Strižibube

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Strižibube
Vremenski raspon: eocen − današnjost
Necydalis melita‎
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Arthropoda
Klasa: Insecta
Red: Coleoptera
Natporodica: Chrysomeloidea
Porodica: Cerambycidae
Latreille, 1802[1]
Potporodice

Aseminae
Cerambycinae
Disteniinae
Lamiinae
Lepturinae
Necydalinae
Parandrinae
Prioninae
Spondylidinae
i dr.

Strižibube[2] (lat. Cerambycidae) su kosmopolitska grupa insekata tvrdokrilaca, čije vrste karakteriše izduženo telo i izuzetno duge antene, ponekad duže od samog tela insekta.[3] Kada ih nešto uznemiri ili uzbudi, većina strižibuba ispušta zvuk uz pomoć posebnog organa. Trenje dve površine stvara karakterističan zvuk po kome su ovi insekti dobili ime. Na svetu je opisano oko 25.000 vrsta strižibuba, i ova familija spada među najbrojnije i najbolje proučene familije insekata u svetu.

U našim krajevima, odrasli primerci su veličine između 3 i 60 mm, pri čemu većina spada u opseg od 1 do 3 cm. S druge strane, ovoj grupi pripada i najveći tvrdokrilac na svetu, amazonska džinovska strižibuba Titanus giganteus, duga 178 mm i široka 60 mm. Pojedine vrste se smatraju štetočinama usled specifičnog načina života larvi - ishrane drvetom, i bušenja kanala u njemu. Larve se pretežno razvijaju u uginulom, obolelom drveću, u stablima, granama i pod korom, dok se razviće tek poneke vrste odvija u zdravom drveću. Manji broj vrsta se razvija u korenu zeljastih biljaka (rodovi Phytoecia, Agapanthia itd.), na travama (Calamobius) ili u zemlji, na korenju trava i zeljastih biljaka.

U Evropi je poznato 550 vrsta strižibuba, a na evropskoj Crvenoj listi vrsta nalazi se osamdesetak vrsta poznatih iz Srbije. Većinom imaju niske kategorije ugroženosti, dok vrsta Ropalopus ungaricus ima status EN (ugrožena).

Opšte karakteristike[uredi | uredi izvor]

Najveći broj vrsta strižibuba spada u dnevne insekte, ali je veliki broj sumračnih i izrazito noćnih vrsta. Dnevne vrste su aktivne za vreme toplih i sunčanih sati kada lete u potrazi za hranom. Hrane se polenom ili pojedinim delovima cveta, zrelim plodovima različitih voćaka, sokom koji je iscureo iz povređenih stabala itd. Noćne vrste nikada ne dolaze na cvetove i preko dana se kriju u šupljinama drveća, ispod kore drveta, u panjevima, ispod kamenja, a tokom noći izlaze da se hrane. Glavnu hranu im predstavljaju zreli i natruli plodovi voćaka i sokovi iz stabala. Sumračne i noćne vrste strižibuba po izlasku iz dnevnih skloništa najviše vremena provode na kori ili ispod napukle kore drveta domaćina, blizu larvenih hodnika odakle su izašle, a na tim mestima odigrava se i kopulacija. Ona se u toku noći više puta prekida kako bi ženka mogla da položi oplođena jaja. Ženka polaže jaja relativno dugom legalicom u pukotine drveća. Tokom razvića larve prolaze kroz nekoliko stadijuma dok ne pređu u pupu. Razviće traje između jedne i pet godina. Odrasli insekti obično žive kratko, najviše oko nedelju dana, dok vrste koje preživljavaju u stadijumu imaga i pojavljuju se naredne godine mogu da žive i nekoliko meseci. Glavni prirodni neprijatelji strižibuba su parazitoidne osice, mušice, grinje, patogene gljive, a od ptica - detlići, žune, svrake, kreje, čvorci i sove.

Morfologija imaga[uredi | uredi izvor]

Glava je kod strižibuba slobodna, tj. nikada nije duboko uvučena u toraks (Thorax). Položaj glave može da bude ortognatan - prednja površina glave i sam usni aparat vertikalno usmereni nadole (podfamilija Lamiinae) i prognatan - glava je koso nagnuta prema dole i napred (sve ostale podfamilije). Telo strižibuba štiti hitinski omotač, koji može da bude veoma čvrst ili kod nekih vrsta, mekan. Kao i ostali insekti, strižibube imaju složene oči, koje se sastoje iz puno prostih okaca ili omatidija, koje im daju mozaični vid. Broj omatidija je kod noćnih vrsta manji, a kod dnevnih veći. Kod nekih vrsta postoji urez na složenom oku, i ukoliko je izražen, oko je podeljeno na dva dela. Antene su obično usađene u očni izrez ile se nalaze ispred njega. Sastoje se od 11, ponekad 12 članaka koji su prema vrhu, manje ili više, istanjeni. Postoje i slučajevi kada su antene prema vrhu zadebljale ili testeraste. Antene mogu da budu gole ili prekrivene dužim ili kraćim dlačicama. Antene mužjaka mnogih vrsta su duže od tela, a kod ženki su kraće od tela ili jednake. Opnasta krila su u potpunosti prekrivena elitrama ili pokrilcima. Na kraju abdomena ženki nalazi se legalica kojom polažu jaja. Dužina nogu varira od kratkih do vrlo dugih, a često je zadnji par duži od prva dva.

Podfamilije[uredi | uredi izvor]

U Srbiji je zastupljeno šest podfamilija:[4]

a u svetu postoje još:

Ekologija[uredi | uredi izvor]

U zavisnosti od biljke domaćina, strižibube svrstavamo u pet grupa:

  1. vrste koje se razvijaju samo u četinarskom drveću
  2. vrste koje žive samo u listopadnom drveću
  3. vrste koje se razvijaju i u četinarskom i u listopadnom drveću
  4. vrste koje isključivo žive na nadzemnim delovima i korenju zeljastih biljaka i na travama
  5. vrste koje se razvijaju u zemlji

Najveći broj strižibuba (skoro 50%) čine vrste koje se razvijaju i u četinarskom i u listopadnom drveću, dok samo oko 2% pripada vrstama koje se razvijaju u zemlji. Mnoge vrste traže usamljena stara stabla koja se nalaze na osunčanim mestima, druge traže stabla koja su bolesna ili umiruća. Strižibube spadaju u organizme čija telesna temperatura zavisi od spoljašnje temperature. Vrste koje lete postaju potpuno funkcionalne tek kada spoljašnja temperatura pređe 18 °C. Što se tiče razvoja larvi, strižibube traže toplije, južne ekspozicije stabala, a isto tako i toplije strane ležećih debala. Ima mnogo vrsta strižibuba čije larve razvoj započinju u svežem, a završe u suvom drvetu.

Značajnije vrste[uredi | uredi izvor]

Pregled vrsta[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

  • predstavnik potporodice Lamiinae
    predstavnik potporodice Lamiinae
  • predstavnik potporodice Cerambycinae
    predstavnik potporodice Cerambycinae
  • predstavnik potporodice Spondylidinae
    predstavnik potporodice Spondylidinae
  • predstavnik potporodice Necydalinae
    predstavnik potporodice Necydalinae
  • predstavnik potporodice Lepturinae
    predstavnik potporodice Lepturinae
  • predstavnik potporodice Prioninae
    predstavnik potporodice Prioninae

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Cerambycidae Latreille, 1802”. Integrated Taxonomic Information System. Pristupljeno 6. 6. 2011. 
  2. ^ Dobrosavljević, Jovan; Mihajlović, Ljubodrag. „Prilog poznavanju faune Strižibuba Srbije, sa osvrtom na zaštićene vrste” (PDF). 
  3. ^ Gomes Gonçalves, Marcos Paulo (decembar 2017). „Relationship Between Meteorological Conditions and Beetles in Mata de Cocal”. Revista Brasileira de Meteorologia. 32 (4): 543—554. ISSN 0102-7786. doi:10.1590/0102-7786324003 Slobodan pristup. 
  4. ^ Patrice Bouchard; Yves Bousquet; Anthony E. Davies; Miguel A. Alonso-Zarazaga; John F. Lawrence; Chris H. C. Lyal; Alfred F. Newton; Chris A. M. Reid; Michael Schmitt; S. Adam Ślipiński; Andrew B. T. Smith (2010). „Family-group names in Coleoptera (Insecta)”. ZooKeys. 88: 1—972. PMC 3088472 Slobodan pristup. PMID 21594053. doi:10.3897/zookeys.88.807. Arhivirano iz originala 21. 7. 2011. g. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Стрижибубе&oldid=27552818”