi su Hrvati katolici započela je Kana u broju 10/120, 1980. objavljivati glavne referate IV. međufakultetskog ekumenskog simpozija o temi: Duhovni život na našem tlu. U idućem broju (11/121, 1980.) objavila je referat Jožeta Rajhmana, profesora na mariborskom odsjeku ljubljanskog Teološkog fakulteta, Duhovnost na slovenskom tlu. Za broj 12/122, 1980. prispjelo je redakciji jedno neobično polemičko pismo na spomenuti tekst Tomislava Šagi-Bunića, koje nije objavljeno, ali je objavljena, neuobičajeno, Kanina reakcija na stil pisma. Pismo je objavljeno u idućem broju. U broju pak 1/123, 1981. (koji je, inače, dobrim dijelom posvećen u spomen Boži Milanoviću) objavljen je referat jeromonaha dr. Atanasija Jevtića, profesora na Bogoslovskom fakultetu Srpske pravoslovne Crkve u Beogradu, pod naslovom Duhovni život Srba (završetak referata je, zbog opsežnosti, objavljen u broju 2/124, 1981.). Odmah poslije toga Savezni SUP otkazao je pretplatu na Kanu.

To prvo posttitoističko vrijeme obilježeno je i novim tonovima u govoru politike. Tako je npr. Mitja Ribičič, predsjednik SSSRN-a Slovenije, naveo i »moguća žarišta iz kojih bi moglo nastati političko-opozicijsko djelovanje«, a jedno od žarišta da je porast klerikalizma (kasnije će u ta politička govorenja biti pridodana i riječ nacionalizam, pa i klerofašizam) u Katoličkoj crkvi.

23 Iako su oba ta totalitarna režima, i NDH i komunistička Jugoslavija već odavo mrtva, njihove se ideologije i podjele i dalje podgrijavaju. Iako ovaj urednik ima već šezdeset godina, a ustašu ni partizana u životu nije vidio, aveti »ustaša« i »partizana« i dalje uokolo kruže. Kao da od njih neki dobro žive

Sabor Biskupske konferencije daje sa svoga proljetnog zasjedanja u travnju 1981. jednoglasnu izjavu u smislu da je crkveno djelovanje religioznoga, a ne političkoga reda. Kana o tome izvješćuje u broju 5/127, 1981. prenoseći AKSINE vijesti.

Podsjetimo, 1981. izbija pobuna Albanaca na Kosovu i napetosti postaju sve veće.

U Crkvi se pak intenzivnije otvara i »socijalno pitanje«, uz 90. obljetnicu enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., o čemu piše i Kana.

Te se 1981. godine slavila i stota obljetnica prvoga Međunarodnog euharistijskog kongresa. Kana je to obilježila nizom članaka, a objavljen je i Kanin posebni ilustrirani prilog Euharistija.

Od broja 7–8/140, 1982. povećava se broj Kaninih stranica na 40 plus omot. (Spomenimo da je s brojem 1/145, 1983. – a to je broj koji je opširno posvećen najavljenom imenovanju nadbiskupa Franje Kuharića kardinalom, te 20. obljetnici Drugoga vatikanskog koncila – broj stranica porastao na 48 plus omot, kako će ostati do lipnja 1986. godine, kada opet smanjuje broj stranica, što su nekako i pokazatelji sve lošijih gospodarskih kretanja.)

Ta 1982. godina bila je obilježena teškim kontroverzama oko TDKS-a (podsjetimo na Deklaraciju za kler Quidam Episcopi, 8. ožujka 1982., Kongregacije za kler i »Priopćenje za tisak« Tajništva Biskupske konferencije o tome da su biskupi na jesenskom Saboru BK jednoglasno izjavili da se Quidam Episcopi odnosi i na TDKS). Kana se u ta pitanja i mnoge polemike, koje su se intenzivno protegnule i u 1983. godinu, pa i dalje, nije upuštala autorskim tekstovima, ali je o svim važnim činjenicama izvijestila.24

Godine 1983. bila je 15. obljetnica KS-a (22. veljače), što je obilježeno u broju 2/146, 1983. sjećanjima Ljiljane Matković-Vlašić; u broju 3/147, 1983. objavljen je opsežni redakcijski članak o djelatnosti KS-a kroz petnaest godina. Imala je i Kana te godine svoj mali jubilej – lipanjski joj je broj bio sto pedeseti.25

24 Kao što je već spomenuto, o problematici pravnog položaja TDKS-a u Crkvi bilo je govora na drugom mjestu na ovom simpoziju.

25 Za tu je prigodu Kana dobila toliko poticajno pismo podrške da ga ni ovdje ne možemo preskočiti: Draga Kana »hrvatska«!

Kanu ja slažem jednu na drugu, i narastao je neboder. Upravo se gradi stopedeseti kat. 150 brojeva Kane. Ne pišem to u prvom redu radi čestitanja tog jubileja. Nešto drugo sam

Te 1983. i Međunarodni pokret katoličkih intelektualaca (ICMICA) Pax

Romana na duže vrijeme dospijeva na stranice Kane. 26

doživljavao sa svakim brojem Kane, tamo od početka. Kana mi je davala nadu i volju za život, pa i onda kad je i sama bila u teškoćama. Dvije stvari su me hrabrile. Prvo, biti kršćanin (katolik) ne znači: biti stjeran u geto. Ponekad se kršćani sami povlače u geto i neće van. Kana je pokazala da se može izaći, da se mogu iskoristiti mogućnosti života koje postoje, da se moraju tražiti uvijek nove mogućnosti. Više nego svojom pojavom u Vjesnikovim kioscima (samo povremeno i samo ponegdje), Kana je ušla u život ljudi (ne samo kršćana) prihvaćajući njihove probleme, prihvaćajući njihovu stvarnost. Vjera je uvijek bila srodna kulturi, stvarala je kulturu u svim njezinim aspektima, ne jedina i ne isključivo, ali ipak u njezinoj bazi. Stvarala je naime uvjete za kulturu, jer je odgajala čovjeka. Zato je Kana široka. I to je drugi razlog, zašto je Kanina zadaća važna. Crkva je šira nego se obično misli. Koncil nije zatvorio granice. Crkva obuhvaća širi prostor od onoga što je vidljivo. Ima različitih stupnjeva pripadanja Crkvi. »Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40). I Ambrozije reče: »Gdje se god čini dobro, na djelu je Duh Božji.« A tko će Duhu zabraniti djelovati. Kana je u službi ovog djelovanja. Zato Kani želim da raste, da se razvija i širi na dobrobit čovjeka i slavu Boga. Ante MOČIBOB, Medulin.

26 KS je već godinama bio kolektivni član »Pax Romanae« i kao član se vodio u njezinim dokumentima te plaćao članarinu, ali je sudjelovanje uglavnom bilo na razini dobre volje, prvenstveno zbog fizičkih nemogućnosti ljudi iz KS-a da se poduhvate dubljeg angažmana u tako razgranatoj djelatnosti kakvu je imala Pax Romana ICMICA (rasprostranjena je po svim kontinentima, a cilj joj je promicanje kršćanskih vrednota na lokalnom, regionalnom i globalnom planu, kroz kulturni, znanstveni, mirotvorni i socijalni angažman; ima i razne sekcije koje se na nacionalnom i međunarodnom planu zauzimaju za specifična pitanja katoličkih pravnika, pedagoga, liječnika, umjetnika, inženjera i dr.). Dakako da je nekakvo udruživanje laika u tom smislu bilo neizvedivo, zabranjeno. TDKS je kao strukovno društvo teologa, ne samo svećenika, stjecanjem društvene pravne osobnosti dobio i mogućnost uključivanja u »Pax Romanu«.

A to jače uključivanje TDKS-a zbilo se gotovo anegdotalno. Početkom te 1983. godine u uredništvo je Kane počeo navraćati dr. Ivica Biočić, psihijatar u Kliničkoj bolnici »Dr. Mladen Stojanović« (danas Sestara milosrdnica). Uskoro je napisao i svoj prvi – iz razumljivih razloga nepotpisani – članak za Kanu. Te je pak godine Pax Romana pripremala svoju 24. generalnu skupštinu u Londonu (od 14. do 21. rujna) pod geslom Kršćansko predanje za pravdu i slobodu: znakovi nade, uz opetovane pozive organizatora TDKS-u da se uključi. Bilo je planirano da u London ode Albert Turčinović, ali kad se primaklo vrijeme, pokazalo se da toliko izbivanje neće moći biti uskladivo s tekućim obvezama u Kani. Urednik je predložio da se pošalje Ivica Biočić. Na kratki telefonski upit urednika: »Ivice, hoćeš li u London?«, kratko je odgovorio: »Hoću!« I izložio se bez obzira na rizik, na prvom mjestu za radno mjesto u bolnici. Jer, ne treba previdjeti, Kana (u broju 6/150, lipanj 1983., str. 13, pod naslovom Sekretar RSUP­ a SRH o Crkvi) izvješćuje o pisanju tjednika Danas koji u tekstu pod naslovom Identificirali smo žarišta navodi i ove riječi koje je 24. svibnja izgovorio republički sekretar za unutrašnje poslove

SRH i član CK SKH Pavle Gaži: »Sve je čvršća simbioza klerikalizma i nacionalizma, a veoma osmišljeno provodi se i različita aktivnost kojoj je cilj da politizira vjernike. Upozorio bih

Godine 1984., s nadnevkom 9. rujna, izišao je u izdanju KS-a prvi broj Liturgijsko­pastoralnog Listića27 kao prilog Službe riječi. Do prvog broja 1985. uređivalo ga je uredništvo Kane, a zatim ga preuzima dr. Mirko Mataušić. Uslijedilo je potom nekoliko relativno mirnih Kaninih godina.

No, podsjetimo na ovom mjestu da je potkraj 1986. za predsjednika CK SK

Srbije izabran Slobodan Milošević, koji u jesen 1987. ruši svojega dotadašnjeg prijatelja Ivana Stambolića. Bio je to početak dramatičnih promjena odnosa na ovim prostorima.

U godinu 1988. ušla je Kana s jubilarnim, dvjestotim brojem. No, bio je to po izgledu radikalno drukčiji broj – u novinskoj formi, i to kao dvobroj 1–2/200, siječanj-veljača 1988. Izdavač, KS, u Riječi izdavača u tom broju to ovako pojašnjava:

KANA, kršćanska obiteljska revija, s ovim brojem izlazi po dvjestoti put. Znakovito je da se ne pojavljuje u svečanom slavljeničkom ruhu, nego sasvim suprotno: u najskromnijem izgledu u svoj dosadašnjoj svojoj povijesti. Na ovo rješenje su se izdavač Kršćanska sadašnjost i njegova uredništva odlučili nakon temeljita razmišljanja i savjetovanja s nizom župnika. Jasno je naime da ni izdavač ni čitaoci ne mogu bez subvencije u nedogled podnijeti sadašnje rastuće cijene. S druge strane svi su bili jednodušni u tome da se nijedan list Kršćanske sadašnjosti ne ukine. Među brojnim mogućim rješenjima najviše ih je bilo za verziju da se Kana i Listić tehnički pojednostave te štampaju i odašilju zajedno

posebno, na pojavu novijeg datuma – oživljavanje karitativnih aktivnosti i okupljanje laika u tzv. laičke apostolate, pa se tako ide prema pojedinim profesijama – liječnicima, pravnicima, pomorcima, a i srpska pravoslavna crkva nastoji šire djelovati na intelektualce.«

Dr. Ivica Biočić se izvrsno snašao na Skupštini, pokrenuo je inicijativu za povezivanje mediteranskih članica Pax Romanae, što je prihvaćeno. Izabran je za člana Izvršnog vijeća Pax Romanae. Iduće, 1984. predsjednica Pax Romanae posjetila je TDKS, koji je godine 1985. u Samoboru organizirao Prvi mediteranski susret katoličkih intelektualaca, a 1989. TDKS organizira – također u Samoboru – sastanak Svjetskog vijeća Pax Romanae. Poslije toga, skupina laika koja se okupljala oko TDKS-a formirala se po uzoru na ustaljeni rad nacionalnih federacija Pax Romanae, i ne više neposredno u sklopu TDKS-a. Rad Hrvatske federacije Pax Romanae vrlo se intenzivirao, te joj je povjerena organizacija generalne skupštine 1991., koja se trebala održati na Krku, gdje nije bilo ratnih djelovanja. Na kraju su iz Generalnog sekretarijata, zbog ratne opasnosti, od toga odustali, što je u Hrvatskoj federaciji izazvalo poprilično razočaranje, a veliki problem financiranja djelovanja sponzorstvima pripomogao je tome da se rad te udruge hrvatskih katoličkih intelektualaca uskoro ugasio.

27 O Listiću je na ovom simpoziju govorio dr. Mirko Mataušić.

svakih petnaest dana, čime bi im se ukupna cijena smanjila za dvije trećine. Tom rješenju su se međutim prepriječile druge neočekivane teškoće. Tako se nametnulo rješenje koje – eto – držite u rukama. Da je ono u ovim okolnostima najprirodnije pokazuje i slučaj novosadskog katoličkog lista Hitelet , koji se također odlučio za takvo rješenje. Uvjereni smo da će ga i Kanini čitaoci tako prihvatiti. Kako ćemo se odužiti onim svojim pretplatnicima koji su se za 1988. godinu pretplatili prije ove odluke, što znači po višoj cijeni, obavijestit ćemo ih u slijedećem broju. Hvala za razumijevanje. IZDAVAČ

Te druge neočekivane teškoće bile su u dopisu nadbiskupa Franje Kuharića direktoru KS-a.28 KS je Nadbiskupov stav iz dopisa da su još jedne novine suvišne, dapače da bi to za odnose u Crkvi moglo biti i štetno, poslušao, i Kana je nastavila izlaziti kao mjesečnik, u novinskom obliku, što je potrajalo sve do kraja 1990.

A u tom dvjestotom broju (1–2, 1988.) na istoj, 3. stranici već je jasno zacrtano kako će se odnosi u državi dalje, godinama, razvijati. U Pitanju sadašnjeg trenutka pod naslovom Homogenizacija ili pluralizam Bono Zvonimir Šagi u uvodu piše:

Ako bismo danas htjeli izdvojiti nešto pozitivno što obećava da će žestina današnje krize proizvesti toliko potreban pomak prema novoj kreativnosti cjelokupnoga društvenog života, morali bismo na prvo mjesto staviti slobodu kojom su se u protekloj godini, unatoč svemu, iznosila u javnost i branila različita mišljenja, pa i oprečna. Stvorila se klima, pogodna za razmatranje i onih pitanja koja su se zbog ideoloških razloga često obično prešućivala. U tom kontekstu dosta se govorilo o religiji, Crkvi i o vjernicima s obzirom na naše druš­

28 Br. 17-Prez./88

Zagreb, 16. siječnja 1988.

Velečasni gospodin

Dr. Josip Turčinović Marulićev trg 14 Zagreb

Velečasni gospodine Profesore, Podsjećam na naš razgovor od 11. siječnja o. g. u prisutnosti mons. biskupa dra Djure Kokše, te ovime i pismeno potvrdjujem ono što sam Vam usmeno priopćio. Pojam još jednih novina na našem crkvenom području i u našem crkvenom prostoru smatram suvišnim, a posebne okolnosti mogle bi to učiniti čak i štetnim u unutarnjim odnosima Crkve. Stoga, svjestan svoje odgovornosti, priopćujem da ostajem kod izreč ene odluke.

tvo. Bilo je teorijskih i sasvim praktičnih tema. Obilne rasprave o Božiću, iako nisu u svim sredinama urodile istim plodom, pokazale su da se i o posebnom vjerničkom interesu može javno raspravljati i da to može biti od općeg interesa.

U rubrici, pak, Mi škarama, vi vagom uredništvo Kane izdvaja odlomak iz intervjua Vuka Draškovića šabačkom Glasu Crkve, časopisu za hrišćansku kulturu i crkveni život, u kojemu stoje i ove Draškovićeve riječi:

Znate, često razmišljam; nije li, možda, greh i pripadnost crkvi koja je napravila Jasenovac i koja odbija da se zbog tog nebeskog zločina čak i pokaje?!

Toj se crkvi ne može poreći hrabrost, ali ne zbog toga što se ona ne plaši ni Boga ni ljudi, već zbog toga što se ne stidi (…)

Uredništvo Kane to popraćuje kratkim tekstom Umjesto komentara – O

paranoji:

Već nekoliko godina u jednom dijelu naše društvene scene razvijaju se teze o genocidnosti hrvatskog naroda a Crkva u tom narodu prikazuje se kao organizator masovnih zločina počinjenih nad drugim narodima, konkretno nad srpskim narodom.

Besmislenost takvih teza toliko je očita da se nitko ozbiljan nije upuštao u znanstvenu raspravu o njima, jer ni njihovo nastajanje nisu potakli znanstveni i istinoljubivi razlozi, a o kršćanskima da ne govorimo, već neki posve drugi, prizemniji i zlokobniji.

Valjalo bi jednom jasno reći da je objektivno nemoguće razgovarati s ljudima koji cijeli jedan narod i jednu Crkvu proglašavaju zločincima. Jarost koja izbija iz tih stavova ne ostavlja nikakve druge mogućnosti doli strpljivog čekanja i nade da se radi samo o kratkotrajnom poremećenju uma, koji svoje teorijske premise još ne ostvaruje u praksi. Ipak, valja apelirati na uvijek prisutan, nadamo se, ostatak razbora kod kreatora tih teza i upozoriti ih da oni i onakvi o kojima pišu i govore postoje samo u njihovu bunilu. A tome je pristup malo drukčiji.

Poremećenje uma, znamo, nije bilo kratkotrajno, nego je taj poremećeni um svoje teorijske premise krenuo ostvarivati u praksi. Srbija je krenula k ratu, a Hrvatska k pluralizmu.

Pribilježimo usput da je godine 1989. TDKS-u priznat crkvenopravni status privatnoga društva u Crkvi.

Godine 1990. u vrijeme demokratskih promjena i ostvarivanja hrvatske samostalnosti, 3. listopada umire Josip Turčinović,29 direktor, duša, glava i motor Kršćanske sadašnjosti, čovjek koji je ideju još u letu pretvarao u konkretno. Bono Zvonimir Šagi u Pitanju trenutka u Kani posvećenoj Josipu u spomen (br. 10/229, 1990.) upitao se: Kako dalje? Umjesto o probojima u novo vrijeme, trebalo je razmišljati o opstanku.

Kana u 1991., s brojem 1/232, siječanj 1991. opet ulazi u revijalnom obliku s kolornim omotom. I u sadržaju se vidi širenje tema, u skladu s novim, višestranačkim društvom. Doduše, vide se promjene i u imenima autora-suradnika, jer su mnogi dotadašnji suradnici završili u politici, koja postaje prva tema u Hrvatskoj. Ali se i rat već nazire. Ubrzo je svom žestinom i buknuo. Kana tu godinu i nije izlazila redovito, nego su, umjesto jednog, izišla tri dvobroja: uz br. 7–8/238, 1991., izišao je dvobroj 9–10/239, 1991., a sadržaj je poprilično izmijenjen – sve je više tekstova o razaranjima, poglavito sakralnih, kulturnih i drugih objekata. Mnogo prostora zauzimaju i tekstovi o humanitarnoj pomoći, o sudbinama, reportaže iz dostupnih ugroženih krajeva … Uglavnom, dugo je to bila »ratna« Kana, bez obzira što ratno stanje, makar i neslužbeno, nikad nije proglašeno (rat je, doduše, trajao), ali je etatizacija pa privatizacijska otimačina »društvenih« poduzeća ozakonjena …, bez obzira na »narod« i njegove želje i nevolje.

Uz bitnu napomenu: s početkom rata Kanina je naklada svjesno više nego prepolovljena, te uz već od ranije prisutne tendencije pada naklade, ona polako prestaje biti visokonakladna.30 Doduše, to je i vrijeme kad je u crkvama postalo važno tko sjedi u prvim klupama …

Oni kojima je Kana u tom ratnom i poluporatnom razdoblju dala prostora na svojim stranicama, u njihovu uređivanju, bili su: žene i mladi. Bilo je, dakako, i drugih. Od broja 1/252, 1993. do broja 6/301, 1997. na Kaninim se je stranicama javljala skupina i životno i vjerski zabrinutih žena i majki pod nazivom Marta i Marija, koje su poslije Kane krenule samostalnim putem.

29 On je idejni začetnik i utemeljitelj i višegodišnji glavni urednik također i Kane (1972.–1979.)

30 Valjalo bi istražiti zašto je sav katolički tisak u novim, demokratskim, uvjetima došao u teškoće s nakladom: Je li riječ o krizi poruke, njezinih prenositelja, njezinu predstavljanju u vremenu sekularizacije i relativizma ili neprilagođenoj distribuciji i drugome u tržišnim uvjetima

Nešto kasnije, skupina je mladih s brojem 11/294, 1996. poletjela u Slobodni let u treće tisućljeće. Skupinu je predvodio Ivan Rehak, a potkraj Tomislav

Alajbeg. S brojem 6/367, 2003. slobodno su se razletjeli, a da – iako prilično vrckavi i za katolički tisak prilično neobični – u letu nikoga nisu ozbiljnije ogrebli. Još i danas viđam po internetu da se neki pitaju kamo su odlepršali.

Prije toga, godine 1994. otpada drugi list velikoga KS-ova trolista – umire Vjekoslav Bajsić, hrvatski Ezop, kako ga netko nazva, KS-ov i Kanin »dobri duh«, vrhunski mislilac – teolog i filozof – matematičke racionalnosti, prisutan na Kaninim stranicama od samoga početka do same smrti – shrvan bolešću, nije uspio napisati samo zadnji svoj prilog za kolumnu u Kani. Uvjeren sam da je o toj svojoj obvezi razmišljao i kad više nije mogao pisati …

Bio je dr. Vjekoslav Bajsić i odgovorni urednik Kane (i KS-a).

Godine 1999. otpao je i treći list trolista – umro je Tomislav Šagi-Bunić. Bez njega Kana ne bi bila Kana, a najvjerojatnije je ne bi ni bilo. Kad bih ja morao u bilo kojem pogledu prosuđivati djelo tog čovjeka, osobnoga Šeperova teologa na Koncilu, ne bih se usudio … A bio je to dušom i srcem i cijelim svojim životom dobrodušni Božji siromaček.

KS i Kana ostali su bez trolista, a trebalo bi ići dalje. A lako je pretpostaviti da je, s obzirom na »talasanje« koja su ta tri velikana izazvala, negdje u birokraciji – što se tog mentaliteta tiče, nije važno kojoj – možda već i bilo zamišljeno tako: Čekajte biologiju, pa će se problem s inventivnima »sama po sebi riješiti«.

Listovi, dakako, rastu na grani. A život upravo o njoj ovisi. Odnosno, preciznije, o Korijenu …

Od broja 12/350, prosinac 2001. Kana se tiska u tiskari Kršćanske sadašnjosti (koja 1991. postaje društvo ograničene odgovornosti – d.o.o., vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije), i donekle joj se poboljšao izgled. Dotad se, od početka, tiskala u »Vjesniku«. Od broja 12/405, prosinac 2006., Kana bitno poboljšava izgled: tiska se u punom koloru, na povećanom broju stranica, u Denoni d.o.o.

Još je davno, u dalekom broju Kane 2/146, 1983. – uz petnaestu obljetnicu KS-a – Ljiljana Matković-Vlašić izrekla misao da je zlatno doba katoličke štampe prošlo, a benzin je postao važniji od ideje. Dakle, kriza vrijednosti nije naš današnji izum – ovo je danas, šahovski rečeno, »egzekucija« … I ne sjećam se koliko sam bio mlad kad je naš Bajs rekao da je svijet zabijen daskama …

Danas se Kana približava svojemu petstotome broju i četrdesetoj obljetnici. Treba li se u rastočenom i osiromašenom hrvatskom društvu, na udaru prečesto i razbojničkog kapitalizma, u poplavi i vladavini medijskog žutila i senzacionalizma, bujanju internet-novinarstva, globalizacijskoga sveznadarstva, upitati: Može li Kana, kao mjesečnik bez novinara, predvidjeti svoju sutrašnjicu?

A nema danas velikih tema, svaka se rasprši u neobvezujuće detalje o kojima svatko ima svoje mišljenje, da se izvor zamuti. I govor o slobodi (i sinova Božjih) onijemio je.

Ovom prigodom o suradnicima i sadržaju Kane nećemo. Prigoda bi mogla biti 40. obljetnica Kane i njezin petstoti broj.

I još jedno: Razumije se da su prigodni znanstveni simpoziji u mnogočemu obojeni vlastitom sentimentalnom sjenom nad događajima. Ali, mislim, dolazi vrijeme da se u našoj Crkvi upriliči simpozij o »razlikovanju duhova« po kriteriju: Po djelima ćete ih prepoznati.

Audiovizualna sredstva

Kršćanske sadašnjosti

Stipe Bagarić

Kršćanska sadašnjost je proizvela niz raznovrsnih audiovizualnih sredstava: dokumentarne filmove, gramofonske ploče, audiokazete, videokazete, compact-diskove, stripove te simbolične slike i katehetske dijapozitive. Organizirala je prvi izravni prijenos polnoćke iz zagrebačke katedrale 1989. Pripremala je, uz podršku kardinala Kuharića, emitiranje religioznog programa na Televiziji Zagreb.

U izradbi dokumentarnih filmova radili su ljudi iz Kršćanske sadašnjosti zajedno s vrhunskim hrvatskim profesionalcima i to u tadašnjim najboljim studijima. Brojni filmovi su dovršeni, neki su snimljeni, ali ipak nedorvršeni. Nekoliko religioznih dokumentarnih filmova otkupila je KS od drugih producenata. Skoro svi filmovi snimani su na 16 mm vrpci, a mali broj na 35 mm.

a) Dovršeni su i prikazivani sljedeći filmovi:

Katolička Crkva u Hrvata, redatelj: Frano Vodopivec, scenarij i tekst: Josip Turčinović, god.: 1971., trajanje: 32 min., boja: color, 35, 16 i super 8 mm, jezik: hrvatski, engleski, francuski, njemački.

Akoprem Adam, scenarij: Josip Stošić; redatelj: Darko Schneider, god.:

1972., trajanje: 8 min., boja: color, 35 mm, tekst: Juraj Mulih.

S krizantemom u pohode, scenarij, tekst i redatelj: Josip Turčinović, god.: 1972., trajanje: 12 min., boja: crno-bijela, 35 mm, stihovi: Ljiljana Matković.

Zdravo Djevice, scenarij, tekst i režija: Josip Turčinović, god.: 1972., trajanje: 22 min., boja: color, 35, 16 i super 8 mm, jezik: hrvatski, engleski, francuski i njemački.

Marija Bistrica 1971., scenarij, tekst i režija: Josip Turčinović, god.: 1973., trajanje: 12 min, boja: color, 35, 16 i super 8 mm.

Tri večeri, realizacija PAKS, trajanje: 24 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Filmski zapisi 1, tekst: Josip Turčinović, realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, trajanje: 14 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Filmski zapisi 2 , realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, trajanje: 18 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Filmski zapisi 3, tekst: Luka Depolo, Živko Kustć, Josip Turčinović; realizacija: Miroslav Hlevnjak, proizvodnja: PAKS, trajanje: 8 min, boja: crno-bijela, 16 mm.

Solin ‘76, scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1977., trajanje: 22 min., boja: color, 16 mm.

Treći s pile, redatelj, scenarist, snimatelj: Vlado Rostohar, god.: 1974., trajanje: 22 min., boja: crno-bijela, 16 mm.

Na putu pomirenja – hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim 1975., scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 17 min., boja: color, 16 mm.

Ljudima prijatelj (Beatifikacija Leopolda Mandića), scenarij i tekst: Josip Turčinović, režija: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 16 min, boja: color, 16 mm.

Biše vesela sva zemlja – Biskupija ‘78, redatelj i scenarist: Miroslav Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 22 min., boja: color, 16 mm.

Istraska Crkva jedna, scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav

Hlevnjak, god.: 1978., trajanje: 35 min., boja: color, 16 mm.

Vječni smo tvoji putnici, redatelj i scenarij: Josip Turčinović, god.: 1979., trajanje: 50 min., boja: color, 16 mm.

Nin ‘79, redatelj: Miroslav Hlevnjak, scenarij i tekst: Josip Turčinović, god.: 1979., trajanje: 50 min., boja: color, 16 mm.

Franjo Kuharić, kardinal , scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav Hlevnjak, montaža: Zlatko Pušić, proizvodnja: 1983., dužina: 436 m, trajanje: 40 min., boja: color, 16 mm.

Pod južnim križem, snimanje i režija: Miroslav Hlevnjak, tekst: Živko Kustić, montaža: Zlatko Pušić, dužina: 683 m, trajanje: 60 min., boja: color, 16 mm.

Marana’tha, scenarij i tekst: Josip Turčinović, redatelj: Miroslav Hlevnjak, snimatelji: Ilija Vukas, Miroslav Hlevnjak, Ljudevit Šikić, Viktor

Penezić; montaža: Vesna Lažeta, proizvodnja: 1987., dužina: 677 m, boja: color, 16 mm.

Slikar žive samoće – fra Ambroz Testen, redatelj i snimatelj: Miroslav Hlevnjak, scenarij: Josip Turčinović, montaža: Zlatko Pušić, proizvodnja: 1987., boja: color, 16 mm, dužina: 400 m.

Svijetla sjena – kanonizacija Leopolda Mandića, redatelj i snimatelj: Miroslav Hlevnjak, scenarij i tekst: Josip Turčinović, montaža: Zlatko Pušić, boja: color, 16 mm.

Konak iz pepela, scenarij i režija: Stipe Bagarić, montaža: Vesna Lažeta, dužina: 115 m, trajanje: 6 min., boja: color, 16 mm.

b) Snimljeni, ali nedovršeni filmovi:

1. Kardinal Šeper, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

2. Ređenje biskupa Kokše, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

3. Maglajsko svetište, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

4. Zaragoza, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

5. Boka Kotorska, snimatelj: Hinko Šarinić.

6. Katehetska ljetna škola ‘75, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

7. Seminar u Odri, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

8. Vjeronaučna olimpijada – Izložba, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

9. Delegacija kod nadbiskupa Kuharića, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

10. Malta, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

11. Novogodišnje čestitanje ‘81 , snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

12. Kana – Doček Nove godine, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

13. Vatikan, snimatelj: Josip Dujela.

14. Umag – Ugljan, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

15. Frankfurt – Sidney, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

16. Mostar.

17. Pazin, snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

18. Kana (reklamni spot).

19. Dobrila – Olimpijada (otkrivanje biste Jurja Dobrile), snimatelj: Miroslav Hlevnjak.

20. Putovanje u Betlehem, snimatelj: ing. Vladimir Bakarić (?).

21. Papa i Vatikan, snimatelj: Josip Dujela.

Ovako je nemontirani materijal popisao Hrvatski državni arhiv, koji je taj materijal preuzeo na čuvanje (ima uvjete za to), ali nekoliko snimljenih materijala zapravo je višak snimljenog materijala dovršenih filmova. To vrijedi za brojeve: 5, 7, 14, 15, 16, 17.

c) Otkupljeni filmovi

Kršćanska sadašnjost je otkupila nekoliko filmova i od drugih proizvođača:

Kanonizacija Nikole Tavelića, scenarij i režija: Eduard Galić, tekst: Zorislav Lajoš, god.: 1970., trajanje: 16 min., boja: color, 16 mm.

Saće, redatelj i scenarij: Miroslav Hlevnjak, nagrada na međunar. festivalu UNDA-e u Salzburgu, tekst: Zorislav Lajoš i Živko Kustić, proizvođač: FFA, god.: 1972., trajanje: 13 min., boja: color, 16 mm.

Vjeronaučna olimpijada , scenarij: Luka Depolo i Miroslav Hlevnjak, tekst: Živko Kustić, redatelj: Miroslav Hlevnjak i Ivan Ladislav

Galeta, proizvođač: Glas Koncila, god.: 1974., trajanje: 17 min., boja: color, 16 mm.

Abortus.

Hvalen budi (slikar I. Večenaj), redatelj, tekst i scenarij: Jakov Sedlar.

Bijeli Anđeli, redatelj i scenarij: Eduard Galić.

Papa Ivan XXIII.

Ispovijedam se.

I dođe dan osvete.

Pobilježeni naslovi filmova daju oskudan uvid u rad na dokumentarnim filmovima. Na špicama tih filmova zabilježeni su svi suradnici, mnogi od njih su istaknuti i u stvaranju hrvatskih filmova uopće. Iz Kršćanske sadašnjosti posebno su se istaknula dva čovjeka, dr. Josip Turčinović i fra Miroslav Hlevnjak.

Većina spomenutih filmova napravljena je u »Jadran filmu«. Ali u svrhu lakšeg rada KS je bio nabavio 3 šesnaest mm profesionalne kamere, Nagru za snimanje tona, rasvjetni komplet reflektora, mali montažni stol i kino-projektor.

Iako se kronološki javljaju u kasnijem razdoblju, videokazete su tehnički nastavak filmova. Za snimanje i montiranje videokazeta KS je bio najprije nabavio U-MATIC VHS-opremu, a potom i BETACAM. Najprije je instaliran U-matik VHS-studio u franjevačkom samostanu u Sigetu, a kasnije i BETACAM-studio, najprije u podrumu na Marulićevu trgu, a potom u prizemlju Privredne banke u Savskoj cesti.

Snimljene su sljedeće videokazete:

Ramo moja, scenarij: Mijo Džolan, režija: Miroslav Hlevnjak, snimatelj:

Miroslav Hlevnjak, montaža: Zlatko Pušić.

Da život imaju.

Ustoličenje.

Polnoćka mladih.

Dominik.

Slučaj Stepinac.

Polnoćka u zagrebačkoj katedrali 1989., redatelj: Ivan Miladinov. Izdava-

či: Vinko Grubišić (OTV), Željko Janda i Siniša Škarica (Jugoton) i Vjekoslav Bajsić (KS).

Uskrs naroda moga, režija i montaža: Krasimir Gančev, tekst: Vine Mihaljević, dramaturg: Ivan Vidić, čitali: Vanja Drach i Filip Nola. Necropolis Croatica.

Stvaranje i sustvaranje, odabir teksta, scenarij i režija: Miroslav Hlevnjak, glazbeno vodstvo: Tea Brunšmid, tonska obrada: Ruben Albahari, snimatelji: Mario Perušina, Darko Halapija, Ivan Orešković, Miroslav Hlevnjak; montaža: Zlatko Pušić, tekst čitali: Jasmina Nikić i Zlatko Crnković.

Ljubiti Crkvu – biskupsko ređenje Ivana Prenđe, Zadar, 9. lipnja 1990.

Biskupsko ređenje Josipa Bozanića u Krku (1989.).

Isus iz Nazareta I. i II., redatelj: Franco Zeffirelli, skladatelj i dirigent: Maurice Jarre. Producenti za hrvatsko jezično područje: Adria film, Kršćanska sadašnjost i Suzy (1988).

Halo ja sam tu, proizvodnja: Studio Miatur, Poljska 1991., scenarij i režija: Zofia Oldak, prevela: Karmela Repušić. Obrada: KS 1995.

Sakramenti 1 (Krštenje), scenarij i režija: Tomislav Žaja, snimatelji: Mario Perušina, Otto Zake, dramaturg: Maja Gregl, autor teksta: Miro Vrgoč, autor glazbe: Vjeran Šalamon, montaža: Slaven Zečević, pripovjedač: Nedim Prohić, tonsko snimanje: Ivan Marušić (1995.).

Sakramenti 2 (Potvrda), scenarij i režija: Tomislav Žaja, snimatelji: Mario Perušina, Otto Zake, Branko Linta, Miroslav Hlevnjak; producent: Vine Mihaljević, dramaturg: Maja Gregl, autor teksta: Miro Vrgoč, autor glazbe: Vjeran Šalamon, montaža: Slaven Zečević, pripovjedač: Tomislav Crnković (1995.).

Sakramenti 3 (Pomirenje), scenarij i režija: Tomislav Žaja, snimatelji: Dragan Marković, Branko Linta, producent: Vine Mihaljević, autor teksta: Miro Vrgoč, autor glazbe: Vjeran Šalamon, montaža: Bernarda Fruk, pripovjedač: Zlatko Crnković (1996.).

Sakramenti 4 (Euharistija), scenarij i režija: Tomislav Žaja, autor teksta: Miro Vrgoč.

Sakramenti 5 (Bolesničko pomazanje), režija i scenarij: Tomislav Žaja, tekst: Miro Vrgoč, glazba: Vjeran Šalamon, montaža: Bernarda Fruk, tekst govori: Zlatko Crnković, (1996.).

Sakramenti 6 (Sveti red), režija i scenarij: Tomislav Žaja, tekst: Miro Vr-

goč, glazba: Vjeran Šalamon, montaža: Slaven Zečević, tekst govori: Zlatko Crnković (1996.).

Sakramenti 7 (Ženidba), scenarij i režija: Tomislav Žaja, autor teksta: Miro

Vrgoč, snimatelji: Darko Halapija, Mario Perušina, Miroslav Hlevnjak; glazbeno oblikovala: Tea Brunšmid, montaža: Zlatko Pušić, tekst govore: Zlatko Crnković, Bergita Šušak (1996.).

Biblija – Uvod u Stari Zavjet.

Devet stoljeća Zagrebačke nadbiskupije, scenarij i režija: Ninoslav Lovčević, tekst: Juraj Kolarić, montaža: Toni Bohović, glazbeno vodstvo:

Ivica Drnić, snimatelj: Mario Perušina, tekst čita: Mario Anduš.

Mir i dobro – Putevima sv. Franje, scenarij, snimanje, montaža i režija: Milan Vinčec, tekst: Janez Šamperl, Simon Gregrc, Robert Bakčić, Milan Vinčec; tekst govore: Rene Medvešek, Kristina Krepela, fra Lucijan Jagec; glazba: Franci Toth (2006.).

Na videokazete presnimljeni su sljedeći dokumentarni filmovi:

Vječni smo tvoji putnici.

Slikar žive samoće – fra Ambroz Testen.

Svijetla sjena – Kanonizacija Leopolda Mandića.

Solin ‘76.

Videokazete su izrađivane najprije u skromnom VHS-studiju KS-a u Franjevačkom samostanu u Sigetu, a kasnije i BETACAM-studiju KS-a na Marulićevu trgu i u Savskoj cesti. Snimanja na terenu i montažu izvodio je fra Miroslav Hlevnjak sa svojim suradnicima.

Kršćanska sadašnjost je bila svjesna važnosti i gramofonskih ploča. Izdane su sljedeće:

Najljepše Mariji, LP (1978.), 14 skladbi, izvodi zbor Collegium pro musica sacra pod ravnanjem s. Imakulate Malinke i Simfonijski orkestar pod ravnanjem Igora Gjadrova.

Hrvatske božićne pjesme 1 – Narodi nam se, LP (1979.), 8 pjesama, Akademski zbor »Ivan G. Kovačić« i Simfonijski orkestar, dirigent:

Vladimir Kranjčević, glazbena obrada: Boris Papandopulo, Nikša Njirić, Anđelko Klobučar, Željko Brkanović; ton-majstor: Miljenko Dörr, umjetnički organizator: Stanko Mlinar.

Hrvatske božićne pjesme 2 – Spavaj sinko, LP (1980.), 9 pjesama, Zbor »Ivan G. Kovačić«, Simfonijski orkestar, solist: Ruža Pospiš Baldani, dirigent: Vladimir Kranjčević.

Hrvatske božićne pjesme 3 – Zvan Betlema, LP (1980.), 11 pjesama, Zagrebački madrigalisti, Simfonijski orkestar, solisti: Ruža Pospiš Baldani, Ivanka Boljkovac i Vladimir Ruždjak.

Ave Maria, singl (1980.), 2 pjesme, Kvartet »Studio« uz orkestar.

Tko me to nepoznatog voli, LP (1982.), VIS »Jukić«, Sarajevo.

Svojoj zvijezdi, LP (1986.), 8 pjesama, riječi i glazba: Šito Ćorić, aranžman:

Mato Došen, Stipica Kalogjera, Nick Keca; ton-majstor: Hrvoje Hegedušić.

Ploče su izdavane u vlastitoj organizaciji izvedbe, snimanja i naklade, a tiskale su se u »Jugotonu«, jedinoj tvornici u Hrvatskoj u kojoj je to i bilo moguće. Ali ubrzo je prevladala nova tehnika širenja tonskih zapisa: audiokazete.

Objavljene su sljedeće audiokazete:

Pjevani Vazam (1978.), pjeva zbor Collegium pro musica sacra, dirigent: Imakulata Malinka.

Hrvatske božićne pjesme 1 – Narodi nam se (1979.), vidi LP.

Hrvatske božićne pjesme 2 – Spavaj sinko (1980.), vidi LP.

Hrvatske božićne pjesme 3 – Zvan Betlema (1980.), vidi LP.

Na dobro vam Mlado lito (1980.), klapa »Maestral« (7 pjesama) i Collegium pro musica sacra (5 pjesama), ton-majstori: Vlado Štefanac, Miljenko Dörr.

Pjesma svakodnevna (1980.), 10 pjesama, grupa mladih »Kyrios« pod ravnanjem Čede Antolića, Zagreb.

Majko Božja Bistrička (1981.), izvorne arhivske snimke KS-a iz svetišta

Majke Božje u Mariji Bistrici 1970.–1980. Autori glazbe: Arsen De-

dić, Mato Došen, Miroslav Magdalenić, Rudolf Matz, Josip Štolcer-Slavenski; uredili: Bonaventura Duda, Josip Turčinović, Miroslav Hlevnjak; tekst govore: Jelena Grnić, Vlade Gerić, montaža: Tea Brunšmid, sinkronizacija: Mladen Prebil.

Pjesma nad pjesmama (1982.), prijevod: Ljudevit Rupčić, prepjev: Tomislav Ladan, glazba: Marijan Makar, recitiraju: Neva Rošić i Zlatko Crnković, harfa: Marija Mlinar.

Križni put (1982.), tekst: Romano Guardini i Dubravko Ivančan, glazbena obrada: Željko Brkanović, recitiraju: Sven Lasta i Ratko Buljan, sopran: Ivanka Boljkovac, ton-majstor: Petko Kantarđijev.

Kiše radosti i sunce (1982.), 11 pjesama, VIS »Runolist«, Rijeka.

Tko me to nepoznatog voli (1982.), 11 pjesama, VIS »Jukić«, Sarajevo.

Polnoćka u našim crkvama – Hrvatski pučki Božić (1982.), 15 pjesama, tonski snimatelji: Miroslav Hlevnjak i Božo Kramarić, tonska obrada: Miljenko Dörr.

Zovi me imenom (1983.), VIS »Runolist«, Rijeka, 11 pjesama, autor: V. Grbac, tonski snimatelj: Andrej Baša.

Tražiš li mir (1983.), VIS »Veritas«, Dubrovnik, 15 pjesama snimljeno u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku, urednik: Stanko Mlinar.

O sunce spasa Isuse – Korizma i Veliki tjedan (1983.), izvodi zbor Collegium pro musica sacra.

Pjevani Vazam (1983.), izvodi: Collegium pro musica sacra, solisti: Olga Vulić, Cecilija Pleša, Jure Župić, Tomislav Zoričić, Lorand Kibertus.

Vjeronaučne pjesme I (1984.), 61 pjesmica, pjevaju djeca: Župe sv. Josipa, Zagreb, Župe iz Samobora, Petrinje, Pregrade i crkve sv. Vinka u Zagrebu, uredio: Mijo Gabrić.

Vjeronaučne pjesme II (1984.), pjevaju djeca: kao i na kazeti br. I.

Obale Tvoje (1984.), riječi i glazba: Šito Ćorić, 10 pjesama.

Marana’tha (1–3): 1. Dođi Gospodine, 2. Majko Božja Bistrička, 3. Blagoslov Domovini (1984.).

Skazanje (1–3) – Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, tekst: Josip Turčinović, recitiraju: Ratko Buljan, Lela Margitić i Darko Bundalo; snimka slavlja u Mariji Bistrici 8. rujna 1984., ton-majstor: Mladen Prebil.

Komplet božićnih kazeta – Hrvatske božićne pjesme (1–3).

Na misi s kardinalom Kuharićem (1985.).

Vječna je ljubav njegova, VIS »Runolist«, Rijeka (1985.), 10 pjesama, autor glazbe: Vilim Grbac, tonski snimatelj: Andrej Baša.

Poljička misa, skladatelj Boris Papandopulo (1985.), solisti: Ante Mijač, Veneta Janeva-Iveljić, tonmajstor: Miljenko Dörr, uredio: Stanko Mlinar.

Pojubica, starohrvatski crkveni napjevi iz Vrbnika (1985.), 8 napjeva. Izvodi bratovština Kapari iz Vrbnika, ton-majstor: Mladen Prebil, montaža: Miljenko Dörr, urednik: Stanko Mlinar (1985).

Ljudima prijatelj (1985.), 9 skladbi, tekst: Tomislav Šagi-Bunić, pjeva: Zbor

Župe sv. Mihaela u Dubravi, Zagreb; aranžman i orgulje: o. Zvonko Pšag, tekst govori: Ratko Buljan.

Zaufaj se u Boga, Hrvatske gradišćanske duhovne jačke (1985.), 14 pjesama, tekst i glazba: Branko Kornfein, izvodi: Grupa »Svitlost«, tonski snimatelj: Vatroslav Mlinar, uredio: Stanko Mlinar.

Molitva grešnika. Izvodi: Grupa »Mladi Mala braća«, Dubrovnik (1986.), 10 pjesama.

Živjeti je radost (1986.).

Svani dane – Advent, II. izdanje (1986.), izvodi: Collegium pro musica sacra.

Tri legende o Kristu (Selma Lagerlöf) (1986.), obrada teksta i režija: Božidar Smiljanić.

Najljepši Božić (Jagoda Truhelka) (1986.), obrada teksta i režija: Božidar Smiljanić.

Polnoćka (1986.), drugo izdanje.

Svojoj zvijezdi – Šito Ćorić (drugo izdanje 1987.).

Vjeronaučne pjesme I. (drugo izdanje 1987.).

Vjeronaučne pjesme II. (drugo izdanje 1987.).

Vječna je ljubav njegova (1987.) (drugo izdanje).

Veliki tjedan (1987.) (drugo izdanje).

Ruku trebam (1987.), 11 pjesama, izvodi »Veritas«, Dubrovnik, ton-majstor:

Jurica Grosinger

Kako opet ozdraviti – Vježbe opuštanja u liječenju raka (1987.), priredio: o.

Karlo Prendivoj, tekst čita: Zlatko Crnković, uredio: Stanko Mlinar.

Mak Dizdar, Slovo o čovjeku – slovo o nebu. Izbor tekstova: Marko Kovačević (1987.), tekst interpretiraju: Ratko Buljan i Božidar Smiljanić, glazba: Marija Mlinar, harfa; uredio: Stanko Mlinar.

Sacre cantiones – Ivan Marko Lukačić (1987.), 14 pjesama, izvodi: Collegium pro musica sacra, orgulje: Mario Penzar, dirigent: Imakulata Malinka, ton-majstor: Miljenko Dörr, uredio: Stanko Mlinar.

Božić u Zagrebu 1927. – prvi tonski snimljeni Božić, Edison Bell-Penkala, tonska obrada: Velimir Kraker, urednik: Stanko Mlinar (1987.).

Na istom putu (1988.), VIS »Ujaci«, Sarajevo, 10 pjesama, uredio: Stanko Mlinar.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Marku I. (1988.), uredio: Jerko Fućak, tekst govore: Zlatko Crnković, Jerko Fućak, Boris Peterlin, Marina Benedik; urednik: Stanko Mlinar.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Marku II. (1988.), uredio: Jerko Fućak

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Mateju III. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Mateju IV. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Ivanu V. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje po Ivanu VI. (1988.), uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje Djetinjstva, Luka i Matej I., uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje Djetinjstva, Luka i Matej II ., uredio: Jerko Fućak.

Tko je Isus Krist – Evanđelje Djetinjstva, Luka i Matej III., uredio: Jerko Fućak.

Vučljiva vremena (1988.), 8 pjesama, autor teksta i glazbe: Šito Ćorić, aranžmani: Stipica Kalogjera, Mato Došen, Nick Keca, ton-majstor: Hrvoje Hegedušić, urednik: Stanko Mlinar.

Radujte se narodi, 18 pjesama, izvodi: Collegium pro musica sacra, snimljeno u franjevačkoj crkvi na Kaptolu, dirigent: Imakulata Malinka, orgulje: Mario Penzar, ton-majstor: Miljenko Dörr.

Oče naš.

Najljepše božićne melodije svijeta.

Još više sunca. Grupa »Šalom«, Pula.

Hrvatske budnice, u obradi Ivana Cerovca izvode Zbor »Ivan Goran Kovačić« i Hrvatski komorni orkestar (1990.), 17 pjesama, solisti: Kru-

noslav Cigoj i Ratomir Kliškić, snimka koncerta održanog 21. listopada 1990. u Hrvatskom glazbenom zavodu.

J. S. Bach, Glazba za orgulje, izvodi: Draško Baumgarten, Rijeka.

Molitva pod zvijezdama, Duo anima, Zagreb (1990.).

Psalmi raspjevani, 12 pjesama, priredio: Ivan Žan, izvode vokalni i instrumentalni solisti, tonski snimatelji: Andrej Baša i Georg Schuller, urednik: Stanko Mlinar, izdaju: Župni ured Novalja i Kršćanska sadašnjost.

5. c om P act-discovi ( cd )

Ubrzo su i audiokazete tehnički zastarjele a prednost su dobili compact-discovi:

Narodi nam se – Božićni koncert , solisti: Blaženka Milić, Želimir Puškarić, Kristina Beck-Kukovčić, Miroslav Živković, Josip Lešaja; orgulje: Hvalimira Bledšnajder, dirigenti: Vladimir Babuš i Igor Gjadrov, ton-majstor: Mladen Škalec, snimljeno u HGZ-u u veljači 1998.

Josip Turčinović – propovijedi, izbor tekstova: Stella Tamhina, harfa: Marija Mlinar, uredio: Stanko Mlinar.

Zapjevat ću Gospodinu (2001.), autori glazbe: Rudolf Matz, Camille Saint-Saëns, Ivan Zajc; izvodi: Mješoviti katedralni zbor, dirigent: Vladimir Babuš, solisti: Valentina Fijačko, Danijela Pintar, Želimir Puškarić, Josip Lešaja; orgulje: Hvalimira Bledšnajder, urednik: Nino Radetić.

Biblija s konkordancijom, autori: Mario Essert i Anđelko Katalenić.

Kušati uskrsnu radost.

Mir i dobro – Putovima sv. Franje (2006.).

Hagiotopografija Hrvatske, autor: Anđelko Badurina, Posvećenje prostora, autor: Tonko Maroević. Izdanje: Institut za povijest umjetnosti i Kršćanska sadašnjost.

Došašće i Božić u Zagrebačkoj katedrali – Hrvatska liturgijska glazba

XX. st . (1995.), 20 skladbi, izvodi: Akademski zbor Bazilike Srca

Isusova, Zagreb, dirigent: Ankica Juričić, solisti: Željka Martić, Neda Martić, Matiša Rajčić; orgulje: Mario Penzar. 6. s tri P ovi

Josip Turčinović, likovno i pedagoški obdaren, prepoznao je i važnost stripa. S mnogo je energije poduzeo izdavanje francuskog projekta Biblija u stripu. Povezao se sa slovenskim katoličkim »Ognjiščem« preko svojega školskog prijatelja Franca Bolea te je to dragocjeno omladinsko izdanje izišlo istodobno na hrvatskom i slovenskom. Slikovni otisak je bio zajednički a dodavani su samo svakome njegov prijevod. Dobro iskustvo s tim proizvodom francuske Crkve ohrabrilo ga je i na hrvatski projekt o svetoj braći Ćirilu i Metodu –slavenskim apostolima.

1. Biblija u stripu (30 svezaka) francuskih autora o. Pierrea Thivol liera (tekst), Xaviera Charpentiera (crtež) i Etiennea Charpentiera (bibličar):

a) Starozavjetni junaci (24 sveska);

b) Novi zavjet (6 svezaka). Preveo na hrvatski Stipe Bagarić a biblijsku redakturu uradio bibličar dr. Anton Kresina.

2. Ćiril i Metod – Slavenski apostoli i prosvjetitelji (5 svezaka), Radovan Devlić (crtež), Igor Kordej (koloriranje), Dubravko Horvatić (tekst), Michael Lacko SJ (komentar) i Josip Bratulić (prijevod Žitja).

3. Zagrepčanka u Londonu, crta i piše: Velija Vidinjov.

7. a udiovizualna izdanja Pastoralno-katehetske službe k ršćanske sadašnjosti (P aks )

O tome vidi izlaganje Josipa Baričevića, Pastoralno­katehetska djelatnost Kršćanske sadašnjosti od početka do danas (1968.–2008.) u ovom zborniku.

8. s imboličke slike, re P rodukcije, čestitke i razglednice

Objavljene su i brojne reprodukcije, naročito iz monografije Bogorodica s djetetom. Veliku popularnost postigao je komplet simboličkih sličica na temu »Cvati gdje si posijan«. Posebno su važne Biblijske karte (komplet i pojedinačno). Objavljen je i niz razglednica s motivima iluminacija iz Hrvojeva misala (1977.), snimci »Perasta« (1975.), 15 grbova iz Fojničkog grbovnika (1977.).

9. g rafička o P rema knjiga i časo P isa

Važnost vizualnog elementa Kršćanska sadašnjost je isticala i suradnjom s najistaknutijim umjetnicima u opremanju svojih knjiga i časopisa. Dovoljno je pogledati prvi broj Svezaka da se vidi novost i svježina grafičkog uređivanja kojemu su dali ton umjetnik Ante Starčević i Josip Turčinović. A za grafičko uređenje knjiga i monografija angažirala je vrhunske majstore: Alfreda Pala, Roka Bolanču, Vladimira Pavlinića, Sanju Iveković, Vladu Rozijana i dr.

10. Pri P rema religioznog P rograma na televiziji

Malo je kome poznato da su u vrijeme vrenja demokratskih promjena baš u Kršćanskoj sadašnjosti učinjeni prvi početni koraci za emitiranje i religioznog programa na tadašnjem RTZ­u (Radio-televiziji Zagreb). Nakon usmenih kontakata Kršćanska sadašnjost je (3. studenoga 1988.) dobila pismo iz Gradskog komiteta SSRN­a SR Hrvatske o mogućnosti sudjelovanja u Trećem programu RTZ-a. Nakon razgovora s kardinalom Kuharićem i nakon crkvenog priznanja TDKS-a, kardinal Kuharić je (31. listopada 1989.) napisao pismo svoje podrške KS-u u stvaranju TV-programa. Isti dan je Josip Turčinović pismeno obavijestio kardinala Kuharića o pripremama za izravni prijenos polnoćke iz zagrebačke katedrale. Istodobno je KS sastavio i svoj prijedlog programa za

sudjelovanje u Trećem programu RTZ-a. TDKS je uputio 30. ožujka 1990. Televiziji Zagreb promemoriju o religioznim programima i prenošenju nedjeljne mise preko TV. Kardinal Kuharić je stalno bio informiran o razgovorima s predstavnicima RTZ-a i podupirao je dr. Josipa Turčinovića u tom pothvatu.

Nakon što su napravljeni toliki dokumentarni filmovi, pojavila se i želja u pojedinim sjemeništima, župama i drugim crkvenim ustanovama da bar neke od tih filmova i vide. Pogotovo su svi željeli vidjeti Deset zapovijedi i Ispovijedam se, pa je Kršćanska sadašnjost nabavila i vlastiti 16 mm kinoprojektor. Najčešće su prikazivani filmovi Katolička crkva u Hrvata i Zdravo Djevice. Projekcije su se najčešće održavale u župnim crkvama, samostanima i sjemenišnim blagovaonicama. Operater Kršćanske sadašnjosti, Stipe Bagarić (i drugi) je po želji naručitelja posuđivao iz Filmoteke 16, bilo Deset zapovijedi bilo Ispovijedam se, natovario bi kinoprojektor u automobil i odlazio k naručiteljima, koji su plaćali putne troškove i cijenu iznajmljivanja filmova iz Filmoteke.

z aključak

Navedeni popis audiovizulnih sredstava već svojom dužinom upućuje na velik rad. A onaj tko pogleda ili posluša bar dio tih radova lako će prepoznati kako je sve rađeno s visokim likovnim i glazbenim ukusom. Možda je suvišno podsjećati kako je postupak izradbe audiovizualnih sredstava i novčano veoma skup i zahtjevan posao. Kršćanska sadašnjost se, zahvaljujući sklonosti i nadarenosti Josipa Turčinovića, posvetila i tim sredstvima, iako nije imala primjerenih novčanih izvora osim vlastitog rada. Surađivala je s »Jadran filmom«, »Jugotonom«, s brojnim tiskarama u Hrvatskoj i Sloveniji te umjetnicima koji su imali hrabrosti prihvatiti njezinu ponudu i poziv na suradnju. A da je trebalo imati hrabrosti, svjedoči i višemjesečna suspenzija

Marte Tomljenović i Franje Rabovskog na Radio Zagrebu. Kroz taj rad razvijale su se povezanosti umjetnika i stručnjaka s ljudima iz Kršćanske sadašnjosti, u prvom redu s Josipom Turčinovićem, koje ni smrti nisu izbrisale. Ta naporna i opasna suradnja prerastala je u prijateljstvo. Sugovornicima je uvijek bilo jasno kako surađuju i prijateljuju s kršćanima vjernima evanđelju

Isusa Krista.

Audiovizualna djelatnost Kršćanske sadašnjosti

1. z ašto audiovizualna djelatnost ks -a ?

Audiovizualna djelatnost jedne izdavačke kuće nije po sebi samorazumljiva stvar. Kada kažemo izdavačka kuća, uglavnom mislimo na izdavanje knjiga ili časopisa. Utoliko se zanimljivijom čini audiovizualna djelatnost Kršćanske sadašnjosti, koja je već nekoliko godina nakon osnutka KS-a postala paralelna djelatnost te kuće, o čemu najbolje svjedoči popis materijala koji je iz te djelatnosti proizašao. Naravno da je svima jasno zašto se tada išlo na audiovizualnu djelatnost, zašto se nije ostalo samo na području knjige. Bilo je potrebno koristiti sva moguća sredstva u ostvarenju ciljeva zbog kojih je KS osnovan. Audiovizualno Crkva nije bila prisutna u društvu. Taj nedostatak trebalo je ukloniti vlastitom audiovizualnom djelatnošću. To je bila misao vodilja tadašnjih voditelja KS-a. Rezultat je zaista grandiozan, jer na videosnimkama imamo glavne crkvene i vjerske događaje, koji bi inače bili ostali zabilježeni samo na papiru. Obrađen je niz velikih likova iz crkvene prošlosti, popula-

riziran je hrvatski vjerski glazbeni fond, ostvareni su prvi pokušaji stvaranja filmova s vjerskom tematikom, što može predstavljati prvi pokušaj u nas da se o sakramentima i nekim drugim vjerskim temama progovori na moderniji način, koji će biti pristupačniji, pogotovo mladima. Sve to, i još mnogo više, ostaje trajna ostavština audiovizualne djelatnosti KS-a.

Nakon smrti dr. Josipa Turčinovića 1990. audiovizualna djelatnost KS-a usporila je svoj hod. Postojala je oprema, smještena u prostorijama u Savskoj cesti, koja se sastojala od starijih kamera, od jedne novije betacam-kamere, montažnog stola, rasvjetnog kompleta reflektora, te ostalih stvari, kao što je Nagra, profesionalni magnetofon za snimanje tona, i ostalog materijala. Bile su tu i prostorije za rad.

Namjera Uprave KS-a bila je tu tehniku i studio staviti u pogon, u smislu da se nastavi ondje gdje se donekle stalo smrću Josipa Turčinovića, iako se i nadalje radilo, pogotovo zahvaljujući fra Miroslavu Hlevnjaku, samo smanjenim intenzitetom. Josip Grbac, Vine Mihaljević, uz suradnju fra Miroslava Hlevnjaka započeli su s radom u tim prostorima.

Prvi zadatak bio je popisati, arhivirati, pospremiti na jedno mjesto sve ono što je do tada bilo napravljeno, bez obzira je li to bilo objavljeno, prikazano ili nije. Djelomično se u tome uspjelo. Naime, mnoge do tada napravljene stvari, pogotovo filmovi i, kasnije, videokazete, nisu bile namijenjene isključivo pastoralnoj djelatnosti u ono vrijeme, nego im je bio cilj ovjekovječiti neke važne ili sudbonosne trenutke tadašnje hrvatske i crkvene povijesti. Taj materijal ima svoju vrijednost i danas, jer govori o događajima i ljudima o kojima se nije moglo ništa čuti ni vidjeti tijekom prethodnih desetljeća.

Glavni problem tada nije bio u kvaliteti tehnike, jer je ona bila jednaka onoj kojom se služio HTV. Nisu glavni problem bila ni financijska sredstva, jer je tadašnja uprava bila voljna financirati svaki projekt za koji bi se bilo smatralo da će imati uspjeha. Čak ni kadar nije bio glavni problem, jer, osim ljudi koji su uglavnom u inozemstvu završili svoje studije na temi uporabe audiovizualnih sredstava u Crkvi, moglo se posegnuti za stručnjacima s toga po-

dručja kojih je bilo dosta na HTV-u, pa i u privatnim televizijama i tvrtkama koje su tada nastajale. Najveći problem bio je u osmišljavanju cijelog projekta, tj. u odgovoru na pitanje s kojim ciljevima valja raditi taj audiovizualni materijal, na koji način, kakvim pristupom, za koga, kako ga učiniti zanimljivim, imajući u vidu da su se vremena, u odnosu na početke KS-a, drastično promijenila. Naime, radilo se o ponovnom stvaranju vizije rada na tom polju, a svima je jasno kako se ljudi s velikim i plodonosnim vizijama rijetko rađaju.

Genijalna vizija kojom je u taj posao krenuo Josip Turčinović sa svojim suradnicima pokazala se nedostatnom. Naime, novo vrijeme nametnulo je audiovizualnoj djelatnosti problem osmišljavanja svega, s jedne strane, ali i problem konkurencije, s druge strane. Na sve strane nicali su studiji koji su bili vrhunski opremljeni. Sve više crkvenih događaja, koje se nekada moralo pratiti vlastitom tehnikom i ljudima, jer bi inače, kao zabranjena tema, bili pali u zaborav, sada je danomice bilo na HTV-u ili su ih bili pratili privatni studiji. Ako je Turčinović morao mnogo toga učiniti da bi se na HTV-u prenosila polnoćka iz zagrebačke katedrale, sada je ta polnoćka bila sastavni i nezaobilazni dio noćnog božićnog programa. Čak je počela produkcija raznih dokumentarnih filmova o nekim crkvenim velikanima, važnim povijesnim crkvenim događajima, kojoj je bilo teško konkurirati kvalitetom i cijenom. Na mnogim radijskim i TV-postajama stvarale su se emisije religioznog sadržaja. Na sve strane snimale su se božićne i uskrsne pjesme, održavani su i prenošeni koncerti s vjerskim pjesmama, itd. Dakle, kada pogledamo sve što je učinjeno na tom planu, od početka do 90-ih godina, veliki dio tema koje je onda Kršćanska sadašnjost morala obrađivati sama, svojom tehnikom i svojim ljudima, 90-ih godina postao je privlačan HTV-u i mnogim drugim televizijskim kućama, a da o privatnim djelatnicima na tom području i ne govorimo. Sve su to do 90-ih godina u javnim medijima bile tabu-teme.

4. i zazovi novoga vremena

Ono što se tada smatralo potrebnim učiniti bilo je uskočiti u jedan segment koji je bio ostao donekle nepokriven, a to je bilo ponuditi svekolikoj pastoralnoj djelatnosti, pogotovo nakon uvođenja vjeronauka u škole, videomaterijal, videokazete s raznim temama prilagođenima djeci raznih uzrasta. Nove pastoralne prilike zahtijevale su modernije sadržaje, bolje rečeno, novi način prenošenja sadržaja. Tako je nastala serija kazeta o sakramentima.

Osim toga, već je tada bilo očito da se laicistički pristup religioznim temama uvelike razlikuje od onoga koji bi bio kršćanski i crkveno primjeren. Drugim riječima, bilo je jasno da govor o Uskrsu, o Božiću i o mnogim drugim vjerskim temama zahtijeva teološku naobrazbu, koju mnogi novinari nisu imali. Trebalo je u katehezi iznijeti smisao kršćanskih blagdana na drukčiji način od onoga kako su to mogli činiti novinari javnih medija, s manje folklora, a s više vjerskih sadržaja, s manje povijesti, a s više sadašnjosti, tj. s jednim religiozno-egzistencijalnim pristupom. Tako je nastao npr. film »Uskrs naroda moga«.

Naravno da je postojala i svijest o tome kako bi trebalo na drukčiji, više egzistencijalni, teološki i antropološki način progovoriti o temama s etičkim nabojem, kao što su teme iz sfere bioetike i morala. No za takav pothvat nisu više bile dostatne strukture kojima je KS do tada radio sav videomaterijal. Stječe se dojam da je tada nastala dvojba, ne samo kod ljudi koji su neposredno radili na tom projektu nego i kod drugih djelatnika KS-a, treba li ići na nešto mnogo veće, što će moći biti konkurentno, ili odustati od nečega što je osuđeno da ostane nekonkurentno u odnosu na sve ostalo što se na tržištu nudi. Možda je tada KS i bio spreman učiniti taj kvalitetni iskorak, no nedostajalo je ljudi i vizije kako bi sve to skupa trebalo funkcionirati. Ne smijemo zaboraviti da je religiozni program ušao na velika vrata na HTV i da se tamo otvarao prostor za prezentiranje mnogih sadržaja, o čemu se do 90-tih godina brinuo samo KS svojom video-produkcijom.

Postalo je tada očito kako parametri kojima se ravna, primjerice tim ljudi kada žele izdati neku knjigu, nisu dostatni na planu rada s audiovizualnim sredstvima. Publika je na tom planu mnogo zahtjevnija, mnogo brže slijedi trendove, a konkurencija je jaka. Svako ostvarenje izuzetno je skupo, a publika, tj. klijenti koji bi te radove kupovali, još nije bila profilirana. Bilo bi zanimljivo znati koliko je vjeroučitelja ili župa tada nabavilo videokazete o sakramentima, o Uskrsu, kako bi na taj način osuvremenili pastoral.

Tehnika se na tom području razvija takvom brzinom da kvaliteta proizvoda mora biti vrlo visoka kako bi mogla opravdati ulaganje, barem na duže rokove. To znači da klasični uradci kao što su videokazete za primjenu u katehezi i pastoralu, koje će slikom i riječju pokušati prikazati neki sadržaj, nisu više bili primamljivi. Tražila se akcija, drugim riječima neka vrsta igranog filma koji bi na dinamičniji način uspio prenijeti vjerske sadržaje.

Događaje, koji su se odvijali pred našim očima, nije se postojećom tehnikom i ljudima moglo izravno prenositi.

Ostao je samo jedan segment koji bi se bio mogao raditi, a taj je – bilježenje događaja u arhivske svrhe, što se činilo premalo za investicije koje su se tražile na tom polju. Uostalom, za potrebe arhiva moglo se videokazete otkupiti od onoga tko je te događaje pratio.

Sve u svemu, video-produkcija KS-a, nakon što je imala značajnog smisla i bila od velike koristi u godinama komunizma, nakon devedesetih godina pomalo gubi na značenju. Ono što se u KS-u moglo raditi nije više bilo dovoljno atraktivno i bilo je nedovoljno kompetitivno s ostalim subjektima na video-produkcijskom tržištu u Hrvatskoj.

Možda je i samo poimanje jedne izdavačke kuće koja će se baviti tako različitim oblicima izdavaštva, knjigama, časopisima, filmovima, itd., bio preveliki zalogaj za ono vrijeme.

No ostaje dojam da bi sveukupna svijest hrvatskog vjernika, pa i kritička svijest o nekim temama, a pogotovo znanje, bili daleko siromašniji bez audiovizualne djelatnosti KS-a kroz više od dvadeset godina.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

Poslušni Duhu, Svesci, Svjedočenje, Effatha, AKSA, Tribina »Teološki četvrtak«

Stipe Bagarić

u vodne na P omene

Organizacijski odbor obilježavanja 40. obljetnice rada Kršćanske sadašnjosti povjerio mi je zadaću da prikažem tri časopisa u kojima sam bio suradnik, odnosno glavni urednik i v.d. glavnog urednika, a to su: Svjedočenje, Effatha i AKSA.

Tijekom pisanja prikaza uočio sam kako bi bilo korisno da opišem i sljedeće časopise: Poslušni Duhu, Svesci – Communio, Upoznajmo Bibliju, Bilten

TDKS­a te Tribinu »Teološki četvrtak«. Naime, bio sam i u njima suradnik, glavni urednik, odnosno voditelj, te o njima mogu zabilježiti i one činjenice koje drugima nisu dovoljno poznate kao meni.

Časopis Poslušni Duhu opisujem iako mu izdavač nije bila Kršćanska sadašnjost, koja tada još nije ni postojala, ali su na njezinu osnivanju već radili isti ljudi koji su pokrenuli Poslušni Duhu.

A da bih sliku upotpunio i učinio što preglednijom, navodim naslove i

godine pokretanja i onih časopisa koji su dodijeljeni na obradbu onim autorima koji su u njima bili urednici, a to su sljedeći časopisi: Upoznajmo Bibliju, Služba Riječi, Kana, VIR, Listić.

O nastanku i crkvenoj ulozi ovih časopisa temeljni tekst je već davno napisao Tomislav Šagi-Bunić (vidi: »Deset godina Kršćanske sadašnjosti [1968.–1978.]«, u zborniku: »Kršćanska sadašnjost u mislima svojih utemeljitelja« , KS, Zagreb, 2008.).

Poslušni d uhu – bilten Glasa koncila za ekumenska P itanja

Prvi broj objavljen je u lipnju 1966. Izdaje: Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb. Glavni i odgovorni urednik: dr. Tomislav Šagi-Bunić. Članovi uredništva: dr. Josip Turčinović, dr. Ivan Golub. Adresa uredništva: dr. Josip Turčinović, Masarykova 8/1, Zagreb. Uprava: Glas Koncila, Zagreb, Kaptol 8. Umnoženo ciklostilom u Samostanu sestara Naše Gospe, Zagreb, Primorska 20.

Bilten je izlazio mjesečno, osim u srpnju i kolovozu. Donosio je: Uvodnik, glavne članke, izvještaje i vijesti. U glavnim su se člancima razmatrale i izlagale glavne kršćanske teme pod ekumenskim vidom. U izvještajima su se opširnije prikazivali pojedini ekumenski događaji, bilo kod nas bilo u svijetu. Na kraju biltena nalazio se sažetak objavljenih tekstova na francuskom, engleskom i njemačkom jeziku.

Dakle, Poslušni Duhu navodim u opisu izdanja Kršćanske sadašnjosti, iako se to do sada nije činilo, ali ne da ga preotmem njegovu stvarnom nakladniku, nego da pokažem kako su ga pokrenuli i stvarali oni isti ljudi koji su pokrenuli i stvorili i Kršćansku sadašnjost. Uostalom, sve se zbivalo istodobno. Ni Svescima prvi izdavač nije bila Kršćanska sadašnjost nego HKD sv. Ćirila i Metoda. Pokretači Svezaka tada su bili članovi toga društva. Kršćanska sadašnjost je postala izdavač Svezaka tek godinu dana poslije svojega osnutka. Jedan i drugi časopis pokrenuli su i uređivali isti ljudi.

(Vidi u ovom zborniku: Jure Zečević, Kršćanska sadašnjost i ekumensko gibanje na našim povijesnim prostorima.)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

s vesci – k ršćanska sadašnjost

Prvi je broj objavljen za Božić 1966., a datiran je s 1. siječnja 1967. Pokretači su, kao članovi Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda, zamislili časopis kao dio programa revitalizacije toga drevnog društva, po uzoru na izdavačka katolička društva u Austriji i Njemačkoj. Uz časopis su planirali i niz drugih izdanja. Pokazalo se da glavnina ostalih članova društva nije bila spremna pratiti ritam programa i rada kojim su krenuli urednici i članovi uredničkog odbora i uredničkog vijeća Svezaka. Naime, HKD sv. Ćirila i Metoda je zbog teških poratnih prilika, od 1945. do 1966., izdavalo tek poneko ponovljeno izdanje predratnih molitvenika i katekizama, a kao nova izdanja jedino zidne kalendare i godišnjak »Danicu«.

Pokretači Svezaka su već 1966. a osobito 1967. počeli skoro svakog mjeseca stvarati po jedan broj novog časopisa, objavljivati prijevode novih crkvenih dokumenata iz Rima i pripremati nove knjige.

Uveli su još jednu značajnu novost, a to je objavljivanje imena svih koji uređuju i surađuju. Do tada se u vjerskim listovima nije izlazilo s imenima u javnost zbog straha od »narodnih vlasti« koje su budno pratile, a često i progonile, laike koji bi javno iskazali svoju hrabrost u vjerskoj aktivnosti, naročito u publicistici. Hrabrosti ljudi iz Kršćanske sadašnjosti sigurno je pridonijelo i ozračje slobode stvoreno u Crkvi Drugim vatikanskim koncilom kao i činjenica da je bio potpisan (1966.) Protokol o odnosima između Jugoslavije i Svete Stolice i obnovljeni su diplomatski odnosi.

U prvo Uredničko vijeće javno su ušli: Vjekoslav Bajsić, Mihovil Fuks, Ante Jelić, Ivan Livljanić, Ljiljana Matković, Vjekoslava Mazić, Mišo Novoselac, Miljenko Pandžić, Vladimir Pavlinić, Luka Perinić, Ante Starčević, Tomislav Šagi-Bunić, Ivan Tomljanović, Josip Turčinović, Sibe Zaninović, Marijan Zidarić, Ivan Znidarčić.

Urednički odbor : Vjekoslav Bajsić, Ljiljana Matković, Ante Starčević, Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Sibe Zaninović, Marijan Zidarić.

Glavni i odgovorni urednik: Tomislav Šagi-Bunić. Pomoćni urednici: Josip Turčinović i Ljiljana Matković. Tajnik uredništva: Marijan Zidarić. Vanjska

oprema: Ante Starčević.

Tijekom vremena broj članova tih odbora popunjavao se novim i sve mlađim osobama, a i sastav se mijenjao.

Uredništvo i Uprava: Zagreb, Trg Kralja Tomislava 21. Izdaje Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, Trg Kralja Tomislava 21. Tiskara »Epoha«, Zagreb, Radićeva 26.

U broju 10 (1968.) unesen je u impressum sljedeći novi podatak: »Časopis Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije ‘Kršćanska sadašnjost’, Zagreb, Marulićev trg 14. Izdaje: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda«. Dakle, u Svescima je prvi put zabilježeno ime Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije. Naime, u veljači te godine nadbiskup Franjo Šeper osnovao je novu izdavačku kuću: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« i povjerio je pokretačima časopisa »Svesci Kršćanska sadašnjost«. Centar je uz Sveske nastavio pokretati nove časopise i izdavati nove knjige.

Budući da su se biblioteka Dokumenti i časopis Svesci, sada uređivali u novoj instituciji, a ostali kao izdanja HKD sv. Ćirila i Metoda, Kršćanska sadašnjost je stupila u pregovore s Društvom i postigla sporazum da s brojem 15, rujan-listopad 1969., preuzme izdavanje svoje biblioteke Dokumenti i svojega časopisa Svesci, od kojeg je i dobila ime i s kojim je sve i krenulo.

Prvi broj Svezaka (siječanj 1967.) donosi: Riječ kardinala Šepera, Riječ redakcije, niz teoloških članaka i »Lirutgijsko-pastoralni prilog«. U tom prilogu objavljivana su tumačenja nedjeljnih i svetačkih liurgijskih čitanja. Taj prilog će se objavljivati do kraja 1967.

Pokretači i urednici osmislili su Sveske kao pomagalo hrvatskim čitateljima da barem kroz prijevode na hrvatski jezik upoznaju istaknute svjetske teologe, njihove novije kršćanske ideje i teološke časopise u kojima su ih objavljivali, a što im je desetljećima totalitarna diktatura onemogućavala. Također su nastojali postići da se i hrvatski teolozi i mislioci bez cenzure izraze o domaćim suvremenim teološkim i društvenim činjenicama i idejama. Tko prolista objavljene brojeve časopisa, lako će se uvjeriti da je to postignuto. Hrvatski čitatelji su tako mogli čitati kako misle kršćanski teološki velikani: Chenu, Congar, De Lubac, Guardini, Rahner, Häring, Schillebeeckx, Ratzinger, Küng, Metz, Schönenberg, Kasper, Lehmann, Pannenberg, Bultmann, Barth, Moltmann i dr.

Međutim, Biskupska konferencija Jugoslavije (BKJ) je na svom zasjedanju u jesen 1971. oštro ukorila uredništvo Svezaka zbog objavljivanja prijevoda nekih članaka (ne navodeći s kojim se naslovima, idejama i autorima ne sla-

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

že) pa je uredništvo, iz obzira prema biskupskom autoritetu, odmah nakon broja 19–20 (1971.), časopis zaustavilo. Biskupski ukor se vremenski poklopio s udarom na »Hrvatsko proljeće«. Čitatelji su pak uporno tražili da se časopis opet pokrene. Nakon dvije godine šutnje, uredništvo je odlučilo oživjeti Sveske. Odgovornim urednikom ostao je Tomislav Šagi-Bunić, a glavnim urednikom imenovan je Stipe Bagarić.

Kako bi se premostio prekid, objavljen je četverobroj 21– 24 (1972./73.). Međutim, od tog broja pa do broja 37 (1980.) nisu više objavljivana imena članova Uredničkog vijeća. Tek u broju 37 (1980.) ponovno su objavljena imena članova Uredničkog vijeća i počelo se s objavljivanjem imena prevoditelja. Stipe Bagarić je bilježen kao glavni urednik do broja 44 (1981.). Od broja 45 (1982.) do broja 64 (1986./87.) ponovno je Tomislav Šagi-Bunić zabilježen kao glavni i odgovorni urednik, ali je časopis izvršno i dalje uređivao i vodio Stipe Bagarić. Međutim, u lipnju 1987. Bagariću je povjereno uređivanje AKSE, pa je od broja 65 (1987./89.) odgovornim urednikom imenovan Vjekoslav Bajsić a glavnim Tomislav Šagi-Bunić; urednicima su imenovani: Josip Turčinović, Stipe Bagarić, Mirko Mataušić i Zvonimir Bono Šagi, a izvršnim urednicima: Stipe Kutleša, Albert Turčinović i Damir Zorić. Umjesto Uredničkog odbora imenovano je, u skladu s tadašnjim propisima, Savjetodavno vijeće i Uredničko vijeće. S brojem 70–73 (1991.) glavnim i odgovornim urednikom imenovan je Zvonimir Izidor Herman, a zamjenikom glavnog urednika Stjepan Kušar. Nakon što je Herman obolio, glavnim urednikom je od broja 82–84 (1994.) imenovan Aldo Starić, a izvršnim urednikom Albert Turčinović. Od toga broja opet se ne navodi ni Savjetodavno ni Uredničko vijeće. Časopis se održao sve do broja 106 (2001.), kad je opet zamro.

U časopisu su zbog veće preglednosti već od broja 2 (veljača–ožujak 1967.) u sadržaju, nakon temeljnih članaka, naznačene sljedeće rubrike: Riječ i oblik, Znakovi i gibanja, Knjige i ljudi, Odjeci i refleksije. Te rubrike će ostati stalne, a neke će postati nazivi pojedinih izdavačkih biblioteka Kršćanske sadašnjosti.

U broju 10 (1968.) pojavila se kritička rubrika »Mi škarama, vi vagom«, u kojoj su objavljivani kratki citati iz drugih vjerskih listova. Izabirani su oni tekstovi koji su bez dodatnih tumačenja pokazivali apsurdnu i komičnu stranu njihovih stajališta.

Amblem Kršćanske sadašnjosti, što ga je izradio slikar Vlado Kuharić, prvi put je objavljen u broju 2 (1967.). Amblem prikazuje bijeli put u obliku

ispruženog slova S kroz crno polje. Iznad puta lebdi knjiga koja s putom tvori križ. U lijevom uglu su bijela početna slova KS. Kasnije će, u broju 33 (1979.) biti objavljen preoblikovani amblem što ga je izradio Vlado Rozijan. Ovaj put je kvadratno polje bijele boje. Na lijevoj strani polja smještena su izdužena crna slova KS, pa se prostor između njih, s pomoću jedne točke, koja naznačuje oko, pretvorio u ribu – IHTIS.

U spomenutom broju 2 (veljača–ožujak 1967.) Ante Starčević je dao novu vanjsku opremu s dinamičnim crno-bijelim krugovima, koja će ostati do desetog broja. U tome je broju također zabilježeno da ga je tehnički uredio Josip Turčinović, a po grafičkom rukopisu očito je da je on tehnički uredio i prvi broj. U 3. broju objavljene su grafike Ksenije Suljajev. U broju 4–5 zabilježeno je da ga je grafički uredio Josip Turčinović, a da je pomoćni grafički urednik

Ksenija Suljajev, koja je izradila i znakove za rubrike. Od broja 6 (1967.) Ksenija Suljajev radi kao grafička urednica i ostaje do broja 16 (1969.). Od broja 12 (1968.) Sveske grafički oblikuje Vladimir Rozijan.

Urednici Svezaka nastojali su na stranicama časopisa iskazati odnjegovan likovni ukus. To su potvrdili svježim grafičkim prijelomom i predstavljanjem hrvatskih likovnih umjetnika raznolikih likovnosti, onih posve afirmiranih i onih kojima se zrelost tek počinjala priznavati. Mnogi su umjetnici bez ustezanja dali fotografije svojih radova, iako za to nisu dobili ni pare i usprkos tome što otisci u časopisu nisu bili tehnički zadovoljavajući. Zahvaljujući njihovoj darežljivosti i skromnosti, Svesci su dobivali na ljepoti i vrijednosti. Tako su u broju 4–5 (1967.) objavljene grafike slikara Ive Dulčića, u broju 9 (1968.) slikara Josipa Bifela. S brojem 10 (1968.) Svesci su dobili novu naslovnu stranicu u izradbi Tomislava Lerotića. Ime časopisa je dignuto do gornjeg ruba a gotovo cijela stranica je bila prazna. Ubrzo je ispunjena popisom naslova najvažnijih članaka u datom broju. U istom broju objavljene su ilustracije kipara Ante Starčevića. U broju 11 (1968.) objavljene su ilustracije slikara Josipa Resteka, u broju 13 (1969.) glagoljaške ilustracije Branka Fučića, u broju 14 (1969.) ilustracije slikara Zlatka Šulentića, u broju 15 (1969.) ilustracije slikara Ive Režeka, u broju 16 (1969.) ilustracije slikara Brune Bulića, u broju 17–18 (1970.) po jedna ilustracija sljedećih umjetnika: Jurja Dobrovića, Julija Knifera, Ivana Lackovića Croate, Branka Ružića, Ede Murtića, Šime Vulasa, Ivana Picelja, Borisa Dogana i Josipa Vanište, povodom članka Dubravka Horvatića »Hrvatsko poslijeretno slikarstvo i kiparstvo«; u broju 35 (1979.)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

ilustracije slikara Josipa Martinka, u broju 36 (1979.) ilustracije kiparice Maje Krstić Lukač, u broju 41 (1981.) ilustracije slikara Zdravka Ladiša, u broju 42 (1981.) ilustracije kipara Ratka Peraića, u broju 44 (1981.) ilustracije slikarice Lele Končar Peraić, u broju 46 (1982.) vinjete Marijana Grdašića, u broju 53 (1984.) ilustracije medaljara Zdravka Brkića, u broju 55 (1984.) ilustracije kipara Josipa Marinovića, u broju 56 (1984.) ilustracije slikara Josipa Pavlovića, u broju 57 (1985.) ilustracije kipara Krune Bošnjaka, u broju 59 (1985.) ilustracije slikara Vasilija Josipa Jordana, u broju 59–60 (1985.) ilustracije slikara Dalibora Jelavića, u broju 61 (1986.) ilustracije slikara Ante Rašića, u broju 62 (1986.) ilustracije kiparice Marije Ujević Galetović, u broju 63 (1987.) ilustracije slikara Hame Čavrka.

Ugled Svezaka u domovini i u inozemstvu oslikava i činjenica da je Međunarodni teološki časopis Concilium već 1967. poslao uredništvu Svezaka ponudu da se pridruži uredništvima iz ostalih naroda i pokrene hrvatsko izdanje. Uredništvo Svezaka prihvaća ponudu te u broju 4–5, lipanj-kolovoz 1967., objavljuje oglas kojim poziva čitatelje da se jave ukoliko bi željeli biti suradnici i pretplatnici Conciliuma. Na vijest o povoljnim odjecima doputovao je u Zagreb glavni tajnik Conciliuma o. Mark Vanhengel OP i s uredništvom Svazaka dogovorio pokretanje hrvatskog izdanja. Čak su bili određeni i članovi redakcije hrvatskog izdanja, a za glavnog urednika bio je izabran dr. Tomo Vereš OP. Bila je napravljena i maketa časopisa. Ali iz poslušnosti kardinalu Šeperu, koji se usprotivio projektu, izdavanje je obustavljeno.

Poslije toga Kršćanska je sadašnjost prihvatila poziv za članstvo u Međunarodnom teološkom časopisu Communio. S brojem 25–26 (siječanj 1975.)

Svesci dopunjuju svoje ime i ono glasi Svesci­ Communio. Od tada se objavljuju po tri ili barem dva članka birana iz raznih nacionalnih izdanja Communia. Stranice na kojima su se nalazili ti članci bile su posebno označene.

(Vidi u ovom zborniku: Adalbert Rebić, Međunarodna suradnja Kršćanske sadašnjosti, osobito preko časopisa »Svesci-Communio«.)

uP oznajmo b ibliju – materijal za biblijski seminar i vir

Prvi broj objavljen je u listopadu 1966. Izdaje Nadbiskupsko bogoslovsko sjemenište, Zagreb, Kaptol 29. Umnoženo vlastitim ciklostilom. Glavni urednik: J. Romildo Lovrić. Odgovorni urednik: o. Bonaventura Duda.

Od broja 2/1966. izdavači su Salezijanci, Zagreb, Omiška 10, bilten se umnožava njihovim ciklostilom, a od broja 1/1967. Salezijanski inspektorat, Zagreb, Omiška 10.

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« preuzima časopis od broja 8/1968. Od tada časopis nosi podnaslov: Materijal za susret s biblijskom porukom. Glavnim urednikom postaje dr. Bonaventura Duda, odgovornim dr. Vjekoslav Bajsić. Umnožava se ciklostilom Centra KS.

Bilten je zamro u 5. godini izlaženja s brojem 19–20/1970., ali je kasnije prerastao u ilustriranu biblijsku reviju, formalno Kanin prilog, s naslovom Vrijeme i Riječ (VIR). Broj 1 objavljen je godine 1974. Revija je na zahtjev crkvenih vlasti obustavljena već u 2. godini izlaženja, s uskrsnim (tro)brojem 1975.

(Vidi u ovom zborniku: Ivan Dugandžić, Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti.) s vjedočenje – g rađa i P ogledi

Prvi broj objavljen je u lipnju 1968. Izlazi povremeno. Izdaje: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, Marulićev trg 14. Odgovorni urednik: Dr. Vjekoslav Bajsić.

Uređuje (uz pomoć skupine Centra KS) Stipe Bagarić. Umnožava se ciklostilom, najprije Rkt. Župnog ureda bl. Marka Križevčanina, Zagreb, Selska c. 91, a kasnije onim Centra KS.

Izdavači su željeli da se u tom obliku objavljuju oni tekstovi koji su zanimljivi i poticajni samo užem krugu vjernika, pa makar izazivali rasprave i sporenja.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

U biltenu se najčešće objavljivao samo jedan članak, važan zbog svoje aktualnosti.

Tekstovi su bili razvrstavani u sljedeće nizove: Perfectae caritatis, Ministerium, Kršćanski svijet, Brak i obitelj, Ličnosti i pokreti, Perspektive, Pastoral, Sociologija i pastoral, Crkva i ekonomija, Ekumenizam. Sa 106. brojem 1977. bilten je utrnut.

Objavljeni su sljedeći naslovi:

1/1968. Tomislav Šagi-Bunić , Obnova redovničkog života kako ju je zacrtao II. vatikanski koncil

2/1968. Bernhard Häring CSSR , »Discant in caritate firmari«

3/1968. G. P. Dwyer, birmingemski nadbiskup (Engleska), Svećeničko vijeće

4/1968. François Marty, remski nadbiskup, Autoritet i poslušnost u Crkvi

5/1968. Karl Rahner, Otvoreno pismo o celibatu , preveo: Josip Badalić DI

6/1968. Biskupi Holandije, Nizozemski katolicizam

7/1968. J. F. O. Sulivan , Katolički bračni drugovi i problem steriliteta

8/1968. Stipe Bagarić , Martin Luther King i revolucija nenasilja

9/1968. Augustin-Maurice Cocagnac OP, Maritain i Koncil

10/1968. Stipe Bagarić , Što sa sjemeništarcima – Seminar u Đakovu o suvremenom odgoju svećeničkih kandidata

11/1968. J. Hangouet CSSR , Poboljšati komunikaciju u zajednici

12/1968. Stipe Bagarić , Katehizirati za zajednicu – Simpozij u Lužnici

13/1968. Franjo Zenko, Emanuel Mounier

14/1968. Zvonimir Šagi Bono, Župa u fragmentima misli i prakse

Perfectae caritatis – 1

Ministerium – 1

Ministerium – 2

Ministerium – 3

Ministerium – 4

Kršćanski svijet – 1

Brak i obitelj – 1

Likovi i pokreti – 1

Ličnosti i pokreti – 2

Ministerium – 5

Perfectae caritatis – 2

Perspektive – 1

Ličnosti i pokreti – 3

Pastoralna sociologija – 1

15/1968. Marija Grgić , Merz o liturgiji – Prigodom 40-godišnjice smrti

16/1968. Svakodnevne migracije i »Dnevne župe« u Parizu , prevela: Biserka Grabar. Blaž Tota, Neka zapažanja o problemima pastoralnog rada na selu

17/1968. Th. Leonard, Holandski katekizam , preveo: Josip Kolanović

18/1968. Željko Jurak , Neki naročiti problemi današnjeg župnika u predgrađu

19/1968. Vjekoslav Bajsić , Kako u sjemeništu sprovesti postepeni dodir sa svijetom i obraniti sjemenište i bogoslove od zla duha u svijetu

20/1968. Kako početi bračni život – Povjerljivo svjedočanstvo jedne mlade obitelji. Mišljenja skupine mladih o prethodnom tekstu nakon što im je pročitan na duhovnim vježbama

Ličnosti i pokreti – 4

Pastoralna sociologija – 2

Perspektive – 2

Pastoralna sociologija – 3

Ministerium – 6

Brak i obitelj – 2

21/1968. Karl Rahner, Redovnički posluh Perfectae caritatis – 3

22/1969. Biskupska konferencija Francuske, Izvještaji izloženi na plenarnoj skupštini u Lourdesu 8. –15. studenoga 1967

23/1969. Msgr. Marty pred pitanjima vjernika – na francuskoj radiostanici RTL izravno odgovara na pitanja vjernika

24/1969. Vjekoslav Bajsić , Teološka situacija i razina teološke izgradnje svećenika kod nas

25/1969. Francuska BK , Misionarski zadaci i francuski kler 1967. – Izvještaj tuluškog nadbiskupa Guyota

26/1969. Francuska bk , Misionarski zahtjevi i redovnice – Izvještaj autunskog biskupa Le Bourgeoisa

27/1969. Francuska bk , Misionarski zahtjevi i apostolat laika

28/1969. Francuska bk , Misionarski zahtjevi i kršćanske institucije – Izvještaj lionskog nadbiskupa kard. Renarda

Perspektive – 3

Ministerium –7

Perspektive – 4

Ministerium – 8

Perfectae caritatis – 4

Perspektive – 5

Perspektive – 6

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

29/1969. Stanko Weisgerber DI , U traženju novog govora katehizacije

30/1969. Dokument iz Medelina – Latinska Amerika danas . Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić, Zadar

31/1969. Sakrament pokore danas. Preveo: Miljenko Žagar. Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić, Zadar.

32/1969. Pokorničko slavlje . Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić, Zadar

33/1969. Thomas Alexis, Religiozni smisao profanoga. Uređuje (uz pomoć Radne grupe VBŠ u Zadru) prof. Marijan Grgić

34/1970. Papa želi upoznavanje života katolika u Holandiji – Intervju M. Vanhengela s A. Casarolijem, za nizozemsku TV. – Pastoralne preporuke usvojene na 3. plenarnoj skupštini pastoralnog koncila crkvene pokrajine Nizozemske

35/1970. Emanuel Boaga , Dvije ankete o polaženju nedjeljne službe Božje

36/1970. Tomislav Šagi-Bunić , Apostolat laika je rad, a ne organizirana struktura

37/1970. Vladimir Stanković , Nedjelja iseljenika

38/1970. Rezolucije Teološko-pastoralnog tjedna 1970.

39/1970. Josip Antolović , KIM – Pokret za promicanje duhovnih zvanja

40/1970. Deklaracija 38 teologa o slobodi teološkog istraživanja

41/1970. R. Adolfs, Između integrizma i katolicizma, (preveo: Branko Ožbolt)

42/1970. Sibe Zaninović , Otvoreno pismo o. dru Tomislavu Šagi-Buniću – Odgovor T. Šagi-Bunića

43/1970. Matija Vlahovec , Kolegijalitet u Crkvi

44/1970. Kanadska bk , Novo shvaćanje sakramenta pokore

Perspektive – 7

Pastoral –1

Pastoral – 2

Liturgija – 1

Pastoral –3

Kršćanski svijet – 3

Pastoral – 3

Perspektive – 8

Pastoral – 4

Sociologija i pastoral – 5

Ministerium – 9

Kršćanski svijet – 2

Kršćanski svijet – 3

Perspektive – 9

Perspektive – 9 (10)

Pastoralna sociologija – 5

45/1970. Sibe Zaninović , Refleksija na »Nekoliko riječi za razmišljanje« – Odgovor T. Šagi-Bunića, Jesam ili nisam priznao?

46/1970. Smiljana Rendić , O jednoj lijepoj rečenici. Dodatak razmišljanju o apostolatu laika kod nas

47/1970. Otvoreno pismo zadarskih vjernika Biskupskoj konferenciji Jugoslavije

48/1970. Smiljana Rendić , Između mnoštva taborića

49/1970. Zadarski vjernici, Otvoreno pismo g. Marijanu Oblaku

50/1970. Vinkovački vjernici, Otvoreno pismo preuzvišenom g. Stjepanu Bäuerleinu

51/1970. Sibe Zaninović , Moja posljednja riječ – Osvrt T. Šagi-Bunića

52/1971. Papa Pavao VI ., Papa ima povjerenja u Ujedinjenje Nacije

53/1971. A. Zamuda – G. Biršić , Na čemu smo poslije »Okruglog stola«?

Perspektive – 11

Perspektive – 9 (12)

Perspektive – 10 (13)

Perspektive – 12 (14)

Perspektive – 13 (15)

Perspektive – 14 (16)

Perspektive – 15 (17)

Kršćanski svijet – 4

Perspektive – 16 (18)

54/1971. Emil Pin, Svećenik u suvremenom društvu Ministerium – 9

55/1971. Rezolucije Teološko-pastoralnog tjedna 1971.

56/1971. Vjernici iz Vinkovaca razgovarali s biskupom u Đakovu

57/1971. Blaž Tota, Neki detalji koje župnik treba raditi

58/1971. Sandro Magister, Novo vino u starim mješinama

59/1971. Trpimir Stjepan Grmec , Vjera – Biblija – teologija

60/1971. Vjekoslav Sučić , Povijesni osvrt na pastoralnu situaciju u Rijeci 1971.

61/1971. Synaxis, Nadbiskup i svećenici u Rijeci 1971.

62/1971. Matija Žgela, Prikrivena akcija Svećeničkog tjedna

Perspektive – 17 (19)

Sociologija i pastoral – 6

Sociologija i pastoral – 7

Kršćanski svijet –5

Perspektive – 18 (20)

Kršćanski svijet – 6

Kršćanski svijet – 7

Perspektive – 19 (21)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

63/1971. Luka Vincetić , U znak prosvjeda ostavka na službu župnika

64/1971. Tomislav Šagi-Bunić , Neki sadašnji problemi Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu

65/1971. Na čemu smo poslije »Okruglog stola«?, II

66/1971. Bono Zvonimir Šagi, Konkretna ostvarljivost ili turizam u rezolucijama Svećeničkog tjedna u Zagrebu 1971.

67/1971. Tomislav Šagi-Bunić , Najnovija teološka gledišta na svećeništvo

68/1971. Karl Neuber, Zajednica bez župnika

69/1971. Lazar Krmpotić , Episkopat se vidno zatvara u se. Koncilska obnova u nas danas

70/1971. Tomislav Šagi-Bunić, Teološki aspekti suvremene krize svećeništva

71/1971. Svijetao primjer kako se voli čovjeka – Umro konjički župnik fra Bruno Ćesić

72/1971. Ljiljana Matković , Treba li biti zadovoljan sa sadašnjim položajem žene u Crkvi?

73/1972. Kongres biskupskih delegata za zvanja

74/1972. Sedam kapelana kanoniku Čekadi

75/1972. Poravnanje svećeničkih prihoda – prikupljanje novca jedno, a pravična raspodjela drugo

76/1972. Slavko Gabud, Svećenik mali, ali svakako propali feudalac

77/1972. Misije bez naivnih pričica

78/1972. Jasna Gali, Spontane grupe – pokret u Crkvi

79/1972. Biskupi za razvoj svijeta i Crkve

Ministerium – 9

Perspektive – 20 (22)

Perspektive – 21 (23)

Perspektive 22 (24)

Perspektive – 23 (25)

Perspektive – 24 (26)

Perspektive – 25 (27)

Ministerium – 10

Kršćanski svijet – 8

Perspektive – 26 (28)

Ministerium – 11

Ministerium – 12

Crkva i ekonomija – 1

Crkva i ekonomija – 2

Kršćanski svijet – 8 (9)

Kršćanski svijet – 9 (10)

Kršćanski svijet – 10 (11)

80/1972. Rezolucije Teološko-pastoralnog tjedna 1972. Sociologija i pastoral – 6

81/1972. Jan Wilebrands , Ekumenska situacija 1969. –1970.

82/1972. Janko Torbar, Smisao i dimenzije pothvata doktora Čedomila Čekade

Ekumenizam – 1

Perspektive – 27 (29)

83/1972. Manifest trideset trojice protiv rezignacije koja je zahvatila Crkvu

84/1972. Bonaventura Duda, Dan zvanja – dan crkvenih službi

85/1972. Vittorino Joannes, Pismo kršćanima Rima

86/1972. Misionar radnicima nezaboravan – Smrt fra Zlatka Ćorića

87/1973. Religija na Trećoj konferenciji SKJ (priredio: Stipe Bagarić)

88/1973. Molitva u kršćanskoj zajednici – Izvještaj s Teološko-pastoralnog tjedna 1973.

89/1973. Matija Vlahovec , Klerom uokvirena svećenička služba

90/1974. Tomislav Šagi-Bunić , Dogmatski aspekti obnove sakramenta krsta

91/1974. Međunarodna teološka komisija , Jedinstvo vjere i teološki pluralizam

92/1974. Ivo Cisar, Novije diskusije o povijesti Kristova uskrsnuća

Perspektive – 28 (30)

Ministerium – 13

Kršćanski svijet – 11(12)

Ličnosti i pokreti – 5

Perspektive – 29 (31)

Kršćanski svijet – 11

Ministerium – 14

Ministerium – 15

Kršćanski svijet – 12

Perspektive – 29 (32)

93/1974. Franz Mussner, Povijesni Isus i Krist vjere Perspektive – 30 (33)

94/1974. A. Lang, Uskrsnuće Kristovo Perspektive – 31 (34)

95/1974. Dom Joseph Lemarie, Čudesna razmjena Perspektive – 32 (35)

96/1974. Šutnja – stupanje u samokritičku refleksiju

97/1974. Tomislav Šagi-Bunić , Problem evangelizacije u našim uvjetima

98/1974. Četvrta sinoda biskupa

99/1974. Dr. Niko Kličan , Evangelizacija i suvremeni svijet

100/1974. Evangelici o evangelizaciji

101/1975. J. Medved – Lj. Čavlek , Nacrti statuta župe i župskih vijeća ili oživotvoriti župsku zajednicu

102/1975. Bono Zvonimir Šagi, Izrađivanje kršćanske zajednice u gradu

Perspektive – 27 (36)

Perspektive – 28 (37)

Perspektive – 35 (38)

Perspektive – 36 (39)

Perspektive – 37 (40)

Perspektive – 38 (41)

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

103/1975. D. Giovenale Dho SDB , Suradnja i dijalog između poglavara i redovnika u odgojnoj zajednici

104/1976. Tomislav Šagi-Bunić , Sakrament pokore – Dokumenti crkvenog učiteljstva

105/1977. Statut Biskupske konferencije Jugoslavije

106/1977. Statut Njemačke biskupske konferencije. Statut i poslovnik Francuske biskupske konferencije

Perspektive – 39 (42)

Dakle, Svjedočenje je izlazilo 10 godina. Autori su većinom hrvatski, ali ni univerzalno kršćanstvo nije zanemareno. Naprotiv. Osobito je uvažavan glas francuskih i latinoameričkih biskupa, jer se u uvjetima komunističke diktature od njih moglo zaista mnogo učiti. Vidljivo je da tehničko bilježenje nizova nije bilo pažljivo. To posebice vrijedi za niz Perspektive. Stoga je u zagradama naveden broj koji bi stvarno trebao biti zapisan. Naime, urednik Stipe Bagarić je istodobno radio kao novinar-urednik u AKSI od 1970. i kao glavni urednik Svezaka od 1973. do 1978., a često i kao dostavljač.

e ffatha – bilten za časne sestre

Prvi broj je objavljen u travnju 1969. Izdaje Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Odgovorni urednik: dr. Vjekoslav Bajsić. Uređuju ga časne sestre uz pomoć Stipe Bagarića OP. Od br. 3 sastavljeno je uredištvo od samih redovnica, kojemu je najprije glavna urednica bila s. Teofila Funes, a nakon nje s. Mariangela Žigrić. Prvi su brojevi umnožavani ciklostilom Centra KS, a sljedeći su tiskani.

Donosio je članke domaćih i inozemnih autorica i autora o pokoncilskoj obnovi ženskih redovničkih zajednica. S petim brojem Kršćanska sadašnjost ga predaje Uniji viših redovničkih poglavarica Jugoslavije (UVRPJ), želeći na taj način potaknuti redovnice da u našoj Crkvi same rukuju instrumentom za njihovu što osobniju suradnju u koncilskoj obnovi. Izišlo je 20 brojeva. Odlukom Unije VRPJ godine 1973. list je ugašen.

s lužba r iječi

Časopis za pomoć propovjednicima. Pokrenut u Zadru 1969. (Vidi u ovom zborniku: Ante Močibob, Služba Riječi – vrijeme, ljudi i značenje .)

aksa

( a ktualnosti k ršćanske sadašnjosti)

Tjedni bilten informativne agencije Kršćanske sadašnjosti. Prvi broj objavljen je 11. travnja 1970. Izdaje: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«. Odgovorni urednik: dr. Vjekoslav Bajsić. Glavni urednik: Stjepan Trpimir Grmec od broja 1(1970.) do br. 38(438), 22. 11. 1978. Drugi je član redakcije stalno bio Stipe Bagarić. Nakon Grmecova odlaska u inozemstvo nije bilježeno ime glavnog urednika, nego je ostalo naznačeno da bilten uređuje Urednički odbor. Stvarno su agenciju vodili i bilten uređivali Valent Vuk i Stipe Bagarić. Od broja 19(782), 10. 05. 1985. i dalje bilten uređuje Urednčki odbor a glavnim i odgovornim urednikom imenovan je Valent Vuk. Na tom položaju je ostao do broja 21(888), 29. 05. 1987. Tada je s brojem 22(889), 05. 06. 1987. glavnim i odgovornim urednikom imenovan Bono Zvonimir Šagi, a poslove je izvršavao član Uređivačkog odbora Stipe Bagarić.

Bilten je sadržavao sljedeće dijelove: Domaće vijesti, Pregled tiska, Iz Crkve po svijetu, Prilozi (cjeloviti dokumenti).

Domaće vijesti bilježile su važne događaje u životu i djelovanju Katoličke crkve na cijelom prostoru tadašnje države. U biltenu su objavljivane i vijesti o postupcima narodnih vlasti, bilo pozitivnim bilo negativnim, prema vjerskim zajednicama ili pojedinim vjernicima. Kao događaji bilježila su se imenovanja biskupa, nuncija, izbori provincijala i provincijalki, pastoralni pothvati pojedinih biskupija, župa, skupina i pojedinaca, umjetnička i građevinska dostignuća, zasjedanja Biskupske konferencije Jugoslavije, teološko-pastoralni tjedni, katehetske škole, podjele diploma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima te na visokim bogoslovnim školama, po-

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

stignuća doktorata, izbori dekana fakulteta, održavanja tribina, predstavljanja knjiga, pastoralne i katehetske inovacije, inicijative institucija ili skupina vjernika, međukonfesionalna suradnja, hodočašća. Donosile su se vijesti o katolicima iz svih republika, o pravoslavnima, o protestantskim zajednicama, o židovskim i o muslimanskim zajednicama. Donosile su se vijesti i o smrti istaknutih pojedinaca, o stradanjima vjernika pojedinaca, skupina ili vjerskih ustanova od ateističkog totalitarnog režima i njegovih institucija, o povremenim sudskim progonima pojedinih osoba i vjerskih informativnih sredstava. Donosile su se i vijesti o izjavama državnih i partijskih funkcionara o vjerskim zajednicama, pojedincima i temama, o kontaktima i službenim susretima.

Pregled tiska bilježio je sav sadržaj svakog broja sviju vjerskih listova i časopisa bez obzira na naciju i konfesiju, a iz režimske štampe samo ono što je bilo vezano uz religijski sadržaj, bili to napadi na vjerske predstavnike, sadržaje, informacije, bili intervjui u kojima se doticala religija, bili komentari o vjerskim događajima ili izjavama.

U rubrici Iz Crkve po svijetu donosilo se obilje vijesti o djelovanju rimskog biskupa, Svete Stolice, papinim putovanjima, napetostima i sporovima s crkvenom vlašću u Crkvi, uspjesima i progonima Crkve, inicijativama i teološkim idejama u drevnim i novim crkvenim pokrajinama, o zauzimanju crkvenih skupina i crkvenih poglavara za ljudska prava u nedemokratskim režimima.

U Prilozima su objavljivani važni govori crkvenih ili državnih predstavnika, cjeloviti intervjui istaknutih osoba, službena priopćenja, sve propovijedi nadbiskupa Kuharića na spomen-dan nadbiskupa Stepinca, razne deklaracije i rezolucije, govori državnih i crkvenih predstavnika na novogodišnjim primanjima, govori papa i jugoslavenskih veleposlanika prigodom predaja vjerodajnica i dr.

Agencija je prve tri godine izdavala mjesečni bilten i na njemačkom jeziku samo s domaćim vijestima i dokumentima. Agencija je stekla ugled pouzdanog i točnog informatora, tako da je predsjednik Međunarodne mariološke akademije Karlo Balić izabrao uredništvo AKSE da mu bude Tiskovni ured za vrijeme Međunarodnog mariološkog kongresa u Zagrebu, od 6. do 14. kolovoza 1971. Za vrijeme kongresa izdavani su dnevni bilteni na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku. Izišlo ih je deset.

Agencija je glavninu vijesti prikupljala tako što su njezini urednici i suradnici, najčešće članovi TDKS-a, prisustvovali događajima i o tome pisali vijesti, što je primala dopise od organizatora i sudionika događaja. Velik dio vijesti je prikupljala i praćenjem emisija Radio Vatikana, prevođenjem vijesti iz KNA (Katholische Nachrichten-Agentur), KIPA-e (Katholische Internazionale Presseagentur), ICI (Informations catholiques internationales), Documentation catholique, L’Osservatore Romano.

Agencija nije prekidala rad ni preko ljetnih praznika, iako nije imala ni prikladnog prostora ni potrebne opreme ni dovoljno ljudi. Selila se više puta, a to je uzrokovalo da se arhiv nije dobro očuvao. Prostorije su redovito bile takve da je cijelo vrijeme rada bila nužna umjetna rasvjeta, a kroz prozorčić se vidio tek komadić neba. Prvih mjeseci su sami urednici ciklostilom umnožavali stranice, a svi prisutni, čak i trojica osnivača, sudjelovali su u ručnom slaganju primjeraka.

Naklada biltena bila je nešto veća od tisuću primjeraka. Nabavljali su ga biskupski ordinarijati, redovnički provincijalati, dekanati bogoslovnih fakulteta i visokih bogoslovnih škola, samostani, poneki župnici, redakcije socijalističkih agencija, novina i časopisa, uredi vjerskih komisija, partijskih komiteta i vladinih sekretarijata u SR Hrvatskoj. Bilten su nabavljale i vjerske institucije drugih kršćanskih konfesija i drugih religija.

Postojala je želja u Kršćanskoj sadašnjosti da AKSA preraste u agenciju Biskupske konferencije. Poduzeti su i koraci da se to realizira. U tu svrhu pokrenuti su i sastanci s ostalim katoličkim izdavačima. I doista, ostale katoličke izdavačke kuće su se odazvale pozivu na dogovor o tom prijedlogu u proljeće 1989., ali su odustale kad su zbrojile koliko bi i one morale uložiti da bi se uspostavila normalna zajednička agencija s primjerenim brojem novinara, opreme i prostorija i potrebnih financija.

S raspadom Jugoslavije i propašću komunističkog poretka nestale su brojne institucije koje su tražile AKSU, politička samoizolacija Srbije i njezina ratna agresija na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu posve su smanjili broj korisnika AKSE.

Kršćanska sadašnjost je nastavila sa svojim malobrojnim snagama i oskudnim financijama održavati agenciju i izdavati bilten do kraja 1991. U jesen te godine bilo je očito da se dalje ne može. Naklada se smanjila na par stotina primjeraka, pretplata se posve smanjila, pa je u drugom polugodištu

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

1991. bilten objavljivan tek jedanput mjesečno. Posljednji broj nosi oznaku 34 (1108), prosinac 1991.

Dakle, agencija je izdala 1108 biltena samo na hrvatskom jeziku, plus one na njemačkom i one dnevne za vrijeme Mariološkog kongresa.

U međuvremenu je Hrvatska biskupska konferencija ipak osigurala novce, prostor i dostatne snage za osnivanje svoje agencije pod nazivom IKA (Informativna katolička agencija). Nova agencija radi po uzoru na AKSU, ali u neusporedivo povoljnijim uvjetima.

k ana – kršćanska obiteljska revija

Prvi broj objavljen je 1. lipnja 1970.

(Vidi u ovom zborniku: Albert Turčinović, Kana, Vrijeme i Riječ .)

vir – v rijeme i riječ

Prvi broj objavljen je u travnju 1974., a posljednji je uskrsni broj 1975.

(Vidi u ovom zborniku: Albert Turčinović, Kana, Vrijeme i Riječ ; Ivan Dugandžić, Biblija i prateća biblijska djela u Kršćanskoj sadašnjosti .)

b ilten – g lasilo t eološkog društva

» k ršćanska sadašnjost«

Izišlo je pet brojeva: br. 1, Zagreb, 1977.; br. 2, 1978.; br. 3, 1979.; br. 4, 1982.; br. 5, 1983.–1986. Umnoženo ciklostilom. Donosi službene dokumente Društva, službene izvještaje predsjednika, Središnjeg odbora, Izvršnog odbora, komisija, popise izdanja, održanih tribina, napravljenih audiovizualnih radova i popise periodike.

l istić – liturgijsko- P astoralni listić

Tjednik za obnovljenu liturgiju.

(Vidi u ovom zborniku: Mirko Mataušić, »Liturgijsko-pastoralni listić« – njegovo mjesto i značenje) t eološki četvrtak

Tribina Kršćanske sadašnjosti pod nazivom Teološki četvrtak pokrenuta je u siječnju 1981. Voditelj je bio Stipe Bagarić. Tribina je održavana u prostorijama Kršćanske sadašnjosti na Marulićevu trgu 14. Voditelj je pronalazio predavače, s njima dogovarao teme i datum predavanja, brinuo se za njihov smještaj, ukoliko su trebali noćiti u Zagrebu, dostavljao im skromni honorar i eventualne putne troškove. Budući da Kršćanska sadašnjost nije raspolagala s konferencijskom dvoranom, voditelj tribine je priređivao »salon« (najveću prostoriju) na Marulićevu trgu tako što bi rasporedio stolove, razmjestio stolice, postavio razglas, uvodio predavača, predstavio ga i moderirao razgovor i rasprave prisutnih slušatelja. Na kraju bi za sljedeći broj AKSE napisao sažetak predavanja. Sastavljao je i adresar onih koje bi trebalo obavijestiti o tribini i slao im pozive. Razgovori su u užem krugu i nakon predavanja znali trajati dugo u noć.

Nastupili su predavači sa sljedećim temama:

12.

26.

12.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

6. Ljudevit Rupčić , Demokratizacija u Crkvi i razvoj uloge laika

7. Bono Zvonimir Šagi, Urbanizacija i Crkva u Hrvatskoj

8. Luka Markešić , Perspektive religije i Crkve u samoupravnom socijalizmu

9. Jerko Fućak , Isusove parabole kao instrument dijaloga

10. Marijan Valković , Enciklika »Laborem exercens« – kontinuitet i novi naglasci

11. Stjepan Sirovec , Etika jugoslavenskih marksista

12. Marijan Jurčević , Teološki pogled na kulturu

13. Anđelko Badurina, Franjo Asiški u hrvatskoj ikonografiji

14. Šime Ivanjko, Nijanse prava u socijalističkom društvu u usporedbi s građanskim i kanonskim pravom

15. Ante Bilokapić , Hrvati u reformacijskom pokretu i protureformacijskoj obrani

16. Ante Kresina, Isus Krist i ljudska zajednica

17. Ivan Devčić , Personalizam Nikolaja Berdjajeva

18. Aldo Starić , Sakramenti – što danas znače?

19. Božidar Petrač i Neven Jurica, Kreacionistička vizija svijeta u dijelu novije hrvatske lirike

20. Dragan Kalajdžić , Pro et contra Dostojevskog

21. Geert van Dartel , Ćirilometodska ideja i svetosavlje

22. Tomislav Šagi-Bunić , Religija od jučer za svijet danas i sutra – izazovi Frankfurtskog sajma knjiga

23. Nenad Gattin, Mladen Pejaković i Tonko Maroević , Starohrvatska sakralna arhitektura

24. Ivan Kurtović i Tomislav Šagi-Bunić , Dvadeset godina Koncila – hrvatske dileme

25. Tomislav Ladan , Kako prevoditi Aristotela?

26. Vjekoslav Bajsić , Darwinov izazov teologiji

27. Ljiljana Matković-Vlašić , Laici u svjetlu Koncila – osvrt na sadašnju situaciju

26. ožujka 1981.

9. travnja 1981.

23. travnja 1981.

7. svibnja 1981.

19. studenoga 1981.

3. prosinca 1981.

17. prosinca 1981.

14. siječnja 1982.

11. veljače 1982.

25. veljače 1982.

11. ožujka 1982.

25. ožujka 1982.

22. travnja 1982.

13. svibnja 1982.

27. svibnja 1982.

10. lipnja 1982.

4. studenoga 1982.

11. studenoga 1982.

25. studenoga 1982.

16. prosinca 1982.

6. siječnja 1983.

17. veljače 1983.

28. Josip Bratulić , Kulturno-povijesno značenje hrvatskoglagoljskog misala 1483.

29. Tomislav Šagi-Bunić , Katolička crkva i nacionalizam

30. Emanuela Silva, Međunarodni pokret katoličkih intelektualaca Pax Romana (ICMICA) i njegovo mjesto u svijetu i u Crkvi

31. Mirko Mataušić , Odnos Crkve prema idejnim strujanjima u Hrvatskoj 1848.–1900.

32. Bono Zvonimir Šagi , Kreativna liturgija i kršćanska zajednica

33. Srđan Vrcan , Crkva 20 godina poslije Koncila (moje viđenje)

34. Marijan Valković , O etici i religiji

35. Ljiljana Matković-Vlašić , Ima li žena perspektivu u hrvatskoj Crkvi?

36. Vladeta Jerotić , Kriza kao šansa za obraćenje

37. Dimitrije Bogdanović , Pravoslavna duhovnost u iskušenjima našega doba – stanje pravoslavne duhovnosti u srpskome narodu danas

38. Tomislav Šagi-Bunić , Zajedništvo svetih kao model Crkve

39. Josip Turčinović, Josip Bratulić, Branko Fučić , Ćirilometodske teme danas (okrugli stol)

40. Milan Špehar, Problem Boga i vjere u djelima Miroslava Krleže

41. Nikola Milošević, Dostojevski i Berdjajev pred dilemom: kruh ili sloboda?

42. Marijan Valković i Vjekoslav Cvrlje, Mir i njegovo ostvarenje iz katoličke perspektive

43. Tomislav Šagi-Bunić , Humanizam i teandrizam II. vatikanskog koncila

44. Bono Zvonimir Šagi, Vjernička pitanja komunistima u socijalističkom samoupravnom društvu

45. Predrag Matvejević , Dijalog svjetovnosti i vjere

46. Zdenko Roter, Moderno društvo i vjerske slobode

3. ožujka 1983.

7. travnja 1983.

23. rujna 1984.

20. prosinca 1984.

14. veljače 1985.

28. veljače 1985.

14. ožujka 1985.

28. ožujka 1985.

25. travnja 1985.

9. svibnja 1985.

23. svibnja 1985.

13. lipnja 1985.

20. studenoga 1986.

27. studenoga 1986.

14. prosinca 1986.

5. veljače 1987.

5. ožujka 1987.

26. veljače 1987.

19. ožujka 1987.

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

47. Anton Stres, Portret slovenske Katoličke crkve

48. Marko Kerševan , Mogućnosti religije u Marxovoj misli i današnjoj marksističkoj praksi

49. Boris Vušković , Komunistička pitanja vjernicima u samoupravnom socijalističkom društvu

50. Atanasije Jevtić , Euharistijska ekleziologija

51. Dušan Bilandžić , Današnja društvena kriza

52. Lojze Peterle i Peter Kovačič , Iz geta ka suoblikovanju javnog prostora

53. Tomislav Šagi-Bunić , Bog Isusa iz Nazareta

54. Nikša Stančić i Dragutin Pavličević , Dnevnik – diarium Maksimilijana Vrhovca.

55. Daniel Bučan , Averoesova filozofska teologija

56. Franjo Zenko, Marginalije uz problem oproštenja u Šegedinovu tekstu »Šetnja u bolničkom vrtu«

57. Jure Juras, Strategija nenasilnog djelovanja

58. Miroslav Kurelac , Christianitas afflicta i hrvatski humanisti

59. Tomislav Šagi-Bunić , Unitatis redintegratio – 25 godina poslije

60. Okrugli stol : Nastupili: Marijan Valković, Vjekoslav Bajsić, Danijel Bućan, Franjo Zenko, Josip Turčinović, Drago Sikirić, Jure Juras, Krsto Papić, Milovan Baletić. Teme: Sadašnji trenutak našega društva – teološko razmišljanje, Gdje se i kada kršćanin može uključiti u politička gibanja? Svjetski trend – liberalizam, Međunacionalni odnosi i nacionalni programi, Iracionalno u politici, Prava građana

2. travnja 1987.

23. travnja 1987.

21. svibnja 1987.

4. lipnja 1987.

12. studenoga 1987.

26. studenoga 1987.

10. prosinca 1987.

17. prosinca 1987.

25. veljače 1988.

17. ožujka 1988.

14. travnja 1988.

26 svibnja 1988.

14. prosinca 1989.

16. studenoga 1989.

Voditelji tribine bili su kraće vrijeme Božidar Petrač i Albert Turčinović u razdoblju dok je, iz privatnih razloga, bio odsutan Stpe Bagarić. Tribina je bila zamrla u drugom dijelu 1983., a oživljena je krajem 1984. kad je Stipe Bagarić nastavio vođenje do kraja 1989. Tada je opet zamrla, ali je ponovno oživjela 2007. pod vodstvom novog voditelja Antona Šuljića, u novom prostoru – Tribinama Grada Zagreba.

Periodika u nakladi k ršćanske sadašnjosti

Kršćanska sadašnjost je bila ili jest nakladnik (dakle, ne i izdavač) sljedećih časopisa:

Bogoslovska smotra; Croatica christiana periodica; Dopisna teologija ; Ladonja (započela kao Kanin prilog, koji je prerastao u samostalni list istarskih župa); Spectrum; Pisma roditeljima; Agape (vidi u ovom zborniku: Karoly Harmath, Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Agape); Drita (vidi u ovom zborniku: Lush Gjergji, Suradnja Kršćanske sadašnjosti i Drite); Nova Prisutnost.

Da bi se uređivali i izdavali toliki časopisi, bila je potrebna požrtvovnost njihovih urednika i autora. Tko se razumije u ove stvari zna da je izdavanje časopisa financijski uvijek trošak, a iznimno je tek mali dobitak. Kršćanska sadašnjost je, uz časopise koje je sama pokrenula, prihvatila nakladništvo i onih koji od početka nisu imali druge novčane potpore, ili su im je uskratili prethodni nakladnici. Uostalom, gotovo u svim tim časopisima upravo su članovi Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost« bili pokretači, urednici i suradnici. Radilo se desetljećima u skučenim prostorijama, najčešće podrumskim. Zbog novčane oskudice, ni plaće urednika i suradnika nisu bile privlačne te je bilo teško naći primjeren broj potrebnih urednika i suradnika, pa su neki urednici uređivali i više časopisa istodobno, ali dobivali su samo jednu skromnu plaću.

Protivnici koncilske obnove u Hrvatskoj nisu podnosili taj rad niti su ga mirno gledali, nego su širili glasine kako su tolike edicije moguće samo zato jer ih financiraju neprijatelji Crkve i hrvatstva. Po njima, tako mali broj ljudi ne može napraviti toliki posao bez tajnog i obilnog financiranja.

Nisu te klevete ostale bez posljedica. Pred njima se od Kršćanske sadašnjosti odmaknuo i njezin osnivač, kardinal Franjo Šeper. Dapače, klevetnici

Informativna sredstva Kršćanske sadašnjosti

su uspjeli navesti i Biskupsku konferenciju Jugoslavije da u Đakovu godine 1982. objavi jednu nepovoljnu izjavu, koju su protivnici TDKS-a predstavljali kao osudu i zabranu TDKS-a. Ipak u BKJ je prevladao razum pa je osnovana Komisija za rješavanje stvorenih problema s TDKS-om. Napokon su biskupi 1989., na zasjedanju Konferencije, i ovaj put u Đakovu, potvrdili Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« kao zakonitu ustanovu i po crkvenom pravu. Tako je i s najvišeg crkvenog mjesta pokazano da su klevete nepravedne. No kao da ta vijest do nekih crkvenih krugova u Hrvatskoj ni do danas nije stigla.

O svim »spornim točkama« već davno su objavili jasna objašnjenja Tomislav Šagi-Bunić, predsjednik, u govoru na Skupštini TDKS-a u Samoboru 12. srpnja 1982., pod naslovom: »Naš put, pothvati, iskustva«, i Josip Turčinović, tajnik, u predavanju na »Bogoslovskoj tribini« 23. ožujka 1983. uz dvadesetu godišnjicu Drugog vatikanskog koncila, pod naslovom: »Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi«.

Klevetnici ipak ostaju pri svojim klevetama iako su sve izlike za klevetanje obeskrijepljene. Sve što je Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« radilo, radilo je istinski, jer je bilo uvjereno da je tako potrebno i ispravno. Htjelo je za Crkvu i hrvatski narod i u totalitarnom režimu učiniti sve što su mu javni zakoni i vlastite snage omogućavali, ili barem nisu izričito priječili.

Ljudi iz TDKS-a nikada nisu prihvaćali ni pomisao da bi se bilo kakvom prijevarom moglo naviještati evanđelje i svjedočiti za Krista, a članovi Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, svjesni svojih slabosti i ograničenja, ulazili su i u rizike samo zato što su htjeli pouzdano naviještati evanđelje i svjedočiti za Krista u postojećim uvjetima.

Čak i nakon intervjua kardinala Kuharića Živku Kustiću, objavljenog u Glasu Koncila 29. listopada 2000., u kojem kardinal Kuharić svjedoči u prilog ljudima iz Teološkog društva, klevetnici nastavljaju svoju priču sa svojom starom prljavštinom. Uzalud im trud, jer to više ne može naškoditi onim našim velikanima koji su u radu prerano izgorjeli, ali uživaju najveće odlikovanje u koje su vjerovali: gledaju licem u lice Onoga kojemu su služili.

Očito je da su ljudi iz Kršćanske sadašnjosti svojim radom ispunili smisao podnaslova koji su bili izabrali za svoju ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije.

Kršćanska sadašnjost i hrvatska inozemna pastva

Pišući u Hrvatskoj reviji u svesku 4 od prosinca 1981. godine esej o Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost«, autor pod pseudonimom Fidelis romanus u pretposljednoj rečenici članka napisao je i ovo: »Po najstvarnijoj dijagnozi, to je ‘rak-rana’ na tijelu Crkve u Hrvatskoj, koja će nastaviti izgrizati zdravo tkivo Crkve, ne samo u domovini, nego i izvan nje, jer među onima koji djeluju u inozemstvu, ima mnogo pristaša tog pothvata, zahvaljujući posebno mons. Vladimiru Stankoviću i fra Bernardu Dukiću, te mladim hercegovačkim fratrima u USA.« Ova tvrdnja, koja je prepisana i u knjizi Nismo šutjeli u izdanju HKZ »MI«, Zagreb, 2004., ali ovaj put uz ime stvarnog autora, Nikole Mate Roščića, potakla me da na ovom simpoziju nešto reknem o odnosu između Kršćanske sadašnjosti i hrvatske inozemne pastve, odnosno Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, kojemu sam bio na čelu punih 30 godina, tj. od 1969. do 1999. godine. Tu ću – ne obraditi, jer za to nema vremena – nego tek nekako natuknuti tri točke: prvo, uloga Ravnateljstva i pojedinih hrvatskih dušobrižnika u širenju izdanja Kršćanske sadašnjosti; drugo, osobna uloga glavnih protagonista Kršćanske sadašnjosti u teološkom osmišljavanju inozemne pastve i formiranju hrvatskih inozemnih dušobrižnika; treće, financijsko pomaganje Kršćanske sadašnjosti iz inozemstva.

1. š irenje izdanja k ršćanske sadašnjosti u i P utem hrvatskih misija u inozemstvu

Na početku, tek usput, da se spomene, da je Hrvatska inozemna pastva na svom organizacijskom vrhuncu krajem prošlog stoljeća na svim kontinentima imala 192 župe ili misije s 250 svećenika te nešto više socijalnih radnika, pastoralnih suradnica ili katehistica, ili ukupno 518 osoba. Imao sam tu čast da, uz Božju milost i uz dopuštenje i suradnju lokalnih biskupa, u tri desetljeća sudjelujem pri osnivanju 110 misija, čega opet ne bi bilo bez velikodušnosti hrvatskih viših redovničkih poglavara i poglavarica i hrvatskih biskupa, koji su inozemnoj pastvi davali svoje članove. A usporedo s dolaskom hrvatskih misionara iz Domovine, dolazilo je i ono što je svakoj, a posebno inozemnoj, pastvi bilo toliko potrebno: katolički časopisi, katekizmi, knjige, kazete, filmovi i ostalo. Svi znamo da su se neke stvari »proizvodile« kod Glasa Koncila, a knjige i ostalo najviše kod Kršćanske sadašnjosti, jer drugih je izdavača bilo malo. Svi brojni svećenici koji su u spomenutom razdoblju došli u inozemnu pastvu navikli su u Domovini na izdanja spomenutih izdavačkih kuća, pa je bilo sasvim normalno da su s njima podržavali veze i kasnije – dakako ponešto i s drugima, posebno s onima lokalnog karaktera. Ja sam osobno svojim automobilom prevezao na tone knjiga po cijeloj Europi, i to od svih naših katoličkih izdavača, ali, prirodno, najviše od Kršćanske sadašnjosti, koja je izdavala i dosta brojna izdanja s tematikom inozemne pastve, npr. veliki zbornik Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine. A glavni je distribucijski centar u Europi bio u Frankfurtu, gdje je dugogodišnji naddušobrižnik fra Bernardo Dukić, sa svojom ekipom, desetljećima pribavljao velike količine knjiga iz Domovine i osobno ih razvozio po misijama, prirodno, najviše onih Kršćanske sadašnjosti, s kojom je više puta bio i suizdavač, npr. velikog kantuala Slavimo Boga. A za ostale kontinente treba reći ovo: Zahvaljujući razumijevanju prečasnog župnika Josipa Gjurana u Torontu, a posebno osobnom zalaganju njegova kapelana Jurice Jezerinca, Kršćanska sadašnjost je upravo k njima u Toronto slala velike količine knjiga, koje su se onda slale po cijelom sjevernoameričkom kontinentu. Čak je radi toga jednom i prof. Josip Turčinović došao u Kanadu, gdje smo na susretu s hrvatskim izdavačem iz Phoenixa u Arizoni, Ivanom Kapetanovićem, pravili planove o još većem širenju

Kršćanska sadašnjost i hrvatska inozemna pastva

hrvatske knjige među Hrvatima na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. A u Australiji su za hrvatsku vjersku knjigu iz Domovine posebno zanimanje pokazivali zagrebački franjevci u Sydneyju – koji je bio naš najjači, ne samo dušobrižnički nego i hrvatski, kulturni centar na tom kontinentu. I tu ne treba posebno naglasiti, nego samo podsjetiti da je hrvatska inozemna pastva, šireći razna izdanja iz Domovine, uz prvotni pastoralni cilj, imala i otvorenu želju i nakanu afirmacije i hrvatskog jezika među našim iseljenicima, koji su za brojne i raznovrsne edicije Kršćanske sadašnjosti imali najveće pohvale. Zato se i za hrvatsku inozemnu pastvu u onom vremenu može ponoviti tvrdnja toliko puta izrečena, ali i u kokretnom životu potvrđena: Što bi bilo od Crkve u Domovini, što bi bilo od hrvatskih katoličkih župa i misija na svim kontinentima da nije bilo Kršćanske sadašnjosti? Uostalom, tamo na sjeveru od Edmontona u Kanadi do Punta Arenasa na jugu u Čileu, od Osla u Norveškoj do Cape Towna u Južnoj Africi, od Hamburga u Njemačkoj do Karaševa u Rumunjskoj – posvuda su na oltarima kod hrvatskih misa liturgijska izdanja Kršćanske sadašnjosti!

2. u loga glavnih P rotagonista ks -a u teološkom osmišljavanju inozemne P astve

Bit ću neskroman i pozvati se na knjigu koju sam priredio prošle godine, u nizu »malog petoknjižja«, s naslovom Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu – Zapadna Europa i to na poglavlje »Studijski sastanci hrvatskih pastoralnih i socijalnih radnika Zapadne Europe«. Tu se na sedamdesetak stranica prenose izvještaji, uglavnom iz Glasa Koncila, o susretima na kojima su tamo od 1970. do 1997. djelatnici naše inozemne pastve studijski raspravljali o temama poput: Vjerski život naših radnika u inozemstvu; Svi smo odgovorni za naše iseljenike; Sadašnji trenutak hrvatske Crkve izvan domovine; Misionari moraju ostati duhovno slobodni; Nasilje prema doseljenicima u Europi; Reevangelizacija u dijaspori – i o mnogim drugim temama. Hvala Bogu da se s tom praksom nastavlja, s time da se sada u posebnim knjigama objavljuju i svi referati održani na tim studijskim susretima. Razumije se da je tijekom posljednjih četrdeset godina velik broj uglednih hrvatskih i stranih profesora teologa i

drugih stručnjaka nastupalo na tim studijskim susretima i s vrlo različitim temama (da ne spominjem skoro uvijek prisutnog i kojeg hrvatskog biskupa). Uz pohvalu i priznanje svim predavačima, ipak treba posebno izdvojiti glavne protagoniste Kršćanske sadašnjosti, a to su profesori Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić i Vjekoslav Bajsić. I kako god je istina da su djelatnici hrvatske inozemne pastve u jednom Vierzehnheiligenu kod Bamberga ili drugdje rado slušali sve predavače, ipak je dolazak nekoga od ove trojice uvijek bio poseban doživljaj. A nije to bilo samo ono što smo zvali »mini Šalata«, ili neki oblik permanentnog teološko-pastoralnog obrazovanja naših pastoralnih djelatnika, nego i susret s Domovinom i to u osobi onih koji su u to vrijeme u toj Domovini toliko značili; onih koji se nisu ograničavali samo na svoje studente teologije u Zagrebu nego su htjeli pomoći i u osmišljavanju i teološko-pastoralnom produbljivanju inozemne pastve općenito, a naše hrvatske posebno. U tom kontekstu treba se podsjetiti i na vrlo zapažene članke Tomislava Šagi-Bunića kako o našem iseljeništvu tako i o inozemnoj pastvi u Glasu Koncila Ne treba posebno podsjećati da su i mnogi drugi naši renomirani teolozi, koji su na taj način dali svoj bogati doprinos hrvatskoj inozemnoj pastvi, bili vrlo blizi Kršćanskoj sadašnjosti.

3. f inancijsko P omaganje k ršćanskoj sadašnjosti iz inozemstva

Bilo je ljudi koji su bili uvjereni da KS od naših misija u inozemstvu dobiva velik novac. Da, bio je to velik novac i to u devizama, ali ne u obliku nekih donacija, nego samo za prodane knjige. A donacije KS jest primao, ali ne od naših misija, nego od raznih poznatih i manje poznatih crkvenih i drugih ustanova u svijetu – manje-više jednako kao i druge crkvene ustanove, ne samo u našoj zemlji nego i u ostalim socijalističkim zemljama, ali sve i uvijek sa znanjem i s preporukom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Manje-više je svima bilo poznato da su se u samim počecima za KS jako zanimali u krugovima katoličkih izdavača u Austriji (posebno dr. Lehner), koji su shvatili važnost te naše izdavačke kuće. Još više je u KS-u »znak vremena« prepoznao Europaischer Hilfsfonds u Beču s jednim Bayerom, Reitzerom i Wilschowi-

Kršćanska sadašnjost i hrvatska inozemna pastva

tzem, odnosno austrijskom i njemačkom Biskupskom konferencijom, čijim novcem su oni upravljali – ali uvijek i samo uz preporuku nadbiskupa Kuharića. Godinama je KS znatna sredstva dobivao od humanitarnog odjela jednog međunarodnog trgovačkog lanca, čiji su vlasnici dobri katolici, i to za kapitalne investicije kao što je bila nabavka tiskarskih strojeva ili za neke osobito važne i skupe edicije crkvenih klasika ili kao pripomoć za edicije koje su išle u druge socijalističke zemlje – poput Ilustrirane Biblije mladih na više slavenskih jezika, ili one na albanskom za Kosovo i Crnu Goru, koje su spremno dočekale demokratske promjene u Albaniji. Za taj »kanal« pomoći nije se – po želji samog donatora – znalo u domaćoj crkvenoj javnosti, ali je svaku molbu potpisao nadbiskup Kuharić, koji je, jedini među našim biskupima, sve znao, a predstavnik tog donatora dolazio je u Zagreb incognito i sve provjeravao.

Rekoh na početku da ovu temu ne kanim »obraditi«, jer bi za prikaz poveznica između izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost i hrvatske inozemne pastve trebalo objaviti čitavu knjigu – a i više od toga. Iako su nastali novi uvjeti, te se veze nastavljaju i danas. Mogu samo poželjeti da i sadašnje vodstvo ustanove Zagrebačke nadbiskupije, Kršćanske sadašnjosti i sve strukture hrvatske inozemne pastve složno potraže nove mogućnosti suradnje za dobrobit Hrvata izvan domovine.

Istrgnute misli za nezaborav

VJEKOSLAV BAJSIĆ

TOMISLAV JANKO ŠAGI-BUNIĆ

JOSIP TURČINOVIĆ

Priredila: Stella Tamhina 1

Anton Tamarut

Svojevrstan triptih iliti trilogiju Istrgnute misli Vjekoslava Bajsića, Tomislava Janka Šagi­Bunića i Josipa Turčinovića u izdanju kuće svečarice Kršćanske sadašnjosti (1968.–2008.) priredila je Stella Tamhina, a grafički uredila i opremila Marija Jurišić. Taj osebujni teološki triptih objavljen je u nizu Metanoja, kojem je urednik otac Bonaventura Duda.

Za svaku je knjigu važno kako je opremljena, a za ove tri knjižice grafičko uređenje i oprema imaju posebno značenje, jer ono što je u njima pohranjeno mnogo je više od običnog teološkog štiva.

Naslovnice knjiga resi crvena ruža, koja upućuje na ljubav i zahvalnost prema onima kojima je posvećena. Na toplinu osjećaja, na blizak i osoban odnos prema osobama čije se misli u knjigama donose upućuju i faksimili vla-

1 Predstavljanje triju knjiga održano je u Zagrebu 22. veljače 2008. prigodom 40. obljetnice ustanovljenja Kršćanske sadašnjosti, Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije.

storučnih potpisa na naslovnici. Dakako da ti potpisi upućuju i na osobnost i neposrednost samih misli, na njihovu autentičnost i svježinu. Da je tu ljubav čvrsto povezana i s velikim poštovanjem, s tihom i smjernom udivljenošću uz svečano otisnuti naslov govori i okvir naslovnice koji podsjeća na granit, sličan onom od kojeg se često grade spomen-ploče i nadgrobni spomenici.

Uz istrgnute misli, no ne za herbarij niti za keramičku vazu, nego za um, srce i dušu – u prvom redu prijatelja – ali i svih drugih koji ljube mudrost i traže istinu; dakle, uz čudesno suvremene, žive i svježe misli slavnog trolista, knjige na početku sadrže kratko slovo Uredništva Kršćanske sadašnjosti »Umjesto predgovora« i na kraju veliku crno-bijelu fotografiju s faksimilom potpisa pojedinog mislioca, bio-bibliografski sažetak te popis djela objavljenih u Kršćanskoj sadašnjosti.

Kada knjige kao jedinstveni triptih u zajedničkoj kutiji primimo u ruke pa ih zatim izvučemo van i stanemo svaku zasebno listati, lako nam se mogu oteti s usana riječi: Svečano i jednostavno, ozbiljno i toplo.

Misli pojedinog autora u knjizi su razvrstane po skupinama i to, usudio bih se reći, više radi grafičkog i estetskog efekta nego radi zaokruženih tematskih cjelina. Naime, svaka je skupina označena drukčijom bojom; sve ne bih znao točno ni odrediti. Misli se, naime, kao u dugi prelijevaju jedna u drugu i neprekidno se dozivaju i nadopunjuju, na mjestima preklapaju i dijelom ponavljaju.

Radi se o trojici sjajnih mislilaca. Svaki od njih bi se po svom duhovnom i intelektualnom bogatstvu mogao promatrati i kao samostojna, zasebna institucija, premda upravo djelo kojemu slavimo 40. obljetnicu postojanja, a čiji su upravo oni utemeljitelji, govori radije o tome kako su oni u svojoj različitosti i osebujnosti, »jedan glava, drugi srce, treći duša« (Vlado Košić) jedinstvene i zajedničke institucije. Kod sve trojice naći ćemo misao o potrebi da čujemo jedan drugoga u našoj različitosti, da zajednički tražimo i zajednički razmišljamo (Bajsić, 26). U tom pogledu zanimljiva je također Turčinovićeva misao o jedinstvu, kako onom ekumenskom, tako i o svakom drugom: »U jedinstvo uvijek ulaze autentični ljudi, različiti, koji iznutra bivaju sposobni za zajednički život« (Turčinović, 132).

Sva su trojica velika, no ni jedan od njih svojom veličinom ne zasjenjuje drugoga. Naprotiv! Svu trojicu njihove misli u ovim knjigama otkrivaju, u prvom redu, kao muževe vjere i sinove Crkve. Srodnost njihovih misli dugu-

je se prije svega tome što su sva trojica predana nadahnućima istoga Duha i zagledani u istoga Gospodina. Misao im je izrazito kristološka i eklezijalna, otvorena i neposredna. Na temelju misli zapisanih u ovim knjigama može se reći da je svoj trojici do jednoga najviše stalo – da Duha Isusa Krista bude više u svakom kršćaninu i među kršćanima naprosto. Upravo zbog toga brojne su im misli posvećene razmišljanju o životu, ljubavi, zajedništvu, o obraćenju i spasenju, o tome što je zapravo kršćanstvo, Crkva, u čemu se konačno sastoji smisao života.

Tomislav Janko Šagi-Bunić će nas u svojim mislima podsjetiti na vrijeme suodgovornosti, potaknuti nas na zalaganje za civilizaciju ljubavi (106, 107, 119, 125). Reći će kako civilizacija ljubavi može biti i suvremeni izraz za kraljevstvo Božje (119). Jasno i nedvosmisleno će reći, i to više puta i na razne načine, u kome i gdje se može sresti Krist (100, 108). Reći će da je ljubav konačni smisao svega što postoji; ona kao božanska stvarnost pokreće svijet prema smislu (109). Odgovorit će i na pitanje zašto ima tako malo prave ljubavi na svijetu (52). Crkvu će podsjetiti na krepost strpljivosti jednako kao i na osjećaj za pravo vrijeme (91). Progovorit će o križu (57, 64), kao i o demonu vlasti (121). Zanimljiva je Šagijeva misao o braku. Kaže on kako stupiti u brak znači »stupiti u jedno svetište, gdje se uvijek ide na prstima« (18).

Šagi-Bunić često razmišlja o značenju božićnog i uskrsnog otajstva. Za velike kršćanske blagdane kaže da su od silne važnosti za cjelokupan religiozni život i duhovno usmjerenje čovjekovo: »kao velika duhovna uzbuđenja, u kojima opet osjetimo prisutnost nadnaravne zbilje, oni su kao veliki rezervoari duhovnog napitka, gdje se iznova napijamo, čak okupamo čitavo svoje biće i nađemo se duhovno osvježeni i s radošću spremni na nove napore« (14).

Kroz cijelu se knjigu provlači razmišljanje o tome što je zapravo kršćanstvo, tko je i kakav bi trebao biti kršćanin. »Kršćanstvo ima biti shvaćeno – i to je bitno – kao drugovanje s jednom osobom – Isusom Kristom. Mi s njime zajedno prolazimo put koji je on već jednom prošao. Mi se s njim sastajemo, s njime putujemo. Taj dodir, to prijateljsko jedinstvo nas kršćana s Kristom uključuje onda u sebi i proučavanje njegove nauke, ali, zajedno, implicira i ostvarenje one ljubavi koja stoji između njega i nas, ljubavi koja je unutrašnja sila prijateljskog druženja, ujedinjavanja i jedinstva. Ta se ljubav objavljenim jezikom naziva Duh Sveti« (48). Šagi-Bunić smatra da su kršćani previše vjerovali u važnost toga da strukture javnog i političkog života budu kršćanske,

u rukama kršćana, kao da je to odlučujuće. »Previše su nade polagali u to da se može reći da je vlast i javnost kršćanska. Kao da je najbitnije da Crkva kao takva u javnosti vodi. Sad jasnije uviđamo, da Crkvi i kršćanstvu bolje odgovara da surađuje. Crkva nema poslanje da stvara novi svijet, ali ima dužnost da surađuje i pomaže kako bi svaki novi svijet uvijek bio bolji i čovjeka kao Sina Božjega dostojniji« (70).

Tekst koji započinje pitanjem: Kako Bog to radi? zvuči pomalo ispovjedno i svjedočki: »Bog govori i tvom i mom srcu. I jednoga dana potrese te malim svjetlom i kaže ti: ‘Možda ono što si jučer radio nije bilo najbolje. Preokreni karte, promisli još jednom.’ I najednom se dogodi da sa strahom, među svojim prijateljima, u društvu, rekneš novu riječ kakve nisi do jučer govorio. I gle, dogodi se nešto nečuveno. Nisi ni mislio koliko ćeš imati sumišljenika. Nisi ni sanjao o tome. Bog je bio na djelu« (59). A u sljedećim mislima također smijemo iščitati konture Šagijeva duhovnog profila: »Potrebna je osobita dalekovidnost i duhovna prosvijetljenost da bi čovjek mogao sagledati mnogostruku i raznosmjernu utjecajnost nekih mjera ili nekih čina ili ustanova koje u početku izgledaju sićušne kao zrno gorušice, da sutra postanu stablo, veliko i krošnjato. Samo treba imati povjerenja u Duha koji obnavlja lice zemlje, predati mu svoje sile i maksimalno se založiti za dobro na svakom mjestu i u svakoj situaciji« (12).

Knjiga s mislima Vjekoslava Bajsića obiluje hitnim pitanjima koja bi nas trebala trgnuti »kao krivo namještena budilica« (21). Jedno od takvih je, primjerice, »… nije li naša uskost – uskost što osuđujemo prije nego što smo razumjeli – kriva što spasenje ne dopire do ljudi?« (21), ili pak: zašto su nam često draže naše predodžbe o ljudima nego stvarni ljudi, pa se i družimo radije s njima, tj. s našim predodžbama, nego s ljudima (33). Bajsić se nada kako ćemo možda otkriti da Crkva nije samo organizacija sa svojim zakonima i zahtjevima nego da su to ljudi s kojima se po evanđelju može živjeti bolje i punije, »da Crkva, pogotovo danas, ne može biti samo neka duhovna država sa svojom duhovnom birokracijom nego da je družba prijatelja koja se okuplja oko prijatelja Krista, te traži prijatelja u svakome« (37). Bajsić uporno poziva na stvaranje dobrih odnosa tamo gdje ih nema (32, 33). Često govori o agresivnosti koju nosimo u sebi (115) i o razlozima raznih frustracija (35). Podsjetit će kako Kristu nikad nije bilo do razaranja, nego do spašavanja (35). Upozorava, nadalje, da se veoma važne stvari ne mogu postići silom i pledira

za pamet (93, 109). »Kršćani su hendikepirani jer ne smiju mrziti«, veli Bajsić (102). Smatra da je naš odnos prema prirodi i naš postupak s njom čin bogoslužja (95). Često ćemo kod Bajsića naići na misli o slobodi (45–47). Za njega »biti slobodan – čudno je, ali je tako – znači uvijek računati s dobrom i zlom onoga drugoga« (105). Naglašava kako sloboda i odgovornost uvijek idu zajedno (112–113). Bajsić finom ironijom problematizira neka naša ponašanja i razmišljanja. Pita, primjerice: »Jesmo li ikad posumnjali da možda od mlinca za kavu zahtijevamo da melje šljunak ili od pisaćeg stroja da nam pjeva?« (59). Bajsić upozorava na problem kada treba istaknuti i pokazati na dobrog čovjeka, jer svi su čvrsto uvjereni da su dobri ljudi: »Kako onda pronaći dobre ljude među samim dobrima?« (68). Tko želi doznati koji je najbolji lijek za životnu prazninu i dosadu obvezno će morati pročitati Bajsićev tekst na 29. stranici.

I kod Bajsića nailazimo na ispovjedne tekstove, i to izravne, iskrene i samokritične: »Sve me češće hvata mučnina da sam se previše bavio idejama, a premalo ljudima, i da sam previše govorio, a premalo slušao, pogotovo kad su pričali koliko im je stalo do sobice s balkonom prema jugu« (91). Posebno je u svojevrsnom autobiografskom pogledu zanimljiv i tekst otisnut na poleđini knjige koji se odlikuje toplim humorom, blagim ruganjem i na vlastiti račun:

»Maštam tako da bih, kad bi me netko pitao što bih ja učinio da imam vlast u rukama, u takvoj budućoj prilici uveo raspodjelu prema smiješku. Mislim da bi to bilo nešto izvanredno kad bi ljudi smiješkom zarađivali za svoj život. Nemojte mi se smijati, ali kad gledam ova naša namrgođena lica, ne izuzevši ni ono u mojem zrcalu, čini mi se da bi to bila treća i više nego industrijska revolucija« (61).

Kod Josipa Turčinovića (njegov je svezak i najopsežniji, ima 178 označenih stranica, dok prethodna dva imaju 130, odnosno 133 stranice) više ćemo puta naići na misao o Bogu čovjekotražitelju (16, 42, 46, 135), o tome kako vjerovati Bogu znači biti radikalno drukčiji jedan s drugim (59, 80, 94, 99), zatim, kako Boga Isusa Krista ne može spoznati nitko tko nije došao u situaciju da vidi, odnosno, osjeti da mu je spasenje potrebno (46, 57, 91, 118, 126), kako uzeti svoj križ zapravo znači preuzeti svoju odgovornost (10, 106). Turčinović smatra da biti sličan Kristu, na što je kršćanin pozvan, znači znati za što i za koga živiš. »To znači izvršiti volju Božju, a volja Božja uvijek je spasenje čovjeka, spasenje onoga tko je kraj mene, onoga koga mi život donese na moj životni put« (72).

On, nadalje, govori o čovjeku koji je uvijek razapet između vlastite zaštite i vlastitog interesa i jednoga zreloga, ljudima predanoga života, punog savjesti, solidarnosti i odgovornosti. »Tu prestaje logika plaćanja – ne možeš takve živote naplatiti – ali počinje jedna druga logika: smisla, zrelosti, preobražaja.« (45). Inače je misao o sebedarju i životu za druge, o slobodi od sebe i o slobodi za druge, jedna od onih misli koja se kao zlatna nit provlači cijelom knjigom. Za molitvu Turčinović kaže da je »očitovanje spremnosti da radimo onako i ono na što nas je Bog pozvao« (167, 170). Za spasenje veli da znači »uspjelost i ostvarivanje smisla, dosezanje punine, ne u imanju nego u intenzitetu življenja – sve to tko ima i kad ima, prepoznat će se po djelima« (14).

Dakako, mogu se i u Turčinovićevim mislima naslutiti obrisi autobiografskih refleksija. Jedan takav prepoznajemo u razmišljanju o životu: »Nigdje

u Pismima nije izgovoreno, i tu je možda naša varka, da život znači zavjetrinu, ugodu, ugodnost. Život je uvijek neka kvaliteta, on je za one koji doista žive najčešće, kako Pisma svjedoče, razdrt život, upregnut život, ali stvaralački, založen, predan život, za koji nema drugoga temelja nego da vjeruješ da ima smisla, da vidiš da je to ispunjenje« (115). Ako pažljivo čitamo što Turčinović kaže o strahu Božjemu za kojeg Pismo veli da je početak mudrosti, moći ćemo zaključiti da govori o osobnom iskustvu toga dara ukoliko taj dar znači unutarnju pribranost, zrelo, odvagnuto i sigurno postavljanje prema svemu (usp. 61). Možda se najjasnije autobiografske crte njegova lika, što je po sebi i razumljivo, mogu raspoznati u njegovom razmišljanju o istarskom čovjeku, koje je izgovorio za jednim okruglim stolom ljeta Gospodnjega 1982.: »Istra je jedini hrvatski kraj koji nije imao svoga plemstva, ni građanstva, nikakvih pozicija, pa se ondje sve rađalo nekako iz ničega. A kad se čovjek postavi na noge iz ničega, onda se događa to da izrastu ljudi na vlastitoj kičmi, istodobno pitomi i nepodmitljivi. Rade bez pridržaja i bez ostataka, izvan karijerističkih računica. Prilike ih na to sile. To je nužda rubnih situacija, zato su se takvi ljudi ovdje i rađali i vjerujem da su upravo oni učinili to da se tamo život uopće održao. A to je, čini mi se, jako kršćanski i jako ljudski. Ti ljudi doista onda pripadaju svima, jer služe po duši, a ne iz računa« (154).

Vratimo se na početak, na naslovnicu i na ruže s kojima smo započeli ovaj prikaz. Svaki od ova tri velika muža vjere dobio je po jednu crvenu ružu. Tri ruže za tri velikana uma, duha i srca. Nisam veliki znalac cvijeća i ne spadam u aranžere, no čini mi se da se neparni broj ruža, jednu, tri ili više poklanja

živima. Ove ruže na naslovnicama svjedoče da oni kojima su poklonjene žive. Njihove misli zrače dobrotom, potiču na ljubav, upućuju na život, na plodno zajedništvo s Bogom i s ljudima. O njihovu životu posebno svjedoči djelo kojemu danas slavimo 40. obljetnicu – Kršćanska sadašnjost.

Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja

Tijekom razvitka i djelovanja u vremenu1

Uredio: Bono Zvonimir Šagi

Jednom u životu, vjerujem prvi i posljednji put, nalazim se u situaciji predstavljanja jedne jedinstvene, iznimne i teško ponovljive knjige jer je i Kršćanska sadašnjost, kao višedesetljetno događanje, jedinstvena i neponovljiva stvarnost povijesne zbilje hrvatske Crkve i proturječnog hrvatskog društva. Zašto je upravo na mene pala kocka da kratko predstavim knjigu od 254 stranice naslova Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu (Zagreb, veljača 2008.), ne znam!? Očito je o. Bono

Zvonimir Šagi imao svoje utemeljene razloge zašto je toj knjizi dao upravo takav naslov i zašto ju je podijelio u pet relevantnih međusobno vrlo ovisnih i fluidnih cjelina: 1. U zamisli i iskustvu »trolista«; 2. Svjedočanstva i početci proučavanja prijeđenog; 3. O KS-u s biskupske propovjedaonice; 4. In memoriam trojici utemeljitelja; 5. Ustanovni dokumenti.

1 Predstavljanje je održano tijekom simpozija, 22. veljače 2008. godine u velikoj dvorani Chromosova tornja gdje se odvijao i program simpozija.

Ova je knjiga povijesno-teološka, društveno-politička, a napose pastoralno-teološka dokumentacija žive tisućljetne Crkve i putujućega, patničkoga i nepokorenoga hrvatskog naroda, koji je u nenaklonjenim društveno-političkim uvjetima komunizma i u ozračju poticaja i inovacija Drugoga vatikanskog koncila tražio i nalazio svoje opravdano mjesto pod suncem. Svoj znanstveno objektivan sud o djelovanju i dometu Kršćanske sadašnjosti u Hrvatskoj i izvan nje – od Zagreba do Vladivostoka – dat će objektivno nepristrani povjesničari. Oni će imati uvid u sve one dokumente koji nisu ovdje objavljeni, a koji su povezani, primjerice sa stvarnošću Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«.

Tek kada sam počeo listati i čitati ovu knjigu, shvatio sam kako ću u ovom predstavljanju neizbježno morati biti frag mentaran i selektivan, a uz to subjektivan, osobito u odabiru naglasaka koje želim iznijeti.

Dakako, ova knjiga govori o hrvatskoj povijesnoj Crkvi u drugoj polovini 20. stoljeća. Ali ona jednako tako govori i o hrvatskom društvu u drugoj polovini 20. stoljeća, koje se poslije 1990. godine nastoji transformirati u demokratsko društvo. Istodobno knjiga govori o hrvatskim teolozima koji žele pretkoncilsku i tradicionalnu hrvatsku Crkvu pokrenuti prema koncilskoj i postkoncilskoj Crkvi. Knjiga govori o odnosima i napetostima između skupine teologa i tadašnjeg hrvatskog episkopata. Knjiga svjedoči o instituciji koja nakon četvrtog desetljeća »postojanja, djelovanja, njezinih kriza i uspona, jadova i plodova, strahova i ustrajanja na putu« (T. Šagi-Bunić, str. 125) zakoračuje u peto desetljeće svojega razvoja i djelovanja. Zbog zgusnutosti i bremenitosti sadržaja koje nam podastire ova knjiga, smatram opravdanim staviti samo određene naglaske da bih, barem dijelom, bio vjeran knjizi – s jedne strane, te da bih vas motivirao za čitanje u knjizi sadržanog – s druge strane.

Ako netko želi pobliže čitati i proučiti tijek razvoja i djelovanja Kršćanske sadašnjosti neka čita tekstove koji govore o obljetnicama, počevši od govora T. Šagi-Bunića prigodom desete pa do govora prigodom obilježavanja 30. obljetnice osnutka Kršćanske sadašnjosti 1998. Dakako, morat će pročitati i tekstove Josipa Turčinovića prigodom 15. obljetnice iz 1983., kao i tekst Vjekoslava Bajsića na otvorenju knjižare »Dr. Josip Turčinović« u Osijeku 1992., te, naposljetku, razgovor s V. Bajsićem i T. Šagi-Bunićem znakovita naslova

Kuća koja je otvarala »prozore«.

Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja

Tko pobliže želi čuti svjedočanstva najbližih suradnika trojice utemeljitelja, neka u 2. poglavlju posegne za tekstovima Ljiljane Matković-Vlašić, Bonaventure Dude i Stelle Tamhine. A tko se precizno i objektivno želi upoznati s dekretom ustanovljenja Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«, te sa statutima Teološkog društva »Kršćanska sadašnjost«, neka posegne za 5. poglavljem pod naslovom Ustanovni dokumenti.

A meni u ovom svečanom obljetničkom činu neka bude dopušteno istaknuti dvije znakovite, za danas i sutra poučne, činjenice: 1. o trojici utemeljitelja i 2. o odnosu i postupanju kardinala Franje Kuharića prema Kršćanskoj sadašnjosti.

1. Trojica profesora s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – kako to reče prof. dr. sc. Bonaventura Duda – brzo su se stopili u »karizmatički trolist«, koji je zanosno, stvaralački i poduzetnički, hrabro i mudro provodio razgranatu djelatnost ustanove Kršćanska sadašnjost

. Šagi-Bunić

bio je teološko-koncilski stručnjak broj jedan. Čovjek čija je važna, ako ne i najvažnija, životna postaja bila Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, do kojeg ga je uvijek vozio zagrebački tramvaj. Bio je i trajno ostao prorok civilizacije ljubavi iz koje je ižarivala ljubav prema Bogu i čovjeku, zatim na kojoj se nadahnjivao svekoliki ekumenizam i dijalog – kako u Crkvi, tako i u društvu. Tolike prevažne tekstove napisao je u vezi s Kršćanskom sadašnjosti. Vjekoslav Bajsić, nenadmašiv pronicljiv mislilac i intelektualac, fin, tih i nenametljiv gospodin, a tolikim je ljudima bio »čovjek za lijek«. Bio je dobri duh Kršćanske sadašnjosti. Nerijetko je upozoravao da za prošlost nismo odgovorni, ali za budućnost ćemo odgovarati. Bio je »šloser«, popravljajući stare aparate, a zapravo temeljna mu je želja bila popraviti ljude na bolje. Josip Turčinović je, s potencijalom genijalnih razmišljanja, bio »Veliki inicijator« koji je, kada su drugi govorili da se tu više ništa ne može učiniti, odlučno rekao: »Mora se moći!« (Šagi-Bunić, str. 187). Pošao je od dviju koncilskih odrednica: prihvatio je suvremeni svijet i tražio vraćanje na vlastite kršćanske korijene. Prema njemu, jedina početna »investicija« u Kršćanskoj sadašnjosti bile su u knjige uloženi autorski honorari, a jedini obrtni kapital bio je volonterski rad inicijatora i suradnika: klerika i laika, muških i ženskih. Za Teološko društvo »Kršćanska sadašnjost« smatrao je da je to prirodan i nužan proces u promijenjenim vanjskim uvjetima društva; da je to »možda neizbježan relativno

kratkotrajni stres u logici povijesnog i crkvenog pokoncilskog događanja u našim specifičnim okolnostima« (J. Turčinović, str. 81).

2. Samo je jedan visoko i odgovorno pozicioniran čovjek u Hrvatskoj volio i poštivao Kršćansku sadašnjost samo njemu svojstvenim ljudskim i biskupskim autoritetom, a ime mu je Franjo Kuharić, kardinal i nadbiskup zagrebački. Bio je i ostao čovjek i nadbiskup koji je dopustio rizik, jer je imao povjerenja u ljude, iako je osobno proživljavao tjeskobu u vezi s Kršćanskom sadašnjosti. Kao natpastir čovjekoljublja, bogoljublja i rodoljublja rekao je članovima KS-a: »Idite, ali budite svjesni odgovornosti i pred Crkvom, pred narodom i pred Bogom.« Nikoga od članova nije suspendirao, nikome nije zabranio rad na KBF-u, a suze Vjekoslava Bajsića shvatio je vrlo ozbiljno. Znao je da ti ljudi neće minirati Crkvu, nego nastojati da ta Crkva bude što prisutnija i što djelatnija u javnosti. Članovi Kršćanske sadašnjosti i danas trebaju zahvaliti upravo kard. Franji Kuhariću što se nije dogodio »zagrebački slučaj« s nesagledivim negativnim posljedicama. Kardinal je znao da je upravo izdavačka djelatnost iz Zagreba »na svoj način prekinula šutnju Crkve iza željezne zavjese« (kard. F. Kuharić, str. 160).

Zaključno: Knjiga Kršćanska sadašnjost u misli svojih utemeljitelja tijekom razvitka i djelovanja u vremenu dokument je i svjedočanstvo o prošlosti i četiridesetljetnom prijeđenom putu Kršćanske sadašnjosti. Logičan bi nastavak, odnosno drugi svezak, bio Kršćanska sadašnjost u svojoj trenutnoj sadašnjosti i nadolazećoj budućnosti. Budući da nijedan od trolista utemeljitelja nije više među nama, osim pojedinih suosnivača, potrebno je razložno i proročanski razmišljati kako dalje, osobito na pomalo zasićenom tržištu. Ako Kršćanska sadašnjost bude njegovala svoj ugled, ako bude brza u reakcijama na pastoralno-teološke izazove, ako bude imala dovoljno marnih, stručnih i sposobnih ljudi, onda može s pouzdanjem zakoračiti u svoje peto desetljeće djelovanja. Neka joj na tom putu i ostvarenju bude sretno i spretno.

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti u tome

OKRUGLI STOL

(Sudjelovali su predavači, stručnjaci i dionici simpozija)

Diskusije

Moderator je bio prof. Anton Šuljić, pomoćnik direktora KS-a, koji je, nakon uvodnih riječi i najave teme sugovornike za okruglim stolom: dr. Alda Starića, dr. Adalberta Rebića, dr. Tončija Matulića, o. Bonu Zvonimira Šagija i mr. Stjepana Brebrića zapitao o tome što će, koje teme i koji izazovi, određivati budućnost kršćanske knjige, kako će se u 21. stoljeću kretati kršćanska misao i s time u vezi kršćanska teologija za koju je vezana kršćanska knjiga. Na pitanje se nadovezao dr. Aldo Starić naznačivši kako će, u tehniziranome svijetu i u svijetu kibernetike, za kršćansku knjigu uvijek biti mjesta i prostora budući da je ljudska povijest ujedno i povijest religiozne misli te u tom kontekstu, među ostalim, istaknuo:

Aldo Starić:

(…) Jednostavno ću reći citirajući, meni sada nepoznatog mislioca, koji je rekao da će 21. stoljeće biti stoljeće metafizike ili ga neće biti, odnosno pozivaju-

ći se na uvjerenje povezano s time, kako će 21. stoljeće biti religiozno stoljeće ili ga neće biti. Moje uvjerenje je da će 21. stoljeće biti stoljeće teološke misli.

Adalbert Rebić:

Danas se govori i piše da religija ponovo postaje aktualna, da je ona opet –ako se smijem izraziti novinarskim rječnikom – in. Na njemačkom knjiškom tržištu o toj je temi napisano više knjiga. Čovjek je danas, primjećujemo, bolestan u duši upravo zato jer je izgubio vjerske temelje, izgubio je vjeru u Boga. Da bi nadoknadio taj gubitak vjere u Boga, čovjek traži nadomjestke za to u drugim stvarnostima, na primjer u u transcendentalnoj meditaciji koju posuđuje iz hinduizma, s Dalekog istoka, ili u novim oblicima religioznosti kao što su New Age ili pak u raznim oblicima magije. Ako pratite što se sve na knjiškom tržištu pojavljuje pod temom duhovnosti ili religioznosti, onda možete primijetiti da tu ima knjiga i knjižica koje s pravom, autentičnom religioznošću nemaju ozbiljne veze, i koje kao zreli vjernici nikako ne možemo prihvatiti. Takva pseudoreligiozna literatura ne vodi do čovjekova duhovnoga ozdravljenja, nego ga još dublje gura u nevolju, u zlo i u razne pojavne oblike psihičkih bolesti. Stoga mislim da će i dalje biti nužna autentična religiozna knjiga iz pologa naše kršćanske duhovnosti koja će ljudima pomoći da se i psihički oporave; knjiga je, naime, ta koja može čovjeku u velikoj mjeri pomoći da se približi Bogu, da počne razmišljati o metafizičkim stvarnostima, da on kao čovjek bude više čovjek, bude human, duhovan. Knjiga nije nipošto izgubila na važnosti. Uostalom, sva tehnička sredstva, uključujući i internet, i dalje pretpostavljaju knjigu. Ako ne bude knjige, onda sva ta tehnička sredstva neće imati svoga temelja i svoje polazne točke. Mislim stoga da Kršćanska sadašnjost ima u tome itekako važnu ulogu. Kršćanska sadašnjost će morati vrlo dobro motriti stvarnost u kojoj živi, dijagnosticirati tu stvarnost, te vidjeti kakva je knjiga suvremenom čovjeku potrebna. Čovjeku trebamo ponuditi dobru i zdravu teološku literaturu. Trebamo mu ponuditi knjige koje će mu

širiti obzorja i otvarati nove vidike. Trebamo ići za tim da pomognemo svakom čovjeku i da čovjeka kao biće koje je odgovorno i okrenuto prema transcendentnosti ozbiljno shvatimo, kao što je Bajsić uvijek isticao. Knjiga u toj situaciji, a sigurno i mi, imamo perspektive.

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti

Tonči Matulić:

Profesori Starić i Rebić, govoreći o konkurenciji knjige i tehnike, naznačili su bitno područje teoloških istraživanja u budućnosti. Do sada još nemamo zaokruženi sustavni teološki traktat pod naslovom teologija tehnike. Tehnika se pojavljuje u novije vrijeme u raznim kontekstima, pa i teološkim. Spomenut ću, primjerice, kako mi se snažnima čine misaoni impulsi u novom pojmu političke teologije, knjige Johanna Baptista Metza, koju je izdala Kršćanska sadašnjost. Vratit ću se na fundamentalno pitanje koje je Heidegger postavio u pitanje, a to je pitanje o tehnici. Nažalost, naša katolička teologija, posebno mogu reći za veliku većinu katoličke moralne teologije, još uvijek tretira tehniku, danas biotehniku, na način na koji se ona više uopće u pojmu, a onda i u mentalitetu današnjeg čovjeka, ne tretira. Tako da se slažem s profesorima Rebićem i Starićem: knjiga će uvijek ostati važan medij. Međutim, ovdje svakako valja spomenuti mogućnosti tehnike i onoga što ona pruža nudeći pretvaranje misli, znanja i memorije u virtualno, no virtualna memorija nema spomena, nema sjećanja; računalna memorija sve pamti, ali ničeg se ne sjeća. Kad govorimo o budućnosti teološke i kršćanske knjige, može prevladati samo knjiga. Knjiga koja omogućava jedan drukčiji pristup misli i ideji koja mi se posreduje kroz tu knjigu.

Ja bih se vratio natrag na religiozno područje, odnosno na teološku misao. Mislim da je, s obzirom na veliki sajam knjiga, jako važno ljude probuditi za racionalnu komponentu svoga vlastitoga života, na promišljanje sebe samih u odnosu na vrijeme, na trostruki odnos – odnos prema bližnjem i okolini, prema Bogu i samome sebi, da čovjek samog sebe prepozna. Samo u tom trostrukom odnosu se čovjek može dobro prepoznati. Zato nam je važna teološka misao, da postoji živi govor o Bogu, da riječ Božja bude pretvorena u stvarnu ljudsku riječ. Upravo zato je Bog uzeo ljudsku narav da ljudski komunicira.

Zato mi je žao što teologija, kako je bila krenula tamo prije četrdeset godina s Koncilom, nekako kao da bježi od konkretnoga pa sada govor nije dovoljno konkretan, stvaran, živi govor o Bogu, nego je često puta izražena neka želja

za erudicijom, prepričavanjem kojekakvih autora itd. Kad je poslije Koncila teologija opet živnula, krenula naprijed – sjetimo se tzv. teologije predikata, teologije oslobođenja, političke teologije i drugih oblika suvremene teologije – sve je to na neki način tada naišlo na stanovite otpore, a da se nije nikada do dana današnjeg do kraja raščistilo jesu li ti otpori bili potrebni, korisni ili, naprotiv, štetni. Kao da se bježalo od onoga što se sada traži. Mladi teolozi trebaju se i družiti i udružiti da se vidi što sada čovjek od nas očekuje, ako smo mi primili i dar Duha da ovdje posredujemo riječ Božju, da je na neki način unosimo u život, da je sijemo. Zato mislim da bi se teolozi trebali ponovo udružiti i sastajati se, da razvijaju domaću teologiju, koja raste sada, iz sadašnje potrebe, a ne iz nekih stranih knjiga. Čast tome. Trebamo knjige i važne knjige… ali ako bude raslo ovo druženje teologa, rast će i relevantne knjige iz ovoga ovdje i sada.

Stjepan Brebrić:

Pater Bono je napravio korak dalje. Otvorio je dosta tih tema o kojima možemo nastaviti naš razgovor. Nadovezao bih se na prvi krug razmišljanja. Gotovo sa sigurnošću možemo sada, u povodu ove naše obljetnice, reći da će naš naraštaj vjerojatno završiti ovaj svoj životni put zajedno s knjigom. Medij koji je vrlo pristupačan, tzv. plastične pločice – postoji i stručni izraz –gdje imate pohranjene čitave biblioteke elektronskih knjiga, pa ipak nimalo nije ugrozio knjigu kao tiskani medij. Što se pak tiče budućnosti teologije, tu bih se u potpunosti složio s profesorom Starićem, jer nju treba vezati uz djelo. Ja ne smatram da je vjera apriori polazište za teologiju. Ona to temeljno jest, ali u zadnje vrijeme postoji, a to treba imati u vidu kada računamo s činjenicom tolikih vjernika laika i onih koji možda iz nekih drugih misaonih tijekova idu studirati katoličku teologiju, da teologija može biti i put prema vjeri. Što se tiče budućnosti teologije, a jasno da je onda s time povezana i budućnost teološke knjige, tu bismo trebali posegnuti za onim evanđeoskim pitanjem, koje je zapravo i upozorenje: hoće li Sin Čovječji kada se vrati, kada ponovo dođe, naći vjere na svijetu?! Ako nađe vjere, naći će i teologije. Dakle, mislim da tu nije uopće upitno što će KS kao izdavačka kuća raditi u budućnosti.

Alojzije Hoblaj:

Na početku ovoga okruglog stola bilo je pitanje kakvo će biti 21. stoljeće u pogledu kršćanske knjige, odnosno, s tim u vezi, u pogledu transcendencije i s tim i pitanje vjere i religije. Ja bih nadodao da bi uz ovu sustavnu filozofsko-teološku misao trebalo dodati možda i praktičnu teologiju, a to je ono što je zapisano u jednoj vrlo interesantnoj knjizi devedesetih godina prošloga stoljeća, potkraj 20. stoljeća. Veliki projekt koji je poduzeo Jacques Delors Kao predsjednik Europske komisije okupio je oko sebe stručnjake cijeloga svijeta, posebice iz Europe, jer je htio saznati kakva će biti škola, odnosno kakvo će biti obrazovanje za 21. stoljeće. U toj knjizi piše da će jedno od presudnih pitanja biti, kako razriješiti napetost između duhovnog i materijalnoga. Može li se uz ovu filozofsko-teološku misao i odnosa na praktičnu teologiju razmišljati cjelovito? Ja vjerujem da je Kršćanska sadašnjost promicatelj instrumentarija kao što su udžbenici i vodiči za ono što se tiče vjeronauka u školi, kateheze itd.

Stanko Uršić:

Ja imam samo jedno pitanje. Što je danas prezime KS-a? Kad je počela prezime je bilo Centar za koncilska istraživanja, informacije i dokumentaciju, tako nekako. Što je danas prezime KS-a?

Adalbert Rebić:

Centar za koncilska istraživanja i dokumentaciju ostaje i dalje prezime naše Kršćanske sadašnjosti, premda više to ne navodimo kao podnaslov nego se to podrazumijeva. Inače, Kršćanska sadašnjost je danas društvo s ograničenom odgovornošću. Stavio bih naglasak na izraz odgovornosti. Sva je naša djelatnost djelatnost odgovornosti, i to naše odgovornosti pred Bogom i naše odgovornosti pred narodom i naše odgovornosti pred budućnošću. Nije stoga naša odgovornost samo pred našim vlasnikom – a vlasnik je KS-a Zagrebačka nadbiskupija – nego je naša odgovornost mnogo šira, odgovornost upravo u smislu koji sam malo čas izrekao. Mislim da je odgovornost naše prezime.

Bono Zvonimir Šagi:

Pretpostavljam da je dr. Uršić mislio simbolički kad je pitao za prezime. Ja mislim da je Kršćanska sadašnjost i dalje Centar i da želi biti Centar za koncilska istraživanja ako pod time mislimo ne papirnato istraživanje, nego istraživanje

što i kako sada – kao što je Duh Sveti djelovao po Koncilu – djeluje po Crkvi. Mi kao crkvena ustanova želimo i dalje animirati i na konkretni način, koliko je moguće, publicirati. Zato ponavljam: teologija koja bi morala biti više u kontekstu sadašnjega vremena. I tu ne bi trebalo izostati Teološko društvo.

Aldo Starić:

Meni je također žao što se i dalje ne zovemo Centar za koncilska istraživanja.

Ali je istina da je i položaj KS-a sada drukčiji nego na početku. Mi smo zapravo oni koji određenu ulogu, odnosno službu, pokušavaju vršiti i prema mogućnostima. Znate i sami da su se oko KS-a kretali mnogi ljudi, ali su mnogi išli i svojim putem. Mnogo puta su stvari takve da se radi ono što se može raditi – i prema silama i prema mogućnostima. Ja sam isto nekad mislio da će, kad je došla slobodna Hrvatska, doći vrijeme kada će djelovanje KS-a biti više prisutno u javnosti. I sami vidite da smo zapravo u takvoj situaciji gdje su neka druga pitanja zasjenila teološku misao. I među crkvenim ljudima – čak među onim crkvenim službenicima priličnog ranga – smatralo se da su neke druge preokupacije preče. Ne moramo se mi svi s time uvijek slagati. Mi smo, pak, u vrijeme rata i nakon njega prvenstveno imali zadatak da preživimo. To je jadno, ali bolje da smo pokušali preživjeti u nadi da ćemo u malo bolja i drukčija vremena, vratiti izvornu impostaciju i da će taj smjer KS-a više doći do izražaja. Ali ljudi, vjerujte, treba nam i vizija – ali i ljudi nam treba.

Stjepan Sučić

Htio bih istaknuti nešto što je jako značajno. Tomislav Janko Šagi-Bunić prije nego što je osnovao KS sa svojim toliko spominjanim kolegama i prijateljima napisao je knjigu Misao i djelo. Ta knjiga je imala karakter časopisa i on

je htio imati časopis, a neki njegovi kolege su neoprezno rekli da je to pravi časopis. On je rekao: Budimo mudri i nemojmo odmah reći da je to časopis, jer se znalo u kakvom dobu se živjelo. On, naime, nije imao dozvolu da objavi časopis nego knjigu. Zašto je Šagi napisao, Misao i djelo? Jer je misao bila važna! Zašto mu je trebao časopis? Prije i poslije toga je objavio niz iznimnih knjiga, no časopis mu je trebao za dijalog.

Nadalje, i on i njegovi kolege profesori s Teološkog fakulteta, fakulteta koji je bio istjeran sa Sveučilišta, spustili su se u Donji Grad na Trg kralja Tomislava, a kasnije na Marulićev trg i postali su profesori ne samo za taj fakultet nego za sveukupnu hrvatsku kršćansku javnost, možemo reći i mnogo šire – i to je njihova veličina. Oni su shvatili odgovornost da treba i razgovarati i objavljivati četiri do osam knjiga za narod i s njima se mora razgovarati o kulturnim potrebama naroda. Turčinović je više puta govorio: »Pa ne možemo mi propisati! Tolike su kulturne potrebe naroda!« Pošto je Kršćanska sadašnjost pokrenula deset časopisa, 30 biblioteka, objavila tisuću knjiga, ona pokazuje da je shvatila odgovornost prema kršćanskoj vjeri, zajednici, navješćivanju evanđelja, prema tradiciji hrvatskoga jezika i kulturi sveukupnog stvaralaštva. Pokazuje da je najozbiljnije shvatila Stepinca i Strossmayera, da ne govorim sad tolike druge, od bosanskih franjevaca i dalje. Kršćanskoj sadašnjosti je trebala agencija AKSA jer je bilo u pitanju hoćemo li mi opstati u vrijeme kada nas se nesmiljeno klevetalo, ne samo kad smo dobivali batine od komunističkog sustava nego se po cijelom svijetu klevetalo Stepinca i sve drugo. KS je odgovorio agencijom. Tom istom krugu je bio potreban i pisac o splitskom metropolitanskom kaptolu i o Katoličkoj crkvi u Slavoniji iz doba turskoga vladanja. Bili su potrebni kongresi, mariološki simpoziji i nije bilo kraja tim aktivnostima, što znači da je taj gremij prepoznao kulturne potrebe hrvatskog naroda, vjerujući u budućnost Crkve i svima nama otprilike dajući do znanja da je komunizam neka hereza koja će prije ili kasnije nestati. Oni su radili za budućnost. Oni su ovaj naš glavni grad obilježili iznimnim stvaralačkim djelom na trgu Marka Marulića, kraj Sveučilišne i nacionalne knjižnice, kraj Metropolitane, kraj dva fakulteta i obližnjega Sveučilišta. To nisu samo simbolička mjesta. Na stotinama tisuća knjiga piše »Marulićev trg

14«. Ta adresa, taj golemi program, nije samo dug prema velikanu hrvatske književnosti nego i dug prema Zagrebu, prema gradu onakvom kako je u Svescima pisalo – Grad postavlja pitanja svećeniku. Na grad koji postavlja pi-

tanja teologiji i Koncilu odgovorilo se veličanstvenim projektom – Centrom za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije. Ja mislim da Kršćanska sadašnjost sada ima i veću zadaću i veću odgovornost. Ja osobno zahvaljujem za sve dobro koje sam primio od te ustanove i od njezinih prvaka. Vama čestitam na svemu što ste učinili i dužan sam, i svi smo dužni, još puno više učiniti ne samo za grad Zagreb nego za cijelu Hrvatsku koja se skuplja u nekoliko gradova, gdje se gotovo brišu i napuštaju vjekovni prostori, dragocjeni gradovi na kojima je potvrđen život ovoga naroda i život Crkve. I to može biti naš prilog svijetu. Budućnost knjige je sigurna. Nas toliko ima da možemo i moramo na to odgovoriti. A narod koji je pokazao kolike kulturne potrebe ima i koji je čitao i Sveske i AKSU i sve moguće teološke knjige pokazuje da su njegove kulturne potrebe i danas veće nego što mi to možemo procijeniti.

Anton Šuljić:

Možda je u ovim našim predavanjima i razgovorima premalo naglašeno da je Kršćanska sadašnjost od svojeg početka imala temeljnu orijentaciju odmaknuti se od takozvane salonske teologije te da teološku misao utjelovi, da ona obremeni, da dobije tijelo konkretne egzistencije ovdje na ovim prostorima. KS u tom pogledu ima osobite zasluge i značajne prinose. Gdje smo danas s teološkom misli u Hrvatskoj? Gdje je danas teološka misao koja može korespondirati s ovom našom stvarnosti i, povezano s time, može li ta misao supostojati u nekim europskim, pa i svjetskim relacijama?

Tonči Matulić:

Teološka misao u Hrvatskoj posljednjih je godina vezana i to je njezina tragika – da je vezana jednim, u velikoj većini, vanjskim pritiskom. To je po mom sudu problem koji se ugrađuje u samo teološko stvaralaštvo pojedinca, nas teologa. Mislim da je produkcija hrvatskih teologa na hrvatskom jeziku obilna, čemu svjedoče i vaše biblioteke kao i biblioteke drugih crkvenih i civilnih izdavača. Pater Bono je naznačio nešto što mi se čini važnim da, naime, teologija dođe u susret današnjem čovjeku, da s njim zapodjene razgovor, da njega

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti

shvati, da njega prouči, da mu dâ odgovor. Ja mislim da će to biti moguće samo ukoliko napustimo vjekovječno opterećenje; kada kažem ovo ‘vjekovječno’ zapravo ono sklupčano s modernim vremenom, a kod nas se ono reflektiralo otkad smo stekli neovisnost i započeli demokratizaciju hrvatskog društva i tiče se statusa teologije unutar univesitas studiorum. Ja mislim da će teologija 21. stoljeća i teologija budućnosti odgovoriti na ono što ste vi rekli, a što ja smatram da je ključno, ukoliko se ona riješi kompleksa svoje znanstvenosti i tretira ono što je po mom sudu ključno, a već je u Aristotelovoj Metafizici postavljeno kao najviša znanost: Zato što ima najviši subjekt! Jer Boga moramo tretirati kao subjekt, a ne kao objekt. Mi vidimo da više velike teologije nema, da više nema velikih teoloških sustava. Naša teologija se danas pretvara u regionalne teologije – možemo ih nazvati sektorijalne teologije, teologije posebnih potreba kao što su ljudska prava ili feministička teologija pa teologija oslobođenja. Dakle, sve te pojedinačne teologije pokušavaju odgovoriti na konkretne izazove, na konkretne potrebe čovjeka. Kada je Augustin tematizirao problem, je li teologija znanost i u kojem smislu je teologija znanost, iznio je središnju misao koju mi moramo imati danas – i to je moje osobno opredjeljenje: Teologija je najprije mudrost, sapientia, odnosno sophia. Međutim, pazite paradoks! Rekavši da je teologija najprije mudrost, sophia, sapientia, ona upravo kroz tu tvrdnju postaje racionalna teologija. Zašto? Zato što je teologija ponajprije za nas ovdje relevatna egzistencijalno. Ona postaje pokazateljica, ukazateljica mudrosti života, a ljudski život, ukoliko uistinu želi biti življen na autentično i istinski ljudski način, nipošto se ne može odreći racionalnoga. Ja mislim da će teologija 21. stoljeća, i kršćanska teologija, imati šansu više raditi na tome da bude mudroslovlje. A mi znamo da smo mi ipak bogoslovlje i da smo mudroslovlje u našem tradicionalnom crkvenom jeziku prepustili filozofiji. Vidimo da se danas filozofija posve izgubila. Tu teologija može izvršiti službu filozofije, kao što je dugo vremena filozofija vršila službu teologije.

Stipe Bagarić:

Htio bih, s obzirom na ovu temu, podsjetiti da Kršćanska sadašnjost još uvijek živi na krhotinama Teološkog društva. Budući da mnogi koji rade osjećaju zabrinutost, po mom sudu je nužno i hitno revitalizirati Teološko društvo.

Peter Kuzmič:

Upravo na tom tragu mi slavimo 40. obljetnicu Kršćanske sadašnjosti i sjećamo se ne samo velikog entuzijazma nego i velike požrtvovnosti. Mnogi od nas smo uvijek od toga profitirali. Marulićev trg 14 je bilo kultno mjesto dijaloga, a i sanjanja drukčije i bolje budućnosti. Govorimo o budućnosti teološke knjige. Budućnosti teološke knjige nema bez budućnosti teološke misli, a mi zapravo nemamo prostora ni mjesta okupljanja na kojima je dolazilo do dinamičke i trajne izmjene mišljenja i stajališta. Mi danas imamo hiperprodukciju laika teologa, a sve je to negdje raspršeno. Mi više nemamo ni fakultetskih simpozija, koji su neophodni. Rečeno je da je tu Kršćanska sadašnjost izdala nekoliko tih zbornika. Mislim da treba snažnije naglasiti da je vrijeme da se Teološko društvo oživi. Danas je odgovornost teologije mnogo veća. Teologija, ali ne kabinetska, ne salonska, ne nasilna, nego angažirana teologija i etika koje nose neku transformativnu moć. Mi smo u vremenima koja se danas brže mijenjaju. Sve to treba promišljati, to trebamo zajednički učiti, pa i interdisciplinarno raditi. Danas sociolozi, teolozi, antropolozi i filozofi mogu mnogo toga postići na otvorenim forumima i zajedničkim izdanjima. I zatim pitanje: Profesori s KBF-a su pokrenuli Kršćansku sadašnjost. Danas imamo stotine laika koji diplomiraju teologiju, mnogi su svoja egzistencijalna pitanja riješili u vjeronauku, a mnogi lutaju, mnogi nisu došli studirati teologiju samo zato da ispune svoje vrijeme i riješe neka svoja osobna pitanja, nego žele biti angažirani. Tko će ih okupljati? Tko će ih nekamo usmjeravati? Da se ne dogodi da se dobije nova generacija disidenata zato što ih se ponekad praktično tretira, odnosno ignorira da se osjećaju drugorazrednim teolozima, jer misle da službeno monopol nad teologijom imaju svećenici!? Tu je niz tih pitanja. Da ne govorim da nam je potrebna teologija pomirenja, pa i teologija mirotvorstva. Štoviše, na ovim prostorima potrebna nam je i teologija dijaloga. Tu je islam, na susretištu smo vjera i ideologija, gdje teologija može biti i mnogo plodonosnija. Mnogo toga je napravljeno zahvaljujući Kršćanskoj sadašnjosti, ali mislim da su potencijali još uvijek veći od produkcije. Trebaju nam novi Šagi i Turčinović koji će malo energije i vizije prenijeti i na druge i okupiti novu teološku generaciju

Josip Baričević:

U čemu to Kršćanska sadašnjost može biti nova sada i za sutra? Danas se ograničujem na posebno područje života koje je posljednjih dvadesetak godina osobito važno. No što se tiče odnosa misli i djela, drago mi je bilo slušati sve što je rečeno. Kršćanska sadašnjost je bila ne trolist nego četverolist. Mislim na patra Boanventuru Dudu i na još neke druge. To što je postignuto, postignuto je, no sve to valjalo bi ostvarivati i u budućnosti i usuditi se stvarati novo. Naime, sada ću biti konkretniji. Što se dogodilo posljednjih 15 do 20 godina? Mi smo ušli u škole, razmišljali smo, djelovali smo. Kršćanska sadašnjost je na tom polju davala veliki i jedinstven doprinos i bilo je tada onih koji su bili angažirani u vjerskom odgoju i obrazovanju vjernika laika – možda nekoliko desetaka – a sada ih ima već gotovo dvije tisuće sa završenim sveučilišnim studijem. No ono čega smo se bojali dogodilo se. Velika je neravnoteža između školskoga vjeronauka i župne kateheze, odnosno vjerskog obrazovanja u crkvenoj, župnoj i drugim zajednicama, i to vapi za novim promišljanjem. Sada se vode prijepori – a često su to šuplji prijepori – o tome što je specifično za školu, a što za kršćansku zajednicu. Treba stvoriti ono što se teorijski i dobro imenuje, pišu se i knjige, pogotovo kolega Milan Šimunović i drugi, ali treba utjeloviti, odjelotvoriti misao, i to brzo. To očekuju naši pastoralni djelatnici. Stvoriti kvalitetnu komunikaciju, kvalitetne media-komunikacije, tiskane u prvom redu, a zatim da komunikacija bude doista takva da je govorena mnogim jezicima, takvim jezicima koji su doista razumljivi današnjoj djeci, mladima i odraslim ljudima. Stoga bih predložio – a vjerujem da to Kršćanska sadašnjost može postići u sljedeće tri godine, jer ima mladih ljudi, samo ih treba pozvati, okupljati i zajednički razmišljati – da se počne proučavati ono što je stvoreno u programima školskog vjeronauka i u vjeronaučnim udžbenicima i pokušati postići to da se govori praktično, utjelovljeno i što je specifično za školski vjeronauk i za župnu katehezu.

Božo Rudež:

Ja bih htio samo dragim profesorima postaviti jedno pitanje koje me već dugo muči. Zašto teološka, kršćanska misao, ideja duhovnosti u hrvatskom druš-

tvu tako teško prodire u javnost? Zašto ona ne postane mjera, neću reći na razini Kantova moralnog imperativa ili biblijske zapovijedi, nego da pokuša utjecati na turbulentna, tegobna socijalna i kulturna previranja u hrvatskom društvu, koje u tranziciji nestaje, koje gubi svoj kulturni i duhovni identitet? Preskačem 40 godina i zadržao bih se na 2004. kada se pojavljuje, po mom skromnom sudu kao sociologa religije, briljantna enciklika pape Wojtyłe, Fides et ratio. Ja sam desetoricu različitih znanstvenika, jer moj ured i moja izdavačka kuća je na Kaptolu, molio da se organizira zajednički okrugli stol i da se pozovu ljudi iz društveno-humanističkih znanosti i teolozi te da se ta enciklika na neki način raspravi, da o tome ostanu i neki tekstovi, jer ona je i po mome sudu ono što se drži da je temeljna misao Drugog vatikanskog koncila, odnosno Gaudium et spes – da je čovjek bitan smisao svih ljudskih djelatnosti i duhovnih i materijalnih. Moje pitanje, dakle, glasi: Je li moguće u hrvatskim prilikama uprisutniti tu etičku misaonost da na neki način bude i javno prisutna? Odnosno: Zašto nema relevantnog dijaloga o konkretnim teološkim pitanjima?

Adalbert Rebić:

Dijalog o relevantnim teološkim pitanjima iziskuje više stvari. Treba više subjekata i treba više institucija. Prvo su subjekti važni, drugo su ustanove važne, treće je publika važna. To je simptomatično. Mi smo ponovo pokrenuli Teološke četvrtke, ali na njih dođe tridesetak ljudi i od tih tridesetak ljudi je devedeset posto vjernika laika koji nisu studirali teologiju, ali teologa, svaka čast iznimkama, nema, a nema ni studenata teologije. Pitam vas: Koliko danas studenata teologije ima ovdje? Koliko među nama ovdje ima mladih teologa? Prema ovome što ovdje vidim, dolazim do zaključka da naši mladi teolozi, čast iznimkama, nisu uopće zainteresirani za teologiju kao znanost, za teologiju kao govor o Bogu, nego su zainteresirani za neke druge stvari. Ne mogu se oteti dojmu da su zainteresirani za teologiju samo ako se njome mogu zaposliti i njome nešto zaraditi. Na kraju sve se vrti oko novca. Dobro, oko temeljnih životnih pitanja. No teologija je nešto više. Mi smo s Kaptola pobjegli i to pobjegli smo svjesno u svjetski, komercijalni, trgovački, naseljeni dio grada za koji se kaže da će biti vrlo brzo novi Mannhatan – samo

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti

pogledajte što se sve oko nas gradi. Sve ovo što sam rekao je i misao kardinala Bozanića. Kad sam mu rekao da kanimo kupiti prostorije i preseliti se na križanje Heinzlove i Vukovarske, on je rekao: Imate pravo. Meni je to drago. Idite među narod Božji, nemojte mi se svi gurati tu na Kaptolu! Imam dojam da bi svi samo što bliže katedrali, a bježe od naroda Božjega! Rekao mi je direktor Privredne banke gospodin Mijo Jukić kad smo s njim pregovarali o tim novim prostorijama: Čestitam Vam da ste učinili taj iskorak i da ste došli ovamo gdje vam je mjesto i mislim da je ovo simboličan čin naše budućnosti, našega rada i naše teologije. Kršćanska sadašnjost će biti tu, među narodom, osluškivat će i raditi.

Ivan Golub:

Koristim priliku da izrazim čestitke Kršćanskoj sadašnjosti. Crkva na 14. veljače slavi blagdan, zapravo svetkovinu sv. Ćirila i Metoda. Ove godine liturgijsko je slavlje predvodio Čeh, kardinal Tomaš Špidlik i tom prigodom je rekao rečenicu u svojoj homiliji koja mi je došla na um dok slušam izlaganje o djelatnostima Kršćanske sadašnjosti, predstavljanje knjiga o njezinu djelovanju kao i ovu raspravu. Rekao je, naime, ovo u homiliji: Grgur Nazijanski, pjesnik, zapisao je: Ja želim svoj ostati i jezik dati Bogu da bi govorio grčki. I kaže Špidlik, Ćiril se smatrao duhovnim učenikom Grgura Nazijanskoga i uzeo je za zadaću: ja želim svojim ostati, svoj jezik dati Bogu da bi govorio slavenski! Kad smo došli u sakristiju, okrene se k meni kardinal Špidlik i rekne: Ti si dao Bogu svoja usta i svoj jezik da bi govorio hrvatski. Nadovezao bih se upravo na ovo. Trojica: Josip Turčinović, Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav

Bajsić, moji prijatelji i suputnici jednog dijela životnog puta, koji su prerano otišli na drugu obalu – govorim kao svjedok – oni su dali svoja usta i svoj jezik da bi Bog govorio hrvatski. A ja njihovim nasljednicima i onima koji idu njihovim stopama, čestitajući ovu dugogodišnjicu, također želim da svoj jezik i svoja usta dadu da bi Bog govorio hrvatski i samo hrvatski. S tim mislima

čestitam Kršćanskoj sadašnjosti!

Stjepan Brebrić:

Mislim da je ovo pitanje prevažno: Zašto teologija ne dopire do javnosti? I mi se u KS-u koji put pitamo: Za koga objavljujemo knjige? Međutim, primjećujemo da te knjige ipak nekud odlaze. Nadamo se da ne odlaze samo na police, gdje skupljaju prašinu. Primjećujemo da kvalitetna teološka knjiga pronalazi čitalačku publiku. Znači da netko ipak u ovoj sredini te knjige čita. Što se tiče teologa laika, mislim da kritika, kako ju je uputio profesor Rebić, djelomično stoji. Smatram da postoji interes, međutim postoji i kriza teologije. Danas su teolozi jako zabrinuti oko pokušaja da stvore neku originalnu misao, koja je toliko originalna i toliko znanstvena, da neki drugi teolog koji ima drukčiju misao čak ne razumije ni pojmovnik onog prvog teologa. Tako bi se netko, po meni, trebao početi baviti prijevodom teologije u teologiju. I to katoličke teologije. Čak ponekad u istoj disciplini. To je moje mišljenje, a pogotovo što se tiče odnosa teologije i znanosti, bez obzira kako je shvaćali, kao znanost ili kao tehniku. Mislim prvenstveno na humanističke znanosti. Kako se mogu uopće razumjeti ta dva diskursa kad se ne trudimo oko tumačenja osnovnih pojmova? Ja mislim da je glavni problem što teologija ne dopire do javnosti u tome što se ona ne može verificirati i taj mukotrpni teološki posao je takav da teolozi laici, koji su zaposleni u školi – to je istina i tu kritika stoji – često to shvaćaju više kao profesiju a manje kao poziv. Oni koji se iz neke svoje pobude bave teologijom, oni za život nerijetko zarađuju u nekom drugom zanimanju.

Možda zato i nemaju vremena doći na neke tribine.

Vlatko Badurina:

Meni se čini da u spomenutoj trojici utemeljitelja KS-a nalazimo odgovor kako pristupiti stvarnosti danas. Kad gledam Josipa Turčinovića, onda mi se čini da je on dobro poznavao i politiku i diplomaciju i ekonomiju. Ono drugo što je Šagi-Bunić imao, bilo je temeljito poznavanje teologije, posebice patristike.

Bajsić je bio povjetarac koji je uvijek izvana dao svježinu, što se vani događa, da se ne zatvaramo u sebe. Čini mi se da ćemo tek tada kada budemo imali te elemente moći stvoriti ono što su oni učinili.

Sadašnjost i budućnost kršćanske i posebno teološke knjige te uloga Kršćanske sadašnjosti

Božo Rudež:

Navodim tri razloga zašto sam počašćen ovim pozivom. Prvo, ja sam bio blizak zlatnom trolistu, patru Šagi-Buniću, profesoru Bajsiću i Turčinoviću s kojim sam donio na stotine i stotine naslova sa Frankfurtskog sajma i pomagao, koliko su me nosile mogućnosti i snage, da se te knjige i objave. Drugo, ja sam kao predsjednik Vjerske komisije i neko vrijeme kao viši činovnik Ministarstva kulture i doministar, imao izrazito plodnu suradnju sa Kršćanskom sadašnjošću i sa zlatnim trolistom, ali i sa Bonaventurom Dudom i Ivanom Golubom. O tome ću u svojim memoarima za desetak, petnaestak godina ispisati najljepše stranice moga boravka kao predsjednika Komisije i kao podministra kulture u nejunačkom vremenu. Samo bih odbacio jednu tezu koja je jučer ovdje bila generalno izrečena kod nekih sudionika, kakve je sve patnje i trpnje i križ nosila Kršćanska sadašnjost. Dragi prijatelji, svi slobodnomisleći ljudi u komunističkom režimu nosili su taj isti križ, samo ga je netko nosio teže, a netko lakše. Jučer je bio spomenut dijalog Blaževića i Bakarića oko inicijative da se Biblija prevede na hrvatski. Jure Kaštelan, moj prijatelj i učitelj, bio je svjedok tog razgovora i on je Bonaventuru Dudu uzeo pod ruku i odveo u CK Vladimiru Bakariću, koji je bio apsolutna moć u Hrvatskoj, i kad su Jure i Duda to predložili Bakariću, on je rekao: Sramota da Biblija već nije prevedena! I pitao je Juru koliko novca treba i učinili su sve. I ne bih se složio s tezom koja je jučer kod nekoliko sudionika izlagana, da je uspjeh Kršćanske sadašnjosti, usprkos komunističkim stegama i okruženju, bila prevara režima. Ja bih rekao ovako: U komunističkom režimu, u kojem sam bio i sâm, bilo je uvijek ljudi koji su sa mislećim ljudima, pa i sa Kršćanskom sadašnjosti, sjajno surađivali.

Hrvatska duhovnost i kultura bili bi siromašni bez Kršćanske sadašnjosti i ja vam želim da uvijek tako radite, ali na tragu velikih mislilaca i organizatora kao što su bili pater Šagi, profesor Bajsić i Turčinović.

Velimir Blažević:

O Kršćanskoj sadašnjosti, Centru za koncilska istraživanja i nakladničkoj kući, i posebno o Teološkom društvu »Kršćanska sadašnjost« svojevremeno su u

našoj svjetovnoj i crkvenoj javnosti izražavana određena sumnjičenja i bili su izloženi različitim kritikama i optužbama kako na razini mjesnih crkvenih vlasti i Biskupske konferencije Jugoslavije, tako i kod najviših vlasti Crkve. Vodstvo KS-a i TDKS-a, međutim, nije izlazilo u javnost sa svojim odgovorima i obranama na ta sumnjičenja i optužbe.

Evo, ovo što je izrečeno na današnjem skupu o rezultatima četrdesetogodišnjeg djelovanja KS-a, najbolji je odgovor i najjača obrana KS-a i TDKS-a! Čulo se, makar i sa višegodišnjim zakašnjenjem, puno pohvalnih riječi i ocjena naročito o trolistu: Šagi­Bunić­Bajsić­Turčinović. Dakako, to nije bez značenja i za njihove bliske suradnike, kakvi su bili, da spomenem samo neke: prof. dr. Bonaventura Duda, pok. prof. dr. Anton Benvin, o. Bono Šagi i prof. dr. Adalbert Rebić, sadašnji direktor Kršćanske sadašnjosti. Danas su mogli doživjeti određenu satisfakciju i mogu biti ponosni na svoj skroviti i predani rad u Kršćanskoj sadašnjosti također i svi njezini djelatnici i zaposlenici, koji su se i sami mogli ponekad osjećati pogođenima sumnjičenjima i napadima

na KS i TDKS

Možda, ipak, na ovome što je danas ovdje predočeno ne bi trebalo stati. Mislim da bi, za upoznavanja prave istine i za dobivanje potpune slike o KS-u i TDKS-u, bilo potrebno istražiti i dokumentirano prikazati, bilo na nekom simpoziju ili nekim zbornikom, kroz kakve su sve poteškoće morali proći i što su sve Šagi­Bunić, Bajsić i Turčinović poduzimali da se KS i TDKS ne ugase, a u čemu su i uspjeli!