Mečja lijeska kakve nigdje drugo nema, starac od 750 godina, munika sa Zeletina, gorostasi Biogradske gore…
Šume su, i laicima je sve jasnije, od neprocjenjivog značaja za opstanak života kakvog poznajemo. Svako stablo je postalo važno, vrijedno poštovanja. I stručnjaci, i običan svijet, trebalo bi da znaju da treba stvarati i njegovati kult stabla. Tamo gdje njega nema ni šume se ne cijene a, samim tim, ni život. Naši stari su to nekako znali, čuvali su svako stablo koliko su mogli – mi smo uzeli sjekire. Jedno vrijeme ljudi su toliko požrtvovano sjekli da nijesu ni primjećivali šta pada ispred njih, koliko je izuzetnih stabala uništeno. Ovo je za Vikend novine izjavio Dragomir Gile Mrdović, predsjednik mojkovačkog ekološkog društva „Ekoturs“, nakon što je prije neki dan saznao da inženjer šumarstva Dragoljub Marković, nakon dvadestogodišnjeg traganja za džinovskim stablima crnogorskih šuma, priprema za štampu knjigu o njima, sa željom da se ona zaštite i pokažu svijetu.
“To što radi Marković predstavlja, koliko znam, pionirski poduhvat i izuzetan doprinos ne samo otkrivanju prirodnih bisera Crne Gore već i drugačijem, pravilnijem odnosu prema šumama i životnoj sredini”, kazao je Mrdović.
„Ako želiš da uništiš jedan narod, uništi mu šume“, rekao je, svojevremeno, poznati botaničar Josif Pančić.
“Uništavajući šume, narodi svijeta bukvalno uništavaju svoju budućnost“, zaključio je, godinama unazad, E. Ekholm, američki stručnjak za pitanja životne sredine.
Kod nas, u Crnoj Gori, ta i mnoga slična upozorenja, jedno vrijeme nijesu čuli ili ih nijesu željeli čuti. Sjeklo se na sve strane, udarnički. Iza motornih testera često je ostajala prava pustoš…
Oni koji pamte, recimo, Jezersku goru, kod Zabojskog jezera na Sinjajevini, iz pedesetih ili, čak, sedamdesetih godina prošlog vijeka, pričaju da je to bila šuma džinova. Hiljade stabala smrče, jele, bukve i munike, visokih i do šezdesetak metara, oduzimalo je dah.
“U Boričkom potoku, srcu te prašume, čak i za potpuno sunčanih dana, nije se tada mogla napraviti dobra fotografija bez vještačkog svijetla. Nijedan zrak sunca nije se mogao probiti kroz guste krošnje moćnih stabala. Danas, na području Jezerske gore, nažalost, fotografi nemaju problema sa manjkom svjetlosti. Ni „vječite“ polutame ni prašume tamo više nema. Ni džinovskih stabala. Ostao je samo uski pojas oko jezera. Jezerska gora je posječena u periodu od 1983. do 1990. godine, priča Marković. U mnogim državama, stabla koja, bilo svojim neobičnim izgledom, ili godinama, dimenzijama, privlače pažnju, predmet su posebne zaštite, postaju znakovi prepoznavanja, žive prirodne ikone čitavih regija. Ona su, u svijetu šuma, nešto kao Tara među rijekama. Takvih stabala još ima u Crnoj Gori. Ne drže, naravno, svjetske rekorde, ni po starosti ni dimenzijama, ali – ni svaki vrh nije Mont Everest, pa to ne smeta da se mnogi pokazuju kao pravo blago…
Od stabala koja smo za ovu priliku, zahvaljujući ljubaznosti Markovića, izdvojili, prva na listi je mečja lijeska na brdu Gradac, kod Mojkovca. Ima prečnik 120 santimetara, stara je 470 godina. Nije poznato da negdje postojii veća i starija.
Mnogi posjetioci Biogradske gore i ne slute da među, inače, visokim stablima prašume , raste smrča visoka 61 metar, obima 5,85 metara. Ima 77 kubika drveta i, do sada, veća u Crnoj Gori, pa i šire, nije izmjerena.
Tu su još i jela iste visine, ali malo manjeg obima (5,05m) i drvne zapremine (55 kubika).
Šteta što rijetko ko zna za njih. U Biogradskoj gori se, pored ostalog, skriva i brijest prečnika 161 santimetar, visine 44 metra. U blizini Biogradskog jezera nalaze se bijeli jasen obima stabla 4,4 metra, od 32 kubika i gorski javor star blizu četiri vijeka. Impresivno!
Munike su posebna priča, i po dimenzijama i po izgledu. Jedna u Gornjem Lipovu ima prečnik 194 santimetra. Zanimljiva je i munika kod Petnjice (prečnik 145 santimetara), koja se na pet metara visine račva u 15 krakova. Najveće stablo te vrste, u regionu, izmjereno je na Prokletijama, a najstarije (devet vjekova) na Zeletinu. U seoskom groblju u Bojićima (Gornja Morača) preko pet i po vjekova živi hrast – cer, obima 7,1 metar, prsnog prečnika 2,26 metra.
Hrast u Bugarčevici, kod Virpazara, manjih je dimenzija, ali traje već 750 godina. U odnosu na njega, hrast-sladun, kod Ulcinja, pravi je balavac – mlađi je 150 godina. Molika u Ćeranskom, kod Zeletina, prečnika 120 cm, napunila je, kako se procjenjuje, 650 godina. Jedna, u Nenovoj gori, traje 500 godina. Marković je kod Vrulje pronašao bukvu staru 560 godina… Ovo je samo djelić onog što je Marković prikupio, tragajući za neobičnim i džinovskim stablima crnogorskih šuma. Dragomir Mrdović smatra da je štampanje knjige o njima i u interesu države, jer će ona otkriti potpuno nepoznat dio prirodnih posebnosti Crne Gore.
“Mi, očigledno, ne znamo šta imamo”, naglasio je Mrdović.
“Knjiga će uskoro biti štampana, i to je najmanji problem. Prije toga, međutim, treba provjeriti da se neko od stabala sa spiska, u međuvremenu, nije sudarilo sa testerom, ili sastalo sa gromom”, zaključio je inženjer Dragoljub Marković.