NERMIN BEZMEN

SEYIT I ŠURA

Prvi dio

Nermin Bezmen
Kurt Seyt & Shura
 Dragi djede, ovu knjigu posvećujem tebi. Sad te bolje razumijem. Nikad mi
nisi ovako nedostajao.
Ovo je istinita priča. Putovanje u prošlost tijekom kojeg sam pokušala
nanovo udahnuti život događajima koji su se jednom doista zbili. Danas, kad
je putovanje došlo kraju, podjednako sam sretna i tužna. Rastanak s likovima
koji su tako dugo bili dio mog života bio je neopisivo bolan. Svi će mi oni
silno nedostajati.
Ipak, sad kad sam se vratila u stvarnost i njezinu svakodnevicu, vjerujem da
će sva ona ljubav, patnja i čežnja, koja mi je bila nadahnuće, živjeti vječno.
S tugom u srcu šaljem blagoslov preminulima s porukom da ću ih zauvijek
voljeti. S onima koji su još među živima, nakon što su podnijeli sav bol i
čežnju, duboko suosjećam te ih također volim i poštujem.
 Zahvale

Hvala mojoj dragoj baki Mürvet Gurcinar, djedovoj Murki, što mi je tako
vjerno prenijela svoja sjećanja i što je, kao i uvijek, pokazala iznimnu
hrabrost. Sigurna sam da bi mnogi takvo što radije zaboravili negoli ispričali.
Hvala mojoj dragoj majci Leman Ulus na smjernicama koje mi je dala
prisjećajući se kako sretnih tako i tužnih događaja.
Hvala mojoj dragoj teti Senihi Gorgulu na uspomenama koje je podijelila sa
mnom, a koje bi već i same za sebe bile dostatne za jednu čitavu knjigu.
Hvala Jacku DeLeonu koji mi je pomogao pronaći izgubljenu Šuru, moju
junakinju, i Zeynep DeLeon na svim zanimljivim zajedničkim trenucima.
Hvala dragoj barunici Valentini Clodt von Jürgensburg, Valentini Taškin,
koja me je svojim pričama, fotografijama, pismima, isječcima i osobnim
predmetima odvela u Šurino djetinjstvo tako unijevši silno uzbuđenje u moj
život. Jedino žalim što smo se upoznale prekasno. Posljednjih nekoliko
mjeseci njezina života pokušavale smo ugurati svih devedeset godina u
orahovu ljusku. Za naših dugih razgovora s nostalgijom se prisjećala
trenutaka koje je provela sa svojim voljenima. Zajedno smo prošle kroz svaki
trenutak Šurine prošlosti. Premda su u njezinim sjećanjima postojale neke
praznine koje sam trebala sama popuniti, ona je za mene učinila nemjerljivo
mnogo. Svakog utorka moj suprug Pamir i ja posjećivali smo nju i njezina
dugogodišnjeg partnera Todorija i ti bi posjeti potrajali do kasno u noć. Ona
bi svirala klavir, a on bi je pratio na gitari pjevajući i balansirajući s čašom
rakije na tjemenu. Kako li se ona voljela zabavljati i šaliti!
Nije mogla dočekati trenutak kad će ova knjiga ugledati svjetlo dana, ali ta
joj se želja, nažalost, nije ostvarila jer je preminula netom prije nego što je
knjiga objavljena. Srećom, stigla mi je povjeriti svoja najintimnija sjećanja
natjeravši me da joj obećam kako ću jednog dana napisati knjigu i o njezinu
životu. Vjerujem da nas je sudbina spojila jer mi je ispričala ono što sama
nikad ne bih saznala. Silno ćete nam nedostajati, barunice.
 Hvala Todoriju, Theodoru Negropontiju, baruničinu prijatelju, ljubavniku,
partneru i životnom suputniku s kojim je provela četrdeset sedam godina.
Nikad nećemo zaboraviti sve one divne zajedničke trenutke.
Hvala Vassafu Arimu, baruničinom odvjetniku, kao i Mine Koyuncuoglu,
Loli Arel i Leonidu Senku Popovskom na neprocjenjivoj stručnoj pomoći.
Hvala Konstantinu Lisenku, Kotiku, koji nam je ustupio vrijedne
fotografije i pomogao nam stupiti u kontakt sa Sandrom.
Hvala našoj novopronađenoj rođakinji Sandri Nash Wells, Sandručki, što je
nas primila otvorena srca i odvela nas onamo gdje počivaju Šura i Katarina
Nikolajevna Verjenska, njezina majka i baka.
Hvala Davidu McManamanu što je iščitao Pamirov prijevod.
Hvala našoj ljubljenoj djeci Ayshi Pamir i Pamiru Cazimu. U trenucima
umora i napetosti vaša zrelost, ljubav i razumijevanje još su mi jednom
pokazali koliko ste divni.
Na koncu hvala mom dragom suprugu Pamiru Bezmenu bez čije ljubavi,
vjere i nesebične potpore nikad ne bih ostvarila svoje snove. Ne samo da je
objavio izvornik, nego je preveo moj roman na engleski onako kako to
nikome drugome ne bi pošlo za rukom. Volim te.
N. B.
Najdraža moja,
kad si se odvažila napisati sagu o svome djedu, nisam mogao ni sanjati
kamo će te to odvesti, kao ni koliko će to utjecati na naš život. Naše
putovanje u prošlost i potraga za tvojim djedom, njegovom obitelji i
velikoj ljubavi Šuri bili su neizmjerno uzbudljivi. Tek one noći kad sam
te ugledao kako bjesomučno tipkaš dok sjediš za računalom, opčinjeno
gledajući fotografiju Šure i Seyita, dok u pozadini svira Čajkovski,
shvatio sam koliko si se povezala s njom. Čitajući poglavlje za
poglavljem, uređujući ih i na koncu ih prevevši, spoznaja da je vaš
jedinstveni odnos postao gotovo metafizički sve me više ostavljala bez
daha. Šura te je toliko obuzela vodeći te kroz svoj život, sjećanja i ljubav
da si s lakoćom ispisala stranice o nečemu o čemu si zapravo tako malo
znala. Katkad se stapala s tvojom osobnošću, kao da je gasila svoju
vlastitu žeđ dok smo ti i ja letjeli visinama svoje vlastite strasti.
Što si više pisala, Šura je sve više postajala dijelom naših života
zauzimajući sve važnije mjesto u našim srcima prepunim lijepih osjećaja.
Na koncu je postala glavna heroina gurnuvši sve ostale likove u drugi
plan. Udahnula si joj život, a ona ti je zauzvrat pružila uvid u sebe.
Izvukavši je iz ropotarnice povijesti i učinivši je miljenicom milijuna
čitatelja, oplemenila te je svojim iskustvom, dubokom patnjom i
hrabrošću. Ona je sada dio tebe, a ti si dio nje.
Tad si ti, najdraža moja, drugi put doživjela takav preobražaj. Prvi put to
si iskusila kad te je moja majka, slikarica Shermin Bezmen, uvela u svijet
slikarstva i umjetnosti. Osim što si je čak nadmašila nizom vrijednih
djela, na svojim radionicama prenosila si ljepotu umjetnosti stotinama
studenata, baš kao što je nekoć i ona to činila.
Zato sam, ljubavi moja, objavio ovu knjigu s neizmjernim
zadovoljstvom, a kad je postigla onako nevjerojatan uspjeh, pronašli smo
neiscrpan izvor sreće. Potom, kad si me poticala da je prevedem na
engleski, bio sam oduševljen jer mi je to pružilo mogućnost da riječima
opišem sve one skrivene osjećaje koje sam gajio prema tvojim
prekrasnim likovima.
Bi li bilo odviše drsko, draga, kad bih rekao da sam neopisivo sretan što
sam triput blagoslovljen: imam savršenu ženu koju volim i ona voli
mene. Ta je žena sinteza triju iznimno uzbudljivih dama i nije mi samo
obogatila život, nego mi je podarila dvoje prekrasne djece.
Hvala ti, ljubavi. Bez tebe život mi ne bi imao smisla.
Volim te,
Pamir Bezmen
ODA ŠURI

Klizeći u trojki
Vidim tebe, draga Šura
Pahulje padaju
Kose ti vijore
Na zvoniku zvona zvone
Ljepoti tvojoj u čast
Anđeli sviraju
Svećenici pjevaju
Kopita konja tvojih
Snijeg pretvaraju u prah
A vjetar
Huči
Vidim te, draga Šura
Moj djed te volio
Do posljednjeg daha
Nije te zaboravio
U kapljici votke
Tugu je utapao
Stara ruska pjesma
Budila je čežnju
Uspomene lete
Jureći u trojki
U ruci mu votka
Traži te
U oku mu suza
U duši jad
Zbog njegove Rusije
I tebe, Šura
 Prolog

Prikupljajući bilješke za bakine memoare, a u silnoj želji da što vjernije

opišem likove i događaje, nisam ni sanjala da će me mučiti takav osjećaj
odgovornosti. Kako su riječi krojile priču, a imena poprimala obličja te kako
sam ulazila u likove sve snažnije poimajući njihovu dubinu, sve su mi se više
sviđali. Kurt Seyit, moj djed kojeg nikad nisam upoznala, postao je moj junak.
Pokušavajući proniknuti u njegovu dušu, pronašla sam Šuru, njegovu veliku i
neprežaljenu ljubav. Otad me neprestano posjećuje u snovima. Njezina
nenadmašna ljepota, kako ju je opisala moja baka, golicala mi je maštu. Moja
novootkrivena ljubav prema djedu obuhvaćala je i njegovu ljubav prema Šuri.
Ovaj roman o njegovu životu, pustolovinama, beskrajnoj žalosti i ljubavi u
potpunosti je njome protkan. Tko je ona bila? Kako joj proniknuti u srce? Ili
pronaći one koji su je poznavali, fotografiju koja bi upotpunila sliku o njoj,
predmet koji bih dotaknula i tako se povezala s njom? Njezin me duh
danomice pratio. U snovima bi me odvela u obilazak Moskve i pokazivala mi
mjesta za koja bih sutradan otkrila da doista postoje. Gledajući djedovu
fotografiju, gotovo da sam mogla osjetiti kako me i ona promatra iza njegova
naslonjača... Kao da je željela posegnuti i zagrliti me, kao da je željela da
čujem i njezin glas. Dok sam tipkala na računalu, šaptala bi mi u uho sve ono
što je željela da napišem. Katkad bi me toliko obuzela da sam nevjerojatnom
brzinom pisala o temama o kojima nisam znala gotovo ništa. Kao da me je
neka nevidljiva sila tjerala da je potražim.
U svojoj misiji da otkrijemo istinu moj suprug i ja svim mogućim kanalima
pokušali smo doznati nešto više o njoj, ali, nažalost, nismo imali mnogo
uspjeha. Da smo tada objavili roman, mnoga bi pitanja ostala bez odgovora.
Nikad neću zaboraviti kako sam bila sretna kad sam primila pismo od
kolege pisca i istražitelja profesora Jacka DeLeona, autora knjige Bjelogardejci
u Istanbulu.
 On nas je upoznao s barunicom Valentinom Clodt von Jürgensburg koja je
živjela u Istanbulu sa svojim partnerom Theodorom. Naime, ona je bila
Šurina starija sestra. U dobi od devedeset godina još je uvijek bila vrlo
privlačna i čak je koketirala s Pamirom govoreći mu: »Kad sam s vama, imam
osjećaj kao da mi je trideset i pet.« Postale smo vrlo bliske. Svakog utorka
kasno popodne dolazili smo k njoj na večeru. Mi bismo donijeli hranu, rusku
votku s okusom limuna i tursku rakiju, a oni bi se pobrinuli za ugođaj. Nakon
večere Tinučka bi sjela za klavir, koji je naučila svirati kao kći plemića, dok bi
je Todori pratio na violini ili gitari držeći pritom čašicu rakije na glavi.
Stvarali su čudesnu glazbu. Potom bismo razgovarali još satima, sve do
ponoći.
Kad sam na zidu njezine dnevne sobe ugledala Šurinu fotografiju, smjesta
sam znala o kome je riječ. Rasplakala sam se kao dijete. Bilo mi je kao da sam
pronašla davno izgubljenog člana obitelji. Bila je čak ljepša nego što sam je
zamišljala. Kad smo saznali da je Šura umrla u Americi prije nekoliko godina,
opet sam zaplakala – taj put zbog gubitka člana obitelji. Razmijenili smo sve
što smo znali o njezinu životu. Obogatila me je podijelivši sa mnom ne samo
Šurine, nego i svoje uspomene, fotografije, pisma, razglednice kao i sjećanja
na iznimno živopisne osobe koja su sezala gotovo stoljeće u prošlost. Pokazala
mi je dokumente koje je željela da objavim. Sve ono što mi je rekla ne samo
da je bilo dovoljno da dovršim roman, nego imam štošta i za njegov nastavak.
Međutim, morala sam joj obećati da ću napisati roman i o njezinu životu.
Sudbina je htjela da u tišini napusti ovaj svijet samo nekoliko dana nakon
što nam je povjerila svoju prošlost, kao da je čekala da završi neku svoju
misiju. Prvi primjerak knjige U vrtlogu sudbine: Seyit i Šura sada leži uz
njezin grob gdje joj svi oni likovi prave društvo.
Počivala u miru.
Nitko ne može znati kako je živjeti daleko od Rusije osim onih
koji poput mene pate i čeznu...
Seyit Eminof, 1924.
 Noć u Petrogradu, 1916.

S prekrivačem. Golemi kotači kočije s mukom su se probijali kroz snježne

nijeg je i dalje lijeno padao na usnuli grad posve ga prekrivši bijelim

nanose skrenuvši lijevo s Trga Aleksandra Nevskog pa zastavši uz rubnik pred

golemom trokatnicom. Kočijaš je podignuo pogled prema prozorima i ugledao
tračak svjetlosti iza zastora jednog od prozora na najvišem katu.
Nekoliko pahulja pronašlo je put do prozorskog stakla i ostalo ondje
zaledivši se. Kao da su osjetili kočijašev pogled, zastori se razmaknu, najprije
teški, a zatim i oni od tila. Na prozoru se pojavi silueta muškarca. Obrisao je
maglu sa stakla, mahnuo pa se okrenuo. Pogledao je na sat pod plinskom
svjetiljkom koju je maločas upalio. Još nije bilo ni četiri. Imao je dovoljno
vremena. Pazeći da ne probudi ženu koja je spavala čvrstim snom, polako je
odmaknuo pokrivač i legao na krevet i dalje držeći sat. Tada se predomislio pa
odbacio pokrivač i ustao. Prošavši prstima kroz kosu, polako je prišao
prozoru, ponovo razmaknuo zastore i pogledao van. Bjelina snijega na
mjesečini protezala se na vrt, ograde, široke avenije i grad u daljini. Bio je to
bijeli svijet, blistav. Sjaj se pojačavao i smanjivao kako se mjesec probijao kroz
oblake nošene vjetrom Prizor je bio veličanstven.
Dvostruki prozori i debeli zastori sprječavali su prodor hladnoće toga
prelijepog vanjskog svijeta. Toplu i djelomice mračnu sobu prožimao je težak
miris, mješavina ženskog parfema, votke iz njihova daha i lavande s plahti,
podsjećajući na uzbudljivu noć koja je potrajala sve do prije nekoliko sati.
Mladić je odvratio pogled s prozora i pogledao prema krevetu. Mjesečina i
blještavilo snijega bacali su odsjaj na ženu, na njezina leđa naga do struka. U
polumraku sobe nije mogao razabrati boju njezine kose razasute po jastuku,
no sjetio se da je bila crvena. Bujne dojke sezale su joj gotovo do struka, sve
do mjesta gdje ju je pokrivala plahta. Desno joj je rame bilo oblo i blistalo je
poput mramornog kipa.
 Mladić je stajao nag, leđima okrenut prozoru. Činilo se da nema ništa
protiv hladnoće. Nasmiješio se sjetivši se minulih sati. Na okruglom stolu
pred kaminom bila je zdjela s voćem, kristalni vrč, čaše napola pune jer ih je
par odložio žureći se baciti na krevet. I, bogme, bila je nestrpljiva ta Katja. Ili
se zove Lidija? Čega uopće ima u imenima, pomislio je. Prelijepa i strastvena
crvenokosa doista se potrudila da mu prošla noć ostane u sjećanju.
Mladić je podignuo jednu od kristalnih čaša i u jednom gutljaju iskapio
ostatak votke. Gutajući tekućinu, zatresao je glavom kad mu je alkohol
zapekao grlo. Prišao je zrcalu i upalio plinsku svjetiljku koja je bljesnula
mekanom ružičastom svjetlošću. Sad je bolje vidio. S hrpe na kauču izvukao
je svoju odjeću, a zatim izvadio čisto rublje iz srednje ladice komode. Krenuo
je prema kupaonici, kad je začuo ženin promukli glas.
»Zašto si ustao tako rano, dragi?«
Mladić se okrenuo pa prišao krevetu s hrpom odjeće pod rukom. Na
prigušenoj svjetlosti vidio je kako se okrenula i razotkrila obla ramena i
velike grudi. Jednu je ruku podignula i namjestila kosu, a drugu je ispružila
prema muškarcu. Nije mogao prikriti požudu u očima. Njezina pazuha
uzbuđivala su ga baš kao i njezine grudi. Crne oči zavodljivo su ga gledale
ispod dugih tamnih trepavica. Tim je očima vješto mamila muškarce budeći u
njima bludnu maštu. Potom ih je sklopila i razdvojila pune usne čekajući
poljubac, s rukom i dalje ispruženom prema njemu. Mladić je sjeo na rub
kreveta smiješeći se što ga zavodi kao da očito nije navikla na odbijanje. Ispod
plahti širio se topao miris njihove strasti pomiješan s parfemom. Nije se
opirao njezinu grozničavom zagrljaju. Napola je otvorila oči i uperila plamteći
pogled u njega zbacivši plahtu što im je razdvajala tijela. Požudno je stisnula
toplo puteno tijelo uz njegovo, a tada mu privukla glavu na grudi nudeći ih
njegovim usnama, milujući mu mišiće na rukama i leđima. Unatoč sitnoj
građi vješto ga je obavila rukama i nogama doslovce ga zarobivši. Mladić je
posljednji put poljubi, a zatim se pokuša odmaknuti.
»Moram se spremati. Ako želiš, mogu srediti da te odvezu kući.«
Koketno se namrštila i podignula ramena.
»Zar ne možemo još malo ostati?«
»Moram krenuti na put.«
»Kamo?«
 »U Moskvu.«
»Kad se vraćaš? Hoćeš li mi se javiti?«
Počela je ustajati iz kreveta ženstveno izvijajući tijelo, nadajući se da će on
doći u napast i promijeniti mišljenje. Odgovorio joj je osmijehom i blago je
uštipnuo za obraz. Potom je krenuo u kupaonicu.
Dok se kupao, misli su mu odlutale. Nije se mogao prisjetiti njezina imena.
Nije da mu je to bilo važno jer je to bila jedna od onih prolaznih afera.
Zajedno su napustili prijam koji se u neko doba pretvorio u raskalašenu
zabavu. Sudeći po njezinoj opravi i nakitu nije bila obična građanka. Po svoj
prilici na prijam je došla s nekim drugim muškarcem koji je možda uzdržava.
Brijući se, misli mu otplove od žene s druge strane vrata pa stane kovati
planove za putovanje. Za sat vremena mora se sastati s društvom na
kolodvoru. Požurio se, omotao ručnik oko struka i krenuo prema spavaćoj
sobi da vidi je li se odjenula. Izlio je malo kolonjske vode iz bočice na
noćnom ormariću i utrljao je na lice i vrat.
»Bi li se željela okupati?« upitao je.
»Nikad se ne kupam sama«, zavodljivo je odgovorila.
Nasmiješio se dok se češljao. Suprug ili ljubavnik te žene, ma tko on bio,
morao je štošta trpjeti, pomislio je. Sad je opet bio nag i dok je koračao po
sobi, odijevao se. Žena je sjedila na rubu kreveta i promatrala ga kao da je
bog. Nije bio visok, ali bio je dobro građen. Držanje mu je bilo ponosno, tijelo
mišićavo. Imao je blistave tamnoplave oči, ravan nos, lijepe usne, istodobno
dostojanstvene i mudre. Rupica na bradi još mu je više isticala lijepo lice.
Poigravajući se kovrčama, uzdahnula je pomislivši kako bi ga željela opet
vidjeti. Željela ga je štošta upitati, ali on, sad već u odori i čizmama, hodao je
gore-dolje po sobi pakirajući se, naoko nesvjestan da je ona ondje.
Crvenokosa ga je promatrala u čudu. Zar je s tim muškarcem provela
nekoliko uzbudljivih sati? Odjednom shvati da ga unatoč svim suptilnim
trikovima nije u stanju zadržati uza se. Smetena, opet je uzdahnula i ispružila
se na krevetu. Iz ukrašene kutije s noćnog ormarića on uzme prsten i natakne
ga na prst, potom spremi sat u džep na prsima. Još se sinoć divila tim
predmetima doznavši od njega da je dijamantni prsten sa safirima bio
obiteljsko nasljeđe, dok je zlatni sat optočen rubinima bio dar cara Nikole II.
Nitko nije cijenio profinjeni nakit više od nje.
 Uskoro su bili spremni za polazak. Izvana se začuo topot konjskih kopita.
Muškarac je pogledao kroz prozor na ulicu. Zadovoljan, pomogao joj je
odjenuti krzneni ogrtač te staviti šubaru i rukavice. Dok je navlačio svoje,
rekao je: »Sad možemo krenuti. Akdem će te odvesti kući.«
Utrnuo je svjetlo, uzeo kovčeg i krenuo prema vratima. Slijedila ga je.
Poželi da je na rastanku poljubi i upita za ponovni susret. Bila je pomalo
povrijeđena jer se ponašao kao da se među njima nije ništa dogodilo.
Pred vratima na ulici zametenoj snijegom čekale su dvije kočije. Ugledavši
par kako izlazi iz kuće, kočijaši su pohitali prema njima. Jedan je podignuo
muškarčev kovčeg, a on se okrenuo prema njoj i ponovio: »Akdem će te
odvesti kući. Čuvaj se.«
Još joj se nije mogao sjetiti imena.
Odlučila je iskušati sreću.
»Hoćemo li se opet vidjeti?«
»Zašto ne?«
Ponudila mu je obraz na poljubac nimalo se ne smevši zbog prisutnosti
kočijaša. Odvažila se postaviti pitanje koje joj se već neko vrijeme vrzmalo po
glavi. Stidljivo se nasmiješivši, upitala je: »Možeš li mi, molim te, ponoviti
kako se zoveš?«
Njegov razdragani smijeh prolomio se kroz tiho jutro. Očito se nijedno od
njih nije sjećalo protekle večeri osim, dakako, toga kako je završila. Pozdravio
ju je kao da je prvi put vidi polako izgovorivši: »Eminof, natporučnik Seyit
Eminof.«
Dok su se kočije udaljavale, svaka u svom smjeru, mladić je već zaboravio
crvenokosu ženu s kojom je proveo vrlo zanimljivu noć.
 Moskva, 1916.

N
ajveći i najljepši trg u Moskvi prikladno se zove Krasnaja ploščad,
Lijepi trg1. Iza visokih ružičastih zidina uzdiže se Kremlj, veličanstvena
bajkovita citadela s golemim kupolama i visokim tornjevima. Nadvijena nad
trgom prekrivenim snijegom što je padao s tamnoplavog neba i obasjana
mnoštvom treperavih svjetala, doimala se kao da ne pripada ovom svijetu.
S Crvenog trga prema Aveniji Mohovaja jurila je trojka, a njezini su
zvončići zveckali u ritmu topota konjskih kopita na gustom snijegu. Negdje u
daljini sa zvonika odzvonilo je osam sati uvečer.
U kočiji su sjedile dvije mlade djevojke, zajedno sa svojim ocem, odjevene
u krznene ogrtače, šubare i mufove. Sklupčane uz oca, uživale su u zvucima i
svjetlima tog mističnog grada. Aleksandra, mlađa, izvukla je ruku iz mufa i
otresla pahulje s plavih uvojaka što su joj ispod šubare padale na čelo.
Okrenula je oči prema ocu i susrela njegov nasmiješeni pogled. Uzvratila mu
je osmijehom. Dok joj je milovao ruku, Julijan Verjenski bio je sretan no
umoran čovjek. Zatim se okrenuo prema Valentini, starijoj kćeri, koja mu je
sjedila slijeva. Aleksandra je odvratila oči s ljepote što ju je okruživala i
pogledala oca. Njezin mili tatica doimao se strahovito iscrpljenim, no opet,
nisu li zato i došli u Moskvu? Julijan Verjenski krenuo je na putovanje u
društvu kćeri jer je obiteljski liječnik tražio da se podvrgne cjelovitom
pregledu u moskovskoj bolnici i baš zato će već sutra biti operiran. Premda
nije razumjela te silne medicinske izraze, djevojka je pretpostavljala da nešto
nije u redu s očevim plućima. Riječi »operacija« i »bolest« plašile su je. Čim bi
pomislila da bi mogla izgubiti oca, neopisivo bi se rastužila. Jedva se
susprezala da ne brizne u plač. Julijan Verjenski sad je govorio o Moskvi i
Kremlju. »Prve zidine Kremlja podignute su 1367., za vladavine Dimitrija
Prvog, a sat je na zvonik postavio srpski opat s Atosa 1404...« Iznenada

1
Riječ je, dakako, o Crvenom trgu. »Krasnaja« na staroruskom značilo je lijepo, krasno, no u suvremenom
ruskom jeziku označava crvenu boju.
prestane govoriti i okrene se prema kćeri koja ga je gledala tužnim očima.
»Što je, Šuručka, zar to vidim suze u tvojim očima?«
Aleksandru su njezini najbliži od milja zvali Šura ili Šuručka. Ona se
nasmiješi kao da se pomalo srami što ju je otac uhvatio nespremnu pa otjera
zamišljenu pahulju s obrva.
»Mislim da mi je pahulja upala u oko.« Toplo se nasmiješila želeći ga
umiriti.
Otac je zabrinuto upita: »Je li ti hladno?«
»Nije, tatice, dobro sam, vjerujte mi.«
»Zime u Moskvi, za razliku od naših u Kislovodsku, oštre su i duge.«
»Svejedno je vrlo ugodno.«
Šura je zabacila glavu i duboko udahnula hladan večernji zrak prožet
mirisom snijega. Otac joj je s osmijehom potapšao ruku objavivši da su stigli
do rezidencije obitelji Borinski. Kočija je ušla u dvorište kroz velika metalna
vrata te zastala u podnožju širokih mramornih stuba kako bi se putnici mogli
iskrcati, zatim nastavila svojim putem napustivši dvorište kroz drugu kapiju.
Skupina lijepo odjevenih dama otresala je snijeg s krznenih ogrtača pa se stala
graciozno uspinjati stubama jednom rukom pridržavajući duge suknje, dok su
drugu provukle ispod ruku svojih podjednako elegantnih muških pratitelja.
Od trenutka kad je prošla kroz velika ulazna vrata, Šuru je obuzelo
nekontrolirano uzbuđenje. Prvi put je na plesu. Bilo joj je, naime, tek
šesnaest. Njezina sestra bila je godinu dana starija od nje, pa su je roditelji već
vodili na balove u Kislovodsku. Valentina joj je kazivala da na takvim
otmjenim događanjima mladi pristali plemići, kadeti i časnici stoje u redu
kako bi zamolili mlade dame za ples. Dok se uspinjala mramornim stubama
držeći oca pod rukom, srce joj je tako snažno tuklo da je pomislila kako će joj
iskočiti iz grudi. Osjećala je da će se večeras dogoditi nešto čudesno. Nije
znala što, ali unutarnji glas tako joj je govorio. Na vrhu stuba predale su
ogrtače, šubare i mufove slugama u frakovima, a zatim se uspele još trima
stubama prema prostranom prijamnom salonu. Zvukovi glazbe odjekivali su
dvoranama i hodnicima dopirući do njih u krešendu. Na ulazu u plesnu
dvoranu najavljivač ih pozdravi kao čovjek koji ozbiljno shvaća svoj posao;
prišao im je dva koraka, lupio štapom o pod pa grlenim glasom objavio:
»Gospodin Julijan Verjenski! Gospođica Valentina Julijanovna Verjenska!
Gospođica Aleksandra Julijanovna Verjenska!«
Potom je uzmaknuo korak i načinio prostora Verjenskom i njegovim
kćerima da siđu stubama s kristalnom ogradom. Uzvanici su nakratko
okrenuli glave i promotrili pridošlice te se odmah vratili svojim razgovorima.
Domaćin Andrej Borinski prišao je podnožju stuba kako bi pozdravio goste.
Pokreti su mu odavali da je vrlo blizak s obitelji čiji su mu se članovi
primicali. Borinski i Verjenski bili su dioničari iste petrolejske kompanije, a
premda se nisu prečesto viđali, bili su bliski. Borinski je srdačno pozdravio
prijatelja, a zatim se okrenuo prema djevojkama uskliknuvši: »Moj Bože!
Julijane, prijatelju moj, ne mogu vjerovati da su ove ljepotice tvoje djevojčice.
Još su vrlo lijepe, čak ljepše no prije, ali više nisu djevojčice. Kako li samo
vrijeme leti. Dođi, želim te predstaviti prijateljima.«
Djevojke su slijedile oca i domaćina kako bi se upoznale s drugim gostima.
Valentina se kretala prilično opušteno i samouvjereno, dok Šura nije mogla
prikriti uzbuđenje. Plašila se gledati oko sebe kako ne bi susrela pogled koji bi
možda prozreo koliko je ushićena.
»Tinučka, molim te, nemoj me ostavljati nasamo, molim te«, došapnula je
sestri.
Valentina ljupkim pokretom ruke poravna suknju ružičaste večernje
oprave i nasmiješi se sestri.
»Ne brini se, Šuručka, ne bi tako govorila da si vidjela kako te svi
zadivljeno gledaju.«
Ne bi li se uvjerila u Valentinine riječi, Šura usmjeri plah pogled najprije
desno, a onda lijevo. Sestra se zacijelo šali, pomislila je. Ali, avaj, među
tolikim svijetom u toj golemoj dvorani njezin pogled susretne par plavih očiju
što su je netremice promatrale. Imala je osjećaj kao da ju je grom ošinuo. Lice
joj se zarumeni, a bilo ubrza. Otac je razgovarao s jednim barunom, a
Valentina se uživjela u razgovor s poznanicom iz Kislovodska čijeg se imena
Šura nije mogla sjetiti. Ponovo osjeti onaj pogled na sebi, no bila je previše
preplašena da bi podigla oči. Nervozno je navlačila svileni konopčić ručne
torbice koja joj je pristajala uz ljubičastu haljinu. Plava kosa do struka prvi joj
je put bila spletena u visoku punđu na tjemenu s uvojcima što su joj mekano
padali niz vrat. Kad se ranije te večeri sva dotjerana pojavila pred ocem i
sestrom, oboje je izjavilo da izgleda čarobno. I sama je pomislila da nikad nije
bila ljepša. Tako je bilo sve dok nije došla na zabavu, ali sad među tolikim
prelijepim i dotjeranim ženama koje su se samouvjereno šetuckale naokolo
osjećala se poput neiskusne djevojčice. Nije znala kako bi se uopće mogla
družiti s gostima i plesati s gospodom kad se onako posramila zbog pogleda
nekog muškarca. Pomisli kako će vjerojatno cijelu večer prosjediti sama u
kutu plesne dvorane poput uvela cvijeta, gledajući druge kako se zabavljaju.
Kimnuvši, otac joj dopusti da uzme čašu s vinom sa srebrnog pladnja koju
joj je ponudio sluga. Julijan Verjenski bio se zadubio u ozbiljan razgovor s
domaćinom i dvojicom gostiju o dionicama i radničkim štrajkovima.
Valentina je čavrljala s prijateljicom o uzbudljivoj večeri koju su provele u
Kurzalu. Šura je najprije otpila gutljajčić, a onda još jedan veći. Ponadala se da
će je vino malo ohrabriti, pomoći joj odagnati osjećaj nelagode. U nadi da će
opet vidjeli mladića koji ju je onako privukao, okrenula je glavu prema kutu
dvorane gdje ga je prvi put ugledala. Ne pronašavši ga, obuzme je osjećaj
srama i razočaranja, no otpivši još jedan gutljaj vina, polako se opusti.
Odjednom opet osjeti onaj vatreni udar i podignuvši pogled, ugleda par istih
plavih očiju kako je promatraju. Je li moguće da je popila previše vina?
Orkestar je svirao Nokturno Čajkovskoga, no njoj se učini kao da glazba
dopire izdaleka. Bilo joj je teško razabrati razgovor koji se odvijao pokraj nje.
Kao da je lebdjela. Mislila je da će oni oko nje čuti kako joj srce glasno kuca.
Mladić, s čašom u ruci, ležerno je razgovarao s nekoliko časnika u odorama
ne skidajući pogled s prelijepe djevojke u ljubičastoj haljini. Ovaj put nije
pognula glavu. Nasmiješio se i gotovo neprimjetno kimnuo. Šura se također
nasmiješila, stidljivo, a zatim se okrenula hineći da sluša Valentinu i njezinu
prijateljicu. No srce joj je tuklo poput bubnjeva. Kad je iskapila vino, čula je
Valentinino upozorenje:
»Šuručka, duga je noć. Budeš li tako brzo pila, nećeš moći plesati, a ni
hodati, kad smo već kod toga.«
Obraza rumenih, očiju blistavih, Šura se nasmiješila sestri. Parovi su stali
odlaziti prema sredini dvorane kad je orkestar zasvirao polku. Točno kao što
joj je Valentina opisala, gospoda su jedan po jedan počela prilaziti damama
moleći ih za ples. U strahu da je iduća na redu, Šura je pomislila napustiti
dvoranu, nekamo se izgubiti, no bilo je prekasno. Ugleda mladića plamtećih
plavih očiju kako nešto govori domaćinima, a onda se svi zajedno uputiše
prema njoj. Andrej Borinski obrati se djevojkama vedro se smiješeći: »Draga
Valentina i Aleksandra, upoznajte ova dva mlada gospodina. Moj sin Petro
Borinski i njegov blizak prijatelj Seyit Eminof, obojica natporučnici u carskoj
konjici.«
Mladići se ozbiljno naklone. Šura ih je, oponašajući sestru, pozdravila
osmijehom. Kad je Petro zamolio Valentinu za ples, Šura je ostala bez daha.
Seyit Eminof se opet naklonio, zalupio petama, ispružio desnu ruku i rekao:
»Biste li mi ukazali čast i zaplesali sa mnom, mademoiselle?«
Nije mogla pronaći snagu da odgovori na ono što je netom čula. Ushićenje
ju je sasvim svladalo; obistinio se predosjećaj koji ju je pratio još otkako je
kročila u tu kuću. Ni u snu nije mogla pomisliti da bi jedan muškarac mogao
ostaviti takav dojam na nju. Taj stranac očarao ju je pogledom kojim je
prodirao kroz nju kao da je gola. Bio je toliko privlačan u onoj odori
ukrašenoj odličjima, s otmjenim mačem i u visokim sjajnim čizmama da ga,
kad joj je uzeo ruku i poveo je prema plesnom podiju, nije imala snage odbiti.
Nije mu ni odgovorila na pitanje, samo se bez riječi prepustila ugodnom ali
čvrstom stisku ruke potpunog stranca. Dok se vrtjela i vrtjela s njim po
dvorani, srce joj je bubnjalo u ušima, obraze joj je oblilo rumenilo, a plave su
joj oči blistale od ushita. Šura je pomislila da je u nekom prelijepom snu. Kad
je susrela njegove prodorne oči, odvratila je pogled, preplašena i uzbuđena.
Kako li će mu samo odgovoriti ako je što upita?
Nije znala koliko je ta slatka muka trajala jer joj je taj stranac zaokupio
svaku misao i svaki pokret. Iako su drugi parovi već nekoliko puta promijenili
plesne partnere, oni se nisu odvajali jedno od drugoga. Strahovala je da će
napusti li plesni podij, izgubiti tog mladića. Plešući polku, jednom je rukom
pridržavala suknju dok joj je druga bila na njegovu dlanu. Oči bi im se susrele
svaki put kad bi izvela okret, a on kleknuo. Bila je opijena njegovim
ironičnim, šaljivim, pa ipak strastvenim i ljubaznim pogledom, a vibracije s
njegova snažnog, toplog i utješnog dlana potresale su joj cijelo tijelo.
Usred plesa mladić je polako izvede iz kruga plesača. Šura, preplavljena
nepoznatim uzbuđenjem, bez riječi se prepusti njegovu vodstvu te s rukom i
dalje u njegovu stisku poslušno pođe za njim. Stranac, čije je ime tek maločas
doznala, izveo ju je iz dvorane, preuzeo njezin ogrtač od lakeja i prebacio joj
ga preko ramena. Prolazili su nizom povezanih prostorija sve dok nisu stigli
do trijema u stražnjem dijelu kuće. Šuri samo načas prođe kroz glavu jesu li je
otac i sestra vidjeli i pitaju li se kamo je nestala. Nije mogla vjerovati da se sve
ovo događa i da je uopće imala hrabrosti to izvesti. Pitala se što li će drugi
pomisliti o njoj. Sa strepnjom u očima kliznula je kroz vrata verande. Bilo je
očito da ih nitko nije slijedio. Ondje nije bilo nikoga. Prozračni zastori
pomicali su se s vjetrom, a kroz njih je dopirala prigušena svjetlost. Čekala je,
bez daha, plašeći se da će taj muškarac pomisliti da je obična koketa, djevojka
željna zabave navikla na takav život. Ničim nije mogla dokazati suprotno – ta
nisu prozborili ni riječ. Drhtala je od uzbuđenja, ali i grizodušja. Nije imala
hrabrosti podignuti glavu i pogledati ga. Najednom primijeti kako mu se ruka
pomiče i zadrži dah čekajući.
»Je li vam hladno?« Mladić je imao dubok, mekan i topao glas, gotov
nečujan. Navukao joj je ogrtač malo više i zakopčao ovratnik. Šura je osjetila
kako joj se bilo ubrzalo kad joj je dotaknuo vrat i bradu. Nije znala kamo bi s
rukama. Kad ih je podignula kako bi prihvatila ovratnik, prsti su im se
dotaknuli. Unatoč jezivoj hladnoći osjetila je kako gori. Obrazi su joj
plamtjeli. Nije se mogla prisiliti da ga pogleda u oči. Seyit je promatrao tu
plahu djevojku pred sobom u svoj njezinoj ljepoti i osjetio kako ga prožima
toplina. Kako li je samo bila drukčija od drugih. Zacijelo je mnogo mlađa od
njega. Čak je pod ogrtačem osjetio njezin brzi i glasni puls. Plavi su joj uvojci
padali na čelo i obraze, duge tamne trepavice stvarale su sjenu nad krupnim,
plavim, pomalo kosim očima. Prćast nosić zaokružio je njezinu krotku
stidljivu ljepotu. Jedan kratak trenutak pomisli je vratiti u plesnu dvoranu ne
želeći povrijediti nevinu čistoću te lijepe mlade djevojke. Pogledi im se
iznenada susretnu. Seyit nakon svih svojih afera, svih onih žena s kojima je
bio nije mogao ni sanjati da će ga tako očarati ta sitna nevina djevojka toliko
mlađa od njega. Sad su se prvi put netremice gledali u oči uživajući u snažnoj
privlačnosti. Šurin plamteći pogled, rumeni obrazi, ubrzani dah, razdvojene
usne odveć stidljive da progovore, sve je to u Seyitu pobudilo poseban, dotad
nepoznat osjećaj privrženosti. Toplina za kojom je oduvijek čeznuo dok je bio
usamljen posve ga je obuzela. Nije mogao vjerovati da ta sićušna nepoznata
djevojka budi takve osjećaje u njemu. Odustao je od pomisli da se vrate u
plesnu dvoranu. Ne, ostat će ovdje, daleko od svih, i pokušati je pobliže
upoznati. Možda pred njim stoji njegova sudbina.
Približio se djevojci koja ga je tako silno privlačila i nježno joj dotaknuo
ramena. Nije ju želio preplašiti pa da mu pobjegne.
Šura pak, očiju uprtih u njegove, mislila je kako proživljava noć iz bajke.
Stajali su u vrtu dok je nad njima nježno sniježilo, iz kuće je dopirala glazba,
jarka mjesečina obasjavala je taj čarobni vrt. Smogla je hrabrosti i podignula
glavu da bolje vidi muškarca koji ju je tako zarobio i odveo s plesnog podija.
Dok im se dah stapao s hladnim teškim zrakom, oboje je shvatilo da je
prekasno da se povuku, stoga ona prepusti usne njegovu poljupcu.
Pahulje su se kovitlale pod svjetlošću plinske svjetiljke, romantična
melodija balalajke i klavira lebdjela je kroz noć i sve, baš sve, činilo se kao u
nekom predivnom snu. Šura je mislila da će se odvojiti od da i poletjeti, toliko
je bila ushićena. Najednom se njihov strastveni poljubac prekine. Djevojka,
zabačene glave, napola klonula od uzbuđenja, omamljena od vina, zadihana,
pomisli da je nešto začula. Obujmivši joj lice rukama, muškarac je upita želi li
biti ondje. Šura mu odgovori kao u transu. Nije čula vlastiti glas. Možda
zapravo nije ni progovorila, nije mogla znati. Samo je vrtjela glavom. Znala je
da se mora vratiti unutra, otac i sestra bi je mogli tražiti, ali zarobile su je one
ruke što su joj grlile tijelo, usne što su joj ljubile lice, vrat, oči, odlučne no
pune ljubavi, snijeg, mjesečina i lijepa veranda ispunjena glazbom. Bila je
zatočenica, ali vlastitom voljom. Nije željela otići. Mogla je ostati ondje
zauvijek. Sklopila je oči i čekala. Plašila se da će se čarolija rasprsnuti. No
plašila se i da će ih netko zateći ondje u tom usamljenom kutku kuće.
»Trebala bih se vratiti unutra... Tražit će me«, promrsila je.
Seyit joj je držao bradu i još je jednom strastveno poljubio, a zatim se
odmaknuo.
»Hoćemo li se opet vidjeti?«
Šura je pomislila da on odlazi sa zabave pa se lecnula.
»Zar odlazite?«
»O, ne, ostajem ovdje cijelu noć. Mislim, kasnije. Gdje ste odsjeli? Hoćemo
li se opet vidjeti?«
Nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Taj gospodin što stoji pred njom želio
je da se opet vide. Ali kako će to izvesti?
»Mog oca sutra primaju u bolnicu. Ne znam. Nisam sigurna smijem li sama
izaći iz hotela...«
»A vikend? Zašto ne biste došli na bal koji organizira Borinski?«
Šuru opet preplavi nada.
»Mislite na prijam u operi? Da, stric Andrej spominjao je ocu nešto o tome.
Mislim da su se dogovarali kako ćemo Valentina i ja doći. Ne znam. Sve ovisi
o očevu stanju. Možda ipak uspijemo...«
 Seyit se nasmiješio i potapšao je po obrazu.
»Sjajno! To znači da ćemo se vidjeti. Sad mi dopustite da vas otpratim do
plesne dvorane.«
Kao u snu Šura krene prema vratima verande. Strahovala je da joj se u
očima vidi sve ono što se maločas dogodilo. Valja joj se pribrati i smiriti. Dok
su odlazili s tihe verande i ulazili u kuću, dotaknuo joj je ramena. Zastala je i
okrenula se. Seyit se teškom mukom uspio suzdržati da je opet ne zagrli.
Otvorio je vrata i pridržao joj ih.
Uskoro su se ponovo pridružili veseloj gomili opijenoj alkoholom, glazbom
i plesom. Šuri je laknulo kad je shvatila da nitko nije zamijetio da je onako
nestala, no sad ju je počela obuzimati neobjašnjiva tjeskoba. Tištala ju je
pomisao da će izgubiti onog muškarca u kojeg se već zaljubila preko ušiju.
Namjestivši se za changes les dames, sad su plesali s drugim partnerima, a
onda se opet spojili. Svaki put kad bi plesali zajedno, srce bi joj tako glasno
tuklo da je mislila da će joj iskočiti iz grudi. A kad bi se opet razdvojili,
svladala bi je tuga i ljubomora.
No, kako to obično biva sa snovima, i taj je san jednom morao prestati. U
ponoć je Julijan Verjenski objavio da je vrijeme za polazak. Djevojke su ga
nevoljko poslušale. Znale su da im otac ujutro mora u bolnicu, pa se mora
odmoriti. Pozdravljajući se s Borinskim, Šura se ogledala oko sebe u nadi da
će još jednom vidjeti Seyita. Nije bio u blizini. Tko zna s kojom djevojkom
sad očijuka, pomislila je. Prekori se što je toj aferi dala toliko važnosti.
Osjećala se budalasto. Čak i da joj otac inzistira, neće ostati ondje ni
minutu dulje. Samo se željela vratiti u hotelsku sobu i plakati. Suze su joj već
zamaglile oči. Pokušavajući omotati vezicu torbice oko zapešća, ispustila je
muf. Jedva da je imala vremena skupiti suknje i kleknuti, kadli začuje taj glas.
On joj je podignuo muf i pružio joj ga. Dodiri mu bijahu topliji od krzna.
Zagledao joj se duboko u oči i promrsio: »Veselim se subotnjoj večeri.«
Šura, srca ustreptala kao u ptičice, protisne nešto između »hvala« i »laku
noć« prije nego što je pohitala niz stube kako bi se pridružila ocu i sestri.
Poželi zaplakati od radosti. Dakle, nije ju iznevjerio. Njegova pažnja bila je
iskrena. Opet će ga vidjeti.
»Bože! O, Bože, daj da ga ponovo vidim, molim te!«
 Odjednom joj sine kako će oca sutra operirati. Na putu do hotela molila se
svemogućem Bogu i Blaženoj Djevici za dvije stvari: očevo zdravlje i ponovni
susret s muškarcem u kojeg se smrtno zaljubila.

U čekaonici bolnice Golitsin dvije mlade dame sa strepnjom su čekale vijesti

iz operacijske dvorane. Ne bi li jedna drugu ohrabrile makar malo, čvrsto su
se držale za ruke. Zadnji put su vidjele oca netom prije nego što su ga odveli u
operacijsku dvoranu. Poljubile su ga i poželjele mu sreću. Bilo je to prije više
od četiri sata. Tjeskoba je polako prepuštala mjesto strahu. Tiho su se molile i
čekale plašeći se prozboriti i riječ. Čekaonica je više bila nalik kakvom salonu
lijepo namještene kuće negoli zdravstvenoj ustanovi. Jedino što je podsjećalo
na bolnicu bio je blag vonj sredstva za dezinfekciju koji je dopirao iz hodnika.
Najednom su se vrata otvorila i pojavio se Andrej Borinski. Djevojke su
poskočile i pohitale prema njemu.
»Striče Andreju! Je li operacija gotova?« upitaše sa suzama u očima. »Kako
je otac? Molim vas, recite nam.«
Andrej Borinski obgrlio je djevojke pokušavajući ih umiriti.
»Tiho. Siguran sam da je sve kako treba.«
Valentina, ne sasvim uvjerena, plačnim glasom upita: »Ali predugo traje,
striče Andreju. Jeste li sigurni da je otac dobro?«
»Siguran sam, dijete, siguran sam. Liječnik je rekao da je sve proteklo
prema planu. Ne zaboravite da vam je otac podvrgnut teškoj operaciji.
Potrebno je neko vrijeme, ali, vjerujte mi na riječ, sve je pod kontrolom. Ne
brinite se, pričekat ću ovdje s vama. Čim Julijan iziđe iz operacijske dvorane,
obavijestiti će nas. Sad se lijepo smirite i sjednite. Pričajte mi malo o
Kislovodsku. Kako je tamo? Je li živahno kao u Moskvi?«
Valentina mu je počela odgovarati na pitanja, a Šuri je pogled odlutao kroz
prozor. Naslonila je čelo na okvir, obrisala zamagljeno staklo promatrajući
snježne pahulje što su padale na vrt. Neke je pokušala pratiti desnim
kažiprstom. Kako li je ondje sve spokojno. Navru joj suze. Nije željela ni
pomišljati na to da bi otac mogao umrijeti. Posegne za križićem na zlatnom
lančiću i podigne glavu. Nebo su prekrivali sivi snježni oblaci. U njoj je bujala
tjeskoba. Samo je željela da otac bude dobro. Postidi se zbog molitvi od prošle
noći. Ako joj Bog kani uslišati ijednu od njih, to bi trebala biti samo ona koja
se ticala očevog zdravlja. No ona se cijelu noć molila i za ponovni susret s
muškarcem kojeg je tek upoznala. Ako se što dogodi ocu, nikad si neće
oprostiti.
Nakon sat vremena šef kirurgije napokon uđe u prostoriju. Svi su zadržali
dah dok je govorio.
»Bogu hvala, sve je prošlo u redu. Uskoro će doći kirurg i objasniti vam
kako stoje stvari.«
Djevojke se zagrle preplavljene srećom. Željele su odmah vidjeti oca.
»Ne još, sad spava, ali vjerujte mi je da je dobro. Mislim da biste se i vi
trebale odmoriti. Sutra ujutro možete ga nakratko posjetiti.«
Liječnik se doimao odlučnim, pa nije bilo smisla prepirati se. Borinski je
odlučio pomoći liječniku da udalji djevojke.
»Pođimo mojoj kući. I ne želim nikakva opravdanja. Ta, neću valjda
ostaviti kćeri najboljeg prijatelja same u hotelskoj sobi?«
»Ali, striče Andreju, sve su nam stvari u hotelu.«
»To je najmanji problem. Usput ćemo svratiti do hotela i uzeti vaše stvari.
Ionako se ujutro vraćamo ovamo. Reći ćemo vašem ocu da ste odsjele kod
nas. Ne znam ni sam zašto se prije nisam toga dosjetio.«
Te noći u domu Borinskih nisu mogle dočekati jutro jer su čim prije htjele
vidjeti oca. Ali taj susret nije bio ružičast kao što su očekivale. Nije im bilo
dopušteno ući u njegovu sobu jer je još bio u kritičnom stanju. Mogle su ga
vidjeti tek kroz prozorčić na vratima. Šura jedva da ga je uspjela prepoznati –
doimao se silno iscrpljenim i preplašenim. Brkovi i brada bili su mu obrijani,
oči nekako manje, a lice upalo. Ispod zavoja stršale su cjevčice. Djevojke su
zapanjeno promatrale oca. Liječnik im je nešto govorio, ali nisu čule ni riječ.
Julijan Verjenski pokušao je okrenuti glavu prema njima, a liječnik mu je
pritom nastojao pomoći držeći cjevčice i namještajući mu jastuke. Okrenuo je
blijedo upalo lice, a oči su mu se malo zacaklile kad je ugledao kćeri. Uz silan
napor uputi im nešto nalik na osmijeh, a one mu zauzvrat mahnu teškom
mukom susprežući suze. Čak i ta majušna aktivnost ga je iscrpila. Zaječao je i
zaklopio oči. Liječnik im dade znak da se udalje pa vrati pacijenta u ležeći
položaj. Dok je šef kirurgije pratio Borinskog i djevojke, Šura je plakala, a
Valentina je buntovno zapitala:
 »Što se događa s ocem? Zar se neće oporaviti?«
Liječnikov glas bio je smiren i utješan. »Vaš je otac dobro, mlada damo. Ali
operacija kojoj je podvrgnut bila je prilično teška.«
»Molim vas, doktore, recite im sve da se ne brinu«, umiješao se Borinski.
Liječnikova objašnjenja mahom su bila nerazumljiva mladim djevojkama.
Šura je pak razumjela da će otac ostatak života morati živjeti s cjevčicom u
grlu. Možda je Valentina razumjela više, ali nije se usuđivala previše
zapitkivati. Vratile su se kući ne prozborivši ni riječ. Borinski ih je pokušao
oraspoložiti. Nasmijao se, pljesnuo rukama i izjavio: »No, dajte, živnite malo.
Što vam je, djevojke? Otac vam je spašen. Za nekoliko dana ustat će iz kreveta
i biti ovdje s nama. Kad bi vas vidio tako zlovoljne, siguran sam da mu ne bi
bilo po volji. Razvedrite se. Kako god, ne želim pored sebe dvije turobne
djevojke u subotu navečer. Glave gore.«
Šurino srce poskoči na spomen subotnje zabave. Kako li je samo mogla
smetnuti to s uma? Nije bila sigurna hoće li moći poći u teatar Boljšoj. Kako
bi se uopće mogla zabavljati kad joj je otac u bolnici? Valentina je upravo
zaustila isto, ali Borinski, kao da je znao što ih muči, podigne ruku, zavrti
glavom i reče: »Ne, ne... Ne želim čuti ni riječ o tome. Nećete mu pomoći
time budete li samo tako sjedile kući. Štoviše, vaš bi otac želio da se
zabavljate. Kako ćete ga oraspoložiti tako turobne? Ništa se vi ne brinite.
Vodit ću vas u bolnicu svaki dan njemu u posjet. Bit ćete s njim koliko god
liječnik dopusti. A dotle ćete živjeti svoje živote. Je li to jasno?«
Vedar i optimističan stav Andreja Borinskog donekle ih je izvukao iz
depresivnog raspoloženja. Složile su se s njim. Zahvale mu i pođu u svoje
sobe.

Idućeg dana zatekle su oca u donekle boljem stanju. U lice mu se vratila boja,
a pogled mu je bio življi. Još im nije bilo dopušteno ući u sobu, a on i dalje
nije smio govoriti. Liječnik je rekao da će morati proći neko vrijeme.
Djevojke su otišle iz bolnice vedra duha, razmišljajući o tome kako je stric
Andrej bio u pravu. Oca će najviše odobrovoljiti njihov osmijeh. K tomu,
valjat će im nadoknaditi odsutnost njihove majke dok se ne vrate u
Kislovodsk.
 Subota je počela redovitim posjetom bolnici. Taj put liječnik im je dopustio
da uđu u bolesničku sobu i progovore s ocem pokoju riječ. Bile su sretne kad
su vidjele da se oporavlja i silno su se razveselile kad su čule da će moći izići
iz bolnice za tjedan dana. Čim su se vratile iz bolnice, otpočele su s
pripremama za večerašnji izlazak. Znajući da je ocu bolje, mogle su u miru
uživati u zabavi.
Kako je dan odmicao, Šura je počela osjećati grčeve u želucu. Potom ju je
spopala vrtoglavica, srce joj je luđački tuklo, a u nogama je osjećala slabost –
mučili su je, zapravo, svi oni poremećaji vezani uz zaljubljenost. Nije imala
volje razgovarati ni s kim. Povukla se u sebe snatreći o tom strancu, maštajući
o zajedničkim trenucima. Tu i tamo palo bi joj na pamet da u onoj gužvi u
kazalištu neće moći ukrasti pokoji trenutak za sebe. Uostalom, tko zna,
možda on dođe na prijam u društvu druge žene. Osjeti kako joj se mjehurić
sreće rasprsnuo zbog te pomisli i srce joj potone. Bila je rastrgana različitim
osjećajima. Presvukla se bezbroj puta jer jednostavno nije mogla odlučiti što
bi odjenula. Možda bi trebala upitati Valentinu. Ona ljubičasta oprava bila joj
je najdraža, ali u njoj se pojavila na zabavi prije neku večer. Podignula je žutu
haljinu s bijelim cvjetovima izvezenim oko dekoltea, ramena i na suknji.
Kliznula je u nju, skupila dugu plavu kosu i podignula je na tjeme, okrenula
se oko svoje osi i promotrila se u zrcalu. Nezadovoljna onim što je vidjela,
bacila je haljinu na krevet. Boja haljine nije pristajala plavetnilu njezinih
očiju i kosi boje žita. Zatim se sjeti ružičaste haljine od organdija. Neće valjda
i Valentina večeras biti u ružičastom. Prislonila je haljinu uz tijelo i na koncu
zaključila kako joj je ipak bolje da bude u plavom. Večeras mora biti drukčija,
ljepša no ikad. Najzad se odluči za tirkiznu haljinu od tafta. Bila su tek četiri
sata popodne... Vrijeme je neobično sporo protjecalo.
Trebali su se naći u glavnom salonu u osam. Valentina je došla u njezinu
sobu u sedam i trideset i zatekla je kako korača gore-dolje sa svilenim
rupčićem u ruci, odjevena i spremna za polazak.
»Šuručka, prelijepa si. Izgledaš kao princeza iz bajke.«
Šura pogleda sestru i uoči da je i ona vrlo lijepa u bijeloj haljini ukrašenoj
ružičastim svilenim vrpcama.
»A ti, Tinučka, pogledaj se samo. Moj Bože, prekrasna si.«
 Djevojke se zagrle i poljube. Posljednjih nekoliko minuta provele su
namještajući jedna drugoj kosu i suknje. Obje su bile silno uzbuđene. Kad je
sat otkucao osam, još se jednom promotre u zrcalu i iziđu.
Silazeći stubama, Valentina naprijed, Šura odmah iza nje, ugledaju goste
koji su se već okupili u predsoblju. Šura je ostala bez daha. Srce joj je
bjesomučno tuklo i osjetila je kako joj obraze oblijeva rumenilo. Zastane
načas na stubama čvrsto se držeći kristalne ograde. Njezin topli oznojeni dlan
palio je hladno staklo. Lijevu ruku prinijela je grudima kao da želi smiriti
pobjesnjelo srce. U hodniku ih je čekao Andrej Borinski s dvojicom mladića u
odorama, a nijedan od njih nije bio ni Petro Borinski ni mladić kojeg je Šura
tako silno željela vidjeti, onaj Kurt Seyit Eminof.
Premda je željela što sporije silaziti kako bi imala više vremena da se
pribere, ipak je ubrzala korak slijedeći Valentinu.
»Bože, nismo li večeras pravi sretnici?« Andrej Borinski usklikne glasom
punim divljenja. Potom namigne dvojici mladića želeći istaknuti da govori i u
njihovo ime. »Večeras će u Boljšoju s nama biti dvije najelegantnije i najljepše
mlade dame.«
Andrej Borinski zatim priđe stubama, uzme djevojke za ruke i povede ih
niz nekoliko posljednjih stuba. Mladići se naklone na pozdrav.
»Moramo odmah poći. Da nisam domaćin, ponudio bih vas pićem. Ali,
avaj, moramo biti tamo prije negoli stignu prvi uzvanici.«
Raspoloženo je krenuo prema vratima, a društvance pođe za njim. Andrej
Borinski pomogne djevojkama ući u njegovu kočiju, a ostatak društva
smjestio se u drugu. Šura se jedva susprezala da se ne osvrće. Valentina je, kao
i obično, zapodjenula opušten razgovor s njihovim domaćinom, lica blistava
od zadovoljstva.
Sniježilo je cijeloga dana, a sad su pahulje prestale padati. I vjetar je oslabio.
Kočije su jurile avenijama Mohovaja i Herzen te usporile na Kazališnom trgu.
Tamo se pred njima ukazala veličanstvena građevina, blistavo osvijetljena
usred snježne tamne noći.
»Ovo je naš čuveni Boljšoj«, pohvalio se Borinski.
Šura zadivljeno dahne: »Prekrasan je! Poput kakva hrama!«
»Da, draga Šura, ono je doista hram«, Andrej Borinski veselo se nasmije.
 Kočije se zaustave pred nadsvođenim portikom koji je podupiralo osam
golemih stupova. Šura je upravo krenula sići iz kočije, kadli primijeti
Seyitovu ispruženu ruku. Ljupko položi lijevi dlan u njegov, dok je desnom
rukom pridržavala suknje. Stisak mu je bio topao, ujedno nježan i snažan.
Uspinjući se stubama, vidjela je nastavak sna što ga je nedavno usnula. Plašila
se okrenuti glavu prema njemu, no znala je da je gleda i uživala je u tome.
Ipak pomisli kako bi mu trebala dati barem mali poticaj. Ta, što ima loše u
pogledu? Kad su ušli u dvoranu, okrenula se i blistavo ga pogledala. Iskre u
njegovim očima govorile su sve. Možda im je ovo posljednji susret, no taj joj
je mladić zarobio srce do kraja života. Šura je drhtala cijelim tijelom, a glasić
iznutra govorio joj je da je beznadno zaljubljena, kao i to da je njihova ljubav
osuđena na patnju.
Ubrzo su gosti Andrej a Borinskog počeli puniti predvorje. Gužva je postala
nesnosna, toliko da su se Šura i Seyit jedva uspijevali vidjeti. Svaki put kad bi
uhvatio pogled u njezinim plahim očima, poželio bi se približiti njezinoj
ljepoti i bolje je upoznati.
Nakon što je poslužen kavijar i francuski pjenušac, gosti zauzmu mjesta.
Šura i Valentina sjedile su u jednoj od loža najbližih pozornici. Nedugo nakon
što su se svjetla ugasila, u ložu je ušao Andrej Borinski i sjeo iza njih.
»Nadam se da ste zadovoljne mjestima. Molim da me ispričate dok budem
pozdravljao goste. Oni koje nisam pozvao na zabavu mogli bi se naći
uvrijeđenima ako ih ne posjetim tijekom predstave. Vidjet ćemo se pretkraj
predstave. Ništa se vi ne brinite, samo me pričekajte ovdje.«
Posjet strica Andreja trajao je koliko i njegove rečenice. Čim je završio,
nestao je iza debelog baršunastog zastora. Djevojke se pogledaju i nasmiješe
jedna drugoj. Šura je pogledavala prema susjednim ložama. Dame, sve jedna
ljepše odjevena od druge, s teškom šminkom i dekolteima koji su odražavali
svaki i najmanji pokret njihovih isturenih grudi, sa skupim nakitom što im je
ukrašavao vratove i zapešća, kao da su se natjecale sa sjajem Boljšoja. Ona
pak, čiji je jedini nakit bio tek zlatni križić, a tirkizna haljina suviše
jednostavna, nije bila nalik nijednoj od prisutnih dama. Oči joj odlutaju na
ljepoticu u susjednoj loži. Njezine vatrene oči i duga kosa bili su crni kao noć.
Dok je govorila, činila je to očima, usnama, ramenima, rukama, cijelim
tijelom, zapravo. Prstom je klizila po vratu zavodljivo dotičući kožu. S
obzirom na to kako ju je njezin pratitelj opčinjeno slušao, činilo se da je
prilično uspješna u toj misiji. Šurine oči zastanu na ženinim punim dojkama
koje samo što nisu iskočile iz dekoltea, a onda ih neizbježno usporedi s
vlastitima. Ma koliko se trudila udahnuti, nikad joj ne bi tako iskočile iz
haljine. Ta žena zacijelo zna pravilno disati, pomislila je. Odjednom joj
pozornost privuče Valentinin glas.
»Šuručka, gle tko je tamo.«
Šura pogleda u tom smjeru, no ne vidi nikoga tko bi joj bio poznat.
»Ma, Lola Polianska, ona djevojka sa zabave kod strica Andreja. Moja
prijateljica iz Kislovodska. Ovdje je s roditeljima. Pozvali su nas da im se
pridružimo.«
Šura nije kanila sjediti s djevojkom koju nije ni poznavala niti je za nju
marila.
»Imamo izvrsna mjesta, Tinučka, a predstava samo što nije počela. Ne
želim ići tamo.«
»Daj, Šura. Dođi, dušo, samo su nekoliko loža odavde. Jednostavno ćemo se
premjestiti.«
»Ti pođi. Kad se stric Andrej vrati, tražit će nas ovdje. Ja ću ostati.«
Valentina se nesigurno premišljala.
»Ali ne mogu te ostaviti samu.«
»Ne brini se, Tinučka, bit ću dobro. Idi do svoje prijateljice. Hajde, požuri
se, predstava samo što nije počela.«
Čim je Valentina nestala iza zastora, orkestar je zasvirao uvertiru Labuđeg
jezera. Šura je prekrižila ruke u krilu i prepustila se čaroliji glazbe. Zastori su
se polako podignuli i pozornica se ukazala u svoj svojoj ljepoti. Šura je bila
očarana baletom koji je tako dobro poznavala. Pred dvorcem na sceni slavio
se rođendan princa Sigfrida koji je radosno dočekivao goste. Pas de trois
baletana i dviju balerina savršeno se uklapao u ljepotu scenografije. Šura je
polako utonula u priču leteći na krilima Odete, princeze labudice, osjećajući
njezinu neuzvraćenu ljubav, proživljavajući je svim srcem. Nije mogla
suspregnuti suze. Nadala se da je nitko nije vidio, sretna što je sama u loži, pa
može uživati u ljubavi koju je dijelila s likovima na pozornici. Bila je toliko
obuzeta Odetom i Sigfridom da nije ni zamijetila kad je netko prošao kroz
baršunaste zastore i sjeo na stolac iza nje sve dok joj nije spustio rupčić u
jednu ruku, a drugu zadržao u svojoj. Šura na trenutak pomisli da su se priča
na pozornici i njezina mašta pomiješale i odnijele je u nekakav san. Ionako
svaki put kad se susretne s tim strancem ima osjećaj kao da je u zemlji snova.
No snovi uvijek dođu svome kraju, pa će tako biti i u ovom slučaju. Samo je
željela uživati u njemu dok traje. Obrisala je suze rupčićem i nastavila gledati
balet. Nije znala što bi. Imala je dojam da svi gledaju u nju. Desna joj je ruka
bila u njegovu stisku. Toplina joj je strujala cijelim tijelom opijajući je baš kao
one večeri.
Na pozornici je sad svanula zora. Odeta se morala rastati od svog ljubljenog
princa, a druge labudice od lovaca. Trenuci sreće bijahu gotovi.
»Ne plačite više. Zastor će se spustiti.«
I dok se zastor spuštao, a pljesak prolomio gledalištem, okrenula se prema
njemu. Oči su joj i dalje bile vlažne, no na usnama joj je lebdio osmijeh.
Seyitov glas gubio se u buci.
»Moj Bože! Kako ste samo prelijepi i nevini!« rekao je.
Nažalost, nisu dugo bili sami. Čim se zastor spustio, došla je Valentina s
prijateljicom, a ubrzo za njima i Petro Borinski. Tijekom stanke služio se
francuski pjenušac i Seyit je ponudio čašu Šuri. Dok ju je prihvaćala, hrabro
ga je pogledala u oči i susrela njegov pogled. Kako je noć odmicala, osjećala je
da ga sve više želi gledati. Možda je ovo njihov posljednji susret i možda se
među njima neće dogoditi ništa osim platonske romanse. Oboje je bilo u
posjetu Moskvi. Uskoro će se vratiti kući, a on će se pridružiti svojoj
pukovniji. Odjednom joj sine kako bi rado doživjela ljubavnu avanturu s
njim. Misao je prestravi, pa ipak, osjećaj je bio toliko snažan da joj je sasvim
pomutio razum. Bila je opijenija od Odete.
Do kraja baletne predstave loža je bila puna. Valentina, Petro i Andrej
Borinski vratili su se i ostali sjediti na svojim mjestima, pa Šura i Seyit više
nisu imali priliku ostati nasamo.
Veliko predvorje teatra Boljšoj ispunilo se posjetiteljima koji su sad bili na
odlasku. Dok se moskovska društvena krema polako spuštala mramornim
stubištem pod veličanstvenim portikom, ukrašene kočije počele su prilaziti
kako bi primile uvažene putnike. Dvadesetak kočija uputilo se prema palači
Andreja Borinskog prevozeći njegovu obitelj i goste, a među njima i baletnu
trupu kao i cijelo osoblje kraljevskoga teatra.
 Šura i Valentina izašle su iz kazališta u društvu Seyita i Petra. Iako je Petro
sjedio pokraj njezine sestre, Šura je zamijetila da je svu pozornost usmjerio
prema njoj. Nije joj se sviđao taj mladić. Većini bi djevojaka bio privlačan,
nedvojbeno, naročito na prvi pogled, no njegove lukave oči, maleni prćasti
nosić, previše dražestan za muškarca, nije joj ulijevao povjerenje. Nije znala
razlog tomu, no sama njegova prisutnost budila je u njoj nelagodu. Tijekom
desetominutne vožnje Valentina i Petro opušteno su čavrljali, dok drugo
dvoje putnika nije skidalo pogled jedno s drugog. Šura više nije bila stidljiva
niti je mislila da čini nešto pogrešno. Kad su stigli do doma Borinskih, drugi
su već ispijali pića u plesnoj dvorani. Kroz nježne zastore nazirao se velik stol
za blagovanje prepun biranih jela. Noć je tek počinjala. Ubrzo su glazba i
smijeh ispunili palaču, a alkohol je tekao u potocima. U središtu pozornosti,
kao i obično, bile su članice baletne trupe. Gospoda, mlado i staro otvoreno
su salijetali balerine kojima su se do maloprije divili na pozornici. Šura je
zapanjeno gledala kako se dame samouvjereno nose sa svim tim udvaračima.
Najednom među njima zamijeti Seyita i srce joj potone. Pomisli kako sad više
nema razloga da ostane ondje i da se čim prije mora povući u svoju sobu, i to
po mogućnosti neprimjetno. Prije nego što je uhvatila vremena da provede
misli u djelo, ugleda Seyita kako joj prilazi u društvu s još jednim mladićem i
balerinom. Bliskost među njima bila je očigledna. Šura se ukipjela. Ali kad ih
je predstavio, pao joj je kamen sa srca.
»Draga Tatjana, dopusti da ti predstavim ovu divnu mladu damu
Aleksandru Julijanovnu Verjensku.«
Zatim se obratio Šuri: »Jedna od najboljih balerina u Boljšoju Tatjana
Cupilkina, i moj dragi prijatelj poručnik Celil Kamilof.«
Šura je nabrzinu promotrila pridošlice. Tatjana je bila prilično starija od
nje, vjerojatno starija i od onih dvojice muškaraca. Pokreti su joj bili
graciozni, kao da je još na pozornici. Njezine krupne crne oči bile su
istaknute teškom kazališnom šminkom, zbog koje se možda i doimala
starijom. Koža joj je bila bijela i čista poput porculana. Šura pomisli kako
nitko nema tako dug i vitak vrat, savršen za jednu labudicu. Grudi su joj bile
malene kao u kakve djevojčice. Pod sjenkama njezinih dugačkih trepavica oči
su joj blistale sjajem koji bi očarao svakog muškarca koji bi se usudio
pogledati u njih. Usne je oblikovala u izazovan osmijeh. Ipak, odisala je
iskrenošću. Predmet njezine žudnje sasvim očito nije bio Seyit, nego drugi
muškarac, što Šuru malko odobrovolji, pa joj se žena čak počne sviđati. Celil,
nasmiješena lica i kosih očiju, bio je vidno zaljubljen. Bio je donekle neobičan
no svejedno privlačan.
Uskoro se Šura opustila u njihovu društvu više ne mareći za razliku u
godinama. Kad su muškarci otišli po novu turu pića, Tatjana uzme Šurinu
ruku u svoju i reče: »Draga Aleksandra Julijanovna, voljela bih kad biste
mogli malo dulje ostati. Sjajno bismo se zabavile.«
»Vjerujem da je tako, Tatjana Cupilkina...« Šura joj odvrati jednako
srdačno.
»Moje bliske prijateljice zovu me Tatja.«
»U redu, Tatja.«
»Šteta što Celil i Seyit također uskoro napuštaju Moskvu.«
»Dolaze li često ovamo?«
»Ne baš. Njihov raspored ovisi o caru. Kamo god pođe car Nikola, imaju ga
slijediti. Život im nije nimalo dosadan, vjeruj mi«, veselo se nasmije. »Draga
moja Aleksandra...«
»Mene moji prijatelji zovu Šura.« Tatjana se opet nasmije.
»Dobro, draga Šura. Znaš, da nisam balerina, voljela bih biti u koži tih
muškaraca.«
Šura nikako nije mogla shvatiti zašto bi slavna i prelijepa balerina željela
biti muškarac. Upitno je pogledala Tatjanu čiji je prštavi smijeh opet
zazvonio. »Kad bi samo znala koliko im je zapravo zanimljivo, sigurna sam da
bi i sama poželjela biti na njihovu mjestu.«
Šura je zavrtjela glavom, nasmiješila se i rekla: »Mislim da nikad ne bih
poželjela biti muškarac.«
Tatjana pokaže prema Seyitu i Celilu koji su im prilazili s čašama u rukama.
»Pogledaj ih samo, draga Šura. Pristali su, imućni, pripadnici carskih
husara i okruženi prelijepim otmjenim ženama. Vjere mi, obojica bi mogla
napisati knjigu o svojim pustolovinama.«
Slušajući kako Tatjana tako lako govori o tim stvarima, Šuri se zavrtjelo.
»Znaš li sve o Celilovim pustolovinama, Tatja?«
 »Bogme, znam. Neka te ovo ne iznenadi, Šura. Bilo bi naivno misliti da
zgodni časnici, koji su neprestano na putu između Petrograda, Moskve i
Livadije, mogu biti vjerni samo jednoj ženi. Meni su važni samo oni trenuci
kad je sa mnom. Iako je ženskaroš, vjerujem da me voli. I to mi je sasvim
dovoljno.« Iznenada zastane i pogleda djevojku koja ju je napeto slušala. »Moj
Bože! Ma što ja govorim? Jesam li te zaprepastila, draga Šura? Načas zaboravih
da razgovaram s mladom djevojkom. Reci mi, koliko ti je godina?«
»Šesnaest.«
»Bože, zar samo toliko? Izgledaš starije. Nećeš mi zamjeriti ako ti ne odam
svoje godine, zar ne? Samo mi vjeruj da sam mnogo starija od tebe. Oprosti
mi ako sam te šokirala, ali ne bih htjela da me pogrešno shvatiš. Da sam znala
da ti je tek šesnaest...«
Šura je znala da mlada žena nema nikakvih skrivenih motiva. Bilo joj je
milo što joj se povjerila misleći da je starija. Šura pomisli da je usprkos tolikoj
razlici u godinama pronašla pravu prijateljicu. Nasmiješila se.
»U redu je, Tatjana. Ne mogu reći da nisam iznenađena, ali vjeruj mi da mi
je ovaj razgovor bio silno zabavan.« Uto im se pridruže muškarci s pićima u
rukama. Uzimajući svoju čašu, Tatjana šapne Seyitu u uho: »Seyite Eminofe,
nikad te nisam vidjela tako posvećena jednoj dami. Zacijelo u ovoj djevojčici
ima nešto što te itekako privlači. Ipak, dopusti da te upozorim da je premlada.
Nije nalik ni jednoj s kojom si dosad bio, zato te molim da prema njoj budeš
pažljiv.«
Krajičkom oka Seyit pogleda Šuru koja je razgovarala s Celilom i preplavi
ga osjećaj ugode.
»Čini se da ti se svidjela, Tatja.«
»Da, itekako.« Seyit se nasmiješi i namigne joj. »Tko zna, možda će se i
meni svidjeti.«
Zatim je prišao Šuri i blago joj dotaknuo lakat.
»Ako vam neće biti hladno, mogli bismo se prošetati vrtovima, Aleksandra
Julijanovna.«
Iako je pitanje zvučalo pomalo službeno, Šura je mogla naslutiti što će se
dogoditi kad se nađu sami u vrtu, pa zadrhti od ushićenja. Smjesta se zastidi
pa ne bi li ublažila osjećaj nelagode, upita Tatjanu: »Biste li nam se pridružili,
Tatjana?«
 Tatjana joj se toplo nasmiješi držeći Celila pod ruku i reče: »Samo pođite,
nas dvoje imamo o nečemu porazgovarati. Ako nas zatrebate, ovdje smo.«
Otišli su i ne pričekavši odgovor. Kad su stigli do verande u stražnjem dijelu
kuće, Šura je iznenađeno shvatila da je opet ostala bez riječi kao i prije, na
istome mjestu. Kad god bi bila s njime, bila je neobično smušena. Zastali su u
podnožju stuba.
»Jeste li sigurni da vam neće biti hladno?« Šura je odgovorila na Seyitovo
pitanje zavrtjevši glavom. Nije joj bilo hladno, ali iz nekog nepoznatog
razloga je zadrhtala. Seyit joj priđe i nježno je primi za ruku.
»Samo mi nemojte govoriti da vam nije hladno. Pogledajte, ta, vi drhtite.«
»Nije mi hladno, vjerujte mi.«
Povevši je niz stazu, Seyit nastavi: »Onda zacijelo patite za domom. Tako se
čovjek osjeća daleko od kuće.« Šura ga pogleda. Tuga što mu je prožimala glas
odražavala mu se i na licu.
»Čovjeku je hladno kad je usamljen. I predobro poznajem taj osjećaj.«
Najednom se osjetila mnogo bolje. Njezinu suzdržanost zamijeni zanimanje i
suosjećanje. »Vaš je dom daleko?« upitala je promuklim glasom.
»Moj dom? Moji domovi? Da, daleko su«, s osmijehom odvrati Seyit.
Zastali su uz rub ribnjaka osluškujući žuborenje vode što je padala s
ukrašene fontane koju su pridržavala četiri Kupida. Zvuk se ugodno stapao s
glazbom koja je dopirala iz kuće.
»Sve je tako prelijepo...« Prije nego što je uspjela dovršiti rečenicu, ruka joj
se nađe u njegovoj. Pogledi im se susretnu.
»Vi ste prelijepi.« Mladić je primaknuo njezinu ruku svojim usnama i
utisnuo joj poljubac u dlan. Toplina njegovih usana opila ju je u trenu. Nije
znala što bi. Zadržavši dah i sklopivši oči, našla mu se u naručju. Seyit je nije
želio preplašiti. Obgrlio je njezin tanani struk i privukao je bliže. Šurino srce
snažno je tuklo. Spustila mu je glavu na prsa. Preplavljena osjećajima o
kojima nije mogla ni sanjati, bez trunke sputanosti prepustila se snažnom
zagrljaju muškarca u kojeg se zaljubila. Jedva da ga je poznavala, ali bila je
sigurna da s tim muškarcem želi biti do kraja života.
Odjednom su shvatili kako pahulje lijeno padaju posvuda oko njih. »Želite
li da se vratimo unutra?«
 Pogled koji mu je uputila jasno mu je dao do znanja da ne želi promijeniti
položaj. Čak i u tami noći vidjela je iskre u njegovim očima. Seyit je shvatio
da se više neće moći susprezati dok mu je tako u naručju. Obujmivši joj lice
dlanovima, utisnuo joj je poljubac u čelo, a pluća mu ispuni miris njezine
kose. Povukao ju je u sjenu stabala, a zatim dignuo i zamalo odnio sa sobom.
Sad kad su bili potpuno skriveni, naslonio se leđima na stablo i čvrsto je
privukao sebi. Dotaknuo joj je bradu i podignuo lice prema svojemu. Usne je
primaknuo njezinima. Studen, mjesečina, treperava svjetlost, glazba, žubor
vode u fontani – sve ih je pozivalo na ljubav. Dok ga je gledala, pomislila je
kako je taj mladić jedini muškarac kojeg će ikad željeti u životu. Koliko uopće
može potrajati njihova romansa? Još jedan susret, najviše dva? Tada će svatko
poći svojim putem. Njezino se ushićenje pretvori u tugu. Ne, nije ga željela
izgubiti. Seyit joj je sad ljubio obraze i vrat ponavljajući: »Moja mala
Aleksandra, kako ste samo lijepi i slatki.«
Njegovi poljupci i teško disanje slali su joj neopisiv osjećaj sladostrašća niz
kralježnicu. Jedan kratak tren taj se osjećaj pretvori u strah, no priroda se već
pobrinula da sve bude pod kontrolom. Nije mogla odoljeti nagonu da mu
ovije ruke oko vrata. Zagrljaj je postajao sve čvršći, a usne im se spojiše. Čista
čedna ljubav koju je ta djevojka nudila, zauzvrat ne tražeći ništa, prožela je
Seyita nepoznatim osjećajem. Želio je uzeti tu djevojku koja mu se tako
prepustila i biti samo s njom. Koliko će uzbuđenje potrajati? Zar je uopće
moguće da ikad budu zajedno? Proživljavali su početak bez kraja. Glavom
uronjenom u njezinu kosu, promucao je: »Aleksandra!«
Šuri je glas bio toliko promukao da je bio gotovo nerazumljiv. »Molim?«
Seyit se zatekao kako govori upravo suprotno od onoga što je kanio. »Volio
bih vas opet vidjeti, biti nasamo s vama.« Zatim je nastavio izgovarati sve ono
što mu se vrzmalo glavom. »Ako želite, sutra mogu doći po vas i možemo
cijeli dan provesti zajedno. Što mislite o tome?«
Ostavši u njegovu zagrljaju, još slabašna glasa, odvratila je: »Sutra navečer
idemo u posjet ocu u bolnicu. A zatim... Ne znam... kako bih mogla dobiti
dopuštenje za izlazak? Zaista ne znam.«
Seyit joj obujmi obraze i pomiluje ih. »Želite li biti sa mnom?«
Šura je bila previše stidljiva da bi mu odgovorila. Kimnula je ne mičući
pogled s njegovih očiju.
»Jeste li sigurni da to želite? Želim to čuti iz vaših usta.«
 »Da... Da, želim.«
»Onda sve prepustite meni. Već ću nešto smisliti. Možda ću vas ja odvesti u
bolnicu, a potom vam malo pokazati Moskvu.«
»Ali što je sa stricem Andrejom?«
»Andrej Borinski poznaje me otkako sam bio dijete, ne mislim da će to biti
problem.«
Koliko su već ovdje vani? Šura nije mogla ni pretpostaviti, ali činilo joj se
kao da su prošle godine. Sve je tako brzo započinjalo, a još brže završavalo.
Kao da ju je netko čarobnim štapićem prenio u bajku i sad je naglo vratio na
zemlju. Tamo naprijed, iza stuba i vrata, čekala ih je stvarnost. Tištala ju je i
sama pomisao da će se morati razdvojiti. Neko vrijeme hodali su s rukom u
ruci, a koraci im nisu mogli biti sporiji. Kad su došli do fontane, Seyit je
pokazao Kupidov kip pa rekao: »Znate, volio bih biti jedan od njih. Zauvijek
ostati u vašem zagrljaju.« Šuru je prožela toplina zbog njegovih riječi i bila je
istodobno posramljena i uzbuđena.
»Ali tada biste se smrznuli pod snijegom«, rekla je.
Seyit je primi za ramena. I on se smiješio.
»O, ne, draga moja. S vama mi nikad ne bi bilo hladno.«
Tek kad su ušli u kuću, Šura je shvatila koliko joj je bilo hladno, ali nije
marila. Bila je opijena srećom i ushićenjem. Svukla je ogrtač, otresla snijeg sa
suknje te se vratila na zabavu s muškarcem kojeg je već zavoljela.
Kad su se ponovo pridružili Tatjani i Celilu, Seyit ih je nakratko napustio.
Šura ga je slijedila pogledom, zatim odvratila oči strepeći da je netko ne vidi.
Vratio se za svega nekoliko minuta. Šura osjeti kako joj venama struji toplina.
Ovo je zacijelo ljubav, pomislila je. Dakle, zaljubila se, a ni mladić nipošto
nije ravnodušan.
»Imam sjajan plan za sutra«, objavio je Seyit. Svi ga upitno pogledaše.
»Draga moja Aleksandra Julijanovna, razgovarao sam s Andrejom
Borinskim i dobio dopuštenje da vas povedem u obilazak Moskve, zajedno s
Tatjom i Celilom. Doći ću po vas nakon što se vratite iz bolnice.« Nije mogla
vjerovati vlastitim ušima. Sve se tako divno poklopilo. Ali...
»Ali što ćemo s Valentinom? Ne mogu je ostaviti samu.«
 »Mislim da će ona poći u posjet nekim rođacima s Borinskim.«
Tatjana se veselo nasmije. »Sjajno! Sigurna sam da ćemo provesti predivan
dan.« Od tog trenutka Šura je počela živjeti s mišlju na sutrašnji dan uživajući
u zabavi koja je potrajala do sitnih jutarnjih sati. Seyit je posljednji otišao i na
odlasku uputio joj je značajan pogled.
Poljubivši sestru za laku noć, poželi joj sve ispričati, no kako nije bila
sigurna bi li ona odobravala ono što se zbivalo, predomislila se. K tome, nije
željela ugroziti planove za sutrašnji dan. Legla je u postelju, sklupčala se pod
pokrivačem, utrnula svjetlo i u mislima opet stala proživljavati trenutke koje
je podijelila sa Seyitom. Živo se sjećala svake izgovorene riječi, svakog
poljupca, svakog dodira. Kad je najzad usnula, Seyitovi su joj poljupci bili na
usnama, a njegove ruke na tijelu.

Idućeg dana bilo je gotovo podne kad su se ukućani okupili oko stola. Nakon
obilnog doručka Andrej Borinski odveo je djevojke u bolnicu. Julijan
Verjenski dobro se oporavljao i već će za koji dan moći izaći iz bolnice. Sa
silnim zadovoljstvom gledao je ljepotu i veselje svojih kćeri koje su sjedile na
rubu kreveta i živahno mu pripovijedale o životu u rezidenciji Borinskih.
Otac nije mogao govoriti, ali mimikom je pokazivao kako sve razumije.
Nakon otprilike pola sata razgovora liječnik im je rekao da pacijent mora
predahnuti pa ih je izveo ih sobe.
Baš kako je Seyit sinoć rekao, Valentina je doista kanila posjetiti dalje
rođake zajedno s Andrejom i Petrom Borinskim, no Šura ju je za svaki slučaj
priupitala bi li im se pridružila u razgledavanju grada. Valentina je zaključila
da će više uživati u posjetu toplom domu negoli obilasku grada na onoj
studeni.
Dok se spremala, Šura je opet osjetila kako joj se želudac grči, kao i blagu
vrtoglavicu. Na sebi je imala tamnoplavu haljinu ukrašenu bijelom čipkom, a
istom je vrpcom pričvrstila kosu u visoku punđu. Već je bila spremna kad je
sluškinja pokucala na vrata i najavila: »Gospođice Aleksandra Julijanovna,
stigao je natporučnik Eminof...«
Šura nije poslušala ostatak rečenice. Izletjela je iz sobe dograbivši ogrtač,
muf i majušnu baršunastu torbu. Načas zastane kraj Valentinine sobe kako bi
je nabrzinu poljubila te se gotovo sjuri niz stube. Na pola stubišta ugleda
Seyita kako je čeka u hodniku pa naglo uspori. Valja joj se smiriti i pribrati.
Ipak, nije skidala osmijeh s usana. Mladić joj uljudno poljubi ruku, a potom,
dok joj je pomagao s ogrtačem, došapne: »Prelijepi ste.«
Tatjana i Celil, koji su čekali u kočiji, veselo pozdrave Šuru. Dok je
zauzimala mjesto pokraj Seyita, pomislila je kako upravo počinje ostatak
njezina života.
Gust snijeg padao je još od ranoga jutra. Kočija je prolazila ulicama
omeđenim visokim kućama. Prolazeći Crvenim trgom, Šura je još jednom
uživala u pogledu na Kremlj, jarke boje kupola i zvonike. Seyit je preuzeo
ulogu vodiča.
»Ona tamo građevina, koja izgleda kao indijski hram, je Uspenska saborna
crkva, mjesto krunidbe ruskih careva. Bila je uništena 1472., a obnovio ju je
jedan bolonjski arhitekt 1479. Iako je sagrađena u bizantskom stilu, ima te
indijske kupole. Da se mene pita, zbilja ne znam što će takve kupole usred
Moskve.« Zatim je nastavio: »Ono naprijed je Blagoveštenska saborna crkva s
devet kupola koju su 1489. sagradili graditelji iz Pskova. U njoj su čuvene
freske Andrej a Rubljova. Arhangelovska saborna crkva grobnica je brojnih
ruskih careva, od Ivana Kalita do Ivana Petog, svih osim Borisa Godunova.«
Šura ga je s užitkom slušala kako govori poput nekog profesora povijesti.
Neka od imena koja je spominjao bila su joj sasvim nepoznata.
»Ovo su Spaska vrata, jedan od tri ulaza u Kremlj s trga. Područje iza trga
jedno je od najstarijih stambenih četvrti. Znate li što znači Kitaj Gorod?«
Niječno je zatresla glavom.
»Dvorac na tatarskom. Tamo su živjeli trgovci, sjeverno od rijeke Moskve.
Bijeli Grad i Istočni Grad nalaze se južno od rijeke. Prvo rusko sveučilište
osnovano je u Moskvi 1755.«
Opet su se našli na raskrižju avenija Mohovaja i Herzen. Šura je na
trenutak pomislila da je obilazak gotov pa se ražalostila misleći kako je došlo
vrijeme za povratak. No kočija je naglo skrenula južno od rijeke. Otmjene
kuće u tom dijelu grada bile su okružene golemim vrtovima. Lagani snijeg
samo što nije prešao u mećavu. Kad se kočija zaustavila, Tatjana je primila
Šuru za ruku i rekla: »Ovo je moj dom. Dođi, stigli smo upravo na vrijeme da
se smjestimo pred kaminom.«
 Tatjanina kuća nije bila velika, no bila je solidno građena te ukusno i skupo
uređena. Svaka prostorija, svaki hodnik bili su ukrašeni nekim detaljem
posvećenim baletu, savršeno usklađenim s Tatjaninom osobnošću.
Popili su piće ispred rasplamsale vatre, a zatim se smjestili za stol
postavljen u istoj prostoriji. Šura više nije bila stidljiva, već je sasvim
prevladala nelagodu zbog razlike u godinama. Tijekom večere malo su se
bolje upoznali. Šura im je kazivala o životu u Kislovodsku i svojoj obitelji.
Bila je još opuštenija dok je govorila o sebi. Vino se obilno nadolijevalo, no
ona se nije mogla natjecati s ostatkom društva. Već nakon dvije čaše osjetila je
kako je već nacvrcana. Njihov dom u Kislovodsku, majka, braća, sestre, otac u
bolnici, pa čak i Valentina – sve joj je to sad bilo daleko.
Nakon večere povukli su se u salon. Ispred kamina bile su dvije sofe s
visokim naslonjačima, prekrivene baršunastim prekrivačima, a između njih
na stoliću od mahagonija stajao je srebrni samovar. Miris svježe pripravljenog
čaja ispunio je sobu. Tatjana je natočila čaj u porculanske šalice, zatim prišla
klaviru i počela svirati prve taktove Borodinove opere Knez Igor. Žestoke
bitke između Končaka, tatarskog kana, i kneza Igora, pijesak i snježne oluje
azijskih i sjevernih stepa, orijentalna senzualnost tatarskih trbušnih plesačica
koje pokušavaju zavesti Igora, barbarska okrutnost konjice – melodija koju je
svirala ispunila je prostoriju svime time. Kad je završila, svi bučno
zapljeskaše. Šura je naglas izrekla svoje divljenje, a Celil se smiješio toliko da
su mu kose oči gotovo nestale. »Jeste li znali da Tatja ovako lijepo svira samo
zato što me toliko voli?«
Na to se svi od srca nasmijaše. Tatja je već zasvirala živahnu melodiju
čupčik, a Seyit i Celil su zapjevali. Ritam glazbe bio je u skladu s karakterom
glazbenice. Nakon toga prostorijom je zavladala tišina kad je zasvirala
melodiju iz četvrtog čina Labuđeg jezera.
Snaga glazbe koju su slušali u teatru Boljšoj prije samo nekoliko večeri
potpuno je opčinila Šuru. Tiho je prošla iza klavira i zastala pred staklenim
vratima što su vodila u vrt. Visoka stabla izgledala su kao stupovi koji kao da
su podupirali crne oblake. Bilo je neobično mračno za to doba dana jer je
snježna oluja smanjila vidljivost i zamračila pogled iza drveća. Vrtna
garnitura od kovanog željeza, golem mramorni lonac za cvijeće, malen
ribnjak tik ispred vrata – sve je bilo prekriveno snijegom. Šura je zadrhtala i
prekrižila ruke, ganuta glazbom i tim prizorom. Okrenula se osjetivši dodir
Seyitove ruke na ramenu. Toplina njegova poljupca na čelu bila je utješna.
Spustila je glavu na njegova prsa. Proželi su je oni isti osjećaji kao tijekom
njihova prvog susreta – grčevi u želucu, ubrzani otkucaji srca, neobjašnjivo
ushićenje. Preplavila ju je slutnja da će se večeras dogoditi nešto što će joj
promijeniti život.
Nisu ni zamijetili kad su Tatjana i Celil tiho napustili prostoriju. Stajali su
pred prozorom, zagrljeni, i gledali snijeg kako prekriva vrt, oboje se pitajući
što će dalje.
Šura je prvi put u životu bila sama s nepoznatim muškarcem. Premda ga
nije željela izgubiti, nije napravila pokret niti je prozborila ijednu riječ koja bi
se mogla protumačiti kao poziv. Bila je nepomična u njegovu zagrljaju.
Seyit je samo mislio na to koliko je lijepa, čedna i neiskusna dok je spuštao
usne na njezine guste plave uvojke. Strepeći da je ne uznemiri i da će ga
odbiti, i sam se gotovo sasvim ukočio. Neko vrijeme uživali su tako jedno u
drugome, u toplini neraskidivog zagrljaja, nepomični.
Nikad nije imao tako čist odnos i nije mogao vjerovati da je za takvo što
uopće bio sposoban. Ali što uopće može očekivati ako zavede tu djevojčicu?
Ipak, svaki put kad bi bio s njom, prožimao ga je osjećaj neopisiva užitka i
ushićenja. Odjednom osjeti kako je samo želi snažno zagrliti, obasuti joj lice i
kosu poljupcima. Podignuo joj je bradu i natjerao je da ga pogleda onim
svojim krupnim zacakljenim očima. Znala je da se neće moći oduprijeti strasti
koju je vidjela u njegovu pogledu, pa je sklopila oči i predala se izazivajući
Seyita da ustima prekrije njezine blago razdvojene usne. Okus njezinih
sočnih podatnih usana, koje su čekale da ih se ljubi no previše preplašene da
mu uzvrate, u njemu probude još veću žudnju. Ruke kojima ju je snažno grlio
sad su se zavukle pod nabore njezine haljine, tražeći nježne intimne obline
njezina propupalog tijela. Podignuo ju je, a ona ga je obgrlila oko vrata i
položila mu glavu na rame, previše plaha da ga pogleda u oči. Tako zagrljeni
otišli su do sofe.
Čvrsto se držeći za svog muškarca, Šura mu je dala do znanja da nema ništa
protiv njegovih grozničavih poljubaca i milovanja. Topao dah njezinih
rumenih usana na njegovu vratu, njegov jezik u njezinu uhu i oko njega bili
su opojni poput rujnog vina koje je maločas ispila.
U jednom kratkom trenu glavom joj prođe misao da bi se samo jednim
pokretom mogla izbaviti iz tog sladostrasnog zagrljaja, ali nije željela da to
prestane. Nije željela izgubiti tog stranca koji je budio te neopisive osjećaje u
njoj. Poželjela ga je bolje upoznati, okusiti ljubav koju joj pruža. Vatra što je
bjesnjela u kaminu samo im je još više zagrijala tijela. Otvorila je oči ne bi li
otkrila njegove namjere, njegov idući potez, još jednom vidjela onaj njegov
strastveni pogled. Vatra je bacala sjenke na mladićevo lice. Svlačio ju je
pogledom. Postidjela se i okrenula glavu. Seyit se pridignuo na lakat i spustio
joj dlan na obraz.
»Moja slatka malena, pogledaj me. Želim da me gledaš. Ne odvraćaj
pogled.«
Šura udovolji njegovoj molbi. Njegove riječi i bljesak žudnje u njegovim
očima samo su još više pojačali rumenilo na njezinu licu. Seyit nije dopuštao
da mu pogled luta. Očima je zarobio njezine dok joj je ljubio dlan. Zatim je
polako krenuo usnama prema njezinu zapešću. Šura je drhtala kao prut.
Ispružila je ruku i uronila prstima u njegovu kestenjastu kosu. Ta nježna gesta
oboma im pruži neočekivano zadovoljstvo. Oslobodila je drugu ruku iz
njegova stiska i dotaknula mu lice, potom plahim prstima krenula prema čelu
pa prema njegovim istaknutim jagodičnim kostima. Kažiprst joj je ostao na
procjepu njegove brade, zatim stao prelaziti po licu kao da mu pokušava
zapamtiti crte lica. Prvi put u svojih dvadeset šest godina Seyit je osjetio čist
užitak tihe tople ljubavi. Ta djevojka, toliko mlađa od njega, dosad nije imala
ljubavnika. Bila je toliko kreposna i čista, njezini su dodiri bili tako nevini.
Shvatio je da će čežnja za njom nadomjestiti hladnu prazninu zbog koje je
znao drhtati iznutra. Bila je toliko drukčija od svih žena koje je poznavao.
Kao što su se maločas grlili i istraživali jedno drugo, sad su isto činili usnama i
rukama istražujući jedno drugome lica.
Ubrzo Seyit zapanjeno shvati da ono što je počelo kao nevina ljubavna
afera postaje tjelesni odnos, i to mnogo prije nego što se mogao i ponadati.
Pustio ju je i povukao se. Šura ga je upitno pogledala. On joj nježno pomiluje
lice igrajući se njezinim uvojcima.
»Šura, silno te želim, više nego ikad ikoga. Ali moram biti iskren, ne mogu
ti ništa obećati.« Ma koliko se trudio, nije mogao prikriti neobuzdanu želju u
glasu.
Prvi ga je put otvoreno pogledala u oči, i to s takvom lakoćom kao da su
godinama zajedno. Nije se više suzdržavala niti se plašila. Naprotiv, pod
maskom zavodnika i bonvivana vidjela je muškarca sigurnog u sebe, čiji je
pogled podsjećao žene na vatromet. No ispod svega toga nazirala se i sjeta,
gotovo dječja usamljenost. Silno ga je željela utješiti, pružiti mu mir i spokoj.
Bila je sigurna da ona to može, makar to značilo da će voditi ljubav s njim.
Ta, neće li ionako s nekim jednoga dana voditi ljubav? Zašto to ne bi bilo s
ovim muškarcem u kojeg se istinski zaljubila? Seyit, vjerovala je, bio je
njezina sudbina i željela ga je usrećiti sve dok ih ta ista sudbina ne razdvoji. A
onda kad opet ostane sama, mislit će o onome što joj je život dao, ili oduzeo.
Imala je tu dozu fatalizma u sebi koja joj je pružila snagu da se nosi sa svojim
odlukama.
Kao odgovor na njegovo pitanje obavila mu je ruke oko vrata, sklopila oči i
naslonila glavu na njegova prsa istodobno ga privlačeći sebi. Bio je to
kudikamo jasniji odgovor od bilo koje kićene rečenice i Seyit je bio
oduševljen. Osovio se na noge i pružio joj ruku. Ni trena ne dvojeći o
značenju te geste, poslušno je položila ruku na njegov dlan. To je bila točka s
koje više nema povratka. Ustala je sa sofe. Nije prozborila ni riječ ne želeći
prekinuti čaroliju trenutka. Slijedila ga je s rukom u njegovoj. Osim
pucketanja vatre i šuštanja njezinih suknji oko njih vladala je potpuna tišina.
Zapita se gdje su Tatjana i Celil, sluge koji su im poslužili večeru i zapalili
vatru u kaminu. No misli joj prekine Seyit kad ju je podignuo u naručje i
odnio na gornji kat. Osjećala se poput kakve mladenke. Sklopila je oči samo
želeći uživati. Imala je osjećaj kao da je u nekom lijepom snu koji će jednog
dana opet proživjeti u sjećanju. Osjetila je kako je oprezno spušta na mekanu
postelju. Iako je znala da više neće biti djevica jednom kad opet ustane iz tog
kreveta, nije joj bilo ni na kraj pameti pokušati pobjeći. Naprotiv, neopisivo je
željela doživjeti tu strast, podijeliti je s muškarcem u kojeg se zaljubila.
Unatoč svoj svojoj skromnosti, unutarnji glas vodio ju je prema toj avanturi i
tijelo joj se prepustilo. Začula je kako zatvara vrata. Ne mičući se s kreveta,
kroz prozor je gledala kako se sivilo i bjelina stapaju, kako pahulje udaraju u
staklo i skupljaju se na prozorskoj dasci, a grane borova pomiču s vjetrom.
Nešto je snažno udarilo u prozor uz zaglušan zvuk od kojeg je zadrhtala. S
desne strane kreveta, a lijevo od vrata bio je kamin. Zaključila je da vatra već
neko vrijeme gori jer su neke cjepanice već sasvim dogorjele, dok su se druge
već pretvorile u žeravicu.
Šura je promatrala kako Seyit tiho svlači jaknu, a zatim klečeći ispred
kamina, raspiruje vatru. Uzeo je jednu od cjepanica s mramornog postolja i
polako je spustio među druge i zatim dodao dvije borove grane sa svake
strane. Plamen je zahvatio grančice i okružio velike suhe cjepanice. Ustao je,
protrljao dlanove i polako krenuo prema krevetu pokušavajući obuzdati
požudu. Ali znao je da će tako odgoditi ono neizbježno samo na nekoliko
minuta. Sjeo je na rub kreveta i uzeo joj ruke pa isprepleo prste s njezinima.
Pokušavajući da im se tijela ne dodiruju, nagnuo se i poljubio joj usne. Pazio
je da je ne preplaši pa natjera da promijeni mišljenje i pobjegne. Uza svu
strpljivost koju je mogao prikupiti najprije joj je poljubio obraze, zatim vrat
čekajući znak kojim će mu pokazati da ga želi. Polako tijela su im se spojila u
grozničavom zagrljaju i utonula u mekoću postelje; tada su znali da im ništa
neće stati na put i spriječiti ih da se sjedine. Svejedno, Seyit ju je želio polako
pripremiti, želio je da bude potpuno svjesna vlastite želje jednom kad taj
trenutak nastupi. Gledao ju je u oči kad joj je počeo otkopčavati haljinu.
Zjenice su joj iskrile poput vatre u kaminu, stidljive ali voljne. Kad joj je
svukao haljinu, njoj sine kako je nitko osim majke, sestre i guvernante nije
vidio u donjem rublju pa stidljivo prekriži ruke na grudima. Seyit je shvatio
razlog njezine sramežljivosti pa je sjeo na pod pored kreveta. Uzeo joj je ruku.
»Ne želim te tjerati na nešto zbog čega ćeš poslije žaliti. Ne bi smjela kriviti ni
sebe, kao ni mene«, rekao je. »Silno te želim, ali to ne znači da ću te
prisiljavati da vodiš ljubav sa mnom. Meni si nešto posebno, moja malena
Šura, razumiješ li? Toliko si drukčija od drugih i ako te više nikad ne vidim, u
mojim očima, u mome sjećanju uvijek ćeš ostati najdražesnija i najljepša
djevojka koju sam ikad upoznao.«
Šura je privukla noge trbuhu i okrenula se na bok. Ispružila je ruku i
pomilovala mu kosu. Pomisao da se možda više nikad neće vidjeti podsjetila
ju je na neizvjesnost situacije. Ovo bi vrlo lako mogao biti njihov posljednji
susret, a njoj je bila nepodnošljiva i sama pomisao na to da bi mogla ostati bez
njegove ljubavi. Nagnula se naprijed i ponudila mu usne. Seyit ju je povukao
na sebe, na debeli sag na podu, milujući je i ljubeći. Jedno po jedno, vješto joj
je svukao grudnjak, čarape, gaćice pa sebe. Oboje je osjećalo da će taj
posljednji zagrljaj dugo potrajati. Uklonio joj je ukosnice iz punđe i raspustio
joj gustu plavu kosu. Sad su bili potpuno nagi. Plamen vatre igrao se sa
svjetlom i sjenama na njezinu lijepom tijelu čineći ga dijelom brončanim,
dijelom bijelim i tamnim.
»Moj Bože, tako si lijepa!«
Seyit je shvatio da ona drhti kad ju je opet obujmio. Povukao je pokrivače
omotavši ih oko njihovih tijela ne prestajući strastveno šaptati: »Moja
prelijepa, moja draga, moja jedina, dušo, dušo...«
 Tada im se naga tijela prvi put dotaknu i oboje shvati koliko žude jedno za
drugim. Mlada mu djevojka dopusti da jezikom i usnama istražuje
najintimnije dijelove njezina tijela. Sramežljivost ju je sasvim napustila dok ju
je držao u mišićavim rukama posvuda je prekrivajući poljupcima, od usana do
grudi, od pazuha do dekoltea, nogu i stopala. Sisao je i ljubio joj pupak pa
krenuo dolje prema njezinu spolovilu prekrivenom svilenkastim maljama.
Snažni drhtaji potresali su joj tijelo dok je žudnja sve više bujala u njoj.
Sladostrasno mučenje bilo je nestvarno bolno i ona pomisli da neće izdržati.
Polako, oprezno i ona njega stane milovati. Dodirima je odgovarala na njegov
ljubavni zov.
Kad je Seyit osjetio da je njegova ljubavnica spremna za njega, prekrio joj je
tijelo svojim. Pogledi su im se susreli i Šura je vidjela iskru skrivenu u tami
koja je posve opčini. Iako su do maloprije bili potpuni stranci, sad se činilo
kao da oduvijek pripadaju jedno drugome. Dok su se grozničavo grlili, duga
joj je plava kosa padala niz tijelo slijevajući se na sag. Treperava svjetlost iz
kamina plesala im je po zagrljenim tijelima. Seyit joj je ljubio kosu, dojke i
bijela ramena uživajući u svježini i čistoći njezina tijela. Šura odjednom
spozna da više nije dijete. Ležeći u naručju ljubljenog muškarca, preplavi je
požuda i osjeti kako dušom i tijelom čezne za njim. Ne bi li mu pokazala
snagu svoje želje, ovije mu ruke oko vrata i povuče mu tijelo na sebe te uvuče
njegovu muškost u sebe. Dok je prodirao u nju, Seyit se trudio da joj taj prvi
put bude što bezbolniji. Šurin gotovo nečujni krik nije ih omeo, nego nastave
uživati u erotskoj čaroliji. Plahte su već bile odbačene, naga im je tijela
obavijala samo toplina njihovih zagrljaja i vatre iz kamina. Vodili su ljubav
strasno poput davno rastavljenih ljubavnika koji ne mogu jedno bez drugoga.
Seyit ju je strpljivo i uporno gledao u oči, pratio njezine pokrete tijela
osluškujući joj disanje i čvrsto je privijajući uza se. Uzimao ju je nježno,
milovao strasno ali i pažljivo. Satima se sustezao sve dok nije bila spremna
prvi put doživjeti vrhunac, a onda je izlio svu svoju ljubav u nju pa su se
zajedno vinuli u visine onog najljepšeg sladostrašća. Šura je znala da je taj
muškarac postao smisao njezina života. Seyit je znao da je pronašao drugu
polovicu svoje duše i tijela.
»Želim biti s tobom zauvijek, draga moja«, promrsio je dok ju je grlio.
Ali dok su ležali onako zagrljeni i zadovoljeni pred kaminom, znali su da
takvo što nije moguće.
 »Kad bih te barem mogao povesti u Petrograd«, rekao je svjestan da su to
samo puste želje. »Ali, dakako, to je neizvedivo.«
Šura je prvo pomislila da je možda oženjen. Čekala je da nešto kaže, a on je
nastavio: »Uskoro odlazim na bojište. S kim bi mogla ostati u Petrogradu?«
»Kad odlaziš?« Šura je progovorila nakon dulje šutnje. Gotovo je zaboravila
zvuk vlastitog glasa.
»Ne znam. Uskoro, pretpostavljam.«
»Kad se vraćaš?«
Seyit se prisilio na osmijeh. »To pak nikako ne mogu znati.«
Šura je željela zaplakati zbog svog muškarca. I sam rastanak bio je dovoljno
loš, ali odlazak u rat bio joj je nešto nepojmljivo.
»Sad ti je valjda jasno zašto ti ne mogu ništa obećati, ljubljena moja?«
Šura nije željela da joj vidi suze u očima. Odjednom to više nije mogla
podnijeti. Obavivši mu ruke oko vrata, zarila je lice u njegovu mišicu i
zajecala. Mladić joj je podignuo glavu, razmaknuo joj vlažnu kosu i uzeo
njezino lice prekriveno suzama u dlanove. Bio je shrvan. »Bože! Ne znam
kako ću te imati snage napustiti...«
Tako zagrljeni, oboje se opet uzbude i osjete neodoljivu želju da još jednom
vatreno vode ljubav. Šuru odjednom preplavi slutnja da će joj život biti
prepun tuge. Osjećaj je bio toliko snažan da je mlada djevojka tiho plakala
dok su se opet prepuštali strasti.

Idućeg jutra, nakon strastvene noći koju su proživjeli u Tatjaninoj kući, dođe
vrijeme za rastanak. Najprije su otišli Seyit i Celil kako bi se pridružili svojim
postrojbama u Petrogradu, a tjedan dana kasnije Šura se sa sestrom i ocem
vratila u Kislovodsk.
Šura je imala petero braće i sestara. Njezina majka Katarina Nikolajevna
ostala je bez prvog supruga Dimitrijeviča s kojim je imala tri sina, Vladimira,
Nikolaja i Pantalemiona i kćer Andreminu Dimitrijevnu, koju su od milja
zvali Nina. Zatim se udala za Verjenskog i rodila mu Valentinu i Aleksandru.
Njihov je dom bio ispunjen radošću i veseljem, a jedino ih je tištala briga za
očevo zdravlje, kao i činjenica da su sva tri sina na ratištima.
 Julijan Verjenski više nikad neće biti sasvim dobra zdravlja, ali smatrali su
se blagoslovljenima jer je nakon operacije inače smrtonosna bolest koliko-
toliko bila pod kontrolom.
Nakon povratka iz Moskve Šura više nije bila ista. Ljubavni odnos koji je
doživjela sa Seyitom obuzeo joj je dušu i tijelo. Koračala je uokolo kao u snu.
Od trenutka kad su se rastali neprestano je čeznula za njim.
Iako su razmijenili adrese i obećali da će pisati jedno drugome, s obzirom
na previranja što su snašla Rusiju nije bila sigurna koliko mjesta ona može
zauzeti u njegovu srcu i životu. Bili su tako daleko jedno od drugoga, a ratne
zone toliko kaotične da su jedva uspijevali primati vijesti od trojice braće.
Premda joj Seyit nije izlazio iz glave, Šura se pokušavala prilagoditi
uobičajenom životu u Kislovodsku pohađajući nastavu i provodeći vrijeme s
obitelji. Svake večeri nakon objeda povukla bi se u privatnost svoje sobe. U
tim bi trenucima najviše uživala jer bi tek tada mogla uroniti u svijet snova i
maštati o Seyitu. Pisala mu je svakog dana. U početku su to bila prilično
nedužna pisma, tek s pokojom bojažljivom ljubavnom izjavom. S vremenom
su izjave postajale sve odvažnije, a riječi, kojima je opisivala svoju strast i
žudnju, sve vatrenije.
Nakon što je prošlo previše, a da nije primila njegov odgovor, dobila je
pismo od Tatjane. Pismo prijateljice nije pobudilo sumnju među članovima
njezine obitelji. Dok joj je srce žestoko tuklo u grudima, Šura je zgrabila
pismo i pohitala u osamu svoje sobe. Nakon što se uvjerila da je sama, otvorila
je omotnicu. Pismo je doista stiglo s Tatjanine adrese, ali u omotnici bilo je još
jedno. Onog trena kad je ugledala potpis, toliko se uzbudila da joj se iz grla
oteo vrisak od sreće. Pritisnula je pismo na grudi. Dakle, poslao joj je odgovor
po dragoj Tatji. Sjela je na krevet i stala čitati. Osjećala je kako joj se srce
rastapa kao da je sam Seyit sjedio ondje pokraj nje i držao je za ruku. Pismo,
koje je mladić uručio Tatjani prije nego što je krenuo na karpatski front, bilo
je prepuno čeznutljivih ljubavnih riječi, fraza i izjava. Dugo je gledala Seyitov
potpis u dnu lista papira. Obuzme je strepnja da ga više nikad neće vidjeti.
Proučivši poštansku marku na omotnici, zaključila je da njezina pisma po svoj
prilici nisu ni stigla do njega i ona se silno ražalosti zbog toga. Kako će
doznati gdje se on nalazi? Zar se sada kaje što se preko ušiju zaljubila u tog
stranca, što je vodila ljubav s njim i darovala mu svoju nevinost? Ipak, ni
trena nije dvojila o odgovorima na vlastita pitanja. Ne, nije žalila ni za čim.
Da može birati, sve bi ponovila. Čitala je pismo iznova i iznova, sve dok nije
upamtila svaku riječ, svaku rečenicu. Njegove riječi bile su joj u mislima i dok
se spremala na počinak. Boljelo ju je srce, a bol nije mogla ničim ublažiti.
Gledajući rukopis svog voljenog i čitajući njegove nježne riječi, nije mogla
suspregnuti suze. Sklopila je oči, pisma i dalje pritisnuta o njedra, i
promrmljala: »I ja tebe volim, Seyite Eminofe.«
 Eminofi s Krima

Alušta, Jalta, 1892.

P
oluotok Krim, kojem je sjeverni dio povezan s kopnom, pruža se u Crno
more, a zahvaljujući Krimskom gorju koje ga štiti od hladnih sjevernih
vjetrova ruskih stepa uživa u najduljoj sezoni sunčanih dana u čitavom
Ruskom Carstvu. Tamošnja klima jedna je od najblažih u Europi. Tlo je
izrazito plodno i gotovo da nema površine koja nije prekrivena zelenilom.
Gorja su puna borova, čempresa, oleandara, hrastova, bukava i breza, a na
padinama što se spuštaju prema plavome moru neki su od najboljih vinograda
u Ruskom Carstvu. Po zlatnim žitnim poljima pleše lodos, topao južni vjetar
što puše iz Turske preko Crnog mora.
Mirza Mehmet Eminof ponosio se svojim posjedom. Najbolje zlatno žito
žnjelo se na njegovim poljima, najbolja vina koja se moglo kušati u
Petrogradu i Moskvi napravljena su od sorti iz njegovih vinograda.
Predviđalo se da će 1892. godina biti dobra za vinare, a njegovo je grožđe već
gotovo dozrelo. Koračao je među trsovima ocjenjujući im kvalitetu pa je
zahvalio svemogućem Alahu na plodnosti zemlje, vinograda i voćnjaka.
Dakako, njegovi su preci, a sad i on, od pamtivijeka naporno radili kako bi
oplemenili imanje. Iz djedovih i očevih priča doznao je da se njegova obitelj
davnih dana nastanila na Krimu. Koliko davno i prije koliko generacija, to
zapravo nitko nije znao, ali priče koje je slušao od starijih sezale su u vrijeme
kad je Bozkurt, sivi vuk, poveo nomadska turska plemena sa zaravni Pamira u
pohode na Aziju natjeravši Kineze da sagrade veliki zid kako bi se zaštitili od
njihovih navala. U vrijeme dok su Europom harali Džingis-kan i Atila Bič
Božji neka su se od tih plemena naselila na Krimu, a za vladavine tursko-
hazarskih careva to je područje uživalo u gotovo tisućljetnome mirnom
suživotu s Bizantskim Carstvom. Dok su azijski Turci prakticirali šamanizam i
mnogoboštvo, Hazari su, kao svoju temeljnu vjeru, odabrali judaizam.
Dolaskom proroka tamošnji su se Turci preobratili na islam. Tako je društvo u
kojem je vladao matrijarhat, nomadi čije su žene bile nešto poput Amazonki
žena ratnica, štujući božicu Kibelu, Majku Zemlju, nakon nekoliko stoljeća
postalo patrijarhalno i monoteističko.

Krim su 1475. anektirali Osmanlije. Turski Tatari, koji su tamo živjeli,

organizirali su se i osnovali Krimski Kanat kao državu unutar Osmanskog
Carstva, a glavni grad bio je Bahčisaraj. Gotovo puna četiri stoljeća, kad je
Crno more doslovce bilo tursko jezero, stanovnici Krima živjeli su u miru i
sigurnosti, a Kanat je imao važnu ulogu u obrani protiv ruske agresije. Naime,
Rusi su oduvijek težili izlazu na Crno more, pa i dalje od toga. Napasti i
osvojiti tjesnace Bospor i Dardaneli te druge zemlje Osmanskog Carstva
stoljećima je bila opsesija svakog ruskog cara i carice. Došavši na prijestolje, ni
Petar I. nije bio lišen te ambicije. Petar, Veliki ili Ludi, ovisno s kojeg se
gledišta uzme, izučavao je pomorske vještine i navigaciju u Nizozemskoj,
osnovao snažnu flotu te se pridružio Svetoj ligi u borbi protiv Osmanlija.
Osvojivši utvrdu Azov, poduzeo je prvi korak prema ostvarenju sna da se
spusti do Crnog mora. Petar je također želio osvojiti izlaz na Baltičko more,
pa je objavio rat Švedskoj. U početku je pretrpio teške gubitke, a Šveđani su se
probili sve do ruskog teritorija. Tada im se Fortuna nasmiješila pa su Rusi
razbili švedsku vojsku, a njihov kralj Karlo XII. bio je ranjen i prisiljen
pronaći utočište kod Osmanlija prebjegavši na Krim. To je navuklo bijes Rusa
koji su potom ušli na Krim pljačkajući i ubijajući tamošnje stanovništvo. Kao
odmazdu Osmanlije su napali Ruse i opkolili njihove snage kod Pruta.
Poražen, Petar I. tražio je primirje, a turski namjesnik Baltak Mehmet-paša
1711. ga je i odobrio uz uvjet da utvrda Azov opet pripadne Turcima. Time je
završio Prutski rat u kojem je ruska vojska zamalo doživjela poraz nakon
kojeg se ne bi bila tako lako oporavila.
Međutim, Šveđanima primirje nipošto nije išlo na ruku, pa je dobri kralj
Karlo XII. protjeran natrag u svoju zemlju. Ipak, kao uspomenu na svoj
boravak u Istanbulu tražio je – i uspio u tom naumu – da se sav namještaj iz
odaja u kojima je boravio kao gost u palači Topkapi prenese u Švedsku.
Obožavao je svoje odaje i koristio se njima do kraja života. One su i danas
izložene u Švedskom nacionalnom muzeju.
 Rusi su iskoristili primirje za predah da bi 1736. opet napali Krim. Taj su se
put udružili s Austrijom i ponovo napali luku Azov, a zatim do temelja srušili
glavni grad Bahčisaraj. Turci su žestoko uzvratili te izvojevali pobjedu nad
Austrijancima i Rusima, a sporazumom iz 1739. Krim je ponovo oslobođen.
Rusi su se povukli sa svojih položaja, a utvrda Azov ponovo je podignuta.
Nakon tog krvavog doba na Krimu je trideset godina vladao mir koji je
završio kad su caricu Katarinu spopale megalomanske ideje o Krimu,
Kavkazu, Bosporu i Balkanu. Ne želeći se zamjeriti Osmanlijama, počela je s
pohodima na Balkanu misleći da će ondje lakše uspostaviti vlast. No nevolje
će je sustići s drugog fronta. Naime, tijekom napada na Poljsku Rusi su naišli
na žestok otpor. Ipak, Poljaci su morali pobjeći na osmanski teritorij, a Rusi
su poubijali preostalo stanovništvo. Osmanlijama nije bilo druge doli
proglasiti rat, a kako nisu bili pripremljeni za takav sukob, izgubili su Vlašku
i Moldaviju. Rusi su prešli Dunav i naposljetku stigli do Krima. Ruska flota
napustila je svoju bazu na Baltiku i prešavši Gibraltar, došla do egejske luke
Cesme gdje su iz zasjede napali i sasvim uništili tursku flotu. Sad je na
Osmanlijama bio red da traže primirje, no taj su ga put skupo platili.
Sporazumom iz 1774. Rusi su se odrekli osvojenog teritorija, ali tražili su
pravo da njihova flota ostane na Crnome moru kao i da uspostave patronat
nad tamošnjim stanovništvom pravoslavne vjere. Krim je trebao postati
neovisna država. Odvojen od osmanske uprave, sad neovisan Krimski Kanat
bio je lak plijen za Ruse. Uz prisutnost ruskih pomorskih snaga na Crnome
moru dogodilo se ono neizbježno te je za manje od jednog desetljeća, točnije
1783., nezasitna carica Katarina pripojila Krim Ruskom Carstvu. Sudbina
Krimljana otada je bila u rukama Rusa.
Carica Katarina Velika, ili Matuška, majčica svih Rusa, stigla je u Rusiju
1744. kao petnaestogodišnja siromašna princeza Sofija i udala se za Petra III.
Nakon mnogo spletkarenja protiv vlastitog supruga postala je gojazna sujetna
vladarica ovisna o nikotinu, kofeinu i kartanju kao i brojnim ljubavnicima.
No imala je i neke vizije. Sanjala je o proširenju Ruskog Carstva na dio
osmanskog teritorija kojim će vladati zajedno sa svojim unukom
Konstantinom te povratiti sjaj nekadašnjeg Bizanta. Kako bi pokazala moć i
pridobila europske vladare, upriličila je veličanstven događaj za strane
dostojanstvenike. Raskošne svečanosti na obalama Krima potrajale su šest
mjeseci, a Aleksandru Potemkinu, njezinu ljubavniku i glavnom pomoćniku
u puču koji je poslije postao general u Rusko-turskom ratu, trebalo je pune
četiri godine da osmisli to putovanje u zemlju snova i organizira fantastični
događaj kojim će zadiviti goste iz Europe.
Potemkin 1776. godine osniva grad Ekaterinoslav s palačom, tvornicom
svile, radničkim četvrtima, dvjema javnim kućama, a planira i osnivanje
sveučilišta, glazbene akademije, sudova, kao i gradnju crkve koja je imala
nadmašiti sjaj one sv. Petra u Rimu.
Sredinom siječnja 1787. tri tisuće uglednih gostiju napustilo je Petrograd u
velikim trojkama, saonicama ukrašenima poput dvorskih odaja. Nakon što su
mjesecima obilazili Rusiju, u svibnju su se ukrcali u osam lađa na rijeci
Dnjepar te se otisnuli prema Crnome moru i Krimu. Uzvanici su putem
zadivljeno promatrali ples i pjesmu mladih ljudi u narodnim nošnjama,
pastire kako sviraju frulice, engleske vrtove pod umjetnim vodopadima,
seljane što pjevaju na otvorenom, obasjani svjetlima vatrometa. Došavši do
glavnoga grada Bahčisaraja, Kozaci i Tatari u besprijekornim vojnim odorama
izveli su ratne igre u čast inozemnih gostiju i svoje carice tako skladno i
disciplinirano da gosti nikad dotad nisu imali priliku to vidjeti. Čitave je noći
umjetni vulkan osvjetljavao maurske vrtove. Sva je ta veličanstvena predstava
imala zadiviti posjetitelje i pripremiti ih za velike osvajačke naume carice
Katarine. Rijeku Dnjepar zvala je grčkim imenom Boristen, a u luci Herson
kočio se natpis OVO JE CESTA ZA BIZANT. Na koncu u Poltavi, gdje je Petar I.
porazio švedskoga kralja Karla XII., izvedena je simulacija bitke, prikazana
toliko vjerno da su promatrači imali dojam kako se pred njima odvijaju prave
borbe. Zatim im je predstavljena crnomorska flota, koju je osnovao Potemkin,
u novoj vojnoj luci Sevastopolj. Topovska paljba odjekivala je kroz noć, a s
paluba brodova orila se pjesma vojnika carici u čast. Bio je to veliki finale.
Međutim, sve to teško da je odražavalo stvarno stanje stvari. U četiri
godine Potemkin, jednooki div, podignuo je golemu kartonsku kulisu za
svoju veliku predstavu. Gosti te turneje zacijelo su mogli pretpostaviti koliko
je sav taj sjaj zapravo lažan. Pravu su istinu, osim Gregorija Aleksandra
Potemkina, znali samo tamošnji krimski Turci. Nakon sve patnje i jada do
današnjeg je dana ostala zagonetka kako su uopće mogli dočekati Katarinu s
onolikim oduševljenjem. Jedna je osoba ipak bila očarana cijelim spektaklom.
Bio je to austrijski car Josip II. koji je potpisao sporazum s Katarinom protiv
Turaka unatoč tome što je prigodom postavljanja kamena temeljca za
Ekaterinoslav zajedljivo izjavio: »Katarina je postavila prvi kamen, no ja sam
položio posljednji!«
 Krimska predstava koju je režirao Potemkin kako bi usrećio svoju ljubljenu
caricu pretvorila se u pravu strast. U Sevastopolju je 1784. sagradio
mornaričku bazu, zatim 1794. još jednu u Odesi tako pretvorivši Rusiju u
pomorsku silu. Bio je zadivljen vojnim junaštvom Kozaka i krimskih Turaka
do te mjere da je osnovao, a kasnije i obučavao jedinice čiji je zadatak bio
osobna caričina sigurnost. Tako su osnovani carski husari.
Politika ekspanzije i nezasitne fantazije Rusa nisu smetale samo Turke,
nego i ostatak Europe. Sredinom devetnaestog stoljeća nezadovoljstvo je
preraslo u goruće političko pitanje o prevlasti na Crnome moru i nad
morskim tjesnacima Bospor i Dardaneli. Ruska bahatost dovela je do toga da
su se Francuska, Engleska i Turska ujedinile u pokušaju da ih potisnu.
Zajedničkim snagama okupljenima u Istanbulu 1853. ušli su u Crno more,
postavili opsadu i najzad 1856. napali Krim. Rusi su pretrpjeli ponižavajući
poraz i na koncu su se bili prisiljeni povući. Vojarna Selimiye, dotad sjedište
turske vojske, prenamijenjena je u savezničku bolnicu. Upravo je tamo
Florence Nightingale njegovala ranjenike utemeljivši zanimanje bolničarki.
Nakon Krimskog rata Turci su posljednji put stekli nadzor nad poluotokom
što ipak nije potrajalo. Čim su savezničke flote i vojska napustile područje,
Rusi su opet uspostavili vlast u regiji.
Krimski Turci, koji su od pamtivijeka zadavali glavobolje ruskim
vladarima, tako su postali jedan od naroda polusamostalne države Krim, dijela
Velike Rusije, naposljetku se naučivši na suživot s Rusima.
 Kurt Seyit

Alušta, 1892.

E
minofi su bili među najstarijim i najuglednijim turskim obiteljima na
Krimu. Njihova imanja i obiteljska kuća nalazili su se u Alušti, a ljetna
rezidencija u obližnjoj Jalti. Mehmet Eminof, glava obitelji, baš kao i svi
njegovi preci školovao se na vojnoj akademiji u Petrogradu, zatim služio u
konjičkoj pukovniji, jedinici obučenoj za zaštitu cara, odnosno njegovim
privatnim husarima čiji su pripadnici mahom bili sinovi iz imućnih
muslimanskih obitelji s Krima, Kavkaza i iz Azerbajdžana. Eminof je prilično
mlad napredovao do čina majora i postao carev pobočnik. Svake mu je godine
bio odobren podulji odmor koji bi provodio na obiteljskom imanju u Alušti.
Tamo je vodio posao vezan uz plantaže, vinograde, voćnjake, ocjenjujući
proizvodnju, planirajući prodaju, prikupljajući i raspoređujući prihode te
sklapajući nove poslove. Na kraju svakog dopusta vratio bi se svojim vojnim
dužnostima u glavnom gradu. Kamo god da je car išao, on ga je slijedio. Iako
je uživao u putovanjima između Moskve, Petrograda i Livadije, mjesta
nadomak Jalte gdje je car imao ljetnu palaču, nedostajao mu je zavičaj,
njegova kuća pod velikim hrastom, vinogradi, miris soli s Crnoga mora, a
ponajviše njegova lijepa supruga i obitelj.
Mehmet Eminof, nakon bezbrižnog i razuzdanog momačkog života, oženio
je Zahidu, kćer jednog dalekog rođaka podrijetlom iz Pruske koji je bio
zemljoposjednik u Poltavi. Zahide mu je bila četvrto dijete i jedina kći,
obiteljska mezimica. Ljeta su provodili u svojoj dači u Jalti, a Zahide je toliko
uživala u boravku tamo da bi uvijek negodovala kad bi došlo vrijeme za
povratak u Poltavu.
Bila je visoka, vitka, svjetloputa i plavooka ljepotica za kojom su trčali svi
mladići iz Jalte i Alušte, no njoj je za oko zapeo upravo Mehmet Eminof. On
je pak veći dio godine provodio u Petrogradu i rijetko se vraćao u rodni kraj.
No kad bi se vratio, pompozno bi se pojavio na gradskom trgu na crnom
vrancu s bijelim mrljama na čelu, a ona bi se toliko uzbudila da bi pomislila
kako će joj srce iskočiti iz grudi. Mislila je da je njezina ljubav neuzvraćena i
neizlječiva i katkad bi tiho kriomice plakala. Pitala bi se koliko ljubavnica
ima u Moskvi, Petrogradu i tko zna gdje još, kakvim li divljim i razuzdanim
životom živi, prepunim žena, pjesme i vina. Zašto bi mario za mladu,
neiskusnu, nespretnu djevojku poput nje?
Bila je u pravu jer je Mehmet doista živio raskalašeno i u tome neizmjerno
uživao. Ali u jednome se prevarila jer otkako ju je Mehmet upoznao prije
dvije godine na jednom vjenčanju, opsjedala ga je u snovima. Nije mogao
izbaciti iz glave tu lijepu, visoku, plavooku djevojku i već je bio spomenuo
ocu mogućnost da je oženi. Njegov je otac s veseljem prihvatio tu zamisao,
pogotovo zbog toga što je bila riječ o djevojci visokog roda, lijepoj i
obrazovanoj. Ipak, držao je kako je još uvijek premlada za njega.
»Pričekajmo još neko vrijeme«, rekao mu je tada. »Još je premlada za
udaju.«
Mehmet je, dakako, prihvatio očevo stajalište koje je u to doba zapravo
značilo zapovijed, no bio je svjestan svih onih mladih prosaca koji su salijetali
Zahidu. Većina tih mladića bili su mu prijatelji. Strahovao je da bi bude li
predugo čekao, mogao propustiti priliku.
Dotle je Zahide pronalazila svakojake zamjerke svima koji su dolazili u
njihovu kuću s brakom na umu. Time je, jasno, kupovala vrijeme i čekala da
je zaprosi njezin princ na vrancu. Kad su Eminofi napokon posjetili Parterofe
i zatražili Zahidinu ruku za svoga sina Mehmeta, ona nije mogla vjerovati
vlastitim ušima. Njezinu oduševljenju nije bilo kraja.
Kako je Zahidina obitelj bila svjesna da je tajno zaljubljena u Mehmeta,
prošnju su objeručke prihvatili. »Ta, tko bi bio bolji za nju od Mehmeta?«
pitali su se. Imao je sve što su mogli poželjeti. Štoviše, bio im je rod, makar
daleki.
Zahide je već navršila šesnaestu, no bila je prilično razvijena za svoju dob.
Tako se, prema turskim običajima, među dvjema obiteljima dogovorio brak.
Nakon razumnog vremena za pripreme upriličeno je raskošno vjenčanje na
obiteljskom imanju Eminofovih. Svi su bili pozvani da svojom prisutnošću
uveličaju veliko slavlje. Goleme količine hrane pripremale su se u velikim
kazanima, divlje ptice i cijela janjad pekla se na ražnju, a šiš-kebabi na
ražnjićima; svježa riba iz Crnog mora pripravljala se na sve moguće načine, a
kao prilog služio se pilav s pinjolima i suhim grožđicama. Žuta votka miješala
se s kriškama naranača, limuna i mandarina te papričicama i klinčićima.
Turska rakija s anisom i vino iz njihovih vinograda teklo je u potocima. Jelo
se i pilo, plesalo kaytarmu, tango i valcer. O toj svečanosti govorilo se još
godinama.
Sve je to Mehmetu prošlo kroz glavu kad je kleknuo uz trs vinove loze.
Zagrabio je zemlju u šaku i provjerio njezinu kvalitetu. Presipao ju je iz jedne
ruke u drugu. Kako li je samo ta zemlja plodna. Ta ga misao vrati malo u
prošlost i na to kako je i njegova ljubljena žena Zahide plodna. Devet mjeseci
nakon vjenčanja rodila mu je prelijepu kćer, a samo mjesec dana nakon
poroda opet je zatrudnjela. Evo, samo što nije rodila njihovo drugo dijete.
Eminof je želio mnogo djece. Sadit će žito, duhan, vinovu lozu i pustit će
korijenje na ovoj zemlji baš kao i oni stari hrastovi pred njihovom kućom. I
njegovi će unuci prebirati rukama ovu zemlju baš kao i on danas. Obrisao je
dlanove jedan o drugi i ustao. Kapa mu se zakvačila na trs. Namjestio ju je na
glavu i stao se spuštati niz padinu. Pogledao je prema rubu vinograda i
stijenama što su ponirale u Crno more.
Crno more, ludo more, pomislio je.
Najednom je čuo kako ga doziva upravitelj imanja trčeći prema njemu i
mašući kapom. Okrenuo se i pošao ususret muškarcu. Bio je prestravljen. Zar
se nešto dogodilo Zahidi?
»Što se dogodilo? Reci mi!«
Upravitelj se pokušao ispraviti i malo pribrati. »Dobre vijesti, gospodaru,
dobre vijesti. Dobili ste zdravog dječačića«, reče naposljetku zadihano.
Eminof je duboko udahnuo. »Hvala Bogu! Kako mi je žena?«
»Haser kaže da je dobro, gospodaru. Kao i dječak.«
Cemal je bio kahya, upravitelj imanja i domaćin, a njegova supruga Haser
bila je ebe, seoska primalja. Pomogla je pri rođenju Mehmetova prvog djeteta,
kćeri Hanife. Bila je stručnjakinja u svom poslu, radila je tiho ne praveći
nepotrebnu strku oko poroda. Znala je umiriti rodilju, ali i rodbinu koja bi se
okupila u kući.
 Mehmet je bio ushićen što je opet postao otac. Izvadio je krupnu novčanicu
i umetnuo je u džep Cemalova prsluka. Pogled mu je bio pun zahvalnosti.
Potapšao je kahyu po ramenu i rekao: »Hvala ti!« Potom se brzim korakom
uputio prema kući.
Četiri dana kasnije u velikoj kamenoj dvokatnici Eminofovih mujezin je
dječaku na uho pjevao molitve i izgovarao njegovo ime: »Seyit Mehmet, Seyit
Mehmet, Seyit Mehmet...«
U danima što su uslijedili dječak Seyit toliko je plakao da su mu dodali ime
Kurt što znači vuk. Krimljani vjeruju da djeca plaču jer u daljini čuju vukove i
plaše ih se, a prestat će plakati jedino ako ih se i same nazove vukom. Vjeran
tradiciji, Seyit je odmah prestao plakati, a nadimak mu je ostao. Otada je
njegovo puno ime Kurt Seyit Mehmet Eminof. Rusi su teško izgovarali
njegovo ime gutajući slovo »i« u imenu Seyit, pa su dječaka i obitelj i prijatelji
ubrzo prozvali Seyt.
 Alušta, 1904.

iveći u prostranoj kući okruženoj gorostasnim stoljetnim hrastovima i s

Ž pogledom na Crno more, Eminofi su bili među najsretnijim obiteljima u
Alušti. Zahide je rodila još dvojicu sinova. Osman, njihov drugi sin, rodio se
dvije godine nakon Seyita, a četiri godine kasnije rodio im se treći sin
Mahmut. Uz Hanifu, najstarije dijete i jedinu kćer, bilo ih je četvero. Djeca su
bila zdrava, pristala i bistra. Seyit je imao plave oči kao majka. Od početka se
postavivši kao autoritet braći i sestrama, na um bi mu padala kojekakva
pametna rješenja zbog čega je bio očev mezimac. Mehmet Eminof s ponosom
i srećom gledao je kako mu se djeca igraju. Bio je zadovoljan što će kad
odraste, Seyit zauzeti njegovo mjesto, brinuti se za obitelj i imanje. Jednog
dana Zahide ga uhvati kako naglas izgovara te misli pa mu u šali reče: »Hajde,
Mehmete, kakve to planove kuješ za samo jedno dijete? Izazvat ćeš zavist
među njima. Pa zar ostalo troje nije tvoja krv?«
Mehmet je razumio ženinu osjetljivost. Uzeo ju je za ruku i posjeo na sofu
ispred kamina pa su zajedno promatrali svoju sretnu djecu. Seyit im je
pripovijedao bajke oponašajući likove. Slušajući ga, Hanife, Osman i Mahmut
s vremena na vrijeme bi zinuli u čudu i razrogačili oči, a katkad bi se smijali i
vrtjeli glavama. Iako je bila godinu dana starija, Hanife je od Seyita uvijek
tražila savjet vidjevši u njemu zaštitnika. Osman i Mahmut također su ga
poštovali kao starijeg brata, a kad bi nekamo zajedno izišli, držali bi ga za
ruke kao i roditelje jer im je to ulijevalo sigurnost. Djeca se ama baš nikad
nisu prepirala jer je Seyit imao vlast u svojim rukama i premda ih nikad ni na
što nije tjerao, u njemu su vidjela vođu.
Kad je dovršio s pripovijedanjem bajke, Seyit ih poljubi i reče: »Vrijeme je
za spavanje.«
Djeca su poljubila roditelje za laku noć i potrčala uz stube. Mehmet je
pomilovao ženu. »Vidiš li o čemu ti govorim? Nema te sile da bi mogli biti
ljubomorni na njega. Sami su izabrali da im bude kan. Taj dječak nikad ne bi
mogao biti nepošten niti bi mogao slomiti srce nekome. Bude li on vodio
poslove, drugi će živjeti u miru i blagostanju.«
»Valjda si u pravu, Mehmete Eminofe«, rekla je Zahide. »Valjda sam te
pogrešno shvatila. Imaš dobar stav. Neka ih čuva Bog.« Za vrijeme
Mehmetovog čestog i dugotrajnog odsustva Zahide je preuzela na sebe
obavezu odgoja i školovanja djece. Mehmet je želio da dječaci, a naročito
Seyit, budu vješti jahači. Zato je zamolio Cemala da ih nauči jahati. Svaki put
kad bi se vratio kući, gledao bi ih kako jašu, a Seyit bi se uvijek pobrinuo da
mu pokaže neki novi trik u sedlu. Mehmet bi se tada silno ponosio.
Život u Jalti bio je spokojan, a njegova obitelj sretna. Zahide je s velikom
radošću donijela na svijet i njihovo peto dijete, djevojčicu po imenu Havva,
što je turska varijanta imena Eva. Kad se ona rodila, Hanifi je bilo jedanaest,
Seyitu deset, Osmanu osam, a Mahmutu četiri godine. Havva, svijetle puti i
krupnih plavih očiju, bila je slika i prilika majke. Zahide je tada imala
dvadeset i sedam, no unatoč tome što je donijela na svijet petero djece, to se
na njoj nije zamjećivalo. Put joj je bila boje bjelokosti i još je uvijek odisala
nevinošću petnaestogodišnjakinje, kao i kad ju je Mehmet vidio prvi put. Još
ju je silno volio. Tek kad je proniknuo u dubine njezine osobnosti, pod tom
dječjom ljepotom otkrio je skrivenu strastvenu romantičnu senzualnost.
Obred obrezivanja dječaka bio je isplaniran za ljeto. Dok je Osman gledao
na to kao na priliku da dobije gomilu darova, Seyit je znao da postupak ima
neke veze s odrastanjem i muškošću. Bio je uzbuđen zbog te promjene koja se
jednostavno morala dogoditi. Kuća je vrvjela od aktivnosti tijekom priprema
za obred koji je osim velikog društvenog i vjerskog događaja podrazumijevao
operativni zahvat. Psihološki gledano, bilo je to nešto poput ispita zrelosti.
Velik mjedeni krevet dovučen je u jednu od prostorija u prizemlju. Pokrili su
ga čipkastim plahtama i jastucima kao i prekrivačima od svile i satena. Četiri
para ženskih ruku na čelu sa Zahidom temeljito su očistila kuću. Spavaće sobe
uređene su za goste i rodbinu koja je dolazila izdaleka. Stolove, stolce i
svjetiljke iznijelo se u vrt. Zahide je sve nastojala pripremiti kako je najbolje
znala da Eminof ne bi morao ni o čemu misliti kad se vrati iz službe.
Večer prije obreda Zahide je još uvijek čekala supruga, strahovito zabrinuta
zbog toga što je kasnio. Inače bi stigao vlakom do Livadije gdje se nalazila
carska ljetna rezidencija. Na željezničkom kolodvoru dočekao bi ga jedan od
sluga i doveo mu konja iz obiteljske konjušnice. Od Livadije bi dojahao do
Alušte. Na zvuk konjskih kopita dograbila je svjetiljku i pohitala prema
vratima. Nije bila sigurna je li konjanik njezin suprug. Mogao je biti bilo tko,
čak i netko tko donosi loše vijesti za koje je strepila da će jednog dana
neizbježno stići. Konjanik se zaustavio na kapiji i rekao nešto stražaru. Iako je
udaljenost bila prevelika da bi čula o čemu razgovaraju, prepoznala je mužev
ponositi stas na konju. Preplavila ju je tolika sreća da je potrčala prema njemu
niz prilaz omeđen hrastovima. Ugledao ju je kako mu se približava u
spavaćici, sa svjetiljkom u ruci i šalom oko ramena. Potjerao je konja, potom
se zaustavio ispred nje, skočio sa sedla i snažno je privio uza se. Bio je
zabrinut.
»Zahide, što radiš izvan kuće u ovo doba noći?«
Lice mlade žene zablistalo je od radosti. Pogledao ju je s obožavanjem. Pod
prigušenom svjetlošću, s kosom što joj je plesala na večernjem povjetarcu,
očima prepunim ljubavi i vitkog tijela doimala se poput princeze iz bajke.
Grozničavo su se zagrlili nakon sve one čežnje tijekom mjeseci razdvojenosti.
Neko vrijeme ostali su tako zagrljeni.
»Hladno ti je«, rekla je pomilovavši mu umorno neobrijano lice. Uzeo joj je
svjetiljku iz ruke, utrnuo svjetlo i ostavio je na obližnjem zidiću. Zatim je
skočio na konja i ispružio ruku. Prihvatila ju je, stavila nogu na stremen i
popela se u sedlo. Držala se za njega objema rukama prislonivši grudi o
njegova leđa, a glavu mu položivši na rame. Mehmet se okrenuo i nježno
rekao: »Tamo odakle si došla vjerojatno je ugodno i toplo. Možda bi me mogla
povesti na to mjesto i malko ugrijati.«
Osjetio je kao joj je srce brže zakucalo. Unatoč tami znao je da su joj se
obrazi zarumenjeli. Bila je sretna i uzbuđena poput mlade nevjeste; sklopila je
oči pune suza dok su jahali prema kući.
Te noći nisu oka sklopili zbog uzbuđenja od ponovnog susreta, ali i planova
za idući dan. Mehmet je usnuo tek kad su prve zrake sunca doprle do njihove
bračne postelje. Zahide je tiho ustala, poljubila ga pa navukla zastore. Zatim
se ogrnula kućnom haljinom i izišla iz sobe na prstima. Havvina soba bila je
odmah pokraj njihove. Zahide je ušla. S onom svojom svijetlom kožom i
ružičastim obrazima njezina kći nalikovala je živoj lutki. Ležala je na
trbuščiću i sisala palac. Kako je nije htjela probuditi, Zahide je nježno uzme u
ruke i sjedne na sofu. Dojke su joj bile tako pune mlijeka da su je boljele.
Prinijela je bradavicu dječjim ustašcima, a dijete je instinktivno, privučeno
mirisom majčina mlijeka, otvorilo ustašca. Nekoliko je puta okrenula glavu
lijevo-desno, a onda je prihvatila bradavicu i stala grozničavo sisati. Gledajući
je, Zahide je promrmljala: »Blagi Bože, divno je što sam te rodila. Tako si
krasna.«
Kad se malena zasitila, vratila ju je u kolijevku i zatvorila vrata. Potom je
otišla u dječakovu sobu. Seyit, već na nogama, pokušavao je probuditi brata.
»Probudi se, Osmane. Danas je veliki dan. Ustaj, jutro je.« Osman je skočio
kao oparen. Protrljao je oči i upitao: »Kad će nas obrezati? Baš sad?«
Zahide nije mogla potisnuti smijeh. »Ne, neće odmah. Valja nam još štošta
obaviti. Sad ćete se lijepo oprati pa će vas otac odvesti na namaz u džamiju.«
Dječaci pohitaju prema majci, obgrle je i poljube. Seyit je bilo silno uzbuđen,
pa je obasuo majku pitanjima.
»je li se tata vratio? Kad se vratio? Smijem li ga sad vidjeti?«
»Ne tako brzo, mladiću. Tvoj je otac došao usred noći i vrlo je umoran.
Mora se odmoriti. Probudit ću ga na vrijeme da odete u džamiju. Neka se
dotle lijepo naspava.«
»Je li tata isto obrezan?« upitao je Osman.
»Jasno da jest, blesane.« Seyit uštipne brata za obraz. »Svi muškarci se
moraju obrezati.«
»Što se događa kad te obrežu?«
Seyit je odgovorio ozbiljno poput učitelja: »Odrežu ti kožicu penisa.«
Osman razrogači oči i zgranuto pogleda majku. »To nije istina, zar ne,
majko? Moj brat laže!«
Prije nego što je Zahide uspjela odgovoriti, mali se baci na krevet i brizne u
plač.
»Ne dam da mi odsijeku penis, ne dam da mi odsijeku moga pišu!«
Dok ga je pokušavala nekako umiriti, Zahide je prekorila starijeg sina:
»Vidiš li što si učinio, Seyite? Za Boga miloga, zašto si ga tako prestrašio?«
Tek što se Osman malo primirio na majčinu krilu, Seyit opet ozbiljno
progovori: »Čega se plaši? Muškarac se ne smije plašiti. Ja nisam lažljivac.
Uskoro će i sam vidjeti da će mu odsjeći penis.«
Osman je opet udario u dreku. Zahide se uspaničila; situacija je počela
izmicati kontroli. Što prije Mehmet Eminof porazgovara s dječacima o
životnim činjenicama, to bolje, pomislila je. Zahide nije znala što bi im rekla
ili, bolje rečeno, kako bi im to rekla. Kad su njezina braća bila pred
postupkom obrezivanja, takav se razgovor uvijek vodio između oca i sina.
Majka se nikad nije upletala . u muške poslove. Seyitu je bilo žao bratove
muke. Tražio je riječi kojima bi ga utješio.
»Nije to tako loše, Osmane. Prestani, za Boga miloga.«
Pomilovao je bratovo lice prekriveno suzama i pokušao ga umiriti blagim
glasom. »Pomisli na sve one darove koje ćeš dobiti. Nakon obrezivanja bit ćeš
odrastao muškarac.«
Te riječi donekle umire dječaka. Zahide je iskoristila primirje da odjuri u
sobu i probudi supruga. Neka Eminof riješi zbrku, pomislila je. Već napola
budan, Mehmet veselo upita ženu: »Kakva je to, zaboga, dreka? Čak je u
Sankt-Peterburgu bilo tiše.«
»Eminofe, postoji jedan problem koji bi ti trebao riješiti.« Zahide mu se
uvijek obraćala obiteljskim imenom kad bi bila ozbiljna.
»Moraš razgovarati s djecom, što prije, to bolje.«
»Kojom djecom? Dječacima? Djevojkama? Starijom djecom ili sa svima
zajedno?« veselo je upitao.
»Nije smiješno, Eminofe. Danas će ih obrezati, a nitko im nije objasnio što
će se zapravo dogoditi. Seyit je nešto i sam doznao. Ali koliko i od koga, sam
Bog zna.«
Mehmet se najednom uozbiljio. Zagrlio je ženu i pomirljivim je tonom
zamolio za oprost.
»U pravu si. Ne mogu posvetiti dovoljno vremena djeci. Trebao bih biti uz
njih i češće razgovarati s njima. Ne brini se ti ništa, ja ću to riješiti. Onda
ćemo se okupati i poći u džamiju.«
Zahide se malko oraspoloži. Mehmet ode u dječju sobu, a ona pođe
provjeriti temperaturu u hamamu, turskoj kupelji.
Nedugo zatim muškarci su bili okupani, odjeveni i spremni za polazak. Što
god da im je otac rekao, upalilo je jer Osman više nije plakao. Upravo
suprotno, posljednjih se sat vremena ponašao kao odrastao muškarac.
Odjenuli su svečanu odjeću: bijele košulje, bijele hlače, crvenu satensku
lentu koja im se s lijevog ramena spuštala na desnu stranu struka. Plavo bijele
staklene amajlije bile su im prikvačene na desno rame kako bih ih zaštitile od
urokljivih očiju. Zahide ih je ponosno promatrala.
Bože, pomislila je, tako su brzo odrasli.
Mehmet potom povede sinove u džamiju na obrednu molitvu, namaz.
Kad je sat otkucao podne, uzbuđenje u kući dosegnulo je vrhunac. Posluga
i žene iz obitelji pripremale su hranu u kuhinji: bureke, tradicionalno jelo od
kora punjenih mesom, sirom, grožđicama, lješnjacima ili pinjolima, zatim jela
od svježeg povrća i maslinova ulja, pa halvu, slasticu od sezama i pistacija,
zerde, slatku rižu sa šafranom, pilav, šerbet, a sve to u velikim limenim
kodovima. Mehmet se bavio djecom dok je Zahide užurbano trčkarala od
kuhinje do smočnice, gostinskih soba i vrta. Hanife se brinula za malenu
Havvu iskoristivši priliku da se igra s lutkicama svoje sestrice.
Zahide, zadovoljna što sve teče prema planu, odluči se poći dotjerati.
Okupala se, ali nije imala vremena osušiti dugu gustu kosu. Odabrala je
svijetloplavu haljinu od šifona s uzorkom, koja je Mehmetu bila najdraža.
Vlažnu kosu splela je u pletenice, a zatim se opasala širokim srebrnim
kavkaskim pojasom, vjenčanim darom. Zabacila je kosu i brzim pogledom u
zrcalo provjerila konačni dojam. Sad se bila spremna vratiti mahnitoj jurnjavi
po kući. Dovoljno je vremena odvojila za sebe. Sjurila se niz stube kad je
začula Cemala kako u predvorju najavljuje prve goste.
Njezin suprug upravo je pozdravljao hodžu, muslimanskog svećenika, i
liječnika koji je trebao obaviti zahvat obrezivanja. Gosti su zatim otpraćeni do
glavnog salona gdje im je poslužena limunada. Mehmet pođe u susjednu
prostoriju gdje su dječaci nervozno čekali. Obojicu ih primi za ruku i povede
pred hodžu. Seyit i Osman poljube mu ruku. Hodžina kosa bila je sasvim
bijela, kao i duga brada, a glas mu je bio blag i smiren.
»Mašala! Sinovi su ti snažni poput lavova, mašala!« Nakon što je udijelio
komplimente Mehmetu, hodža se okrene prema Seyitu. Osman ga je pomno
promatrao. Hodža je okrenuo dlan prema nebu, dok je drugi položio Seyitu
na glavu. Sklopio je oči mrmljajući molitvu, a s vremena na vrijeme okrenuo
bi se prema dječaku i puhnuo mu u lice. Svaki put kad bi hodža puhnuo,
Seyitu bi kosa zalepršala i on bi se lecnuo. Osmanu je to bilo neobično
smiješno. Kad je ugledao muhu na hodžinu turbanu, više se nije mogao
suzdržati pa je prasnuo u neobuzdani hihot. Očev strogi pogled vratio ga je u
stvarnost. Na kraju molitve hodža je dubokim glasom rekao »amen« i
povukao ruku.
»Želim ti da postaneš dobar i snažan muškarac. Inšalah.«
Seyit je imao osjećaj da je prošao pola ispita zrelosti. Sjeo je iza oca i
promatrao kako hodža blagosilja Osmana izgovarajući molitvu protiv nazara
zlih očiju.
U sobi gdje se trebao održati obred liječnik je uredno poredao instrumente,
a zatim se vratio u salon. Bio je izrazito sitan, skroman muškarac. Njegovo
mirno držanje ulijevalo je povjerenje i donekle je umirilo dječake. Znali su da
ih takav čovjek neće povrijediti. Podvrnuo je rukave i oprao ruke
dezinfekcijskim sredstvom, a zatim objavio: »Gospodine, spreman sam. Tko
će prvi?«
Mehmet, strepeći zbog mlađeg sina, pomisli kako bi upravo on trebao biti
prvi i time ga čim prije riješiti muke, no Osman je već stao iza Seyita grčevito
ga držeći za košulju. Seyit istupi.
»Ja ću prvi«, rekao je zadržavši dah ne bi li prikrio da mu glas drhti. Osman
ga zahvalno pogleda. Seyit mu je, kao i obično, pritekao upomoć. Eminof s
ljubavlju položi ruku na sinovljevo rame dok su odlazili za liječnikom u
susjednu sobu pa zatvorili vrata za sobom. Osman iako je žarko želio gledati
zahvat, ipak je ostao u salonu. Liječnik nije želio da oba dječaka u isto vrijeme
budu prisutna tijekom postupka strahujući da bi se zbog plača mjesto moglo
pretvoriti u ludnicu. Cemal zato uze Osmana za ruku i povede ga u obilazak
kuće ne bi li mu malo skrenuo misli.
Seyit se trudio ne gledati u instrumente na stolu. Zbog pomisli da će mu
odrezati dio njegova tijela, zavrtjelo mu se, zabolio ga je želudac, ali onda se
nekako uspio pribrati. Nitko ne smije ni pomisliti da se prepao. Osjetio je
očev stisak i podignuo pogled.
»To je moj sin! Ponosim se tobom. Dođi, sad se moraš pripremiti.«
»Kako da se pripremim?«
»Moraš svući odjeću i leći na divan.«
»Zašto ne na krevet?«
»To ćemo kasnije, kad liječnik završi s tobom.«
 Seyit je primaknuo usne očevu uhu i šapnuo: »Kako da svučem odjeću pred
nepoznatim čovjekom?«
»U redu je. On će izvršiti obred.«
»Zašto vi to ne obavite?
»Što?«
»Obrezivanje.«
Mehmet se nasmije. »Ta, nisam ja liječnik. Ja sam vojnik.«
Seyit potom odbije očevu pomoć i stane se razodijevati.
»I ja ću jednom postati vojnik, hoću li, tatice?«
»Jasno, dječače moj. I ti ćeš postati vojnik. Zato se sad moraš pripremiti na
neznatnu bol. Vidjet ćeš, sve će biti tako brzo gotovo da nećeš ni osjetiti.«
Vrijeme kao da je stalo kad se Seyit našao pred liječnikom. Ne gledajući u
njega ni u instrumente, zadržao je dah. Kako ne bi zavrištao, stisnuo je zube
tako snažno da je osjetio kako mu probijaju unutarnju stranu obraza. Desna
mu je ruka bila mokra na očevu dlanu, a drugom je stiskao svoju dugačku
košulju. Kroz nosnice mu prodre miris antiseptika, a onda osjeti kako mu
tekućina klizi niz unutarnju stranu bedara. Znao je da ne smije pustiti ni glasa
zbog brata koji čeka ispred. U ušima mu je zujalo. Izdaleka je začuo liječnikov
glas.
»Bismila!« rekao je ovaj zazivajući Alahovo ime kao dio inicijacije.
Zacijelo je kucnuo čas, pomislio je Seyit. Još je snažnije stegnuo ruku,
duboko udahnuo, sklopio oči i – avaj – to se dogodilo baš u tom trenu. Osjetio
je oštru bol, a onda tek tup osjećaj nelagode.
»Gotovo je. Mašala! Želim ti brz oporavak«, rekao je liječnik.
»To je bilo to, sad možeš slaviti. Brzo se oporavi, hrabri moj sine. Nadam se
da će i tvoj brat tako.« S tim riječima Mehmet pomogne sinu odjenuti
obrednu halju, smjesti ga u krevet, pomiluje ga po glavi, poljubi ga te upita:
»Je li boljelo?«
Dječak zatrese glavom. Shvativši da nije bio odveć uvjerljiv, dometne:
»Nije baš mnogo.«
Mehmet ga još jednom poljubi, a zatim se okrene i krene po drugoga sina
ispod glasa promrmljavši: »Mali lažljivče.«
 Osmana je umirila činjenica da nije začuo ni glasa od Seyita tijekom
zahvata. Ali njegov postupak nije protekao tako glatko. Seyitu je bilo krivo
što nije mogao pomoći bratu dok ga je čekao u krevetu. Kad je Zahide ušla u
sobu izljubiti djecu, Seyit je brisao bratu suze s obraza i govorio: »To ti ne
priliči, Osmane. Sad je sve gotovo. Zar ne želiš i ti postati vojnik?«
Osman je prestao plakati, okrenuo se prema bratu i rekao: »Želim, ali tek
kad odrastem.«
»Pa zar ćeš tako cviljeti svaki put kad te rane?«
Zahide nije mogla suspregnuti suze, pa tiho iziđe iz sobe. Njezin je suprug
ispratio liječnika, a kad se vratio, zatekao ju je pred vratima svu uplakanu.
»Što nije u redu, draga?«
»Ma, ništa.«
»Zar plačeš bez razloga?«
»Ne znam, valjda sam samo sretna. Ne dao mi Bog da ikad upoznam patnju
svoje djece, Eminofe. Svisnula bih od tuge.«
»Ako tako plačeš kad si sretna, bolje bi mi bilo da te se klonim kad si
nesretna. Saberi se, draga. I idemo vidjeti dječake.« Dok su gosti pristizali, a
darovi se gomilali na krevetu, dječaci su gotovo sasvim zaboravili na bol.
Ramena i prsa bila su im prekrivena zlatnim novčićima i rubljima; kutije,
velike i male, ispunile su sobu golicajući im maštu. Svaki je čestitar najprije
došao do dječaka raspitujući se kako je prošao obred. Osman je, baš poput
Seyita,govorio: »O, ma nije nimalo boljelo.« Gosti bi im tada poželjeli svako
dobro i uručili darove. Dječaci ni u snu nisu mogli zamisliti da jedno tako
bolno iskustvo može završiti tolikim užitkom.

Dugački stolovi pod hrastovima u vrtu već su bili puni poslastica svih vrsta,
nova jela neprestano su pristizala iz kuhinje, dok su se nad vatrama vrtjeli
janjci i kozlići na ražnju. Zahide je otišla u kuću nahraniti malenu Havvu
koju je tijekom večere čuvala Cemalova kći. Kad ju je položila natrag u
kolijevku, izišla je na balkon i pogledala dolje u vrt. Topla mirna ljetna noć
polako je obavijala Aluštu. Vrtne svjetiljke su se upalile, a glazbenici su
zauzeli mjesta pokraj glavnog ulaza. Vino koje je Mehmet čuvao baš za tu
prigodu napravljeno je od biranog grožđa iz njegovih vinograda, i to one
godine nakon Seyitova rođenja koja je, sasvim slučajno, bila izvrsna godina za
vino. Dakako, bio je to sjajan poticaj za prigodan govor. Bačve su postavljene
u vrtu i gosti su se do mile volje mogli sami posluživati. Iako je slavlje tek
počelo, neki su gosti već bili prilično nacvrcani. Zahide je tražila pogledom
supruga među uzvanicima. Ugleda ga kako razgovara s dvojicom prijatelja
grleći ih i smijući se. Smijeh mu je odzvanjao srećom. Neko ga je vrijeme
promatrala s ljubavlju. Među svim tim muškarcima bio je itekako najzgodniji.
Sretna, naslonila se na ogradu, sklopila oči i duboko udahnula. Udisala je slani
zrak Crnog mora prožet svježom zelenom aromom vinograda, blagim
povjetarcem što je dopirao sve do njihovih vrtova pomičući lišće stoljetnih
hrastova.
»Hvala ti, Bože«, rekla je.
Cemalova kći Lejla, koja je u sobi pripremala povoje za dijete, upita: »Nešto
ste rekli, gospođo?«
Zahide uđe u sobu i uz osmijeh joj odgovori: »Samo sam primijetila kako je
noć predivna.«
Zatim je otišla dolje do sobe pripremljene za obred. Dječaci su se odmarali
na krevetu, naslonjeni na jastuke, čipkaste i izvezene svilom. Činilo se da su
zadovoljni svom tom pažnjom i darovima koje su primili; maleni ih je
Mahmut gledao sa zavišću nadajući se da će uskoro doći red i na njega.
Zahidin dolazak bio je znak gostima da odu i puste dječake neka se odmore.
Ljubazno ih je ispratila iz sobe i zatim sjela na rub kreveta. Djeca su bila
iscrpljena ali sretna.
»Kako se osjećate? Treba li vam što?«
»Ja sam dobro«, rekao je Osman. »Kao i Seyit, zar ne?«
Zahide se nasmiješila vidjevši kako se njezin mlađi sin pokušava pretvarati
da ga ništa ne boli.
»Izvrsno, dakle, obojica ste dobro. Jako sam sretna zbog toga. I vaš će otac
biti zadovoljan kad to čuje«, rekla je.
»Hoće li on doći ovamo?« upitao je Seyit.
»Dakako. Bit ćemo uz vas naizmjence.«
Prišla je prozoru nasuprot krevetu, gurnula kapke i razmaknuta zastore.
Odjednom su glazba, svjetla i živahan žamor provalili u sobu.
 »Evo, sad je cijeli spektakl ovdje pred vama. Možete gledati sve dok ne
zaspite.«
Dječaci su se pokušali uspraviti. Zahide im pomogne, namjesti jastuke da
im bude što udobnije, poljubi ih i iziđe iz sobe. Umorni od cjelodnevnog
uzbuđenja, straha i strke, oni utonuše u slatki drijemež.
Idućeg jutra prvi se probudio Seyit. S mukom se pokušao izvući iz kreveta,
kadli ugleda oca kako ulazi u sobu.
»O, mladiću. Što izvodiš? Već prvi dan misliš sam ustati iz kreveta?«
»Moram piškiti, tata.«
»Dobro, daj da ti pomognem.«
Uz očevu pomoć dječak se osovi na noge i polako krene prema zahodu. Na
sebi je imao samo dugačku noćnu košulju. U području genitalija osjećao je
bol, pa je, ne bi li je makar malo ublažio, nagonski raširio noge hodajući kao
da je na štulama.
Iznenada ugleda veliku, divno umotanu kutiju koju je otac odložio pored
stola.
»Možeš je odmotati kad se vratiš«, rekao mu je Mehmet.
Seyit nije mogao dočekati da otkrije što je u kutiji, ali i od koga je dobio taj
dar. Čim se opet smjestio na sofu pokraj prozora, posegnuo je za kutijom koju
mu je Mehmet polako dovukao. Činilo se da je prilično teška. Seyit se divio
sjajnom ukrasnom papiru i satenskoj vrpci. Ma, što li je unutra, pomislio je.
Tek što je zaustio zapitati »Smijem li otvoriti dar?«, Mehmet ga preduhitri:
»Ne zanima te od koga je?«
»Zar znate tko je ovo poslao?«
»Jasno. Što misliš, tko li je samo prenio tu kutiju sve od Sankt-Peterburga?«
»Zar vi, tatice?«
»Ja, dakako. Ali zato što je jako važan, nismo ga stavili među druge darove.
Želio sam ti ga zasebno uručiti.«
Seyita je svladala neopisiva znatiželja pa je nastavio ispitivati: »Je li to još
jedan vaš dar?«
 Naime, večer prije Seyit je otkrio da je otac svakom dječaku darovao konja.
Ovaj dodatni dar mogao bi stvoriti zavist među braćom, pa nije bilo izgledno
da je i ova kutija od oca. Stoga je Seyit govorio tiho kako ne bi probudio
Osmana iz sna ne želeći da mu brat načuje nešto što bi ga moglo povrijediti.
»Ne«, reče njegov otac. »Ovaj dar još je važniji od mojega. No kako bi u
potpunosti shvatio njegovu važnost, najprije ga moraš odmotati. Da ti pravo
kažem, ni sam ne znam što je unutra. I ja sam silno znatiželjan.«
»Ali znate od koga je, zar ne?«
»Znam, ali još ti neću odati njegovo ime. Taj dio je pravo iznenađenje.«
Seyit nije mogao dokučiti tko to živi u Sankt-Peterburgu i šalje mu dar
povodom obrezivanja, i to samo njemu, a ne i njegovu bratu. Najprije je
odvezao satensku vrpcu, potom odmotao sjajni papir. Silna znatiželja tjerala
ga je da razdere papir, no glasić iznutra govorio mu je neka odgodi
iznenađenje i što dulje uživa u tom osjećaju. Osim toga, papir je bio odviše
lijep i sjajan da bi ga tek tako razderao. Onaj koji je omotao tu kutiju kao da je
namjerno želio dovesti u kušnju njegovu strpljivost. Pod sjajnim papirom
ubrzo se ukaže velika kutija. Jednom kad ju je otvorio, ugledao je gomilu
finog tankog papira. Mehmet je napeto gledao u paket, baš kao i njegov sin,
očito ne znajući što je unutra. Seyit nespretnim malim rukama stane
nestrpljivo uklanjati slojeve tankog papira, a kad je uklonio i posljednji sloj,
nije mogao a da ne zazviždi od divljenja.
Tamo usred kutije stajala je drvena škrinja, koja je dopirala Seyitu sve do
struka. No to nije bila bilo kakva škrinja. Crna lakirana površina bočnih
stranica bila je predivno oslikana krajolikom. Još ljepši od krajolika bio je
brončani pijetao što se kočoperio na brončanoj ključanici na poklopcu.
Njegov kljun, perje i kandže, kojima se držao za grančicu, bili su toliko vjerno
prikazani da se Seyit više nije mogao susprezati.
»Kako prelijepo! Gle, oče, samo što ne zakukuriče!«
»Istina je. I zakukurikat će.«
Primijetivši koji mu je pogled uputio sin, Mehmet prasne u smijeh. Zatim
zavuče ruku u džep i izvadi zlatni ključ ovješen o svileno uže te ga dade sinu.
Seyit uzme ključ razrogačenih očiju.
»Ovo je nevjerojatno, tatice! Tko mi je poslao ovakav dar?«
 Mehmet više nije želio mučiti sina, pa mu odgovori: »Imaš ključ, zašto ne
bi sam doznao?«
Seyit se nagne naprijed, drhtavim prstima umetne ključ u ključanicu i
okrene ga. Odjednom se brončani pijetao stane okretati oko grančice
istodobno kukuričući kao da je živ. Nakon tri okreta pijetao se zaustavi i
prestane kukurikati. Škrinja je sad bila otključana.
Mehmet podigne poklopac i uperi pogled unutra te otkrije posvetu urezanu
brončanim slovima. Dok je Seyit čitao, prekrije rukom usta ne bi li prigušio
krik iznenađenja. Ispod toplih riječi kojima je izrazio dobre želje i blagostanje
nalazio se pečat i grb Nikole II., ruskog cara.
»Pa, to je dar cara Nikole! Tatice, ne mogu vjerovati! Ovo je sjajno! Kako on
zna za mene? Kako zna za moje obrezivanje? Šalje li on svima darove?«
Seyit je bez daha rešetao oca pitanjima. Mehmet se smijao čekajući da se
sin malo smiri. Seyit je sasvim zaboravio na bol. Kliznuo je sa sofe na pod i na
koljenima puzao oko tog remek-djela milujući lakiranu površinu, diveći se
oslikanom krajoliku, naslanjajući nos na škrinju.
»Kako bih dobio dopuštenje da pođem kući, morao sam objasniti koliko mi
je važan obred obrezivanja mojih sinova. Sudeći prema daru koji si dobio,
mislim da sam uspio u tome. Seyite, dragi moj sine, dobiti ovakav dar od cara
iznimna je čast. Ne pamtim da je itko dobio ovakav dar u dobi od dvanaest
godina. To bi trebao znati cijeniti. Siguran sam da ćeš čuvati ovaj dar, brinuti
se za njega cijeli život i s ponosom kazivati svojoj djeci i unucima o njemu.«
»A smijem li reći prijateljima? Mislim, dok ne budem imao svoju djecu?«
Trudio se zrelo ponašati, no prštao je od dječjeg oduševljenja.
»Jasno da možeš reći prijateljima dok ne budeš imao vlastitu djecu. Iako, za
to jedva da imaš vremena«, odvratio je Mehmet.
»Zašto? Zar se muškarci žene odmah nakon obrezivanja?«
»Ne, dragi moj sine. Imaš ti još vremena do ženidbe, ali nećeš još dugo
ostati ovdje.«
Seyit nevoljko odvrati pogled s blistavog dara i okrene se prema ocu.
»Zašto, kamo idemo?«
 »Imam još posla ovdje u susjedstvu. Moram dočekati i smjestiti cara i
njegovu obitelj u ljetnu rezidenciju u Livadiji. Vraćam se za tri tjedna, a tada
ti i ja odlazimo u Sankt-Peterburg.«
»Pa to je sjajno! Zbilja, tatice? Zar odsada svuda idem s vama?«
»Da, sine moj. Ubrzo ćeš početi sa školovanjem koje je ključno za tvoju
budućnost. Dotle te molim da se brineš o sebi. Nemoj se prehladiti, a jahanje
možeš vježbati tek nakon što ti zacijele rane. Dok se ne vratim, moraš obilno
jesti i svakoga dana učiti ruski.
Budi oprezan i nemoj se upuštati u kojekakve ludorije. To ostavi za
budućnost. Dogovoreno?«
Seyit potvrdno kimne. Bio je toliko ushićen da su mu navrle suze. Ostao je
klečeći ispred škrinje još dugo nakon što ga je otac poljubio i izašao iz sobe.
Na jednom od crteža bio je lijepo odjeven mladić ogrnut crvenim plaštem,
koji pruža kiticu cvijeća prelijepoj djevojci što sjedi pod granama žalosne
vrbe. Djevojka je na tjemenu imala krunu, a plavi su joj uvojci spleteni u
pletenicu padali na ramena. Bila je uistinu prelijepa. Hoće li i sam ikad
upoznati tako lijepu djevojku u Sankt-Peterburgu? U svojemu snatrenju
zamisli da je on taj mladić koji pruža cvijeće pa utone u čvrst san.
 Na putu u Sankt-Peterburg

M
jesec dana nakon obreda obrezivanja Seyit se počeo pripremati za svoje
prvo putovanje s ocem u Sankt-Peterburg. Njegovu uzbuđenju nije bilo
kraja. Vijest o tom putu bila mu je iznenađenje i od dana kad ju je čuo nije
mogao mirno spavati. Bilo mu je već dvanaest, dovoljno da može pristupiti
vojnoj akademiji. Sad je shvaćao i zašto su roditelji onako navaljivali da dobro
svlada ruski. Kijevski gimnazijski profesor koji je živio u Alušti od četvrte ga
je godine podučavao ruskom, a Seyit ga je naučio kao da mu je materinski.
Dosad je već i svladao vještinu jahanja. I njegov otac i kahya Cemal podučili
su ga trikovima za koje mnogi iskusniji jahači nisu ni čuli, a kamoli da su ih
mogli izvesti.
»Pred nama je dugačak i naporan put«, rekao je njegov otac, no dječak nije
previše razbijao glavu time. Nije mogao vjerovati da će ubrzo vidjeti sva ta
mjesta, velike gradove, carsku palaču, možda čak i cara. Pokušavao je sve to
zamisliti već u mašti proživljavajući pustolovinu.
No Eminofima su pripreme za putovanje zapravo bile tužan događaj.
Zahide se već bila naviknula na to da joj supruga često nema kod kuće, to mu
je bio posao na kraju krajeva, ali nije mogla suspregnuti suze svaki put kad bi
pomislila da joj i sin odlazi od kuće. Djeca bijahu neobično tiha, nekako
izgubljena, ne znajući što će jednom kad Seyit ode.
Dan odlaska svanuo je prije nego što su predvidjeli. Mehmet Eminof bio je
sav blistav u odori s ordenjem i epoletama. Seyit je nosio bijelu košulju
zakopčanu do grla, širokih rukava što su se sužavali na orukvicama, jahaće
hlače i čizme. Poljubivši Zahidu i djecu na rastanku te se rukovavši s
poslugom, skočili su na konje. Zahide je odjednom shvatila kako joj je sin
odrastao. Unatoč tuzi nasmiješila se. Jedan od te dvojice zgodnih muškaraca
na konjima bio joj je suprug, a drugi sin. Nije mogla a da ne osjeti silan ponos.
 Otac i sin okrenuše konje, još jednom kimnu na pozdrav i galopom se
udalje s imanja. Jahali su do Odese kamo će ostaviti konje u konjušnicama, a
potom krenuti vlakom za Kijev pa Moskvu te naposljetku za Sankt-Peterburg.
Cijelim putem Seyit je oduševljeno promatrao ljude u vlakovima i na
kolodvorima. Nije mogao ni zamisliti koliko različitih ljudi ima na svijetu.
Bio je znatiželjan i raspitivao se o svemu – vrevi na kolodvorima, nosačima
što hitaju na sve strane, vonju i vrućini ugljena kao i o pari lokomotiva i
udaljenoj buci na peronima. Sve to ne samo da mu je bilo novo nego i toliko
drukčije od Alušte, mjesta u kojem je živio od rođenja, gdje su zelenilo šuma i
vinograda, plavetnilo i slani miris Crnog mora bili toliko različiti od svega što
je upravo doživljavao. Nije se žalio, štoviše, neizmjerno je uživao u tom
novom iskustvu.
Putovali su prvom klasom, u društvu čistih i lijepo odjevenih suputnika. U
drugim vagonima putnici su pak bili stiješnjeni kao sardine. Ondje je bilo
neobrijanih muškaraca, neurednih žena masne prljave kose omotane starim
zaprljanim maramama i šalovima, musave djece u razderanim košuljama,
otrcanim cipelama i pokrpanim hlačama. Djevojke, čija lica nikad nisu
upoznala osmijeh, čvrsto su stiskale svoje košare kao da se drže za slamku
spasa. Na svakoj se postaji rulja tiskala i laktala kao da je riječ o posljednjem
vlaku na svijetu prepriječivši put onima koji su željeli izići iz vagona boreći se
za pravo prolaska. Oni kojima je pak pošlo za rukom skloniti se iza vrata,
spasili bi se od opasnosti da ih svjetina doslovce pregazi, dok bi drugi ili
odustali ili uspjeli ući u vagon na vlastiti rizik. Željezničari su se umiješali
pušući u zviždaljke i psujući na ljude oko sebe ne bi li uspostavili kakav-takav
red. Naposljetku bi vlak krenuo dalje. Seyit, znatiželjan dvanaestogodišnjak,
nagnuo bi se kroz prozor i pogledom upijao sve oko sebe. Putovanje vlakom
trajalo je nekoliko dana i noći, a dječak je uživao u svakoj minuti. Kad su
stigli u Sankt-Peterburg, bila je gotovo noć. Gorostasna parna lokomotiva
zaustavila se uz škripu stenjući i pišteći dok je ispuštala oblake pare. Stotine
ljudi izlijevale su se na peron. Nosači u livrejama prišli su njihovu vagonu i
preuzeli prtljagu.
»Moramo se požuriti, inače nećemo pronaći kočiju«, upozorio je Mehmet
sina pomažući mu sići s vlaka.
S nosačem za petama koračali su hitro, a samo su se tu i tamo morali
zaustaviti. Seyit, čvrsto držeći oca za ruku i ne skidajući pogled s visokih
vratnica i ukrašenih stropova, trčkarao je za njim okrećući glavu čas lijevo,
čas desno, gazeći po suknjama dama u prolazu, sudarajući se s nosačima, svaki
se put okrenuvši i ispričavši, potom pokušavajući uhvatiti korak s ocem koji
ga je vukao za ruku.
Mjesto je vrvjelo ljudima koji su došli dočekati putnike; prijatelji i rodbina
grlili su se uz radosne povike, dok su se ljubavnici bez riječi strasno ljubili. No
bilo je ondje i onih nesretnika čiji se voljeni nisu pojavili i na čijim se licima
stoga ogledala tuga. Seyitu se od svega toga jednostavno zavrtjelo.
Kako se spuštala noć, ljudi su se sve nestrpljivije htjeli vratiti svojim
kućama. Iskusni kočijaši, oni koji poznaju psihologiju putnika, okupili su se
na izlazu s kolodvora čekajući mušterije. Kako bi jedna kočija otišla s
putnicima i prtljagom, druga bi zauzela njezino mjesto uz pločnik.
Zahvaljujući laganoj prtljazi, otac i sin bez mnogo teškoća probiju se do prvog
reda i uhvate iduću kočiju. Njihov kočijaš pusti uzde, skoči i preuze im
prtljagu te je odloži na sjedalo pored sebe. Dotle su se Mehmet i Seyit popeli i
smjestili u udobna kožnata sjedala.
»Carsko selo!« dovikne Mehmet kočijašu. Ovaj kimne, zamahne korbačem i
kočija pojuri.
»Što je to?« oprezno upita Seyit.
»Tamo je naša kuća«, odvrati Mehmet uz osmijeh.
»Zar naša kuća nije u Alušti?«
»Pola svog života provodim ovdje, sine moj. Zato imamo još jednu kuću.
Odsada ćemo je nas dvojica dijeliti.«
»A gdje je to Carsko...?«
Mehmet se nasmije. »Carsko selo je u predgrađu Sankt-Peterburga.
Zapravo je riječ o odmaralištu, pravom malom raju s parkovima i šumama.
Naša kuća nije velika kao ona u Alušti, ali je ljupka. Svidjet će ti se.«
»Hoćemo li zauvijek ostati tamo i živjeti zajedno?«
»Nažalost, nećemo. Prenoćit ćemo tamo večeras, možda i sutra, malo se
odmoriti, a onda se vraćamo u Sankt-Peterburg. Nakon što te prijavim u
školu, možda budemo mogli još koji dan provesti zajedno. Sankt-Peterburg je
jedan od najljepših gradova na svijetu. Volio bih ti ga malo pokazati i
upoznati te sa svojim prijateljima. Nadam se da će ti se svidjeti.«
»A onda?«
 »Potom ćeš ti u školu, a ja u svoju pukovniju.«
Seyitov pogled i glas najednom prožme tuga. »Zar se više nikad nećemo
vidjeti?«
»Jasno da hoćemo, kad god nam to dopuste tvoje školske obaveze i moje
dužnosti.«
»Ali nedostajat ćete mi.«
Mehmet obgrli sina oko ramena i privuče ga sebi. Seyit mu je bio najdraže
dijete i od sve djece najviše bi mu nedostajao kad bi bio na dužnosti. No
dječak je tada barem bio okružen obitelji, majkom, braćom i sestrama. Ali
odsad će biti u novom okruženju, među nepoznatim ljudima gdje vlada stroga
disciplina, posve sam u borbi ne samo da preživi nego i da bude bolji od
drugih. Mehmet se brinuo za sina, ali ni trena nije sumnjao u njegov uspjeh.
»Taj osjećaj da ti netko nedostaje, sine, imaš samo kad nekog voliš i čezneš
za njim. Trebali bismo biti sretni kad nam netko nedostaje jer to znači da
nam je život ispunjen ljubavi. Najviše boli kad više nema tvojih voljenih.«
Seyit je podignuo glavu i kimnuo ocu razumjevši poruku. Međutim, nije
mogao dokučiti jesu li njegovu ocu zaista oči bile pune suza ili mu se samo
pričinilo. Kružili su širokom avenijom omeđenom prelijepim građevinama i
osvijetljenom plinskim uličnim svjetiljkama.
»Ime ovog bulevara je Nevski prospekt«, rekao je Mehmet. »Proteže se sve
do Trga Aleksandra Nevskog. Nakon trga prijeći ćemo most preko rijeke
Neve, a zatim krenuti cestom prema Carskome selu. Nek se zna, pred nama je
dug put.«
Seyit je uživao u vožnji. Sjedeći pokraj oca na kožnatom sjedalu boje
kestena, jureći osvijetljenim ulicama tog veličanstvenog grada, što bi ga uopće
mučilo? Jedino to što će mu nedostajati obitelj. A nije li mu otac upravo rekao
da je taj osjećaj znak ljubavi? I da stoga mora biti sretan što uopće ima nekog
tko mu nedostaje? Uskoro će se razdvojiti i od oca, pa zašto onda ne bi uživao
u njegovu društvu dok još može?
Nakon nekog vremena jarka svjetla grada ostadoše za njima. Jednom kad su
prešli most preko Neve, zašli su u mirnu ulicu s drvoredima. Njihanje kočije,
zvuci kotača, topot konjskih kopita, zvonjava sa zvonika i tama noći uspavali
su dječaka. Naposljetku, ne mogavši više držati oči otvorenima, utone u
sladak san.
 Dok je dječak spavao, Mehmet se pitao kad će opet moći biti sa sinom i
ovako ga ušuškati, priviti ga uza se. Sad je postalo prohladno. Pazeći da ne
probudi sina, svukao je jaknu, naslonio Seyitovu glavu na svoja prsa i pokrio
ga.
Nakon otprilike pola sata kočija se zaustavila, a Seyita je probudio očev
blagi glas. Pospano se ogledavao oko sebe. Prvo je zamijetio veliku kapiju od
kovanog željeza. S obiju strana vratnica svjetiljke su podsjećale na one koje je
vidio na ulicama kojima su prošli. Mehmet je polako sišao s kočije, a Seyit je
skočio za njim. Iz kuće su se pojavili muškarac i žena i pohitali im ususret.
Kad su stigli do kapije, zastanu i ostanu tako s rukama prekriženim na trbuhu.
Muškarac je bio visok i vitak, pomalo pogrbljen, dugačke brade i brkova. Iz
njegovih nasmiješenih usta izišao je blagi glas koji je bio sasvim oprečan
njegovoj gruboj vanjštini.
»Dobro došli, majore Eminofe«, rekao je.
Žena pak bijaše niska i prilično punašnija od njega. Sijeda joj je kosa bila
podignuta u punđu. Široko čelo, svijetloplave oči, pune usne uvijek spremne
na osmijeh davali su njezinu licu blag i ugodan izgled. Slijedeći muškarčev
primjer, obrisala je ruke o pregaču i ponizno ponovila pozdrav. Mehmet je
obgrlio sina oko ramena.
»Ovo je naš dragi gost, moj sin Seyit«, reče, a zatim se okrene prema njemu.
»Seyite, ovo su Ganja i Tamara Karlovič. Oni se brinu o našoj kući.«
Seyitu se par svidio već na prvi pogled. »Zdravo!« pozdravio ih je na
ruskome dok se rukovao s njima. Mehmet je bio ugodno iznenađen začuvši
kako mu je sin tako lako prihvatio drugi jezik, onaj kojim će se odsad
redovito služiti.
Karloviči preuzmu torbe i svi zajedno krenu stazom omeđenom bršljanom i
raznim biljkama pa kroz vrt prema kući. Mehmet nije skidao ruku Seyitu s
ramena.
Kuća u Carskome selu bila je tipična ruska dača koje se obično koristi kao
ladanjske ljetne kuće. Za hladne zimske dane, kao i one vlažne proljetne i
jesenske, bila je opremljena velikim kaminima u svakoj prostoriji. U
prizemlju su bili kuhinja, blagovaonica i salon u koji se ulazilo kroz prostran
hodnik kojem su zidove krasili puške i lovački trofeji, sve do stuba što su
vodile na gornji kat. Premda umoran, Seyit je sa zanimanjem istraživao kuću,
kao kakvu novu igračku. Krenuo je za ocem na kat zaključivši po mirisu
laštila da su stube netom ulaštene. Odjednom se osjeti starijim. Bio mu je to
jedan sasvim nov osjećaj – to što će dijeliti kuću s ocem, vraćati se tamo i
otključavati svojim ključem, zvati je svojim domom. Sve mu je to bilo
neopisivo privlačno. Nedostajat će mu Alušta, dakako, majka, sestre, braća,
no činilo se da će mu život ovdje biti itekako zanimljiv.
Na gornjem katu bile su tri spavaće sobe u koje se ulazilo iz hodnika. Pored
svakih vrata bili su postavljeni stolići sa svjetiljkama od ružičasta stakla i
mjedenim postoljima. Otac je otvorio vrata u sredini.
»Ovo je tvoja soba. U njoj dosad nitko nije spavao.«
Sve je bilo toliko drukčije od njihova doma u Alušti. Umjesto finih
izvezenih bijelih zavjesa i posteljine, ovdje su zastori i prekrivači bili od teške
crvene tkanine nimalo ne odražavajući romantičan ženski ukus. Podovi su
bili prekriveni velikim debelim kozačkim sagovima u nijansama crvene i
smeđe. Bila je to jednostavno ali ipak ukusno uređena soba. Sviđao mu se taj
strogi ugođaj. Nasmiješio se ocu s odobravanjem i rekao: »Sjajno je ovdje,
tatice!«
Otvorio je prozore i provirio.
»Mislim da nećeš bogzna što vidjeti u mraku, Seyite. To ostavi za sutra
ujutro. Sad bi ti bilo najbolje da se osvježiš, nešto pojedeš i pođeš na
spavanje.«
Ganja je bio odmah iza njih s torbama.
»Koju da ostavim ovdje, gospodaru?« upitao je Mehmeta.
Mehmet pokaže na sinovljevu torbu. Na vratima se potom pojavila Tamara.
»Kupelj je spremna, gospodine, cijeli dan smo održavali vodu toplom«, rekla
je.
»Hvala ti, Tamara«, rekao je Mehmet. »Nema ništa bolje od tople kupelji
nakon naporna puta. Hajde, Seyite, uzmi čistu odjeću iz torbe i idemo se
okupati.«
»Večera je spremna, gospodaru. Želite li objedovati prije ili nakon
kupanja?« upitala je Tamara.
»Najprije ćemo se riješiti ove prljavštine. Bit ćemo spremni dok ti postaviš
stol.«
 Tamarin osmijeh razotkrio joj je bijele zube. Naklonila se i udaljila dok je
Ganja unosio Mehmetove torbe u njegovu sobu. Mehmet se okrenuo prema
sinu.
»U cijeloj Rusiji nećeš pronaći bolju poslugu.«
Seyitu su se oči caklile od sreće. »Sviđaju mi se«, rekao je, a potom upitao:
»Koja je vaša soba?«
»Dođi, pokazat ću ti. Ako se noću budeš čega bojao, možeš doći k meni.«
Seyit je začuo zadirkivanje u očevu glasu.
»Ma dajte, oče!« rekao je i krenuo za njim u susjednu sobu. Ganja je otvorio
veliki ormar od orahova drva sa zrcalom na vratima i povješao očevu odjeću.
Prostran krevet od orahova drveta, crveni zastori, plahte, sag, sve je bilo
potpuno isto kao u njegovoj sobi. Jedino što se razlikovalo bila je hrpa knjiga
u podnožju kreveta, sve na ruskome. Radosno je primijetio da je njegova soba
slična očevoj. Zbog toga se osjetio nekako zrelijim. Divio se odorama
urešenim ordenima, sjajnim čizmama, svjetlucavim mačevima. Shvatio je da
mu slijede godine napornog rada, no to ga nimalo nije mučilo. Naprotiv,
jedva je čekao postati uspješan kao otac.
Treća soba, gostinska, bila je uređena u bijelim nijansama sa zeleno-žutim
ćilimima s obiju strana kreveta.
»Tko odsjeda ovdje?« upitao je Seyit.
»Obično prijatelji koji imaju prekratke dopuste da bi se stigli vratiti kući ili
oni koji nemaju kamo poći.«
»Hoću li i ja imati takve prijatelje?«
Mehmet se gromko nasmije. »O, imat ćeš ti svakojake prijatelje, i ne slutiš
koliko njih.« Zatim se naglo uozbilji. »I birat ćeš one koji će zavrijediti tvoje
prijateljstvo. Vjeruj mi, sine, tu je vještinu teže svladati nego bilo koju vojnu.«
Vrativši se u svoju sobu, Seyit je promrmljao u bradu glasom čovjeka koji
shvaća da je na zbilja važnoj životnoj prekretnici: »Shvaćam da imam štošta
naučiti.«

Višednevno putovanje ga je iscrpilo. Posvuda oko njega vladala je tišina, gusti

baršunasti zastori zamračili su sobu, pa je idućeg jutra spavao dokasna. Bilo je
dobrano prošlo podne kad ga je probudio zvuk konjskih kopita. Ustao je
skokom, pohitao prema prozoru, otvorio ga i gurnuo kapke. Pogled ga je
ostavio bez daha. Šuma u bezbroj nijansi zelene bila je toliko blizu da su mu
visoka stabla gotovo ulazila u sobu. Otprilike dvadeset pet metara dalje potok
je tekao prema jugu noseći grančice i lišće što ga je jesen odbacila sa stabala.
Grane drveća povijale su se od snažna sjeverca. Stotine ptica koje su savile
gnijezda među granama cvrkutom su pozdravljale novi sunčan dan. Zrak je
mirisao na zemlju i šumu. Seyit je bio zadivljen tolikom ljepotom. Kad je
spustio pogled, ugleda oca i Ganju kako se približavaju u konjskoj zaprezi.
»Dobro jutro!«
Otac podigne pogled i reče veselim glasom: »Nije li malo prekasno za jutro,
Seyite Eminofe? Jesi li se odmorio?«
»Toliko da odmah mogu krenuti na novi put.«
Mehmet se nasmijao. »No to neće biti potrebno. Ostat ćemo ovdje još jedan
dan. Hajde, umij se, odjeni se i siđi na ručak«, reče mu otac i uđe u kuću kroz
kuhinjska vrata.
Seyit duboko udahne. Njihova je kuća u Jalti također bila u šumi, ali šuma
je ovdje drukčije mirisala. Kao da su stabla uvijek vlažna. Razmaknuo je
zastore i zategnuo plahte na krevetu. Bio je oduševljen. Zviždukajući
melodije s Krima, isplahnuo se vodom i odjenuo. Ovaj zadnji tjedan imao je
osjećaj kao da je naglo postao muškarac. Dolje u blagovaonici otac mu je
obećao da će ga malo kasnije povesti u obilazak imanja.
Za ručkom su uživali u Tamarinim jelima; za predjelo im je poslužila boršč
s vrhnjem, zatim pečenu patku i krumpire pečene na žaru s umakom od
maslaca, a pita od ukiseljenih trešanja za desert bila je nevjerojatno ukusna.
Uza sve te poslastice Mehmet je pio ledenu žutu votku, a ponudio je jednu
čašu i Seyitu. Dječak je s oklijevanjem prihvatio ponudu i polako pijuckao
tijekom objeda uživajući u toplini i blagoj omamljenosti koju je izazvala u
njemu.
»Sine, valja ti početi piti s ocem kako bi naučio uživati u alkoholu na pravi
način. Počneš li s drugima, mogao bi nadrljati«, rekao je Mehmet Eminof.
Nakon ručka i kave Ganja je doveo konje. Otac i sin popeli su se u sedla i
pošli u obećani obilazak. Ali ubrzo je postalo jasno da puko razgledavanje
imanju nije bio jedini razlog njihova izlaska.
 Mehmet je kanio objasniti sinu neke stvari, pripremiti ga na štošta, a ondje
je okruženje bilo savršeno za razgovor oca i sina.
Jahali su kroz šumarke oko potoka, a stabla su bila toliko gusta da su jedva
uspijevali nazrijeti nebo. Seyit nije mogao vjerovati vlastitim ušima čuvši koje
je teme otac načeo, kao ni to da njemu osobno nije bilo neugodno slušati o
tim stvarima. Mehmet mu je kazivao o životu u internatu, opasnostima koje
vrebaju iza svakog ugla te o njihovim posljedicama. Potom je razgovor
skrenuo na djevojke i žene. Nakon malo govorancije otac je odmjerio sina
kako bi procijenio njegovu reakciju pa onda zašao u ponešto dublje vode.
Nedavno ispijena votka zasigurno je ublažila napetost. Rezultat je bio
zadovoljavajući. Premda bi se Seyitu tu i tamo zarumenjeli obrazi, nije bilo
sumnje da je shvatio poruku. Bio je on bistar dječak, ali tek je sad doznao
neke životne činjenice, među ostalim i to da odrastanje katkad zna biti bolno.
Anegdote koje mu je ispričao otac ni po čemu nisu bile nalik pričama koje mu
je znala pripovijedati majka.
»Želiš li neko dodatno pojašnjenje, slobodno me zaustavi i pitaj sve što te
zanima«, rekao mu je otac.
Seyit nije znao što bi mu odgovorio. Već je saznao i previše toga.
Odmahnuo je glavom i pogledao oca. Kad je Mehmet primijetio da su mu se
sinu oči zamaglile, obrazi zarumenjeli i da se zbunio, jedva se uspio
suspregnuti da ne prasne u smijeh pa je okrenuo glavu na drugu stranu.
Te večeri nakon objeda sjedili su pred kaminom u salonu. Dok je Mehmet
zapisivao bilješke u svoj dnevnik, Seyit se prisjećao razgovora ranije tog dana.
Otac mu je rekao da mu je dopušteno imati ljubavne veze s Ruskinjama, ali
kad navrši tridesetu i dođe vrijeme da osnuje obitelj, trebao bi oženiti
Turkinju iz dobre obitelji.
»Zašto baš trideset?« iznenada je upitao oca. Mehmet je podignuo glavu s
dnevnika. Zatim se shvativši pitanje, nasmiješio.
»Pitaš me zašto se momci žene u tridesetoj? Zato što je tada vrijeme da se
muškarac skrasi. Momački život dojadi. Možda ti to sad ne znači mnogo, ali
dobro me saslušaj i zapamti moje riječi. Naučiti i shvatiti dvije su različite
stvari. Možda učiš dok ti ja govorim, ali tek kad sam sve doživiš, u potpunosti
ćeš razumjeti što sam ti govorio. A za to će ti trebati godine i godine iskustva,
sine moj.«
 »Kad će se sve to dogoditi?« upitao je dječak ne skidajući pogled s vatre.
Mehmetu je bilo drago što mu je sin znatiželjan, a još više što je tim
razgovorom učvrstio odnos s njim. Premjestio se u naslonjač nasuprot Seyitu i
mirnim glasom odgovorio: »Stvari o kojima sam ti govorio nemaju strogo
određeni raspored, zato sam ti sve ispričao odjednom. Različiti ljudi dožive
različite stvari u različito vrijeme. Za svako ljudsko biće vrijede ista pravila
kad je u pitanju rađanje, život i smrt, ali ne i njihov raspored. To je tako što se
tiče i žena i muškaraca. Osim što postoje ta univerzalna pravila koja se odnose
na svakoga, moraš biti iznimno oprezan jer sam krojiš svoju sudbinu, i to
odlukama koje donosiš. Najgore nesreće snađu ljude zbog njihovih krivih
odluka, a neke se katkad pokažu i katastrofalnima.«
»Kao odabir prijatelja?« upitao je Seyit.
»Točno. Razočaranje u prijatelja može biti posljedica tvog vlastitog odabira.
Razumiješ li me?«
Mladić je kimnuo, no i dalje mu nije bilo sasvim jasno o čemu mu otac
govori. »Da... Ma, naravno.«
»I upravo ti zato valja pomno birati prijatelje«, nastavio je otac. »Nikad
nemoj zaboraviti tko si i odakle potječeš.«
»Mislite iz Jalte?«
Mehmet se nasmijao.
»Da«, rekao je, »točno je da potječeš iz Jalte, da si sin Mehmeta Eminofa, da
su ti preci stoljećima živjeli na krimskom tlu, da si vlasnik imanja, vinograda,
plantaža, polja, da će tvoji potomci zauvijek jahati na istoj zemlji na kojoj
jašemo ti i ja. To nikad ne smiješ zaboraviti. Mi smo Turci i ponosimo se
svojim podrijetlom. No također se ponosimo što smo građani Rusije. Tvoja je
dužnost, sine, učiti kako bi postao najbolji u svojoj klasi. Naša je obitelj
naporno radila kako bi stekla status koji danas uživamo. Za nekoliko godina
povući ću se iz službe. A nije lako postati carev pobočnik. Mnogi će te
pokušati ukloniti s puta, stoga moraš biti oprezan. Ništa, ama baš ništa ne
smije te odvratiti od toga da budeš najbolji u školi, a ja vjerujem da će tako i
biti, sine.«
»Spomenuli ste... da je vrijeme da se svrstamo na pravu stranu... Što ste
time mislili?«
 Mehmetu je bilo drago što mu je sin postavio primjereno pitanje jer će
uskoro biti prepušten sam sebi.
»To vrijeme možda nikad neće doći. Možda sve protekne glatko. Međutim,
bilo bi previše optimistično misliti kako Rusiju očekuje blistava budućnost.
Na Krimu se to ne osjeti, ali u velikim gradovima kipti. Ljudi su nemirni,
nezaposlenost golema. Posvuda vladaju glad i oskudica. Gradovi se šire
strahovito brzo, a industrija pretvara seljake u radnike. Veliki gradovi postaju
arene gdje se sukobljavaju bogati i siromašni, a te dvije strane međusobno se
mrze.« Zastane i pogleda sina. »Razumiješ li o čemu ti govorim?«
»Da, razumijem«, rekao je Seyit. Ovo mu je bilo jednostavnije razumjeti od
onoga što je čuo tog jutra, iako sumornije. Mehmet je nastavio: »Car Nikola
Drugi dobar je čovjek ali blag. Okružen je ljudima gladnima moći koji
stvaraju jaz između njega i naroda. Kako ja to vidim, nešto se mora dogoditi
već u bliskoj budućnosti. Ako taj dan ikad svane, tebi je mjesto uz cara. No
izbiju li nemiri između Turaka, ili Krimljana, i Rusa, znaš na čijoj ćeš strani
biti.«
»Razumijem, oče.«
Seyit je bio zamišljen i umoran. Bilo mu je dosta za jedan dan. Zatresao je
glavom kao da želi rasporediti ta silna nova saznanja. Mehmet je ustao i
prišao sinu te mu stavio ruku na rame.
»Dođi, Seyite, sad možeš na počinak. Za danas je dosta lekcija.«
Krenuo je sa sinom prema stubama ne skidajući ruku s dječakova ramena.
»Imaš li osjećaj kao da si u jednom danu proživio nekoliko mjeseci? Zacijelo si
iscrpljen«, upitao ga je otac s osmijehom.
»Da, tata.«
»Znam ja dobro kako je to. I sam sam se osjećao baš kao ti sad kad me je
moj otac pripremao za upis na vojnu akademiju. Ne brini se, možda se nikad
nećeš morati suočiti s opasnostima na koje sam te upozorio. A ako ipak bude
drugačije, imat ćeš se vremena snaći i postaviti onako kako bi trebalo biti
najbolje za tebe. Pohrani to negdje u pamćenju i samo živi kao svaki
normalan čovjek. Ali znaj da ti uvijek valja biti na oprezu.«
Poljubio ga je i poslao u krevet.
Seyit je te noći sanjao razne slatke snove zbog kojih je poželio da se nikad
ne probudi, ali i more onih iz kojih se budio sav u znoju. Sanjao je da je
diplomirao na vojnoj akademiji u odori nakićenoj odličjima. Oko njega
vrzmalo se na stotine ruskih djevojaka; bilo ih je toliko da nije znao koju bi
odabrao. Neke su zadizale suknje i pokazivale mu bedra, neke su mu mahale
kosom ispred lica želeći ga poljubiti. No tada bi se preobrazile u ružne
skitnice napadajući ga i urlajući: »Ti si jedan od carevih ljudi i zato moraš
umrijeti.« Potom bi ga povukle s konja i vukle ulicama.
Probudio se obliven znojem, otpio malo vode s noćnog ormarića i
isplahnuo lice. Zatim je opet legao, taj put pokušavajući ostati budan ne bi li
nekako spriječio noćne more. Ali ubrzo bi opet utonuo u neki novi san.
Nakon dva dana odmora, jahanja i razgovora uz vatru otac i sin spakirali su
stvari za povratak u Sankt-Peterburg. Odlazak s tog spokojnog mjesta i
rastanak s Karlovičima ražalostio je Seyita, a otac je imao razumijevanja za
njegove osjećaje.
»Naš je poziv takav da si uvijek u pokretu«, rekao mu je otac. »Teško je
uspostaviti dugotrajne veze.«
Sutradan u cik zore napustili su imanje kočijom koju je Ganja naručio dan
prije. Uvijek ljubazan upravitelj imanja bio je na kapiji i mahao im. I Seyit je
njemu mahao sve dok mu se nije izgubio iz vidokruga. Ondje je za tako
kratko vrijeme naučio i doživio toliko toga da je imao osjećaj kako mu je
boravak na tom mjestu bio životna prekretnica. Okrenuvši se prema ocu,
rekao je: »Sad imam dva doma.«
Mehmet se nasmijao. »I imat ćeš ih još mnogo.« Potom ozbiljnijim glasom
dometne: »Ne zaboravi gdje ti je pravi dom. Utočište će ti uvijek biti Jalta. Ma
gdje bio, to uvijek imaj na umu.« Vožnja kočijom bila je zabavna. Vrijeme je
bilo toplo, blag povjetarac milovao im je lica donoseći miris drveća i cvijeća.
Razgovori koje su vodili tih nekoliko zadnjih dana zbližili su ih i stvorili
osjećaj prijateljstva među njima. Kako se tijekom dugotrajnog putovanja
razgovor nastavio, Seyit je naučio kako izbjeći neželjenu trudnoću, a i dalje
uživati u čulnim užicima.
»Hoće li i Mahmut sve ovo doznati?« upitao je.
»Naravno, kad za to dođe vrijeme. Ali vjerojatno ne rano kao ti.«
»Zašto?«
»Zato što on neće napustiti dom tako mlad. Imat će više vremena. Ti si
morao sve to odjednom svladati jer ćeš u školi biti sam. Morao si brže odrasti.
Ne smiješ si dopustiti da previše griješiš.« Otac se odjednom okrene prema
Seyitu i započne: »Možda ti se ovo čini kao nepravda...« Seyit je brže-bolje
odgovorio: »Ne, nije me strah prebrzo odrasti.«
Mehmet ga je potapšao po glavi i položio mu ruku na rame. Osjećao se
dobro. Vjerovao je da će mu se sin znati izboriti za sebe.
Mladi je Seyit otkrivao jednu stvar za drugom. Otac mu je pokazao golemu
građevinu na južnoj obali Neve i rekao: »U onoj je zgradi Ministarstvo rata.«
Nije mogao ni sanjati da će jednog dana uopće kročiti na takvo mjesto, a
kamoli tamo raditi. Osjetio je uzbuđenje već od same pomisli na to. Potom su
prošli mimo Zimskog dvorca na istoj obali rijeke. Bio je toliko opčinjen
ljepotom tog golemog kompleksa da nije mogao prozboriti ni riječ. Opet su
prošli Nevskim prospektom, od Ministarstva rata do Trga Aleksandra
Nevskog, kako bi još malo uživali u ljepoti grada i rijeke omeđene ružičastim
i sivim granitnim pločama koje su isklesali najveći majstori. Mostovi različitih
dužina povezivali su dijelove grada koji su zapravo bili otoci.
»Neva je zaleđena pet mjeseci u godini«, rekao je Mehmet dok su prelazili
jedan od mostova. »Zime su ovdje iznimno oštre. One u Jalti su mačji kašalj u
usporedbi s ovima.«
Obojica se nasmijaše. Od svih opasnosti o kojima su razgovarali, hladna
zima je zasigurno bila najbezazlenija.
Od otoka Vasilevski Mehmet je pokazivao sinu sjedišta raznih
ministarstava, crkvu sv. Petra i Pavla, gdje se čuvaju ostaci Petra I., tvrđavu
Kronstadt na otoku Kodinu, usput mu pripovijedajući o njihovoj povijesti.
Zatim su se odvezli do pristaništa pa nastavili uz dokove.
»U ovoj luci svake godine pristaje više od pet tisuća brodova. Grad ima
otprilike milijun i pol stanovnika i svakim ih je danom sve više. Gotovo
trećina njih su tvornički ili lučki radnici.«
»Jesi li svi oni Rusi?«
»Rusi su kao što smo i mi, ali podrijetlom su Finci, Estonci, Židovi,
Poljaci... Ima ih odasvuda.«
Seyit je silno uživao u obilasku Sankt-Peterburga poželjevši da traje vječno.
Najzad je njegov otac uputio kočijaša neka skrene s glavne avenije i krene
spletom uskih uličica sve dok se nisu zaustavili ispred drvene dvokatnice
slične drugim kućama u susjedstvu. Razlikovala se jedino po boji zastora na
prozorima te loncima s geranijima i begonijama na prozorskim daskama.
Budući da su do drugog kata vodile vanjske drvene stube, u kući je vjerojatno
živjelo više od jedne obitelji. Djeca na ulici zastala su usred igre gledajući
kako neki čovjek i dječak izlaze iz kočije.
»Ovo je ruska četvrt niže srednje klase«, rekao je Mehmet. »I svim se silama
trude da tako i ostane.«
»Zašto smo došli ovamo?«
»Ovo je kuća pokojnog Jevgenija.«
»Tko je on?«
Mehmet je rekao kočijašu neka ih pričeka pa su krenuli prema kući. Usput
je objasnio Seyitu: »Godinama je bio moj pješadinac. Umro je od tuberkuloze,
sirotan. Ovdje živi njegova udovica i troje djece. Uboga žena, danju radi u
tvornici, a zatim dodatno zarađuje čisteći po kućama.«
»Zašto djeca ne rade?« upitao je Seyit pa odmah, ugledavši djecu na
vratima, shvatio koliko mu je to pitanje bilo besmisleno. Najstarijemu iz te
uplakane gomile nije bilo više od pet godina, a drugo dvoje bilo je barem
dvije-tri godine mlađe. Bili su toliko pothranjeni da im je bilo teško pogoditi
dob.
No očito su dobro poznavali Mehmeta. Svi bosonogi, potrča li su mu
ususret i stisnuli mu se oko nogu. Jedva da su mu dopirali iznad ruba čizama.
Plavooki i plavokosi, nalikovali su jedno drugom kao jaje jajetu. Kad je Seyit
vidio kako otac podiže jedno po jedno dijete u naručje, bocne ga žalac
ljubomore. Je li moguće da je plavokosa žena što je stajala na vratima bila
očeva ljubavnica? Do jučer mu takvo što ne bi bilo ni na kraj pameti, no
nakon svega što je čuo, pomislio je da je muškarcu koji je u službi tako daleko
od kuće dopušteno takvo što. Tih zadnjih nekoliko dana i Seyitu je mašta
postala dosta bujna. Iznenada zaključi kako bi trebao biti na oprezu s tom
ženom i njezinom djecom, držati se po strani. Mehmet je podignuo dvoje
mlađe djece, svako pod jednu ruku, i uspeo se stubama, dok ih je treće dijete
pratilo u stopu.
»Dođi, Seyite, upoznaj Jevgenijevu obitelj.«
Seyit je slijedio oca uza stube skrivajući pogled iza očeva ramena dok je
napeto promatrao ženu koja ih je čekala s radosnim ali lukavim osmijehom na
licu. Doimala se vrlo mladom. Kosa spletena u pletenice pa u punđu bila joj je
pepeljastoplave boje kao i u njezine djece, a oči svijetloplave. Haljina joj je
bila iznošena, zakrpana na laktovima no vrlo čista. Na crvenoj pregači imala
je cvjetni uzorak sa žutim ružama i zelenim lišćem i isticala joj je crvene,
nabrekle, ogrubjele šake.
Kad su stigli do vrha stuba, izmaknula se i propustila ih. Njezin ruski bio je
drukčiji od Ganjina i Tamarina. »Dobro nam došao, majore Eminofe. Jako ste
nas usrećili.«
Govorila je prigušenim, gotovo nečujnim glasom. Mehmet je spustio
dječicu i povukao sina naprijed, a zatim se okrenuo prema ženi i uljudno ih
upoznao: »Ovo je moj sin Seyit, a ovo je Ana Veročka, Jevgenijeva udovica o
kojoj sam ti prije govorio.«
Ušao je opušteno kao redovit gost te se smjestio u naslonjač pod prozorom
u skučenoj sobi pored ulaza.
»Biste li što popili? Kavu, čaj?« upitala je onim istim prigušenim glasom.
»Ne, hvala«, odvratio je Mehmet. »U stisci smo s vremenom. Već smo
nekoliko dana na putu i samo smo vas navratili pozdraviti.«
Uto se iz susjedne sobe začuje prodoran dječji plač pa Mehmet iznenađeno
pogleda u tom smjeru. Mlada žena, i dalje stojeći na vratima i kršeći ruke,
snažno pocrveni u licu, pogne glavu i ugrize se za usnicu. Gledala je ispod oka
i Mehmeta i dječaka i dalje ne podižući glavu. Mehmet je ustao i otišao sa
Seyitom u susjednu sobu. Ušli su u malu spavaonicu s nekoliko dječjih
krevetaca. U najdaljem kutu sobe bila je improvizirana postelja načinjena od
nekoliko napunjenih vreća za šećer pokrivenih plahtama. Na postelji je
potrbuške ležalo dojenče plačući i trzajući glavicom. Lice mu je bilo crveno.
Pokušavalo se pridići na ručice i šake, ali nije imalo snage, pa bi ubrzo palo
natrag na tvrd neravan krevet, a pad bi mu na trenutak prigušio plač. Žena je
pohitala prema djetešcu i uzela ga u ruke. Njegovo lišće podsjećalo je na malo
klupko crvene vune, a na glavi mu je bilo tek nekoliko pramenova plavkaste
kose. Tješila je dijete i njihala ga u rukama dok nije prestalo plakati. Zatim je
s preplašenim očima prepunim krivnje pogledala Mehmeta i jedva čujno
izustila: »Oh... vjerujte mi, majore Eminofe, nije ono što mislite...«
Mehmet joj je prišao, pomilovao mekano stopalo djeteta koje je sad bilo
mirno veselo se smiješeći.
 »A kako znaš što mislim? Uostalom, zar je moje mišljenje uopće važno?
Nego, pravo je pitanje jesi li se u stanju brinuti i za njega?«
Žena, previše postiđena da bi progovorila, premjesti bojažljiv pogled na
Seyita koji je sve osupnuto promatrao. Mehmet mu namigne, a njoj reče:
»Ništa se ne brini. Pred njime možeš slobodno govoriti. Njegov ruski ionako
nije toliko dobar da bi te razumio.«
Kako bi je uvjerio, Seyit se napravi kao da nije razumio ni riječ pa se
povuče u drugu sobu. Ali ipak se nije mogao suzdržati a da ne prisluškuje
razgovor što se odvijao u susjednoj prostoriji. Sobe su bile toliko skučene, a
zidovi toliko tanki da je čuo svaku riječ.
»Bojim se da me ne shvatite pogrešno, majore Eminofe«, rekla je gotovo
plačući, »ali moja primanja nisu dovoljna da prehranim djecu. On radi kao
kuhar u tvornici oružja u Putilovu... Znate, donosi nam hranu iz kuhinje,
tako da se dobro hranimo.... Razumijete li, majore Eminofe?«
»Jasno. Sad prestani plakati. Zar sam ti išta prigovorio? Ta, tko sam ja da
upravljam tvojim životom? Jedino ti mogu pomoći onoliko koliko je u mojoj
moći, i to u spomen na Jevgenija. To je sve.«
»Znam, majore Eminofe. Zahvaljujući vama teški dani su iza nas.«
»Ne sasvim, Ana Veročka.«
Sad je zvučala bolje, opuštenije. »Znam, majore Eminofe, znam. Ne živimo
u izobilju, ali kunem se da ću pružiti djeci bolji život nego što je moj bio. Sve
što ste mi dosad dali, svaku kopjejku, čuvam za njihovo obrazovanje. Možda
neće pohađati najbolje škole, ali priuštit ću im ono najbolje što budem mogla.
Jevgenij bi želio da mu djeca imaju pristojno obrazovanje. Vjerujte,
gospodine, i dalje ga volim... Strašno mi nedostaje.«
Opet je briznula u plač govoreći kroz jecaje. »Ne mislite, dakle, da sam
skrenula s pravog puta? Molim vas... recite mi, ne mislite da sam loša?«
Seyitu bi žao što je bio onako nepravedan prema toj ženi izmislivši u svojoj
glavi da su ona i otac ljubavnici, a sva ona djeca njihova. Navru mu suze. Tad
je začuo oca kako tješi tu ubogu ženu. »Ama, ne plači, Ana Veročka, molim
te. Vjeruj da nisam pomislio ništa od toga. Dobro te poznajem i razumijem
tvoje razloge. Samo sam se iznenadio začuvši dječji plač. Odatle i onaj izraz
zaprepaštenja na mom licu. Zabrinuo sam se kako ćeš prehraniti još jedna
usta. Tebi se nema što prigovoriti, naročito kad je u pitanju tvoj privatni
život. Pozdravljam što želiš školovati djecu i učinit ću sve da ti pomognem,
vjeruj mi.«
Spustila je usnulo djetešce u kolijevku i kolebajući se rekla: »On... me želi
oženiti.«
Mehmet je upravo bio na izlasku iz sobe. Sad je zastao, okrenuo se i upitao:
»Želiš li se udati za njega?«
»Ne znam. On nema krova nad glavom. Živi u tvornici. Katkad radi i
noćnu smjenu kao čuvar. Ako se vjenčamo, imat će dom i moći će nam
donositi nešto za jelo svake večeri.«
»Poštuje li te?«
Ženin se glas povisio dok ga je branila. »O, majore Eminofe, ne biste
vjerovali, ali on je tako dobra duša. Brine se o Jevgenijevoj djeci kao da su
njegova. Naravno da nitko ne može zauzeti mjesto njihova oca, ali vjerujte mi
kad vam kažem da je dobar čovjek.«
Glas sirote žene bio je pun isprike, kao da je Mehmet bio kakav bliski
rođak njezina pokojnog muža.
Mehmet ode u drugu sobu i potapše Seyita po ramenu, a zatim reče: »Ana
Veročka, nitko ne traži od tebe da se pokopaš pored Jevgenija. Mlada si i valja
ti podići djecu. Dovoljno si razumna da se sama snađeš. Samo me zanima
odnosi li se tko loše prema tebi i tvojoj djeci. Ako te taj čovjek voli i dobro se
brine za vas, nemoj čekati ni trena, nego se udaj za njega.«
Žena, koja je plakala još otkako su stigli, tad se prvi put nasmiješila pa
Seyitu bude malo lakše oko srca. Pratio ga je osjećaj da ona plače zbog toga
što je on onako loše mislio o njoj. Gledajući je sad, shvati koliko je zapravo
pristala. Da, imala je ljepotu koju nisu uspjeli izbrisati ni siromaštvo, ni
usamljenost, ni težak život. Odjednom je zračila samopouzdanjem.
Mehmetove riječi utjehe učinile su čudo. Sad je pred njima stajala žena
nimalo nalik onoj koja ih je dočekala. Što su dulje gledali njezinu preobrazbu,
to su im očitije bile stvari koje su im prije promaknule. Njezine ogrubjele šake
zapravo su bile lijepo oblikovane s lijepim tankim prstima. Iz pocijepanih
rukava njezine otrcane haljine virila su obla zapešća boje bjelokosti. Život je
nije mazio, pomislila su obojica.
Ana Veročka zgrabi obje Mehmetove ruke. »Hvala vam, majore Eminofe.
Hvala na razumijevanju, hvala vam na svemu!«
 Nije mu prestajala zahvaljivati. Mehmet izvuče ruku iz njezina stiska,
izvadi podeblju omotnicu iz jednog od unutrašnjih džepova i tutne je ženi u
ruke.
»Nema na čemu. Hajde, glavu gore, Ana Veročka.«
Seyit je bio siguran da je u omotnici novac. Dakle, zato mu je ona
pokušavala sve ono objasniti. Skrbio je o njima i zato je tražila njegov
blagoslov. Ne znajući kamo bi s omotnicom, ona opet brizne u plač, ali sad od
sreće.
»Blagoslovljeni bili, majore Eminofe. Ne dao dragi Bog da ikad upoznate
tugu svoje djece.«
Dok ga je tako blagosiljala, ponovo ga ščepa za ruke. Mehmet se uputio
prema vratima pokušavajući je umiriti. »Molim te Bogom, prestani mi
zahvaljivati. Samo mi obećaj da nećeš odustati od školovanja djece. Navratit
ću s vremena na vrijeme da vidim treba li ti što. U redu?«
Otvarajući vrata, ona reče: »Obećavam vam, majore. Učit će škole i postati
ugledni građani.« Tada, kao da se nečeg prisjetila, dometne: »Molit ću se
svakoga dana za vaš povratak. Molit ću se i za vašu obitelj.«
Kad su otac i sin krenuli niz stube, ona ohrabrena povikne za njima:
»Možda idući put i on bude ovdje pa ćete ga upoznati.« Mehmet joj mahne, a
zatim stavi ruku sinu na rame i popnu se u kočiju. Djeca Ane Veročke i
Jevgenija pozdraviše ih na rastanku uz ciku i smijeh. Seyit je bio zapanjen
vidjevši kako radost i siromaštvo mogu ići ruku pod ruku. Već se spuštala noć
kad su konj i pohitali uskim uličicama siromašne gradske četvrti među
trošnim drvenim kućercima pa pojurili prema širokim avenijama bogatog
dijela grada. Seyit se okrenuo i promotrio očevo lice; vidio je mirnog, blagog,
pa ipak snažnog i odlučnog muškarca. Svakoga ga je dana sve bolje poznavao.
A što ga je bolje poznavao, više se ponosio njime. Posljednji je put bacio
pogled na trošni kućerak.
Jadan Jevgenij, pomislio je u sebi. Jadna Ana Veročka... I jadna ona dječica.
Neko vrijeme ni otac ni sin nisu prozborili ni riječ. Mehmet prekine tešku
tišinu davši kočijašu adresu, potom osjetivši sinovljevu znatiželju, reče: »Sad
idemo kod Moisejevih. Sergej i ja zajedno smo pohađali vojnu akademiju.
Zajedno smo odrasli. On se onda odlučio za mornaricu i dogurao do čina
kapetana fregate. On je zapovijedao prvim brodom koji su Japanci napali
osmog veljače u Rusko-japanskom ratu. Ranili su ga nekoliko dana prije nego
što sam došao na Krim za tvoj obred obrezivanja.«
»Je li ozljeda ozbiljna?«
»Sumnjam da će se ikad više vratiti na bojište.«
»Recite, oče, jesmo li mi u pravu ili Japanci?«
»Kad je rat, ili bilo kakav sukob, obje strane moraju vjerovati da se bore za
pravu stvar. Samo povijest na koncu može odrediti tko je doista bio u pravu.«
»Idete li i vi u rat?«
»Vojnik ide kamo mu se naredi. A nijedan vojnik ne zna unaprijed kakva
će ga zapovijed snaći.«
»Gdje živi taj Moisejev?«
»Ima lijepu kuću u jednoj od avenija koje idu usporedo s Nevskim
prospektom. Potječe iz imućne obitelji. Mogao si je priuštiti lagodan život čak
i da nije radio. Njegov djed i otac posjedovali su većinu zemlje u
industrijskom dijelu grada. No Sergej je bio pustolov, pa se odlučio pridružiti
vojsci. Otac mu je još živ. Kad se veliki Sergej vratio kao ranjenik, zamalo je
dobio po turu od starog.«
»Zašto?«
»Zato što je ostavio ono neprocjenjivo bogatstvo i luksuz gradskog života
riskirajući život na moru.«
»Zašto ste ga nazvali veliki Sergej?«
»Vidjet ćeš kako je krupan, ali to ne sprječava njegova oca da mu tu i tamo
očita bukvicu.«
Seyitu se Sergej Moisejev već svidio. Nisu se mogli prestati smijati na
pomisao kako stari otac kori takvog diva.
»Samo se nemoj tako smijati kad dođemo tamo«, upozorio je Mehmet sina
pa opet prasnuo u smijeh. Zatim ga upozori na još nešto: »Moraš ga
oslovljavati s kapetane Moisejev.« Namignuo je i dometnuo: »Znaš da vojnici
vole kad ih se oslovljava po činu.«
»Baš kao i plemići«, nadodao je Seyit.
 Mehmet čuvši tu doskočicu, opet prasne u smijeh. »Ama, gdje li si samo to
čuo?« upitao je.
»Sami ste mi to jednom rekli«, odvrati mu Seyit.
Mehmet se nasmiješio pokušavajući se prisjetiti kad je izgovorio tu
mudrost.
Seyit jedva da je uspijevao potisnuti smijeh kad je upoznao Moisejeva, no
poslušno ga je pozdravio i rukovao se s njim. Muškarac je nedvojbeno bio
golem, no nipošto gojazan. Iako je i Seyitov otac bio visok, pokraj tog
prijatelja doimao se poput patuljka. Gusti su mu se brkovi spajali s bradom
okruživši mu obraze. Blistave oči bile su mu crne kao noć. Seyit je osjetio
toplinu iza tog vidno namještenog strogog držanja. Odmah se vidjelo da je
srdačan po načinu na koji se rukovao sa Seyitom, a potom ga podignuo s tla.
Misli mu skrenu na prizor u kojem taj veliki dotjerani muškarac u uniformi
dobiva batine od sićušnog oca pa se stane hihotati. Moisejev dubokim glasom,
što je odgovarao njegovu golemom obličju, reče: »Valjda ga škakljam«, pa ga
spusti. Seyit se pomalo nespretno dočekao na podu. Nije mu promaknuo očev
pogled ispod podignutih obrva. Mehmet je itekako dobro znao da se nije
smijao zbog škakljanja.
»Dobar momak«, promrmljao je u bradu. Nije želio da mu sin prebrzo
odraste. Nasmiješio mu se.
»Zar ćete vas dvojica dovijeka tu stajati?« upitao je Moisejev, a potom ih
uveo kroz staklena vrata u salon. Krupni muškarac izgledao je sasvim zdravo i
korak mu je bio žustar i lak. Seyitu nikako nije bilo jasno što ga sprječava da
se vrati na ratište. Možda se oporavio otkako ga je njegov otac posljednji put
vidio. Veliki salon imao je staklena vrata što su vodila na verandu i u ljupki
vrt. Nekoliko sofa i naslonjača bilo je prekriveno svilenim prekrivačima i
goblenima. Crvena boja prevladavala je na namještaju, finim sagovima,
zidovima i draperijama. Blag večernji povjetarac dopirao je kroz otvorena
vrata njišući svilene zavjese. Veliki koncertni klavir stajao je gotovo odmah
uz izlaz na verandu, a na njegovoj sjajnoj lakiranoj površini u srebrnim
okvirima stajale su obiteljske fotografije. Plinske svjetiljke i vaze širile su
crvenkastu svjetlost.
»Primjećujem neke izmjene otkako sam zadnji put bio ovdje. Vrlo lijepo,
zaista«, rekao je Mehmet.
 Moisejev uzme kristalnu bocu sa srebrnog pladnja na komodi. Dok je točio
alkohol u kristalne čašice, rekao je: »Znaš kakva je Olga. Pravo je čudo ako
uspije izdržati godinu dana s istim namještajem. Već sam digao ruke od toga.
Ionako čini što god joj se prohtije. Tako smo oboje sretni, a ona mi ne puše za
vratom.«
Pružio je čašu Mehmetu i nastavio: »Dobro mi došli. Uzdravlje, prijatelju!«
»U tvoje zdravlje!« Mehmet je podignuo čašu, otpio velik gutljaj i nastavio:
»Hvala Bogu što ti žena ima ukusa. Nemaš se na što žaliti.« Kapetan povuče
prijatelja u kut s tapiserijama i nasmije se. »Ma, već sam se nekako i naviknuo
na redovita godišnja renoviranja. Ali muči me cijena svega toga.«
»Ako ti tako kažeš, što bi tek drugi rekli?« Mehmet se nasmiješio.
Kapetan Moisejev pozove batlera koji je stajao pokraj vrata. »Pavlove, što
možemo ponuditi mladiću?«
Sjedokosi Pavlov pokeraškog lica znao je da je to pitanje zapravo zapovijed.
»Razumijem, gospodine!« rekao je i nestao u trenu.
»Smiješ izići u vrt ako želiš, sinko.«
Seyit je objeručke prihvatio ponudu pa zahvalivši izišao.
»Sviđa mi se tvoj sin, Eminofe«, rekao je Moisejev pokazavši na Seyita koji
se pod svjetlošću vrtnih svjetiljki udaljavao prema fontanama. »Izgleda starije
nego druga djeca njegove dobi.«
»Odrastao je u ovih nekoliko zadnjih dana. Doduše, oduvijek je bio zreliji
od svojih vršnjaka.«
Moisejevu se oči zamagle i on uzdahne. »Volio bih da i ja imam takvog
sina. Zavidim ti, pravi si sretnik.«
Mehmet je znao koliko njegov prijatelj čezne za djecom koju on i njegova
supruga nisu mogli imati. Ne bi li ga makar malo utješio, on skrene razgovor
na lakše teme. »Ali, Sergeju, oženio si najljepšu djevojku u Moskvi. Misliš da
mi drugi tebi ne zavidimo?«
Sergej Moisejev prene se iz sjetnih misli, nasmiješi se i potapše prijatelja po
ramenu. »Jasno«, rekao je. »Zar ste tada doista bili ljubomorni?«
»O, da, itekako.«
 Mehmet je sa simpatijama gledao prijatelja koji je stao zbijati šale i smijati
se poput dječaka. Bio je naviknut na česte promjene raspoloženja tog velikog
muškarca. Sergej će u srcu zauvijek ostati dijete.
Prisjetili su se dobrih starih dana, njegova vjenčanja s Olgom Čečerinom,
zajedničkih trenutaka. Ushitili su se prepričavajući zgode jedan drugome, kao
da svaki detalj pričaju nekom strancu. A potom su se grohotom smijali. U
vrtu koračajući pod svjetiljkama s čašom limunade koju mu je donio Pavlov,
Seyit je u čudu gledao dvojicu muškaraca iza zavjesa. Pitao se hoće li ikad u
životu imati tako dobra prijatelja kojeg će voljeti i uživati u njegovu društvu
nakon svih tih godina.
Boca s pićem već je bila napola ispijena, a razgovor se zahuktao kad su se
otvorila vrata. Obojica muškaraca poskoče i pozdrave Olgu Čečerinu
Moisejevu koja je ušla u sobu kraljevskim korakom. Sve u prostoriji – vrijedni
antikviteti, slike starih majstora, svježe cvijeće u visokim vazama od kineskog
porculana – izblijedjelo je u usporedbi s njom. Seyit se taman pojavio iza
zavjesa kad je ugledao damu na vratima salona pa se ukipio. Uvojci crne kose
bili su joj skupljeni na zatiljku. Imala je oči crne kao i kosa. Smaragdnozelena
haljina otvorenih ramena bila je izvezena finom čipkom na dekolteu i
širokim rukavima. Ogrlica od krupnih smaragda i dijamantne naušnice
isticale su joj bjelinu kože. Zastala je na vratima i pogledala goste, naizgled
iznenađena, no bljesak u očima odavao je radost što ih vidi. Tada žustrim
korakom krene prema Mehmetu i elegantno ispruži ruku. Dok ju je ljubio,
ona reče: »Dobro nam došao, Eminofe! Zašto toliko kasniš?« Potom mu
ponudi i obraz na poljubac.
»Divno izgledaš, Olga Čečerina. Kao i uvijek«, rekao je i utisnuo joj lagan
poljubac u obraz. Glas mu je bio prožet divljenjem.
Olga tada shvati da je i Seyit ondje. Još jednom cikne od veselja i priđe mu.
Bila je prilično visoka za damu. Zastane pred njime i klekne kako bi ga
zagrlila i poljubila mu obraze. Potom ustane ne ispuštajući mu ruku i reče:
»Moj Bože! Ovaj dječak je divan, Eminofe. Kako je samo dražestan. Sad bi mu
trebalo biti onoliko koliko i nama kad smo se upoznali, zar ne?«
»Ima dvanaest godina«, ponosno je rekao Mehmet.
Seyit se posramio što je privukao toliko pozornosti dame koja ga je sad
netremice gledala u oči. Pocrvenio je od uha do uha.
 »Bilo nam je točno toliko kad smo se nas dvojica upoznala, a tebe smo
upoznali godinu dana kasnije, najdraža Olga«, ubacio se njezin suprug. Olga
nije bila klasična ljepotica, no imala je ono nešto čime je privlačila pozornost
šarmirajući sve u svojoj blizini. Isticala se silnom živahnošću. Unatoč
njegovoj mladosti, ta žena vatrena pogleda čije su bijele šake i ruke plesale
dok je govorila očarala je Seyita. Bio je siguran da joj se njegov otac još uvijek
divi, a njezin muž očito je i dalje silno zaljubljen u nju. Među supružnicima
nije bila velika razlika u godinama, no zbog krupne građe Moisejev je
izgledao barem deset godina stariji od nje. Sjela je na jedan od naslonjača
pored gospode pa dugim prstima, koji kao da su bili izdjeljani iz bjelokosti,
stala prebirati po draguljima na ogrlici.
»Pričaj mi, Eminofe, kako ste putovali? Kako ti je obitelj? Kako beba? Reci
mi sve, umirem od želje da čujem novosti«, rekla je živo kao da zaista iskreno
čim prije želi čuti što se zbiva s njim.
Već su toliko bili prijatelji da je među njima vladao bratski odnos. Znao je
da je iskrena i ispričao joj sve do posljednje pojedinosti.
»Zahide vam oboma šalje tople pozdrave«, rekao je naposljetku.
Kad se oženio, Olga i Sergej potegnuli su sve do Alušte kako bi
prisustvovali vjenčanju, a poslije su poveli mladi par u svoju ljetnu
rezidenciju u Livadiji na desetodnevni medeni mjesec. Bijahu to divni i
nezaboravni dani. Svaki put kad bi se ponovo sreli, njihov bi se razgovor
neizostavno dotaknuo i tih trenutaka.
»I vama dvojici velikih muškaraca otada nije pošlo za rukom da se svi opet
okupimo«, veselo ih je zadirkivala Olga, a muškarci joj nisu ni trunke
zamjerili.
»Olga, draga«, rekao je njezin suprug hineći srdžbu. »Budući da gromada
pred tobom više nije sposobna za vojevanje, ostatak života mogu putovati.
Obećavam da ću te odvesti kamo god ti srce poželi. Štoviše, možemo cijelo
vrijeme biti na putu i nikad se više ne vratiti u Sankt-Peterburg.«
Olgu je ganula sjeta u njegovu glasu. Ustala je i prišla mu s leđa ljupkim
gracioznim korakom. Obgrlila ga je i utisnula mu poljubac u čelo.
»U redu je, Sergeju. Radio si sve u najboljoj volji. Bog je bio milostiv i
vratio mi te. Što bih ja da ti se što loše dogodilo?«
 Sergejevu melankoliju zamijeni njegova uobičajena veselost. Pomiluje joj
ruku krupnim dlanom.
»Ne brini se zbog mene. Jednom kad mi rane zacijele i kad mi izvade
šavove, zaboravit ću na sve ovo«, reče pa dometne: »Svejedno, moja ponuda
za putovanje i dalje vrijedi.« Večera je bila prava gozba koja je potrajala do
sitnih jutarnjih sati. Prisjećali su se minulih dana uz toliko veselja i smijeha
da je Seyit pomislio kako nikad neće otići na spavanje. Tijekom večere Olga
je oponašala i ismijavala supruge skorojevića koji pripadaju društvenoj eliti
Sankt-Peterburga. Iako Seyit ne bi shvatio svaku riječ ili frazu, pridružio bi
im se u neobuzdanom smijehu. Nije mogao pojmiti da jedna žena istodobno
može biti tako lijepa, šarmantna i duhovita. Njegova je majka također bila
ljepotica, ali nikad je nije čuo da zbija šale. Nakon večere premjestili su se u
salon i dok su gospoda točila piće u čaše, Olga je prišla klaviru. Namjestila je
suknju i sjela na stolac presvučen baršunom. Suprug joj donese čašu s
likerom. »Hvala, dragi«, rekla je i otpila velik gutljaj pa odložila čašu na
srebrni pladanj pored velikog svijećnjaka. Potpuno se umirila. S rukama na
krilu podignula je glavu i sklopila oči. Seyit je vidio kako je muškarci napeto
promatraju. Unatoč svojoj nježnoj dobi uočio je koliko je ta žena izvanredna.
Čak su i njezine suptilne geste privlačile pozornost. Doimala se kao da se
priprema za molitvu. Spokojno lice bilo joj je obasjano tek svjetlošću svijeće
pružajući joj auru tajnovitosti. Primaknula je prste tipkama i počela svirati.
Sergej i Mehmet stajali su s obje strane klavira s kristalnim čašama u rukama.
Seyit je utonuo u udoban naslonjač i odjednom ga obuzme nostalgija za
domom. Jasno, otac mu je ondje, ali poželio je da mu je ta žena što svira klavir
majka. I ona je običavala tako svirati ocu, sjećao se toga, a sad je daleko.
Tko zna kad ću je opet vidjeti, pomislio je. Jedva je uspijevao suspregnuti
suze. Srećom, u sobi je svjetlo bilo prigušeno i nitko nije obraćao pozornost
na njega. Za klavirom, obasjana plamenom svijeće, činilo se kao da je Olga
jedino živo biće u prostoriji. Plamen svijeća treperio je dok je svirala neku
tugaljivu melodiju, sasvim u skladu s njegovim raspoloženjem. Sad je već bio
potpuno iscrpljen, pa se lijepo zavali među mekane jastuke. Sklopio je oči ne
bi li potisnuo suze i uskoro zaspao.
Kad je glazba utihnula, gospoda su zapljeskala, no Olga ih smjesta ušutka
stavivši kažiprst na usne i očima pokazavši na dječaka usnulog u naslonjaču.
Iako je najčešće bila u središtu pozornosti, Olga je bila iznimno brižna žena.
Premda je onako napola sklopljenih očiju bila potpuno obuzeta glazbom,
svejedno je primijetila kako Seyit briše suzne oči i duboko uzdiše. Ustala je i
šapnula Mehmetu: »Siroti dječak, zacijelo je silno umoran. Zašto nam to nije
palo na pamet, nego smo ga natjerali da bude s nama cijelu večer. Baš sam
bila neobazriva.«
»Siguran sam da je uživao kao nikad dosad«, odvratio je Mehmet. Kad je
pošao probuditi dječaka, Olga ga zaustavi.
»Nemoj ga buditi, uredit ću da ga odnesu u postelju.«
»Nema potrebe, draga Olga. Ta, on je sad velik dečko. Može se probuditi,
otići do svoje sobe i opet zaspati.«
»Dragi Eminofe, nisi li i sam nekoć bio dijete? Zar se ne sjećaš kako je
slatko spavati u toj dobi?« Olgin glas bio je ljubazan ali neumoljiv.
Sergej je naložio batleru neka odnesu dječaka u njegovu sobu, a potom se
nasmiješio i šaptom progovorio: »Kako bi se i sjetio, Olga, te su godine davno
prohujale.«
»A ti?« upitao je Mehmet zadirkujući prijatelja.
Olga je odgovorila umjesto njega. Milujući suprugove obraze malom
bijelom rukom, rekla je: »Taj nikad neće odrasti. Zar ne, dragi moj?«
Sergej Moisejev odgovorio je uz srčani smijeh: »To je tako smiješno. I moji
roditelji, naime, misle upravo to.«
Pavlov je stigao s pomoćnikom te su na kapetanov znak podignuli dječaka i
iznijeli ga iz salona. Olga ih je tiho uputila: »Najprije ga presvucite u pidžamu,
a tek ga onda položite na krevet. Pazite samo da ga ne probudite.«
Mehmet se lupi rukom po čelu. »Olga, za Boga miloga, nitko ga neće nositi
u krevet kad bude u školi. Kako će postati vojnik ako ga se tako razmazi?«
Sergej se još jednom gromko nasmije dok je nalijevao još jedno piće.
»Sad ti je valjda jasno zašto nisam dobar vojnik, Eminofe?«
Njegova supruga i prijatelj stanu uglas prosvjedovati, ali mu se ipak
pridruže u smijehu.
»Ovaj bokal je vječito prazan«, zagunđao je Sergej. »Pavlove, Pavl...«
Njegova ga supruga pristojno ušutka. Uzme mu bokal iz ruke i vrati ga na
stol.
 »Sad bi bilo dosta, dragi. Svima nam treba sna. Naš je gost preveliki
gospodin, ali ne možemo od njega tražiti da prosjedi cijelu noć, zar ne?«
Kapetan pogledom potraži Mehmetov, poput dječaka koji traži
istomišljenika. Mehmet mu pritekne upomoć rekavši: »Možda bismo mogli
popiti još jedno piće.« Vidjevši pak kako Olga nestrpljivo gestikulira,
dometne: »Ali ipak bi bilo bolje da odemo na počinak.«
Sergeju Moisejevu nije promaknuo pritisak koji je njegova žena nametnula
prijatelju. Lecne se hineći predaju.
»Ah, vidim da je moja draga Olga i tebe prepala. No, što se može, valja nam
je poslušati i poći na spavanje.« Potom pomislivši da ju je povrijedio, dometne
nešto blaže: »Tako mi svih svetaca, Eminofe, katkad ni sam ne znam gdje
moram biti poslušniji – tamo u Port Arthuru s admiralom Jevgenijem
Aleksejevim ili ovdje s admiralicom Olgom Čečerinom Moisejevom.«
»Samo se nadam da je to jedina sličnost između mene i Aleksejeva«, uzvrati
mu Olga zavodljivim glasom.
Njih troje napusti salon uz veseli smijeh. Muškarci, držeći Olgu pod ruku,
prođu hodnikom i upute se uz stube do svojih soba sa spoznajom da su
proveli divnu noć.
Kad se probudio među bijelim plahtama i jastucima što su mirisali na ruže,
Seyit načas pomisli da je u kući u Alušti. Nije znao kako je dospio tamo u tu
sobu i legao u krevet; posljednje čega se sjećao bilo je da je utonuo u san u
naslonjaču. Uspravio se i ogledao oko sebe. Ništa mu nije bilo poznato.
Najednom se prepadne da mu je otac otišao pa skokom ustane iz kreveta i
pogledom potraži svoj putni kovčeg. Bio je prazan kad ga je otvorio. Odjeća
mu je bila složena u ormaru, a cipele ulaštene. Brže-bolje se odjene što prije
želeći vidjeti gdje mu je otac. Dok je češljao kosu, začuje kucanje na vratima,
a zatim Olgin tihi glas: »Seyte, jesi li budan?«
Bilo mu je neobično čuti kako mu je izgovorila ime na ruski način makar je
lijepo zvučalo. Pohitavši prema vratima, odgovorio je: »Budan sam, Olga
Moisejeva.«
Otvorio je vrata i ugledao Olgu, nasmiješenu. Njezina blijedo-ružičasta
haljina bila je jednostavnija od one koju je nosila prošle noći, a vrat i uši resili
su joj biseri.
 »Dobro jutro, Seyte. Drago mi je što si budan jer je vrijeme danas predivno
i ne bih željela da propustiš doručak u vrtu.«
Svladan Olginom magnetskom energijom, Seyit je primi za ruku.
»Jesi li se odmorio?« upitala je.
»Jesam, madame«, odvratio je pomalo stidljivo.
»Zacijelo si bio silno umoran jer si zaspao u naslonjaču. Sjećaš se?«
Seyitu bi krivo što je zaspao u kući u koju je prvi put došao, pa upita: »Je li
me otac odnio gore u sobu?«
»Nije. Pomogli su ti Pavlov i Juri.«
Olga je bila toliko obazriva da mu nije željela spominjati kako su ga odnijeli
poput kakva djetešca. Seyit je osjećao sve veću privrženost prema toj toploj
živahnoj dami koja ga je sad držala za ruku. Opustivši se, započne: »Olga
Moisejeva...«
Olga zastane, spusti drugu ruku na njegovo rame i prekine ga: »Ne Olga
Moisejeva, Seyte, voljela bih da me zoveš teta Olga. Mi smo stari prijatelji
tvoje majke i oca, a Sergej i Mehmet prijateljuju još otkako su bili tvoje dobi.
Oni su kao braća.« Zabacila je glavu i nasmijala se. »Možda su i bliži od braće.
Tko zna kakve sve tajne njih dvojica skrivaju, a o kojima ni ja ni Zajde
nemamo pojma.«
Seyitu je bilo jasno da govori o njegovoj majci. Olga se potom prisjeti da ga
je prekinula pa reče: »Što si me želio upitati?«
Već su stigli do verande. Seyit ugleda oca udubljenog u razgovor s
kapetanom dobivši tako odgovor na pitanje. »Ništa važno, Olga Moisejeva...«
Prekine u pola rečenice kad ugleda Olgine podignute obrve pa se ispravi.
»Mislim... teta Olga.«
Olga ga pomiluje po glavi.
»Tako je. Upamti da ovdje u Sankt-Peterburgu imaš strica Sergeja i tetu
Olgu, koji su ti osim oca najbliži. Mi smo ti kao druga obitelj i ovo je tvoja
kuća i dom. Slažeš se, Seyte?«
Dječak je bio više no spreman prihvatiti ponudu. Oči su mu se caklile dok
je kimao. »Hvala, teta Olga.«
 Muškarci su sjedili za stolom u vrtu. Ugledavši ih kako silaze s rukom u
ruci, ustanu i pozdrave ih.
»Čini se kako je moja draga žena zarobila srce još jednome mladiću«, rekao
je Moisejev s osmijehom.
»Suosjećam s tobom«, podbo ga je Mehmet. »Cijeli se život moraš nositi s
ljubomorom.«
»Čemu se vas dvojica tako smijete?« upitala je Olga prilazeći im.
»Razgovarali smo o tome kako tvoj šarm može utjecati na muškarce bilo
koje dobi«, odvratio joj je suprug.
Olga pokaže Seyitu da sjedne pokraj nje pa i sama sjedne na stolac koji joj
je Mehmet ljubazno izvukao. Dok je točila čaj iz porculanskog čajnika koji je
uzela sa samovara, progovorila je ne podižući pogled sa šalica.
»Samo pričekajte još koju godinu. Iznenadit ćete se kad vidite sve te dame
koje će privući ovaj zgodni mladić.«
Seyit, postiđen zbog komplimenta, opet pocrveni od uha do uha. Ugrizao
se za usnicu i pogledao oca. Sergej se okrene prema supruzi. »Najdraža, zbog
tvojih se riječi mladi Eminof postidio.«
Olga odloži šalicu na stol i obrati se Seyitu: »Seyte, nemaš se zašto stidjeti
ako si pristao i sviđaš se djevojkama.« Potom zajedljivo doda pokazujući na
dvojicu starijih muškaraca: »Ako kojim slučajem ne vjeruješ u moje riječi jer
sam žena, upitaj ovu dvojicu zgodnih muškaraca.«
»Zahvaljujući tebi, Seyte, i ja sam dobio kompliment.« Svi se nasmijaše
Sergejevim riječima. Kako kod kuće nikad nisu tako razgovarali, Seyitu bi
promaknula pokoja dosjetka, no s vremenom je postajao sve opušteniji. Sve te
teme zasigurno će pridonijeti njegovu odrastanju, pomislio je. K tome, njegov
otac ne bi dopustio da razgovor skrene u sramotne ili neprilične vode.
Boravak kod Moisejevih bio je toliko ugodan da Seyit nije ni primijetio
kako vrijeme brzo prolazi. Svako toliko netko od domaćina uputio bi mu
pokoju lijepu riječ ili bi mu ispričao smiješnu zgodu kako bi ga nasmijali.
Njihov dom nije odisao strogoćom zato što nisu imali djece; upravo suprotno,
prštao je od aktivnosti i smijeha.
Druge noći njihova boravka Seyit je doznao da će sutradan otići u školu.
»Hoću li tamo ostati, tata?« upitao je.
 »Ne, sine«, rekao je Mehmet. »Sutra ćemo samo dogovoriti formalnosti oko
upisnine te ćeš otići na liječnički pregled.«
»Ali ja sam savršeno zdrav.«
»Da, znam, ali vlasti ne znaju da je tako, stoga ćeš to morati dokazati
liječničkom potvrdom.«
Kapetan Moisejev, sjedeći u naslonjaču i po običaju s čašicom u ruci,
umiješa se u razgovor uz smijeh: »Što si zdraviji, to ćeš bolje služiti u vojsci.
Otuda i taj liječnički pregled na početku školovanja.«
»A što ako se poslije razbolim?«
»Onda ti slijedi otpust. Bez iznimke, šalju te kući onog trena kad vide da
počinješ trunuti.«
Olga se umiješala: »Ama, što to govoriš kadetu koji još nije ni odjenuo
odoru!? Uostalom, kapetane, vas nitko nije otpustio iz vojske, nego ste se sami
ponudili otići, i to za vlastito dobro.«
Kapetan se opet snuždio i sjetno rekao: »Zar postoji razlika između
dobrovoljnog odlaska i otpusta? Polovica rebara i jedan bubreg ostadoše mi
tamo u Port Arthuru.« Zatim prasne u smijeh kao da je upravo ispričao
zgodnu šalu. »Kako bilo da bilo, glava mi je još na ramenima, noge me nose,
ruke mi funkcioniraju. Olga je u pravu, sam Bog me čuva.«
Njegova mu žena priđe i stane ga tješiti. Utisne mu poljubac u obraz i
šapne: »I mene, Sergeju. I nada mnom Bog bdije jer mi te je vratio.«
Veseljem je nastojala otjerati tmurno raspoloženje. »Hajmo, dosta te teme...
Sad možete početi iznositi svijetle strane služenja caru.«
Okrenula se prema Seyitu pokušavajući otjerati bilo kakav strah iz njega.
»Ne slušaj ih, Seyte, svi su vojnici isti. Žele da svi misle kako je njihov poziv
najteži na svijetu. Vidio si kako se vole vraćati u prošlost. Stric Sergej sve ti
ovo govori samo da te iskuša, vjeruj mi.«
Međutim, Seyit je bio siguran da kapetan govori istinu, ali Olgin blagi
veseli glas odvratio mu je misli s onoga što ljudi osjećaju kad im tijela pogode
geleri i usmjerio razgovor na ljepotice kojima su vrvjeli Moskva i Sankt-
Peterburg. »Vikendima ćeš odsjedati kod nas«, rekla je Olga. »Ne moraš
odlaziti sve do Carskog sela, to mi moraš obećati. Tako nećeš cijelo vrijeme
morati putovati. Znaš da smo mi ovdje i da se radujemo tvom dolasku. Zar ne,
dragi?«
Seyit je pogledao oca ne znajući što bi odgovorio. Mehmet mu priskoči
upomoć. »Hvala ti, draga Olga. Tvoji smo dužnici. Dakako, ovdje će mu zaista
biti kao kod kuće. No s vremena na vrijeme može otići u daču u Carskom
selu. Pred njim su godine boravka u Sankt-Peterburgu, imat će vremena sve
obići.«
»Ma, jasno«, ubaci se Sergej. »Imat će on dovoljno vremena za sve.«
Na to su se svi nasmijali, ali Seyit nije shvatio šalu. Pomisao na sutrašnji
dan uzbudila ga je do te mjere da nije mogao misliti ni o čemu drugom.
»Hoću li doista vidjeti cara?« upitao je.
»Najprije ćemo ti dati sašiti uniformu. Zatim, kad me car pozove k sebi,
povest ću i tebe.«
Te noći Seyit nije mogao oka sklopiti. Kad je otac ušao u sobu kako bi ga
probudio s prvim zrakama sunca, imao je osjećaj kao da je tek legao, oči su ga
pekle i boljela ga je glava.
»Nisi mogao zaspati, je li?« upitao je otac.
Na jedvite se jade uspio izvući iz postelje. Pogledao je oca pospanim očima,
kimnuo pa opet klonuo na jastuk. Mogao je samo misliti na spavanje. Prenuo
ga je očev glas. »Kurte Seyite Eminofe! Moram li te podsjetiti da si od danas
službeno u vojsci?«
Seyit je poskočio tako brzo da je izgubio ravnotežu i udario nogom u
podnožje kreveta. Mehmet se nasmiješio, obgrlio mu ramena i nježno rekao:
»Vjere mi, samo se nadam da ćeš imati bolji osjećaj za ravnotežu kad se budeš
morao buditi u vojarnama. Hajde, spremi se, polazim za pola sata.«
Seyit se pokušao nabrzinu odjenuti. Pritom je krivo zakopčao gumbe na
košulji, ispustio češalj, pokušao uvući lijevu nogu u desnu čizmu. Bio je toliko
uzbuđen i nespretan da se preznojio. Potom je pohitao do stola u blagovaonici
gdje je zatekao ne samo oca nego i Moisejeve, dotjerane i spremne za izlazak.
Ispričao se zbog kašnjenja i sjeo. Olga unatoč tome što je prošle noći dokasna
pjevala i svirala klavir sve ih zabavljajući, pozdravi ga čila i vesela.
»Dobro jutro, mladi Eminofe. Danas se moraš najesti do sita, više no ikad.
Čeka te dug i naporan dan i moraš imati snage.«
 Potom dade Pavlovu znak neka ga posluži. Seyit bi najradije bio izišao, a da
ne mora ništa pojesti. Zbog neispavanosti i uzbuđenja osjećao je mučninu, i to
toliku da nije mogao ni pogledati sve one palačinke, kolače, žemlje s
grožđicama, kobasice i jaja posložene na tanjuru pred njime. Lice mu je
zacijelo odražavalo komešanje u želucu jer je Sergej rekao: »Olga, draga,
mislim da tvoj mladi prijatelj ne može previše pojesti kad ga čeka ovako
uzbudljiv dan. Možda ga ne bismo trebali previše nagovarati.«
Olgi nije promakao pogled zahvalnosti koji je Seyit uputio njezinu
suprugu.
»Ma, jasno, dragi, neka pojede koliko može.«
Olga je mislila da bi zbog tog dječaka možda mogla prestati čeznuti za
djetetom, stoga nije željela ugroziti njihove obostrane simpatije. Nastavila je:
»Ne moraš jesti ako nisi gladan, Seyte. Možda bi samo volio okusiti malo
voća?«
Na koncu Seyit popije šalicu čaja i pojede jabuku. Mehmet je zapanjeno
promatrao kako su njegovi prijatelji već prihvatili dječaka kao vlastitog sina
te se sad i prepiru nad njime. On je ovdje bio otac, a nitko ga nije pitao za
mišljenje.
Seyit je tek tada shvatio da ovo nije oproštajni doručak.
Kapetan im se odlučio pridružiti, a Olga je organizirala odlazak u
kupovinu. Svi su zajedno napustili kuću u udobnoj kočiji.
Prošli su pokraj carskog Zimskog dvorca i malo dalje skrenuli desno u
golem prolaz pod arkadama. Stražari su ih pustili čim su vidjeli Mehmetova
odličja i epolete. Na drugom kraju velikog dvorišta zaustavili su se pred
vratima okruženim mramornim stupovima i širokim stubama. Sergej i
Mehmet iskoče iz kočije, a Seyit taman krene učiniti isto, kad ga Olga
dohvati, privuče sebi i poljubi.
»Ne moraš se previše uzbuđivati. Samo budi miran, Seyte. Danas ti je
poseban dan i pokušaj uživati u svakom njegovom trenutku. Navečer želim
čuti svaki detalj.« Poljubila ga je u obraze i promatrala kako iskače iz kočije. I
Sergej i Olga imali su osjećaj da šalju vlastitog sina u školu. Olga je mahala
muškarcima dok se kočija udaljavala.
Sergej je gledao za njom s ljubavlju, a u očima mu se vidjelo kako mu već
nedostaje.
 »Ma, s kime li će se samo družiti u ovo doba dana, pitam se.«
Seyit, njegov otac i kapetan Moisejev prošli su pored druge straže i stigli do
veličanstvena ulaza u glavnu zgradu. Dječak je vidio da njegovi stariji
pratitelji dobro poznaju njezinu unutrašnjost. Lako su se kretali kroz labirinte
hodnika ne tražeći upute. Pozdravljali su druge muškarce u odorama koji su
im uzvraćali salutiranjem, a čin je, shvatio je Seyit, određivao tko će prvi
salutirati. Ova dva vojnika nisu mogla biti oni isti muškarci s kojima se
proteklih nekoliko dana smijao, pjevao i pio. Lupkanje potpetica na
mramornom podu odjekivalo je nepreglednom tihom zgradom. Ne
prozborivši ni riječ, uspeli su se stubištem prolazeći kroz jedan veliki hodnik
pa drugi i tako u beskonačnost sve dok se nisu zaustavili pred dvokrilnim
vratima. Mehmet je pokucao, otvorio vrata i ušao. Sergej, s onim svojim
krupnim rukama na Seyitovim ramenima, blago ga pogurne unutra. Za
stolom na drugom kraju velikog ureda među gomilom papira sjedio je
debeljuškast muškarac. Podignuo je glavu i pogledao pridošlice pa mu se lice
razvedri čim ih je prepoznao.
»Eminofe! Moisejeve! Molim vas, uđite.«
Ustao je i prišao im, a bio je otprilike Sergejeve visine ali deblji. Seyit se
osjećao kao Guliver u zemlji divova. Sav smeten, nije znao što bi rekao ili
učinio, gdje bi stao, čak ni što bi s rukama. Pokušao je doskočiti tako što je
oponašao svaki očev pokret svesrdno se nadajući da će ga otac diskretno
uputiti što mu je činiti.
»Zdravo, Valerij.«
Mehmet objema rukama stisne šaku krupnome muškarcu i snažno je
protrese. Bilo je očito da su bliski. Povukavši dječaka prema sebi, predstavi ga:
»Moj sin Seyit Eminof, tvoj novi učenik.«
»Seyite, major Valerij Paustovski, ravnatelj tvoje škole i moj dragi prijatelj.
Ali ne zaboravi da ćeš kad obučeš uniformu, biti tek jedan od studenata.
Ovdje se pogreške plaćaju i nema protekcije.« Seyit je širom otvorio oči
ostavši bez teksta. Sergej Moisejev se umiješao: »Siguran sam da Seyit neće
previše griješiti, je li tako?«
Mladić je kimnuo. Kako je mogao znati što ga ondje čeka?
 »Dobro nam došao«, rekao je major Valerij Paustovski. Bilo je očito kako
nastoji biti ljubazan s prijateljevim sinom, ali nije mu polazilo za rukom
smekšati svoj grubi zapovjedni ton koliko se trudio.
»Hvala vam, majore«, odvratio je Seyit.
»Sjednite, sjednite. Donijet ću obrasce pa ćemo razgovarati dok ih budemo
ispunjavali.« Dok je govorio, pritiskao je rukama ispupčenu trbušinu pa se s
naporom ugurao između stolca i stola. Zatim je pozvonio na zvonce i naslonio
se. Na vratima se pojavio pozornik, zalupio petama i zauzeo stav mirno. Bio je
vrlo mlad. Seyit ga je odmjerio pokušavši mu odrediti dob, ali nije mogao
procijeniti koliko bi mogao imati godina. Kad su u uniformama, ljudi često
izgledaju nekako drukčiji nego bez njih. Pitao se hoće li i sam jednog dana
biti visok i pristao kao taj vojnik.
»Jusupove, donesi mi pristupne obrasce.«
Seyit je napeto promatrao kako je mladi vojnik ponovo lupio petama,
okrenuo se polukružno na jednoj peti, potom drugu privukao i opet zalupio
njome pa napustio prostoriju. Vratio se već za minutu s obrascima i opet
izišao, i taj put precizno izvevši ritual. Major je provjerio jesu li obrasci pravi
pa kad se uvjerio u to, predao ih je Mehmetu, načinio malo mjesta na stolu i
pozvao ih neka sjednu.
»Dođi, Eminofe, privuci stolac, raskomoti se.«
Mehmet ga posluša i stane proučavati obrasce. Potom uzme nalivpero,
umoči ga u bočicu s tintom i započne upisivati podatke urednim rukopisom.
Dotle su druga dvojica muškaraca tiho razgovarala. Seyita je silno zanimalo
što mu otac ispisuje na bijelim listovima papira. Odande gdje je sjedio nije
mogao vidjeti, a bilo mu je odviše neugodno da se pridigne i zaviri. Napeto je
gledao očevu ruku pokušavajući odgonetnuti prema pokretima nalivpera, ali
uzalud.
»Evo, gotovo je. Valerij, molim te, provjeri je li sve točno upisano i
nedostaje li što.« Major je kimnuo prekinuvši žustri razgovor s Moisejevim pa
stao pregledavati obrasce. Zatim ih vrati Mehmetu neka ih potpiše.
»Sve je u redu, Mehmete. Kad ste već ovdje, bilo bi najbolje da obavite i
liječnički pregled.«
»Voljeli bismo sve završiti jer se sutra ili prekosutra moram javiti na
dužnost.«
 »Napisat ću poruku doktoru Karlovu i on će vas odmah primiti.«
»To bi bilo jako lijepo od tebe, Valerij. Hvala ti.«
Sergej Moisejev dobaci: »Toliko o tome da ovdje nema protekcije.«
Svi se nasmijaše. Major Valerij Paustovski uzme memorandum, napiše
pisamce i potom ga preda Mehmetu.
»Molim te, prenesi mu moje pozdrave. Nismo se vidjeli već neko vrijeme.«
S teškom se mukom izvukao iza stola i pridružio ostalima s druge strane,
prekrižio noge pa nastavio: »Taj rat s Japancima... ne dopušta nam ni da
dišemo.«
»Kakve su najnovije vijesti?« Sergej Moisejev prvi se put nakon nekoliko
mjeseci zainteresirao za rat.
»Nisu sjajne!« rekao je major Valerij Paustovski. »Nažalost, među našim
snagama vlada sasvim pogrešno mišljenje da smo na pobjedničkoj strani.«
Mehmet koji već dulje nije bio u svom stožeru bio je siguran da njegov
prijatelj zna više od njega. »Kako to misliš, Valerij?«
»Ne bih te htio obeshrabriti, Eminofe, no, među nama govoreći, ovom je
ratu navodno najviše kumovao zapovjednik carske straže Bezobrazov.«
»Ne razumijem, Valerij, kako je on mogao započeti rat?«
»Poveznica leži u činjenici da on i Plehve vjeruju, iz pukih nacionalističkih
pobuda, da zapadna obala rijeke Jalu pripada Rusima. Upravo su njih dvojica
zagovarala i započela rat kako bi time skrenuli pozornost Rusa s unutarnjih
problema. Poznato ti je, dakako, da je Plehve izgubio život u atentatu kad mu
je pod kočiju podmetnuta bomba. Isto se danas može dogoditi bilo kome tko
je u carevoj blizini jer takvi imaju više neprijatelja nego da su na prvoj crti
bojišnice. Plehveov najbliži prijatelj bio je Pobedonostsev.«
»Je li on još uvijek carev savjetnik?« upitao je Mehmet.
»Taj pak nema razloga za odlazak, tako barem car misli. Njegova najveća
želja je iskoristiti rat kako bi skrenuo pozornost naroda s ulica i utišao
disidente.«
»Juljevič je, doduše, bio protiv...«
»Da, on se održao do kolovoza, no onda je ostao bez Ministarstva financija.
Nitko se ne smije usprotiviti Pobedonostsevu«, kiselo je ubacio major.
 »Želiš reći da se koristi idejama Plehvea i Bezobrazova za vlastite ciljeve?«
»Upravo tako. Da me itko čuje što govorim, već bih sutra bio na putu za
Sibir gdje bih čistio snijeg.« Prijatelji mu prisegnuše da nikome neće reći ni
riječ što ovoga donekle umiri.
»Zapravo«, doda Moisejev, »ovaj je rat bio osuđen na propast od samog
početka, kad je potopljen Petropavlovsk. Bojim se da nas duša admirala
Makarova i njegovih šest stotina mornara nikad neće ostaviti na miru.«
»Bilo kako bilo, Kuropatkin je oprezniji. Kupuje vrijeme i napast će tek
onda kad osjeti da je nadmoćniji od Japanaca.«
Major Valerij Paustovski oklijevao je s odgovorom upitno pogledavši
prijatelje – nešto im je tajio. Mehmet je pogodio razlog kolebanja pa se
nasmiješio umirivši ga. »Hajde, reci nam, Valerij, hoće li nas poslati u ratnu
zonu? Toliko valjda znaš. Zasigurno si načuo nešto o mojoj jedinici.«
»Nisam siguran. Čuo sam samo glasine. Svakog tjedna jedna pukovnija
odlazi za Jaltu ili Vladivostok pa dalje na bojište. Bilo kako bilo, već ćeš danas
doznati što je s tvojom jedinicom.«
Seyita uznemiri pomisao da će mu otac otići u rat, ali Mehmet, hladan kao
led i ne skidajući osmijeh s lica, ustane i pruži prijatelju ruku.
»Hvala ti na informacijama, Valerij. Znam da mi nećeš reći, ali siguran sam
da znaš kad će doći red i na mene.«
Valerij i Sergej pogledaše se i zavjerenički nasmiješe jedan drugome.
»O, ne! Ne mogu vjerovati! Zar i ti znaš, Sergeju? Kako si sve ove dane
mogao biti sa mnom, jesti i piti i ne odati mi ni slovca?«
»Nije imalo smisla da ti pokvarim iznenađenje, Eminofe. Ionako bi danas
sve doznao.«
»Hvala vam, dobri moji prijatelji. Baš vam hvala!« šaljivo će Mehmet.
Rukovali su se s majorom, a onda on reče: »Svrati prije odlaska, Eminofe.«
Glas mu je bio neobično blag.
Seyit je koračao između oca i kapetana, a misli su mu odlutale na događaje
od toga jutra. Bio je potpuno smeten. Još jutros mu je jedini problem bio što
će osim rastanka s ocem prvi put u životu ostati sam i morati živjeti među
nepoznatim ljudima. Sve je to sad izblijedjelo u usporedbi s novostima i
činjenicom da mu otac odlazi u rat. Želio mu je uzeti ruku i osjetiti njegov
utješni topli stisak. No odmah promisli da takvo što ne priliči budućem
kadetu pa odustane.
Kočijom su se odvezli do vojne bolnice. Putem su gospoda nastavila
razgovarati o ratnim temama spominjući imena koja Seyit dotad nije čuo.
Iako se osjećao pomalo glupo, pokušao je upiti i zapamtiti što je više mogao.
Poslije ih je Sergej Moisejev odveo na ručak u otmjen restoran kamo je
zalazila elegantna i imućna klijentela. Već je dobrano prošlo podne, pa je to
zapravo više bio kasni ručak. S obzirom na sve što su još trebali obaviti toga
dana, uključujući posjet krojaču, idući bi im obrok mogao biti u ponoć. Nisu
pojeli ništa od doručka, pa su bili gladni kao vukovi. Uživali su u biranim
jelima – za aperitiv poslužena im je votka s ledom i limunom te kavijar na
tankom tijestu. Osjećaj hladnog kavijara i kreme na vrućim palačinkama s
rastopljenim maslacem bio je božanstven. Za glavno jelo naručili su piletinu
na kijevski uz koju su jeli kisele krastavce i pili bijelo krimsko vino. Za desert
su se počastili ledenim parfeom sa slatkim preljevom koji su pak zalili
turskom kavom i konjakom Napoleon. Ne bi li bolje probavili taj slasni no
teški ručak kao i onaj silni alkohol, odlučili su otići do krojača pješice. Jarko
sunce i blag povjetarac učinili su šetnju istinskim užitkom. Prelazeći jedan od
velebnih nevskih mostova, kapetan Moisejev pozdravio je mladi par, naizgled
vrlo zaljubljen, koji im je ruku pod ruku dolazio ususret. Žena je drugom
rukom držala djevojčicu od šest-sedam godina za ručicu. Imala je plavu
opravicu, a dugačka plava kosa bila joj je pričvršćena plavom vrpcom, iste
boje kao haljina, te joj padala preko ramena. Nakon uljudnog pozdrava
Mehmet i Sergej nastavili su svojim putem ne shvativši da je Seyit zaostao za
njima. Zastao je i okrenuo se gledajući djevojčicu. U jednom trenu pogledi im
se susretnu, a Seyita se to toliko dojmi da je poželio još jednom promotriti
njezino lice. Osjećaj koji ga je prožeo bio mu je potpuno nepoznat. Kao da
nije želio izgubiti tu djevojčicu koju nije ni poznavao. S divljenjem je gledao
njezinu kosu što joj je sezala do struka njišući se dok je hodala. Djevojčica u
plavom kao da je osjetila njegov pogled, okrene se i odmjeri ga pomalo
drskim izazovnim pogledom, a zatim nastavi razgovarati s majkom. Dječak se
prekori što je bio toliko smeten da joj se nije makar nasmiješio. Očev glas
vrati ga u stvarnost. »Seyite, ideš li?«
Potrčao je do oca. Cijelim putem, a i poslije kod krojača dok mu je ovaj
uzimao mjere, glavom mu se vrzmalo samo jedno – djevojčica u plavoj haljini.
Može li ovo biti ono što zovu ljubav? Hoće li je opet vidjeti? I od same mu se
pomisli bilo ubrza pa zaključi kako je to zacijelo ljubav. Doduše, oboje je bilo
mlado, ali i oni će jednog dana odrasti. Kako će se prepoznati? Zaokupljen
tim mislima, ostatak dana prošao mu je u tren oka. Kad su se smjestili u
kočiju, već je bio mrkli mrak. Najprije su svratili do velike kuće s ukrašenim
pročeljem u jednoj od otmjenih gradskih četvrti kamo su pokupili Olgu, a
zatim su se svi zajedno odvezli do doma Moisejevih. Olga, koja se zasigurno
cijeli dan družila i razgovarala s prijateljicama, nije se činila ni mrvicu
umornom. Onog trena kad se ukrcala u kočiju preuzela je glavnu riječ. Nije
joj bilo po volji kad je doznala sve vojne i političke novosti. Što se pak dječaka
ticalo, godine iskustva i snažna ženska intuicija rekle su joj da se dogodilo
nešto što mu je poremetilo unutarnji mir. Nije joj promaknulo kako nije
skinuo pogled s kotača kočije, kao da je sanjario o nečemu. Krajičkom oka mu
namigne i upita supruga: »Zar je to sve? Je li se dogodilo još što uzbudljivo ili
tajanstveno?« Moisejev joj se toplo nasmiješi i dade znak da više ne navaljuje.
»To je sve, draga Olga. Rekli smo ti sve što smo doznali.«
Nasmijali su se, ali Seyit ih nije uopće čuo, zadubljen u misli o djevojčici u
plavom koju više nikad neće vidjeti. Što je više mislio o njoj, više ju je želio
vidjeti.
Te je večeri bio nespokojniji nego ikad dotad u životu. Dan je bio dug i
naporan, doživio je i naučio štošta. Ovdje su ljudi živjeli, razgovarali,
zabavljali se i brinuli se drukčije nego u Jalti.
Doznao je da golemo Rusko Carstvo koje mu je otac pokazao na zemljovidu
gubi u ratu protiv Japanaca, da neki kuju zavjere protiv cara; na ulicama
narod koji jedva spaja kraj s krajem, prosvjeduje protiv neimaštine i gladi.
Slutio je da će mu predstojeće godine u Sankt-Peterburgu, koje je namjeravao
provesti u učenju i zabavi, donijeti i pregršt neugodnih iznenađenja. Te je
večeri progovorio tek pokoju riječ s Olgom, i to na jedvite jade. Brzo nakon
večere pošao je na počinak. Sanjao je o djevojčici u plavom; oboje je već bilo
odraslo, a Seyit joj je pružao cvijeće pod tužnom vrbom, baš kao i mladić na
škrinji koju mu je car darovao.
Idući dani Seyitu su prohujali kao u snu. Isprepletali su se uzbuđenje,
radost, strah i tuga. Tijekom tjedan dana boravka u Sankt-Peterburgu
primljen je u vojnu akademiju, krojač mu je sašio i isporučio kadetsku odoru,
očev mu je postolar napravio par sjajnih vojničkih čizama, a kao šlag na torti,
tako dotjeran i ulickan, primljen je na audijenciju kod cara. Seyita se car
neopisivo dojmio. Pod teškim odličjima, ukrasima, odorom i bradom Nikola
II. bio je jedan sasvim ljubazan, otmjen i drag čovjek, upravo suprotno od
nervozna i vječito srdita despota kakvim su ga opisivali. Glas mu je bio blag,
manire besprijekorne, držanje ljubazno i činilo se da mu nema ničeg mrskijeg
na svijetu nego na bilo koji način uvrijediti osobu s kojom razgovara. Taj ne
bi svojom voljom ni mrava zgazio, zaključio je Seyit, i to ne samo zato što je
car iskazao naročito zanimanje za njega. Naime, iako je još bio dječak, Seyit je
zamijetio kako bi se caru zacaklile oči kad je razgovarao s djecom, kako se
brižno odnosio prema cvijeću, zalijevajući ga i milujući mu lišće, te
naposljetku s kolikom je skromnošću razgovarao s Mehmetom obraćajući mu
se kao sebi ravnom, kao prijatelju. Nijedna od tih sitnica Seyitu nije
promaknula i on osjeti naklonost prema tom velikom čovjeku. U očima
apsolutnog vladara golemog Ruskog Carstva Seyit je vidio neizlječivu patnju i
težinu pa se sažalio nad njim zbog svih onih izmišljotina što su kolale među
narodom. Sve u svemu, njihov nezaboravni posjet dvoru cara Nikole II.
potrajao je pola sata. Kad su napustili palaču, uputili su se prema Trgu
Aleksandra Nevskog neobavezno čavrljajući, no još pod dojmom susreta s
carem.
»Je li uvijek onako nesretan?« upitao je Seyit.
»Ima on razloga za to.«
»Ali zar nema nijedan razlog da bude sretan?«
»Siguran sam da ima, ali mislim su ti drugi prevagnuli.«
»Ali Bog mu je dao toliko toga, zašto ne bi bio sretan?«
»U pravu si, Bog mu je doista dao određene povlastice. Netko se rodi sa
zlatnom žlicom u ustima; već ga po rođenju čekaju titule i bogatstvo. No to
nije jamstvo da će osoba biti u stanju upravljati imetkom niti dobro vladati.
Naročito ako su okolnosti takve da će im imetak prije donijeti nevolje nego
radost.«
»Mislite da se to dogodilo i caru?«
»Vrijeme će pokazati, ali siguran sam da često poželi da je običan
poljoprivrednik u Alušti.«
»Kako znate?«
»Povjerio mi se jednog dana kad je bio duboko potišten.«
 Seyit je u mislima pokušao predočiti velikog cara kako kao seljak obrezuje
vinovu lozu u njihovim vinogradima i nasmiješi se.
Kad su krenuli kočijom prema kući Moisejevih, razgovor im skrene na
malo vedrije teme.
Seyit je u ono malo vremena otkako je napustio Aluštu naučio više nego
tijekom svih godina provedenih tamo. Naučio je i da se u životu radost i tuga
izmjenjuju poput plime i oseke te da toga nitko nije lišen, pa ni on sam.
Naime, tek što bi se razveselio zbog nečega, dogodilo bi se nešto što bi ga
ražalostilo.
Tog sretnog dana s radošću je pakirao kovčege veseleći se sutrašnjem
početku škole. Otac je otišao do grada obaviti neki posao. Vratio se prilično
kasno i obavijestio ih kako je primio naredbu da se pridruži borbi na
japanskom bojištu. Već idućeg jutra morao se pridružiti svojoj jedinici i
ukrcati na vlak za Jaltu, stoga će napustiti kuću još prije zore. Vijesti su
potresle sve u kući, naročito Seyita. Jedva da je uspijevao suspregnuti suze.
Baš kad je planirao kako će mu otac prisustvovati ceremoniji primanja na
vojnu akademiju, Mehmet je morao otići u rat. A možda se više nikad ne
vrati. Dječaku je to bilo previše i on odjuri gore u svoju sobu strahujući da će
se slomiti pred drugima. Olga je pohitala za njim vidjeti može li ga kako
utješiti, no suprug je zaustavi.
»Pusti ga, Olga. Neka se pošteno isplače. Poslije ćemo ga pozvati.«
»Da«, složio se Mehmet. »Dobro će mu doći da se malo isplače. Toliko je
toga doživio u tako kratko vrijeme da će mu plač ublažiti napetost.«
»U pravu ste.« Olga je obrisala suze svilenom maramicom, sjela za klavir i
nježno pomilovala tipke. Tada počne svirati neku tugaljivu melodiju.
Mehmet nakon nekog vremena pođe na gornji kat. Zatekao je Seyita kako
sjedi na rubu kreveta u uniformi i čizmama. Crveni nos i podbuhlo lice
odavali su da je plakao. Mehmet je suosjećao sa sinom. Kako li je samo mlad i
bespomoćan bio! Sutra ujutro započet će novi život i bit će gotovo sasvim
prepušten sebi. Sjeo je do njega.
»Vojna odora ti pristaje kao salivena.«
Seyit nije ništa uzvratio, a Mehmet nije navaljivao strepeći da ne izazove
novu navalu suza. Polako i blago reče: »Dođi, svuci uniformu i lijepo je objesi.
Potom odjeni nešto udobnije. Idemo dolje na večeru, Olga nam je pripremila
nešto jako ukusno.«
»Nisam gladan«, rekao je Seyit jedva čujno pa zajecao.
»Čak i da nisi, red je da im se pridružimo za stolom. Večeras je posebna
večer jer sutra svi odlazimo. A znaš kakva je teta Olga. Sve je pripremila s
ljubavlju i povrijedit ćeš je ako se ne pojaviš. Hajde, nemoj je sad ražalostiti.«
»Vi... Kad odlazite?«
»Još imamo vremena za druženje. U normalnim okolnostima trebali bismo
svi poći ranije na počinak, ali večeras možemo zaboraviti na vrijeme. Nakon
večere možemo razgovarati nekoliko sati i onda se pozdraviti. Odlazim prije
svitanja, dok još svi budete spavali.«
»Ja neću spavati... Ja ću poći s vama.«
Mehmet je zagrlio sina, privukao ga sebi i utisnuo mu poljubac u tjeme.
»To nije moguće, sine.«
»Zašto?«
»Zašto? Kad bi svi vodili djecu i supruge u rat, ne bi pobijedili. Eto zašto.«
»Ali ja sam izvrstan jahač.«
»Naravno, ali potrebno je mnogo više od toga. Rat nije onakav kakav se
čini nekome sa strane. Većina se vojnika bori jer im je tako naređeno. Tek
nekolicina zna zašto su zapravo tamo i što bi trebali raditi.«
»Ali ja želim biti s vama.«
Mehmet je pridržao sinovljevu glavu pa gledajući ga u oči, rekao: »Gledaj,
sinko... Tvoje je mjesto ovdje. Pohađat ćeš školu. Jednog dana, ako se ukaže
potreba, branit ćeš svoju majku, braću i sestre. I još jedan savjet: nikad nemoj
raditi nešto u što ne vjeruješ samo zato da bi bio blizu onih koje voliš. Od
danas moraš sam donositi svoje odluke. Upamti moje riječi. Na putu si da
postaneš muškarac.«
»Mislio sam da sam postao muškarac kad su me obrezali.«
»Dakako, i to je bio jedan važan korak u tom smjeru. No ne postaje se
odraslim samo zbog jedne stvari koja ti se dogodi u životu. Svaki dan koji
proživiš, svaka patnja i bol čini te zrelijim. Zrelost dolazi u fazama i polako.
Nemoj se truditi ubrzati proces, jer neće ti uspjeti. Pokušavaj stjecati iskustvo
dan za danom iz svega što vidiš i iskusiš, iz svake lekcije koju naučiš. Nikad
ne odbacuj ono čemu su te podučili stariji, nego ureži to u sjećanje jer će ti
jednom možda zatrebati.«
Seyit je shvatio da su tada posljednji put otvoreno razgovarali prije
rastanka. Objesio se o očevu ruku. Stajali su tako zagrljeni jedno vrijeme.
Dječak je plakao, ali tada nečujno, ne želeći otvoreno pokazati tugu kao
kakvo dijete. Mehmet je sklopio suzne oči i zaronio lice u sinovljevu mekanu
kosu misleći o tome koliko će mu silno nedostajati. Srce ga je neizdrživo
boljelo.
Te noći nitko nije bogzna kako spavao. Sjedili su i razgovarali do sitnili
jutarnjih sati. Raspoloženje im se izmjenjivalo od veselog do turobnog.
Mehmetu nije pošlo za rukom otići prije zore, a da nikog ne probudi. Olga je
tražila da posluga bude budna i pri ruci te je zahtijevala da se i nju probudi.
Tako je, samo nekoliko sati nakon što je pospremljen od večere, stol već bio
postavljen za doručak. Kad je sišao, Mehmet je zatekao Olgu i Sergeja kako ga
čekaju za doručkom.
»Što radite ovdje u ovo doba, za Boga miloga?«
»Zar si zaista pomislio da bismo te pustili u rat bez propisnog oproštaja i
šalice čaja?«
»Hvala ti, Olga, ali čemu sav taj trud? Nisi spavala cijelu noć.«
Olga je progovorila najslađim glasom, no bilo je očito koliko je bila
zabrinuta zbog dragog prijatelja. Valjalo je još o nečemu raspraviti kako bi
Mehmet bio potpuno rasterećen, pa je načela temu o Seyitu.
»Ne brini se zbog Seyta. Ujutro ćemo ga odvesti u školu i pazit ćemo na
njega. Volimo ga kao da nam je sin i tako ćemo se i brinuti o njemu.«
»Tako je«, živo je dometnuo njezin suprug. »Ništa se ti ne brini. Dakako da
ne mogu zauzeti tvoje mjesto, ali dat ću sve od sebe. Također ćemo redovito
obavještavati Zajde o njegovom napretku i priskočiti im upomoć ako bude
potrebe za tim. Možeš biti miran, prijatelju.«
»Napisao sam joj dugačko pismo koje ću ostaviti ovdje, pa molim da ga
pošaljete. Ovaj novi razvoj stvari bit će joj prilično šokantan. Nije
pripremljena za takvo što. Da sam barem mogao još jednom otići do Alušte.«
 »Dobro jutro!« Kad su svi okrenuli glavu, ugledali su Seyita kako stoji na
vratima u uniformi. Od jučer kao da je naglo odrastao poprimivši muževnije
crte lica.
»Dođi, Seyte. Dođi, dragi, dobro ti jutro.« Olga ga je pozvala za stol veselim
pospanim glasom. Nije mogla vjerovati koliko se promijenio. Zar je moguće
da je ovo onaj isti dječak koji je prije samo nekoliko sati onako pobjegao u
svoju sobu? Ona je, jasno, na temelju svoje ženske intuicije slutila da će
njegove oči, sad pune ponosa i odlučne, obliti suze istog trena kad ostane sam.
Doručak je trajao kratko i svi su bili tužni. Potom su se uputili prema
vratima. Došlo je vrijeme za rastanak, no svi su utihnuli. Naposljetku
Mehmet prekine tišinu. Nakon poljubaca i zagrljaja s prijateljima okrenuo se
prema sinu koji je čekao spreman pored njegove prtljage. Raširio je ruke i
postali su jedno u čvrstom zagrljaju. Sergej je pokušao zanemariti čvor što mu
se stvorio u grlu, a Olga je brisala suze. Još su neko vrijeme ostali zagrljeni
uživajući u tim posljednjim zajedničkim trenucima, poželjevši da vrijeme
stane. Seyit je izgledao kao minijaturna očeva verzija. Mehmet je nevoljko
prekinuo zagrljaj odvojivši se i još jednom poljubivši sina u čelo pa su se
zagledali jedan drugom u oči shvativši da im ne preostaje ništa drugo nego si
reći zbogom.
»Pisat ću ti čim uzmognem. Čuvaj se i uči. Sjeti se našeg razgovora. Nek te
Bog čuva, Seyite!«
Seyitov glas bio je jedva čujan. »I vas, tatice.«
Više nije mogao govoriti. Otac nije ni očekivao da će više išta reći. Nije bilo
smisla nastaviti otezati taj tegobni trenutak. Izišli su, Eminof je skočio u
kočiju koja se potom udaljila u smjeru željezničkoga kolodvora. Svi su mu
mahali brišući suze.
Jutro je još bilo mračno, vlažno i hladno u Sankt-Peterburgu, mirisalo je na
jesen. Seyit je bio daleko od obitelji, oca, njegove ljubavi i zaštite. Odsad će
živjeti daleko od svih. Čak je i ljeto, koje ga je do jučer tješilo toplinom i
suncem, najednom prepustilo mjesto jeseni. Sve se tako iznenada promijenilo.
Preplavi ga osjećaj samoće šaljući mu trnce niz kralježnicu. Sjetio se očevih
riječi kad su napuštali Carsko selo. »Morao si početi učiti tako rano jer ćeš već
u dobi od dvanaest godina sam krenuti u školu. Moraš brzo odrasti. Ne možeš
si priuštiti previše pogrešaka.«
 Zar je moguće da je otac predvidio ovaj trenutak? Sasvim sigurno. Seyit je
samo znao da se nikad dotad nije osjećao tako usamljenim. Međutim, tada
nije mogao znati da će ga, poput kakve kletve, usamljenost i sjeta pratiti
tijekom cijelog života.
 Božić u Sankt-Peterburgu, 1904.

U
prosincu 1904., tjedan dana prije Božića, Sankt-Peterburgom je vladala
jedna od uobičajenih hladnih i snježnih zima. Potpuno zatrpan
snijegom, doimao se poput grada iz bajke. Blagdanska groznica bila je na
vrhuncu, što je naročito dolazilo do izražaja na glavnim gradskim avenijama,
u imućnim četvrtima kao i luksuznim trgovinama i restoranima. Trojke,
saonice i kočije probijale su se na sve strane kroz gust snijeg, a topot konjskih
kopita stapao se sa zvonjavom praporaca. Posvuda je treperilo bezbroj svjetala
koja su svjetlucala i sjajila pružajući gradu prelijepu auru. Ispred velikih
trgovina, usred trgova i na uličnim uglovima ulični svirači tiskali su se oko
vatre što je gorjela u limenim kantama ne bi li se makar malo ugrijali. Svirali
su sklopljenih očiju sanjajući o nekoliko kopjejki ili, bude li sreće, pokojem
rublju, a glazba njihovih harmonika, balalajki i violina šarmantno se uklapala
u božićni ugođaj.
Mladi kadet s omanjom torbom iskočio je iz kočije. Podignuo je ovratnik
kaputa da se zaštiti od hladnoće i polako se uputio prema sjeveru lunjajući i
gledajući izloge, upijajući blagdansko ozračje. Bio je opčinjen tom silnom
vrevom, bukom, svjetlima i bojama. Izišao je iz kočije ranije nego što je imao
namjeru želeći u svemu uživati barem malo dulje. Zastao je pred izlogom
jednog antikvarijata, potom trgovine s glazbenim instrumentima, oba okićena
božićnim drvcem i blistavim ukrasima. Bile su to skupe trgovine – toliko je
barem shvatio ugledavši lijepo odjevene mušterije, ali i po tome što su ih
trgovci usluživali s poštovanjem. Brkati portiri u živopisnim odorama puštali
su željene kupce unutra, a sprječavali uljeze. Odjednom ga preplavi osjećaj
stida jer samo bulji u izloge ne kaneći ništa kupiti pa nastavi svojim putem.
Nekoliko koraka dalje jedan je mladić svirao nekakvu žalobnu rusku melodiju
na balalajki dok je djevojčica, vjerojatno njegova sestra, pjevala tugaljivim
glasom. Kosa joj je bila djelomično skrivena pod maramom s cvjetnim
uzorkom, lice voštanobijelo od odsjaja vatre kraj koje su svirali. Od vatre su
joj iskrile oči, ali i zbog suza koje samo što nisu potekle. Seyit ju je neko
vrijeme promatrao napeto iščekujući kad će zaplakati. Ta je djevojčica
pjesmom probudila usamljenost u njemu, osjećaj što ga je već neko vrijeme
pokušavao potisnuti. Kad je otpjevala svoje, iz snatrenja ga prene pljesak
nekolicine okupljenih slušatelja. Neki od njih ubace joj sitniš u šešir koji je
držala u ispruženoj ruci. Pljesak i novac izazvali su kod djevojčice potpuni
preobražaj. Osmijeh joj je bio toliko topao da je čak pomalo razveselio i
Seyita. Izvukao je nekoliko novčića iz džepa i ubacio ih u šešir gledajući joj u
oči koje su se sad vedro smiješile, a onda se polako uputio prema kući
Moisejevih.
Tek im je drugi put otišao u posjet otkako se upisao na vojnu akademiju. Da
je želio, doduše, mogao je dobiti izlazak svakog vikenda. No svojevoljno je
odlučio da neće koristiti taj privilegij, nego je radije ostajao u školi ne bi li se
čim prije priviknuo na novo okruženje i učenje. Na očev zahtjev major
Paustovski organizirao mu je privatnu poduku, pa je vikendima dodatno učio
klasičnu rusku književnost, francuski i njemački. Znao je da se među
kadetima, kojima je ruski jezik bio materinski, mora dvostruko više truditi
kako bi bio bolji od drugih. Bio je to naporan ritam, ali nije se žalio. Dobro
mu je išlo. U sportu, naročito jahanju, bio je daleko ispred drugih. Život mu
se sastojao u učenju i polaganju ispita. Silno je čeznuo za domom, majkom,
ocem, braćom i sestrama. Što se više zaokupljao školskim aktivnostima, manje
je patio.
Čim bi uhvatio imalo slobodnog vremena, na površinu bi izbio njegov
strah od usamljenosti, pa bi se zakopao u knjige i čitao dok ga ne bi svladao
san. Moisejevi su željeli da ih češće posjećuje, no poštovali su njegovu odluku
da uspije na akademiji, pa nisu previše navaljivali.
Otkako je otišao, o Eminofu nitko nije čuo ni riječ. Umjesto da se čekaju
vijesti s ratišta, bilo je kudikamo praktičnije pisati pisma i slati ih po
vojnicima koji su odlazili na bojište gotovo svakog tjedna. Iako je vjerojatnost
da će pismo stići do primatelja bila gotovo nikakva, bilo je utješno napisati
pokoju lijepu riječ. Danju bi se Seyit prilično dobro držao, no neopisiva
čežnja za ocem proganjala ga je u snovima i tad nije mogao ama baš ništa. Taj
je osjećaj bio drukčiji od nostalgije za domom i obitelji tamo u Jalti. Majka,
sestre i braća bili su doma na sigurnom i, na kraju krajeva, svi zajedno. Nije
znao gdje mu je otac, u kakvim uvjetima živi i je li uopće živ. Sama pomisao
na to da mu se otac neće vratiti iz rata pretvarala mu je snove u noćne more.
Nedostajao mu je otac i njegova ljubav, prijateljstvo i savjeti. Nije želio češće
posjećivati očeve prijatelje strepeći da bi ti posjeti još više pobudili
usamljenost u njemu te da bi time neizbježno ražalostio domaćine. Zato je
odgađao posjete Moisejevima. No najzad je došlo ono vrijeme u godini kad
nitko ne bi trebao biti sam. Vojna akademija bit će zatvorena tijekom
blagdana i svi su kadeti bili pušteni doma. Njemu su ti blagdani bili jedno
sasvim novo iskustvo. Bio je musliman rođenjem, a na Krimu su slavili
Bajram, sveti dan njegove vjere. U školi pak, koje god vjere kadeti bili, valjalo
im se pridržavati ruskog pravoslavnog kalendara iako je svatko mogao
slobodno prakticirati svoju vjeru. Akademija, dom kadetima sa svih strana
golemog carstva, bila je uzavreli kotao kultura i religija. Sad je živio pretežito
među kršćanima, a očevi najbolji prijatelji pozvali su ga da provede Božić s
njima. K tome, nipošto nije želio razočarati strica Sergeja i tetu Olgu. Odlučio
je da će pokušati uživati u praznicima. Neće im pružiti razloga da požale što
su ga pozvali u svoj dom. I tako se nakon nekoliko mjeseci našao na njihovom
kućnom pragu otresajući snijeg s kaputa i čizama, čekajući da se otvore vrata.
Olga i Sergej bili su tako sretni što ga vide – kao da su ugledali vlastitog
sina. Dočekali su ga s ljubavlju. U predsoblju je bilo visoko božićno drvce,
salon je bio predivno okićen brojnim ukrasima, dok je ograda stuba bila
ukrašena crvenim satenskim vrpcama i cvijećem. Posluga je jurila amo-tamo
pripremajući se za veliku svečanost. Moisejevi su grlili Seyita kao da je kakav
dječarac pa ga poveli u glavni salon. Lica su im blistala od sreće.
»O, Seyte, ne mogu ti reći koliko smo sretni što si s nama«, rekla je Olga.
»U ovakvim trenucima ljudi ne bi smjeli biti sami. Obećavam ti da ćeš se
izvrsno zabaviti. Među gostima će biti i mladih.« Potom mu namigne i
dometne: »I nekih vrlo lijepih djevojaka. Sigurna sam da će ti bili zabavno.
Dođi, sjedni i pričaj nam o školi. Tko su ti prijatelji? Tko su ti nastavnici? Tvoj
stric Sergej redovito me izvještava o tebi, ali sve želim čuti iz prve ruke.«
Seyit se okrenuo i nasmiješio Sergeju Moisejevu. Gotovo da je zaboravio
onaj vragolasti pogled tog dobrog čovjeka. Dakle, stric Sergej zanima se za
njega. Zbog toga se osjeti zaštićenim i kao kod kuće. Bio je sretan što je u ovoj
kući voljen i dobrodošao, a i sam je zavolio te ljude kao da su mu obitelj.
Njegova početna rezerviranost istopila se dok im je pričao dogodovštine – od
dana kad ga je kapetan Moisejev ostavio pred vratima akademije pa sve do
danas, sve što se događalo, ljude koje je upoznao i sreo, događaje kojima je
svjedočio – ne propuštajući ni najmanju pojedinost. Olga je umjela dobro
slušati, usmjeravala je njegovu priču pametnim pitanjima pomažući mu da se
prisjeti ama baš svega. Razgovor se protegnuo i za večerom pa sve do duboko
u noć, a nije bilo teme koje se nisu dotaknuli. Seyit je shvatio da je u srcima
Moisejevih zauzeo važno mjesto baš kao i njegov otac. Oni su pak zaključili
da je vrlo zreo i odlučan za svoju dob.
Kasnije te večeri Sergej mu je prenio dobre vijesti rekavši da je Mehmet
poslao tri pisma preko zajedničkog prijatelja koji se netom vratio s bojišnice.
Jedno je pismo bilo upućeno Sergeju, jedno Zahidi, a jedno Seyitu. Dječak je
poskočio od radosti. Pismo je iščitao nekoliko puta zaredom držeći ga kao da
je ono utjelovljenje oca. Oči su mu blistale od sreće. Bilo je to kratko pisamce
u kojem ga je Eminof izvijestio kako često mijenjaju položaj, da je rat u
punom jeku i da ne zna kad će se vratiti. Nadalje, napisao je da ga zdravlje
dobro služi, da je s radošću primio sva Seyitova pisma, da se ponosi njegovim
postignućima i kako mu silno nedostaje. »Vjerujem u tebe, sine«, poručio mu
je naposljetku. Kao da će otkriti kakvu zagonetku, Seyit je netremice zurio u
očev rukopis čitajući ga iznova i iznova, pokušavajući odagnati čežnju koja ga
je preplavila. Te je noći nakon mnogo vremena najzad spokojno spavao.
Dva dana nakon toga dom Moisejevih vrvio je gostima. Te je večeri bio
božićni domjenak i nije bilo pripadnika visokog društva Sankt-Peterburga
koji se nije pojavio. Iako je u gradu bilo nekoliko sličnih zabava, zahvaljujući
Olgi one u njihovoj kući uvijek su bile najposjećenije i najbolje. Baš kao u
svemu čega bi se dotakla, Olga je i u organizaciji zabava uvijek iznova
dokazivala koliko je domišljata. Naime, osim plemstva također je pozvala
uspješne ljude iz svijeta umjetnosti, sporta, industrije, objedinjujući time
bogatstvo, ljepotu, položaj i talente, što se iz godine u godinu pokazalo kao
savršen mamac za privlačenje gostiju. Svakog bi Božića najavila zabavu za
iduću godinu, tako da je uvijek bila korak ispred drugih. Obilato koristeći
šarm, potrudila bi se osigurati dolazak onih uzvanika koji su joj bili naročito
važni. Tako bi, u trenutku kad bi drugi domaćini tek odaslali pozivnice,
Moisejevi već znali koliko će gostiju biti na njihovom domjenku.
Te večeri Sergej i Olga predstavili su Seyita brojnim uzvanicima. Nije im
mogao svima upamtiti imena ni titule, ali doznao je da većina njih poznaje
njegova oca. Čuvši Mehmetovo ime, jedna se iznimno privlačna crvenokosa
dama toliko oduševila i ustrčala oko njega da se Seyit, nenaviknut na takvu
pozornost, prepao i pokušao izgubiti među ljudima. Doslovce bježeći od
napadne dame, nabasao je na mladića otprilike svojih godina koji mu reče:
»Dobra večer. Ti si sigurno kapetanov gost, onaj kojeg zovu Kurt Seyit.«
Seyit je odmjerio dječaka koji ne samo da mu je znao ime nego i nadimak.
Nije se sjećao da ga je ikad prije vidio. Svijetlo-smeđa kosa bila mu je
podšišana kao Seyitova, po vojnički. Njegovo široko čelo ulijevalo je
povjerenje, ali duboko usađene, blizu postavljene plave oči baš i nisu. Seyit je
zaustio kao da će nešto reći, no dječak ga preduhitri.
»Ja sam Petro Borinski. Pohađamo istu školu.«
Seyit je bio zadivljen njegovom otvorenošću. »Drago mi je, Petro.« Ispružio
je ruku pa su se toplo rukovali.
»Kamo se žuriš?«
Seyit nije bio siguran želi li mu objašnjavati, no Petru očito ništa nije
moglo promaknuti.
»Meni ne možeš ništa sakriti«, namignuo je Petro i pokazao na crvenokosu
damu koja je sad plesala s mladićem znatno mlađim od sebe. »Zar si pokušao
umaknuti Svetlani Nikolajevič?«
Seyit je bio zapanjen. Ako je tom dječaku to bilo tako očito, što tek drugi
misle?
»Ovaj... Ja...«
»Hajde, nemaš se čega stidjeti. Stric Sergej želio je da se upoznamo, ali ta te
dama nije ispuštala iz ruku.«
»Zašto mi nisi pritekao upomoć?«
Petro uze Seyita za ruku, provjeri sluša li ih tko pa mu prišapne: »Dosta mi
je što me se već jednom dočepala.«
Nasmijali su se, a onda složno zaključivši da u dvorani nema zanimljivih
mladih djevojaka, premjeste se u nešto mirniji salon s velikim klavirom.
»Kako znaš da me zovu Kurt Seyit?« upitao je Seyit. »Stric Sergej me ne
zove tim imenom.«
»Major Paustovski mi je ujak. On mi je i govorio o tebi. Znam da su obojica
dobri prijatelji tvog oca. Upravo sam doputovao iz Moskve. Ujak me
premjestio u ovdašnju školu. Možda smo čak u istoj klasi.«
»Nadam se.«
 »Rekli su mi da si marljiv i poslušan učenik. Ja nisam.«
»Zar je to važno? Siguran sam da ćemo se dobro slagati.«
»Ujak veli da odlično jašeš.«
»Pa, nisam loš.«
»Nisi loš? Već imaš najbolje rezultate.«
»Još smo na početku. Netko će me sigurno dostići, čak i nadmašiti.«
»Bilo kako bilo, ako te itko nadmaši, to neću biti ja, vjeruj mi.« Opet se
nasmijaše. Svidjeli su se jedan drugome. Cijelu su noć proveli zajedno,
razgovarajući i naposljetku zaključivši da imaju štošta naučiti jedan od
drugoga. Seyit će pomoći Petru u jahanju i francuskom, a zauzvrat će dobivati
instrukcije iz izvanškolskih aktivnosti. Na koncu su obojica bila zadovoljna
pogodbom.
Nekoliko dana prije Nove godine 1905. Seyit je bio daleko od obitelji,
osjećao je nostalgiju, no bio je kudikamo bolje nego nekoliko dana ranije.
Najzad je primio vijesti od oca, bio je na svojoj prvoj božićnoj zabavi i stekao
novog prijatelja s kojim će moći mnogo toga podijeliti. U ranim jutarnjim
satima sjeo je i napisao ocu dugačko pismo. Kako je on sam od oca primio
pismo s tri mjeseca zakašnjenja, pretpostavio je da će ga i otac dobiti tek na
proljeće. Seyit je imao dojam da mu je pisanje pisama nešto poput razgovora,
kao da mu je otac s njim u sobi, sjedi i sluša ga. Bez obzira na to hoće li pismo
primiti za tri mjeseca ili možda nikad, sam čin pisanja voljenom ocu pružao
mu je osjećaj bliskosti. Zato je Seyit odlučio kako će mu odsada pisati svakog
tjedna.
Dok se novogodišnja noć slavila na brojnim živahnim zabavama u
domovima društvene elite kao što su Moisejevi, u siromašnim četvrtima
Sankt-Peterburga odvijale su se ponešto drukčije aktivnosti. Manja
prošlogodišnja komešanja bila su tek početak značajnih previranja. Ministar
Plehve, glavni zagovornik tog jezivog rata, koji je k tome objavljivao lažna
izvješća o pobjedama kako bi narodu skrenuo pozornost s ideja o prijeko
potrebnim reformama, izgubio je život kad je u srpnju 1904. pod njegovu
kočiju podmetnut eksploziv. Ni njegova smrt ni njegov nadaleko popularan
nasljednik knez Sviatopolk-Mirski nisu umirili nezadovoljan narod koji je sve
češće izlazio na ulice. Najzad u prosincu 1904. car Nikola II. objavio je
proglas, no umjesto da čvrsto obeća temeljna prava podanicima, kao i krajnji
rok provedbe, govorio je o nekim općenitim stvarima posijavši time sjeme
revolucije koja će buknuti trinaest godina nakon toga.
Tek što su božićni ukrasi uklonjeni s ulica Sankt-Peterburga, grad je
svjedočio prvom u nizu masovnih krvavih prosvjeda koji će se, nažalost,
nebrojeno puta ponoviti u narednim godinama. Nekoliko tisuća radnika na
čelu s ocem Georgijem Gaponom marširalo je do Zimskog dvorca noseći
križeve, ikone i pjevajući vjerske pjesme. Željeli su da ih car primi kako bi
licem u lice porazgovarali s njim. On nije bio tamo, a oni nisu željeli voditi
pregovore s njegovim posrednicima. Okružili su palaču poput željezne
ograde. Pjesme su se glasnije zaorile. U strahu da stvari ne izmaknu kontroli,
carska je straža otvorila paljbu na nenaoružanu svjetinu. Neki su u prvim
redovima pali pokošeni, ali to nije omelo tolik narod. Podignuvši ikone još
više u zrak i još glasnije zagrmjevši pjesmu, sukobili su se sa stražom. Kad su
shvatili da se ikone i pjesme ne mogu mjeriti s konjanicima naoružanim
mušketama, stali su se razilaziti razbježavši se na sve strane. Oni odostraga
bježali su u suprotnom smjeru; oni na bočnim stranama pokušali su umaknuti
kroz obližnje pokrajnje uličice. Za one pak koji su zapeli u prednjim i
srednjim redovima nije bilo nade da će preživjeti napade konjice. Pucnji,
vriska, njištanje konja – i mirni se prosvjed pretvorio u jezivo krvoproliće.
Nekoliko sati kasnije, kad se metež na ulicama smirio, trg je bio prepun
beživotnih tijela, leševa ustrijeljenih ili onih koji su skončali pod konjskim
kopitima. Rijeke krvi na bijelom snijegu u Sankt-Peterburgu stvorile su
crveno jezero zla.
Nakon tog strašnog masakra u kojem je život izgubilo više od tisuću ljudi
knez Mirski podnio je ostavku. Mržnja spram ministra unutarnjih poslova
Buligina, ali i blijedi nastup cara doveli su do ubojstva velikog vojvode
Sergeja na kojeg je atentat izvršio revolucionar Ivan Kaljajev.
Bijahu to nemirni dani u glavnome gradu. Pisma što ih je Seyit redovito
pisao ocu skupljala su prašinu u ladici.
Mehmet Eminof bio je jedan od stotina tisuća koji su se u ruskim
uniformama i pod ruskom zastavom borili protiv Japanaca tijekom najoštrije
zime u povijesti, tisućama kilometara od Sankt-Peterburga. Svakog mjeseca
trideset tisuća novaka odlazilo je vlakovima u Mukden. Pripremajući novu
ofenzivu, Kuropatkin je reorganizirao vojsku razdijelivši tristo tisuća vojnika
u tri odvojene armije i povjerivši ih generalima Linijeviču, Grippenbergu i
Kaulbarsu. Grippenbergova je armija bila sastavljena od sedam divizija.
Napali su Sandepu koji su branile dvije japanske divizije. Eminof je bio
zapovjednik jedne od jedinica koje su izvodile napade. Nakon dva dana
žestokih borbi na snijegu izvojevali su najveću pobjedu Rusije od početka
rata. Međutim, u jeku borbe Kuropatkin se preplašio te je u strahu od gnjevne
odmazde Japanaca naredio da se borbe obustave.
Rusi su u Mukdenu i na otoku Cušimi pretrpjeli strahovite gubitke, a rat se
razvukao sve do srpnja. Japanske trupe prešle su preko Koreje napredujući
prema Vladivostoku, a u međuvremenu je osvojen i otok Sahalin. Iako su se
službena izvješća u Sankt-Peterburgu hvalisala stabilnim napredovanjem
obećavajući konačnu pobjedu, sve su više kolale glasine o teškim gubicima,
neodgodivom povlačenju i neminovnom porazu. Sve je to stvorilo plodno do
za izbijanje revolucije, a već je tijekom mirovnih pregovora, koji su započeli u
kolovozu, svima bilo jasno da će pobijediti Japanci.
Vlakovi što su proteklih nekoliko godina prevozili trupe u kićenim
odorama, gorljive i gorde časnike koji su se šepirili po kolodvorima i lupali
petama sjajnih čizama, svi sigurni u pobjedu, sad su vraćali iscrpljene,
ranjene, malodušne, gladne vojnike praznih pogleda u nesigurnim očima.
Nije se znalo jesu li ono oči leševa ili živih ljudi.
Tijekom cijelog tog mučnog rata stanovnici Sankt-Peterburga nisu se
previše zamarali patnjama i ratnim stradavanjima. Njima su to bila tek
nekakva vladina djelovanja, odluke i glasine koje bi načuli tu i tamo. Uistinu
pogođeni bili su članovi obitelji kao i prijatelji vojnika i časnika na bojišnici.
Pokušavali su kako-tako održati visoki moral i vjerovati da će se njihovi
voljeni vratiti živi i zdravi. Sve dok nisu pristizale loše vijesti, bilo je u redu.
Seyit nije znao jesu li njegova pisma stizala do oca. Nedavno je primio
kratko pisamce koje je otac poslao prije odlaska u Bitku za Sandepu. Otkako
su se trupe počele vraćati, Seyit je svaki tjedan odlazio na željeznički
kolodvor s nadom da će ugledati oca. Kolodvor bi uglavnom bio krcat ljudima
koji su imali iste želje nadajući se da će vidjeti voljene koji se pak ne bi
pojavili. Zatim bi se u suzama okrenuli i vratili kućama. Katkad bi neka žena
pohitala prema nekome tko nalikuje njezinom suprugu, a kad bi shvatila da se
zabunila, samo bi se srušila tamo na peronu. Druge bi trčkarale oko
povratnika izvikujući imena svojih supruga. Seyit bi čekao dok svi ne bi
napustili kolodvor, a potom bi i sam otišao, polako i bezvoljno, obeshrabren.
Bio je već kolovoz. Mladi je Eminof, unatoč brizi zbog oca, školsku godinu
završio s najboljim ocjenama stekavši time pravo za nastavak školovanja.
Ocjene su mu bile toliko dobre da ga je major Paustovski pozvao u kabinet i
osobno mu čestitao. Mnogi su se tih dana dobrohotno odnosili prema Seyitu
suosjećajući s njime zbog oca, no on nije dopustio da ga to razmazi.
Najzad je čuo od jednog časnika da bi posljednji vlak s ratišta trebao stići
idućeg vikenda. Otac mora biti u tom vlaku, uvjeravao se, inače mu zalud sva
nada da je ostao živ. Nije želio ni razmišljati o toj mogućnosti. Otišao je na
kolodvor s osjećajem nade ali i očajan. I taj je put čekao na pristojnoj
udaljenosti očima pretražujući svaki vagon, nadajući se kako će mu iz jednog
od njih izići otac. Nažalost, strepnjom nije mogao umanjiti činjenicu da otac
nije bio ni u tom vlaku te da je još jednom ostao sam na peronu. Bila je noć i
baš kao i onog dana kad se rastao od oca podilazili su ga trnci kao da će ga
uhvatiti groznica. Ovo nije pošteno, pomislio je. Cijelu prošlu godinu držala
ga je jedino pomisao da će se otac vratiti i samo se zbog toga nije prepustio
patnji i osjećaju usamljenosti. Ali što će sad? Nije se vratio. Tim su se vlakom
vratili posljednji vojnici s bojišta – oni drugi više nisu među živima. Sve
njegove nade otišle su u vjetar. Dohvatio je malu torbu i čvrsto stegnuo ručku
kao da će je zdrobiti. Sa suzama u očima krenuo je prema izlazu. Nije više
želio ostati tamo, a nije se želio ni vratiti Moisejevima. Samo je želio pobjeći
što dalje od svih, nekamo se skriti i plakati kao dijete. Čak bi i odrastao
muškarac trebao imati pravo plakati zbog očeve smrti. Ušao je u posljednju
kočiju i slabim drhtavim glasom rekao: »Carsko selo.«
Želio je poći kući, u dom koji je dijelio s ocem. Želio je otići tamo, obići sve
sobe i plakati za ocem, za svim njihovim zajedničkim ali neispunjenim
snovima. Putem do kuće prisjećao se djetinjstva – kako bi ga otac poveo na
konju kad je bio djetešce, potom kad je prvi put jahao na poniju, njihovih
zagrljaja svaki put kad bi se otac vratio doma, obreda obrezivanja s Osmanom,
uzbuđenja koje su dijelili kad su otvorili carev dar, putovanja u Sankt-
Peterburg i dana koji su slijedili. Prenuo se iz razmišljanja kad se kočija
zaustavila pred kućom. Platio je kočijašu i izišao. Polako je prošao kroz kapiju
i najednom shvatio kako nije siguran želi li uopće ući. Unutra nema ničega
što bi mu moglo ublažiti bol. Prije nego što je došao do glavnog ulaza, vrata se
širom otvoriše i na pragu se pojave Karloviči sa svjetiljkama u rukama. Izišli
su provjeriti tko je to ušao kroz kapiju. Nakon što su dobro pogledali, Ganji se
oteo usklik sreće: »Za Boga miloga, pa to je mladi gospodar!« Smjesta
posegnuše za njegovim torbama. Tamari su se očito svidjele suprugove riječi
jer je ponovila nešto slično: »Za ime Božje, gdje ste bili? Što se dogodilo?
Nikad niste navraćali... Gospodar Eminof također nije ovdje... Što se događa?«
 Ganja je povuče za rukav ušutkavši je strogim no toplim pogledom i pridrži
vrata da Seyit može ući u kuću. Ulazeći, Seyit je znao da ne može previše
razgovarati. Ne obazirući se na upitne poglede posluge, prođe mimo njih i
krene stubama do svoje sobe.
»Ja sam ovdje«, rekao je. »Ali moj otac nije. Nije se.... Nije se vratio s
bojišta... Nije se... Nije se...«
Nije uspio dovršiti rečenicu, nego se samo našao na podu sobe. Jecaje mu
priguše zatvorena vrata. Tamara se stane moliti: »O, Bože, o milostiva Djevice
Marijo, smiluj se ovom dječaku, smiluj nam se...«
Ganja se ukipio iza zatvorenih vrata koja su se maločas zatvorila.
»Ali to nije moguće«, govorio je. »Vratit će se on sigurno, zacijelo je riječ o
nesporazumu...«
Ni sami više nisu mogli prozboriti ni riječ. Tamara suznih očiju pođe u
kuhinju pripraviti štogod za jelo. Nešto kasnije Ganja je pokucao na Seyitova
vrata noseći mu jelo na pladnju. Seyit mu odgovori kako nema teka ni volje
za razgovorom pa se Ganja vrati dolje s pladnjem u rukama. Cijele su noći
probdjeli u brizi da si mladić ne naudi od prevelike žalosti.
Seyit je plakao do iznemoglosti. Proklinjao je Boga što je bio tako nepošten.
Mislio je na majku, braću i sestre. Što će se sad dogoditi? Kako će reći majci?
Pomislio je na svoju sestricu Havvu koja se neće ni sjećati oca. Zaključio je
kako je Bog bio strahovito nepošten prema njemu i njegovoj obitelji.
Najednom se silno pokaje. Tko je on, dječak manji od čiode, da preispituje
odluke Svemogućeg? Da ga optužuje? Zamjera mu? Smjesta podigne ruke
prema nebu, pomoli se i pokaje pa zatraži oprost. Oči mu bijahu teške, pekle
su ga i bole kao da je u njima tisuće iglica.
Utonuo je u san jecajući. Bila je prošla ponoć i počela je kišica. Ganja se
uvjerio da mu mladi gospodar duboko spava pa je i sam prilegao na kauč u
predsoblju; stražario je. Malo zatim probudi ga rzanje konja na ulici i ljudski
glasovi. Ustao je i prišao vratima. Provirio je iza zavjesa ne bi li vidio što se
događa vani. Ugleda muškarca kako pozdravlja nekog u kočiji iz koje je
upravo sišao tamo pred kapijom. Kočija se potom udaljila, a muškarac se
okrenuo i uputio prema kući.
»Za ime Božje«, promumljao je Ganja. Da, prepoznao je muškarca. Nije se
mogao prevariti. Prepoznao bi ga bilo gdje, bilo kad. Pridošlica je bio nitko
drugi doli Mehmet Eminof. Pohitao je otvoriti vrata pa iskočio pred njega i
uhvatio ga za obje ruke. Mehmet je bio u žurbi.
»Zdravo, dobri moj Ganja, zdravo! Reci mi, je li Seyit ovdje?«
»Ovdje je, gospodaru. Ali neizmjerno je žalostan. Došao je sinoć, zatvorio
se u sobu, nije jeo, nije pio... Jako je loše.« Mehmet je pokušavao shvatiti što
mu Ganja govori dok je ovaj nastavio: »O, gospodaru.... Mislili smo da ste
mrtvi. Rekao nam je tako i mi smo mu povjerovali.«
Mehmet je skinuo kapu, predao je Ganji i pojurio gore. Oprezno i tiho
otvorio je vrata Seyitove sobe. Bilo je mračno kao u grobu. Uzeo je svjetiljku
iz hodnika, ušao u sobu i ugledao sina kako u odjeći spava na prekrivačima.
Nije mogao vjerovati vlastitim očima shvativši koliko mu je sin odrastao
otkako ga je vidio posljednji put. Spustio je svjetiljku na ormarić, potom
kleknuo pored kreveta i nastavio ga gledati. Na Seyitovom licu jasno se
vidjelo koliko je propatio. Više nije bio dijete, ali tako je izgledao nakon što je
očito plakao do iznemoglosti. Mehmet se jako dobro sjećao kakav bi bio kad
bi plakao, nekad iz prkosa, nekad obrane, nekad uvrijeđenosti, ali uvijek
ponosno. Njegov mali sin nije se nimalo promijenio. Da se nije plašio da će ga
probuditi, uzeo bi ga u naručje i čvrsto ga zagrlio. Nježno je dotaknuo
dječakov obraz. Seyit, premda u dubokom snu, reagirao je na topao dodir koji
mu je tako silno nedostajao i napola otvorio oči. Na tren je pomislio da sanja
ili halucinira. Ispružio je ruku i uzeo očevu. Potom je razrogačio oči i uz
vrisak poskočio pa mu se bacio u naručje.
»Tata! To ste vi. Niste mrtvi! Tatice, tu ste.«
»Ovdje sam, sine, pored tebe.« Neko su se vrijeme samo nijemo grlili tiho
plačući, lijući suze radosnice. Seyit je potom ispričao ocu kako je uzalud
čekao posljednji vlak s ratišta, potom se odvezao kočijom do Carskog sela.
Mehmet nije mogao vjerovati da je taj mladić pred njime onaj dječak kojeg je
doveo u Sankt-Peterburg držeći ga za ruku.
»Moj Bože, kako si odrastao«, rekao je milujući mu kosu. Seyit je osjetio
kako se led u njemu otapa i opet ga prožima osjećaj sigurnosti. Odjednom mu
pozornost privuku nova odličja na očevoj odori. Mehmet je shvatio kamo mu
je sin usmjerio pogled.
»Hvala Bogu što sam ove primio živ«, rekao je pa mu ispričao zašto su se
mimoišli. »Bliski prijatelj poginuo je tjedan dana prije mog povrataka. Bio je
ranjen i nije se uspio izvući. I on je zaslužio odlikovanja. Dobio sam zadak da
njegovo ordenje i osobne stvari odnesem njegovoj obitelji. Zato sam sišao s
vlaka jednu postaju prije. Kad sam obavio zadatak, otišao sam mjesnim
vlakom do grada, najprije do Sergeja, a potom ovamo jer te ondje nije bilo.
Uzalud si se brinuo, sine moj. Ovdje sam, živ i zdrav, i neizmjerno sam sretan
što smo opet zajedno.«
»I ja, oče. I ja sam sretan. Nisam mogao a da se ne brinem, naročito kad
niste stigli onim posljednjim vlakom.«
»Sine moj, u životu se nikad nemoj žuriti biti sretan ili tužan. Razumiješ li
me?«
 Carsko selo, 1906.

M
irovni sporazum s Japanom potpisan je u Portsmouthu u rujnu 1905.
To je donijelo Rusiji privid mira, premda ne zadugo. Rusija je
prepustila Japanu pola otoka Sahalin koji je anektiran 1875., zatim cijeli
poluotok Kvantung i Port Arthur, napustivši Manđuriju i odrekavši se
korejskog teritorija koji je automatski pripojen Japanu. Bilo je očito da je
Rusija izgubila rat. Čak i uz te nepovoljne uvjete koje su ratni huškači iz vrha
ruske politike nevoljko prihvatili, običnom narodu primirje je bilo
dobrodošao kraj jedne tužne epizode. Bili su spremni zaboraviti gubitke kod
Mukdena i Cušime u posljednjim tjednima rata, tisuće vojnika odvučenih na
obale Tihog oceana i tisuće mrtvih na dalekim azijskim bojištima, kao i
zapaljene ili potopljene brodove. Kako bi postigli unutarnji mir, ljudi su
očekivali objavu iz Zimskog dvorca, ali uzalud. Radnici su imenovali
delegaciju koja će iznijeti caru njihova stajališta. Posljednji takav odbor
osnovan je 26. listopada na čelu s Trockim. Dva dana kasnije konzervativni
članovi revolucionarne neovisne frakcije sindikata osnovali su Kadetsku
stranku, kojoj su cilj bili slobodni demokratski izbori za parlamentarnu vladu.
Svi ti događaji pokrenuli su niz uličnih prosvjeda, skupova i štrajkova. Car
Nikola 30. listopada izdao je manifest - proglas sličan ustavu ali bez izravnog
spominjanja te riječi – kojim je jamčio slobodu misli i govora, okupljanja i
temeljnih ljudskih prava. Nažalost, nije bilo vremena za primjenu tih
pozitivnih promjena. Policija je organizirala pogrome Zidova, a osvetnički
napadi carista nagnali su revolucionare na brža i odlučnija djelovanja.
Prvi premijer kombinirane vlade grof Sergej Witte, koji je prethodno
zadobio povjerenje masa manifestom pripremljenim u carevo ime, u narodu
je pobudio nadu, ali nije mu pošlo za rukom uspostaviti jedinstvo među
vladinim ministrima. Ono što je započelo kao korak prema osiguravanju
jednakih prava plemstvu i radničkoj klasi pretvorilo se u još veći međuklasni
razdor. Plemstvo se također organiziralo kako bi sačuvalo svoj položaj, titule i
moć. Revolucionari su se podijelili u golubice koje su surađivale s plemstvom
u vladi i sokolove koji su vjerovali kako će revolucijom postići apsolutnu
kontrolu i vlast. Seljaci su, s druge strane, također prosvjedovali tražeći
agrarne reforme. Uz Lenjinovu potporu Trocki je popularizirao svoja stajališta
radikalnim agresivnim govorima koji su stvorili još veći jaz između vladajuće
klase i novih socijalista. Sredinom listopada uhićeni su čelnici
revolucionarnih skupina, a za osvetu njihovi su naoružani simpatizeri u
Moskvi okupirali gradske ulice.
Točka s koje više nije bilo povratka bio je ustanak koji su krvavo ugušili
carski husari poslani iz Sankt-Peterburga. Nada za međusobnim
razumijevanjem, strpljenjem i vjerom u postizanje zajedničkog boljitka još se
jednom raspršila.

U zadnjem tjednu listopada 1906. Seyit i njegov prijatelj Petro odmarali su se

u kući u Carskom selu. Seyit je neprestano razmišljao o ocu. Od povratka iz
Rusko-japanskog rata Mehmet, usprkos čežnji za domom, nije bio u stanju
otići na Krim u posjet supruzi i djeci. Krajem rujna poslao je Zahidi debelu
omotnicu po Olgi koja je otišla u obližnju Livadiju u njihovu ljetnu
rezidenciju. Mlada žena, koja mjesecima nije čula vijesti o suprugu, samo što
nije pala u nesvijest ugledavši Olgu na kućnom pragu. Ali kad je pročitala
pismo i doznala da su joj i suprug i sin živi i zdravi, laknulo joj je. Tek su joj
tada suze radosnice navrle na oči.
Mladići su proteklih nekoliko sati raspravljali o ratu i ustancima
analizirajući vlastita stajališta, kao i ona koja su čuli od odraslih. Seyit se
brinuo zbog oca, svjestan da neće doznati ništa o događajima dok se Mehmet
ne vrati iz Moskve.
»Znaš«, rekao mu je Petro, »satima već pretresamo iste teme, a time ne
možemo bogzna što promijeniti. U redu, barem razgovaramo, a to rade i svi
drugi. Tko zna, možda i sami jednog dana postanemo borci na ulicama? Pitam
se što će se dogoditi dok ne završimo školovanje.«
»Tko zna, dotad će proći još mnogo vremena.«
Mladići, obeshrabreni i turobna raspoloženja, najednom utihnu i utonu
svaki u svoje misli. Tišinu je prekinuo Petro: »Znaš, ponekad pomislim da mi
je otac bio u pravu. On nikad nije želio da upišem vojnu akademiju.«
 »Što je želio da postaneš?«
»Odvjetnik, kao što je i sam.«
»Zašto ga nisi poslušao?«
»Odrastao sam na vojničkim pričama ujaka Jevgenija. Divio sam se njemu i
njegovoj odori.« Nasmije se pa nastavi: »Tada je bio vitak, a ne debeo kao
danas. Više sam se divio njemu negoli vlastitom ocu. Jasno, kad je došlo
vrijeme da odlučim o daljnjem školovanju, majka i ujak su me podržali, a ocu
nije preostalo drugo doli se namrštiti. Kao što rekoh, sad ga u potpunosti
razumijem.«
»Još se možeš predomisliti.«
»Jasno, ali time bih doveo ujaka Jevgenija u nezgodan položaj. Otac samo
čeka da mi kaže: >Jesam li ti rekao?< Bilo kako bilo, trebao bih završiti školu.«
»Ne želiš mi valjda reći da ćeš postati časnik samo da bi usrećio ujaka?«
»Valjda si u pravu. On nema sina, pa želi mene odgojiti kao da sam njegovo
dijete.«
»Imaš li brata?«
»Nemam, jedinac sam.«
»Upravo sam ti na to želio ukazati, Petro. Dok ti pokušavaš usrećiti ujaka,
tko će ti usrećiti oca?«
»U pravu si. Nikad nisam o tome tako razmišljao. Mislio sam da je dovoljno
što postojim.«
»Kakva skromnost!« rekao je Seyit na što obojica prasnu u smijeh. Sala im
je malo popravila raspoloženje. Kao da želi pokazati kako je prepun
briljantnih ideja, Petro je najednom poskočio sa stolca.
»Hajde, Kurte Seyite, dosta je razgovora. Pođimo na svježi zrak, malo se
zabavimo.«
»Već je pao mrak i hladno je. Ne možemo izići u Sankt-Peterburgu u ovo
doba. Smiri se.«
»Tko kaže da idemo u Sankt-Peterburg? Za mlade momke svuda ima
zabave, čak i u Carskom selu.«
 »Sasvim si poludio. Samo mi nemoj reći da ćemo upasti nekome na zabavu
nepozvani?«
Petro mu obješenjački namigne, prigne se i polako reče: »Sasvim slučajno
postoji kuća na čija vrata uvijek mogu pokucati i biti siguran da ću se zabaviti
onako kako očekujem. A sad ustaj, obuci se i idemo.«
Seyit raširi oči. Nagađao je o čemu njegov prijatelj govori. Petro mu je već
ispričao mnoštvo pričica o takvim kućama za zabavu, ali još se nikad nije
pridružio prijatelju u sličnim pustolovinama. Štoviše, nije imao pojma da i u
Carskom selu postoji takvo mjesto.
»Jesi li siguran, Petro? Kamo ćemo? Ovdje nitko ne živi u ovo doba
godine.«
»Ništa se ti ne brini. Nije to nikakva kuća na zlu glasu. Upravo suprotno,
posjetit ćemo jednu plemenitu damu.«
»Plemenitu damu?«
»Dobro si me čuo. Plemenitu, predivnu, usamljenu damu. Bit će sretna kad
nas vidi, vjeruj mi«, odvrati mu Petro s osmijehom.
»Petro, hvala ti na trudu i želji da me zabaviš, ali mislim da to nije u redu.«
»Ma, hajde, ne budi tako sramežljiv. Kad-tad ćeš raditi te stvari s nekim.
Bit će ti lakše počneš li u društvu svog dragog prijatelja.«
»Što ćemo reći Ganji i Tamari?
»Zar im moraš išta objašnjavati? Samo im reci da izlazimo.«
»A što ćeš ti tamo raditi?«
»Ne brini se ti za mene. U toj se kući uvijek nađe neka djevojka za mene.«
Ubrzo potom dvojica dotjeranih mladića napuste kuću. U strahu da ih se ne
otkrije nisu tražili Ganju da im pozove kočiju, nego su zajahali konje. Seyit je
izgarao od znatiželje štošta želeći upitati prijatelja, no nije se mogao odvažiti
na to. Želio je znati tko je ta plemenita dama u čiju kuću odlaze i zašto je
priređivala zabave te vrste. Nije imao pojma kako bi se trebao ponašati, pa se
na koncu odlučio prepustiti i vidjeti kamo će ga sve to odvesti. Kao što je
Petro rekao, sve je to dio odrastanja i jednom se mora dogoditi. To što će se
dogoditi baš ondje i u društvu njegovog najboljeg prijatelja zasigurno je sretna
okolnost. Nakon petnaestak minuta zaustavili su se pred visokom kapijom
imanja okruženog visokim zidovima. Petro je očigledno dobro poznavao
čovjeka koji im je dolazio ususret.
»Dobra večer, Niko.«
Muškarac je kimnuo, otvorio kapiju i napravio im mjesta da prođu. Seyit je
gledao prijatelja oponašajući njegove pokrete. Sjahali su s konja, predali uzde
Niki pa se stali uspinjati stubama. Kuća je bila slična Eminofovoj, možda malo
veća. Veliko staklo zaklanjalo je zimski vrt na bočnoj strani kuće. Petro je
mirno pokucao na vrata. Seyit je, s druge strane, bio toliko uzbuđen da je
načas poželio da se vrata ne otvore pa da se mogu vratiti kući. Ali, avaj, jedna
im djevojka otvori i uvede ih. Kuća je bila bogato i ukusno namještena. Bilo je
očito da se ondje živjelo tijekom cijele godine; nije to bila ljetna ladanjska
kuća. Iznutra je dopirala glazba, živ razgovor i smijeh. Seyit je želio misliti
kako je riječ o zabavi nalik na one kod Moisejevih i ta ga misao donekle
umiri. Nije zamijetio ništa što bi ga pokolebalo. Prošli su iza tankih zavjesa i
našli se u salonu koji je imao izlaz u zimski vrt. Dakle, Petro je znao da je
ondje zabava, a očito je poznavao i domaćine. Sve drugo zacijelo je izmislio
jer je želio zbijati šale sa Seyitom. Društvance okupljeno oko velikog kamina
bilo je savršeno normalno. Dama koja je sjedila među dvojicom gospode, očito
domaćica, ustane i priđe im zavodljivo njišući bokovima.
»Dragi moj Petro. Ta, kakvi vjetrovi tebe dovode na naše obale?« rekla je i
poljubila ga u oba obraza poput kakve rođakinje. Potom ga upita: »Reci mi,
tko je ovaj zgodni mladić?«
Njezin je naglasak odavao da je strankinja. Seyitu bi nelagodno od njezina
prodornog pogleda, ali i zbog načina na koji je govorila.
»Barunice, dopustite da vam predstavim svog prijatelja Seyita Eminofa
kojeg zovu Kurt Seyit.«
Na Seyitovo iznenađenje žena ga pozdravi jednako toplo kao Petra maločas
stavivši mu ruke na ramena i obrazima ovlaš dotaknuvši njegove.
Veličanstvene grudi iskakale su joj iz dekoltea, a toplina mekane kože
miješala se sa skupim francuskim parfemom zbog kojeg se Seyitu zavrtjelo.
Jedva da je mogao razabrati što mu prijatelj govori.
»... Barunica Maria von Oven Stasov.«
Seyit je isprva bio pomalo nespretan ne znajući kamo bi s rukama. Smela ga
je prisnost s kojom ga je dočekala. Baruničin parfem lebdio je posvuda oko
njega i ulazio mu u nosnice. Unatoč poznim godinama barunica je bila
iznimno privlačna dama. Divio se njezinoj zavodljivosti i vrlo izazovnom
dekolteu koji joj je otkrivao bujne grudi. Njezina samouvjerenost, dok je
sjedila prekoputa kamina između dvojice mladih muškaraca zadivljenih
njome, odavala je da toj dami godine nisu predstavljale ni najmanji problem.
S kristalnim čašama napunjenim votkom, trojica muškaraca u svojim
dvadesetima prekinu šaljiv razgovor, poskoče i pozdrave pridošlice pa se
srdačno rukuju s Petrom i Seyitom.
Seyit prihvati od barunice čašu do vrha punu votke i naiskap je isprazni u
ruskom stilu u znak zdravice domaćici. Votka mu je polako klizila niz grlo
grijući ga i opuštajući. Domaćica je bila vrlo ljubazna prema svim gostima, ali
Seyitu je posvetila naročitu pozornost. Teme razgovora bile su prilično
trivijalne, kao da ta kuća nije u Rusiji, nego u nekom sasvim drugom svijetu.
Piće za pićem i Seyit je ubrzo bio pripit. Razgovor se sad vrtio oko djevojaka,
žena, ljubavnih afera i drugih erotskih tema, što Seyita nije ni najmanje
smetalo, kao ni činjenica da je premlad i posve neiskusan. Bio je sasvim
opušten misleći kako mu je ovo jedno sjajno iskustvo. Nije bilo pritisaka,
nitko nije očekivao od njega da govori niti su mu postavljali budalasta pitanja,
a čaša mu je uvijek bila puna. Barunica koja je sjedila pored njega grijala ga je
tijelom više nego vatra u kaminu. Tu i tamo ubacila bi mu malo kavijara u
usta, ili kanapea s dimljenim lososom, te podizala čašu nazdravljajući mu.
Tada bi iskapili votku gledajući se u oči. Baš kad je Seyit pokušavao
odgonetnuti kako će se ta zabava razvijati, pristigla je omanja skupina dama
neprestano se hihoćući. Činilo se da prava zabava tek slijedi. Barunica je
ustala i pozdravila gošće. Seyitove oči susrele su pomalo začuđen ali vrlo
zadovoljan Petrov pogled. Nečujno ga je pitao: »Kako si? Je li ti dobro?«
Potvrdan odgovor došao je u obliku širokog osmijeha. Seyit je netom
shvatio da nije morao govoriti da bi uživao u večeri. Muškarci su ustali i
laganim rukoljubom pozdravili dame koje im je barunica redom predstavila.
Gošće, dakako, bijahu dočekane uz pretjerane komplimente. Seyit je također
stao u red za rukoljub što bi mu prije samo sat vremena bilo krajnje
nezamislivo. Dame, sve osim jedne, bile su otprilike baruničinih godina. Kad
su svi opet sjeli, svaka je imala svog para dok je Seyit bio pod budnim
baruničinim okom. Petro je sjeo pored mlađe žene koju je vjerojatno
poznavao otprije. Svi prisutni bili su redoviti gosti u toj kući, pa se Seyit pitao
što će se kasnije dogoditi.
 Barunica je bila pretjerano ljubazno prema njemu pazeći da ga ne dovede u
neugodnu situaciju. Ipak, dok je razgovarala s drugima, tu i tamo ovlaš bi ga
dotaknula ne susrećući mu pogled.
Izgovarala je izazovne stvari prigušenim glasom kao da odaje tajnu koju
drugi ne bi smjeli čuti, što je to brbljanje i dodire obojilo nekom vrlo
uzbudljivom notom. Kako je vrijeme prolazilo, svjetla su bila sve prigušenija,
a muškarci i žene sve su se više primicali jedni drugima. Mladi Seyit bio je
jedina osoba koja nije uzvraćala na udvaranje. Pogledavao je prijatelja dok je
ovaj očijukao s mlađom ženom na kauču u suprotnom kutu sobe. Slaba
svjetlost u salonu pojačavala je njegovu opijenost votkom. Srce mu je tako
snažno tuklo da je mislio kako će mu iskočiti iz grudi. Katkad bi se dok je bio
dijete probudio iz noćne more i samo nepomično ležao na krevetu. Sad se baš
tako ukočio. Shvatio je da parovi napuštaju salon mrmljajući nešto
nerazumljivo. Kamo će? Ta, neće mu Petro valjda to učiniti, ostaviti ga sama
ondje s barunicom? Pokušao se pridići, no dodir tople mekane ruke na
njegovoj ponuka ga da okrene glavu. Barunica je već bila na nogama čekajući
ga. Ustao je i stao joj sučelice. Kako je bio prilično razvijen za svoje godine,
bio je viši od nje. Uputila mu je pogled koji nikad dotad nije osjetio na sebi.
To ga je prestravilo. Barunica mu je pomilovala lice dlanom jedne ruke, a
drugom ga primila za nadlakticu i polako ga povela iz salona. Bez riječi uspeli
su se stubama na gornji kat.
Mladić znajući da sad ona ima glavnu riječ i sretan što je izbjegao tuđe
poglede, slijedio ju je poput poslušna dječarca. Soba u koju su ušli bila je
prelijepa, ukusno uređena, sa svilenim tapetama u nježnim nijansama
ružičaste i zelene, a prostran krevet bio je boje bjelokosti. Nad uzglavljem
visjele su slike nagih muškaraca i žena. Iako su prizori žena s dugačkom
kovrčavom kosom što vijori na vjetru bili pretjerani, baš kao i mišići onih
muškaraca, svejedno su bili prelijepi. Miris u sobi bio mu je poznat – bio je to
onaj isti teški zavodljivi parfem koji je cijelu večer lebdio oko njega. Parfem i
slike savršeno su odgovarali ugođaju sobe. Barunica, koja je bez riječi
promatrala njegovo divljenje, polako približi lice njegovom i reče: »Sviđa ti se
ovdje?«
Njezin topli dah ušao mu je kroz uho i prodro mu do mozga, mišića, same
srži, budeći u njemu osjećaje koje nikad dotad nije doživio. Zadrhtao je. Nije
joj bio u stanju odgovoriti na pitanje.
 Nije znao je li odgovor uopće nužan. Ona ga nastavi obasipati pitanjima ne
čekajući odgovore i pokušavajući ga namamiti.
»Je li ti hladno? Dođi ovamo, dragi. Ovdje će ti biti toplije. Dođi.«
Seyit je već bio potpuno opčinjen. Poput lutke na koncu slijedio je svaki
njezin pokret. Povukla ga je do ruba kreveta i natjerala ga da sjedne, potom
kleknula i pomogla mu izuti čizme. Mladić je postao napet shvativši da ga ta
žena kani razodjenuti. Trznuo se i pokušao ustati iz kreveta, no ona ga
naslutivši njegovu nedoumicu, zaustavi rukom. Potom ustane i razmakne
prekrivače na krevetu.
»Dođi, dragi Seyite. Pokrij se dok se malo ne ugriješ. Možeš se razodjenuti
ako želiš, neću te gledati.«
Premda je želio nastaviti s tom nepoznatom i ugodnom pustolovinom, pao
je u iskušenje da zaspi na tom udobnom madracu. U svakom slučaju, bio je
siguran da je ondje dobrodošao, barem te noći. Prisilio se odagnati stidljivost.
Što ako mu se idućeg dana naruga pred drugima? Bilo bi to kudikamo gore
nego se svući pred njom. Odjednom je donio odluku, ustao i počeo se svlačiti.
»Jesi li siguran da te ne smeta što sam ovdje?« upitala je barunica još uvijek
s pristojne udaljenosti. Nipošto ga nije željela prepasti. Čekat će, mislila je,
dok ne bude siguran da je želi. No sav onaj alkohol i njezina rasplamsala
žudnja lišili su je strpljenja, pa mu je stala prilaziti sporim zavodljivim
korakom. Ispružila je ruku prema njegovim mišićavim ali jedva maljavim
prsima, toplina njezinih dlanova odaslala mu je drhtaje cijelim tijelom.
Uplašio se da će ona čuti kako mu srce tuče. Opijenost votkom sad je
zamijenila druga nepoznata vrsta opijenosti, u glavi mu je odzvanjalo, a
želudac mu se grčio. Noge samo što ga nisu izdale dok su mu ruke mlitavo
visjele na bokovima.
Barunica je obilazila oko njega diveći se njegovu nagom mišićavom tijelu i
milujući ga toplim dlanom. Svaki njezin dodir palio je novu vatru u njemu.
Nije to više mogao podnijeti. Nije znao što bi muškarac trebao osjećati u
takvim trenucima. K tome, više nije ni mario tko je iza magličaste koprene
što mu je pala preko očiju. Znao je da ni ona ne mari za to. Njoj je ovo bila tek
jedna uobičajena noć u njezinom domu. Odjednom spozna da ne želi
dopustiti nijednoj ženi, ma tko ona bila, da ga muči dok ga uzbuđuje, a potom
ga gleda kako dašće nabrekle muškosti. Zato se naglo i bjesomučno okrene i
zgrabi je dok mu je mekano dodirivala torzo bujnim dojkama koje je u
međuvremenu razgolitila. Obavio ju je rukama i privukao sebi. Ništa ga više
nije moglo zaustaviti. Iako je ta žena u toj sobi dotad bila s brojnim
muškarcima prije njega, zapanjio ju je preobražaj tog plahog, zbunjenog,
neiskusnog dječaka. Strepeći od njegove grubosti, pokušavala ga je primiriti
lijepim riječima, ali uzalud. Seyit se osvećivao ženi koja je satima dominirala
njime. Jedva da je čuo njezin topli i zavodljivi poziv da vode ljubav. Odsad će
biti po njegovom. Odnio ju je do kreveta ne obazirući se na preneraženi izraz
njezina lica koje joj je djelomično bilo skriveno pod razbarušenom kosom i
napadnom šminkom. Još nikad nije doživjela ništa slično. Sve dotad ona je
određivala koliki joj užitak svaki njezin ljubavnik ima pružiti i točno bi toliko
i dobivala. Sad je pred njom bio taj svojeglavi uporni momčić čija je muškost
tek trebala procvjetati. Trebala ga je samo povesti prema vlažnim usminama
svog spolovila i priroda bi se pobrinula za svoje. Silovito je prodirao u nju.
Okrenula je glavu prema bludnim figurama na noćnom ormariću i pustila
tijelo da se poda njegovim žestokim prodorima.
Kad se izvukao iz kreveta, Seyit je znao da više nije onaj plahi dječak koji je
bio kad je legao u taj krevet. Preplavilo ga je golemo olakšanje, kao da je
položio težak ispit. Kad je počeo odijevati odjeću koju je prije svega sat
vremena onako bojažljivo svukao, shvatio je koliko je nago ljudsko tijelo
zapravo prirodno i lijepo. Sa zadovoljnim osmijehom na usnama okrenuo se
prema ženi na krevetu koja ga je upitno gledala. »Hoćeš li mi opet doći?«
upitala je barunica jedva čujnim glasom.
»Ne znam«, rekao je Seyit i čestitao sebi na odgovoru. Zaključio je kako bi
jedan zreo muškarac upravo to odgovorio. Završio je s odijevanjem i otišao iz
sobe. Petro ga je čekao dolje.
»Pa, gdje si dosad, za Boga miloga? Zar si odlučio prenoćiti ovdje?« Zatim
mu je promotrio lice pa upitao: »Jesi li dobro? Reci, kako je prošlo? Divna je,
zar ne?«
»Zašto nju ne upitaš?« upitao je Seyit zatvarajući kućna vrata.
»Ma, gle ti ovog momka, Kurta Seyita! Kakvo utjelovljenje skromnosti.«
»Ne, zbilja, Petro. Tko je ta žena koju zoveš barunicom?«
Petro prasne u smijeh. »Toliko si vremena proveo s njom, a nisi našao za
shodno da je sam priupitaš? Zar ti nije ništa rekla? Jeste li uopće razgovarali?«
»Zar si me doveo ovamo da bih razgovarao?« duhovito je odvratio Seyit.
 Skočili su na konje obojica se osjećajući lagano i slobodno poput ptica. No,
ruku na srce, bili su dozlaboga iscrpljeni. Votka koju su popili, parfemi koje
su udisali, miris vatre iz kamina, duhanski dim, žene – sve im je to sad
preplavilo dušu i tijelo. Kaskajući cestom zametenom snijegom, udisali su
hladan zrak koji im je čistio pluća. Nisu ni osjetili studen. Bili su umorni ali
sjajno raspoloženi.
»Nego, reci ti meni«, započeo je Petro, »zar ti barunica nije ispričala svoju
priču?«
»Vjere mi, nije. Zar je tako zanimljiva?«
»Možda i nije, ali ona je ispriča svakome koga tek upozna. Njemica je.
Titulu je dobila preko prvog supruga također Nijemca, koji je poginuo na
putu za Sankt-Peterburg. Neki čak vjeruju da je ona imala svoje prste u tome.
Potom se zaljubila se u ovu zemlju i ostala ovdje, a kasnije se preudala za
imućna ruskog trgovca. Možeš li uopće zamisliti kako je izgledala prije
dvadesetak godina? Zacijelo je bila rasna ljepotica. Njezina je ljepota bila
raskošna. Dakako, nakon druge udaje, tad kao gospođa Stasova, odmah je
zauzela mjesto u visokom moskovskom društvu. Po svoj prilici nagovorila je
supruga da joj dopusti zadržati titulu. Nitko je, naime, ne poznaje kao
gospođu Stasovu. Svi joj se obraćaju kao barunici.«
»Je li to smetalo tog drugog supruga?«
»Ne bih rekao. Moja majka kaže da mu nije ostalo bogzna koliko vremena
za jadikovke. Ubogi stvor, i on je preminuo nakon nekoliko godina.«
»Počet ću vjerovati da je barunica kobna za svoje supruge?«
»I ne bi bio jedini. Gotovo cijela društvena krema Sankt-Peterburga tako
misli.«
»Znaju li ljudi kakav život vodi?«
»Naravno.«
»Kako se mogu družiti s njom znajući da...«
»Ta, upravo se zato druže se njom. Ali i zbog njezine titule.«
»Molim?«
»Barunica im dođe kao svojevrsna dobročiniteljica kad su u pitanju mladi,
tek stasali muškarci. Zahvaljujući njoj, njihovi su roditelji opušteni. U ovom
kraju nitko se ne brine za sinove koji jednom ipak moraju odrasti. Svi oni
znaju da će im se barunica dobro pobrinuti za sinove kao i da će kod nje
dobiti najbolju moguću poduku.«
»Ne mogu vjerovati u to što čujem«, rekao je Seyit i prasnuo u smijeh dok
su galopom jurili prema njegovoj kući.

Tjedan dana nakon zabave kod barunice, na kojoj je Seyit od dječaka postao
muškarac, Mehmet Eminof vratio se u Sankt-Peterburg. Imali su mnogo toga
nadoknaditi. Doznavši za očeve planove da usred zime ode u Jaltu i Aluštu,
Seyit je očekivao da će mu se pridružiti. No bilo je nemoguće dobiti
dopuštenje akademije. Stoga je Mehmet Eminof sam otišao u kratak posjet
obitelji koja mu je tako silno nedostajala. Seyit je cijelu zimu i dalje marljivo
učio, no usput je otkrio još nekoliko adresa na kojima je mogao pronaći
zabavu nalik onoj kod barunice. Međutim, njegovi snovi sad su bili obojeni
čežnjom za domom i posjetom koji se trebao dogoditi tek tijekom ljetnih
praznika, kad će se nakon pune dvije godine vratiti doma. Razmišljajući o
majci, braći i sestrama, osjetio bi tugu koja će prestati tek onda kad ih zagrli.
 Na putu za Aluštu, 1916.

V vjetrova ruskih stepa, pa su južni obronci s pogledom na Crno more

isoki vrhovi krimskoga gorja sprječavali su prodore hladnih sjevernih

uživali u bojama i mirisima mediteranskog proljeća.

Četvorica jahača u punom su galopu izbili na polje kukuruza, krenuli jedan
za drugim niz obronke prekrivene vinogradima pa se zaustavili. Široke
terasaste ledine spuštale su se sve do mora, kao i brda nad vinogradima,
bogato pošumljena hrastovima, grabom, javorom te čempresima, oleandrima,
bademima, mirtom i tropskim palmama.
Muškarci su bili u odorama. Sudeći prema njihovom držanju, put ih nije
nimalo izmorio. Jedan je od njih krenuo prema vrhu proplanka. Lijevom je
rukom povukao uzde i zaustavio konja, a desnom skinuo kapu i zamahnuo
njome po zraku.
»Ono je Crno more!« povikao je.
Sklopio je oči i udahnuo slani povjetarac što je dopirao s obale. Smeđe
kovrče plesale su mu na vjetru prelijevajući se u zlatnim nijansama na suncu.
Plave oči bile su mu gotovo iste boje kao more u koje je gledao. Lice mu je
bilo mršavo, tanak nos isticao mu je visoke jagodične kosti, zbog pune donje
usne lice mu se uvijek doimalo ljubaznim, čak i kad bi bio ozbiljan. Brkovi,
poput kose, bili su mu pomno poštucani otkrivajući mu gornju usnu, a
mršavo ovalno lice lijepo je isticao dubok procjep na bradi.
»Ovo je raj na zemlji, Kurte Seyte«, rekao je plavokosi časnik kad mu se
primakao opčinjen prizorom. Za njim dođoše i druga dvojica. Drugi plavokosi
muškarac, ponešto krupniji od prvog, dometne: »Da sam na tvom mjestu,
umjesto da životarim u Sankt-Peterburgu, vratio bih se u svoj zavičaj i uživao
u ovoj ljepoti.«
Seyit bez riječi prihvati komplimente.
»Eh, Miša, Miša, više ne postoji Sankt-Peterburg, sad se naš grad zove
Petrograd«, dobaci vitkiji časnik.
 »Znaš, Vladimire, ne mogu se nikako naviknuti na tu stvar s Petrogradom.
Što nije valjalo sa Sankt-Peterburgom?«
»Ništa, osim što je to bilo njemačko ime.«
»Pa što onda? Toliko je godina bilo u upotrebi i nikoga nije smetalo.«
»Ali sad ratujemo s Njemačkom, dragi Miša. Ne moram te valjda
podsjećati.«
Mihail, za prijatelje Miša, nije odustajao. »Ne, dragi moj Vladimire. Ne
moraš me podsjećati. Naročito nakon ovih posljednjih nekoliko dana otkad
smo otišli s karpatskog fronta. Nipošto mi se ne razgovara o ratu. Samo mi
nije jasno zašto se ime, koje smo tako dugo koristili, mora promijeniti. Zar
samo zato što s ratujemo s Nijemcima?«
Seyit, koji je dotad šutke slušao prepirku, umiješa se: »Možda se plaše da će
im biti privlačniji ostave li mu njemačko ime. Što mislite?«
Svi su se nasmijali i prepirka je završila. Seyit više nije bio zamišljen.
Nestrpljivo je okrenuo konja i doviknuo prijatelju koji je stajao između Miše i
Vladimira: »Celile, dođi, pokažimo svojim prijateljima kako mi ovdje
dočekujemo goste.«
Celil mu namigne i nasmiješi se u znak pristanka. Njegove crne oči
uokvirene dugim gustim trepavicama bile su pomalo iskošene, pa bi kad bi se
nasmijao, gotovo nestale. Za razliku od dvojice plavokosih muškaraca kosa
mu je bila crna kao ugljen. Dvojica mladića svečano salutiraju pa naprave
krug konjima jedan oko drugoga. Seyit je izvadio maramicu iz džepa,
podignuo je i pojurio te začas nestao iza drveća. Celil je pojurio za njim.
Druga dvojica također prihvate igru i potjeraju konje. Kad su se pojavili iz
šumarka, Seyit pusti neka maramica padne na tlo. Celil ne usporavajući konja,
nagne se desno, nogama se držeći za konja, pa ispruži ruku i dohvati je. Začas
se opet uspravi u sedlu, podbode konja mamuzama pokušavajući dostići
Seyita te ga ubrzo i pretekne. Pošto je malo odmaknuo, i sam pusti maramicu
na tlo. Tad je Seyit pojurio naprijed, s desnom nogom u stremenu, lijevom na
konju, tijela jako nagnuta desno, i za nekoliko sekundi već se opet našao u
sedlu s maramicom u ruci pa nestao u šumarku. Bila je to sjajna utrka, pa su
ih drugi rado slijedili silno se zabavljajući i aktivno sudjelujući u tom teškom i
uzbudljivom nadmetanju, ispuštajući pokliče oduševljenja i radosti.
 Četiri su jahača potom odgalopirala dolinom uz more jašući brzo poput
vjetra kroz polja i šumarke. Usporili su tek kad su stigli do Ulice Sadovi,
glavne ulice u Alušti. Kuće u toj širokoj ulici bijahu skrivene zelenilom i
golemim stablima. Seyit uđe u dvorište jednog od najvećih imanja. Prohladan
povjetarac što je svijao grane drveća bio im je dobrodošlo osvježenje nakon
cjelodnevnog jahanja na jarkom proljetnom suncu.
Miša je nekoliko puta duboko udahnuo punim plućima udišući svježe
proljetne mirise. »Ponavljam ti, Seyte, ovo je pravi raj.«
»Ovdje si dobrodošao kad god ti srce poželi. Čak i ako mene nema, moji će
te rado ugostiti.«
»Upamtit ću to.«
»Nego, recite mi, zašto Petro nije s nama?« umiješao se Vladimir.
»Ne znam«, odvratio je Seyit. »Rekao je da mora u Moskvu zbog nekog
posla.«
»U posljednje vrijeme prečesto odlazi tamo. Što li mu se sad mota po
glavi?« Celilove kose oči prožimala je slutnja.
»Da, u posljednje vrijeme nešto mi je sumnjiv. Nije više onako blizak s
nama.«
Vladimir se složio s Mišom. »Da, čudan je. I ja imam isti osjećaj. Uvijek smo
bili nerazdvojni, naročito je bio blizak s tobom, Seyte. Sad se sasvim udaljio.«
Seyit je osjetio poriv da obrani prijatelja.
»Nemojte mu toliko zamjerati. Ako mene pitate, žao mu je što je napustio
vojsku. Nije nimalo sretan s očevim poslom. Vjerojatno ga druženje s nama
previše podsjeća na sve ono što propušta. Novi mu život ne dopušta da bude s
nama onako često kao prije.«
Ali ostali nisu bili sasvim zadovoljni tim objašnjenjem.
»Svejedno, vidim mu neprijateljstvo u pogledu. Ima nešto mutno u tom
Petru.«
Seyit nije želio dalje navaljivati. I sam je, uostalom, zamijetio promjenu u
Petru. Čak je čuo da odlazi na one čuvene sastanke na dokovima. Ipak, to im
nije želio otkriti i tako još više nahuškati prijatelje.
 Na kraju puta omeđenog drvećem bilo je veliko dvorište, a usred njega
cvjetnjak s ružama ukrašen malim oblucima. Golemi mramorni lonci s
kaktusima propupalih crvenih cvjetova krasili su mramorne stube. Bršljan i
druge biljke penjačice dopirale su sve do drugog kata kuće. Visoka vrata na
ulazu bila su ukrašena vitrajem od kristala s pravilnim uzorkom. U smiraj tog
proljetnog dana kuća i vrt odisali su toplom aurom dobrodošlice, a stabla
obližnjeg šumarka, veća od same građevine, stvarala su debelu zelenu
hladovinu.
Mladići su taman silazili s konja, kad se začuo glas kahye Cemala.
»Ma, tko nam je to stigao? Dragi moj gospodaru, tako ste nam nedostajali!«
Seyit je krenuo prema Cemalu koji je pohrlio raskriljenih ruku i lica
obasjana onim svojim obješenjačkim osmijehom. Zagrlili su se, a potom je
Cemal zagrlio i Celila te srdačno pozdravio dvojicu mladića koji su prvi put u
posjetu kući. Ostario je otkako ga je Seyit posljednji put vidio, no i dalje je bio
u dobroj kondiciji. Dva dječaka dotrče iz smjera konjušnica i preuzmu uzde.
»Požurite se, konje valja timariti, nahraniti i napojiti. Brže, brže!«
zapovjedio je Cemal.
Seyit ga obgrli oko ramena i zajedno krenu prema kući dok su ih druga
dvojica slijedila.
»Reci mi, Cemale, kako su svi? Je li sve u redu?«
Cemal nije mogao biti sretniji, kao da je dočekao vlastitog sina. Mladi
gospodar rodio se, takoreći, u njegovim rukama. Bili su toliki prisni da mu se
Cemal obraćao imenom.
»Sve je u najboljem redu, Kurte Seyite, svi su dobra zdravlja. Otac ti je
malko ostario, ali tko nije? Čak si i ti zašao u lijepe godine.«
Stigli su do kuće smijući se i čavrljajući te shvatili da ih je preduhitrila
vijest o njihovu dolasku – svi ukućani dočekali su ih na vratima. Otac, majka,
braća, sestre, Hanifin suprug, Osmanova žena Mümine, svi su bili tamo s
ljubavlju grleći Seyita. Bilo je to vrlo dirljivo. Po tome kako su izgrlili i
izljubili Celila bilo je očito da je i sam bio čest i rado viđen gost u domu
Eminofovih. Pošto su se upoznali s drugom dvojicom Seyitovih prijatelja, svi
se zajedno upute na trijem s kojeg se silazilo u stražnji vrt.
Zahide nije mogla skinuti pogled sa sina kojeg tako dugo nije vidjela. Silno
joj je nedostajao. Iako joj je bila četrdeset i jedna, na njoj se to nije vidjelo.
Osim nekoliko dobro skrivenih sjedina nije bilo drugog znaka koliko joj je
ustvari godina. Još je bila vitka i elegantna, doimajući se poput sestre
najstarijoj kćeri Hanife koja je u punoj ljepoti sa svojih dvadeset i šest godina
sjedila iza supruga s ljubavlju u očima. Mala Havva u svojoj četrnaestoj bila je
lijepa kao mjesec. Njezine krupne tamnoplave oči isticale su se na bijelom
licu zrcaleći radost i spokojno zadovoljstvo zbog bratova povratka. Prisutnost
Celila i dvojice mladića budila je u njoj uzbuđenje zbog kojeg se nije
prestajala rumenjeti. Osmanova šesnaestogodišnja žena Mümine, visoka
čerkeska ljepotica bijele puti i duge crne kose, sjedila je u društvu s
Mahmutom, a oboje je izgledalo vrlo mlado i nevino.
Mirza Mehmet Eminof sjedio je na vrtnom stolcu od kovanog željeza s
ponosom promatrajući svoju obitelj. U pedeset i osmoj godini kosa, brada i
brkovi bili su mu već potpuno bijeli. Nekoliko dubokih bora usjeklo mu se u
čelo, no zdravlje ga je i dalje dobro služilo. Otkako se povukao iz vojske,
cijelo je vrijeme bio na svom imanju. Bio je sretan. Radio je ono što godinama
nije mogao. Obitelj je bila s njim, žena i djeca, svi osim Seyita. Seyit mu je
silno nedostajao. Želio ga je štošta upitati. Planirao je porazgovarati s njim
nakon što pozdravi goste i provede neko vrijeme s njima. Svi su razgovarali
na ruskom kako se Seyitovi prijatelji ne bi osjećali zapostavljenima. Mehmet i
Seyit imali su snažan naglasak tipičan za Petrograd, a Miša i Vladimir
zadivljeno su ih slušali.
»Zašto nije došao Petro, Seyite? Uvijek je dolazio ovamo s tobom«, Mehmet
Eminof upitao ga je u nekom trenutku.
Već su prošli kroz to. Kako bi spriječio nastavak rasprave, Seyit ošine
prijatelje upozoravajućim pogledom pa odgovori ocu: »Navodno je morao u
Moskvu poslom. Znate da sad nakon što je napustio vojsku radi s ocem.
Valjda nije imao vremena ići s nama.«
Služavka je donijela hladnu svježu limunadu i razne domaće kolače pa je
Petro smjesta zaboravljen. Eminof se raspitivao za stare prijatelje koje nije
vidio godinama.
»Seyite, što ima nova s Moisejevima? Kako im zdravlje?«
»Svima vam šalju pozdrave, oče. Planiraju doći u Livadiju na ljeto pa će vas
sigurno posjetiti. Baš kad smo polazili na put, teta Olga je rekla da kani pisati
majci.«
»Ljudi napuštaju Petrograd«, rekao je Vladimir dok si je točio limunadu.
 Stari Eminof naglo se uspravi na stolcu pa podigavši bijele obrve, upita:
»Zar je situacija zbilja tako loša?«
»Ne ulijeva nam baš nadu«, odgovorio je Miša. »U Petrogradu je slanje
očajno, kuha se, baš kao i u Moskvi.«
Mehmet se nasloni pa zatrese glavom. »Za taj uzavreli kotao vatra je već
davno potpaljena i otada lagano vrije.« Njegov mrki izraz lica potom ublaži
osmijeh. »Nema tog događaja i te osobe koja bi bila u stanju evakuirati
Petrograd. Taj grad ima šarm o kojem su mnogi ovisni.«
Seyit namigne prijateljima i pokaže im na oca. »A, ako smijem dodati, i moj
otac je jedan od tih ovisnika.«
»Vidiš, Kurte Seyte, tvoj otac, kao i moja malenkost, nije naviknut na to
novo ime – Petrograd.« Miša je sav bio sretan jer je pronašao saveznika. Stari
se Eminof nasmije i reče: »Moji su dani u tom veličanstvenom gradu završili i
za mene će uvijek ostati Sankt-Peterburg, ali s vama je drukčije. Tamo je vaša
budućnost i zato ste odsada Petrograđani.«
Ubrzo nakon njihova dolaska svi su se opustili i nakon zanimljivog
razgovora premjestili u blagovaonicu. Za stolom su nastavili raspredati o
ponešto lakšim temama ne želeći dosađivati mlađima. Miša i Vladimir bili su
oduševljeni Zahidinim poslasticama. Janjetina tanduri, odnosno cijelo janje
ispečeno u jami iskopanoj u zemlji i prekriveno golemom pekom, ponosno je
ležalo usred sinija – velikog ovalnog bakrenog pladnja. Uz to remek-djelo
turske kuhinje poslužilo se još desetak priloga, sve jedan slasniji od drugog.
Čak bi i sitome narasle zazubice na taj prizor. Stari Eminof već je odavna
odustao od alkohola. Međutim, bio je dovoljno gostoljubiv da ponudi mladiće
svojom posebnom votkom. Nakon objeda premjestili su se u salon na kavu i
liker.
Mehmet je čekao da drugi odu pa prišao najstarijem sinu i s ljubavlju ga
potapšao po ramenu.
»Divno te je vidjeti s nama, sine. Ne bi trebao izbivati tako dugo.« Uto se
prisjeti vlastite prošlosti pa se nasmiješi. »Ama, čuj ti mene, što govorim. Kao
da ne znam da ti ne bi tako htio. I sam sam slijedio isti put svih onih godina u
vojnoj službi. Itekako te razumijem.«
Činilo se kao da oklijeva. Najzad više nije mogao odoljeti pa je upitao:
»Postoji li netko u tvom životu, Seyite?«
 »Kako to mislite – netko, oče?«
»Ne mislim ni koga određenog, samo pitam. Već ti je dvadeset i peta, sinko.
Bio sam otprilike tvojih godina kad sam odlučio oženiti tvoju majku.«
»Ne, oče, ne postoji nitko koga bih želio oženiti.«
»Zasigurno postoji neka žena s kojom se viđaš.«
»Ma, naravno... Postoji, i to ne samo jedna, nego više njih.«
»A je li ti koja naročito prirasla srcu?«
Seyit se odjednom prisjeti one lude ljubavne zgode koju je doživio u
Moskvi. Bože, kako mu je samo nedostajala ta dražesna mlada djevojka. Ona
mu je jedina u tom trenutku pala na um. Zašto bi itko čeznuo za nečim što je
tako davno završilo?
Misleći da njegova šutnja znači potvrdan odgovor, otac nastavi: »Je li to
netko koga poznajemo?«
»Ne bih rekao. Ona je iz Kislovodska. Kći Julijana Verjenskog.«
»Onog iz vojske?«
»Ne, otac joj je dioničar petrolejske kompanije i rudnika. Šurin brat je u
vojsci, a ujak joj je general Afrikan Petrovič Bogajevski, ataman, car donskih
Kozaka.«
Mehmet Eminof bio je vidno zadovoljan onim što je čuo. »Važan je to
čovjek, vrlo važan. Smatraju ga, nakon cara, jednim od najvažnijih ljudi u
carstvu.« Potom promijeni temu. »Kakva je ona djevojka?«
Seyit se uzbudi i od same pomisli na nju. Nije mogao vjerovati da je takvo
što uopće moguće.
»Šura je neizmjerno lijepa. Pravo joj je ime Aleksandra, ali voli da je zovu
nadimkom. Vrlo je mlada.«
»I nisi pomislio na to da je oženiš?«
»Ženidba? Ne planiram se još ženiti, oče. Zar to ne bi bilo budalasto sad
kad sam tek otišao na bojište?«
»Dobro, jer kad počneš razmišljati o tome, valja ti pronaći djevojku od
svoje vjere, Turkinju s Krima. Ne zaboravi, ruske žene mogu svršeno podučiti
muškarca koječemu. Između ostalog i ljubavi, ali jednom se moraš oženiti, i
to nekom djevojkom iz našega kraja.«
Seyit kimne. Stari mu Eminof stavi ruku na rame i reče: »Pođimo sad da
nas drugi ne čekaju.«
S rukom i dalje na Seyitovom ramenu, uđu u blagovaonicu. Svi ustanu u
čast Eminofu pa sjednu blagovati.
Prastaro hrastovo stablo u vrtu lijeno se njihalo na povjetarcu, a zeleno mu
je lišće šuštalo u laganom dodiru s prozorskim staklom. Seyit, koji je
promaknut u čin natporučnika, prisjećao se dana kad je ležao ondje, baš u toj
prostoriji, nakon obrezivanja i promatrao svečanost. Ti su mu se dani sada
činili kao daleka prošlost – sva ona čistoća dječje nevinosti, nesigurnost i
strah zbog neizvjesne budućnosti. Što je sad drukčije? Ama baš ništa. Već za
tjedan dana odlaze u jednu sasvim novu nepoznatu pustolovinu. Nitko nije ni
spomenuo rat. Nitko nije želio prekinuti čaroliju te ugodne večeri.
»Seyte, kako se osjećaš sad kad si se vratio doma?« upitao ga je Vladimir, a
jezik mu se blago zaplitao nakon sve one votke. Uživao je nakon iscrpljujućeg
dana u gostoljubivosti te tople, čvrsto povezane obitelji.
»Osjećaj je divan«, odvratio je Seyit. »Baš divan.«
Vladimir je rano ostao bez oboje roditelja. Odgojila ga je deset godina
starija sestra i njezin suprug koji su živjeli na obiteljskom imanju nadomak
Moskve. Zet mu nije bio bogzna kako privlačan muškarac, ali Vladimirovoj je
sestri bio divan muž. Vladimir mu je pak bio poput sina, kojeg je odgojio i
uložio mnogo u njegovo obrazovanje. Unatoč svoj ljubavi i privrženosti koju
je od njih primao, Vladimiru je nedostajala roditeljska ljubav i osjećaj obitelji,
zajedništva – osjećaj koji je sad prožimao ovu toplu proljetnu večer u kojoj je
uživao kod Eminofovih. Mehmet je još iz školskih dana dobro pamtio kako su
djeca bez roditelja bila silno osjetljiva. Sažalio se nad mladićem koji je sad
sjedio nasuprot njemu.
»Smatraj ovo i svojim domom, Vladimire. Nadam se da i ti dijeliš Seyitove
osjećaje.«
Vladimir mu uzvrati zahvalnim pogledom. »Hvala vam, gospodine. Nikad
to neću zaboraviti.«
Kako je razgovor zalazio u dublje vode, bilo je nemoguće izbjeći teme o
ratu i revolucionarnom žaru što je tinjao Petrogradom i Moskvom. Mehmeta
Eminofa najednom prožme dubok nemir zbog tih briljantnih mladih ljudi
koji za tjedan dana odlaze na karpatski front, a možda i u smrt. Njemu su
izgledali još uvijek tako mladi i neiskusni.
»Ne razumijem«, rekao je, »kako mogu podijeliti zemlju u dva suprotna
tabora, i to u jeku nacionalne katastrofe kao što je rat.«
»Kad je rat započeo, činilo se kako su svi ujedinjeni. Ali to nije dugo
potrajalo jer vlada to nije znala iskoristiti. Nisu smjeli pokušati isključiti
Dumu iz političke arene. Gubici na ratištu samo su još više pogoršali
situaciju.« Svi su se kimanjem složili s Mišinim riječima.
»Najgore je od svega, oče, što se podjela već počela osjećati i u redovima
vojske.«
»Witte je sve to mogao spriječiti. Kakav je stav onoga Goremikina?«
»Stav premijera Goremikina, gospodine, samo je dodatno raspirio mržnju
spram cara. Smijenjeni su svi liberalni ministri koji su podupirali vladu. Čak
ni rojalisti nemaju bogzna kakvo mišljenje o njemu. Srećom, u veljači je bio
prisiljen i sam podnijeti ostavku«, odgovorio je Miša na Mehmetovo pitanje.
»Oh, zbilja? Nisam znao. Moisejev mi nije ništa spomenuo u posljednjem
pismu.«
Seyit se nasloni i grohotom se nasmije. »Dragi moj oče, ostavke u
Petrogradu podnose se brže nego što pošta stigne do Alušte.«
I drugi mu se pridruže u smijehu.
»A tko je sad sretnik?«
»Stürmer, gospodine.«
»Stürmer? Onaj isti Stürmer koji je bio šef protokola u palači?«
»Da, oče, upravo taj.«
Eminof je zatresao glavom, a na licu mu se zrcalila nevjerica. Podigao je
obrve i iskrivio usnice. »Siguran sam da u Petrogradu još ima onih koji su
kadri donijeti razumne odluke, zar ne?«
Miša, uzbuđen zbog teme, ponudi odgovor. »Da vam pravo kažem, danas u
palači nije nužno biti mudar ni znati svoj posao, gospodine.«
 »Mišina majka je vrlo bliska s caricom, zato je tako dobro upoznat sa
situacijom u palači«, ubacio se Vladimir s osmijehom, što je Mišu silno
uzrujalo.
»Zar ne shvaćaš da će ti glupani uništiti cijeli sustav? Koliko se samo
problema moglo riješiti još prije nekoliko godina, dok je danas situacija
potpuno izmakla kontroli. Ljudi na ulicama su u suprotnim taborima. Više se
ne zna tko je kome prijatelj, a tko neprijatelj. Čak su i studenti na vojnoj
akademiji podijeljeni. Na koncu će ljudi na ulici biti proglašeni krivima,
nastradat će mali čovjek. Sve je to počelo zbog lošeg upravljanja državom.
Carstvo se urušava. Rat je u punom jeku. Mnoštvo ljudi, vojnika i časnika je
poginulo. Mi sami na putu smo da zamijenimo one koji su izgubili živote.
Možda nas čeka ista sudbina. Ali za koga ćemo dati živote? Za cara? Za
Lenjina?«
»Zar je to uopće važno kad si mrtav?« primijetio je Vladimir.
»Bogme, važno je. Ako ću umrijeti za Rusiju, a njom će na koncu vladati
netko iz Švicarske, to je itekako važno«, rekao je Miša, sad već sav crven u
licu od uzbuđenja. Zagladio je kosu i nastavio: »Čak i ako ne poginemo u ratu,
ti gadovi nam neće dopustiti da preživimo.«
Najednom, kao da se umorio od svega. Mračna pogleda, naslonio se na
stolac, duboko uzdahnuo i rekao: »Kako li je samo ovdje tiho i spokojno. Ovo
je vjerojatno najsigurnije mjesto na svijetu.«
»Ne bih rekao da na ovom svijetu postoji takvo mjesto«, reče stari Eminof i
ustane. »Vi momci nastavite po svom. Molim da me ispričate, ja više nisam u
cvijetu mladosti. Valja mi poći na počinak. Sutra možemo nastaviti s
razgovorom.«
Svi ustanu i požele mu laku noć.
»Oprostite mi, gospodine«, rekao je Miša posramljeno. »Zacijelo sam vam
zadao glavobolju. Valjda sam se samo uspaničio.«
Eminof ga očinski potapše po ramenu. »Nema potrebe za isprikama,
mladiću. Sjajno sam se proveo. Uostalom, žar i priliči vama mladima, no kad
dođete u moje godine, to zna biti opasno. Ne stidi se vlastite borbenosti,
sinko.«
Kad je Mehmet Eminof otišao, mladići su opet sjeli. Bili su umorni i
pospani, ali nijedan nije ni pomišljao otići na počinak. Osman i Mahmut
ustanu i zatraže dopuštenje da se udalje. Snažno su zagrlili Seyita, kao da je
tek tad došao.
»Divno je što si opet s nama, Seyite. Kad bismo barem uvijek mogli biti
zajedno.«
Seyit je znao da je Osman iskren. Kad su se ponovo zagrlili, rekao je:
»Znam, Osmane, znam. I ja bih to volio.«
Vladimir je bio ganut bratskom ljubavi, no svejedno reče u šali: »Sad kad si
došao, Seyte, više nisu toliko popularni. Mislim da ovdje nisi nikome
potreban.«
Nasmijali su se i poželjeli braći laku noć.
»Znate«, rekao je Celil koji je netko vrijeme samo šutio, »da sam barem na
mjestu ove mladeži. Umjesto da me u snovima proganjaju Karpati, radije bih
uzeo u naručje svoju lijepu ženu i zaspao s njom. Eh, to bi bilo divno.«
»Da bi to mogao, najprije moraš naći ženu«, pripomenuo mu je Miša.
»Tatjana je ta«, dobacio je Vladimir.
»Nije to isto«, promrsio je Celil.
»Kako znaš, zar si bio u braku?«
»Ne zbilja, koliko ste vas dvoje već zajedno?«
Celil je na trenutak promislio prije nego što je odgovorio Seyitu: »Mislim
tri godine, možda malo dulje.«
»Zar se ona nikad nije poželjela udati za tebe?«
»Tatjana? Ne znam. Mislim da smo oboje sretni i zadovoljni ovim što
imamo.«
Miša se nagnuo naprijed na stolcu, ispružio noge i prekrižio ih. Zatim se
obrati Celilu: »Ako se ikad rastanete, moraš mi reći, može?«
»Ma, nemoguće!« uskliknuo je Vladimir. »I tebi je, znači, zapela za oko?
Miša, ne mogu vjerovati.«
Svi su se nasmijali od srca i odmah skrenuli s teških tema na one malo
opuštenije.
»I ne samo meni, nego i mnogim drugim muškarcima. Nemoj mi reći da to
nisi znao.«
 Celila ni najmanje nije smetao takav tijek razgovora, dapače, nije se
prestajao smijati.
»No, reci nešto. Naš prijatelj otvoreno izjavljuje da se divi tvojoj dragoj.«
Nakon te Seyitove primjedbe Celil je odlučio zauzeti jasan stav. »Ne brini
se, Miša. Neću je ostaviti. Nemoj se zanositi.«
»Ali nećeš je ni oženiti, zar ne?«
»Tko zna? Možda i hoću«, odvratio je Celil uz lukav osmijeh.
»Onda ti je bolje da ne izgubiš glavu na tom ratištu. Jer ja, bogme, nemam
tu namjeru. Tko se od nas dvojice vrati živ – ženi je.«
»Mislim da obojica sanjate«, uskočio je Vladimir.
»Dok se ti ne vratiš, stotine će muškaraca svake večeri s divljenjem gledati
one njezine lijepe duge noge. Siguran sam da će je barem jedan osvojiti.«
»Je li zbilja istina da ima najduže noge od svih balerina u Boljšoju?«
Celil se tako glasno nasmijao na Mišino pitanje da su mu kose oči sasvim
nestale. »Ne znam, da ti pravo kažem, nisam bio u prilici da ih izmjerim.«
Svi su bili sjajno raspoloženi. Razgovor o stvarima koje se nisu ticale rata
malo ih je razvedrio. Razgovor o ženama pak Vladimira je podsjetio na nešto.
»Kako se ovdje muškarac može zabaviti, Seyite?«
Na to pitanje Seyit i Celil pogledaju se i razmijene osmijehe.
»Ne, zbilja, Seyite, zar ovdje nema kakvo mjesto gdje bismo mogli provesti
nekoliko zanimljivih sati prije nego što odemo u rat?«
»Ako to želite, ne samo da možete provesti nekoliko sati nego i nekoliko
dana«, odvratio je Celil.
»Možete ostati i cijelo ljeto«, dometnuo je Seyit.
Miša je zabacio glavu, podignuo ruke i duboko uzdahnuo. »Volio bih to, ali
nemamo vremena. Bit će dovoljno i dva-tri sata.«
»Onda se sad pođimo malo odmoriti«, predložio je Seyit.
Mladići su bili uzbuđeni. »Još nam nisi rekao kamo ćemo? Kakve su
djevojke? Ima li među njima kakva ljupka brineta?«
 Seyit i Celil opet prasnu u smijeh. Seyit je potapšao Mišu po ramenu i
odgovorio: »Ruku na srce, u tome ti ne mogu bogzna kako pomoći, dragi
Miša. Moraš se zadovoljiti onim što ti se nudi. Sad se odmorimo i prikupimo
snagu za sutrašnju noć. Dođite, pokazat ću vam sobe.«
Mladići, oprezno da ne probude ukućane, tiho krenu uza stube osvijetljene
plinskim svjetiljkama pa se popnu na drugi kat. Seyit je otvorio vrata
gostinskih soba i uveo Mišu i Vladimira. Bijele izvezene plahte i slatkast miris
lavande pozivao je na ugodan san.
»Ako želite, dolje vas čeka turska kupelj. Celil i ja ćemo se okupati.«
»Iako mi se oči sklapaju od umora, ne mogu to propustiti«, rekao je
Vladimir,
»I mi ćemo ti se pridružiti, svakako«, dometnuo je Miša.
»Jasno, uzmi svoje potrepštine i vidimo se dolje.«
Mramorna turska kupaonica bila je veličine oveće sobe. Oko okruglog
bazena bile su postavljene male fontane s mjedenim slavinama za vruću i
hladnu vodu, a pored njih sjajni mjedeni vrčevi kako bi si svatko mogao
nadolijevati vodu po želji. Pred svakom fontanom bila je drvena klupica za
sjedenje. Onaj koji se kupao mogao je, osim na klupici, sjediti ili ležati na
mramornom podu koji se grijao odozdo. Na mramornim policama iza vrata
bili su poslagani turski ručnici. Bilo je to idealno mjesto za opuštanje. U
podnožju svake fontane nalazila se kurna, mramorni bazenčić u kojem se
skupljala voda iz fontane. Otvorili su vruće slavine i kako bi se kurne punile,
oni bi zagrabili vruću vodu i zalijevali se njome. Višak vode otjecao je niz
mramorni pod i nestajao u odvodu. Vruća voda i zagrijani pod ispunili su
hamam tolikom količinom pare da su jedva vidjeli jedan drugoga.
»Ovo me je baš preporodilo«, rekao je Miša. »Koji sjajan izum. I ja ću
napraviti jedan ovakav hamam u kući.«
»Ovdje bih istog trena mogao zaspati.« Vladimir je ležao na toplom
mramornom podu sklopljenih očiju. Seyit ga povuče za ruku. »Hajde, siguran
sam da će nam u krevetu biti još bolje.«
Okupani i opušteni, ogrnuli su se ogrtačima pa su im se vidjela samo lica.
Tiho su se uspeli stubama, bacili na mekane postelje i utonuli u sladak san.
Stoljetne šume oko Jalte izmjenjivale su se s plodnom zemljom i vinogradima
stepenasto se spuštajući sve do obale. Kako je klima uvijek bila ugodna s
mnogo sunčanih dana, bilo je to savršeno okruženje u kojem su bogati i
otmjeni pripadnici društvene elite Petrograda i Moskve među šumarcima
mogli skriti svoje ljetne rezidencije. Prelijepe vile, raštrkane tako da nitko
nikoga ne smeta, jasno su odražavale društveni status vlasnika. Sagrađene kao
ljetnikovci, oživjele bi već u svibnju. Sluge bi došli prije vlasnika i pripremili
im kuće za boravak, rastvorili i razračili sobe, obavili nužne popravke i
generalno čišćenje. Katkad bi s tom svitom došla i djeca s guvernantama.
Tog proljetnog jutra sunce je grijalo krajolik i ljude, sa svih strana čuo se
pjev ptica budeći stanovnike okolnih rezidencija iz dubokog sna. Mladići,
odmorni, napustili su kuću rano ujutro. Razdragani, uz smijeh i šalu, jahali su
konje tek u košuljama, prslucima i jahaćim hlačama.
Sunce je tako jako grijalo da su dojahavši do vinograda, mora li svući
prsluke. Potom su nastavili jahati kroz terasaste vinograde što su se prostirali
sve dolje do mora te se zaustavili pred seoskom kućom skrivenom iza
šumarka stoljetnih stabala. Stol je već bio postavljen za doručak pod sjenicom
od vinove loze i lonicere. Taj spoj ne samo da je pružao vizualni užitak, nego
je širio najljepši prirodni miris, a, k tome, moglo se posegnuti i ubrati svježe
grožđe. Majušna, ljupka, kamena dvokatnica bila je jednostavno namještena,
sagrađena na brdu s veličanstvenim pogledom na zelena polja i plavo more.
Ljudi koji bi sjedili pod sjenicom imali bi dojam da gledaju kakvo umjetničko
remek-djelo u okviru od vinove loze.
Mladići su sjahali s konja, privezali ih, oprali se na bunaru s ručnom
pumpom pa sjeli za stol te navalili na jelo poput čopora gladnih vukova.
Ajran koji su tako zdušno pili bio je spravljen od domaćeg jogurta, zasoljenog
i razrijeđenog vodom. Kako bi ostao hladan, vjedro s tim osvježavajućim
napitkom držalo se u bunaru.
»Pravi si sretnik, Seyte. Baš da ti čovjek pozavidi na ovakvom imanju.«
»Hvala ti, Miša. Ali ova je zemlja imala tešku prošlost. Ne bih volio da joj
budućnost donese isto.«
»Dosta s tim tugaljivim pričama. Što ćemo večeras raditi?«
»Vladimire, tako ti Boga, misliš li ti ikad o bilo čemu drugome?«
 »Ne mislim, Miša. Od prošle noći samo mi je jedno na pameti. Cijelu sam
noć sanjao djevojke. Hajde, reci mi, što nam je u planu?«
Celil je namignuo Seyitu i rekao: »Što misliš, Seyite, zašto bismo čekali do
večeras?«
Seyit je stavio kažiprst na bradu pretvarajući se da ozbiljno razmišlja, no
zapravo je namjerno odgađao odgovor koji je njegov prijatelj tako nestrpljivo
čekao. Nakon nekog vremena reče: »Zašto ne? Imamo cijeli dan raspolaganju,
baš kao i noć, zar ne?«
»To!« Vladimir poskoči od stola i zavitla prslukom po zraku, a drugi učine
isto. Upravitelju imanja, koji se pojavio kod stola s velikim pladnjem svježeg
voća, bi krivo kad je shvatio da se već spremaju na odlazak, pa se stane
ispričavati što je tako kasno došao. Seyit ga umiri širokim osmijehom.
»Ništa se ti ne brini, Ismaile efendijo, imamo nekog posla. Drugi put ćemo
uživati u voću, hvala ti na svemu.«
Potom krenuše svojim putem, radosni poput djece, i ubrzo se izgube među
drvećem. Na uskom šumskom puteljku iza njih pojavi se kočija. Poredali su se
uz rub kako bi je propustili. Sjedalo pored kočijaša bilo je prekrcano torbama,
koferima i kovčezima koji su putnike skrivali od pogleda. Tek što je kočija
prošla mimo njih, Seyit prepozna mladu ženu koja je sjedila između dvije
djevojčice. Široko joj se nasmiješio. I ona je njega vidjela pa mu uzvratila
istim širokim osmijehom te blago kimnula. Kad se kočija udaljila, prijatelji
stanu zadirkivati Seyita.
»Čak i usred šume ti nađeš damu koja će te rado pozdraviti, Seyite. Ali čini
se da ti je ovaj put sreća umakla u kočiji.«
Seyit uz osmijeh odgovori na Mišino podbadanje. »Prolaznica nije samo
sreća, ona mi je, naime, stara prijateljica.«
»Hoćemo li i mi imati tu čast da je upoznamo?« zanimalo je Vladimira.
»Nećete«, rekao je Celil pomilovavši glavu prijateljevog konja. »Ta
ljepotica, nažalost, neće imati vremena za upoznavanje.«
»A zašto?«
»Svaki put kad dođe ovamo, ona se nalazi samo sa Seyitom i nema vremena
ni za kog drugog.«
»Ama, recite nam više, tko je ona?« navaljivao je Vladimir uz smijeh.
 Celil je sklopio oči kao da udiše miris zamišljenog cvijeta, zatim duboko
uzdahne i reče: »Larissa, lijepa Larissa. Ona se brine o djeci Arkadijevih.
Majka joj je Francuskinja, koja je i sama došla u Rusiju raditi kao
mademoiselle, guvernanta. Potom se bogato udala i ostala živjeti u Moskvi.
Plemstvo se otima za Larissine usluge.« Potom, pokazujući očima na Seyita
koji je jahao uz njega, nastavi: »No dok ne stignu drugi članovi obitelji, ona se
brine o našem malom Seyitu, ako me razumijete.«
Svi se grohotom nasmiju. Seyit je zatresao glavom hineći očaj i rekao:
»Ne mogu više izdržati s vama, momci, tako da vas sad preklinjem da me
ostavite na miru.«
Miša je pogrešno pomislio da se Seyit uvrijedio. »Nemoj tako, Seyte. Samo
se šalimo. Kamo ćeš?«
Seyit ne prozborivši više ni riječ, okrene konja prema vrtu obližnje kuće i
odjaše. Celil uz osmijeh umiri prijatelja. »Sve je u redu, dragi Miša. Ne odlazi
on zbog toga što je ljut na nas. Tamo je rezidencija Arkadijevih, ujedno
odredište Kurta Seyita. Ode on svojoj dadilji, ne brinite se vi za njega.«
»Seyt je riješio svoj problem, a što je s nama drugima?« upitao je Vladimir.
Seyit opet okrene konja i vrati se prijateljima. »Celile, znaš kamo ćeš
odvesti naše prijatelje?« Potom se okrene prema ostatku društva i nastavi:
»Ostavljam vas na brigu Celilu. Siguran sam da ćete se sjajno zabaviti. Kasnije
ćemo se naći u seoskoj kući pa ćemo zajedno poći mojima. Da se vratimo
odvojeno, otac bi postavljao previše pitanja. Dobro se zabavite.«
»Ti također. I čuvaj se. Ne daj da te ta guvernanta uspava.«
»I vi se čuvajte. Nemojte da vas gazda uhvati na djelu.«
Svi potom krenuše svojim putem. Seyit je iz daljine promatrao kako
iskrcavaju prtljagu iz kočije. Larissa je stajala na stubama držeći djevojčice za
ruku. Oči su joj bile uprte u put koji je vodio prema kući. Seyit je znao da
čeka njega. Izbio je iza drveća i privukao joj pozornost. Potom galopom pojuri
prema kući, zaustavi se pred ulazom i svečano je pozdravi.
»Dobar vam dan želim.«
Larissa se stidljivo nasmiješi. »Dobar dan i vama.«
»Pitao sam se je li možda došao i gospodin Arkadijev. Volio bih ga
pozdraviti.«
 Djeca i posluga promatrali su prizor s dubokim zanimanjem. Larissa je
sjajno igrala svoju ulogu, pa je ozbiljnim glasom odgovorila: »Ne, gospodin i
gospođa Arkadijev još nisu stigli. Očekujemo ih za deset dana.«
Seyit povuče uzde, okrene konja i dobaci: »Hvala vam, onda ću ih tada doći
pozdraviti.«
Kimnuo je na pozdrav pa se vratio puteljkom i skrio iza drveća. Sjahao je i
čekao. Vidio je kako Larissa predaje djecu sluškinji. Potom je ušla u kuću, u
jednoj ruci držeći šal, a u drugom pridržavajući suknje, pa nestala. Seyit je
privezao konja za stablo, prikrao se iza kuće i tamo pričekao. Svi prozori bili
su zatvoreni. Nakon nekoliko minuta odškrinu se vrata jedne od stražnjih
soba koja su vodila u vrt. Seyit poskoči i pojuri kroz cvjetne lijehe pa preko
verande. Kad se ušuljao, vrata se zatvore za njim. Zastori su bili navučeni, pa
unutra nije dopirao ni tračak svjetlosti. Gotovo u potpunom mraku nije vidio
ni prst pred nosom, ali bilo je očito da nije ondje prvi put. Odjednom je
osjetio topao dah na licu. Bez riječi su se zagrlili i strastveno poljubili. Kroz
tanak šifon Larissine haljine osjetio je toplinu i svaku oblinu njezinog tijela
toliko čvrstog da bi uzbudilo i najhladnijeg muškarca. Potom mu se
izmigoljila iz zagrljaja i blago mu šapnula: »Stani malo, Seyite. Moram se
pobrinuti za djecu. Kako sam mogla znati da ćemo se sastati istog časa kad
dođem? Daj mi samo pola sata da ih nahranim i spremim u krevet.«
Seyit je uhvati za tanan struk i privuče k sebi. Nije kanio pustiti to podatno
toplo tijelo.
»A što bih ja trebao raditi tih pola sata?«
Zavodljivo je provukla prste kroz njegovu kosu mameći ga.
Potom se prignula i šapnula: »Odvest ću te kriomice u svoju sobu. Tamo
nitko ne smije ulaziti. Čim budem gotova, pridružit ću ti se. Može?« Zatim se
oslobodila njegovog zagrljaja i prišla vratima na prstima. Polako ih je
odškrinula, provirila, potom ih otvorila i nestala. Vratila se već za nekoliko
sekundi.
»Brzo!« rekla je. »Brzo za mnom prije nego što netko naiđe. Uđi na ona
vrata desno, tamo pod stubištem.«
Njega svlada djetinjasto uzbuđenje zbog kojeg ju je samo još više poželio.
Krenuo je za njom pa su zajedno potrčali do stuba što su vodile na kat.
Povukla je okvir golemog zrcala između dva lonca s cvijećem pa se staklo
pomaknulo u stranu i otkrilo tajni prolaz.
»Brzo, uđi ovamo. Budi oprezan, stube su uske, a kad se nađeš gore, uđi u
sobu prvu slijeva. Ja ću se popeti i otvoriti ti vrata.«
Ne čekajući njegov odgovor, zatvorila je staklena vrata za njim. U
potpunom mraku jedva da je uspio pronaći ogradu spiralnih stepenica dok se
trudio održati ravnotežu da ne padne. Nasmiješio se sam sebi. Kad se našao
gore, pred njim se ukažu vrata.
Ovo su zacijelo vrata koja je spomenula, pomislio je. Zadržao je dah i
prislonio uho na vrata čekajući njezin znak. Ondje nije bilo ni žive duše.
Mašio se za kvaku – bilo je zaključano. Zbilja krasno, našao se u zamci
između dvoja vrata na mračnim stubama. Ali prije nego što se stigao naljutiti
na sebe, začuo je kako mu s druge strane netko prilazi laganim korakom.
Kvaka se okrenula. Seyit je čekao zadržavši dah. Najednom mu glavom prođe
misao – što ako pred vratima nije Larissa? Krv mu se sledi u žilama. Čak i da
sad prođe kroz vrata i kaže da je samo želio voditi ljubav s guvernantom, bilo
bi manje ponižavajuće nego da ga uhvate kako se skriva u tajnom prolazu
kuće.
Srećom, njegov se najgori strah nije ostvario. Kad su se vrata otključala,
nitko nije ušao. Sad je on mogao izići. Najprije je provirio glavom i provjerio
što se događa u hodniku. Jednom kad je bio siguran da tamo nema nikoga,
otrčao je do prve sobe slijeva kao što mu je rečeno. U sobi nije bilo nikoga.
Larissa je zacijelo još bila zauzeta djecom. Njezini koferi bili su otvoreni, a
neke su stvari bile smještene u podnožju kreveta. Seyit je sjeo u naslonjač iza
paravana koji je stajao između kreveta i vrata i čekao. Nedostajala mu je ta
soba.
Načas je pomislio na Šuru pokušavši je usporediti s Larissom, ali
bezuspješno. Bile su toliko različite da ih se naprosto nije dalo usporediti.
Larissa je bila žena koja je budila požudu svakim pokretom. Kad bi govorila,
ma koja tema bila posrijedi, riječi koje je upotrebljavala, nedužne kretnje
rukom dok bi si doticala tijelo, požudan pogled napola sklopljenih očiju u
muškarcima bi neizostavno budili erotske misli. Seyit nikako nije mogao
razumjeti kako je jedna tako zavodljiva žena odabrala biti guvernanta.
Šura je pak bila žena s kojim bi mogao provesti život. Na stranu sav imetak
i društveni status njezina oca, ali ta je djevojka imala sve što ženi treba da
bude sigurna u sebe: vrhunsko obrazovanje, kraljevsku ljepotu zbog koje bi se
čak i žene na ulici okretale za njom, dok bi se muškarcima zavrtjelo od samog
pogleda na nju, potom besprijekorne manire i dobar odgoj. Šura ne bi mogla
izvesti nijedan od Larissinih trikova da privuče muškarca. Jasno, zasigurno je
shvaćala da je u središtu pozornosti, da je voljena i obožavana, pa ipak, uvijek
se ponašala kao da toga nije svjesna i kao da odveć ne mari za to. Zbog toga je
bila još privlačnija. Iako nikad nije davala muškarcima ni najmanju nadu da
će biti seksa i unatoč činjenici da je bila toliko neiskusna, imala je onu
posebnu toplinu u sebi. Ispod njezine tihe, dostojanstvene, nedodirljive
čistoće Seyit je otkrio tajne koje skriva prava žena. Sjetio se kako se njihov
nježni dražesni poljubac ubrzo pretvorio u buran tjelesni odnos koji je
potrajao satima.
Shvatio je da zbog činjenice da je bio prvi muškarac u životu takve žene
osjeća neslućeni ponos. Šura, onako nedodirljiva, tajanstvena, nevina, bila je
prva žena koja je bila potpuno i samo njegova. Spoznaja da samo on poznaje
oluju što se skriva iza one mirne blage pojave budila je u Seyitu silno
zadovoljstvo. Samo je on znao koliko ju je Bog stvorio da voli i bude voljena.
I, što sad, zapitao se. Tako lijepa djevojka zasigurno će uvijek biti okružena
silom udvarača. Ta ga pomisao razbjesni. Tad je prvi put osjetio ubod
ljubomore i to ga počne strahovito mučiti. Kako je samo želio biti s njom,
upravo tad, tog časa. Bilo mu se ubrzalo čak i od same pomisli na to. Grlo mu
se osušilo, a tijelo usplamtjelo. Sjetio se njezine duge plave kose kako se splela
oko njihovih nagih tijela dok su strastveno vodili ljubav znajući da im je to
vjerojatno bio posljednji put. Nije se dobro osjećao, trebao ju je poput lijeka,
ali bila je tisućama kilometara daleko. Ustao je i isplahnuo lice vodom koju je
ulio u porculansku zdjelu iz krčaga s istim uzorkom. Potom je mokrim
rukama prošao kroz kosu, pa po vratu i čelu ne bi li se makar malo rashladio
od vrućine koja ga je iznenada spopala.
Zacijelo je prilično vremena proveo u snatrenju jer je poskočio kao oparen
kad je začuo otvaranje vrata pa se povukao iza paravana. Srećom, bila je to
Larissa.
»Seyite, jesi li tu?«
Kad se Seyit pokazao iza paravana, zaključala je vrata. Pohitala je prema
njemu i privila se uza nj, zagrlivši ga objema rukama. Zatim mu je snažno
obujmila lice i privukla ga dolje k sebi. Pritisnula je rastvorene usne o
njegove. Sisala mu je usnicu kao da je željela usisati njegovu krv i život u sebe
migoljeći se i izvijajući tijelo kao da pleše.
Muškarcu koji je u stisci s vremenom ta je žena idealna, pomislio je Seyit.
Tada opet pomisli na Šuru. Da je barem ona ušla kroz ona vrata, sve bi bilo
drukčije. Ona ne bi onako pojurila i izvijala mu se u rukama. Prišla bi mu
polako, samouvjereno, očiju uprtih u njegove, pogleda puna ljubavi,
podsjećajući ga na divne zajedničke trenutke. Kad bi mu prišla, sklopila bi oči
spremna na poljubac, no čekala bi da on napravi prvi korak. U njezinom
tihom zagrljaju Seyit bi strpljivo čekao dok ne bi počeli strastveno voditi
ljubav. Satima bi odgađao vrhunac dok bi istraživali jedno drugo, polako,
svaki detalj, a na koncu bi se zajedno vinuli u visine pa ležali opušteno, posve
zadovoljeni.
Moj Može, pomislio je mladić, upravo mi je sad u naručju žena koja žudi da
mi ispuni svaku želju, a ja maštam o drugoj koja je tako daleko.
Larissa, iako nikad ne bi mogla zamijeniti Šuru, barem je bila u stanju
natjerati Seyita da je nakratko zaboravi. Zavodljivošću, iskustvom i
nezasitnim erotizmom, seksualno ga je zadovoljila i naposljetku mu zaspala u
zagrljaju. Seyit je podmetnuo slobodnu ruku pod glavu i ležao razmišljajući o
svemu što se netom dogodilo, kadli na vlastito iznenađenje shvati da je došao
u tu kuću s namjerom da vodi ljubav s Larissom, ali da je gotovo cijelo
vrijeme u mislima bio sa svojom malom Surom. Uzbudio se misleći na nju, u
mislima je vodio ljubav s njom. Usnula Larissa pobudi u njemu osjećaj izdaje
njegove istinske ljubavi kojoj je bio duboko privržen. Da, zapravo je vodio
ljubav sa Surom, a ne Larissom. Bože, čini se da sam zaljubljen preko ušiju, a
da nisam to ni znao, pomislio je, gorko požalivši što to nije i prije spoznao.
Nije želio ostati ondje više ni trenutka. Strahujući da ne probudi Larissu,
oprezno je izvukao ruku ispod njezine glave i tiho se izvukao iz kreveta,
odjenuo se i krenuo prema vratima. Provjerivši ima li koga, iziđe i uputi se
prema tajnom prolazu pa siđe niz spiralne stube. Nažalost, sad ga nitko nije
mogao upozoriti. Iz hodnika su dopirali užurbani glasovi posluge. Zacijelo je
stigla još jedna kočija, pomislio je. Začuo je kako se otvaraju glavna vrata i
zvukovi su potom zamrli. Zacijelo su se svi povukli u svoje sobe, pretpostavio
je. S iznimnim oprezom krenuo je istim putem vani. Uspješno privevši kraju
operaciju izlaska iz kuće, duboko je uzdahnuo od olakšanja. Vani je već pao
mrak. Skočio je na konja i još se jednom osvrnuo nasmiješivši se kad je
shvatio koliko je sati proveo unutra. Onamo se vjerojatno nikad više neće
vratiti.
Stigao je do seoske kuće u vinogradu prije drugih. Ismail, koji ga je došao
pozdraviti dok je privezivao konja, iznenadio se kad je vidio da se vratio.
»Dobro došli natrag, gospodine. Zar se što dogodilo?«
»Nisam li ti rekao da ću se vratiti kušati ono voće? I, evo me natrag«,
odgovorio je Seyit odlazeći prema sjenici.
Ismail ga nije baš sasvim razumio, no pohitao je donijeti voće.
Seyit je sjeo na stolac, ispružio noge i prekrižio ih. »Spusti bocu one
posebne votke u bunar da se rashladi. Moji prijatelji samo što nisu stigli!«
doviknuo je.
Ismail se požurio prema vratima. »Da, gospodine, odmah.«
Plinska svjetiljka ovješena o gredu sjenice pružala je tako malo svjetlosti da
su se boje večernjeg neba i mora stapale. Neprekidno cvrčanje cvrčaka čulo se
iz trsova loze. Seyit se stresao na blagom povjetarcu. Pripalio je cigaretu i
naslonio se zabacivši glavu. U njemu je bio nekakav neobjašnjivi nemir. Je li
ovo on ili netko drugi? Nije znao gdje zapravo želi biti. Prisjetio se svog
dolaska u Petrograd s ocem, prvih zajedničkih dana u Carskom selu, posjeta
Moisejevima, upisa na akademiju, ispraćaja oca u Rusko-japanski rat. I tog su
ga jutra podilazili trnci baš kao i sad. Otad su prošle godine i više nije bio onaj
neiskusni plahi dječak. Poznavao je Petrograd i Moskvu kao vlastiti džep.
Imao je mnoštvo prijatelja. Kuća u Carskom selu bila mu je utočište gdje je
uvijek priređivao zabave. Ovdje u Alušti njegova je obitelj bila sretna i svi su
bili dobra zdravlja. Odakle onda ovaj nemir? Odakle ova hladnoća u samoj
njegovoj srži? Toliko kuća, toliko ljudi, toliko običaja? Kamo je zapravo
pripadao? Gdje će se na koncu skrasiti? Koju će ženu zavoljeti toliko da je
poželi oženiti? Otac mu je rekao neka uživa u životu do tridesete, a potom
neka oženi neku ovdašnju djevojku. Danas je shvatio da voli Šuru. No što je s
brakom? Što ako se odluče vjenčati? Brat mu je oženio mladu djevojku
turskog podrijetla iz dobre obitelji i ona ga je usrećila. Neće li mu otac navesti
upravo njih dvoje kao primjer? Čak i ako otac pristane, bi li Šura došla živjeti
ovamo? Možda. A on? Gdje bi se on želio skrasiti? Još od dvanaeste živi kod
Moisejevih u Petrogradu, ili u kući u Carskom selu, sve u svemu, dulje nego
što je živio u Alušti.
 »Kamo pripadam?« upitao se mrmljajući.
Ismail, koji je upravo donio mladi sir, voće i slanutak, začuo je kako Seyit
nešto mrmlja. »Nešto ste rekli, gospodaru?«
Seyit je spustio pogled sa zvjezdanog neba, odmahnuo rukom i rekao: »Ne,
nisam tebi govorio, Ismaile efendijo... Je li votka ohlađena? Mogao bi mi sad
donijeti jednu čašicu.«
Izvadio je džepni sat i pogledao koliko je sati; bilo je devet. Nježno je
prešao prstom preko stakla. Bio je to dar cara Nikole II., nagrada za osvajanje
prvenstva u jahanju prije dvije godine. Ta su se natjecanja održavala među
diplomcima Manezha, jahačke škole, i pripadnicima vojnih snaga. Seyit je
obično bio među najboljima. Ponosio se svim osvojenim odličjima koje mu je
darovao car. A taj sat bio je poseban jer ga je mogao nositi i kad je bio u
civilnoj odjeći. Imao je dug zlatni lanac i zlatno kućište. Na unutarnjoj strani
poklopca bili su ugravirani njegovi inicijali uokvireni rubinima. Toplina
njegove ruke dok je dirao sat podsjeti ga na Petrograd, no blagi povjetarac što
je sa sobom donosio okus soli, miris svježe vinove loze i mekane plodne
zemlje pod nogama kao da mu je govorio: »Pripadaš ovdje, s nama.«
Natočio je žutu votku u čokanjčić, posebno pripravljenu i ohlađenu u
ledenoj vodi dubokog bunara. Iskapio ju je u jednom gutljaju. Potom je
uvukao dim cigare. Promišljajući o svemu, nije postigao mir niti je donio
ikakvu odluku. Upravo suprotno – misli su mu bile u još većem kaosu. Kako
bi samo bilo divno kad bi sad Šura bila ondje s njim. Samo se želio priviti uz
nju i otići s njom na počinak. Bila bi mu dovoljna sama spoznaja da je uz
njega. Osjetio je silovitu čežnju za ženom koju je istinski volio. Poželio je sve
napustiti i otići k njoj. Ustao je i stao koračati gore-dolje po vrtu.
»Valjda me omamila votka... O čemu ja to mislim?« mozgao je. Za tri dana
kreće na put s kojeg možda nema povratka. Što je pokušavao odlučiti? Bi li
radije živio u Alušti, Jalti ili Petrogradu?
Zvuk konjskih kopita prenuo ga je iz misli. Prijatelji su mu napokon stigli.
Po njihovim osmijesima i živom razgovoru zaključio je da su barem pripiti,
ako već ne pijani k’o zemlja. Došli su do stola razdragani poput djece.
»Nismo mislili da ćemo te ovdje zateći«, rekao je Celil, a onda uočio
prijateljevo turobno raspoloženje. »Što ne valja, Seyite? Ne izgledaš mi baš
najbolje.«
 Seyit je natočio votku u čašice i ponudio ih prijateljima. »Dobro sam,
Celile. Samo sam razmišljao o nečemu.«
»Trebao si poći s nama, Kurte Seyte«, rekao je Miša. »Proveli smo se kao
nikad u životu. Moj Bože! Ama, tko su bile one djevojke? Sve jedna ljepša od
druge. Nije pošteno, kao da se kriju u šumama ili što već?«
Vladimir je pak sklopljenih očiju pjevušio ispod glasa.
»Siguran sam da se Seyt i sam dobro proveo, zar ne, Seyte? Reci mi što si
sve radio, kako je tvoja guvernanta?«
Bio je dobrano nakresan, pa mu je glava padala s jedne strane na drugu dok
se smijao. Seyit se nasmiješio prijateljima. Tuga koja ga je maločas obuzela sad
je potpuno iščezla. »Ne razbijajte vi glavu sa mnom, nego mi radije recite što
ste radili. Ako ste toliko uživali, onda mi imate štošta ispričati.«
Miša ubaci komadić jabuke u usta pa je zalije votkom, potom pogurne
Celila potaknuvši ga neka govori. »Reci nam, Celile, reci...« Nije se mogao
dosjetiti što je kanio reći pa je zastao i krenuo ispočetka. »Gdje smo ono bili?
Čija je ono kuća?«
Celil je privukao stolac bliže Seyitu. »Bili smo kod Uljašina?«
»Aha! Sad mi je jasno zašto ste se toliko zadržali. Tko je sve od djevojaka
bio tamo?«
»Sve tri, i nova pomoćnica kuharice. Prekrasna je.« Pokazujući na njihove
napola iznemogle prijatelje, doda: »Ona je kriva što su ovi ovdje lavovi u tako
dobrom stanju. Vele da je divna.«
Kad su dokrajčili bocu votke, Seyit ustane.
»Idemo, momci. Već je ponoć. Bolje da pođemo kući.«
Miša se naslonio laktovima na stol, napola usnuo, napola pijan i mumljajući
pjevušio. Ispružio je ruke pridržavajući se za stol. »Ja se ne mogu ni
pomaknuti s mjesta. Spavat ću ovdje. Samo vi idite.«
Jezik mu je toliko petljao da je jedva govorio. Pomogli su mu ustati od stola
i zajahati konja. Seyit potom zazove Ismaila efendiju koji je pristojno čekao
pored vrata. »Laku noć, efendijo, hvala ti. Vidjet ćemo se još.«
»Luku noć, gospodaru. Sretan vam put.«
Jahali su prema kući prisjećajući se događaja od te večeri. Negdje na pola puta
Seyit siđe s glavne ceste i usmjeri konja u šumu doviknuvši: »Ovim putem!«
»Kamo nas vodi?« upitao je Vladimir.
»Do jezera Karagol, Crnog jezera«, odgovori mu Celil.
»Jezera?«
»Nakon onakve noći nema nam boljeg lijeka.«
»Lud si«, rekao je drugi mladić. »Noć je hladna, ponoć je, voda je zacijelo
ledena.«
»Nema opravdanja. Sve je to dio igre. Ako želite živjeti poput nas, radit
ćete što i mi.«
Slijedili su potok kroz šumu i stigli do malenog jezerca. »Nakon
ženskarenja i alkohola ovo će nas najbolje otrijezniti«, rekao je Seyit
prijateljima. Svukao se i zaronio u studenu vodu. Celil učini isto. Druga se
dvojica nevoljko razodjenu dovukavši se do obale i ostavši tamo drhtureći.
Oči su im se malo-pomalo privikavale na tamu. Uskoro se mjesec promoli nad
krošnjama i izbije točno ispred njih. Mjesečina je osvijetlila jezero i okolna
stabla stvorivši prizor nevjerojatne ljepote. Kao da su bili usred kakve
čarobne šume pored čarobnog jezera. Miša premda i dalje drhteći, opijen
prizorom ispusti glasan krik i baci se u vodu. Zvuk koji je njegovo krupno
tijelo proizvelo kad je dotaklo vodu preplašio je ptice na granama drveća pa
one odletješe uz glasan cvrkut i lepet krila stvarajući kakofoniju zvukova.
Miša je izronio i doviknuo prijatelju: »Što ti čekaš, Vladimire? Dolazi ovamo!
U pravu si, ovo je divan osjećaj. Probudit će te iz mrtvih. Dolazi!«
Voda je bila ledena. Njihova tijela nakon svih onih čulnih užitaka, votke i
misli o ratu postala su napeta i vrela, ali sad kao da su se pomladila. Živce kao
da im je bockalo tisuće ledenih iglica.
Nakon plivanja naga im se tijela ohlade od povjetarca i vlage koju je
stvarala šuma. Osjećali su se svježe i zdravo.
»Sad smo u savršenom stanju za povratak doma«, objavio je Seyit
zakopčavajući košulju.
»Je li vam ovo običaj, Seyte?« upitao je Miša.
»Da, ovaj izlet uvijek ovako završi.«
 »Sreća što ste došli u proljeće.«
»Ma, hajde, Celile, samo mi nemoj reći da plivate ovdje i zimi po snijegu?«
»Vidjet ćeš. Bude li prilike da dođemo ovamo zimi, doslovno ćemo plivati u
ledenoj vodi.«
»Dobro je što ćemo doma trijezni«, rekao je Seyit i potom se okrenuo
potom Celilu. »Sjećaš se one noći kad smo prespavali u vrtu na snijegu?«
Obojica se grohotom nasmiju. »Kako bih zaboravio?« odvrati mu Celil pa
nastavi pričati drugoj dvojici: »Jedne smo se noći prilično napili. Snijeg je
napadao gotovo dva metra. Jedva smo stigli do jezera. Zacijelo nam je trebalo
nešto više vremena nego inače da se otrijeznimo. Kad smo najzad došli doma,
sva su vrata i prozori bili zaključani. Major Eminof zasigurno nas je želio
kazniti.«
»Nije nam bilo više od sedamnaest tada«, ubacio se Seyit.
»I što ste učinili?« upitao je Vladimir.
»A što smo mogli? Spavali smo na klupi ispod sjenice u vrtu.«
Seyit se toliko smijao da su mu suze navrle na oči.
»Snijeg je padao po nama, možete li to zamisliti? Nakon sveg onog alkohola
spavati na otvorenom i nije baš najugodnije.«
»Što se ujutro dogodilo?«
»Probudio nas je kahya Cemal pa smo ušli na stražnji ulaz i otišli u svoje
sobe. Presvukli smo se i sišli na doručak kao da se ništa nije dogodilo.«
»Je li otac znao u koje ste doba došli?«
»Kako da ne. Najprije je rekao: >Kasno ste se vratili sinoć?!< A onda,
gledajući nas ravno u oči, dometnuo: >Jutros sam primijetio da ste bili baš
lijepo prekriveni snijegom.<«
»Nikad mi nije bilo tako neugodno«, dodao je Celil. »Ali sad se s užitkom
prisjećam tih dobrih starih dana.«
»Siguran sam da ćemo se i mi jednoga dana smijati ovome«, rekao je Miša.
Pogledali su jedan u drugog i ponovili: »Jednoga dana...«
Svima im se u glasu više osjećalo pitanje nego obećanje. Zastali su i zagrlili
se.
 U tišini i sjeti koja ih je obuzela jedva da se čuo lepet krila posljednjih ptica
što su se vraćale u gnijezda. Čak su i cvrčci utihnuli. Srebrnast mjesec sad je
prešao na drugu stranu jezera pa u času iščeznuo. U vječito živoj šumi oko
Jalte još je jedna noć došla kraju.
 Karpatski front, 1916.

K Mjesecima su se borili na ravnicama koje su se prostirale do mađarskih

arpatsko bojište bilo je pakao podjednako i vojnicima i časnicima.

udolina. Garnizon je bio blizu bojišta. Između onih u rovovima i osoblja u

garnizonu postojala je samo jedna razlika, i to da ti potonji nisu sudjelovali u
izravnim borbama. Topovska paljba grmjela je na sve strane i toliko blizu da
se nakon svakog napada zemlja doslovce tresla, a bljesak eksplozija pretvarao
je noć u dan. Smrt i uništenje dolazili su bez upozorenja. Vatra i dim uzdizali
su se iz kratera nastalih od bombi; trupla vojnika ležala su među lešinama
konja, mula i magaraca s kojima su zajedno otišli u smrt. Raspadnuti ostaci
topova, kočija i vozila, s nekom osovinom tamo, kotačem amo te krvavim
znojnim uniformama na sve strane, samo su dodatno upotpunili scenografiju.
Sve je bilo sivo, crno, i smeđe. Neki od ranjenih – spaljeni, ali još živi – bili su
u nesvijesti; drugi su kroz jauke preklinjali za spas ili zazivali smrt da ih
izbavi iz agonije života.
Nakon duge i teške borbe mađarske i austrijske trupe bile su se prisiljene
povući na sam rub doline. Ruski garnizon bio je u šumi tik iza linije bojišnice,
dok je obližnji zaselak bio baza za poljsku bolnicu. Cjelokupno medicinsko
osoblje sastojalo se od dvojice vojnih liječnika i nekoliko bolničarki. Drvena
kuća, koja im je isprva dodijeljena za bolnicu, nije bila dovoljna ni za
pružanje prve pomoći, stoga su, pomoću debala dovučenih iz okolnih šuma,
navrat-nanos sagrađene dodatne barake. Nekoliko šatora podignuto je u
dvorištu za istu namjenu. Uska cestica što je vodila prema prvoj crti bojišnice
vječito je bila krcata. Kamioneti, bezbroj puta popravljeni i zakrpani, zaprege
što su ih vukli iznemogli konji, mule i magarci danomice su dovozili
ranjenike. Medicinsko osoblje, sastavljeno od volontera koji su napustili
domove, obitelji i tople krevete bili su obeshrabreni i na izmaku snaga. Došli
su na bojište iz plemenitih i časnih razloga, ali posve nespremni na sav taj jad
i patnju kao i zadah smrti što se širio posvuda oko njih. Razočarani i
malodušni, svejedno su radili sa srcem i bez prigovora. Bolničarke su činile
sve što je bilo u njihovoj moći da spase živote ranjenicima, ali sam trud nije
bio dovoljan. Nedostajalo im je osnovnih potrepština i lijekova. Tjednima
nisu stizale nove zalihe preko linija bojišnice. Skrb o pacijentima s ozljedama
udova i zahvati amputacija postali su gotovo nemoguć zadatak čak i
kirurzima. Nije bilo lijekova koji bi olakšali bolove ili anestezirali pacijente.
Žrtve, često tek stasali mladići, tijela osakaćena gelerima i topovskim kuglama
pokušavali su izdržati ekstremnu bol, katkad još već zbog tupih i
neodgovarajućih instrumenata. Pokušavali su ne plakati jer to ne priliči
jednom muškarcu i vojniku, no naposljetku bi odustali urlajući i jaučući dok
ne bi izgubili svijest. Mnogi se nisu oporavili te bi izdahnuli u komi, a neki bi
iskrvarili nasmrt. A i oni su imali veću sreću od svojih suboraca poginulih u
borbi čija su raspadnuta tijela nakon svakog napada ležala razbacana posvuda.
Kad jednog dana njihove udove i dijelove tijela prekrije zemlja i raslinje,
svaki će od tih nesretnika imati nekoliko grobova.
Dva konjanika dojahala su iz smjera garnizona i zaustavila se pred
poljskom bolnicom. Sjahali su i pohitali unutra. Uniforme i čizme bile su im
prekrivene blatom i prašinom. Bolničarka koja je njegovala tek dovezene
ranjenike skloni im se s puta.
»Gdje možemo pronaći liječnika?« upitao je jedan od njih.
Bolničarka, zgranuta zbog otvorene rane na trbuhu žrtve, nije mogla ni
prozboriti, pa samo pokaže na susjedni šator. Časnici su se požurili u tom
smjeru. Među ranjenicima, stiješnjenim poput sardina u konzervi, ugledaju
liječnika koji je izvodio amputaciju. Podignuo je glavu kad su mu prišli.
»Natporučnik Seyit Eminof. Doktore, tražim našeg prijatelja.«
»Kojeg? Kad je stigao?«
»Poručnik Vladimir Savinkov iz konjičke pukovnije. Vjerojatno je ranjen u
posljednjem napadu.«
Liječnik odloži nogu koju je netom amputirao, a njegov izraz lica
pokazivao je da ne gaji prevelike nade za njezina vlasnika. Duboko je
uzdahnuo.
»Pristižu tako brzo da im više ne znam ni imena. Ako upitate bolničarku,
možda ga uspije pronaći u registru. Neki dolaze bez pratnje ili u komi.
Prežive li da nam mogu reći imena, upisujemo ih u registar. Nekima doznamo
imena preko onih koji ih dođu potražiti. Možete obići pacijente ako želite i
potražiti ga. Žao mi je što nisam bio od velike pomoći.«
»U redu je, doktore. Ionako smo vam oduzeli previše vremena. U svakom
slučaju, hvala.«
Kad si izišli iz šatora, Seyit se okrene prema prijatelju.
»Celile, ti pregledaj sve šatore, a ja ću provjeriti kuću. Tako će biti brže.«
»Dobro, Seyite.«
Seyit je žurno obilazio oko kreveta. Zgrozilo ga je ono što je vidio.
Svjedočio je on još strašnijim prizorima na bojnom polju, ali tamo se to činilo
uobičajenim. Ovdje pak, iza linije bojišnice, sva okrutnost rata bila je nekako
očiglednija. Nije bilo dovoljno kreveta, pa su novi pacijenti bili ostavljeni na
nosilima na kojima su dopremljeni. Zrak je zaudarao na krv i dezinfekcijsko
sredstvo. Seyit se ogledao oko sebe, ali nigdje nije vidio Vladimira. Neka je
lica podrobno pogledao više no jednom, a na njima je vidio tako gadne
ozljede da ih se jedva dalo prepoznati. Na nosilima uz prozor ležao je vojnik
kojem je cijela glava bila povezana zavojima.
Seyit je kleknuo pored njega. Povez, s otvorom jedino oko usta, bio je
natopljen krvlju. Ranjenik je soptao pokušavajući disati. Kad je malo bolje
pogledao, Seyit na vlastiti užas shvati da je ono što su nekad bila usta sad rupa
bez usana, jezika i zubi. Uhvatio se za trbuh strahujući da će povratiti. Ustao
je i pogledao bolničarku. Rukom je pridržavala glavu drugom ranjeniku
ispunjavajući mu posljednju želju i dajući mu vodu. Nije imao više od
dvadeset godina. Voda mu se zapjenila u ustima, kao i idući gutljaj koji se
vratio i iscurio mu po bradi. Gledao ju je očima punim zahvalnosti. Tada mu
se tijelo napelo, njime je prošao posljednji drhtaj i potom mu se glava opustila
u njezinoj ruci te napokon pala na njezine grudi, otvorenih očiju. Bolničarka
nije ni pokušala suspregnuti suze kad je ispružila ruku i laganim dodirom
nježno mu zatvorila kapke. Potom je ustala i umotala mrtvo tijelo u plahtu na
kojoj je ležao. Dok je zapanjeno promatrao prizor, Seyit je osjetio kako mu se
steže grlo. Ta mlada sestra nježnih pokreta, tankih prstiju na njegovanoj ruci i
laka koraka zacijelo potječe iz dobre obitelji, pomislio je. Ostaviti sigurnost i
luksuz grada kao i ugodnog doma te otići u rat, na prve linije bojišnice, može
samo idealist velikog srca. Volonteri su se mahom regrutirali iz dobrotvornih
organizacija koje je osnovala princeza Tatjana, druga kći cara Nikole II.
Dolazili su iz imućnih građanskih obitelji i bile su žene i kćeri istaknutih
osoba. Seyit osjeti suosjećanje prema toj mladoj ženi koju vjerojatno više
nikad neće vidjeti.
Kad je završila s nesretnikom, neko je vrijeme ostala gotovo ukipljena,
vjerojatno u molitvi. Potom se sjetila da je trebaju i drugi pa se udaljila od
mrtvog tijela i rekla nešto dežurnom vojniku. U tom trenutku pogled joj se
susretne sa Seyitovim.
»Je li vam on bio u rodu?« upitala je.
On zatrese glavom. »Ne, ne poznajem ga. Tražim nekog drugog.«
»Jeste li ga pronašli?«
»Koliko vidim, ovdje mu nitko ne nalikuje. Zove se Savinkov. Poručnik
Vladimir Savinkov.«
Zatim je upitao za muškarca na nosilima. »Onaj čovjek pored prozora, na
nosilima, sa zavojem na glavi... Znate li kako se zove?«
Sestra je pogledala u njegovom smjeru i sažaljivim glasom odgovorila: »Ah,
taj nesretnik! Mislim da neće još dugo. Ne znamo kako se zove. Samo znamo
da je bio topnički časnik. Bi li on mogao biti onaj koga tražite?«
Seyit je bio sretan što ranjenik nije Vladimir i to mu da nadu da će ga
možda pronaći s manje opasnim ozljedama. Osjetivši olakšanje, prisili se na
osmijeh.
»Ne, to ne može biti on. Valjda onda nije ovdje. Hvala vam, sestro. Neka
vas Bog čuva.«
»Lijepo je susresti nekog tko još vjeruje u Boga«, odvratila je.
Seyit je upitno pogleda i ona osjeti potrebu da objasni. »Nemojte me
pogrešno shvatiti. Ja sam vjernica. Ali među ranjenicima je toliko onih koji su
izgubili vjeru u Boga.«
»Možda baš zato što su mu se toliko približili«, promrsio je Seyit.
Pronašao je Celila pored ulaza kako se raspituje kod prolaznika jesu li
vidjeli Vladimira, ali uzalud. Očigledno nije bio ondje. Odlučili su se vratiti i
još jednom provjeriti na bojnom polju.
»Misliš li da činimo pravu stvar, Seyite, na tom otvorenom polju? Što ako
opet počne topovska paljba?«
»Sjećam se gdje je posljednji put bio, Celile. Nije bio daleko od Miše.«
 Podboli su konje mamuzama i dali se u galop prema garnizonu jureći kao
da ih svi vragovi gone. Ali nisu se zaustavili kod garnizona. Miša vidjevši
kako su projurili, ne zaustavljajući se, nego nastavivši galopirati prema polju,
poviče Osmanu koji je upravo umakao tvrd keks u nekakvu bezbojnu
tekućinu što im je bila poslužena umjesto čaja.
»Osmane, Kurt Seyt i Celil galopiraju prema bojnom polju. Zacijelo su
poludjeli. Što im je na pameti?«
Osman je, poput Mihaila, Vladimira i Celila, bio poručnik pod Seyitovim
zapovjedništvom. Bio je sin iz dobre turske obitelji iz Alupke na Krimu.
Spustio je šalicu s čajem na kamen pored svog šatora i poskočio.
»Hajde, idemo za njima.«
»Ma, kamo ćemo, luđače?«
»Ja idem, a ti mi se pridruži ako želiš.«
Osman bi dao život za Seyita. Ako Seyit u punom galopu juri prema
bojnom polju, valjda ima dobar razlog, pomislio je. Skočivši na konja, bilo mu
je drago kad je vidio da je Miša učinio isto.
Na bojnom polju vladala je sablasna tišina. Došli su do mjesta gdje je Seyit
posljednji put vidio Vladimira kako ranjen pada s konja. Pretraživali su leševe
preokrećući one što su ležali potrbuške, izvlačeći zarobljene pod uginulim
konjima ili polomljenim zapregama, tražeći prijatelja. Dali su sve od sebe, ali
uzalud. Taman kad su se spremali otići, Seyit u daljini, na mađarskoj strani,
ugleda kako se netko kreće među leševima.
»Brzo, Celile. Netko je tamo. Sigurno je ranjen.«
Pojurili su u tom smjeru. Miša i Osman koji su netom stigli vidjeli su kako
im prijatelji jurišaju prema neprijateljskom teritoriju. Muškarac je ustao i
počeo trčati koliko ga noge nose.
»Dovraga!« rekao je Seyit. »Ovaj nije naš, Mađar je.«
Celil je pomislio da će se Seyit okrenuti i vratiti, ali, avaj, on je jahao ravno
prema muškarcu koji se dao u bijeg. Celil je oklijevao jer su već bili u dometu
neprijatelja. Ako su tražili smrt, sad bi je mogli pronaći. Ali Seyit nije mogao
pustiti neprijateljskog vojnika. Mađar se uspaničio i potrčao još brže svako
malo okrećući glavu da vidi koliko je umaknuo progoniteljima. Svaki put kad
bi se osvrnuo, spotaknuo bi se o nešto – truplo, pušku, topovsko tane. Satima
se pretvarao da je mrtav čekajući noć kako bi se mogao vratiti u mađarski
tabor. Nije ni sanjao da će se dogoditi ovakav obrat. Bio je siguran da se
progonitelji neće usuditi prijeći na neprijateljski teritorij, ali grdno se
prevario. Za vratom je osjetio topao dah konja. Nevjerojatnom brzinom s obje
strane dograbe ga snažne ruke dvojice jahača i dok je mlatarao nogama po
zraku, osjetio je kako su promijenili smjer – sad su galopirali prema ruskoj
strani. Razrogačio je oči od užasa. Da ga samo jedan od jahača ispusti, u trenu
bi bio mrtav. A što će biti s njim kad stignu na drugu stranu? Što će mu
učiniti? Kada su Seyit i Celil ostavili muškarca kod Miše i Osmana, ovaj se već
bio onesvijestio.
»Odvedite ovoga u garnizon, a mi ćemo još jednom pregledati teren«, rekao
je Seyit.
»Čuvajte se!«, Osman je doviknuo za njima.
Taj put imali su sreće. Pronašli su Vladimira. Pretpostavili su da je slomio
nogu jer mu je stopalo bilo iskrivljeno unatrag. Lijevi obraz i rame bili su mu
izgrebeni. Seyit ga podigne povukavši ga za ramena pa mu položi glavu na
svoja koljena.
»Vladimire! Vladimire! Odgovori mi! Znam da si živ!«
Mladić je bio u kritičnom stanju, ali još je disao.
»Celile, vratimo ga. Inšalah, preklinjem te, Bože! Pronašli smo ga na
vrijeme!«
Smjestili su Vladimira na Celilova konja noseći ga u rukama poput djeteta.
Seyit mu je podmetnuo ruku pod glavu pa su zajedno odjahali prema
garnizonu. Već se spuštala noć.
Miša i Osman čekali su ih na kraju puta. Oprezno su spustili Vladimira s
konja, položili njegovo polomljeno tijelo na nosila, a glavu mu pomaknuli u
jednu stranu. Miša je uzeo mlitavu ruku koja mu je pala na stranu i položio
mu je na trbuh.
»Jesu li bolnička kola ovdje?« doviknuo je Seyit podređenima.
Miša je buljio u jezivu ranu na Vladimirovom licu, potom iz njega iziđu
riječi u obliku šapta: »Nema potrebe. Mrtav je.«
 Svi pojure prema nosilima provjeravajući mu bilo, primičući se njegovom
licu u nadi da će čuti kako diše. Ali sve je bilo uzalud – poručnik Vladimir
Savinkov više nije bio živ.
Podređeni se prekriže. Miša objema rukama ščepa zlatnu Davidovu
zvijezdu na grudima, a Seyit klekne uz mrtvo tijelo prijatelja. Bio je shrvan.
»Dragi Vladimire, prijatelju moj dragi. Oprosti mi, zakasnio sam...«
Poljubio mu je krvavo čelo i oči zagrizavši usnicu ne bi li potisnuo suze što su
mu navirale na oči. Bolno se osmjehnuo. »Skoro će zima, Vladimire,
prijatelju. Poživim li da opet odem u Jaltu, zaplivat ću u ledenom jezeru za
tebe, obećavam ti.«
Vladimira su pokopali u šumarku iza garnizona. Na humku gdje će mu biti
grob postaviše drveni križ. Kršćani su se prekrižili pomolivši se Bogu, Isusu,
Djevici Mariji i Duhu Svetom za oprost njegovih grijeha; Seyit, Osman i Celil
ispružili su ruke, okrenuli dlanove prema nebu izgovorivši molitvu Alahu
Dobročinitelju Milostivom: »Bismilahir rahmanir rahim...«
A Miša je molio svoje židovske molitve.
U noći kad je poručnik Vadimir Savinkov otišao na vječni počinak, a duša
mu odletjela u nebo na milost Božju uz pravoslavne, muslimanske i židovsku
molitve – što je rijetkost za jednog ratnika – vjetrovi sa sjevera nosili su vonj
baruta i krvi prema jugu.
Zima će biti oštra. Nakon duge i tople jeseni naglo je zahladilo. Dani su
postali kratki i sivi. Šibao je hladan vjetar i mirisalo je na snijeg. Noću je
studen bila još oštrija. Na ratištu je nedostajalo hrane, goriva i lijekova;
pomoć je pristizala neredovito.
Rusiju je zahvatio val nezapamćenih promjena. Polarizacija, a shodno tome
i ustanci, koji su započeli najprije u Moskvi i Petrogradu, raširili su se diljem
carstva. Muškarci i žene na bojišnici odavna su izgubili kontakt s obiteljima i
svojim voljenima. Vijesti o ratu i revoluciji stizale su na kapaljku. Bilo je
teško razlučiti laž od istine. Do ratišta su dopirale glasine da su revolucionari
spremni sklopiti primirje s Njemačkom. Premda je vojnicima na karpatskom
frontu borba za goli život bila važnija od salonske politike, morila ih je
pomisao na to što će se dogoditi ako se vrate kući i doznaju da su
revolucionari preuzeli vlast. Za rijetkih prilika, kad bi puške i topovska paljba
utihnuli, vojnici su bili zaokupljeni tim sumornim mislima.
 Bila je mrkla noć. Gust snijeg satima je padao na raskomadane topove,
artiljerijska kola, leševe ljudi i životinja. Sve je prekrila blistava bjelina, kao
da ono nije bila dolina užasa gdje je smrt harala brže od konja i metaka. Čulo
se samo pucketanje vatre što su je vojnici zapalili pred šatorima. Umotani u
kapute i deke, opčinjeno su promatrali ples vatre. Oni kojima je bilo do priče
tiho su razgovarali, kao da se plaše zvuka vlastitog glasa.
Seyita i njegovu družbu čekala je još jedna besana noć. Rano ujutro valja im
se spustiti na drugu stranu doline. Povećani broj zarobljenika u tih
posljednjih nekoliko dana dao je vjetar u leđa ruskim snagama za idući napad.
Seyit je promatrao kako se iscrpljena tijela vuku po snijegu pitajući se koliko
će duboko moći zaći na neprijateljski teritorij, a da ne budu desetkovani.
Miša je crtao Davidove zvijezde po snijegu, kad ga topla šalica čaja koju mu
je netko ponudio prene iz razmišljanja. Podignuo je pogled.
»Hvala ti, Celile«, rekao je.
Celil je začinio čaj s nekoliko kapi votke. Miša je otpio velik gutljaj i
sklopio oči dok mu je tekućina polako klizila niz grlo osjetivši kako mu
alkohol ulazi u krvotok i grije tijelo do same srži. Zapeklo ga je grlo. Otvorio
je oči i zatresao glavom. Vrućom metalnom šalicom načinio je rupu u snijegu.
»Sjećaš li se, Kurte Seyite?« odjednom je izustio.
Seyit skrene pogled s terena koji je nadgledao i pogleda prijatelja.
»Čega?« upitao je.
»Kako smo kanili otići u šumu oko Jalte i plivati u ledenom Crnom jezeru?«
Seyit se tužno nasmiješio. »Sad nismo u Jalti, doduše, ali možemo učiniti
gotovo isto. Ovdje nam je baš kao da plivamo u ledenoj vodi.«
»Nisi čuo nikakve vijesti o svojoj obitelji?«
»Ne, Miša. Već četiri mjeseca, možda i dulje.«
»Misliš li da je revolucija zahvatila i Krim?«
»Ne bih znao. Oni početni nemiri u Moskvi i Petrogradu na jugu se nisu
osjetili, ali što se sad događa, zbilja ne znam.«
»Ako ti ljudi pobijede, neće nas pustiti da preživimo. To vam je svima
jasno, zar ne?«
 Seyit je pokušao umiriti prijatelja koji je opet počeo crtati zvijezde u
snijegu.
»Ne budi pesimističan, dragi Miša. Siguran sam da su na objema stranama
razumni vođe koji će nastojati pronaći rješenje kako bi sukobljene strane ipak
mogle međusobno mirno živjeti. Tko zna? Možda upravo u ovom trenutku
rade na tome.«
Međutim, Seyit je dijelio prijateljevu zabrinutost. Miša ne samo da je bio
potomak jedne od najbogatijih židovskih obitelji, nego je njegova majka bila
vrlo bliska carici. Bio bi na samom vrhu crnog popisa crvenih. Njegova pak
obitelj na Krimu i sama je imala razloga za brigu. Čuo je da crveni napadaju
imanja i vinograde ubijajući nedužne vlasnike. Uzdahnuo je, obuzet mislima
o svojoj obitelji.
Osman i Celil čistili su puške slušajući razgovor prijatelja. S drugog kraja
tabora dopirali su zvuci balalajke, tugaljiva melodija stapala se s pahuljama što
su sporo padale na njih. Na glazbu započne pjevati bariton. Uskoro su se svi
pridružili pjevušeći ispod glasa. Pjesma je pričala priču o ruskim stepama,
ledenim rijekama, trojkama što klize snježnim putevima, o neuzvraćenoj
ljubavi. Lijepa žalobna pjesma ispunila je zrak miješajući se s tugom vojnika.
U zoru je Seyitova jedinica krenula na poseban zadatak koji im je
dodijeljen dan prije. Već su napisali oproštajna pisma koja su se imala
dostaviti njihovim obiteljima ako se ne vrate s bojišta. Kako su se tijekom
posljednjeg napada Mađari bili prisiljeni povući, zasigurno se nisu imali
vremena oporaviti, pa je Seyit odlučio krenuti najkraćim putem do odredišta,
što je značilo prelazak preko otvorenog nezaštićenog terena. Posvuda oko
njih vladala je tako nestvarna tišina da su gotovo željeli povjerovati kako je
rat završio. Uspjeli su prijeći otvoreni dio terena i sigurno stigli do šumarka.
Iako neprijatelju nije bilo ni traga, u zraku se osjećala opasnost. Stigavši do
nedavno napuštenog tabora, najednom ih je obuzeo nemir. Zelja za
junaštvom bila je snažna koliko i strah od smrti, a pogibelj se prijeteći
nadvijala nad njima.
Izviđači su se odjednom okrenuli i pojurili natrag. Seyit je pokretom ruke
zaustavio konjičku jedinicu. Izviđači su trčali prema njima brzo koliko im je
snijeg dopuštao. Zaustavili su se pred Seyitom i salutirali. Jedan je užurbano
izvijestio: »Uočili smo neprijatelja, natporučniče.«
»Na kojoj udaljenosti?«
 »Otprilike pola sata jahanja odavde, natporučniče.«
Iako je znao da će kad-tad nabasati na neprijatelja, nadao se da to neće biti
tako skoro. Namrštio se. »Ima li ih mnogo?« upitao je.
»Nema, koliko smo uspjeli vidjeti. Uglavnom su ranjenici.«
Seyit je pogledao u smjeru gdje su bili neprijatelji pa rekao Celilu koji je
jahao uz njega: »Vjerojatno očekuju pojačanje, inače bi se dosad već povukli
dublje u svoj teritorij.« Načas je promislio pa nastavio: »Najbolje bi bilo da ih
opkolimo prije nego što im stigne pojačanje. Celile, Miša, povedite svoje ljude
dalje u onom smjeru. Osmane, ti preuzmi lijevo krilo.« Glavom pokaže na
brdo obraslo šumom. »Ja idem onamo. Put što vodi u dolinu nalazi se odmah
iza. Odande ću pokušati vidjeti što se zbiva.«
Miša, Celil i Osman organizirali su svoje i čekali. Ako neprijatelj kojim
slučajem naiđe, Seyit je naredio neka pucaju vratio se on ili ne. Potom je
okrenuo konja rekavši: »Idemo, Corape. Možda nam je ovo posljednje
putovanje.«
Konj je zatresao lijepom crnom glavom s bijelim biljegom kao da je
razumio Seyitove riječi. Snijeg još od jučer nije prestajao padati, pa im je sad
prijetila mećava. Hladnoća im je prodirala do kosti. S brda se nije vidjela ni
dolina ni cesta. Sve je bilo bijelo, blještavo bijelo. Drveće, nebo, zemlja, konji,
vojnici, sve je bilo pod bijelim pokrivačem. Između zaravni okružene gustom
hrastovom šumom i doline pružao se dubok klanac. Seyit je zaključio da bi
bilo previše riskantno povesti jedinicu kroz klanac prije nego što izvidi što se
događa s druge strane. Zaustavio ih je pokretom ruke i sam se uputio tamo.
Snježna oluja smanjila je vidljivost toliko da doslovce nije vidio prst pred
nosom. Dojahao je do prastarog bora te shvatio da je svega nekoliko metara
dalje litica koja ponire u duboki kanjon. Seyit je uspio zaustaviti konja u
posljednji čas. Duboko je udahnuo. Zbog neznatnog neopreza zamalo je
izazvao nesreću. Sjahao je i privezao konja za stablo, a potom se stao oprezno
kretati uz rub provalije rukom zaštitivši oči od blještavog snijega. Pokušavao
je vidjeti što je na dnu kanjona, ali bezuspješno. Vidio je samo bijele pahulje
koje su letjele na sve strane. Omotao je šal oko glave i navukao ga do očiju
kako bi se zaštitio od mećave, zatim je legao potrbuške i pritisnuo uho na tlo
pokušavajući čuti vibracije. Strpljivo je čekao. Ubrzo mu se uši naviknu na
snijeg i vijavicu. A tada je najzad nešto začuo. Potom još jedan zvuk koji mu
je bio neobično poznat. I dalje nije ništa vidio, no bio je siguran da je začuo
topovska kola i topot čizama. Kola su pucketala pod teretom dok su se
umorne noge vukle po snijegu i ledu. Poskočio je i rukavicama otresao snijeg
sa šinjela. Corap je stajao uz stablo, a snijeg mu je dopirao do ruba bijelih
mrlja na nogama – onima po kojima je i dobio ime Corap, što na turskom
znači čarapa. Mećava ga je uznemirila. Seyit ga potapše po glavi ne bi li ga
malo umirio. Potom skoči u sedlo i zabivši mamuze Corapu u trbuh, potjera
ga prema svojim ljudima. U istom trenutku dolinom je odjeknula topovska
kanonada. Konj se propne, okrene i pojuri natrag prema kanjonu. Životinja je
bila izbezumljena. Seyit nije mogao prepoznati vlastitog konja kojeg je
odgojio i dresirao. Preobrazio se u pomahnitalu podivljalu životinju koja je
galopirala prema kanjonu i neizbježnoj smrti. Seyit je navlačio uzde, urlao
poznate naredbe, ali nije ga mogao svladati. Isprva je pomislio skočiti da spasi
živu glavu, ali ipak se predomislio. Morao je spasiti i konja. Nije mogao pustiti
Corapa da skoči u smrt. Mora postojati način, pomislio je i odlučio se na
najriskantniji potez kojemu se dosjetio. Kad je stigao do posljednjeg stabla
prije kanjona, pridigao se u sedlu i ne ispuštajući uzde, objema se rukama
uhvatio za debelu granu, istodobno snažno zarivši mamuze konju u trbuh.
Konj zanjišti i zaustavi se svega nekoliko koraka od ruba litice. Seyita su
boljele ruke i ramena, ali vladao je situacijom. Nažalost, to nije dugo
potrajalo; konj se nije umirio kao što je Seyit očekivao. Iznenada se propeo i
zbacio jahača. Dok je padao,
Seyit se pokušao zaštititi od kopita prekrivši glavu rukama, no jedno ga
kopito ipak zahvati ispod pazuha. Pao je na lijevu nogu svom težinom i
osjetio strahovito oštru bol koja mu se uspinjala od gležnja prema kuku.
Potom je pao licem u snijeg. Prisilivši se pridignuti na ozlijeđeni lakat, vidio
je konja kako preskače snježni nanos pred samim rubom litice.
»Corape! Cooorapee! Dođi ovamo, Corape!« urlao je beznadno.
Corap, njegov ljubljeni pastuh, crni ljepotan s bijelim flekama na čelu i
nogama, posljednji je put zanjištao od užasa i nestao u bezdanu. Seyitovo srce
probode bol čak snažnija od one koja mu je preplavila tijelo. Udarao je šakom
po snijegu i plakao sve dok nije potpuno iznemogao. Tada je sklopio oči pa
vidio boje i snijeg na trepavicama mrmljajući i zazivajući ime svog konja sve
dok nije utonuo u tamu.

Je li ga probudila snažna bol u tijelu ili miris lijekova u zraku, nije znao. Ali
bio je siguran da nije mrtav. Prisilio se otvoriti oči; kapci su mu bili teški
poput olova. Vidio je sjenke oko sebe; učini mu se da ljudi u bijelim
uniformama mrmljaju nešto promuklim glasom. Možda su ono bile pahulje?
Pokušao se prisjetiti što se dogodilo. Kad se sjetio, zavrtio je glavom u
nevjerici, kao da sanja jeziv san iz kojeg se želi čim prije probuditi. Prisjetio
se kako mu je konj skočio u kanjon i nestao. Kakvu je ono kanonadu začuo?
Što se dogodilo njegovim prijateljima, njegovoj jedinici? Tko ga je pronašao i
doveo ovamo? Koliko je ovdje? Pitanja su mu se rojila glavom, jedno za
drugim. Pokušao se ispraviti, ali bol mu nije dopuštala. Lijeva mu je ruka bila
u zavojima od ramena do vrhova prstiju. Lijeva noga bila mu je pod
pokrivačem. Strahovito ga je boljela iako je osjećao težinu i obamrlost.
Pokušao je razmisliti što su mu mogli učiniti s nogom. Od pomisli na
amputaciju prođu ga trnci. Zatim ga oblije vrućina. Bez noge teško da može
biti potpun muškarac, a kamoli konjički časnik. Ogledavao se oko sebe tražeći
nekog tko bi mu mogao dati odgovore. Potom pomisli kako mu je to mjesto
poznato i odmah shvati da je u onoj bolnici u kojoj je nedavno tražio
Vladimira, gdje sad i sam leži kao pacijent. Zatim opet utone u tamu.
Kad je opet došao svijesti, doznao je odgovore na pitanja. Bio je ondje već
dva tjedna. Njegovi su ga suborci doveli nakon nesreće s konjem kad mu je od
udarca iskočilo rame. Slomljene kosti na lijevoj nozi bile su fiksirane kolcima.
Liječnik je rekao da ću mu ruka zacijeljeti, ali da će trebati vremena dok opet
ne stane na noge. Koliko će nekadašnje snage uspjeti povratiti, ovisit će
jedino o njegovoj volji i disciplini.
Seyit je bio više zabrinut za svoju jedinicu nego za vlastito zdravlje.
Liječnik je znao sve što je Seyita zanimalo i rado je udovoljio njegovoj
znatiželji. Bio je to mlad, bistar i žustar muškarac. Govorio je dok je
pregledavao Seyitu ruku pod zavojima. Seyit je zadivljeno gledao kako ga
pregledava, kao da proučava rijedak cvijet što je iznikao u snijegu – naime,
izraz lica bio mu je tako veseo. Razdragano je ohrabrio pacijenta: »Imate
mnogo sreće, natporučniče. Itekako mnogo sreće.«
»Oporavljam li se kako treba?«
»I to je jedan od razloga, ali najvažnije je da ste uspjeli doći do garnizona.«
Nastavio je govoriti ne čekajući da ga Seyit opet nešto upita. »Vi i vaša
jedinica bili ste posljednji Rusi na bojnom polju. Nakon što se vaša jedinica
vratila, počelo je povlačenje. Da vas nisu doveli, čak i da ste preživjeli, pali
biste u ruke neprijatelju. Ovdje u poljskoj bolnici imamo samo nekoliko
pacijenata i jednog dežurnog. Kad se naši pacijenti oporave toliko da mogu
izdržati putovanje, i mi zatvaramo i idemo dalje.«
»Zar se potpisalo primirje?«
»Ne, nije još. Samo se povlačimo, to je sve. Da mene pitate, već smo se
davno trebali povući iz Galicije.« Rezignirano je raširio ruke pa nastavio s
osmijehom: »No mene ovdje nitko ništa ne pita. Moje je da režem i krpam.
Napadi i povlačenja vaš su dio posla, natporučniče. Samo mogu reći da ste
pravi sretnik.« Najednom se lupne dlanom po čelu. »Moj Bože! Kako sam
mogao zaboraviti? Ostavili su vam pismo. Vaši su prijatelji bili strahovito
zabrinuti.«
Odmah uz kirurške instrumente bio je stol s liječnikovim osobnim
stvarima. Iz ladice je izvukao omotnicu i predao je Seyitu ponavljajući: »Ne
brinite se, natporučniče! Oni koji su vam ostavili pismo bili su odlična
zdravlja iako, doduše, pomalo umorni. Ali tko nije umoran ovih dana?
Opkolili su Mađare u dolini. O, da! Zarobili su mnoštvo vojnika. Sad su svi u
zarobljeničkom kampu, a među njima ima Mađara, Nijemaca, Turaka...«
Seyit je slušao liječnika dok je pokušavao otvoriti omotnicu, no ukipi se
začuvši to potonje. Mladi liječnik uočio je izraz na njegovom licu i zastao u
pola rečenice nagnuvši se naprijed. »Boli li vas što? Je li sve u redu?«
Seyit zatrese glavom jer nije mogao pronaći prave riječi.
»Zacijelo ste iscrpljeni. Ne biste se smjeli previše uzbuđivati u tom stanju.
Sad se lijepo odmorite.«
»Gdje su zarobljenici, doktore?«
»Kamp su zapravo bolničke barake ovdje u blizini. Nijedan nije ozbiljno
ozlijeđen, ali ne bi podnijeli put.«
»Kamo ih šalju poslije?«
»U sibirske logore, vjerojatno. Samo se nadam da će sirota čeljad barem
uspjeti stati na noge prije nego što dođu po njih.« Liječnik kao da se iznenada
sjetio da ima i druge pacijente pa je bez riječi napustio Seyita.
Seyit je potom pročitao Celilovo pismo, a tople prijateljske riječi natjerale
su mu suze na oči.
Još nekoliko dana nije bio u stanju kretati se na štakama, no kad ih je i počeo
koristiti, teško da se to moglo nazvati hodanjem. Oslanjao se na desnu nogu, a
lijevu je vukao za sobom. Rana na lijevoj ruci još mu nije bila zacijeljela, čak
mu nisu bili uklonili ni šavove, pa ga je boljelo kad bi se oslonio na štake.
Pomisao da će se susresti sa zatvorenicima u susjednim barakama postala mu
je opsesija koja mu je dala snagu za oporavak. Čim je mogao stati na noge,
izišao je iz svog krila. Jarko sunce koje je topilo snijeg zaslijepilo ga je.
Promotrio je garnizon koji je kad ga je vidio posljednji put vrvio od
aktivnosti, pun vojnog osoblja, konja, topova. Sad je ondje ostalo samo
nekoliko topovskih kola, tu i tamo pokoji sanduk streljiva i nekoliko šatora.
Približio se barakama u kojima su bili zarobljenici. Stražar na vratima zauzeo
je stav mirno i salutirao. Seyit ga je zamolio da mu otvori vrata pa ušao.
Zarobljenici, zabrinuti i prestrašeni, pogledali su mladog časnika koji se
jedva kretao. Seyit je s vrata promotrio jednog po jednog. Bilo je teško
povjerovati da su te žrtve, prikovane za krevet, s patnjom na licima, bili jezivi
neprijatelji koji su im još nedavno nanijeli one sve one teške gubitke na
bojištu. Okrenuo se prema stražaru i tiho ga upitao: »Gdje su Turci?«
»Samo ih je dvojica, natporučniče. Na onim krevetima s lijeve strane.«
Seyit, nesiguran što će dalje, duboko uzdahne, a onda krene prema
krevetima s turskim zarobljenicima. Jedan je bio gotovo dijete, od otprilike
trinaest ih četrnaest godina. Doimao se rastrojenim, ili se tako samo činilo
zbog poveza oko glave. Bilo kako bilo, bio je zauzet mehaničkim pokretima
zgrčenim prstima. Drugome je bilo tridesetak godina. Činjenica da je bio ratni
zarobljenik nije izbrisala ponos iz njegovog držanja. Gusta kosa i brkovi bili
su mu crni kao ugljen, no na ispijenom licu najviše su se isticale krupne crne
oči i kukast nos. Visoke jagodične kosti vjerojatno su mu još više dolazile do
izražaja nakon gladovanja. Zamijetivši rupicu na čovjekovoj bradi, Seyit se
nagonski dotakne na tom istom mjestu na svom licu. Gledao je u lice tako
slično svome, tvrdoglavo i neumoljivo. Preplavi ga osjećaj suosjećanja prema
tom Turčinu koji ga je bez riječi tužno gledao. Polako je prišao krevetu još
uvijek nemajući dovoljno hrabrosti da progovori. Zarobljenik, koji je ležao na
krevetu napola pridignut i naslonjen na uzglavlje, s nelagodom se pomaknuo
i zapitao blagim glasom: »Hoćete li me sad otpraviti odavde?«
Govorio je savršen ruski. Seyit je bio u nedoumici treba li mu se obratiti na
turskom ili ne, a ruski koji je čuo riješio ga je dvojbe.
»Ne, zapravo, ne znam kad odlazite ni kamo ćete uopće.«
 Glas iznutra govorio mu je da ode, no jedan drugi glasić tjerao ga je
razgovara s tim čovjekom prema kojem je osjećao naklonost kao da ga je
poznavao godinama. Svjestan da ga drugi pomno promatraju, Seyit oprezno
nastavi: »Došao sam do tvog kreveta jer si me podsjetio na nekog koga
poznajem. Smijem li znati tko si?«
»Kapetan Ali Nihat...« Zastao je neko vrijeme šuteći, a onda zajedljivo
dodao: »Turski zarobljenik, kapetan Ali Nihat...« Njegovu ironiju prožimala je
agonija, ali ne zbog tjelesne boli. Bio je to gnjev jer je pao u ruke neprijatelju.
»Iz kojeg dijela Osmanskog Carstva dolaziš?«
Tvrdoglav i ponosan pogled u njegovim očima prepustio je mjesto čežnji za
domovinom i obitelji. Glas mu je bio nemoćan kad je odgovorio: »Istanbul...
Iz Istanbula.«
»Jesi li oženjen?«
»Jesam.« Kapetan Ali Nihat osjetio je toplinu i suosjećanje u mladom
natporučniku. Nije vidio ništa pogrešno u tome da nastavi razgovarati s njim.
»Da, oženjen sam. Imam četverogodišnju kćer.« Malo je oklijevao pa izvukao
fotografije ispod jastuka i pokazao ih Seyitu. »Ovo su mi žena i kći. One
sigurno željno iščekuju moj povratak. Sretan sam što sam uopće uspio
sačuvati njihove fotografije. Oni koji su zarobljeni na bojnom polju nisu imali
taj luksuz.«
Seyit je sjedio na rubu kreveta gledajući fotografije. »Gdje su te zarobili?«
upitao je.
»Liječnik sam. Bio sam u liječničkoj jedinici odmah iza prve crte bojišnice.
No sad je samo važno da sam ovdje, zar ne?«
Oči kapetana Alija Nihata tražile su odgovore. Seyit je ustao oslanjajući se
na zdravu nogu, desnom se rukom pomogavši pridići na štake. Pogled mu je
odlutao kad je promrmljao: »Valjda.«
Nije se mogao dosjetiti ničemu pametnijem. Mučila ga je i sama pomisao na
to da bi mu mogao odati svoje podrijetlo – činjenicu da je i sam Turčin s
Krima, ne samo istih korijena kao taj vojnik nego i to da je do prije stotinjak
godina bio dio tog istog Osmanskog Carstva. Vrativši pogled na kapetana,
pokušao se nasmiješiti. »Čuvaj se. Nadam se da ćeš se brzo vratiti u svoju
domovinu, živ i zdrav, svojoj obitelji.«
 Odlazeći prema vratima, začuo je glas zarobljenog liječnika. »Smijem li ja
znati vaše ime, natporučniče?«
Seyit zastane na trenutak, ali nije mu smogao hrabrosti odgovoriti. Polako
je izašao iz barake sa zarobljenicima vukući za sobom ranjenu nogu. Možda
mu je ta nesreća bila dobrodošla, zapravo. Bog ga je sačuvao od poniženja jer
sad ne mora zarobiti svoje sunarodnjake.
Za tjedan dana stigne zapovijed za evakuaciju tabora. Ono što je preostalo
od ratnog materijala ukrcalo se na zaprege, konje, mule i magarce. Seyit je
čekao prijevoz pred praznim barakama. Bio je suh, hladan i sunčan dan. Sve
je bilo gotovo. Dani snijega, leda, krvi, vonja baruta, smrti, patnje – sve je to
iščezlo kao da je bila riječ o ružnom snu. Ipak, neizvjesnost budućnosti bila
mu je teža od sjećanja. Mladi liječnik spakirao je svoju crnu torbu. Na izlazu
iz ambulante pozdravio je Seyita raspoloženo kao i inače: »Dobro jutro,
natporučniče Seyite Eminofe. Divan dan za putovanje, zar ne? Može li čovjek
uopće tražiti više?« Pokazao je na zarobljenike okupljene ispred garnizona i
stišavši glas, dodao: »Naročito mi je drago zbog onih tamo nesretnika. Oni su
na putu u onu jezivu studen.«
Turski, njemački i mađarski zarobljenici upravo su pozirali za fotografiju s
ruskom bolničarkom koja ih je njegovala. Sestra koja je pozirala fotografu sa
širokim osmijehom na licu, u neulaštenim crnim cipelama i haljini od teške
crne tkanine povrh koje je prebacila bijelu pregaču te s kapicom na glavi,
vjerojatno je bila jedina prijateljica toj dvadesetorici zarobljenika na tom
neprijateljskom teritoriju. Toj lijepoj mladoj ženi svijetle puti na koščatom se
licu vidjelo da je slaba i pothranjena kao i njezini pacijenti.
Skupina je zauzela mjesto u podnožju stuba ispred garnizona. Jedini stolac,
postavljen usred prvog reda, bio je rezerviran za bolničarku. U ruci je držala
tursku zastavu. Mladi Turčin pored nje u vojničkom šinjelu držao je njemački
barjak. Seyit se pitao kako se to dijete što je tako gordo stajalo pozirajući za
fotografiju našlo na frontu. Gorko se nasmiješio s tugom u srcu. Svi su bili u
svojoj najboljoj odjeći – vojničkim uniformama i čizmama. Dvojica su bila u
civilnoj odjeći. Seyit je znao da im nakon dugačkog i napornog putovanja na
nogama neće ostati ni čizme ni cipele. Od same pomisli na bespuća ledenih
sibirskih stepa i arktičkih vjetrova Seyitu se sledila krv u žilama. Pitao se
koliko će ih uopće stići do odredišta. Na tim dugotrajnim putovanjima do
logora bolesne bi se ostavilo negdje usput. Mladi turski dječak i Nijemac, koji
je sad stajao iza njega, vjerojatno neće doživjeti ljeto.
 Svi osim Alija Nihata gledali su ravno u fotoaparat. Njemu je pogled
odlutao nekamo gdje ga fotoaparat nije mogao dohvatiti. Seyit shvati da je
kapetan uperio pogled u njega.
Kad mu je stigao prijevoz, pozdravio se s mladim veselim liječnikom i
popeo u kočiju uz pomoć jednog vojnika. Zarobljenici su se također poredali
spremni na polazak. Kad je njegova kočija prošla pored kolone ratnih
zarobljenika, Seyit dade znak vozaču da se zaustavi. Koračali su pored njega
izbezumljenih lica koja ne znaju što im budućnost nosi. Kad mu se Ali Nihat
približio, Seyit ga pozdravi s poštovanjem. »Neka vas Bog čuva, kapetane. Vaš
je život u rukama Alaha.« Kapetan Nihat gledao je za kočijom koja se
probijala kroz bljuzgavicu i ubrzo nestala u daljini. Seyit je mislio da ga više
nikad neće vidjeti i da će mu njegova sudbina zauvijek ostati nepoznata.
 Povratak s bojišta

S promatrao idilične krajolike. Nekoć opjevani u pastirskim pjesmama

eyit se ukrcao na vlak na kolodvoru najbližem garnizonu. Zadivljeno je

zajedno s ruskim zavodnicama rumenih obraza, ljubavnim zovom mladih

momaka i svom ljepotom romantičnog ruskog pejzaža, sad su mu nestajali iz
vidokruga ostavši jedino u starim narodnim pjesmama. Na svakom kolodvoru
vidio je kako se narod tiska čekajući dolazak vlaka. Potom bi se ukrcali uz
viku i guranje. Vagoni su bili krcati, smrad neizdržljiv; svježi zrak bio je
davno zaboravljen luksuz. Seyit i nekolicina vojnika kao i časnika koji su se
vraćali s fronta bili su zapravo samo rijetki među svim onim putnicima.
Vlakove su većinom popunile seoske obitelji što su bježale pred crvenima.
Selili su se u druga područja, vjerojatno bez nade za povratkom. Uza se imali
su svu imovinu koju su uspjeli ponijeti. Neka su se djeca vješala majkama za
suknje, neke su roditelji nosili u naručju. Sa malim zavežljajima ovješenim
oko vratova i sama su pripomogla nositi imovinu na tom užasnom putovanju.
Sav taj kaos i jad zaprepastili su Seyita. Skupina muškaraca glasno je
prostačila. Njihova suha napukla koža i žuljevite ruke odvale su da je riječ o
nadničarima. Jedan je od njih zagrizao komad crnog kruha pa ga predao
drugome koji učini isto i preda kruh trećemu. Kruh je postao luksuz čak i
ondje u srcu zemlje. Kako je i sam potjecao iz obitelji poljoprivrednika, znao
je da u Rusiji vlada nestašica brašna. Razlog tomu, pretpostavio je, bilo je loše
upravljanje dobrima.
Pored njega sjedila je starica držeći pred sobom platnenu vreću punu
koječega. Kad se vlak naglo trznuo i krenuo, vreća se prevalila Seyitu na
ranjenu nogu. Trznuvši se od boli, pokušao ju je nekako osloboditi, ali uzalud.
Ona nije ni trepnula okom, a kamoli mu pomogla načiniti mjesta za
očigledno ozlijeđenu nogu. Štoviše, ošinula ga je prijetećim ogledom kao da
mu želi poručiti neka mu ne pada na pamet doticati njezine osobne stvari. On
se pomiri sa situacijom i zavali na sjedište. Ionako nije imao previše izbora sve
dok vlak ne stigne na odredište. Ne bi li malo ubio vrijeme i odvratio misli od
bolne noge, a još više od odurnog smrada, izvadio je pisma iz džepa i pročitao
ih po tko zna koji put. Iz pisma koje mu je Celil ostavio u poljskoj bolnici
doznao je za carevu zapovijed da se određene jedinice vrate u Petrograd kako
bi pomogle ugušiti ustanak, a među njima bila je i njihova konjička
pukovnija. Celil mu je poželio brz oporavak i sretan put do Petrograda gdje će
se, Alahovom voljom, opet susresti.
Drugo pismo bilo je od Šure, a primio ga je prije osam mjeseci. Mlada žena
krasopisom je ispisala punih pet stranica. Već u prvom paragrafu izrazila je
brigu jer nije primila nikakve vijesti od njega te da nije sigurna je li uopće
primio njezina pisma. Bile su to brige zaljubljene žene. Seyit osjeti kako mu
gore dlanovi grijući mu tijelo i srce. Strahovito mu je nedostajala. To mu je
pismo mjesecima bilo jedini tračak nade, jedina poveznica sa svijetom iza crte
bojišnice, nadahnuće. Pročitao ga je barem stotinu puta. Čak i za najhladnijih
noći grijale su ga te stranice što su ih dodirivale ruke, možda i usne, žene koju
je volio. Čitajući rečenice iznova i iznova, bio joj je toliko blizu da je gotovo
mogao osjetiti njezinu toplu svježu ženstvenost kako mu se privija uz tijelo. U
noćima kad bi Miša klečao u molitvi pred svojom Davidovom zvijezdom,
Vladimir pred ikonama, a Osman i Celil čitali iz Kurana, Seyit bi se u sebi
pomolio Bogu, a zatim potražio utjehu u njezinim pismima. Ona su mu bila
izvor snage, gotovo kao i vjera u Boga.
Pročitavši i posljednju rečenicu prepunu ljubavi i poljubaca, shvatio je
koliko je očaran tom djevojkom. Lice mu obasja širok osmijeh. Starica pored
njega u čudu ga je gledala nepristojno zavirujući, pokušavajući vidjeti što li to
ima u rukama, a da ga je tako usrećilo. Seyit osjetivši da zadire u njegovu
privatnost, brzo presavije pismo i vrati ga u unutarnji džep. Dao bi se zakleti
da je žena nepismena, ali to joj nipošto ne daje za pravo da zabada nos. Starica
mu je očito zavidjela na osmijehu. Ona sama ne pamti kad je posljednji put
razvukla usne u osmijeh. A čemu bi se uopće i smijala, pomislila je. Ljutito je
nadlanicom obrisala nos i uperila pogled u njegovo lice. Zapravo ga je
proklinjala nepristojnim gestama kažnjavajući ga jer se imao čemu veseliti.
Znao je da se njihovi putevi nikad više neće ukrstiti, pa je samo okrenuo
glavu i stao promatrati krajolik što je letio mimo njega dok je vlak jurio
punom brzinom.
Kad su napokon stigli do glavnog petrogradskog kolodvora, Seyit nije
odmah ustao sa svog mjesta, nego je pričekao da se svjetina raziđe. Nije
mogao vjerovati da se vratio iz rata. Tek se morao naviknuti na tu pomisao.
Gledao je rulju na peronu, nezadovoljstvo na njihovim licima. Čekao je da se
raziđu kako bi se mogao kretati, a da ga nitko ne gura. Potom je ustao i
polako izašao iz vagona. Zazvao je nosača, pružio torbu prvome koji je naišao
i hramajući odvukao se do izlaza kamo će napokon udahnuti malo svježeg
zraka.
Popeo se u prvu kočiju, dao kočijašu svoju adresu pa se zavalio u crnom
kožnatom sjedalu. Glavom mu se rojilo tisuću pitanja. Kako će doći do svoje
voljene? U tim danima kad su se obitelji raspadale, kako će se on sjediniti sa
svojom dragom koja je tisućama kilometara daleko? Tko mu može zajamčiti
vjernost žene koja tako dugo nije čula ni riječ o njemu? Možda u njezinom
životu već postoji netko drugi? Možda je otišla iz rodnog grada? Našavši se
pred svojom kućom, srce mu je brže zakucalo u nadi da će pronaći poruku ili
pismo, neku vijest koja će mu raspršiti strahove.
Uspeo se mramornim stubištem i nakon kratkog oklijevanja pozvonio.
Začuo je kako zvonjava odzvanja hodnikom, a onda je opet zavladala tišina.
Ni nakon drugog pokušaja nitko mu nije otvorio vrata. Izvukao je svoj ključ,
umetnuo ga u ključanicu, otključao vrata i ušao u kuću. Sad je bio u toplom i
mirnom okruženju vlastitog doma. Zatvorio je vrata i naslonio se leđima na
njih. Ogledao se oko sebe; sve je bilo baš kako je i ostavio.
Bio je siguran da će mu dobro doći turska kupelj. Kamin je bio spreman,
samo je trebao zapaliti vatru. Potom se raspakirao. Ormar je bio pun njegove
odjeće. Pogleda fotografiju u srebrnom okviru na kaminu. Uzbudio se
shvativši da prikazuje njega i njegovu ljubljenu Šuru onog dana kad su
upoznali u Moskvi. Uzeo je okvir i poljubio Šurino lice. Srce mu je ustreptalo
od ljubavi. Zar nije čudno što se u posljednje vrijeme ne može sjetiti nijedne
žene s kojom je spavao, nego samo Šure, ljubavnice s kojom je bio samo
jedanput, koja mu je, čini se, posve ovladala sjećanjima? Ona mu je jedina
nedostajala. Nije se mogao prisjetiti nijedne druge žene, ljubavnice, niti da je i
s jednom strastvenije konzumirao ljubav. Osjetio je neizdržljivu želju da je
zagrli, ali i bol u srcu jer je bila tako daleko.
Kad ga je idućeg jutra probudila zvonjava zvona s crkve sv. Katarine, Seyit
je shvatio da je već podne. Ogrnuo se svojim svilenim kućnim haljetkom i
izišao iz sobe u tihu pustu kuću. Ilona Petrova, stara domaćica, nije bila u
blizini. Možda u snu nije ni začuo zvono, pomislio je, a onda se sjetio da
starica ima svoj ključ. Možda je iskoristila njegovo odsustvo i uzela dopust.
Seyit se okupao, obrijao te odlučio izići, vidjeti što se događa u gradu, možda
čak svratiti do stožera carskih husara. Premda je imao pravo na dugotrajno
bolovanje, izgarao je od želje da dozna novosti.
Nije prošao ni dva bloka, kadli ugleda ženu kako mu trči ususret. Bila je to
Ilona Petrova, a sijeda joj je kosa lepršala oko nasmiješenog ugodnog lica. Bila
je neizmjerno sretna što ga vidi. No osim toga, imala je još jedan razlog za
žurbu. Nakon što ga je pozdravila, zadihano je rekla: »Ah, Seyte Eminofe, sam
Bog vas je poslao! Hvala milostivom Gospodinu! I ne slutite koliko smo bili
zabrinuti.« Ugledavši potom Seyitov štap i ozlijeđenu nogu, nesigurno
nastavi: »Za ime Božje, Seyte Eminofe! Ama, što vam se to dogodilo?«
Seyit primi uplakanu ženu za ramena kako bi je utješio. »Ne plačite, Ilona
Petrova, za Boga miloga, ne plačite. Sad sam ovdje i nisam u tako lošem
stanju. Uskoro ću se riješiti ovog štapa.« Ali žena nije prestajala plakati.
Izvadila je rupčić i obrisala nos. Bilo je očito da je njegove riječi nisu umirile.
Seyit tada pomisli da njegovo stanje možda nije jedini razlog njezinim
suzama. »Što nije u redu, Ilona Petrova, što vas muči?«
Njezino kašnjenje i tolike suze nisu bile baš uobičajene. Možda mu donosi
loše vijesti o njegovoj obitelji?
»Je li sve u redu? Ima li kakvih vijesti iz Jalte?«
»Ne, ne brinite se, nema loših vijesti, ali...« Pogledala je u smjeru iz kojeg je
došla i upitala: »Nadam se da nemate namjeru otići do Trga Aleksandra
Nevskog, Seyte Eminofe?«
Seyit se nasmiješi na njezinu majčinsku zabrinutost. »Kako ste pogodili?
Upravo sam tamo krenuo, a kasnije ću se kočijom vratiti kući.«
Ona ga uzme za ruku i okrene prema kući. »Na ulicama je opasno, Seyte
Eminofe. Preklinjem vas, vratite se kući. Ta, vidite li koliko je meni trebalo
da dođem?«
I tako se oni polako upute natrag.
»Recite mi, čemu sve ovo?«
»Ne pitajte, Seyte Eminofe. Ulice su pune pomahnitalih ljudi. Napadaju sve
i svakoga drvljem i kamenjem, ma, svime čega se dočepaju.«
Iako je pomislio da pretjeruje, nije želio riskirati s obzirom na stanje u
kojem je bio. Vratili su se kući usput čavrljajući. Čim su ušli u kuću, gospođa
Petrova pohita u kuhinju.
 »Kako je lijepo što ste se vratili, Seyte Eminofe. Odmah ću pristaviti čaj.«
Pripravljajući mu topli napitak, nastavila je sa svojom pričom: »Trebali ste
samo vidjeti kako sam došla dovde, Seyte Eminofe.
Premrla sam od straha misleći da će me srušiti, pregaziti ili da će mi nešto
doletjeti u glavu.«
»Polako, tako vam Boga, Ilona Petrova! Smirite se i sve mi lijepo ispočetka
ispričajte. Tko su ti divljaci?«
»Jao, pa naravno! Vi i ne znate što se sve ovdje događalo, Seyte Eminofe.
Radnici štrajkaši dobili su otkaze. Oni koji su sudjelovali u paradi za Dan žena
također su ostali bez posla. Onda su svi ti radnici izišli na ulice uz povike:
>Kruha, kruha! Dajte nam kruha!< Hvala Bogu pa sam susrela Akdema,
kočijaša, on me je izvukao iz tog meteža. Nekako smo se uspjeli probiti kroz
sporedne uličice. Rekao je da se narod okuplja na pristaništu. Kamo god da
prođu, uništavaju i pljačkaju pekarnice. Blagi Gospode, što nas je ovo snašlo?«
»Ne brinite se, Ilona Petrova, i prije smo doživjeli slične nemire. Sve će biti
gotovo za nekoliko dana.« Tek što je izrekao te riječi, shvati da ni sam ne
vjeruje u njih. Sad je zaista želio otići do stožera pukovnije i doznati više o
svemu što se zbiva. No već više od sat vremena stajao je na ranjenoj nozi i sad
ga je počela boljeti. Zato je sjeo na sofu nasuprot kaminu i stao polako
ulijevati čaj iz samovara. »Kako se mislite vratiti doma večeras?« upitao je.
»Akdem će doći po mene. Inače mi nema druge nego ovdje prenoćiti.«
»Slobodno ostanite ako želite.«
»Hvala vam, gospodine, ali muž će se brinuti. Da sam znala, još jutros bih
mu rekla.«
Seyit odloži šalicu čaja na stol i podigne pogled prema njoj. »Ako kanite
otići odavde s Akdemom, moram vas zamoliti za jednu uslugu.«
Starici je bilo drago što mu može makar nekako udovoljiti. »Naravno, Seyte
Eminofe. Vaša želja moja je zapovijed. Znate da bih učinila sve za vas.«
»Znam, Ilona Petrova, znam, zato vas i pitam. Ali uz jedan uvjet – ako
vidite da je na ulici opasno, sve zaboravite i požurite se kući.«
»Kako vi kažete, Seyte Eminofe.«
 »Dat ću vam jedno pismo. Otići ćete do kazališta Mariinsky i uručiti ga
osobno Tatjani Čupilkinoj.«
Sjetio se po pismu koje je Celil slao s ratišta da je Tatjana iz Boljšoja
premještena u kazalište Mariinski. Kako nije mogao osobno otići tamo, ovo je
bio najsigurniji način.
»Naravno, sa zadovoljstvom, Seyte Eminofe. Želite li da vam donesem
odgovor?«
»Ne, hvala. Dovoljno je da odnesete poruku.«
»Gospođa Tatjana Cupilkina bila je vrlo ljubazna. Nekoliko puta navraćala
je ovamo raspitujući se za vas, Bog je blagoslovio. Poručnik Sorokin i drugi
također su došli ovamo čim su se vratili s bojišta. Rekli su mi kako su vas
morali ostaviti u tom užasnom stanju.« Govorila je ona o Miši, Osmanu i
Celilu, ali mogla se sjetiti samo Mihailovog prezimena. »Oni će vam
zasigurno bolje znati ispričati o svemu što se događa. Ja samo obična stara
sluškinja. Znam samo ono što načujem na ulici, u tramvaju ili ono što mi muž
kaže. Iz svega mogu zaključiti jedino da nam se ne piše dobro. Smijem li vam
ponuditi još malo čaja?«
»Da, hvala, Ilona Petrova, popit ću još malo čaja. Kapnite malo i onog mog
lijeka unutra, molim vas.«
Ilona Petrova uz hihot napusti salon kako bi mu donijela još čaja. Znala je
ona dobro na što je pomislio. Ugrijala je šalicu toplom vodom, potom dopola
ulila čaja, a ostatak nadopunila votkom koju je izvadila iz kuhinjskog
ormarića.
»Mislim da ne morate dokasna ostajati ovdje. Možete otići čim Akdem
dođe. Ne bih htio da kasno dođete doma.«
»Rekao je da će doći u šest, ali neće me iznenaditi ako i zakasni.«
Akdem, kočijaš tatarskog podrijetla, došao je na vrijeme. Rekao im je da se
svjetina razišla s ulica u središtu grada. Šuškalo se da će već idućeg dana
nastaviti s prosvjedima. Pljačkajući pekarnice, došlo je do brojnih sukoba u
kojima je nekoliko pekara izgubilo život. Ulicama je harala smrt.
Seyit joj preda pisamce za Tatjanu u kojoj je obavještava o svom dolasku te
ostane uz prozor promatrajući ih kako se udaljavaju. Znao je da im oboma
može vjerovati u potpunosti. Nije mu preostalo ništa doli čekati. Uzeo je malo
boršča koji je Ilona skuhala i prelio ga svježim vrhnjem. Savršeno mu je prijao
spoj toplog i hladnog. Jelo od dimljenog lososa koje je također pripravila bilo
je vrlo ukusno, ali nije imao teka. Potom je uzeo bocu s votkom i sjeo ispred
kamina. Bilo mu je strahovito teško pri srcu. Mučilo ga je kako će, pogorša li
se stanje u gradu, uspjeti vidjeti Šuru ili otići u Jaltu. Nadao se da nemiri neće
zahvatiti i jug zemlje. Ne bi li odagnao sumorne misli, odluči nešto pročitati.
Tri zida knjižnice bila su od poda do stropa ispunjena knjigama, a na
četvrtom bio je velik prozor s pogledom na vrt. S obje strane prozora visjela
su dva ulja na platnu s potpisom Borovikovskog. Lica aristokrata na platnima
savršeno su pristajala ugođaju knjižnice. Pogledao je obiteljske fotografije
poredane na jednoj od polica. Pomislio je koliko mu svi nedostaju. Iduća mu
je misao bila što bi odabrao kad bi morao birati između susreta s njima i
susreta sa ženom koju je volio. Potom otjera i samu pomisao na tako tešku
odluku.
Dotad je pročitao sve knjige s onih polica, neke i više puta. U ovom mu je
času trebalo nešto što će mu sasvim zaokupiti misli. Premišljao se između
Aleksandra Puškina i Nikolaja Jazikova, no naposljetku posegne za epskom
poemom Ivana Nikitina. Napisana stilom ruskih narodnih pjesama, ta poema
govori o tome kako je jedan veseljak koji je dobro živio putovao Rusijom,
duhovito opisujući likove koje je susretao putem. Svaki put kad bi je čitao,
budila je u Seyitu silno zadovoljstvo jer je u tim stihovima i likovima
pronalazio ljudske osobine koje je tako dobro poznavao. S knjigom u ruci
namjestio se na kauč nasuprot kaminu.
Kad ga je probudila uporna zvonjava na vratima, vatra se već bila ugasila, a
knjiga je kliznula na pod. Ranjena noga bila mu je toliko obamrla da ju je
jedva mogao pomaknuti. Najzad se nekako uspije osoviti na noge i podupirući
se štapom, krene prema vratima. Usput se oduševi kad prepozna glasove
izvana. Sav sretan hrže bolje otvori vrata i pred sobom ugleda Celila, Tatjanu
i Mišu.
Svi se toplo izgrliše. Na putu do salona nije mu trebao štap jer su ga
prijatelji pridržavali s obje strane. Tatjana je obrisala suze dok ih je slijedila
gracioznim lakim korakom balerine. Nanovo su zapalili vatru i izvadili votku
i čaše. Bilo je dva sata ujutro, no njima se činilo kao da je dan tek počeo,
sretni što su zajedno nakon toliko vremena.
»A gdje je Osman? Zar ga niste uspjeli pronaći?«
»On je na dužnosti u Livadiji. Vraća se uskoro.«
 Celil, kojem je prijatelj strahovito nedostajao, raznježeno mu reče: »Znaš,
Seyite, mislio sam da se više nikad nećemo vidjeti.«
»Ni sam nisam bio siguran da ću se vratiti.«
Tatjana Čupilkina nije kanila tratiti vrijeme na tužne razgovore. Pridružila
im se milujući čašu nježnim pokretima kao da je krhak cvijet. »Kako si znao
da me trebaš potražiti u kazalištu Mariinsky, Seyte?«
»Pročitao sam tvoje pismo upućeno Celilu prije nesreće s konjem.«
Tatjana nije bila ni najmanje uzrujana što je još netko pročitao njezino
strastveno pismo. Ipak, hineći ljutnju, veselo prekori Celila. »Celile, dragi, da
sam znala da ne znaš čuvati tajne, ne bih ti bila pisala.«
»To je jedino što sam pročitao, kunem ti se. Ništa drugo ne znam«, branio
se Seyit.
Tatjana ga ušutka zaprijetivši mu prstom. »Lažljivci ste obojica.«
Koliko god se oni trudili, veselo raspoloženje nije se dugo održalo. Seyit se
raspitivao o svojoj obitelji. Celil mu nije znao ništa reći jer ni sam odavna nije
bio na Krimu.
»Nagađa se da će se car umiješati u nemire, Seyite. Konjičke pukovnije
carskih husara već su poslane u Petrograd i Carsko selo. Svi dopusti su
otkazani. Nakon današnjih događaja nitko ne zna u kojem će smjeru krenuti
stvari.«
»Doznao sam od Ilone Petrovne da je stanje u gradu kaotično.«
»Siguran sam da će sutra biti i gore«, zamišljeno je rekao Miša. »Vlada
danas nije ništa poduzela ni pružila otpor prosvjednicima. Nije im bio
dopušten pristup središtu grada, to je sve. Strah me je da bi ako se ovako
nastavi, situacija mogla izmaknuti kontroli.«
»Ima li ih mnogo?«
»To ne možemo znati, Seyite. Počelo je kao pobuna sto trideset tisuća
štrajkaša koji su otpušteni, ali sad ih podupiru i radnici koji su i dalje
zaposleni, kao i oni koji nemaju ama baš nikakve veze ni s jednima ni s
drugima.«
»Može li se udovoljiti njihovim zahtjevima?«
 »U početku se činilo da žele veće plaće, ali pravi je razlog nešto sasvim
drugo. Sad sam siguran da ih ne bi zadovoljilo ni da im povećaju plaće.
Uglavnom, oni žele revoluciju. Vjeruju da bi bez cara bili bogatiji i sretniji.«
»General Kabalov je oprezan. Po zakonu imao bi pravo rastjerati rulju, no
on strpljivo čeka mirovne pregovore.«
»Dobije li zapovijed iz palače, morat će djelovati.«
Razgovor se nastavio u sličnom tonu do sitnih jutarnjih sati. Čak je Tatjana
ostala budna iako je prethodnu večer imala predstavu u kazalištu. Rastali se s
prvim zrakama sunca, a na izlazu Celil je dao savjet Seyitu. »Ne napuštaj kuću
osim ako nije nužno. Rasplamsa li se revolucija, tvoj će položaj biti teži od
našeg. Pokušat ćemo te redovito obavještavati o svemu. Bolje da nitko ne zna
da si ovdje. Možeš nam se javljati preko Tatjane. Nisam već odavna bio doma.
Kad budem išao na dopust, otići ćemo kod Tatjanine tetke.«
»Hvala ti, Celile, nikad ti ovo neću zaboraviti. Čuvaj se i Bog te
blagoslovio.«
Na rastanku su se zagrlili. Baš kad su se stali spuštati stubama, Seyit je
pozvao Celila u stranu. »Znaš li je li Petro ovdje negdje?«
Celil se nikad nije pomirio s izdajom njihova dojučerašnjeg prijatelja. Lice
mu je bilo puno srdžbe. »Tužno je to, Seyite. Taj se nikad neće pokajati.
Pokušaj se držati podalje od njega. On nas i predobro poznaje. Jesi li ga
vidio?«
»Nisam. Navodno je svraćao ovamo nekoliko puta dok sam bio na frontu.«
Toliko su toga još imali reći jedan drugome, ali više nije bilo vremena. Celil
se morao javiti na dužnost, pa su se kratko i toplo rukovali, a onda se rastali.
Pošto ih je ispratio, Seyit je otišao u radnu sobu i sjeo za stol. Na temelju
vijesti koje je saznao te noći načinio je popis svih mogućih ishoda, a potom
analizirao jedan po jedan te za svaku mogućnost osmislio rezervni plan. U
njegovom slučaju opasnost nije ležala samo u činjenici da je bio u službi cara,
nego i zbog toga što je bio veleposjednik. Samo to drugo bilo je dovoljno da se
nađe na crnoj listi revolucionara. Misli mu otplove do obitelji u Jalti. Zacijelo
su silno nemirni i jedva čekaju vijesti od njega. Odgurnuo je popis u stranu i
počeo im pisati pismo.
Ilona Petrova stigla je tek oko podne. Bila je još više uznemirena nego dan
ranije.
 »Voljela bih kad biste mi dopustili da od danas ostanem ovdje, Seyte
Eminofe«, rekla je. »Ceste su preopasne da se putuje.«
»Naravno, Ilona Petrova, smatrajte ovu kuću svojim domom. Možete ostati
koliko god želite.«
Ilona Petrova zahvali Seyitu i ode svojim poslom.
Drugog dana revolucionari su napredovali gotovo do samog središta grada.
Iako je većina izvikivala parole tražeći kruha, čulo se i onih protiv autokracije
i rata. Sveučilišni studenti također su se pridružili prosvjednicima. Na
ulicama je bilo gotovo trideset posto svih radnika iz grada. Neke su se skupine
odvojile napadajući i terorizirajući sve na što bi naišli.
Međutim, trećeg dana stvari su potpuno izmakle kontroli. U industrijskom
dijelu grada Viborga napali su policijske postaje gdje je ubijeno nekoliko
policijskih časnika. Napadači su sad bili naoružani. Ono što je počelo kao
miran prosvjed za veće plače i koricu kruha u dva se dana pretvorilo u
oružani sukob; svjetina je postala bijesna rulja, a njihovi pokliči mahniti.
Činilo se kao da su zaboravili zašto su uopće počeli prosvjedovati. Urlicima i
stisnutim šakama huškali su i bodrili jedni druge i prevladala je psihologija
mase. Sad više nisu tražili kruh, nego krv. Njihova potisnuta mržnja isplivala
je na površinu; svi bogataši, svatko tko nije bio pripadnik radničke klase, svi
neradnici morali su biti kažnjeni. Okupljanje u tolikom broju dalo im je
vjetar u leđa; oružani napadi na policijske postaje dali su im još više
samopouzdanja. Jednom kad su osjetili okus krvi, postali su krvožedna rulja.
Kako nije mogao ama baš ništa poduzeti, Seyit se polako kretao između
radne sobe i salona. Osjećao se kao u kavezu. Negdje u daljini začuo je
nejasne urlike i shvatio da su se približili Trgu Aleksandra Nevskog. Ulice su
opustjele. Kuće prekoputa njegove činile su se praznima, a njihovi su
stanovnici virili iza zastora nastojeći ostati neprimjetni.
Kad se spustila noć, imao je dojam kao da je prošlo nekoliko dana. Izjedali
su ga nemir u srcu i neizvjesnost. Nije se mogao javiti na dužnost. Njegovi
najbolji prijatelji vjerojatno su sudjelovali u uličnim borbama ili su se
spremali na to. Žena koju je volio bila je daleko, a u kojem je stanju, nije
mogao znati. Možda više nikad neće vidjeti obitelj, a ruke su mu bile vezane.
Nije mu preostalo ništa doli čekati. Čitav dan nije ništa okusio, samo je pio čaj
s votkom koji bi mu Ilona Petrova povremeno nadolijevala. Jelo koje je
pripremila nije mogao ni primirisati. Čvor u grlu i omča oko želuca nisu mu
dopuštali da jede. Bio je nemiran, strahovito nemiran...
U tišini noći začuo je kako se pred kućom zaustavlja kočija. Bio je to Celil.
Poskočio je s kauča i pojurio niz stube preskačući dvije odjednom.
»Ilona Petrova, došao je poručnik Kamilov. Molim vas, otvorite vrata!«
povikao je.
Celil je došao do vrata prije nego što je ona uspjela izići iz kuhinje. Čim je
ušao, rekao je; »Dogodilo se, Kurte Seyite, napokon se dogodilo. Car je poslao
brzojav iz svog garnizona generalu Kabalovu i naredio mu da uguši prosvjede.
Rulja je taman navalila u središte grada s bakljama i puškama. Tako glase
naredbe. Miša će biti na čelu prvog odreda koji je poslan na prosvjednike,
maloprije je otišao. Ja ću biti u blizini palače. Gadno je sve ovo, Seyite, jako
gadno. Sprema se nešto užasno.«
Seyit je udario štapom po zavojima na ozlijeđenoj nozi i procijedio:
»Dovraga! A ja ovdje sjedim i pridržavam si nogu.«
Celil ga primi za ozlijeđeno rame i protrlja ga smiješeći se dok su mu kose
oči bile gotovo nevidljive.
»Ne brini se, Kurte Seyite. Da si vidio ono razjareno mnoštvo na ulicama,
ne bi poželio biti tamo. Nitko neće ostati pošteđen. Njih nije briga jesu li
žrtve starci ili ranjenici.« Potom tiho doda: »Da će do ovoga doći...« Zastane
nervozno premećući kapu u rukama. »Seyite, pozdravljam te. Oprostimo
jedan drugome pred Alahom sve nesuglasice koje smo možda imali... Uvijek
sam te smatrao bratom... Upamti to.«
Zagrlili su se i ostali tako jedan drugom položivši glavu na rame. Seyit je
promrsio: »Neka nam Alah oprosti sve grijehe koje smo možda počinili,
Celile, brate moj.«
Bili su prijatelji od djetinjstva. Zajedno su se igrali, zajedno jahali konje,
smijali se i trčali za djevojkama, zajedno su i ratovali. Bili su kao dva prsta
jedne ruke. Seyit je s ljubavlju dotaknuo Celilu rame. »Brini se za sebe, Bog te
blagoslovio. Molit ću se za tebe.«
Celilove oči bile su pune suza. Uspio je namjestiti onaj svoj obješenjački
osmijeh i rekao: »Nije li Bog uvijek bio na našoj strani, Kurte Seyite? Pogledaj
samo kako smo živjeli. Zar postoji netko tko je uživao više od nas?«
 Obojici im se iz grla otme nešto između smijeha i jecaja pa se opet zagrle.
»U pravu si, Celile, u pravu si.«
»Seyite, ako se ne vratim, prenesi pozdrave mojoj majci i ocu. Neka se
pomole za mene i traže oprost mojih grijeha.«
Seyit se nije mogao prisiliti da mu odgovori, samo je teško progutao.
Mahnuo je prijatelju na pozdrav. Kad je kočija otišla, stegnuo je dlan u šaku,
zatim pustio da mu tromo padne niz bok.
Ujutro dvanaestog ožujka kočijaš Akdem bio je podjednako uzbuđen i
uznemiren kad je došao pred Seyitovu kuću. Seyit, sretan što je netko došao
izvana, stane ga rešetati pitanjima. Čovjek je bio u šoku zbog događaja, ali
rekao je Seyitu sve što je znao. Danima nije nikoga povezao niti je mogao
otići kući. »Hvala Bogu što nemam obitelj«, rekao je. »Trupe rojalista gube
glavu pred revolucionarima. Razjareni su, Seyite Eminofe, kao bijesni psi.
Žedni su krvi.«
Debelim prstima požutjelim od nikotina nemirno je gužvao kapu u
rukama. Govorio je bojažljivo blagim i ugodnim glasom kakav se ne bi
očekivao od čovjeka tako grube vanjštine.
»Moram vas zamoliti za uslugu, Kurte Seyite Eminofe...«
»Slušam«, rekao je Seyit odsutno.
Čovjek je oklijevao jer nije bio siguran što će mu Seyit odgovoriti. Sav se
zgrčio kad je zapitao: »Joj, gospodine... Ako vam nije na teret, gospodine...
Možete li mi dati kakav posao?«
Posljednje riječi izgovorio je brzo kao da želi dokrajčiti vlastitu agoniju.
Potom je kleknuo i nastavio bez prestanka gužvajući kapu. »Preklinjem vas,
Seyite Eminofe, na ulicama je pakao. Ne želim ništa od vas. Spavat ću u kočiji.
Ne trebate me ni plaćati. Samo me hranite, to je sve. Ma, neću mnogo ni jesti.
Radit ću sve što mi kažete, preklinjem vas, gospodine...«
Seyit mu dotakne rame i ušutka ga. »Dobro je, Akdeme, ustaj. Ako se išta
može učiniti, učinit ćemo.«
Kočijaš ustane s nevjericom u očima koje su ga i dalje upitno gledale.
Nastavio je nabrajati od kakve sve koristi može biti Seyitu ne bi li osigurao
njegov pristanak.
 »Radit ću sve što mi zapovjedite. Bit ću vaš odani rob. Donosit ću drva za
ogrjev. Održavat ću dimnjake i peći, popravljati ih, pripremati vatru. Prenosit
ću vaše poruke, donositi vijesti...«
Seyit, koji je sjedio u naslonjaču, zabaci glavu i grohotom se nasmije. »Aha,
dakle, želiš biti moj špijun? E, moj Akdeme, ako se plašiš voziti kočiju dok je
revolucija, kako, dovraga, misliš uspjeti kao uhoda?« Akdem se prepao da je
izgubio posao. Uzbuđeno promuca: »To je nešto drugo, Kurte Seyite, vjere mi.
Učinit ću što god tražite od mene.«
Seyit je želio ostati sam sa svojim mislima. Zamahnuo je rukom po zraku
kao da tjera od sebe neki nevidljiv predmet. »Dobro je, Akdeme. Ne moraš
glumiti uhodu niti moraš spavati u kočiji. Kod ulaza je spremište, možeš jedan
dio preurediti za sebe. Ilona Petrova će ti reći što ćeš sa stvarima koje su
tamo.«
»Hvala vam, Kurte Seyite, molit ću se Alahu da sve što dotaknete
pretvorite u zlato. Nikad vam ovo neću zaboraviti.«
Kočijaš je bio toliko zahvalan da se povlačio još uvijek savijen u struku.
Seyit nije mogao dokučiti zašto je prihvatio u službu čovjeka koji u životu
nije radio ništa osim što je vozio kočiju.

Tog je dana veliki dio grada pao u ruke revolucionarima. Kad su se članovi
Dume, predstavnici suprotnih političkih i ideoloških frakcija, sastali kako bi
raspravili o mogućim rješenjima za sve goru situaciju, revolucionari su počeli
s realizacijom dugo planiranih akcija.
Iste noći pak vođe prosvjednika, organizatori štrajkova i odbora koji su
opskrbljivali i distribuirali oružje i streljivo štrajkašima te dvjesto pedeset
socijalista iz Dume sastali su se kako bi osnovali Sovjet. Članovi tog prvog
Sovjeta imali su potpuno oprečne ideje o daljnjem tijeku revolucije. Međutim,
strahovali su da će se brzorastuća masa sljedbenika raspasti ako se revolucija
ubrzo ne ostvari. Željeli su rezultate znajući da će se ne uzmu li stvari u svoje
ruke, uskoro suočiti ne samo sa siromaštvom nego i gladi. Stoga su sve napore
uložili u provedbu svojih ciljeva. Odlučili su ostaviti sa strane sve nesuglasice,
s kojima će se kasnije pozabaviti, te osnovali Centralni komitet. Nisu željeli
pružiti vremena Dumi da uzvrati udarac. Prvi im je cilj bio preuzeti kontrolu
i centralizirati zalihe hrane. A to je bio tek početak.
 I članovi Dume vidjeli su rješenje u proglašenju republike, ali nisu se željeli
odreći carske obitelji. Znali su da je ostanak cara Nikole II. na prijestolju
nemoguć i smatrali su da bi veliki vojvoda Mihail mogao vladati kao regent
dok mladi princ ne stasa da može preuzeti krunu. Gučkov i Šulgin, obojica
pripadnici desne struje u Dumi, posjetili su cara u Pskovu. Pokušali su ga
nagovoriti da abdicira u korist sina te time osigura opstanak dinastije. Kad ni
ti posljednji napori nisu urodili plodom, dinastija koja je vladala Rusijom tri
stoljeća prepuštena je na milost i nemilost sudbini.
Iste večeri Tatjana Cupilkina bila je u Seyitovoj kući. Akdem joj je otvorio
vrata, pustio je unutra i otpratio na gornji kat. Plakala je kao dijete. Suze su
joj razlile tešku kazališnu šminku pa joj je maskara ostavljala crne tragove na
obrazima stapajući se s rumenilom. Šešir joj je stajao nakrivo, a pod njime su
joj stršale plave kovrče. Izgledala je poput djevojčice kojoj su oduzeli najdražu
igračku. Bacila se Seyitu u naručje.
»Ah, Seyte, da samo znaš što se dogodilo. Nema ovdje više života za nas...
Ne možeš ni zamisliti što mi se večeras dogodilo...«
Nešto kasnije, umivena i osvježena, ispijala je čaj što joj ga je pripravila
Ilona Petrova i prepričavala incident koji se dogodio u kazalištu Mariinsky.
»Već neko vrijeme nema baš previše gledatelja na našim predstavama.
Večeras smo, kao i obično, izvodili pred gotovo praznim gledalištem, a ono
malo publike bilo je tiho. Nakon predstave poklonili smo se i otišli u
garderobe. Tada smo začuli povike, a zatim vrisku. Glas sirotog Borisa još mi
odzvanja u ušima... On je... Bio je naš vratar...«
Tatjana Cupilkina bila je toliko izbezumljena da je opet gorko zaplakala.
Izvukavši iz torbice prelijepo izvezen rupčić, obrisala je suze, ispuhala nos i
nastavila sa svojom pričom: »Ti nasilnici večeras su napali kazalište
Mariinsky. Bježali smo spašavajući živu glavu, i gledatelji i izvođači. Neki
nisu uspjeli, u onom su metežu popadali i zaostali za drugima. Ne znam što se
dogodilo s njima. Moj Bože! Što nas je ovo snašlo? Gotovo je, Seyte, nema više
kazališta Mariinsky. Ne mogu se više tamo vratiti.«
»Možeš otići kod svoje obitelji u Moskvu, možda ćeš tamo biti sigurnija
nego ovdje u Sankt-Peterburgu... Pardon, Petrogradu. Ali najprije pričekaj da
se prašina slegne.«
»Ne znam kakva je tamo situacija.«
 »U pravu si, mislim da nije bogzna koliko bolje nego ovdje.«
Mladoj ženi bilo je malko lakše nakon što se izjadala. Namjestila je kosu i
spremila se na odlazak. Ponudila je Seyitu obraz i on je ovlaš poljubi.
Iznenada joj nešto sine. »Ah! Baš sam glupa! Ne mogu vjerovati! Oprosti mi,
dragi moj Seyte, imam ovdje Šurino pismo za tebe. Ne znam kad ga je poslala,
ali ja sam ga tek jutros primila.«
Ugurala je maramicu vlažnu od suza u torbicu, izvukla presavijenu
omotnicu i predala je Seyitu.
»Nadam se da je sve u redu. Ako mogu kako pomoći, molim te, samo reci.«
Na vratima se zaustavi i reče: »Seyte, imaš li kakvih vijesti o Celilu?«
»Nemam, ali siguran sam da će se vratiti. Ne brini se.«
Prvi put otkako je primljen u domaćinstvo Akdem je bio od nekakve
koristi – odvezao je Tatjanu Cupilkinu njezinoj kući.
Seyit se sad osjećao malo bolje. Sve one besane noći sad su bile iza njega.
Primio je vijesti o svojoj Šuri. Nestrpljivo je razderao omotnicu. Pismo je bilo
kratko i očito napisano u žurbi. Kako nije znala hoće li pismo stići na
odredište, a još više hoće li dobiti odgovor, mlada je žena sastavila kratko
pismo što pak nije utjecalo na sadržaj i riječi pune ljubavi.

Najdraži, ne znam hoće li ovo pismo, baš kao ni sva prethodna, ikad stići
do tebe. Svakim danom sve više čeznem za tobom. Nadam se da ćemo se
jednog dana ipak uspjeti opet sastati.
Život u Kislovodsku se mijenja. Nije to više onaj mirni spokojni gradić.
Časnike i vojnike ranjene u ratu šalju ovamo na oporavak. Majčina
prijateljica Ana Ivanova Čerkosova prepustila im je svoje hotelske sobe
gdje ih i njeguje.
Nekidan si mi toliko nedostajao da sam skoro poželjela da si među tim
ranjenicima. Može li žena biti sebičnija? Vjeruj mi, dragi, ipak bih radije
da si zdrav i daleko nego da si ranjen i sa mnom.
S ljubavlju, tvoja Šura
 Seyit se nasmiješio čitajući njezino nedužno priznanje. I dalje stojeći, još je
jednom pročitao pismo. Zatim osjeti bol – noga mu je bila u lošem stanju,
otekla je više nego ikad dotad. Popio je nekoliko tableta koje mu je liječnik
prepisao nakon operacije i legao na krevet. Tablete su ga omamile. Kad je
posljednji put bio sa ženom? Pokušao se prisjetiti onih s kojima je vodio
ljubav. Jedna po jedna, navirale su mu u sjećanja – barunica koja mu je dala
prve erotske lekcije, sredovječna crvenokosa dama tamo kod Moisejevih,
potom sve one zavodljive koketne crvenokose, plavuše, brinete, tanane,
punašne, žene s čvrstim malim grudima, pa one raskošnih dekoltea... Kako je
lijek počeo djelovati, tako su mu kapci postajali sve teži. Posljednje čega se
sjećao bilo je Šurino pismo i usnuo je sa svojom ljubavi u mislima.

Iduće večeri netko mu je pozvonio na vrata prilično kasno. Seyit je ustao i

krenuo niz hodnik jednom se rukom oslanjajući na štap, a drugom se
pridržavajući za zid. Ilona Petrova već je bila kod vrata sa svjetiljkom u ruci i
čekala je ondje razrogačenih očiju. Tko bi mogao biti u ovaj kasni sat,
pomislila je. Laknulo joj je kad je ugledala Seyita. Pomaknula se u stranu i
propustila ga. Zvonce se opet oglasi. Zatim su začuli Akdemov glas: »Kući su,
gospodine, vjerojatno čvrsto spavaju. Samo trenutak.«
Seyit je prepoznao glas koji je odgovorio Akdemu pa radosno povikao:
»Ilona Petrova, brzo otvorite vrata! Stigao je poručnik Kamilof!«
Iako je Celil otišao prije svega nekoliko dana, činilo se da su prošle godine.
Doimao se izbezumljenim, malodušnim, prestrašenim. Zagrlili su se i tako
zagrljeni krenuli prema salonu.
»Što se događa, Celile? Za Boga miloga, govori. Što se dogodilo?«
Celil se svalio na prvi naslonjač koji mu se našao na putu. Naslonio se
laktima na koljena i zaronio lice među dlanove. Njegova je odjeća odavala da
je sudjelovao u teškom okršaju. Uperio je pogled u čizme i očajnički trljao
lice. Nije ni razumio Seyitovo pitanje. Promuklim je glasom progovorio
oklijevajući: »Gotovo je, Kurte Seyite, gotovo... Sve je propalo.«
 Seyit je privukao stolac, sjeo pored njega položivši mu ruku na rame i
pokušavši ga utješiti. »Polako, Celile, smiri se, što je propalo? Ispričaj mi sve
ispočetka.«
Celil se uspravio, zabacio glavu i podignuo dlanove u molitvi, a potom ih
opet spustio na koljena. Oči su mu bile pune patnje. »O, Bože, što ćemo sad?«
Zatim je zamukao, a ruke su mu se klatile. Seyit više nije navaljivao, samo
je čekao da se pribere. Nakon nekog vremena Celil se umiri. Izbjegavajući
Seyitov pogled, reče: »Miša... Poginuo je... Meni pred očima.« Glas ga potom
izda, a tijelo mu se grčilo dok je jecao. »Pred mojim očima... Umirao je, a ja...
Nisam mu mogao pomoći.«
Seyit nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Miša je preživio karpatski front
da bi izgubio život usred Petrograda? To nije moguće. Celil je zacijelo
pogriješio. Možda je skrenuo pameću?
»Oni koji su imali mačeve spasili su se, Seyite. Oni koji su se branili
mačevima, puškama ili pištoljima, izbjegli su sigurnu smrt. Bilo je kao u
paklu. Miša, tvrdoglav kakav je bio, namjerno nije htio isukati mač. Pokušao
je razgovorom privesti pameti revolucionare koji su ga opkolili.« Mladi je
muškarac opet gorko zaplakao. »Znaš što? Nije mogao vjerovati da bi se
njegov narod mogao okrenuti protiv njega. Napadači su bili bijesni poput
pasa. Najprije su ga ustrijelili, a potom povukli s konja i bacili ga na tlo...
Nitko mu od njegovih ljudi nije mogao pomoći... Ni ja... Masakrirali su ga.
Bilo je jezivo... O, Bože, strašno...«
Seyit je bio šokiran onim što je netom čuo. Bol mu je izobličila lice. Dvojica
prijatelja bila su u agoniji zbog Mišine pogibelji. Obojici su oči bile pune suza.
Pali su jedan drugome u zagrljaj tražeći utjehu. Nisu više progovorili ni riječ,
kao da su izvodili nijemi obred za Mihaila, za svog voljenog Mišu.
Seyit cijelu noć nije oka sklopio; kovao je planove. Čim se Celil ujutro
probudi, reći će mu što je smislio. Još nije bio siguran kako će i Šuru uklopiti
u sve to, ali već će se nečemu dovinuti. Strahovito mu je nedostajala. Bio je
siguran da će jednog dana opet biti zajedno. S njom u mislima napokon je
uspio usnuti. Otprilike u isto vrijeme ruska se povijest stubokom promijenila
– uhićeni su car Nikola II. i cijela njegova obitelj.
Sovjeti su četrnaestog ožujka objavili svoj prvi prikaz kojim su zatražili od
svih vojnih jedinica u Petrogradu da odaberu predstavnike i pošalju ih u
palaču Taurida. Ista se naredba odnosila na promjene u zapovjednom vrhu i
procedurama. Više nije bilo obavezno salutiranje kad se nije bilo na dužnosti,
zabranjene su sve plemićke titule, među ostalim ekselencija, gospodar i
slično. Časnici će se vojnicima obraćati u drugom licu množine. Naredbe će
donositi Centralni komitet, a časnici će biti samo instrument izvršenja.
Sovjeti su osmislili ta pravila ne bi li stvorili privid da vojska ima posebne
ovlasti, želeći tako ušutkati protivnike revolucije u redovima vojske.
Seyit i Celil održali su nekoliko tajnih sastanaka s određenim prijateljima,
ali naposljetku su shvatili kako nema izgleda da se išta vrati na staro. Valjalo
im je odlučiti o vlastitoj budućnosti. Nakon mnogo premišljanja odlučili su se
vratiti na Krim, a tu odluku držali su u tajnosti.
Jednog hladnog sunčanog travanjskog popodneva napustili su kuću u
civilnoj odjeći i otišli u posjet Moisejevima pozdraviti se s njima. Akdem ih je
odvezao kočijom. Ilona Petrova otišla je u kupovinu namirnica, a Tatjana
Čupilkina čekala je da se Akdem vrati da i nju odveze po istom poslu. Na
zvuk kočije pogledala je kroz prozor. Tad je vidjela nešto što je nije malo
iznenadilo. Iz kočije je izišao Petro Borinski, zatražio od kočijaša da ga
pričeka pase uputio prema vratima. Otvorila je vrata i s osmijehom pozdravila
prijatelja iz mladosti. Petro se doimao nervoznim.
»Zdravo, dragi Petro Borinski, što te dovodi k meni u ovaj kasni sat?«
»Zar te se jednostavno nisam mogao zaželjeti, Tatjana?« odgovorio je uz
drzak osmijeh. Tada joj priđe i naredi: »Želim da se spakiraš, Tatjana. Vodim
te odavde.«
Sjela je na kauč upitno ga pogledavši. »Ma, što govoriš? Kako to misliš,
vodiš me odavde? Što sve ovo znači?«
Petro Borinski sjeo je pored nje na kauč. Shvatio je da ju je prepao. Sad je
govorio mekšim glasom polako izgovarajući riječi: »Govorim ti za tvoje
vlastito dobro, Tatjana Čupilkina. Moraš otići iz Petrograda jer ovdje te čeka
pakao na zemlji. Danas nisam na dužnosti, pa sam došao po tebe.«
Tatjana je bila još više zbunjena. »O čemu ti to, Petro? Ovdje mi je dom,
imam posao i život. Kamo bih otišla?«
Petro je shvatio da je neće tako lako uvjeriti pa se uzrujao i ščepao je za
ramena.
»Poslušaj me! Kažem ti da je ovdje postalo suviše opasno. Učini što ti
govorim. Uskoro ovdje neće biti života za takve poput tebe.«
 Tatjana se oslobodi njegovog stiska i pomakne na sam kraj kauča gledajući
ga razrogačenim očima. »A tko su to takvi kao ja? Na čijoj si ti strani?«
»Zar je to važno? Ali, ako baš želiš znati, Tatja, reći ću ti...«
Ustao je s kauča i zavukao ruke u džepove poput kakvog učitelja koji se
sprema iznijeti lekciju.
»Takvi kao ti, ljepotice, vlasnici su palača, zemlje, imanja, vinograda...«
Glas mu je bio zajedljiv. »Vi ste plemenitog podrijetla. Vi kličete caru. A takvi
su dosad vladali Rusijom.«
Zabezeknuto je gledala prijatelja iz djetinjstva. Petro nikad nije radio, u
životu nije zaradio ni novčića, živio je u raskoši i razbacivao očev novac na
prostitutke i to je smatrao svojim najvećim uspjehom. Ovaj se zacijelo šali,
pomislila je i rekla što joj je na umu: »Ni sam nisi daleko od toga, zar ne?«
»Ja sam nešto drugo. Takav me život više ne zanima. Više mi nije važno tko
sam bio. Počinje novo doba, draga moja, sad je jedno sasvim drugačije
vrijeme.« Razmahao se rukama poput političara koji sa žarom obećava velike
pobjede. »Odlučio sam postati dijelom tog novog doba. Nije važno tko sam
bio i što sam radio. Učinio sam im mnogo usluga i mislim da ću zato moći
živjeti bez straha i lagodno.«
Tatjana nije mogla prepoznati tog bahatog umišljenog čovjeka pred sobom.
Ono ne može biti onaj dječačić s kojim je odlazila na piknike u pratnji
njihovih guvernanti, ono ne može biti onaj dječak s kojim je prvi put
zaplesala. Dostojanstveno je ustala.
»Kakvim si to uslugama zaslužio lagodan život, ako smijem pitati?«
Petro se nije dao smesti. Naslonio se na kamin oslonivši ruku na policu i
prekrižio noge. Slegnuo je ramenima, podignuo ruke napravivši grimasu kao
da želi reći: Ma, koga briga?
»Ne znam zašto ti uopće sve ovo objašnjavam, draga Tatja. Ne bih trebao
zamarati tvoj fini mozak svim tim saznanjima kojima, uostalom, nisi dorasla.
Želim da mi vjeruješ i pođeš sa mnom. I da ne bi bilo zabune, želim da odsad i
budeš sa mnom.«
Polako je krenuo prema njoj. Ona razrogači oči u čudu. Poželjela je
pobjeći, ali on se u trenu našao pred njom, zarobio je rukama i držao je svom
snagom.
 »Hej! Što nije u redu? Zar se bojiš starog prijatelja? Neposluh ti ne priliči.
Znaš da ti neću učiniti ništa nažao. Upravo suprotno, želim te zaštititi. Vidjet
ćeš, omogućit ću ti život dostojan kraljice. Nitko te neće smjeti ni pipnuti.
Nudim ti nešto što nisam ponudio ni vlastitom ocu.«
Tatjana se odjednom sjeti tog starog čovjeka i upita sažaljivim glasom: »Zna
li stric Andrej što radiš?«
»Ma daj, Tatja! Jasno da ne zna. Tako, ako mu se jednog dana što dogodi,
neće moći mene kriviti.«
Tatjana se s prezirom na licu pokuša osloboditi njegovog stiska viknuvši:
»Ti si životinja, Petro Borinski! Moj Bože, što te je spopalo? Kako si se mogao
tako promijeniti? Nisi li lijepo živio upravo zbog svog prezimena? Zato što si
rođen kao Borinski? Da ti otac nije bio imućan, zaudarao bi, gladovao, skitao
se i prosjačio. Izdajice! Gade!«
Petro je ščepa za ramena i protrese kako bi je ušutkao. Tatjanino krhko
tijelo nije se moglo oduprijeti njegovoj grubosti i ona bespomoćno padne na
sofu. Prije nego što se uspjela pribrati, Petro je već bio na njoj pritišćući je
svom težinom. Otimala se, no nije imala dovoljno snage da ga zbaci sa sebe.
Pronašao joj je lice, pritisnuo usne o njezine pokušavajući iznuditi poljubac.
»Trebala si biti pametnija, ljepotice. Davno si to trebala shvatiti. Uvijek
sam te volio, uvijek sam te želio. Ti me nisi primjećivala, ali ja sam strpljivo
čekao. Kad me budeš najviše trebala, bit ću ovdje za tebe.«
Tatjana, lica zajapurena, tijela grozničava od gnjeva, straha i unutarnje
borbe, jedva uspije protisnuti: »Tko kaže da te trebam? Petro, želim da
ustaneš i istog časa odeš. Tek onda možda uspijem zaboraviti sve ovo.«
Petro ju je i dalje držao pod sobom. Ljubio joj je tanka zapešća i dalje ih
stežući. Bezuspješno ju je pokušao odobrovoljiti lažnom udvornošću. »To i
jest bit svega, draga. Još nisi svjesna koliko me zapravo trebaš. Zato pođi sa
mnom i samo mi vjeruj. Ni onaj tvoj krimski poručnik više te ne može spasiti.
Ili si sad s onim drugim? Zacijelo jesi, inače ne bi bila u njegovoj kući.
Naredio sam da te prate, pa već neko vrijeme znam da si ovdje. Kako sam
mogao znati tko je sada tvoj princ?«
Tatjana zaključi da joj je najpametnije ne odgovarati na njegova pitanja.
Shvatila je koliko je Petro opasan. Pogrešno protumačivši njezinu šutnju, on
prasne u smijeh. »Znači, ipak si s njim, glupa kujo. E pa, s njima je sad gotovo.
Nema više ni cara ni carskih husara. Nema više elitne konjičke pukovnije,
ničega više nema. Shvaćaš li? Onog časa kad se pojave na ulici, s njima je
svršeno. Imena su im na crnoj listi.«
Tatjana ga nekoliko puta udari posred lica skupljenom šakom vriskajući od
užasa i gnušanja. Zavrti joj se od pomisli na Mišino ubojstvo i mogućnosti da
će i Celila snaći ista sudbina.
Petro je bio grub. Pokušavao ju je ljubiti istodobno joj zadižući suknju.
Tatjana se otimala svom snagom nadajući se da će Seyit ili Ilona Petrova svaki
čas banuti na vrata. Zvjerala je pogledom oko sebe tražeći nešto čime bi ga
udarila pa na stoliću ugleda vazu. Posegne za njome i zamahne svom snagom.
No staklena je vaza bila preteška, pa ga je samo okrznula po vratu. Međutim,
udarac ga natjera da se trzne i poskoči. Tatjana iskoristi trenutak i izvuče se
ispod njega pa otrči u sobu. Bila je u groznom stanju. Kosa joj je bila sva
raščupana, usnice natečene, vrat i grlo crveni od njegovih prstiju. Već za
minutu Petro se oporavio od šoka i krenuo za njom. Kipio je od bijesa.
Tatjana dograbi majušan pištolj s komode koji je Seyit nosio sa sobom kad je
išao na zabave. Bilo je to pravo malo remek-djelo, s cijevi optočenom
srebrom, mehanizmom presvučenim zlatom i sedefastom drškom. No ljepota
oružja ni u kom slučaju nije umanjivala njegovu ubojitost. Zgrabila ga je za
dršku, povukla obarač i leđima okrenuta ormaru čekala Petra. On se pojavio
na vratima masirajući rukom vrat. Na njegovom zlobnom licu nije bilo ni
trunke ljudskosti. Pogled u njegovim usko postavljenim ledenim plavim
očima bio je staklast. Tatjana je gledala muškarca kojeg je smatrala bliskim
starim prijateljem i prvi put zaista vidjela njegovo pravo opako lice.
Progovorila je mirnim samouvjerenim glasom: »Gubi se odavde. Smjesta! Ne
tjeraj me da učinim nešto nepromišljeno. Kunem se Bogom, Petro, približiš li
mi se i korak, ubit ću te. Tako ti našeg djetinjstva, ne iskušavaj me.«
Petro je shvatio poruku i priznao poraz. Pustio je da mu ruke padnu niz
bokove i pomirljivo je pogledao.
»Kako ti drago. Ali požalit ćeš zbog ovoga. Tvog vuka Kurta Seyita uskoro
će požderati veći vukovi. Ako već nije pobjegao. Što će biti s tobom, ne mogu
znati. Kad-tad ćeš ostati sama. Ako te ponovo sretnem, Tatjana Čupilkina,
kunem se da ću se pretvarati da te ne poznajem.«
Krenuo je prema vratima. Slijedila ga je s pištoljem u ruci. Odjednom, kao
da mu je nešto palo na um, pa se okrenuo. Ona snažnije stegne pištolj.
 »Poruči svom krimskom princu da ova epizoda ne završava ovdje u
Petrogradu. Znam ja dobro put do Jalte.« Prezirno ju je pogledao i izišao iz
kuće. Zalupila je vrata za njime i sjela na prvi stolac koji je ugledala. Trebalo
joj je dugo da dođe sebi. Nije znala kako će sve to objasniti Seyitu i Celilu.
Znala je da muškarac kojeg voli i njegov prijatelj trebaju čim prije pobjeći
odavde, ali kako da im to objasni? Odlučila je otkazati sve svoje planove i
pričekati ih ovdje. Minute su se vukle kao sati. U glavi su joj odzvanjale
Petrove riječi: »Kad-tad ćeš ostati sama...« Ne, ne bi mogla podnijeti da ostane
bez Celila. Ostat će uz njega ma što da se dogodi, makar to značilo da će i
sama morati otići. Život bez njega ne bi joj vrijedio ni pišljiva boba. Celil je
bio njezina sudbina, kismet, i sad je bila sprema podijeliti život s njim.
 Zbogom, Petrograde

U
isto vrijeme kad je šesnaestog travnja 1917. na glavni petrogradski
kolodvor stigao vlak kojim je iz Švicarske doputovao Vladimir Iljič
Uljanov Lenjin, drugi je upravo odlazio prema jugu klopoćući i ispuštajući
oblake pare.
Lenjin je bio ushićen; čekao je taj trenutak još od 1905. Nijemci su mu
ponudili izvrsne uvjete i Rusija je bila vrlo blizu tome da postane zemlja
kakvu je sanjao godinama. Ali u očima putnika iz drugog vlaka Rusija je bila
na putu prema konačnoj propasti.
Kurt Seyit Eminof, Celil Kamilof i Tatjana Cupilkina bili su u tom vlaku što
je jurio prema jugu, točnije prema Odesi. Iako su bili u istom odjeljku,
pretvarali su se da se ne poznaju – barem dok ne stignu na Krim. Sve troje
ponijelo je po samo jednu putnu torbu. Seyit je povjerio kuću u Petrogradu na
čuvanje Iloni Petrovoj i Akdemu. Želio je posjetiti i drugu kuću, onu u
Carskom selu, ali Celil ga je uspio uvjeriti da bi to bilo preopasno. Stoga je
napisao pisamce Ganji i Tamari Karlovič u kojem ih je zamolio da paze na
kuću.
Cijelim su putem bili tihi i zamišljeni. Na svakoj željezničkoj postaji
patrolirali su boljševici. Svaki put kad bi vlak stao, njih bi obuzeo strah.
Tatjana je izgledala kao da neće još dugo izdržati pritisak. U očima joj se jasno
vidjelo pitanje: Kad će više ovo putovanje završiti? Vlak se zaustavio na maloj
seoskoj postaji da propusti drugi vlak iz suprotnog smjera. Kroz prozor su
vidjeli muškarca među trojicom revolucionara. Pretučen, jedva se držao na
nogama, bio je obliven krvlju i plakao poput djeteta. Uhitili su ga jer nije
predao posljednje zalihe kukuruznog brašna. Klečao je tarući suze i slinu
rukavom dotrajale jakne i zavapio: »Imao sam samo dvije vreće... I njih ste mi
oduzeli... Dao sam sve što sam imao... Pustite me, ja sam samo siromašan
seljak... Molim vas...«
 Jedan je revolucionar zagladio masnu dugu kosu i brkove. Potom je
rastvorio dlanove i pljunuo u njih. Dograbio je pušku i drškom udario ubogog
seljaka u glavu opsovavši: »Zaveži, skote. Dodijalo mi je to tvoje cviljenje.
Prestani!«
Od tog je posljednjeg udarca seljak potpuno klonuo te pao licem na tlo.
Istog trena njegovi vapaji i plač utihnuše, vjerojatno zauvijek. Tatjana
Čupilkina nikad u životu nije čula takav prostački govor niti je svjedočila
takvom ponašanju. Sva crvena u licu, očajno je kriknula i poletjela prema
prozoru. Celil je smjesta povuče natrag. Gorko je zaplakala. Spustio joj je
glavu na prsa pokušavajući je nekako utješiti. Uto stigne drugi vlak i začuje se
zviždaljka. Lokomotiva ubrza i uz šištanje pare i oblake dima vlak pojuri
punom se brzinom udaljavajući od nesretnog seoceta.
Kako su odmicali prema jugu, rjeđe su svjedočili zvjerstvima. Spaljena
opljačkana sela i imanja ostala su na sjeveru. Činilo im se kao da su se našli u
nekom drugom svijetu. Zrak je bio topliji. Kroz otvoreni prozor blag
povjetarac donosio je miris borovih šuma i polja ispunivši njihov odjeljak.
Uživali su u svježem zraku udišući ga punim plućima. Tatjana je zgrabila i
stegnula Celilu ruku pa ga s ljubavlju pogledala u oči – bila je sretna. On joj
utisne nježan poljubac u tjeme dok je ona napola spuštenih kapaka
promatrala taj prelijepi krajolik. Putovali su iz pakla u raj.
Nažalost, taj mir i spokoj ne potrajaše zadugo. Bez ikakva očitog razloga
vlak se uz škripu zaustavi usred ničega. Pogledali su kroz prozor i ugledali
skupinu naoružanih vojnika koji su zaustavili vlak.
»Prokletstvo! Samo nam je ovo trebalo!«
Vojnici su nosili crvene poveze oko rukava – obilježje dezertera koji su
prešli na stranu boljševika.
»Celile, moramo sići s vlaka.«
Tatjana je otvorila oči i upitala: »Zar ovdje? Kamo ćemo u ovoj divljini,
Seyite?«
Celil je spustio kažiprst na njezina usta i utišao je, a potom joj šapnuo na
uho: »Nemamo izbora, Tatja. Ovi će ljudi pročešljati vlak uzduž i poprijeko.
Moramo van.«
»Neću te ostaviti, Celile, idem i ja s vama.« Celil i Seyit željeli su je
razuvjeriti, ali nije bilo vremena za prepirke. Zgrabili su torbe i krenuli niz
prolaz trudeći se izgledati što prirodnije. Ali ionako nikoga nije bilo briga.
Putnici su promatrali surove muškarce kako hodaju uokolo psujući i
nasumice ih maltretirajući. Ljudi su bili prestravljeni. Bilo tko mogao je biti
žrtva. Pljačkašima koji su ih prije opljačkali već su dali sve što su imali i ostalo
im je svega nekoliko osobnih stvarčica. Više nisu imali brašna niti ičega
vrijednog, no svejedno su bili prepušteni na milost i nemilost tim
razbojnicima kojima je i najmanja sitnica poput nečijeg imena mogla biti
zločin. Bez ama baš ikakvog razloga jedan od muškaraca s crvenim povezom
mogao bi odabrati nekog od putnika i kazniti ga na licu mjesta.
Seyit i njegovi prijatelji iskoriste sveopću napetost kao prednost. Sjeli su na
pod i čekali pored izlaza u posljednjem vagonu. Kad je parna lokomotiva
vrisnula i vlak se pokrenuo, bacili su torbe na tračnice. Celil je prvi nečujno
kliznuo dolje. Potrčao je za vlakom pomoći Tatjani. Znala je da joj nema
koristi od straha. Zadigla je suknje i skočila, a Celil ju je uhvatio pa je oboje
palo na šljunak. Seyit je skočio posljednji. Vlak je nastavio klopotati odvozeći
bandu crvenih terorista.
Nepomično su čekali sve dok nisu bili sigurni da je vlak dovoljno
odmaknuo. Tada je mala skupina bjegunaca pokupila torbe te su zajednički
pokušali odlučiti što će dalje. Bili su usred žitnog polja koje se protezalo
unedogled.
»Znali itko gdje smo?« Tatjanino pitanje bilo je upućeno svima.
»Ne, ali budemo li slijedili tračnice, doznat ćemo koja je iduća postaja.«
»Ne bih rekao da nam je to najpametnije, Celile. Ne zaboravi da su banditi
također slijedili tračnice. Mogli bi nas dočekati tamo.«
»U pravu si.«
Prolazili su poljima ne gubeći tračnice iz vida. Nakon nekog vremena
klasje postade niže i sad su bili lako uočljivi. Skrenuli su prema rubu polja i
potražili zaklon među stablima. Usput su izgubili tračnice pa su pratili sunce
kako bi odredili kamo će dalje. No u predvečerje im nestade i tog putokaza.
Naposljetku ugledaju konjsku zapregu kako im se približava šumskim putem.
Cijelog dana nisu naišli ni na jedno selo, imanje, čak ni na kolibu. Očajni,
odlučiše riskirati. Izišli su iz zaklona i stali mahati. Seljak je oklijevajući
zaustavio kola. Čekao je da oni prvi progovore. Očito su iz grada, barem je
toliko mogao naslutiti prema njihovoj odjeći i ponašanju. Iako mu je malo
laknulo, ipak nije bio sasvim siguran da mu neće nauditi.
 »Ima li u okolici neko mjesto gdje bismo mogli prenoćiti?«
»Moje selo je malo dalje. Možete prespavati kod mene.«
Vidio je da oklijevaju. »Ne brinite se, gospodine, kod mene ćete biti na
sigurnom, vjerujte mi.«
Ionako nisu imali previše izbora. Popeli su se na zapregu i sjeli na hrpu
cjepanica. Ono što je seljak rekao da je malo dalje otegnulo se na vožnju od
sat vremena. Seyit je čuo kako na Krimu seljani imaju običaj mjeriti
udaljenost lulama duhana. Kad su stigli do čovjekova kućerka, već se spustila
noć. Putem nisu progovorili ni riječ, baš kao ni seljak.
Zaselak je bio skup od desetak kućica razbacanih među visokim šumskim
stablima. Zaustavili su se pred posljednjom kućom.
»Ne brinite se, gospodine, ovdje vam nitko neće stvarati neprilike. Nemam
vam bogzna što ponuditi, ali barem vam životi nisu u opasnosti.«
Uđoše za njim u kuću. Sastojala se od jedne prostorije, a golem kamin
zauzimao je cijeli jedan zid. U kutu je bio velik madrac na kojem je čovjek
vjerojatno spavao. Polomljen stolac i nekoliko lonaca bili su jedini drugi
predmeti u prostoriji. Tatjana nikad nije vidjela toliku sirotinju. Dok se
ogledala oko sebe, seljak je zapalio vatru, pristavio kotao s vodom pa se
okrenuo i skrušeno rekao: »Oprostite, gospodo, nemam više stolaca, ali mogao
bih dovući ovaj madrac na sredinu da se smjestite na njega.«
Seyit ga potapše po ramenu i reče mu neka se ne brine. »Ionako ste nam
već previše pomogli. Cijenimo to. Recite, kako se zovete?«
»Stepan, gospodine, Stepan Milovič.«
»Možeš li nam reći gdje se nalazimo, Stepane?«
Čovjek se počeše po bradi, načas promisli pa se nasmiješi. »Ne bih rekao da
je ovo mjesto označeno na zemljovidu. Vi ste prvi stranci koji su zašli ovamo.
Kad bih morao reći neko ime, rekao bih vam da smo negdje blizu Rjazanja.«
»Koliko blizu?«
»Ah, dan vožnje zapregom.«
Seljanin im je otvorio vrata svog doma, ali nije znao koliko mu vjeruju.
Malo je oklijevao pa upitao: »Kamo ste krenuli, gospodine?«
 Oni razmijene poglede. Zaprepastili su se začuvši gdje se nalaze. Ako je to
istina, znači da su još daleko od odredišta. Odlučili su biti oprezni.
»Zašto pitaš, Stepane?«
Muškarac pogne glavu, dotakne bradu, što je radio i inače kad nije znao što
bi rekao.
»Ako idete na jug, mogao bih vam pomoći.«
»Kamo na jug?«
Stepan je oklijevao. Ni sam nije znao koliko on njima može vjerovati.
Gledao je njihova oprezna lica. Izgledali su kao ljudi visokog roda, ali i kao
bjegunici. Naposljetku zaključi da mu neće učiniti ništa nažao.
»Mogu li vam vjerovati, gospodine?«
Seyitov odgovor potvrdi njegova razmišljanja. »Sve nam možeš reći,
Stepane. Nećemo ti nauditi. Mi smo putnici koji su morali promijeniti rutu.
Možda možemo jedni drugima biti od pomoći.«
Seljaku je vidno laknulo. »Moji sumještani i ja namjeravamo ubrzo
napustiti zaselak. Svi idemo za Rostov.«
Seyit napokon zbroji dva i dva. Kako sam samo glup, reče sam sebi, ne
mogavši vjerovati da mu prije nije sinulo. Duga brada bila je krinka. Ruke su
mu bile previše fine za jednog seljaka. Zamislio je kako bi seljak izgledao u
uniformi. Čovjek je dobro odigrao ulogu priprostog seljaka, ali Seyit je sada
bio siguran. »Možeš li mi reći odakle si, Stepane?« upita ga s osmijehom.
»Iz Sepetivke, gospodine.«
»Jesu li ti drugi braća po oružju?«
Stepan se počeše po bradi doimajući se iznenađenim. Seyit malko
preoblikuje pitanje: »Mislim, jesu li i oni, kao ti, povratnici s fronta?«
Tatjana i Celil iznenadili su se baš kao i siroti muškarac koji je sjeo na hrpu
cjepanica dok je odgovarao na besprijekornom ruskom: »Kako ste pogodili,
gospodine?«
Seyit zatrese glavom i nasmiješi se. »Prije svega, tvoj način govora odaje da
si vojnik.« Potom privuče polomljeni stolac i sjedne. »Tako je, Stepane. Ili ti je
ime lažno kao i brada?«
»Ne, to mi je pravo ime.«
 »Gdje si bio na ratištu?«
»U topničkoj brigadi na pruskom frontu.« Zastao je. Nije želio ništa više
odati. On je položio karte na stol iako još nije znao tko su oni. Seyitu je to
bilo razumljivo.
»Slobodno nam reci, Stepane. Nas se ne moraš plašiti. Dolazimo iz istog
svijeta. Sigurno imamo mnogo toga zajedničkog. Čuvat ćemo tvoju tajnu, u to
budi siguran.«
»Oprostite, gospodine, ali ovih dana čovjek ne zna kome može vjerovati.
Na frontu su me izdali moji suborci. Pobjegli smo s natporučnikom i
četvoricom drugih poručnika. Mi smo se jedini uspjeli spasiti. Druge su
uhvatili i pretvorili u mljeveno meso. Učinili su nam ono što ne bi ni
najljućem neprijatelju.«
Znali su da muškarac govori istinu. »Koji čin imaš, Stepane?« Seyit je upitao
ustavši.
Stepan poskoči i zauze stav mirno. U onoj seoskoj odjeći izgledao je
smiješno. »Poručnik, gospodine.«
»Dobro došao u našu jedinicu, poručniče Miloviču.«
Nakon što su salutirali jedan drugome, led među njima se rastopio. Bili su
sigurni da su na istoj strani. Razgovor se nastavio u prijateljskom tonu. »Kad
kažeš da si iz Sepetivke, valjda si onda Kozak?«
Stepan je potvrdno kimnuo.
»Što ćete u Rostovu?«
»Pridružit ćemo se bjelogardejcima generala Afrikana Bogajevskog,
gospodine. Nadamo se samo da ćemo uspjeti zaustaviti boljševike prije nego
što stignu do Kavkaza. Tako ćemo možda uspjeti sačuvati barem jug.«
»Sastajete se u Rostovu?«
»Ne, tamo ćemo se sastati s nekim prijateljima i nastaviti prema
Ekaterinodaru2, a neki će ostati u Novorosijsku. Kamo ste vi krenuli?«
»Mi smo bili na putu za Odesu, ali stvari se nisu odvijale prema planu.
Odavde ćemo pokušati nastaviti prema Jalti.«

2
Današnji Krasnodar
 »Onda pođite s nama. Vlakovi i kolodvori više nisu sigurni. Možda bude
dulje trajalo jer se ide zaobilaznim putevima, ali putovat ćemo s ljudima koji
nas mogu zaštititi.«
Taj se plan uvelike razlikovao od njihovog, ali barem im je nudio koliko-
toliko siguran put, pa su ga objeručke prihvatili.
U osvit idućeg dana iz dubine rjazanjske šume skupina seljaka uputila se
trošnim zapregama prema jugu putujući uz rijeku Don.
Putovanje nije bilo lako kao što su očekivali jer su boljševici prodrli na jug,
što im je otežalo napredovanje. Katkad bi se danima, čak tjednima skrivali po
raznim skloništima poput šuma, polja, kozačkih sela gdje bi usput nadopunili
zalihe. Tatjana je bila jedina žena među njima, ali nijednom se nije požalila.
Svjesna da je riječ o borbi za goli život, izdržala je sve kao i muškarci oko nje.
Život u kazalištu Mariinsky i luksuz petrogradskih salona sada su pripadali
prošlosti.
Stigli su do Rostova u prosincu, kad je zima pokazala zube. Petrogradska
studen nikad ne bi doprla do juga, ali s obzirom na to da su napustili
Petrograd usred ljeta, činilo im se kao da putuju cijeli život.
U Rostovu su se smjestili u jedan stari hotel. Stepan im je dogovorio put za
Jaltu. Iako je cesta bila zabačena i loša, izabrali su putovati preko poluotoka
Kerča jer je taj put bio najsigurniji. Ali Seyit se na koncu ipak predomislio.
Odustao je od plana da odmah krenu prema Krimu, ali nije želio da njegova
odluka utječe na Celilove i Tatjanine planove. Dok su jedne večeri ispred
kamina razgovarali što će dalje, Seyit im reče: »Celile, ti i Tatja pođite za
Jaltu. Pronađite mog oca i smjestite se kod njega. Ja ću vam se kasnije
pridružiti.«
»Što ti je na umu, Kurte Seyite Eminofe?«
»Strahovito mi nedostaje, želim znati kako je. Ako pogledate zemljovid,
vidjet ćete koliko sam joj blizu. Želim iskoristiti ovu priliku i posjetiti je.«
Celil je znao o kome govori. »Seyite, usred smo rata i revolucije. Ne budi
lud. Ne znamo ni koliko smo daleko do Kislovodska. Pogledaj nas, već smo
mjesecima na putu. Vjerojatno bi nam isto toliko trebalo do Kislovodska.«
»Uzalud ti trud, Celile, odlučio sam. Sigurno je sudbina htjela da joj dođem
ovako blizu, nakon mjeseci putovanja i odustajanja od prvotne rute. Moram
je pronaći.«
 Celil znajući koliko je Seyit tvrdoglav, najzad odustane. »Onda ćemo i mi
odgoditi svoje planove i poći s tobom.«
»Ne dolazi u obzir, Celile. Odgovoran si za Tatju. Ne smijemo je izlagati još
većoj opasnosti.«
Tada začuju Tatjanin glas. Obojica se okrenu prema njoj da čuju što im ima
reći. Cijelo vrijeme ona ih je šutke slušala. Prekriženih ruku na prsima rekla
je: »Nisi ti odgovoran za mene, Kurte Seyite Eminofe. Ako nas je sudbina sve
dovela ovako blizu Šure, zar to onda nije i naša sudbina? Slažem se s Celilom,
moramo se držati zajedno.«
Seyit ih pogleda i nasmiješi se. »Dobro! Dobro! Tko bi se uopće mogao
boriti protiv vas dvoje? Dogovoreno! Dalje ćemo zajedno.«
 Kislovodsk, prosinac 1917.

D
an prije Nove godine 1918. dom Julijana Verjenskog u Kislovodsku, za
razliku od prethodnih godina, bio je gotovo posve obavijen tamom.
Prigušena svjetlost dopirala je tek s jednog ili dva prozora na katu.
Šura se užurbano vrzmala između svojih kofera i odjeće na krevetu, u
ladicama i ormaru. Majka i stara dadilja pomagale su joj odabrati ono
najnužnije i spakirati kovčege. Katarina Nikolajevna pregledavala je kofere
iskusnim očima poput prave stručnjakinje za to, potom je odabrala onaj
najveći i odložila ga sa strane.
»Ovaj ti neće trebati, Šuručka. Što manje stvari imaš, to bolje.«
Za manje od sat vremena Šura je bila spakirana i spremna za odlazak sa
svoja dva kovčega i ručnom torbom te mufom i šubarom od samurovine. Kad
se kočija zaustavila pred ulaznim vratima, u predvorju kuće započne tužan
oproštaj. Šura sva uplakana zagrli majku, a i Katarina Nikolajevna jedva je
susprezala suze. Privila je najmlađu kćer u naručje i pomilovala je, potom joj
ljubila obraze iznova i iznova.
»Ne plači, Šuručka, ne plači. Uskoro će sve biti kao prije i naša će obitelj
opet biti zajedno. Kod ujaka ćeš biti sigurnija.«
Uplakana Šura pozdravi se sa sestrom Valentinom i dadiljom. Dok su joj
ukrcavali prtljagu u kočiju, još jednom zagrli majku i sestru. Negdje u blizinu
grmjela je topovska paljba, a tamnoplavo nebo osvijetle eksplozije.
Katarina Nikolajevna otprati kćer do kočije. »Hajde, dušo, požuri se.
Zakasnit ćeš na vlak.«
Čim se ukrcala, konji pojuriše. Šura se još jednom osvrne i posljednji put
mahne svojima gledajući svoj dom sve dok joj nije nestao iz vidokruga.
Obitelj i divni dani djetinjstva već su joj počeli nedostajati. Da nije bilo
kočijaša, gorko bi zaplakala. Podignula je ovratnik kaputa i ugrizla se za
usnicu. Ali nije se mogla predugo susprezati, pa joj se pogled ubrzo zamaglio
od suza.
Vozili su se tihim ulicama Kislovodska. Stigavši na kolodvor, Šura nije
mogla vjerovati svojim očima kad je ugledala sav onaj svijet. Očito nije jedino
ona odlazila iz grada. Mnoštvo ljudi vrzmalo se po peronima vukući za sobom
kovčege prepune najdražih stvari i čekajući vlak nade koji će ih odvesti što
dalje od neprijatelja. Šura je napuštala sigurnost očeva doma i toplinu
majčinih njedara. Sad je bila jedna među tisućama onih što su jurcali naokolo
smetenih pogleda bježeći od gotovo sigurne smrti prema mogućnosti života,
no ne znajući što im budućnost nosi. U toj su muci svi bili jednaki. Čim se
začuo zvižduk lokomotive, kolodvorom zavlada potpuni kaos. Ljudi su
navlačili djecu gurajući se ili, bolje rečeno, laktajući se. Šura je bila
iznenađena; nije bila spremna na takvo divljaštvo. Stiskala je kovčege od
straha da ih ne izgubi i slijedila kočijaša koji se probijao ispred nje.
Željezničari su pokušavali uspostaviti kakav-takav red, ali uzalud. Vlak što je
stigao na peron kako bi ih odveo iz Kislovodska u Novorosijsk bio je već
dupkom pun ljudi koji su se ukrcali na prethodnim postajama.
Šura se uspela i ušla u vagon uz pomoć kočijaša i jednog ljubaznog mladog
gospodina. Sudbina joj je okrenula život naglavačke. Gledala je ljude
stiješnjene jedne među drugima i torbama, zavežljajima, cjepanicama. Stresla
se. Kao da su se rodili s onim mračnim napaćenim izrazima na licima, kao da
se nikad u životu nisu nasmiješili. Možda nikad nisu ni imali razloga za
smijeh?
Dakako, znala je da to ne može biti istina, da je to sve zbog rata i revolucije
koja je promijenila ljude. Mladi gospodin koji joj je pomogao ući u vlak
pronašao joj je mjesto i domahnuo joj. Vjerovala je da je to učinio iz puke
ljubaznosti. Što ima lošeg u tome? Pokušala se probiti moleći druge da je
propuste, ali, avaj – ondje je molba izgubila značenje. Stoga je oponašala
druge probijajući se naprijed, gurajući se laktovima i ramenima. Ljudi su bili
posvuda oko nje, pa je imala dojam da će se ugušiti. Mladić je ispružio ruku i
pomogao joj doći do kutka koji je pripremio za nju. Ondje je imala malenu
nišu samo za sebe.
»Kamo ste krenuli?«
»U Eketerinodar.«
»Nažalost, valja vam putovati među svom ovom ruljom.«
 »Koliko će put trajati?«
»Tko zna? Deset dana, možda i više.«
Šura razrogači oči. »Molim? Zar toliko?«
»Prije nije trajalo tako dugo, ali u ovim okolnostima bit ćemo sretni ako
uopće i stignemo na odredište.«
Bila je prestravljena. Dobro ga je promotrila. Činilo se da se pomirio sa
situacijom, makar nevoljko, kao da promatra kakvu predstavu. Šuri lakne što
je u društvu s njim i što ju je netko voljan zaštititi od one mahnite svjetine.
Smjestio je njezine kovčege jedan na drugi u kut, potom povukao ručku i
spustio mali drveni okvir prozora do visine glave. Bio je to više otvor za zrak
nego prozor. Šura mu se zahvalno nasmiješi. Svidio joj se, ali to je bio sasvim
drukčiji osjećaj od ljubavi. Kako bi mu uzvratila ljubaznost, mogla mu je
ponuditi barem onaj osmijeh prožet odobravanjem i simpatijama.
Vlak se katkad kretao sporo, potom bi ubrzao, a onda bi se naglo zaustavio
satima se ne pomičući s mjesta. Bilo je za očekivati da će se zaustavljati na
kolodvorima i postajama, ali zaustavljanje usred ničega izazivalo je kojekakva
nagađanja među putnicima: da su na tračnicama boljševici, da ih šalju natrag i
još štošta. Dakako, nitko nije znao pravi razlog. Svaki takav incident
uznemirio bi Šuru, baš kao i sve druge u vlaku. Njezin suputnik samo se
smiješio. »Vidite, ljudi izmišljaju svakojake priče i naposljetku povjeruju u
vlastite laži. Nema potrebe vjerovati ljudima koji su izgubili svaku nadu.«
Šura se nasmiješila jer su je njegova filozofiranja zabavljala. Bio je zanimljiv
i neobičan. Pomislila je kako je prava sretnica što joj je upravo on suputnik na
tom beskrajno dugom, neizvjesnom i jezivom putovanju.
Trećeg dana mladi kavalir siđe s vlaka te ode kupiti neke potrepštine i
nešto hrane, ali više se ne vrati. Šura ga je čekala dok vlak nije krenuo, ali od
njega ni traga ni glasa. Možda se ukrcao u neki drugi vagon, a možda se uopće
nije ukrcao. Odjednom se osjeti napuštenom i nezaštićenom. Odlučila je da će
se do kraja putovanja držati po strani i ni s kim se ne upuštati u razgovor.
Vjerovala je da joj je najbolje biti što manje uočljiva.
Putovanje je trajalo čitavu vječnost. Šura bi se sva pretvorila u uho kad bi
se zaustavili na nekoj postaji, ali nitko nijednom nije spomenuo Novorosijsk.
Naslonila bi se na svoje kofere i pokušala pronaći utjehu u snatrenju. Što joj
sad rade majka i Valentina? Pomisao na oca namami joj suze na oči. Još se nije
naviknula na to da ga više nema. Gdje su joj braća? S kim se sad bore? A Seyit,
gdje je on? Onog časa kad je pomislila na svoju ljubav, stegne joj se srce.
Izgubila je svaki kontakt s njime. Nije znala jesu li njezina pisma stigla do
njega; ni na jedno od njih nikad nije dobila odgovor. Možda su ga uhitili
zajedno s carem i njegovom obitelji? Nije željela da drugi primijete kako
plače. Čvrsto je stisnula oči nastojeći se pribrati.
Točno za deset dana dođoše do Novorosijska. Osovila se na utrnule noge i
progurala se do izlaza. Bila je sretna što je tom putovanju najzad došao kraj,
ali što je tek čeka, nije mogla znati. Nije bila sigurna hoće li nakon svih
godina njezin ujak uopće biti tamo i dočekati je. General Afrikan Bogajevski i
njegova svita možda su već otišli iz Novorosijska svojim posebnim vlakom.
Kad je izišla na peron, obuze je strepnja. Nije znala što bi. Odlučila je ostati
tamo i čekati.
Spustila se noć. Snijeg je već prekrio tragove vlaka koji je nedavno napustio
kolodvor. Možda nije bilo toliko hladno, ali zbog straha i neizvjesnosti
drhtala je kao da je gola na ledu. Podignula je ovratnik kaputa i primaknula
muf licu. Kolodvor je prilično utihnuo iako je tamo još bilo nešto ljudi. Oni
koji se nisu uspjeli ukrcati na vlak pokušavali su se udobno smjestiti.
Odspavat će dok ne stigne drugi vlak, kad god to bilo. Pomislila je da i nju
čeka slična sudbina. Najednom iza leđa začuje korake. Okrene se i ugleda
časnika u pratnji dvojice vojnika. Pozdravio ju je i upitao: »Mademoiselle
Aleksandra Julijanovna Verjenska?«
Šura je bila toliko sretna što čuje svoje ime da je zamalo zaplakala. Jedva se
suzdržala da ne zagrli mladog časnika. Poskočila je. »Da, ja sam.«
»Kapetan Rubin. Došao sam vas otpratiti do generala Afrikana
Bogajevskog, gospođice. Jeste li sami?«
»Jesam.«
Na njegov znak vojnici podignu njezine kofere. Popeli su se u kočiju što ih
je čekala na ulazu u kolodvor. Šura je bila neizmjerno sretna što se napokon
našla pod ujakovom skrbi.
Kočija je pojurila prema privatnom vlaku generala Afrikana Bogajevskog,
atamana, cara donskih Kozaka; vlak mu je bio i stožer i rezidencija. Šura je
podignula ovratnik i omotala lice šalom kako bi se zaštitila od ledene
susnježice što joj je šibala lice.
 Tako umotana nije mogla prepoznati ni dobro vidjeti putnike u kočiji što
im je dolazila ususret pa projurila mimo njih u smjeru kolodvora.
 Novorosijsk, zima 1917.

P
utnici u kočiji koja se mimoišla sa Šurinom bili su, dakako, Seyit, Celil i
Tatjana. Nakon iscrpljujućeg putovanja do Kislovodska vratili su se u
Novorosijsk istim vlakom kao Šura. Sudbina je htjela da se tijekom
desetodnevnog putovanja nijednom ne susretnu. Možda je tako bilo zbog toga
što se nisu ukrcali u Kislovodsku, nego na idućoj postaji.
Naime, Tatjana Čupilkina posjetila je Šurin dom dok su muškarci čekali u
hotelu.
U kući je tada bila samo guvernanta. Starica je prepoznala Tatjanino ime po
pismima koje je Šura primala od nje, stoga joj je ljubazno rekla da je Šura
otišla iz Kislovodska svom ujaku u Novorosijsk. Zatim su unajmili kočiju i
otišli na kolodvor. Ali, avaj, vlak je već bio otišao. Istom su kočijom odjurili
prema idućoj postaji. Taj su put imali sreće uspjevši se ukrcati. Tijekom deset
dana putovanja vlak se zaustavljao više puta. Svaki bi put Seyit izišao i
pregledavao druge vagone. Potom bi se, razočaran što nije pronašao Šuru,
vratio u svoj vagon. Ta se igra skrivača, koje nijedna strana nije bila svjesna,
nastavila sve do njihova odredišta. Tamo su pak u privatnom vlaku generala
Afrikana Bogajevskog – stožeru neovisne armije bjelogardejaca – pronašli
poručnika Miloviča s kojim su doputovali iz Rjazanja do Rostova. On im je
obećao da će potražiti Šuru i obavijestiti ih čim bilo što sazna.
Unajmili su sobe u jednom prenoćištu u blizini stožera. Jelovnik se sastojao
od boršča s vrhnjem i jeftinog ali ipak ukusnog stolnog vina. Nakon druge
boce bili su već pripiti. Tatjana je tješila Seyita: »Sigurna sam da će se Šura
odnekud pojaviti. Nećakinja tako značajne osobe kao što je general Afrikan
Bogajevski ne može tek tako nestati. Bolje ti je da se sad malo odmoriš, Kurte
Seyite, i nadaš se tom susretu.«
Nasmiješio se znajući da mu želi samo najbolje. Poljubio ju je u obraz i
potapšao Celila po ramenu, potom im poželio laku noć pa su se svi povukli u
svoje sobe. Ležeći na krevetu, Seyit je pogledao ranjenu nogu i vidio da je
natečena. Činilo se da će, bilo zbog boli ili uzbuđenja, provesti besanu noć.
Ustao je, popio tabletu protiv bolova i potom pripalio cigaretu. Pogledao je
kroz prozor na ulicu. Snježne pahulje sad su bile veličine kopjejki. Vjetar je
hujao jezivo udarajući o stare prozorske kapke. Vlak generala Bogajevskog
bio je odmah iza visokog snježnog nanosa prekoputa konačišta. Da nije bilo
snijega, vidio bi ga među stablima.
Njegova mu je draga strahovito nedostajala. Bio joj je toliko blizu, ali još je
nije imao prilike vidjeti. Činilo se kao da je zaboravio na opasnost koja se
nadvijala nad Rusijom, a naročito njime. Lijek je počeo djelovati. Svukao se i
bacio na krevet potpuno nag. Imao je naporan dan. Takve bi noći obično
proveo u nekakvom polusnu. Prisjetio se one noći kod Moisejevih kad se otac
došao oprostiti s njim. Baš kao i tada, svladala ga je drhtavica. A zatim
paklena vrućina ratišta. Onda izgubljeni prijatelji, oni koji su mu silno
nedostajali, oni koje više nikad neće vidjeti, svi su mu sad prolazili pred
očima. Bol u nozi opet je pulsirala. Tijelo mu nije moglo zaspati, ali mozak
mu je bio napola budan. Začuo je neke zvukove u daljini koji nisu bili iz
njegovih noćnih mora. Negdje su se otvorila vrata, netko je tiho govorio.
Vrata se potom zatvore prigušivši glasove. A potom miris parfema koji mu je
bio neobično poznat. Odakle sad taj miris usred karpatskog fronta? Nečiji
nježni topli prsti dotaknuli su mu lice, topao povjetarac prelazio mu je preko
usana i sve te dobrodošle promjene pretvorile su noćnu moru u najljepši san.
Dodir prstiju što su mu se igrali s kosom bio je tako stvaran, kao i miris
parfema... Začuo je kako mu netko šaptom izgovara ime. Otvorio je oči,
strepeći da će se probuditi iz tog prelijepog sna, i vidio kako je lampa uz
uzglavlje upaljena osvijetlivši mladu ženu koja je sjedila na rubu kreveta.
Vidio joj je lice i vrat. Njezino prelijepo nježno lice bilo je umorno, tužno,
zabrinuto ali odjednom i sretno. Suzne oči prožimala je ljubav. Ta prelijepa
dražesna žena bila je nitko drugi doli Šura, njegova Šuručka. Ne prozborivši
ni riječ, zagrlili su se sa silovitom čežnjom, žudnjom koja je to cijelo vrijeme
onako potisnuta ključala duboko u njima. Neko su se vrijeme samo nijemo
grlili. Nisu se čak ni pomaknuli, kao da se plaše da će prekinuti čaroliju.
Oboje je željelo biti sigurno da to nije san, da su zaista zajedno, u zagrljaju, da
dotiču jedno drugo. Može li to biti istina? Šura je uronila lice u njegovo rame
i tiho zaplakala. Njezine tople suze na njegovoj kožu bijahu mu poput
čarobnog ljubavnog napitka koji je odagnao sav bol i patnju zbog dugotrajne
odvojenosti. Zanemarivši bol u lijevoj ruci, povukao je ženu koju je volio i
privio je čvrsto na nage grudi. Među razbarušenom plavom kosom pronašao
joj je lice vlažno od suza i stao ih kupiti strastvenim poljupcima. Kad su im se
usne pronašle, pokušali su u jednom pohlepnom gutljaju utažiti dvogodišnju
žeđ. Imali su štošta ispričati jedno drugome, o koječemu razgovarati, ali
njihova su tijela i duše trebali ono za čim su žudjeli.
Šura je kroz suze vidjela njegov pogled, baš kao i one noći kad su se
upoznali u Moskvi. Blistave, željne, ponoćnoplave oči gledale su je kao da je
žele podsjetiti na blaženstvo koje će uslijediti. Osjetila je kako joj tijelo
pulsira. Nestrpljivo je čekala da se poda svom voljenom. Seyit je ispružio ruku
i otkopčao joj bluzu, a ona je uzme i prinese usnama, otisne na nju poljubac i
ustane. Dok je na prigušenoj svjetlosti gledao kako joj tijelo polako postaje
nagi kip, iščezne mu sva bol iz tijela. Više ga nisu boljeli mišići ni kosti. Svaki
od njegovih udova, žile, živci pulsirali su od navale krvi, spremni na novi
život. Razodjenuvši se, Šura je rasplela dugu kosu pa se spustila i priljubila
nago tijelo uz njegovo. Od njezina dodira tijelo mu se napelo poput strune.
Srca su im snažno tukla od strasti, kao da će voditi ljubav prvi put. Opet su
otkrivali jedno drugo, a ta su im tijela tako silno nedostajala. Nježno ju je
ljubio i milovao posvuda, zatim iznova s još većom strašću, dok mu je ona
uzvraćala dodire. Uzbuđenje im je oboma izlazilo iz svake pore, svakog
djelića tijela, svakog zategnutog mišića i naposljetku postadoše jedno. Njegova
ukrućena muškost izgubila se u njezinoj požudnoj srži vlažnoj od nezasitne
želje, tažeći žeđ, zadovoljavajući čežnju. Zatim ju je stao uzimati iznova i
iznova, svaki put sve strastvenije. Satima su se milovali ljubeći svaki dio tijela,
svaku oblinu, svako udubljenje, na koncu se vinuvši u najsladostrasnije visine
kao nikad dotad. Zatim su, zadovoljeni i sretni, ležali tromo, zagrljeni,
prepričavajući jedno drugome što su sve preživjeli dok su bili razdvojeni.
Nakon što se Šura sastala s ujakom, poručnik Milovič pronašao je način da
joj prenese Seyitovu poruku. Šura ga je zamolila da joj dogovori posjet u
konačištu gdje su odsjeli Seyit i njegovi prijatelji. Jednom kad je doznala gdje
je Seyit, postala je opsjednuta željom da ga vidi i ništa ju nije moglo spriječiti
u tom naumu. Poručnik Milovič izišao joj je ususret i evo je ovdje s njim, ali
morala se vratiti u svoj odjeljak u vlaku prije nego što se drugi zorom
probude. Morali su nešto smisliti, odlučiti što će dalje.
»Mislim da ćemo ostati ovdje još nekoliko dana«, rekla je Šura. »Onda moj
ujak planira da odemo na Krim. Vjeruje da ćemo tamo biti sigurniji.«
»Idete na Krim? Pa to je sjajno! Znači da idete kamo smo i mi planirali.«
 Začuvši da govori u množini, Šura načas pomisli da možda više nije samac.
»Mi?« upitala je.
»Da, Tatja, Celil i ja.«
Šura se toliko razveselila da zamalo nije ciknula od sreće. »Ma, je li to
istina, Seyte? I oni su ovdje?«
»Jesu, da. Tražili smo tebe, dušo moja, nas troje zajedno.«
Šura odavna nije bila rako sretna. Nasmijavši se, spustila je glavu na
njegova prsa. Poljubila mu je rupicu na bradi i okusila sol. Prvi put otkako je
napustila dom, bila je spokojna.
Šura je ustala s prvim zrakama sunca i odjenula se. Još se jednom
grozničavo poljube i ona ode. Rastali su se uz obećanje da će se ponovo sastati
čim bude moguće. Pogledao je kroz prozor i vidio kako zajedno sa Stepanom
nestaje u smjeru generalova vlaka. Uštipnuo se kako bi se uvjerio da ono nije
bila halucinacija potaknuta boli, lijekovima i neopisivom čežnjom za Surom.
Ne, postojali su nedvojbeni dokazi da je ova fantastična noć bila stvarna.
Cvjetni miris njezina parfema još je prožimao zrak; pronašao je njezinu
ukosnicu među naborima plahte. Podignuo ju je i prinio usnama pomislivši
kako je sve to zacijelo djelo Božje milosti, kismet.
Tijekom tih nekoliko dana koje su proveli u Novorosijsku, sastali su se
nekoliko puta. Tatjana im je uvelike olakšala stvar. Posjetila bi Šuru u
njezinom odjeljku i njih bi dvije pošle u šetnju, a onda bi se dvoje ljubavnika
sastalo. Jednog jutra dok je brojila minute do uobičajene šetnje šumom, na
vrata joj bane njezina sestra Valentina. Padoše jedna drugoj u zagrljaj uz
povike i suze radosnice.
»Tinučka! Toliko si mi nedostajala, Tinučka. Kad si stigla? Kako si stigla?
Sve mi reci.«
»Stigla sam jutros. I pogodi tko je još sa mnom!«
»Majka?«
Valentina joj uzme ruku u svoju i umiri je. »Nažalost, nije majka, najdraža
moja, ali bit će ti drago kad čuješ tko je još ovdje. Constantine i Vladimir,
obojica su došla sa mnom.«
Šura još jednom vrisne od radosti. Barun Constantine Clodt von
Jürgensburg bio je Valentinin zaručnik. Njih dvoje, doduše, nije bilo u
mogućnosti previše uživati u zarukama, a također se još uvijek nisu stigli ni
vjenčati. Vladimir, njihov najstariji brat kojeg dugo nisu vidjele, u ratu je
promaknut u kapetana nakon čega je postao pobočnik vojvotkinje Marije
Pavlovne. Sad se zacijelo pridružio vojsci generala Afrikana Bogajevskog.
Šura je pljesnula dlanovima od veselja.
»Gdje su sada? Kad ih mogu vidjeti, Tinučka?«
Valentina se bacila na krevet i protegnula noge. »Čekaj malo, Šuručka. Ne
budi tako nestrpljiva. I sama si prošla isto putovanje. Znaš koliko je naporno.
Ujak Bogajevski smjestio ih je u njihove odjeljke, pošli su se osvježiti i malo
odmoriti.«
»Oprosti mi, Tinučka. Samo sam previše uzbuđena zbog svega. Jeste li
zajedno prešli sav taj put?«
»O, ne, tek sam ih ovdje zatekla. Znaš kako se sudbina zna poigrati s
ljudima.«
Šura je pocrvenjela od uha do uha. Zar je sestra nekako doznala za njezinu
aferu? Ne, to nije moguće. »Da, u pravu si.«
Šura je nastavila govoriti pričajući joj o svom putovanju do Novorosijska.
Valentina ju je isprva pomno slušala, no bila je toliko iscrpljena da je ubrzo
utonula u san. Šura je pokrije, poljubi joj oči i iskrade se iz odjeljka.
Kad se sastala sa Seyitom, smjesta mu je prenijela dobre vijesti. Tog se dana
vratila u vlak malo ranije nego inače što Seyitu, dakako, nije baš bilo po volji.
Djevojke, njihov brat i barun cijeli idući tjedan uživali su u ponovnom
susretu i zajedničkom druženju u vlaku generala Bogajevskog. Zatim su se
barun Constantine i Vladimir pridružili svojim jedinicama na bojištu. Kako
Šura nije mogla ostavljati Valentinu predugo samu, njezini odlasci u
konačište na ljubavne sastanke znatno su se skratili.
Na sve strane kolale su glasine da boljševici sve više napreduju prema jugu,
što je značilo da su im svakim danom bili sve bliže. Stratezi su strahovali da
će crveni uskoro osvojiti i Kavkaz.
Tjedan dana kasnije Valentina je saznala da joj je zaručnik opet u blizini.
Već su dugo planirali vjenčanje, ali najprije ih je omela smrt Valentininog
oca, potom rat, a sad i ova nesretna revolucija. Dotad su već triput odgodili
vjenčanje, a sad kad je barun bio tako blizu, ona ne samo da se željela vjenčati
nego i ti potpunosti konzumirati brak. Imala je osjećaj da bi im to mogla biti
posljednja prilika. U blizini njegovog garnizona bila je jedna prelijepa crkva,
idealna za tako romantičnu prigodu, a njegovi bi suborci mogli napraviti
špalir i držati mačeve nad glavama mladenaca. Preklinjala je ujaka za
dopuštenje da ode i pridruži se Constantineu na bojištu. Bilo je to vrlo
riskantno, ali general nije mogao odoljeti njezinim suzama. K tome, nije želio
da ga do kraja života krivi što je bio nemilosrdan prema mladim ljubavnicima
u tako teškim vremenima. Na koncu je popustio i poslao je Constantineu u
pratnji trojice svojih časnika od povjerenja, koji su uz to imali biti njegovi
predstavnici i kumovi. Tako se Valentina udala u nježnoj dobi i postala
barunica Clodt von Jürgensburg.
Te iste večeri general Afrikan Bogajevski i njegov stožer preselili su se u
Novčerkask. Šurin je vagon odvojen ostavši na tračnicama pod nadzorom
male jedinice. Trebali su se vratiti već iduće večeri. No prošlo je pet dana, a
od njih ni traga ni glasa, što je Šuru strahovito zabrinulo. Kad se sastala sa
Seyitom, bila je sva u suzama. Mladić ju je zagrlio s ljubavlju.
»Ne plači, dušo. Znaš da se borbe odvijaju vrlo blizu. Putevi i ceste u još su
gorem stanju nego kad smo mi došli, možda se i ne može proći. Ovih dana
moramo biti spremni na sve. Ali ja sam ovdje s tobom. Hajde, ne plači.
Možemo pričekati još nekoliko dana, ako želiš. Onda ćemo odlučiti kamo
ćemo. Čim prije krenemo prema Jalti, tim bolje. Tamo me čeka mnogo posla.«
Šura je shvatila kako je krajnje vrijeme da se navikne na pomisao da neće
vidjeti svoje voljene, možda više nikad. Sad joj je jedino preostalo moliti se za
njihovu sigurnost i zdravlje.
Idući dani nisu im donijeli ništa nova. Seyit i Celil redovito su primali
izvješća od časnika s kojima s komunicirali i situacija nije bila sjajna – upravo
suprotno, boljševici su sve više napredovali prema jugu paleći, pljačkajući i
ubijajući sve pred sobom. U tom se trenutku obala Jalte činila kao najdalja
točka, a samim time i najsigurnija. Možda još nije bilo kasno da dođu dotamo.
Seyit je morao to nekako objasniti Šuri. Sasvim sigurno ne može je ostaviti
ovdje samu. Ona, s druge strane, možda neće biti voljna napustiti obitelj. Kad
se vratio u konačište sa svim tim mislima, zatekao ju je u svojoj sobi kako
sjedi pored vatre. Oči su joj bile podbuhle od plača. Onog časa kad ga je
ugledala, bacila mu se u naručje čvrsto ga grleći. Nije morala ništa reći, znao
je što je muči. Strastveno ju je poljubio, potom je primio za ruku natjeravši je
da sjedne pored njega.
 »Šura, najdraža, opet ću te upitati isto. O svemu dobro promisli. Moram se
vratiti u Aluštu na Krim. Mislim da više ne možemo spasiti našu Rusiju. Ali
možda, samo možda, možemo spasiti Krim. Mnogo izbjeglica iz ovog
područja sad odlazi u Odesu i Alurgu. Siguran sam da su tamo mnogi od onih
koje tražiš.«
Šura mu nije ništa odgovorila, samo je pokazala na svoje torbe iza vrata.
Ona je već odlučila, spakirala se i došla k njemu kako bi s njime i ostala. Seyit
joj je obrisao suze i privio je uza se. Bili su na početku nove pustolovine.
Te su noći skovali plan. Ranom zorom idućeg dana kočijom su se uputili
prema Ekaterinodaru nigdje se ne zaustavljajući. Stigavši tamo, raspitali su se
za morski prolaz do luke Feodozije. Brod samo što se nije otisnuo i kapetan ih
je pristao ukrcati. Činilo se da im se sreća osmjehnula. Putovanje nije bilo baš
najudobnije, štoviše, pošteno su se namučili, ali u onakvim vremenima
nikome nije bilo do udobnosti. Bilo je najvažnije da su polako ali sigurno
napredovali prema cilju, a tamo, na otvorenom moru, više ih nitko nije
mogao zaustaviti, pretresati niti im provjeravati identitet. Bilo kako bilo, u
usporedbi s putovanjem od Kislovodska do Novorosijska, ovo je bio raj.
Kabina koju su dijelili bila je neusporedivo bolja nego vagoni onog jezivog
vlaka.
Brod je bio prekrcan, čak je i gornja paluba bila dupkom puna, pa su neki
spavali u čamcima za spašavanje. Crno more je bjesnjelo, ledeni vjetar
donosio je toliko pahulja snijega da su morali potražiti zaklon. Mnoge je
svladala morska bolest; ljudi su patili, ali nisu klonuli duhom. Sva ta patnja i
muka bila je bolja od straha za goli život. Seyit je odobrovoljio glavnog
poslužitelja s nekoliko rubalja pa su dobili donekle udobnu kabinu.
Kad su doplovili od Feodozije, njihali su se na nogama i vrtjelo im se. Noć
su proveli u hotelu i malo došli sebi. Vruća kupka, pristojan obrok i nešto
dobrog krimskog vina učinili su čudo. Okrijepljeni i zadovoljni pošli su u
krevet. Seyit je želio biti siguran da Šura nije donijela odluku pod prisilom,
stoga nije ni navaljivao da te noći vode ljubav. Nije želio da opijena ljubavnim
trenucima donese odluke zbog kojih bi jednog dana mogla požaliti. Promijeni
li sada mišljenje, još uvijek neće biti prekasno. To joj je i rekao kad su legli u
krevet. U njezinom glasu osjetio je kako joj je time slomio srce.
»Zar me ne želiš?« upitala ga je.
 Seyit je privije uza se. »Naravno da te želim, dušo, ali ne želim da kasnije
požališ zbog svoje odluke.«
Seyit ju je držao za ramena. Posegnula je za njegovom rukom, prinijela je
usnama i poljubila. Potom je nježno rekla: »Nikad ne bih mogla požaliti ni
zbog čega što sam učinila za tebe. Ama baš nikad.« Potom se okrenula i s
mačjom mekoćom stisnula tijelo uz njegovo. Seyit je samo želio upiti tu
predivnu toplinu, pa ju je snažno zagrlio. Nisu više morali prozboriti ni riječ.
Oboje je znalo što želi i bilo je divno što su željeli isto.

Kraj prvog dijela…

NERMIN BEZMEN

SEYIT I ŠURA

Drugi dio

Nermin Bezmen
Kurt Seyt & Shura
 Povratak u Aluštu

Unjegov
Aluštu su stigli koncem veljače 1918. Ispravno zaključivši kako bi
povratak doma u pratnji nepoznate žene mogao biti razlog
roditeljskog prigovaranja, Seyit je smjestio svoju dragu u seosku kuću u
vinogradu.
Upravitelj imanja Ismail efendija toplo ih je dočekao. Kleknuvši i poljubivši
Seyitu ruku, odmah je pozvao svoju ženu i snahu. One su dotrčale željne
pomoći i uslužiti ih. Dnevna soba i blagovaonica bile su prozračene, kreveti u
spavaćim sobama namješteni, stolovi postavljeni, a jela pripravljena. Unatoč
prohladnoj noći, društvance je odabralo večerati na otvorenom, pod sjenicom
od vinove loze. Ušuškavši se u kapute i mufove, jeli su i pili promatrajući
grimizan zalazak sunca što je na obzoru uranjalo u Crno more. Šura i Tatjana
toliko su bile sretne što su u tom spokojnom raju s voljenim muškarcima da
su veselo brbljale o tričarijama na koje su i zaboravile zbog svih teškoća
s kojima su se susretale u posljednje vrijeme. Nakon večere muškarci su ustali.
»Ne brinite se za nas«, rekao je Seyit pripremajući se za posjet roditeljima.
»Možda će željeti da tamo prenoćimo. Ovdje ste na sigurnom. Uživajte i
vidimo se sutra ujutro.«
Ako su mlade žene donekle i bile razočarane što prvu noć u Alušti neće
provesti sa svojim ljubavnicima, nisu to ničim pokazale. Pokušavši ne odati
osjećaje, poljubile su ih na rastanku. Seyit i Celil skočili su na konje koje im je
Ismail pripremio i veselo odjahali prema kući Eminofovih, baš kao u dobra
stara vremena.
Cijela se obitelj okupila u velikoj kući u Ulici Sadovi kako bi dočekala svoje
junake – roditelji, braća, sestre, supružnici, posluga – baš svi. Muškarcima su
oči bile zamagljene, ali žene su otvoreno plakale dok su ih grlile. Obasipali su
jedni druge različitim pitanjima i pronalazili utjehu u odgovorima, između
ostalog doznavši da su Osmanova mlada žena i Hanife nedavno rodile.
Zabava povodom dobrodošlice potrajala je do jutra. Seyit je osjetio da otac
gori od želje da mu postavi osobno pitanje, samo čeka pravu priliku. Jednom
kad su se drugi povukli, a sin i otac ostali sami, Mehmet Eminof zagladi
bradu, sad nešto više prošaranu sjedinama, i upita: »Zašto nisi odmah došao
kući, sine?«
Seyit je pokušao okolišati, ali Mehmet Eminof bio je uporan. »Mislim da si
se prilično dugo negdje zadržao prije nego što si došao doma.«
Seyit se prisjetio zgode kad je otac pogodio točan sat kad se vratio iz skitnje
po količini snijega na kaputu. Stari se lisac nije nimalo promijenio, pomislio
je, no potisnuo je smijeh ne želeći biti nepristojan. Ali nešto je ipak morao
reći.
»Svratili smo do vinograda.«
Otac, očito, nije bio zadovoljan ponuđenim odgovorom i čekao je da Seyit
nastavi. »Morali smo nešto ostaviti tamo.«
Mehmet Eminof povuče dim cigarete promatrajući kako se uzdiže. »A
otkad to ostavljaš prtljagu u seoskoj kući? Zar se nešto promijenilo, pa je ne
možeš donijeti doma?«
Seyit je postao napet. Dobro je poznavao oca i bio je siguran da stari neće
tako lako odustati. On sam pak nikad nije slagao ocu, pa nije kanio ni sad.
Pokušao je pronaći prave riječi, no Mehmet ga pretekne. Povukavši još jedan
dim, upita: »A nije li ta prtljaga, koju si ostavio u seoskoj kući, kojim slučajem
od krvi i mesa, kao primjerice kakva žena?«
Seyit nije zanijekao. Osjetivši da će se razgovor protegnuti sve dok se tema
sasvim ne razjasni, sjeo je u naslonjač nasuprot ocu.
»Slušam te«, rekao je Mehmet Eminof gledajući ga ravno u oči, a potom je
dometnuo: »Ako si je dovukao sve dovde, valjda imaš dobar razlog. Nije da će
to promijeniti krajnji ishod, ali svejedno bih volio znati.«
Seyit je i sam poželio pripaliti cigaretu, ali još nikad nije pušio pred ocem.
Stao je navlačiti pramen kose. Želio je biti iskren. »Nikad je ne bih mogao
napustiti, oče. Dvije je godine čekala da se vratim s bojišta. Kad sam se najzad
vratio, ranjen, usamljen i očajan, ozdravio sam samo zbog njezine nesebične
ljubavi i privrženosti. Onda je, nesretnom igrom sudbine, napustila sve, dom,
čak i svoju obitelj, samo kako bi pošla sa mnom.« Znao je da mu otac neće
dopustiti, no svejedno je pokušao. »Kad biste je upoznali, oče, svidjela bi vam
se. Možda bih mogao...«
 Mehmet Eminof odlučno ustane. »Ne, Seyite, ne možeš je dovesti ovamo.
Ne mogu dopustiti ženi koja živi životom ljubavnice, nevjenčana, da se druži
s mojim kćerima i snahama.«
»Biste li željeli da je oženim?«
»Nisam to rekao, Seyite. Čak i ako je oženiš, neće biti dostojna naše obitelji
zbog raskalašenog života kakav je dosad vodila. Davno sam ti rekao, Seyite,
Ruskinje te mogu naučiti ljubavi, ali ženu moraš odabrati među turskim
djevojkama iz Jalte ili barem s Krima. Nisu to bile nikakve puste riječi
izgovorene u vjetar, nego ono što nam nalaže naša tradicija, naši običaji. U
Petrogradu možeš raditi što te volja, kao i u Carskom selu. Ali ovdje
je drukčije. Ovo je tvoj obiteljski dom, tvoja zemlja, tvoja djedovina. Ovdje ne
možeš živjeti s ljubavnicom.« Glas mu je bio miran no odlučan. Nastavio je:
»Sram te bilo, Seyite, zar nisi upamtio ni riječ od svega što sam ti govorio?«
Seyit osjeti kako je u njemu splasnulo sve ono uzbuđenje zbog povratka
doma. Već je toliko volio Šuru da ju nije želio žrtvovati zbog obiteljske
tradicije. On je svoje odlučio. »U redu, oče. Neću ostati ovdje i biti vam na
teret. Unajmit ću neku kuću i tamo se preseliti. Moja ljubav i poštovanje
prema vama su bezgranični, ali ne mogu je poslati natrag. U velikoj je
opasnosti, baš kao i ja, stoga je moram zaštititi. Ona se više nema kamo
vratiti. Pristanem li na to da je pošaljem natrag, bacit ću je vukovima.«
Više se nije imalo o čemu razgovarati. Eminof je znao koliko mu je sin
tvrdoglav, a, može biti, i odlučan, baš poput svog oca kad je bio mlad. Nije
mogao utjecati na sinovljevu odluku, no srce mu je bilo slomljeno. Seyit mu
je silno nedostajao. I sad kad su se opet pronašli, čak i prije nego što su on i
njegova obitelj uopće imali priliku nadoknaditi sve ono izgubljeno vrijeme,
izgubili su ga zbog nepoznate žene.
Krenuo je prema vratima. Ne gledajući Seyita, rekao je: »Čini kako te volja.
Dobit ćeš svoj dio nasljeđa, novca, vinograda, zemlje, ali nikad mi nemoj
dovesti tu ženu u ovu kuću. I sve dok si s njom, nemoj se gnjaviti dolaziti
ovamo. Ja ću se pretvarati kao da se još nisi ni vratio i radovat ću se tvom
povratku.«
Seyit je bio shrvan jer je toliko povrijedio oca. Poželio ga je zaustaviti,
zagrliti i tražiti njegov oproštaj. No što bi se promijenilo? Sve dok ne bude
spreman unijeti promjene u svoj život, njegove isprike ostat će šuplje riječi.
Međutim, nije mogao razumjeti zašto mu je otac toliko neumoljiv. Možda me
samo želi natjerati da promijenim mišljenje, pomislio je. No varao se jer je
Mehmet Eminof napustio prostoriju ne prozborivši više ni riječ. Sad je
sve gotovo. Njegov otac, koji mu je svih tih godina bio mentor, zaštitnik,
prijatelj, osoba od povjerenja, koji mu je pružio ljubav i cijelog ga života
podržavao, sad ga je onako povrijeđen napuštao polako odlazeći iz njegova
života.
Kad je Eminof stigao do dna stubišta, polako se okrenuo, stavio nogu na
prvu stubu i rekao: »Seyite, bit će svima lakše ako odeš odavde prije nego što
se ukućani probude.«
Mladić je želio potrčati prema ocu, no stopala kao da su mu bila prikovana
za pod. Zakoračio je, potom zastao.
»Tatice, neizmjerno vas volim, ali volim i nju. Biti s njom ne znači da
moram birati između vas dvoje. Molim vas, shvatite!« Te je riječi želio viknuti
za njim, ali usta kao da su mu bila zapečaćena. U grlu mu se stvorio čvor.
»Ako je to ono što želite...«
»Nije to ono što ja želim, Kurte Seyite, već je to tvoja volja. I slobodan si je
provoditi.«
Na putu do vrata Seyit odluči još jednom pokušati pa pogleda oca očima
vlažnim od potisnutih suza i reče: »Znate, oče, nisam zaboravio ništa od
onoga što ste mi rekli. A jednom ste mi rekli i ovo: >U životu se nikad nemoj
žuriti biti sretan ili tužan.< Sad kad razmišljam o tome, znam da ste bili u
pravu...«
Seyit je izišao i zatvorio vrata za sobom. Bio je izmožden. U svojem
vlastitom domu, u vlastitoj zemlji bio je sam. Sam sa Surom. Nije mogao
vjerovati kako mu se odjednom život preokrenuo naglavačke. Čekao je u nadi
da će otac otvoriti vrata i zazvati ga natrag.
Stariji Eminof stajao je ukipljen uhvativši se za ogradu stubišta, s nogom i
dalje na prvoj stepenici. Je li ovo neki ružan san? Kako je mogao u pet minuta
razgovora izgubiti sina, svog najdražeg sina, i to tek što su se opet pronašli
nakon tako mnogo vremena? Čekao je tamo poput kipa da se Seyit vrati i
zamoli ga za oprost.
Nakon duge šutnje Seyit se, slomljenog srca, nevoljko stao udaljavati, dok
se Mehmet Eminof, uvjeren da njegov sin vlastitom voljom odlazi iz njihova
života, stao polako uspinjati stubama. Najednom osjeti kao da je naglo još više
ostario. Jedan od stupova njegovog života, onaj zbog kojeg je i poživio toliko
dugo, urušavao mu se ondje pred očima, a on nije bio u stanju ništa poduzeti.
Dok je Seyit u konjušnici odvezivao konja, Celil dotrči do njega. Iz sobe na
prvom katu načuo je razgovor oca i sina. Onda je vidio starca kako odlazi uz
stube, duboko zamišljen i u velikoj žalosti. Čekao je da Eminof uđe u sobu i
potom se iskrao iz kuće. I sam je osjećao grizodušje znajući da i njega
vjerojatno čeka isto.
Ujutro će članove obitelji dočekati nemilo iznenađenje. Celil nije mogao
povjerovati u sve ono što je načuo, ostao je zaprepašten razvojem događaja.
Zar je moguće da onako snažna ljubav samo tako nestane? Zar se onako čvrsta
veza može prekinuti u svega nekoliko minuta? On sam smatrao je
odgovornim svog prijatelja zato što nije bio popustljiviji, ali nije ništa govorio
jer je znao da u tom trenutku Seyitu najviše treba prijatelj koji će suosjećati s
njim. Potapšao ga je po ramenu i pogledao ga s razumijevanjem. Potom je
podmetnuo ruke pod Seyitovu lijevu nogu kako bi se mogao pogurnuti,
zdravu nogu prebaciti preko leđa životinje i namjestiti se u sedlu.
»Hvala ti, Celile.«
Bilo je to sve što mu je rekao. Polako su odjahali niz Ulicu Sadovi, potom
ubrzali, a kad su stigli do ceste omeđene drvoredom koja je vodila prema
moru, već su punim galopom jurili ususret slanom morskom povjetarcu.
Tatjana je već bila zaspala, ali Šuri san nije dolazio na oči. Sve oko nje bilo
joj je novo i nepoznato. Nakon bezuspješnih pokušaja da zaspi ustala je,
prebacila preko ramena Seyitov kaput pa izišla iz kuće i sjela na divan pod
vinovom lozom. Slan miris mora i algi miješao se s vonjem plodne bogate
zemlje opijajući je. Vjetar je hujao i mrsio joj kosu, ali i lozu i bršljan pod
trijemom. Tamo gdje su vinogradi prestajali, a litice strmo ponirale u more,
huka valova što se razbijaju o stijene nadjačala je sve druge zvukove. Koliko je
ta divlja priroda bila sigurnija od navodne civilizacije koju je napustila? Jače
je omotala Seyitov kaput oko sebe. Naslonivši obraze na epolete, sklopila je
oči sanjareći o Seyitovim dodirima dok je slušala huku vjetra i mora. Njezin
prošli život sad je bio oceanima daleko. Bijahu to prelijepi, sretni dani, ali sad
su samo prošlost. Nema smisla dopustiti nostalgiji da je obuzme. Morala je
doći u ovu nepoznatu zemlju i započeti život među strancima i nepoznatim
običajima. Kada će se moći vratiti u Kislovodsk? Možda nikad. Ako taj dan
ikad svane, možda joj se Seyit neće htjeti pridružiti. Zatim se prekori što je
prizvala pitanja o budućnosti na koja nema odgovore. Otvorila je oči ne bi li
odagnala loše misli.
Umjesto da razmišlja o neizvjesnoj budućnosti, bolje bi joj bilo da se
usredotoči na sadašnjost. Uostalom, zar se ijedan njezin plan dosad ostvario?
Najbolje je sve prepustiti sudbini, neka se vrijeme pobrine za sve. Misli joj
potom odlutaju na prvu noć sa Seyitom. Nije li tada vodila ljubav s njim
misleći samo na tu jednu noć? Nije li se svojevoljno prepustila ne
razmišljajući o tome hoće li je željeti i idućeg dana? Nije li podijelila postelju s
njime samo zbog onih plamtećih plavih očiju? Sad kad je imala više razloga za
to no ikad, željela je biti s njim dok ih sudbina ne rastavi. Čeznula je za tim da
taj muškarac bude s njom, da je ljubi i grli, uzme u one svoje snažne ruke i
gleda je očima punim ljubavi. Već joj je strahovito nedostajao. Znala je da će
doći. Pomislivši na ponovni susret, srce joj snažnije zakuca, a tijelo joj je
plamtjelo od želje. Rastvorila je kaput i izložila svu svoju predivnu bijelu
nagost, vrat i grudi. Hladan slan povjetarac s mirisom morskih trava
obavio joj je bijelu kožu blago je rashladivši. Nježnim prstima pomilovala se
po vratu. Naslonila se i uperila pogled u nebo. Pod bezbroj zvijezda, pomalo
omamljena, pomalo opijena, zadovoljna i sretna, otpočne pjevušiti neku
ljubavnu melodiju.
Nije znala koliko je tamo ležala, ali groznica je nestala, štoviše, bilo joj je
hladno. Omotala se kaputom i ustala. Upravo je tada začula topot konjskih
kopita kako se približavaju galopom. Ushićena što su se Seyit i Celil tako rano
vratili, pohita im ususret. No u njihovim je očima vidjela da nešto nije u redu.
Tek što ih je zaustila upitati što je bilo, kad je Celil prekine
upozoravajućim pogledom. Zagrlila je Seyita i naslonila glavu na njegova
prsa. Seyit načas pomisli kako bi trebao biti ljut na tu ženu jer se
ispriječila između njega i njegove voljene obitelji. Ipak, znao je da je ta
krotka, profinjena i otmjena ljepotica, što mu tako drhturi u zagrljaju, toliko
prodrla u njegovu srž, dušu i tijelo da joj nikad ništa ne bi mogao zamjeriti.
Zagrljeni se upute prema kući. Celil im poželi laku noć i povuče se.
Seyit ju je uzeo za ruku i poveo gore u njihovu spavaću sobu. Zavalio se na
sofu s pogledom na more i povukao Šuru za sobom. Ležali su šutke. Seyit je
pomislio na one strme litice ispred sebe gdje su prestajali vinogradi, a zaravan
je oštro ponirala u Crno more. Samo kad bi se bacio s ruba litice i ostao u
zraku, možda bi osjećao takvu prazninu. U zemlji u kojoj se rodio, odrastao,
naučio jahati, u njegovom obiteljskom domu, razdirala ga je nostalgija za
domom i zavičajem i bio je tako usamljen. Nije pronašao onu toplinu za
kojom je čeznuo, nego je morao birati između obitelji i žene koju je volio.
Ovo je bio njegov dom, nije imao kamo. Kamo god otišao, bio bi stranac.
Unatoč tami i tome što joj je glava počivala na njegovim prsima, Šura je
vidjela tugu u Seyitovim očima. Dok mu je nježno milovala lice, strpljivo je
čekala da progovori i olakša dušu. Njegovo namršteno čelo i zgrčena vilica
pod prstima bijahu joj hladni poput mramora. Ali tvrdoglavo stegnuti zubi i
usne ipak popuste od njezinih dodira. Uzeo joj je ruku i stao ljubiti prste koji
su ga tješili, jedan po jedan. Potom nastavi prema dlanu i zapešću. Drugom joj
je rukom raspustio kosu iz punđe polako vadeći ukosnice. Kosa joj se rasula u
slapovima, njezin cvjetni miris punio mu je nosnice. Uzeo je njezinu valovitu
kosu i ljubio je udišući njezin miris. Nagnuo se prema njoj i potražio joj usne
da odagna tugu, usamljenost, svoja beskrajna očekivanja dok gleda to lice,
kosu i tijelo ljubljene žene što mu leži u zagrljaju. Šura je bila
spremna, štoviše, željela mu je uzvratiti osjećaje. Satima je čekala taj
trenutak i sad je došao. Seyit je ondje s njom. Nije ni željela znati što
se dogodilo, gdje je bio, koga je vidio, s kime je razgovarao. Nije ga kanila
zapitkivati. On bi trebao donijeti odluku kad će joj se povjeriti. Sad je bilo
važno samo to da su zajedno. Posegnula je za njim i oprezno se naslonila da
mu ne bi ozlijedila ranjenu nogu. Prekrila mu je tužno lice poljupcima,
potom mu stala ljubiti vrat dok mu je otkopčavala košulju i svlačila je preko
ramena. Usne joj krenu najprije prema ogoljenom ramenu, potom niz naga
prsa kamo je spuštala tople poljupce. Uskoro se ljubavnici izgube jedno u
drugome. Osjetivši kako ispod kaputa njezino nago tijelo tako želi
voditi ljubav, još ju je snažnije zagrlio. Trebala mu je njezina toplina koja će
otopiti led koji bi ga okovao uvijek kad bi bio usamljen, osjećaj koji mu je još
od djetinjstva izazivao drhtavicu. Jednom je rukom uhvati oko struka, a
drugom za rame i privuče je sebi. Samo su ga njezina beskrajna ljubav i toplo
podatno tijelo mogli okrijepiti. Bila je jedina osoba u cijeloj Rusiji, na cijelom
svijetu, zapravo, čija mu je ljubav značila sve, a ona mu je uzvraćala
nesputano, strpljivo mu se podajući, a onda strastveno uzvraćajući. Pomisao
da bi je jednog dana mogao izgubiti izazove mu mučninu. Želio ju je imati,
posjedovati je zauvijek. Šura ga još nikad nije vidjela tako nestrpljivog i
napetog. Ako se i iznenadila, nije marila. Zaprepastila je samu sebe pak kad
mu je uzvratila strastvenim grozničavim poljupcima i milovanjima. Nije bila
ona nježna i sramežljiva djevojka od jučer. Večeras je bila nestrpljiva,
strastvena, nezasitna ljubavnica. Bila je sretna. Kao da su bili u kakvoj
čarobnoj omaglici. Fijuk vjetra, huk mora, valovi što se razbijaju o stijene,
žuborenje vode u mramornoj fontani u vrtu vodili su joj tijelo pa se
ekstatično izvijala plešući na neku prirodnu melodiju. Usred divljine uživali
su u divljoj i neobuzdanoj ljubavi kao što je i priroda sama. Kad je najzad
zabacila glavu uz prodoran vrisak, vidjela je mnoštvo zvijezda na nebu, jedine
svjedoke njihove lude grozničave ljubavi. Bila je omamljena, opijena srećom.
Zvijezde, još zvijezda, more što se iznova i iznova razbija o stijene i pjeni... I
nisu mogli suspregnuti suze ni čulne sokove što su se izlijevali iz njih dok su
dostizali blaženstvo.

Tjedan dana kasnije Celil Kamilof i Tatjana Čupilkina pozdraviše ih i krenuše

za Poltavu. Celil je u međuvremenu posjetio Mehmeta Eminofa preklinjući ga
da popusti, ali starac se nije dao razuvjeriti. Eminof je, zapravo, čekao da se
sin vrati i pomiri s njime, dok je Seyit čekao da ga otac pozove na pomirbu.
Seoska kuća u vinogradu nije bila prikladna za dugotrajan boravak. Dok su
Seyit i Šura tamo živjeli, njegov otac nijednom nije obišao vinograde. Došlo je
vrijeme kada bi stari Eminof čitave dane provodio među trsovima loze.
Shvativši da zbog njihove prisutnosti otac ne želi obavljati svoje uobičajene
aktivnosti, Seyit se dade u potragu za novim domom. Pronašao je jednu kuću
na brdu iznad Alušte s pogledom na luku. Bila je to lijepa
prostrana jednokatnica okružena šumarkom, prvotno sagrađena kao ljetna
rezidencija jednog moskovskog trgovca. Šuri se svidjela već na prvi pogled. Iz
svih prednjih soba, naročito iz spavaće pucao je veličanstven pogled na Crno
more okruženo krimskim zelenilom.
Seyit je zamolio kahyu Cemala da mu dopremi neke osobne stvari iz očeve
kuće davši mu popis. Za nekoliko sati Cemal se vratio s kolima punim
namještaja. Dok je iskrcavao sadržaj sa Seyitovog popisa uz pomoć mladića s
imanja, uljudno je pozdravio Šuru koja je oduševljena jurcala amo-tamo oko
kuće. Obratio se Seyitu na turskome: »Neće ovo na dobro, mladi gospodaru.
Svima nam silno nedostajete.«
Seyit je potapšao starca po leđima. »Ne brini se, Cemale, vrijeme liječi sve
rane. Bog je tako htio.«
»Hanuma Zahide plače po čitave dane. Stari Eminof vrlo je žalostan. On je
staromodan, želi da se tradicija poštuje. Ah, što se može?«
 Starac koji ga je doslovno odgojio razgovarao je s njim iskreno, kao
dobronamjeran stric. Bio je istinski nesretan.
»Ti vrlo dobro znaš da nikad ne bih namjerno povrijedio oca, kahya
Cemale, ali što da ti kažem... Kismet je htio da bude ovako.«
Prenijeli su Seyitovu imovinu u kuću. Osim nešto namještaja i klavira u
nekoliko sanduka od orahova drveta, bila mu je tu još odjeća i knjige. Bio je
ondje i dar cara Nikole, lakirana škrinja oslikanih stranica s brončanim
pijetlom na poklopcu. Vidjevši je, Seyit je, poput kakva dječarca, skakao od
sreće. Bio je to najvredniji dar koji je ikad primio, a zamalo je i zaboravio da
ga posjeduje. Osobno ga je odnio u dnevnu sobu.
Te su noći sjedili na velikim jastucima ispred kamina i uživali u novom
domu. Nije bilo previše namještaja, ali ono što su imali zasad im je bilo
dovoljno. Klavir su dovukli pod jedan od velikih prozora s pogledom na
more, pored njega stol iz Seyitove sobe kao i carev dar pored kamina. Seyit je
otišao u kuhinju po piroške i otvorio bocu starog vina iz njihova podruma u
vinogradima. To im je bila večera. Potom su se zavalili na jastuke i uživali u
pucketanju vatre. Šura je u početku bila vesela, čak je pjevušila neku staru
romantičnu pjesmu. Onda, kako je vrijeme odmicalo, njezinu radost zamijeni
tuga i navru joj suze. Ponijeli su je nesretni i beznadni ljubavni stihovi. Ma
koliko se trudili, čak ni u najsretnijim trenucima nisu mogli pobjeći sjeti što
ih je pratila poput sjene.
Otišli su do velike postelje s baldahinom, razodjenuli se i zavukli pod bijele
izvezene plahte. Tad prvi put nisu vodili ljubav. Onako nagi, samo su se
zagrlili nijemo gledajući nepregledno prostranstvo Crnog mora. Grlili su se i
milovali dijeleći tugu i tješeći jedno drugo u usamljenosti. Te večeri, na tom
sretnom zajedničkom početku, naslutili su koliko iscrpljujuća i zlosretna
sudbina može biti.

Život u Alušti nije bio bogzna kako drukčiji nego prije. Sve se činilo tako
mirno i spokojno da je Šura zamalo počela misliti kako nisu u Rusiji. S
vremena na vrijeme primili bi od Seyitovih prijatelja iz Petrograda pokoje
vrlo kratko i oprezno sročeno pismo. Osman, koji se već neko vrijeme skrivao
u Livadiji, došao im je u posjet. Tek su po njegovim pričama shvatili koliko se
zapravo situacija pogoršala od njihova dolaska na Krim. Među
začetnicima revolucije došlo je do raskola. Povratak Lava Trockog i
njegovih sljedbenika sedmog svibnja osnažio je boljševike, dok su
menjševici, umjerena frakcija Ruske socijaldemokratske radničke partije, kao
i određeni generali Crvene armije, vjerovali da je došao njihov red da
preuzmu vlast. Ljetni mjeseci obilovali su uličnim pobunama i borbama za
prevlast između zaraćenih strana. Čvrsto se držeći obećanja da će se imanja
oduzeti veleposjednicima i predati na upravljanje seljacima, tisuće je seljaka
napadalo posjede diljem zemlje silom ih otimajući i provodeći neku svoju
vlastitu revoluciju. Njihovi donedavni gospodari postali su meta njihova
gnjeva. Većinu su hladnokrvno ubijali, neke nakon mučenja i sakaćenja, a ni
članovi njihovih obitelji nisu bili pošteđeni iste sudbine.
Zemlja se trebala raspodijeliti među seljacima kao i tvornice medu
radnicima; zalihe kojima se svojedobno koristila aristokracija i buržoazija
trebale su se razdijeliti medu sirotinjom. Ta obećanja nagnala su stotine tisuća
ljudi da iziđu na ulice u potrazi za bogatstvom. Ti su ljudi željeli sve – zemlje,
tvornice, lijepe domove, hranu – i to odmah.
Krim je još uvijek bio pošteđen te otimačine, ali tamošnji su stanovnici,
svjesni da će prije ili kasnije revolucija zahvatiti i njihove obale, u očaju
promatrali što se događa diljem zemlje.
Grožđe se obralo, žito i duhan požnjelo, a zemlja je ostavljena neka počiva.
Samo je zimzeleno bilje i drveće zadržalo boju, sva su druga stabla već
odbacila lišće. Zemlja, nebo, more, sve je utonulo u zimski san. Dani su bili
sunčani ali kratki i hladni. Šura nije imala osjećaj da je došla zima. Nedostajali
su joj prelijepi topli ljetni dani u kojima je silno uživala. Nije voljela
hladnoću. Imala je dojam kao da je uhvaćena u zamku nemirno se vrzmajući
po kući. Gledala je pobjesnjelo more i uzdisala. Zacijelo sam
skrenula pameću, pomislila je, razmišljajući o prošlosti, o svemu što je
nekoć običavala raditi, a sad to više nije mogla. »Ta, sigurno nisam
došla ovamo iz nekog hira«, rekla je naglas. Kako se sve promijenilo, pomislila
je. Znala je da je situacija u Kislovodsku jeziva. Hoće li ikad više živjeti onako
kako je navikla? Nije znala. Prešla je prstima po tipkama klavira pa otišla u
spavaću sobu gdje je na stolu ležalo nedovršeno pismo njezinoj majci. Sjela je
i nastavila pisati. Sva su njezina prijašnja pisma ostala bez odgovora.
Vjerojatno se dogodilo nešto strašno. Pisala je kratka pisamca strahujući da
bi debele omotnice privukle neželjenu pozornost. Iz predostrožnosti da pismo
ne dopadne u pogrešne ruke, ništa nije detaljno opisivala. Stavila je pismo u
omotnicu, ispisala adresu i ostavila ga na stolu. Uto začuje Seyitove korake i
poskoči pa pohita prema vratima. Svaki put kad bi došao doma, uzbudila bi se
poput kakve djevojčice na prvom ljubavnom sastanku. Čim su se vrata
zatvorila za njim, toliko su se čvrsto zagrlili da su čuli jedno drugome
otkucaje srca. U tom novom životu naučili su biti sretni, ili se varala? Tad je
na njegovom licu vidjela samo duboku tugu. Ustuknula je; svaki put kad bi u
njegovim očima vidjela žalost, prepala bi se da će je ostaviti. Zatim je
primijetila pismo u njegovoj ruci. Polako je ušao u sobu i bacio se na
naslonjač. Bio je zamišljen. Dosad ga je već dobro upoznala. Kad bude
spreman podijeliti problem s njom, to će i učiniti. Čekala je da se otvori
oprezno ga gledajući. Tada, uhvativši njegov pogled, prišla je i sjela ispred
njega gledajući ga s ljubavlju. Seyit joj pruži pismo. Ona ga uzme s
oklijevanjem i stane čitati.
Pismo je bilo od Sergeja Moisejeva naslovljeno na Mehmeta Eminofa, s
nadnevkom od osmog studenog. Šura je čitala naizmjence zadržavajući dah i
ispuštajući glasne krikove tuge sa suzama u očima. Očito je bilo napisano u
žurbi. Pisao je da su sedmog studenog boljševici zavladali gradom. General
Krasnov vratio se s fronta sa svojim opakim kozačkim bataljunom,
plemenskim stepskim ratnicima, koseći mačevima svakoga tko se nije slagao s
njima, sijući strah i trepet dok je pokušavao ugušiti revoluciju. Pridružili su
mu se kadeti iz vojne akademije i državna elita pružajući mu potporu u
središtu grada, no to nije bilo dovoljno da iskorijene revolucionare. Boljševici
su bili nadmoćniji smaknuvši do posljednjeg Kozaka kojeg su se uspjeli
dočepati. Gradom je zavladao kaos. Revolucionari su napali svaku kuću u
koju su uspjeli ući. Sergej Moisejev i njegova žena Olga ugurani su u mali
podrum pored kuhinje. Sva hrana iz kuće oteta je i raspodijeljena po
naredbama Centralnog komiteta. Pisao je da će pokušati poslati pismo
sigurnim kanalima, a ako ga slučajno otkriju, bit će to njegov kraj, pa neka ga
Mehmet spali nakon čitanja. Završio je s prisjećanjima na dobre stare dane
rekavši da su mu vječno u mislima te s pozdravima i lijepim željama.
Šura je imala dojam kao da joj je cijelo tijelo odrvenjelo. Ustala je, otišla u
spavaću sobu i uzela pismo naslovljeno na obiteljski dom u Kislovodsku. Sa
suzama u očima gledala je omotnicu i vidjela lica majke, braće i sestara. Znala
je da pismo nikad neće stići na odredište. Vratila se s omotnicom u rukama i
bacila je medu cjepanice što su dogorijevale u kaminu. Plamen je
zahvatio fini papir s točkama tinte, a pepeo se rasuo poput pahulja
snijega. Bila je izmoždena. U suzama je kleknula i zgrčila se na podu gledajući
kako pismo nestaje u plamenu. Seyit joj je prišao i sjeo uz nju. Obujmio joj je
lice dlanovima i ljubio mokre oči i obraze. U njemu je Šura vidjela jedino
sjećanje na grad u kojem se rodila i odrasla. Klonula mu je u naručju, zarila
mu lice u prsa i plakala.... sve dok nije utonula u tišinu konačne predaje. Seyit
je nijemo gledao u bespomoćnu nesretnu mladu ženu u svom naručju. Dok ju
je pokušavao utješiti njišući je u naručju, shvatio je da je zlosretna sudbina
neće ostaviti na miru, baš kao ni njega. I njega je sudbina šamarala sa svih
strana. Čak i ovdje, gdje su trebali biti daleko od svega, kismet ga je šibao i
tjerao dalje. Kamo, pitao se. Ondje gdje se zemlja spaja s morem bili su na
samom rubu Rusije. Kamo bi mogao pobjeći? Kamo? Kamo? Kamo? Stotinu
mu se pitanja rojilo glavom. A što će sa Surom? Hoće li je moći povesti ma
gdje to bilo? Nije bilo ni govora o tome da bi se mogla vratiti u Kislovodsk, a
ne bi mogla ostati ni na Krimu sama. Usnula mu je s glavom na prsima.
Spustio je usne na njezinu kosu upijajući njezin parfem, ne pomičući se. Kad
se vatra u kaminu pretvorila u žar, već je bila prošla ponoć, a on još nije uspio
zaspati. Nažalost, to nije bila posljednja besana noć u njegovom životu.

Kako je 1918. godina neveselo dočekana, tako je i ispraćena – tužno i s toliko

nevolja. Sovjetska vlada na čelu s Lenjinom nije vidjela smisla u tome da
nastavi rat sa silama Osovine. S Njemačkom su potpisali sporazum u Brest-
Litovsku postigavši primirje koje su pak skupo platili. Vlakovi puni ratnog
materijala, hrane, nafte i ugljena slali su se u Njemačku iako je Rusijom i dalje
vladala strahovita oskudica. Upravo je to potaklo desnu frakciju socijalista da
prozovu ljevičare izdajicama i time dovedu do raskola u vladi. K tome,
Saveznici su optužili Ruse da su stali na stranu sila Osovine jer opskrbljuju
Nijemce te zahtijevali da smjesta obustave isporuku pošiljaka. S Turcima su
uspostavili tek prividni mir odrekavši se prava koja bi jednom mogli imati
nad bivšim osmanskim teritorijem i tako osiguravši južne granice.
Petrograd i Moskvu preplavili su špijuni iz svakog kutka svijeta. Saveznici
su iskoristili menjševike kako bi uz njihovu pomoć prekinuli slanje pošiljaka
u Njemačku.
Ljevičarski socijalistički revolucionari također su bili razočarani politikom
sovjetske vlade. Bili su to mahom seljaci koji su sanjali da će im biti
dodijeljena zemlja i imanja. Boljševički program nije bio pak ni blizu njihovih
očekivanja. Premda je program bio osmišljen ponajprije u korist radnika i
seljaka, posjedi koji su doista bili oduzeti vlasnicima umjesto da se podijele
narodu raspodijelili su se među sovjetskim čelnicima. Seljaci su i dalje morali
teško raditi za koricu kruha, a svoje su proizvode predavali Centralnom
komitetu. Svaki višak koji je prelazio njihove osnovne potrebe također
je odlazio u ruke sovjetima.
Najzad je desno krilo socijalista pokazalo zube ustavši protiv boljševika.
Pokušali su podići kontrarevoluciju kako bi poništili sporazum s Nijemcima i
pomogli Saveznicima. Presretali su vlakove na putu za Njemačku, dizali
mostove u zrak, a njemački veleposlanik u Moskvi grof Wilhelm von
Mirbach Harff ubijen je šestog srpnja. Cilj atentata bio je raskid sporazuma u
znak odmazde Nijemcima. Boris Savinkov, pokretač kontrarevolucije,
napao je Jaroslav, grad tristo kilometara sjeverno od Moskve.
Jedinicama Crvene armije, poslanim iz Moskve i Petrograda, trebalo je
dva tjedna da svladaju opoziciju.
Druge frakcije revolucionara koje su dotad podržavale ciljeve Oktobarske
revolucije također su otvoreno izražavale nezadovoljstvo. Češke legije, koje
su se u početku borile na strani boljševika, okrenule su se protiv njih te su
nakon nekoliko vojnih akcija zauzele Sibir i Vladivostok. Do kraja srpnja
gotovo je cijela sibirska regija bila očišćena od crvenih, a Česi su se okrenuli i
nastavili prodirati na zapad.
Admiral Kolčak pripremao se uspostaviti protusovjetsku vladu u Omsku,
dok su bjelogardejci napredovali u borbi protiv Crvene armije, što je izazvalo
zabrinutost crvenih da će se car, njegov režim i aristokracija vratiti na vlast.
Međutim, novi vlastodršci smislili su kako će jednostavno ukloniti i tu
prijetnju.
U noći sa šesnaestog na sedamnaesti srpnja u Ekaterinburgu, gradu
Katarine Velike, gdje su mjesecima bili zatočenici, car Nikola II., njegova
supruga carica Aleksandra Fjodorovna i njihovo petero djece odvedeni su u
podrum. Tamo su, daleko od ušiju koje bi čule njihove očajne krike,
hladnokrvno ubijeni. Bez suđenja i presude smaknuti su pod paljbom
sovjetskih egzekutora Jakova Sverdlova i njegovih ubojica koji su dovršili
posao opljačkavši dragulje s njihovih mrtvih tijela, a potom ih zalivši
kiselinom. Tri stoljeća stara carska himna Bože, čuvaj cara više se nikad neće
pjevati. Više nije postojao car kojeg se moglo čuvati. Zločin je šokirao
bijele. Većina nije željela povjerovati da je car mrtav, a neki su čak bili
uvjereni da je riječ o prevari kako bi se demoralizirali caristi. Stvarnost je pak
bila okrutna. Dinastija Romanov brutalno je uklonjena iz političke arene
kako bi njihovi ubojice mogli doći na prijestolje.
Čak i nakon neuspjeha u Jaroslavu, Boris Savinkov i njegovi sljedbenici
nastavili su borbu za spas carstva. Jedna od njegovih agentica, mlada žena po
imenu Fani Ana Kaplan, pucala je u Lenjina dok je napuštao sastanak u
Moskvi. Idućeg dana izvršen je i atentat na Urickog, zapovjednika
petrogradskog VČK-a, izvanredne komisije za borbu protiv kontrarevolucije i
sabotaža. Odgovornost za njegovo ubojstvo preuzeli su desni socijalisti.
VČK, ili ČEKA, osnovan 1917., bio je boljševički instrument za provođenje
masovnih uhićenja i smaknuća. Pokušaj atentata na Lenjina, makar
neuspješan, kao i ubojstvo njihovog zapovjednika Urickog razbjesnilo je
pripadnike VČK-a koji su proveli brutalnu odmazdu pogubivši tijekom samo
jedne noći pet stotina moskovskih rojalista i isto toliko petrogradskih. Crveni
teror zavladao je Rusijom.
Do kolovoza 1918. bila je zabranjena privatna trgovina bilo koje vrste kao i
privatno vlasništvo. Svatko tko je imao bilo kakav vrijedan posjed morao ga je
predati sovjetima. Model isplate plaća također se promijenio. Radnici više
nisu primali novac, nego kupone i bonove. Seljaci su smjeli zadržati samo
minimalnu količinu svojih proizvoda za osobne potrebe, a ostatak se imao
predati sovjetima. Zauzvrat nisu dobivali ništa osim praznih
obećanja. Transportni sustav, ionako već na izdisaju zbog rata, sad se u
potpunosti urušio. Rusija se suočavala s najgorom gladi i oskudicom u
povijesti.
Boljševici su kontrolirali središnju Rusiju brzo napredujući prema jugu. U
plodnim regijama osnivali su se komiteti, mreža međusobno povezanih
organizacija sa zadatkom da se uspostavi vladavina boljševika.
Koncem srpnja Celil i Tatjana, svjesni da je i on na crnoj listi Crvene
armije, napustili su Poltavu i vratili se u Jaltu. Odsjeli su kod Seyita i Šure koji
su ih rado ugostili. Sada su imali još jedan razlog da se opet povežu. Do njih
su doprle glasine da se u Bakčisaraju organizira krimska vojska protiv
boljševičke agresije. Seyit je osjećao da se mora pripremiti i pridružiti
pokretu. Stupio je u kontakt s nekim poznanicima koji su se borili u
regiji Omska, a sad su bili u Alupki te dogovorio da će otkupiti
njihovo oružje, vjerojatno posljednje kojeg će se moći domoći. Puške su
u najvećoj tajnosti dopremljene do njegovih vinograda u zapregama punim
gnojiva. Potom su duboko zakopane u okomito iskopane rupe među vinovom
lozom kako bi humci bili što manje uočljivi. Pošiljke su pristizale jednom
tjedno ili svakih dva tjedna obično nakon ponoći. Celil i Seyit osobno bi ih
zakopali uz pomoć Ismaila efendije dok im je njegov sin čuvao stražu. Osim
cvrčanja cvrčaka, noći su bile toliko tihe da je svaki i najmanji zvuk,
poput primjerice koraka, doslovce odzvanjao poput jeke. Na kraju takvih noći
Seyit bi došao doma sav znojan i izmoren, ali Šura mu nije postavljala previše
pitanja, samo bi ga pažljivo i napeto gledala. Njihova je ljubav bila strastvena i
vatrena kao i uvijek, ali njegova zamišljenost i noćni izlasci budili su jezivu
sumnju u njoj.
Osman i Mahmut redovito su ih posjećivali, dakako, mimo znanja ili
dopuštenja njihova oca. Oni su smatrali da Seyit nije učinio ništa loše. Njega
su obožavali, a i sa Surom su razvili prilično dobar odnos. Ispočetka se
oprezno držala na distanci sve dok je mladići nisu bolje upoznali, saznali sve
o njezinu podrijetlu, vezi s njihovim bratom i teškoćama koje su zajedno
prošli. Naposljetku su je počeli cijeniti i poštovati, čak im se i sviđala ta
prelijepa mlada žena koja je bila ljubavnica njihovom bratu. Njihova ideja
ljubavnice ni po čemu nije nalikovala Šuri niti je pristajala njezinoj osobnosti.
Njihovi posjeti bratu bijahu poznati samo kahyi Cemalu. Kad su planirali
posjet ili ga zbog nečeg morali odgoditi, upravo je on prenosio poruke.
Zrak je bio hladan i svjež poput limunade. Seyit je sjedio za stolom ispred
otvorenog prozora u njihovoj spavaćoj sobi nešto piskarajući, dok je Šura za
klavirom svirala melodiju koja bi mogla biti glazbena interpretacija ugodne
ljetne večeri u kojoj su upravo uživali.
Oboje je poskočilo na zvuk kočije što se brzo približavala kući. Zaustavila
se točno pred vratima i iz nje je iskočio Mahmut, Seyitov najmlađi brat. Bio je
zadihan i u silnoj žurbi. Ogledao se oko sebe pa ušao u kuću.
»Brate Seyite, ovdje su! Moraš se nekamo skloniti. Moraš pobjeći odavde.«
»Hej, čekaj, stani malo! Polako. Duboko udahni i sve mi lijepo ispričaj.«
»Boljševici su ovdje. Postavili su stožer u jednoj od zgrada na glavnom trgu.
Naoružani su do zuba. Brate, bježi odavde! Preklinjem te, bježi još noćas.«
Šura je bila u panici; kršeći ruke, čekala je Seyitov odgovor. Seyit je bio
hladan kao led. Pomilovao je Mahmuta po ramenu i rekao: »Hvala ti, brate.
Ovo ti nikad neću zaboraviti, ali večeras ne mogu nikamo...«
Mahmut mu upadne u riječ: »Ali...«
 »Ne mogu večeras, Mahmute, ne još.«
»Onda makar sutra.«
»Čak mi je i sutra prerano. Imam nekog nedovršenog posla ovdje u Alušti.«
Njegov brat, ali i ljubavnica pomisle da je skrenuo pameću. Mladić ga je
preklinjao plačnim glasom: »Molim te, Kurte Seyite, ti će gadovi najkasnije
sutra ujutro doći u našu kuću. Neće im trebati više od nekoliko sati da te
pronađu. Bježi dok još možeš.«
Šura je također pomislila da bi trebala nešto reći. »Seyite...«
On se okrenuo i utisnuo joj poljubac na usne. Zatim je pogledao kroz
prozor prema vinogradima. Znala je da je uopće ne sluša, pa se zaustavila i
pričekala. Potom je pogledao prema luci. Oči su mu pretraživale more i
stijene. Kad su se vratili u sobu, na usnama mu je igrao čudan osmijeh,
tvrdoglav no istodobno vragolast.
»Ništa se ti ne brini, Mahmute, ne uzrujavaj se. Otići ćemo iz ove kuće kao
što si i predložio, ali još nije pravi trenutak da odemo iz Alušte. Treba mi još
nekoliko dana.«
»Što ako te u međuvremenu pronađu?«
Seyit je slegnuo ramenima. Bio je spreman suočiti se sa sudbinom.
»Kismet... Što god da mi je sudbina namijenila, spreman sam prihvatiti.«
Potom se okrenuo prema svojoj ljubavnici. »Draga, spremi se, i to odmah.
Ponesi samo ono najnužnije«, rekao je.
Šura je pohitala kako bi poslušala njegovu zapovijed. Laknulo joj je kad je
shvatila da on ima plan.
»Što ti je na umu? Kamo ćete?« upitao je Mahmut brata kad su ostali
nasamo.
»Ostat ćemo u seoskoj kući nekoliko dana. Onda ću odlučiti što ćemo dalje
i obavijestiti te.«
Mahmut je gledao brata u oči tražeći obećanje u njima. »Brate Seyite,
molim te, povedi i mene.«
Seyit je gledao mlado bratovo lice koje je tek počelo poprimati muževne
crte i s ljubavlju ga pomilovao.
 »Ne znam ni kamo idem ni što ću zateći tamo, dragi moj brate. Još si mlad,
tvoja je obitelj ovdje. Ako pođeš za mnom, mogao bi jednog dana zažaliti.«
»Otkad pamtim, želio sam krenuti tvojim stopama. Svaki put kad bi otišao
u daleke zemlje, zavidio sam ti. Sad kad sam odrastao, molim te, povedi me sa
sobom.«
»Naravno da si odrastao, sad si mladić. Mahmute, kreneš li mojim stopama,
to te samo može odvesti u propast. Toliko te volim da te ne želim izlagati
opasnosti.«
Mahmut je očima pokazao prema sobi gdje je Šura pakirala torbe. »A vodiš
li nju zato što je ne voliš?«
Seyit je shvaćao njegovu ljubomoru. Promrsio je mladićevu kovrčavu
kestenjastu kosu. »Kad bih mogao učiniti ono što mi je na umu, pošao bih
sam. Samo ja, nitko drugi. Jer mene traže. Sve dok ne budeš u mojoj blizini,
bit ćeš siguran.« Te je riječi izgovorio na turskom, ali Šura je razumjela riječ
»sam«.
Seyit nije želio da se Mahmut predugo zadržava kod njih. »Hajde,
Mahmute, pođi sad doma prije nego što bude prekasno. Nemoj si navući
nevolje na vrat.« Zatim je teška srca protisnuo: »Dragi moj brate, možda se
više nikad ne vidimo. Nemoj više dolaziti k meni. Siguran sam da će te pratiti.
Sad već mjesecima nismo pod istim krovom i lako im to možeš dokazati,
natjerati ih da povjeruju kako nemaš više ništa sa mnom. Pravi se da me
nisi vidio i ne izlazi iz kuće.«
Mahmut je zaustio prosvjedovati, ali Seyit mu nije dopustio. Zagrlili su se
na rastanku. Mladić je imao osamnaest godina, ali nije mogao suspregnuti
suze. Pogasili su svjetla i napeto čekali. Celil i Tatjana bili su u Alupki u
posjetu njegovoj staroj tetki. Seyit je motrio obzor i vinograde. Sve je bilo
tiho. Želio je otići tamo i provjeriti svoje skriveno oružje. Mjesec je blistao
klizeći preko Crnog mora i ostavljajući na površini fosforan trag. Prizor je
bio prekrasan. Ništa nije moglo utjecati na neki prirodni tijek stvari. Šura je
čekala da joj Seyit nešto kaže ili dade znak za idući potez. Nije znala niti je
marila što će to biti.
Tišinu noći poremetili su koraci pred vratima. Seyit je izvadio pištolj iz
ladice u stolu i stao iza vrata pokazavši Šuri neka ode u spavaću sobu.
Pridošlica sasvim sigurno nije bio Celil. Zadržao je dah i čekao da taj netko
pokuca na vrata. Za razliku od glasnih koraka, kucanje je bilo nježno, gotovo
nečujno. Seyit je pokušao vidjeti pridošlicu kroz usko staklo koje je gledalo na
mramorne stube, no vidio je samo siluetu visokog muškarca. Opet se
začulo blago kucanje. Seyit je malo oklijevao pa upitao: »Tko je?«
Čovjek je odgovorio šaptom, no u glasu mu se dala naslutiti užurbanost.
»Otvori, Kurte Seyite, ja sam, Yasef. Yasef Žarkovič. Pusti me unutra, brzo.«
Seyit je bio u nedoumici. Samo je njegov školski kolega Yasel mogao znati
njegov nadimak. Odškrinuo je vrata ne ispuštajući pištolj. Pridošlica je ušao i
zatvorio vrata za sobom pa se naslonio na njih. Seyit nije očekivao tako brzu
akciju. Ustuknuo je. Pogledao je čovjeka nadajući se da će prepoznati
prijatelja iz djetinjstva, no bilo je previše mračno. Najednom vjetar pomakne
grane stabala i sobu obasja mjesečina. Tad, zaprepašten, ugleda muškarca u
boljševičkoj odjeći – crvena vrpca oko ruke nije ostavljala mjesta dvojbi.
»Prokletstvo!« rekao je Seyit uperivši pištolj u muškarca. Kako je mogao
otvoriti vrata nepoznatom čovjeku misleći da mu je prijatelj iz djetinjstva?
Zatim pomisli kako je svemu došao kraj.
Muškarac je progovorio istim prigušenim šaptom: »Zar si poludio, Kurte
Seyite? Ostavi se te stvari u svojoj ruci, za Boga miloga. Pa zar me ne
prepoznaješ?«
»Prošlo je previše godina.« Seyitov glas bio je grub i hladan. Pištolj je i dalje
bio uperen u muškarca iako ga je itekako mučila buka koju bi izazvao bude li
morao zapucati.
»Spusti taj pištolj, Seyite, molim te! Nisam ti došao nauditi. Pogledaj mene,
imam li ja pištolj u ruci?«
Bila je istina da je Yasefov pištolj bio u opasaču.
»Što će ti onda taj povez oko ruke? Zašto si došao?«
»Da sam ti želio nauditi, sasvim sigurno ti ne bih pokucao na vrata, zar ne?
Došao sam ti pomoći.«
»Kakve to igre igraš, Yasefe? Reci mi što se krije iza ovoga.« Seyit nije
mogao vjerovati da bi mu jedan boljševik bio voljan pomoći. Dobro se sjećao
Yasefa. U školi su bili najbolji prijatelji. Žarkoviči su bili židovska obitelj koja
je vukla podrijetlo iz trinaestog plemena, Hazarsko-Osmanskog Carstva koje
je vladalo tim područjem gotovo cijelo jedno tisućljeće, a kasnije su
odabrali judaizam kao vjeru. Međutim, Seyit nije mogao razumjeti kako
se crveni povez slagao s Davidovom zvijezdom.
 »Nemaš previše vremena, Seyite, uskoro će ti osvanuti na kućnom pragu.«
»Tko to? «
»Večeras se provode racije po svim kućama. Znaš li što će se dogoditi ako te
pronađu?«
»Pa, eto tebe ovdje. Zašto ti to ne učiniš?«
»Ma, hajde, Seyite, ta, nismo li prijatelji? To što sam s boljševicima ne znači
da ću zaboraviti stare prijatelje.«
»Onda baš ne razmišljaš kao pravi boljševik.«
Yasef se nasmiješio. »Tko zna? Možda i nisam pravi...« Potom se uozbiljio.
»Slušaj, Seyite, danas sam bio u vinogradu i znam što se kuha. No nisam ni
zucnuo o tome. Moraš se izgubiti odavde što je prije moguće. Ja ću ti pomoći
pobjeći.«
Seyit ga je i dalje nepovjerljivo gledao. »Još mi nije jasno zašto to radiš.«
»Pusti sad pitanja. Ako mi kažeš što si naumio, pomoći ću ti.«
Seyit zastane. »Kako da ti vjerujem s tim povezom oko ruke?«
»Imaš li izbora?« Seyit je shvatio da je taj čovjek u pravu. Morao je riskirati.
Yasef je njegovu šutnju shvatio kao pristanak pa ponovio: »Reći ćeš mi što si
planirao, i kad, a ja ću ti pomoći.«
Seyit još nikome nije otkrio svoje planove, ni ljubavnici ni braći, a sad je
bio prisiljen sve odati neprijatelju. Sve ovo može biti igra. Što ako ga ta igra
bude stajala života, pomislio je. Yasef još jednom pokuša. »Kunem se Svetom
knjigom, Seyite, da sam ti došao pomoći. Neću nikome reći za tvoje puške.
Kamo god ih želiš prenijeti, pomoći ću ti.«
Dakle, Yasef je doznao za puške. Seyit je sad bio skloniji povjerovati
prijatelju iz djetinjstva.
»Moram ih prenijeti iz vinograda do obale.«
»Moraš brzo djelovati, Seyite. Sutra navečer sam na dužnosti. Čuvat ću ti
leđa.«
Seyit je duboko udahnuo. To mu je prištedjelo stotinu pitanja. »U redu,
onda sutra navečer.«
 »Obuci nešto drugo ako mi ne želiš dodatno otežati zadatak. Svratit ću do
vinograda prije zore, a onda ću ti reći točno vrijeme.« Provirio je kroz
odškrinuta vrata i već napola izišao, ali potom se nečeg sjetio pa se vratio.
»Seyite, ne zaboravi, moraš biti sam. Ne mogu ti pomoći ako s tobom bude još
netko.«
Prije nego što je Seyit uspio bilo što reći, Yasef je nestao zalupivši vratima
taman na vrijeme da iziđe ususret nekolicini muškaraca na konjima koji su se
iznenada pojavili iza stabala s lijeve strane kuće. Seyit je virio iza zavjese
zadržavajući dah. Šura je cijelo vrijeme bila sklupčana iza kreveta. Upravo je
pošla ustati, kad je začula jahače. Brže-bolje vratila se u prijašnji položaj. Pred
kuću su došla četvorica ili petorica jahača. Glasovi su im se čuli unatoč buci
konjskih kopita na šljunku. Seyit je vidio kako su dvojica sjahala i uputila se
prema kući. Osjetio se kao u zamci. Ali Yasef, baš kao što mu je obećao, stane
pred njih i reče: »Nema potrebe da ulazite, drugovi. U ovoj kući nema nikog
koga tražimo. Upravo sam izišao otamo.« Dvojica boljševika bila su
neumoljiva. I sami su željeli provjeriti kuću.
Da im odagna sumnju, Yasef je mrtav hladan skočio na konja i rekao:
»Gubimo dragocjeno vrijeme, drugovi. Dok se mi ovdje nećkamo, gadovi su
nam vjerojatno već umakli i nekamo se sakrili.«
Seyit se zapjenio čuvši riječi koje je Yasef upotrijebio jer mu nije bilo po
volji čuti kako ga se naziva gadom. No Yasefov je govor očito zadovoljio
crvene jer su zajahali konje i pripremili se na odlazak.
»U pravu si, druže Žarkoviču. Pretražimo one kuće u šumi. Ono carsko
pseto dobro poznaje šume.«
Seyita opet obuzme gnjev jer ga je taj crveni nazvao carskim psetom. Na
jedvite jade uspije se suzdržati da ne izjuri i natjera tog ološa neka pojede
vlastite riječi. Taj glas bio mu je dobro poznat. Kako bi potvrdio vlastite
sumnje, pogledao je kroz prozor u trenutku kad su boljševici okrenuli konje. I
onda mu se ukazao njegov profil. Sad je Seyit bio sasvim siguran da je
konjanik s crvenim povezom na ruci Petro Borinski ili, kako ga je sad njegova
pratnja zvala, drug Petro Borinski.
Čim su se udaljili, Seyit se požuri do Šure. Mlada žena ukočila se od straha.
Klečala je sklupčana iza kreveta. Podignuo ju je. Uzeo joj je drhtave ruke u
svoje, utoplio ih i poljubio. »U redu je, dušo, dobro je. Zasada smo sigurni.
Moramo smjesta do vinograda.«
 »A što ćemo s Celilom i Tatjanom?«
Upravo u tom času začulo se kucanje na prozorskom staklu. Bio je to Celil
koji je pokušavao proviriti. Seyit im je otvorio vrata, a Celil i Tatjana uletjeli
su u kuću držeći se za ruke.
»Gdje ste bili? Skoro su nas odveli.«
»Kad smo vidjeli konja ispred kuće, sakrili smo se. Nitko nije izlazio, pa se
nismo usudili ni pomaknuti s mjesta. Onda su došli oni drugi. Što se događa,
Seyite? Što ćemo sad? Kako si ih se riješio?«
»Duga je to priča, Celile. Sad moramo bježati odavde i sakriti se u seoskoj
kući u vinogradu. Ne ostavljajte za sobom ništa od osobnih stvari što ih može
navesti na naš trag. Idemo, brže!«
Taj su put uzeli još manje stvari nego onomad kad su odlazili iz Petrograda.
Seyit je uzeo malenu torbu iz ormarića u koju je spremio odličja, fotografije i
pisma. Pogledao je carev dar što je stajao pored kamina. Bio je prevelik da bi
ga se moglo nositi, ali bilo ga je opasno ostaviti u kući. Uzeo je škrinju pod
ruku i kroz kuhinjska vrata pošao u stražnje dvorište. Iskopao je rupu
ispod hrasta i stavio škrinju u nju. Kleknuo je i pomilovao brončanog pijetla
vjerojatno posljednji put. S njim je zakopao svoju mladost, cijeli život,
zapravo. Onaj koji mu je poslao taj predivan dar i sam je bio pokopan
tisućama kilometara odavde. Seyit pomisli kako se našao u sličnoj situaciji.
Uto shvati da im vrijeme curi. Ispunio je rupu žustrim pokretima, poravnao
zemlju trudeći se da izgleda što prirodnije pa krenuo prema kući. Na vratima
se okrenuo i dobacio još jedan posljednji pogled.
Možda jednog dana, pomislio je. Jednog dana...
Nekoliko minuta potom uputili su se prema vinogradu. Kretali su se
oprezno trudeći se biti nečujni, budno motreći cestu i sve oko sebe,
povremeno potraživši zaklon, povremeno potrčavši. Trebalo im je otprilike
sat vremena da stignu do vinograda. Iako su naizgled vladali mir i tišina,
opasnost je prijetila odasvud. Seyit je ostavio druge skrivene među drvećem i
gurnuo vrata male seoske kuće u kojoj je živio Ismail efendija. Zazviždao je,
što im je bila lozinka u noćima dok su zakopavali puške. Za nekoliko
trenutaka starac se nađe pored vrata u pidžami i s jaknom prebačenom preko
ramena.
 »Ah, Seyite Eminofe, niste trebali dolaziti ovamo!« Seyit ga povuče u
stranu.
»Znam, Ismaile efendijo, znam da su danas bili ovdje. Trebam tvoju pomoć.
Moram ostati ovdje do sutra navečer.«
Starac je stao kršiti ruke kao da se postidio riječi koje je kanio izreći. »Da,
gospodaru, moj dom je vaš dom, gospodaru...«
Seyit nije razumio ostatak rečenice.
»Ismaile efendijo, ostat ću u svojoj kući, takva pomoć mi nije potrebna.«
»Naravno, gospodaru, da možete ostati ovdje, ali ne u svojoj kući. Došli su
noćas i zapečatili sva vrata.«
Seyit je zakopao petu u šljunak i zaškrgutao zubima.
»Jesu li ostavili nekog stražara?«
»Nisu, Seyite Eminofe, nije ih bilo mnogo, pa nisu imali koga ostaviti.
Obavili su što su imali i otišli. Tražili su vas, gospodaru, ispitivali su sve na
imanju. Neka vas Bog čuva, gospodaru. Što nas je to snašlo, Seyite Eminofe?«
»Ti organiziraj mjesto gdje mogu spavati dame, a mi moramo nešto
obaviti.«
Potom je pokazao drugima neka dođu. Ubrzo su Šura i Tatjana ležale na
čistim krevetima koje su im pripremili u sobi Ismailove kćeri i zeta, ali nisu
bile raspoložene za spavanje.
Seyit, Celil, Ismail i njegov sin cijelu su noć iskapali puške i slagali ih u
sanduke za grožđe koje su potom spremali u ostavu. Već je gotovo svanulo
kad su obavili posao. Zaključali su ostavu i ušli u kuću. Žene su i dalje bile
budne čekajući ih. Nisu znale što muškarci rade, ali naslutile su da je riječ o
važnim pripremama.
Kahya Cemal došao je do vinograda s prvim zrakama sunca donijevši im
tužne vijesti. Naime, od jučer je obiteljska kuća Eminofovih u Ulici Sadovi
konfiscirana prešavši u ruke boljševicima. Članovi obitelji smješteni su u
prostorije za poslugu u prizemlju. Kahya Cemal samo što nije zaplakao. »Zar
je to moguće, Kurte Seyite? Zar je moguće da veliki Mehmet Eminof spava
gdje spavaju domaćica i njegovi stražari? Nismo li mi, svi mi, spavali u
udobnim krevetima dok se on borio riskirajući život tijekom Rusko-
japanskog rata? Zar taj veliki vojnik s onoliko odličja zaslužuje da se itko tako
odnosi prema njemu?«
Zatim im reče kako su glavni saloni i sobe zaključani i zapečaćeni jer se
čeka dolazak komunističkih zvijeri.
Seyit je bio shrvan čuvši što se dogodilo njegovoj obitelji. Bilo mu je teško
jer nije mogao biti s njima u tim strašnim trenucima, nije ih mogao utješiti
niti im pružiti zaštitu. Povukao je kahyu Cemala u stranu. »Cemale, poslušaj
me sad. Ovo bi mogla biti moja posljednja molba«, rekao je.
»Ama, što to govorite, Kurte Seyite? Neka vam Alah podari dug život.
Budite strpljivi. Toliko sam dugo živio u Rusiji i toliko sam toga već vidio.
Proći će i ovo. Dotle se samo dobro skrijte.«
Ruku na srce, nijedan od dvojice muškarca nije vjerovao da će ovo tako
brzo proći ni da će se išta promijeniti nabolje. Seyit nije želio obeshrabriti
starca. »Nikome ništa ne govori. Budi na oprezu.«
Starac je bio ponosan što uživa povjerenje svog mladog štićenika.
»Želim da odeš do pristaništa, dođi nekako do kapetana Tatoglua Osmana.
Kaži mu neka čeka moj znak, kao što je dogovoreno, točno u ponoć. Ako ne
uspijem večeras, onda sutra navečer, sigurno.«
Kahya Cemal u nevjerici razrogači oči.
»Što to govorite, Kurte Seyite? Zar idete preko mora?«
»Nemam više kamo na ovim obalama. Pokušat ću s druge strane Crnog
mora, ako Bog da...«
»A što je sa starješinom Eminofom? Što će on reći na to?«
»I to je dio moje zamolbe. Molim te, sve objasni mome ocu. Znam da mi još
nije oprostio, ali možda mi može poželjeti sretan put i blagosloviti me, tražiti
milost u Alahovim očima.« Oči su mu bile zamagljene, podignuo ih je i
pogledao prve zrake sunca. Crvenkasta nijansa nad vinogradima stapala se s
crnom bojom noći. Tamnoplavi pokrov nad Crnim morem mijenjao je boju
s bijelim oblacima što su plovili nad njime.
Kahya Cemal je ustao. Prije nego što je otišao, reče: »Razumijem, Kurte
Seyite.«
 Seyit i društvo proveli su dan skriveni u skučenom sobičku u stražnjem
dijelu kuće Ismaila efendije. Dok su žene tiho sjedile na uskoj sofi, Seyit i
Celil su na turskom razmatrali mogućnosti. Govorili su šaptom. Kako se
približavao trenutak odlaska, njihovo je uzbuđenje sve više raslo. Seyit nije
znao hoće li mu plan uspjeti, ali čak i ako sve propadne, svari ne mogu bit
gore nego što su sad. Celil je pobjesnio čuvši od Seyita što se sve dogodilo one
noći kad je pred njegovu kuću došao njihov bivši prijatelj Petro
Borinski. Ljutito se pljesnuo rukom po koljenu. »Dovraga, nema osobe koja bi
ti mogla više nauditi. Bude li on na dužnosti u noći našeg bijega, nema te sile
da će nas Yasef uspjeti spasiti. Objesit će nas na licu mjesta.« Celil zabrinuto
udari šakom o stol. »Što, kvragu, možemo? Možeš li nešto smisliti?«
Seyit je govorio polako u sebi očito još dvojeći.
»Samo nam jedno preostaje, Celile, samo jedno... Ništa mi drugo ne pada na
um. Ne mogu razmišljati, ne mogu uvijek ja biti taj koji misli na sve...« S
laktima na stolu prekrio je lice rukama i čekao. Skriven iza dlanova, želio se
osloboditi stida zbog vlastitih misli i pronaći rješenje da spasi živu glavu.
Potom je spustio ruke i pogledao prijatelja. Sad su čitali misli jedan drugome.
Celil je nagnuo glavu prema Seyitu.
»Samo mi nemoj reći da ti je na umu što i meni?«
Seyit je zaškrgutao zubima i jagodične kosti su mu podrhtavale. »Moramo
to učiniti, Celile. Nema nam druge.«
»Ali kako?«
»Ne znam. Ako budemo sigurni da nas neće presresti...«
»Ako te uhvate, sigurno će te ubiti.«
»Znam, ali nema nam druge.«
Razgovor im prekine kucanje na vratima. Bio je to Yasef. Seyit mu je
pohitao otvoriti, a drugi su se sakrili. Yasef se ogledao oko sebe dok je
govorio.
»Večeras ti je posljednja prilika za bijeg, Seyite, inače ti više neću moći
pomoći. Jesu li tvoji ljudi spremni?«
Seyit je kimnuo.
»Dobro.... Svejedno, još uvijek nešto može poći po zlu. Molim te, nemoj mi
zamjeriti.«
 »Hvala ti, Yasefe. Neću ti ovo zaboraviti dok sam živ.«
»Samo ti pokušaj živjeti što dulje, to je sve. Kako rekoh, molim te, budi
sam, inače ćeš privući pozornost, a onda teško da ću moći zadržati uzde u
rukama.«
»Yasefe, sa mnom su moji prijatelji.«
»Ništa ja ne znam. Oni su tvoja odgovornost. Onda ne mogu spasiti nijedno
od vas. Ljudi su kao krvoločni psi, naviknuli su na krv, traže je. Neki su se
smjestili u tvojoj kući nad pristaništem, čekaju tvoj povratak. Ti si njihov
žrtveni jarac.«
»Ipak su, znači, doznali da tamo živim.«
»Uvijek postoje sredstva kojima možeš natjerati ljude da progovore, Kurte
Seyite, naročito ako je tvoj progonitelj posebno motiviran.«
»O kome govoriš?«
»Petro Borinski. Buržuj koji se preobratio u boljševika.« Yasef se zajedljivo
nasmiješi na te riječi.
»A ti?« upitao ga je Seyit.
»Da nisam s njima, tko bi, pobogu, spašavao one poput tebe?«
Seyit je oklijevao, a onda upitao: »Gdje je on sad?«
»Petro? Oh, odabrao je tvoju kuću kao svoju rezidenciju. Vjeruje da ćeš se
prije ili kasnije vratiti. Odlučio te dočekati.« Rekavši to, otvorio je vrata.
»Došao sam provjeriti zapečaćena vrata, znaš, sve je ovo sad vlasništvo
sovjeta. Bilo kako bilo, čini se da je sve u redu i ja sad odoh odavde. Neka te
Bog čuva, Seyite. Ako išta pođe po zlu, nemoj mi zamjeriti.«
»Bog s tobom, Yasefe.«
Seyit je bio zamišljen kad se vratio unutra. Nije mogao pogledati u oči ni
Celilu ni mladim ženama. Kako će im objasniti da samo jedna osoba može
pobjeći i da im je to jedina šansa da prežive? Celilov ga glas prene iz mračnih
misli.
»Seyite, više puta sam promislio o svemu i odlučio sam da neću s tobom.«
Seyit je zapanjeno pogledao prijatelja. Nakon svih zajedničkih planova on
sad odustaje? Celil je nastavio: »Ne mogu tamo živjeti, Seyite. Tamo nemam
nikoga, ni obitelji ni prijatelja. Ta mi je zemlja nepoznata, kao i ljudi. Ovo je
moja domovina, ovdje sam se rodio i odrastao. Isto je s Tatjanom. Tamo bismo
bili usamljeni, Seyite. Ja nisam poput tebe. Nisam izdržljiv kao ti. Ne
mogu napustiti Tatju koja je ostala uz mene cijelo ovo vrijeme. Ne mogu je
iznevjeriti.«
»Celile, čeka te isti kraj kao mene. To ti je jasno, zar ne?«
»Znam to, Seyite, ali mislio sam, ako se smjestimo u nekom seocetu i
živimo kao seljani, možda uspijemo zametnuti trag, možda nas s vremenom
zaborave.«
Seyit je uvidio logiku prijateljeva razmišljanja, ali njemu samome rizik
bijega činio se manjim od dva zla. Odgovornost koju je osjećao prema Šuri
postala je još izraženija kad je Celil spomenuo Tatjanu. Nije li i Šura žrtvovala
sve, čak i više od Tatjane, u njihovom odnosu? Nije li bila odana i posvećena
žena, ljubavnica, prijateljica? Zar priliči da je ostavi ovako, u odajama za
poslugu u seoskoj kući u Alušti, i pobjegne bez nje? Nije mogao ni
zamisliti kako bi se osjećala kad bi je napustio. A on? Čak i da mu pođe za
rukom da pobjegne, bi li mogao podnijeti grižnju savjesti zbog toga što ju je
ostavio? Zatim pomisli na drugu mogućnost – da ga gladni crveni psi uhvate s
kolima punim oružja i prelijepom plavušom? Sama pomisao na ono što bi joj
se moglo dogoditi bila je zastrašujuća. Izgledi da preživi sasvim su sigurno bili
veći ovdje u seoskoj kući. Da, najzad je odlučio, poći će sam.
»Ne brini se za nas«, rekao je Celil. »A ako bude htjela, povest ćemo je.
Uostalom, ove veze nisu ni počele s nadom da će trajati vječno. Barem mi
nismo tako mislili.«
Seyit je obgrlio Celila oko ramena pa su zajedno prišli malom prozoru.
»A naše prijateljstvo? Zar ono nije doživotno?«
Celilu navru suze na oči. Zagrlio je Seyita. Iza zavjese i pomalo maglovitog
prozorskog stakla zagledali su se u vinograde i brda u daljini. Vidjeli su
ostatke svog djetinjstva i mladosti.
»Naše prijateljstvo, dragi Seyite, trajat će u životu i u smrti. Čak i ako se
rastanemo na zemlji i opet se sretnemo u raju.«
»Da, siguran sam da će jednog dana netko ispričati priču o tome.«
Obojica su se tužno nasmiješila privevši razgovor kraju.
 Ležeći na krevetu, Tatjana je čitala stara ljubavna pisma udubljena u
sjećanja, dok je Šura ležala okrenuta joj leđima i pretvarajući se da spava. No
nije spavala. Pokušala je u miru promisliti o svemu što se dogodilo tijekom
posljednja dva dana, naročito o onome što je načula iz Seyitovog razgovora s
Yasefom. Slika joj se počela bistriti. U ušima joj je odzvanjala riječ koju je
davno zaboravila: »Sam... Sam... Sam..«
Svanuo je i taj dan. Baš kad je pomislila da su postali jedno tijelo i duša,
ostavit će je samu. Od pomisli da će se rastati s njime poželi zaplakati. Ugrizla
se za usnicu da spriječi navalu suza. Nema joj smisla plakati, a ionako se u
onom sobičku nema kamo skloniti i biti nasamo. Bila joj je nepodnošljiva
pomisao da će je Seyit napustiti. Osjetila se potrošenom, dokrajčenom. Bez
njega ću poludjeti, pomislila je.
Onim koji su čekali vrijeme je sporo prolazilo. Minute i sati bijahu dugi
poput dana i tjedana. Supruga Ismaila efendije donijela im je ručak koji se
sastojao od juhe, bureka s mesom i grožđa. Iako je sve izgledalo ukusno, nitko
nije ni okusio jelo. Seyitove oči i uši bile su usredotočene na ono što se
događalo vani čekajući odgovor koji mu je trebao donijeti kahya Cemal.
Cemal se vratio popodne. Seyit ga je dočekao na vratima, a ovaj je odmah s
praga započeo: »S Tatogluom je sve dogovoreno, Kurte Seyite. U ponoć će
čekati na stijenama s desne strane luke.«
»Hvala ti, Cemale, neizmjerno ti hvala. Prenesi mu još jednu poruku,
molim te. Kaži mu da ću kresnuti prvu šibicu kad se spustim niz stijene, a
drugu kad se približim obali. Neka dobro gleda... Jesi li prenio poruku mom
ocu?« Glas mu je bio prožet tugom ali i nadom. Nadao se da će ga otac
poželjeti vidjeti prije nego što ode.
Kahya Cemal prekrižio je ruke u neprilici. »Naravno da jesam.« Zastao je.
Seyit je bio nervozan. »Što je rekao?«
»Neka Alah bude s njime, neka dobro upravlja njegovim odlukama. Ako ga
ne možemo vidjeti sad, sastat ćemo se opet na nebu.«
Seyit je bio shrvan. S tužnim osmijehom pomisli kako je izgubio očevu
ljubav. Dakle, neće moći vidjeti svoju obitelj još jedan posljednji put prije
odlaska. Kahya Cemal dijelio je njegovu tugu i pokušao ga utješiti: »Nemojte
to pogrešno shvatiti, Kurte Seyite. Oni vas ne smiju sada vidjeti. Kuća je pod
nadzorom. Ni oni smiju izići, baš kao što ni vi ne možete k njima.«
 Seyitu bi malo lakše oko duše. Bio je siguran da bi ga otac poželio vidjeti
samo da situacija nije tako opasna.
Njegov rastanak s kahyom Cemalom bio je vrlo dirljiv. Cemal je zagrlio
Seyita objesivši se na njega dok su mu suze navirale i klizile niz izborane
obraze. »Kurte Seyite, mali moj gospodaru, kao da je jučer bilo kad sam te na
onim tamo brdima učio jahati i kupiti maramice s tla. Kako je brzo došao ovaj
dan rastanka! Zacijelo smo živjeli prebrzo... Tvoj je otac imao takve snove i
planove za ovu zemlju... I za tebe. O, kakve je samo snove snivao...«
Seyit je s ljubavlju zagrlio starca koji mu je bio poput oca. Glas i riječi bili
su mu kao u dječaka, kao onomad kad je bio tako malen da je držao starca za
ruku i koračao s njim među onim vinogradima. »Ne obistine se baš svi snovi,
kahya Cemale. Ah, što možemo?«
»Što ja mogu, mladi gospodaru? Što da radim, pobogu? Nema više naše
zemlje, sad i ti odlaziš, što ću ja jadan...?« Ponavljajući te riječi, pognute glave
i gegajući se krenuo je prema izlazu na drugom kraju vinograda.
Počela se spuštati noć. Seyit je nastavio razgovarati s Celilom o temama
koje su ostale nedovršene tog jutra. Nakon još sat vremena premišljanja
donijeli su odluku. Uspjeh Seyitovog bijega i mnogi životi ovisili su o
uklanjanju Petra Borinskog sa scene. Kako bi uspješno proveli plan, valjalo im
se vratiti u kuću koju je Seyit napustio. Nadali su se da je Petro tamo kako im
je Yasef dojavio. Ovo je vjerojatno bila ludost – izgledi da je Petro u kući bio
sam kao i to da ih nitko neće presresti na putu do kuće i natrag bili su ravni
nuli. Ali Petro Borinski dok je živ, bit će izrazito opasan.
Seyit nije rekao Šuri za svoje planove te večeri. Nije znao odakle bi počeo.
Pomisao da je napusti još mu nije sazrela ni u mislima, a kamoli u savjesti.
Kakav bi joj život mogao obećati? Pomisao da ostane bez nje... boljela ga je u
samoj srži. Neće mu biti lako, nimalo. Taj bi rastanak bio drukčiji od svih
drugih, bio bi konačan. S druge strane, nije bilo mogućnosti ni da Šura pođe s
njim. Preostalo im je svega nekoliko zajedničkih sati. Pogledao je mladu
ženu. Neko se vrijeme vrzmala uokolo, a onda se vratila u krevet. Možda je
hvata bolest? Dotaknuo joj je čelo pa kliznuo prstima niz obraze. S ljubavlju
je kleknuo pred nju i nježno izgovorio: »Šura, živote moj... Moja Šuručka...«
Vjerojatno je bila u dubokom snu jer nije reagirala. Poljubio joj je čelo,
potom namignuo Celilu neka ustane. Celil je utisnuo poljubac Tatjani na usne
i ostavio je da čita knjigu pod prigušenom svjetlošću plinske lampe. »Imamo
nekog posla, Tatja. Brzo se vraćamo, a ti nemoj nikamo izlaziti«, rekao je.
Tatja je bila uvjerena da će ih muškarci samo ostaviti i nestati. Njezine
preplašene oči upitno su pogledale Celila. Shvatio je njezinu brigu i
odgovorio joj: »Vratit ćemo se, Tatja, vjeruj mi. Silno te volim, draga.«
Tatja mu je povjerovala. Napućivši usne, tražila je, i dobila, još jedan
poljubac.
Nekoliko minuta potom dvojica su se prijatelja uspinjala uzbrdo jednako
oprezno kao što su se noć prije kriomice spuštali niz njega. U džepu su im bili
revolveri. Stigli su do šumarka iza kuće. Srca su im brže zakucala. Kako bi
spasili svoje živote, morali su još jednom riskirati. Seyit je pokazao Celilu
neka stane pa se prikrao prozoru spavaće sobe. Zavjese su bile napola
rastvorene. Vidio je Petra kako korača gore-dolje po sobi nervozan i
vjerojatno sam. Nije bilo znaka da je još netko s njim. Seyit je ipak želio
biti siguran, pa je malo pričekao. Petro se potom naglo okrenuo kao da ga je
netko zazvao i krenuo prema dnevnoj sobi. Seyitu glavom prođe misao da ih
je možda netko uočio pa se sakrije iza stabla. Međutim, njegov smrtni
neprijatelj nije ni prišao prozoru. Sjeo je na krevet s čizmama na nogama i
cigaretom u ruci, izvadio hrpu papira, naslonio ih na koljena i zatim ih stao
pomno proučavati. Onda je naglo odbacio papire i uputio se u kuhinju. Seyit
je signalizirao Celilu neka ostane ispod prozora dok se on odgurnuo, popeo na
prozorsku dasku i ušao u kuću. S gnušanjem se sjetio kako je taj gad ležao na
krevetu u čizmama, onom krevetu koji je do jučer dijelio sa Surom. Dograbio
je hrpu papira i sakrio se iza debelih zastora što su razdvajali dnevnu sobu od
spavaće. Letimice je pogledao papire ispisane Petrovim rukopisom. Toliko
mu se smučilo da je pomislio kako će povratiti. Bila su to izvješća
o područjima pod njegovom nadzorom. Imena okruga bila su naslovi na
stranicama. Bilo je ondje popisa imena, titula, činova, imanja i smaknuća.
Broj smaknutih osoba koje su se opirale revoluciji, izdajica boljševizma i
uzurpacije sovjetskog vlasništva zaprepastio je Seyita. Ti su ljudi ubijeni bez
suđenja. Drug Borinski bio im je odvjetnik, sudac i krvnik.
Koraci su došli u sobu pa zastali. Seyit, s pištoljem u ruci, bio je odmah iza
muškarca. Petro je najprije pogledao papire na krevetu, potom zavjesu kako
se pomiče na vjetru. Možda je osjetio opasnost. Posegnuo je za pištoljem, ali
Celil je već uperio pištolj u njega držeći ga na nišanu.
 »Ti si, dakle...« Procijedio je Petro kroz stisnute zube. Njegove ledenoplave
oči još su se više skupile. Celil nije odgovorio. »Što se dogodilo s tvojim
dragim prijateljem? Tebe je poslao, je li? Sve bi ti učinio za njega, ha?«
Celil je odlučio da neće odgovoriti. Gledao je u Seyita koji više nije želio
odgađati neizbježno zbog straha da netko ne naiđe. Zakoračio je naprijed i
zabio pištolj Petru pod rebra. Petro je osjetio hladan metal kroz košulju. Želio
se okrenuti, ali Seyit ga je spriječio.
»Ne miči se, Borinski, jer ćeš ubrzati svoju smrt. Ruke uvis«, rekao je
grubim glasom pa ga pištoljem gurnuo prema prozoru.
Celil je pokazao Petru da iziđe u vrt. Petro je izišao kroz vrata s rukama
iznad glave blebećući: »Glupani ste, obojica. Padne li mi samo dlaka s glave,
nikad vas neće pustiti žive. Kamo mislite pobjeći? Idioti! Sve je gotovo, zar to
ne shvaćate? S vama je svršeno.«
Seyit mu, zgađen, gurne pištolj u vrat. »Zucni još samo jednu riječ i s
tobom će isto biti svršeno, svinjo.« Ne odmičući se od njega, Seyit uzme
lopatu i trnokop. Za nekoliko minuta već su bili u šumi. Svaki put kad bi
usporio ili pokušao nešto reći, Seyit bi Petra gurnuo naprijed pištoljem. Što su
dublje zalazili u šumu, to je Petro više paničario. Nije više bilo ni traga onoj
njegovoj bahatosti. Sad je preklinjao. »Kamo me vodite? Što ćete mi
napraviti?«
»Zaveži i hodaj.«
Nedugo potom Seyit je rekao: »Stani i spusti ruke.«
Petro je pomislio da će ga tad ostaviti ondje, možda ga samo žele zaplašiti.
Ta, neće se valjda usuditi učiniti nešto više od ovoga? Povrativši
samopouzdanje, nasmije se i reče: »Ne znam zašto ste ovoliko riskirali. Zar
radi obične šetnje po šumi?«
S pištoljem i dalje uperenim u Petra, Seyit baci trnokop i lopatu pred njega
pa uzmakne. Celil je čuvao stražu.
»Počni kopati tu gdje stojiš.«
»Jesi li poludio, Seyite? Igraš se sa mnom?«
»Valjda, baš kao i ti sa mnom.«
Petro je zaustio kao da će nešto reći, ali Seyit ga ušutka: »Da nisam čuo više
ni riječ. Zaveži i počni kopati. Žuri nam se. Brže, kad ti kažem.«
 Petro je shvatio da se Seyit ne šali, no još uvijek nije znao što mu je točno
na umu. Kad je iskopao rupu veličine ljudskog tijela, Seyit mu naredi neka
odbaci oruđe. »Sad ulazi tamo i legni.«
Petro nije mogao vjerovati, glas mu je drhtao: »Nemoj, Seyite, to je
ludost...«
»Zaveži i ulazi! Brže!«
Petro je sad znao da mu je sudbina u rukama starih prijatelja. Sjeo je u rupu
preklinjući: »Nemoj to raditi, Seyite, nismo li stari prijatelji?«
Ali više nije bilo nade kad je Seyit u pitanju. Zatim pokuša s Celilom.
»Celile, Seyt je zacijelo izgubio razum. Je li ovo pošteno, za Boga miloga?«
»A sad zazivaš Boga, druže Borinski? I svoje stare prijatelje?«
Seyit se prisjeti imena s popisa i svih onih nedužnih opljačkanih ljudi kako
mole za vlastiti život da bi ih ovaj krvoločni čovjek hladnokrvno ubio
metkom u čelo. Sva mu se krv sjuri u glavu. U njemu je kiptjelo iako je izvana
bio hladan i miran.
»Što je s onim sirotim ljudima koji su preklinjali za život, Petro? Reci mi,
jesu li se i oni nadali da ćeš se sažaliti? Natjerao si ih da sami sebi kopaju
grobove, baš kao što si i ti sad iskopao svoj. Prljava svinjo! Da imam vremena,
polako bih te rastrgao na komadiće. Samo svemogućem Bogu možeš zahvaliti
što smo u žurbi.«
Petro je tako grčevito plakao da su mu jecaji potresali cijelo tijelo. Na
koljenima je preklinjao: »Molim te, nemoj! Nagodit ćemo se... Pustit ću te da
pobjegneš...«
Seyitu bi dosta Petrovih besmislica. Uperio je pištolj u srce čovjeka u jami.
»Druže Petro Borinski, proglašen si krivim za izdaju Rusije.«
Pucanj pištolja, jauk, jeka, lepet ptičjih krila... Potom zvuk lopate što zasipa
zemljom jamu... Dok su mladi muškarci odlazili prema vinogradu, ptice u
šumi i dalje su nemirno letjele naokolo.
 Odlazak iz Alušte,

jesen 1918.

D
ok su Seyit i Celil jurili prema vinogradu, brza je sjena iz mraka
pokucala na vrata kućerka Ismaila efendije i natjerala ukućane da
poskoče od straha. Ismail efendija pobrinuo se da se Šura i Tatjana skriju u
sobičak. Kad su ušle, zatvorio je vrata za njima pa otpustio uže koje je
pridržavalo sag. Sag se odmotao i u potpunosti prekrio vrata. Potom je
zatvorio vrata dnevne sobe i krenuo do ulaza. »Tko je?«
»Ja sam, Ismaile efendijo, Mahmut.«
Čim je starac otvorio vrata, Mahmut zadihan nahrupi unutra zamalo ga
zbacivši s nogu. »Gdje mi je brat Seyit? Zar je već otišao?«
Ismail efendija strahujući od mladićeve nepromišljenosti, reče: »Smirite se,
mladi gospodaru. Otišli su rekavši da će se brzo vratiti. Očekujemo ih svaki
čas.«
»Kako znaš da će se zaista vratiti?«
»Tako nam rekoše. Vjerujte mi, to je sve što znam.«
Mahmut je znao za sobu iza zidnog saga. Podignuo ga je, otvorio vrata i
uletio onamo. Dame, preplašivši se kad su začule komešanje i razgovor na
turskom, sklupčale su se na divanu držeći se za ruke. Šuri lakne ugledavši
Mahmuta. Pustila je Tatjaninu ruku i ustala.
»Ah, Mahmute! Hvala Bogu što si to ti. Premrle smo od straha.«
Mahmutu bi krivo zbog nereda koji je izazvao. Pokušao se smiriti pristojno
pozdravivši dame. »Kad je otišao moj brat Seyit?« upita ih.
 U svoj toj strci Šura je izgubila pojam o vremenu. Načas je promislila pa
rekla: »Možda prije sat vremena, a možda i više. Što se dogodilo?«
Mahmut, sad smireniji, sjedne na rub divana. »Vidiš, već je otišao, a mene
nije poveo«, a onda udari u ljutit plač.
Šuri je na neki način bilo drago što je zagonetka konačno riješena. Sad je
sama. Ostavljena. Muškarac kojeg voli ostavio ju je i ne porazgovaravši s
njom, a kamoli se oprostivši. Dotaknula je uplakanog mladića po ramenu
očekujući odgovor koji bi joj odagnao najgori strah. »Kako znaš da je otišao,
Mahmute, što ti je rekao?« upitala je nježnim glasom.
Mahmut ju je pogledao vlažnih očiju. Šura je bila ganuta. Bilo joj je toliko
žao dječaka da je zaboravila na vlastiti jad. Njegova dječja usamljenost
dirljivija je od moje nesretne ljubavi, pomislila je. Uzela je njegovu glavu u
ruke milujući ga po kosi.
»Možda se varaš?«
»Ne, sve sam čuo vlastitim ušima.«
Sjela je pored njega i slušala. »Čuo sam kako kahya Cental govori ocu.
Večeras će otploviti preko Crnog mora. Trebao bi otići u ponoć. Tražio je
očev halal1, čuo sam sve. Bez brige, nitko nije vidio da dolazim. Zurio sam se
da mu se pridružim, ali...« Glas mu je postao gotovo nečujan. »Ali već je
otišao. Više ga nikad neću vidjeti.«
Šura je tada osjetila kako joj je teška istina, od koje je toliko dugo
pokušavala pobjeći, tada probola srce poput kolca slamajući ga na komadiće. I
nije bila jedina. Pogledala je Tatjanu koja je također bila vidno šokirana. Zar
joj je njezin ljubavnik dao samo prazno obećanje? Rekao joj je da će se vratiti
i da je silno voli. Nije mogao baš tako bezočno lagati. Tatjana je ustala i
krenula prema Šuri.
»Nisu mogli otići. Vratit će se, znam to.«
»Otišli su, Tatja, i ostavili nas.«
Suze su zamaglile Šurin pogled pa načas nije ništa vidjela. Obrisala ih je
rukom i obećala sebi da više neće plakati. Ako joj je to sudbina, valja joj je
podnijeti, pomislila je, ako ništa, a ono barem zbog sretnih dana koje su

1 arap. između ostalih značenja: blagoslov, oproštaj

proživjeli zajedno. Ali srce joj nije htjelo slušati razum. »Znaš li kako bi
trebali otploviti?« iznenada je upitala Mahmuta.
Mahmut je rekao sve što je znao u nadi da će možda uspjeti doći do Seyita.
»Jasno, čuo sam sve. Odlaze brodom kapetana Tatoglua.«
»Tko je taj kapetan?«
»Bavi se prijevozom soli. Podrijetlom je iz Sinopa, ali živi ovdje.«
»A gdje je taj Sinop, Mahmute?«
»U Turskoj, točno prekoputa Krima, na južnoj obali Crnog mora.«
»Bi li prepoznao Tatoglua da ga vidiš?«
»Naravno.«
Šura je odjednom doživjela preobražaj. Prestala se sažalijevati. Mirno i
odlučno spakirala je nekoliko najnužnijih stvari u torbu i stala se spremati
usput razgovarajući s drugima. Naposljetku je dohvatila svoju ručnu torbu
ispod kreveta te odjenula kaput i namjestila muf. Bila je spremna za polazak.
»Idemo. Nemojmo više gubiti vrijeme. Možda uspijemo, Mahmute. Rekao
si u ponoć, zar ne?«
Mladić ju je zapanjeno gledao. »Da, tako sam čuo, u ponoć. Ali Seyit je
otišao već davno, možda je već na brodu.« Zastao je i potom nastavio: »Nije li
to opasno? Teško je doći do pristaništa. Boljševici su posvuda. Tatoglu možda
ne bude tamo. Možda je već napustio luku. Opasno je...«
»Oboje mu se želimo pridružiti, zar ne? Onda vrijedi riskirati, zar ne,
Mahmute?«
Mladića se dojmila hrabrost i odlučnost mlade žene. Poskočio je sjajnih
očiju. »U pravu si. Idemo!«
Od silnog uzbuđenja nisu ni primijetili da se Tatja cijelo vrijeme nije ni
pomakla s mjesta. Na izlasku Šura se okrenula i tek tada shvatila. »Što ti
čekaš, Tatja, idemo.«
Tatjanin glas bio je tih i mekan. Činila se odlučna u svojoj nakani. Prišla je
prijateljici raširenih ruku. »Ja ostajem, Šuručka. Oprostimo se.«
Šura nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Spustila je torbu na pod i uzela je
za ruke.
 »Što to govoriš, Tatja? Ne mogu otići bez nas, zar ne shvaćaš? Ako ih sad ne
uspijemo uhvatiti, bit će prekasno. Pokušaj me shvatiti. Nećemo ih nikad više
vidjeti. Ovo nam je posljednja prilika, Tatja.« Držala ju je za ramena
pokušavajući je urazumiti i blagim trzajima izbaviti je iz zamišljenosti, ali
uzalud. Vrijeme je istjecalo. Mlada žena morala je odlučiti hoće li dragocjene
trenutke iskoristiti da pronađe svog muškarca ili ih potrošiti na
nagovaranje Tatjane.
Tatjana je znala koliko je teško Šuri otići bez nje. Poljubivši prijateljicu u
obraz, tihim joj je glasom rekla: »Ne brini se za mene. Znam da će se Celil
vratiti. Ne mogu se zakleti za Seyita, ali Celil mi je obećao. A on drži do
obećanja. Čekat ću ga ovdje. Kad god da se vrati, mora me pronaći ondje gdje
me i ostavio.«
Zagrlile su se poput djece. Plakale su i ljubile se. Tatjana se pokušala
nasmijati dok su joj suze klizile niz obraze. »Znaš što, uvijek sam mislila da se
ovakvi rastanci događaju samo na pozornicama. O, da sam barem znala da
sam cijelo vrijeme ustvari vježbala za pravu životnu dramu.« Tananim
prstima balerine uzela je nekoliko pramenova Šurine kose i namjestila ih
ispod češlja u njezinoj punđi. Opet ju je poljubila. »Pazi na sebe, lijepa moja
Šura, budi jako oprezna. Molim te, piši mi jednog dana ako
uzmogneš.« Potom se sjeti. »Pa čak ni ja više ne znam svoju adresu.«
»I ti se čuvaj, Tatja. Nikad te neću zaboraviti.«
»Ni ja tebe. Znaš, na jedan mi je način čak i drago što odlaziš.« Zatim se
nasmije primijetivši kako ju je prijateljica začuđeno pogledala. »Da, odlazi
moja najveća konkurencija i sad imam cijelu Rusiju samo za sebe.«
Šura se jednostavno morala nasmijati. Čak i ovakva nevolja nije mogla
ugušiti Tatjanin smisao za humor. Možda je to zbog dugogodišnje glumačke
karijere, pomislila je. Ipak, bila je sigurna da je u srcu tužna kao i ona.
Oprostila se potom s drugim ukućanima pa su izišli. Ismail efendija dao je
Šuri velik šal od grubog seljačkog sukna. Nije sasvim prikrio njezin građanski
izgled, ali u mraku je mogla proći kao seljanka. Na vratima su im uputili sve
muslimanske molitve koje su im bile potrebne. Tatjana ju je još jednom
poljubila. »Znaš da sam se maloprije šalila?«
Šura je načas pomislila da se Tatja predomislila u vezi odlaska, ali nije bila
riječ o tome. »Čak i ako zauvijek odeš iz ove zemlje, pamtit će te kao najljepšu
djevojku u Rusiji.«
 Otišli su sa suzama u očima posljednji put mahnuvši onima koje su ostavili
za sobom i potom iščeznuli u tami.
Nije prošlo ni deset minuta od Šurina i Mahmutova odlaska, kad su se Celil
i Seyit vratili. Tatjana je pohitala u zagrljaj svom muškarcu. Više nije bila
snuždena.
»Znala sam... Znala sam da ćeš se vratiti. Hvala Bogu što si ovdje.«
Celil je naslutio koliko je njegova draga bila preplašena dok ga je čekala.
Bilo je krajnje vrijeme da joj kaže svoje planove, umiri je i uvjeri da je nikad
neće ostaviti i da je odlučio ostati s njom, u Rusiji. Sve mu je to sad bilo u
mislima, kad začuje Seyita.
»Gdje je Šura?« U glasu mu se začula nestrpljivost.
Tatjana je opet briznula u plač. »Ah, Seyte, zašto joj nisi sve rekao?«
Seyit nije očekivao pitanje, nego odgovor. »Gdje je ona, Tatja?«
»Ne znam, Seyte, otišla je tebe tražiti. S Mahmutom.«
Seyit nije mogao vjerovati vlastitim ušima. »S Mahmutom? Malim
Mahmutom? O, blagi i svemogući Bože? Zar traže smrt? Kamo su točno
otišli?«
»Bili su uvjereni da si otišao, Seyte. Krenuli su za tobom, kanili su te
sustići.«
Seyit je udario šakom u dlan druge ruke vrteći se po sobi kao lav u kavezu.
U jednom je trenutku zastao, izvukao svoj zlatni sat i provjerio vrijeme. Misli
mu načas odlutaju na dan kad ga je dobio osobno od cara. Sklopio je oči i
zatresao glavom ne bi li odagnao sjećanja. Sada nije vrijeme za to. Pogledao je
Celila koji mu je očito pročitao misli jer je rekao: »Ne, Seyite, ne možemo ih
sada poći tražiti. Za dva sata sanduci moraju biti ukrcani i spremni za
polazak.«
Seyit je bio nervozan i nemiran. Ništa nije išlo po planu. Njegova žena i
brat bili su u strahovitoj opasnosti. Vjerojatno će ih uhvatiti i ubiti.
»Ako im se što dogodi, neću si to nikad oprostiti, Celile. Ne smijem ih
ostaviti na cjedilu.« Onda se sjetio još veće opasnosti. »Ne znam što ću, Celile.
Teret iz ostave mora se otpremiti još večeras. Yasef je rekao da je večeras
posljednja prilika da nam pomogne. Sutra će sve biti otkriveno, a onda će
sasvim sigurno ubiti i mog oca, majku, cijelu obitelj, uključujući ove sirote
ljude ovdje.« Razgovarali su na ruskom prigušenim glasom, ali očima je
pokazao na ukućane.
»U redu, onda, Seyite, počni ukrcavati oružje u kola, a ja ću krenuti za
Surom i Mahmutom. Siguran sam da će imati dovoljno razuma da se zaustave
kad vide stražu i da će s brda promotriti situaciju na pristaništu. Bez brige,
odoh ja.«
Seyit je zahvalno pogledao prijatelja. Celil mu nije dao da progovori.
»Ionako ostajem ovdje. Imam dosta vremena na raspolaganju. Ti pak brojiš
minute. Čak i kad udišeš, trošiš dragocjeno vrijeme. Ako se mimoiđeš s
Yasefom, sve naše pripreme odoše u vjetar.« Zagrlili su se i Celil nastavi:
»Kreni kad budeš spreman, brate moj. Ne čekaj da se mi vratimo. Ne brini se,
sve će biti u redu.«
Obojica su ozbiljno sumnjala u točnost te posljednje tvrdnje. No čak i da su
to bile tek puste želje, ipak su ih donekle ohrabrile.
Znali su i da im je ovo posljednji oproštaj i da se više nikad neće vidjeti.
»Toliko si toga još imamo reći, a vremena je tako malo... Žao mi je...«
»Istina. Tko zna. Život je pun iznenađenja, možda se jednog dana opet
vidimo, porazgovaramo i prisjetimo se svega... Čuvaj se, Seyite, budi oprezan.
Ne znam kako ćemo ponovo stupiti u kontakt. Brinem se zbog tebe.«
»I ja se brinem zbog tebe, Celile. Ne čekaj jutro. Što se prije izgubimo
odavde, to bolje.«
Onda, u jednom dahu, reče mu ono najvažnije: »Kad pronađeš Šuru, sve joj
reci. I sam sam želio porazgovarati s njom, ali sudbina je...« Tada je uzeo
vrećicu iz svoje torbe i predao je Celilu.
»Predaj joj ovo. Bit će joj dovoljno za neko vrijeme. Najbolje bi bilo kad bi
htjela poći s vama dvoje. Povjeravam ti svoju ljubav, brate, a tebe Alahu.«
Zatim je zagrlio Tatjanu koja je tiho plakala u kutu. Bilo mu je krivo što mu
u zagrljaju nije bila njegova žena. Nije joj mogao reći ni zbogom. Nasmiješio
se i obrisao joj suze. »Zbogom, Tatja. Brini se za moga Celila. Ti si divna
djevojka i neka vas Bog nikad ne rastavi.«
»Ah, Seyte, ništa neće biti isto bez tebe.«
»Ionako više ništa nije isto, slatka moja Tatjana. Čak ni mi sami više nismo
isti.« Oči mu susretnu Celilove. Iako su to učinili da spase vlastiti život,
ubojstvo je bilo ubojstvo i osjećali su svu težinu tog čina na ramenima. Nakon
nekoliko minuta Celil je otišao u potragu za Šurom i malim Mahmutom. Seyit
je počeo ukrcavati oružje uz pomoć Ismaila efendije, njegovog zeta i još
dvojice radnika s imanja. Prva su kola stigla brzo, a potom i druga i treća.
Zaustavila su se pred vratima ostave. Ismail je nešto prišapnuo seljaku i
objesio vreće sa sijenom konju oko vrata.
Najprije su obložili dno zaprežnih kola lišćem vinove loze. Zatim su ukrcali
dva reda sanduka s puškama, a povrh njih složili su jedan red sanduka s
grožđem pa su sve povezali konopcima. Malenu torbu koju je Seyit ponio sa
sobom skrili su iza kočijaševa sjedala. Kako bi škripanje kotača sveli na
minimum, podmazali su ih maslinovim uljem, kao i osovinu. Sve su to radili
po mrklom mraku. Ismailov zet čuvao je stražu pod vinogradom budno
pazeći da mu ne promakne ni najmanji šum ili pokret.
Najzad su sve tri zaprege bile spremne. Seyit se preodjenuo u seljačku
odjeću. Kleknuo je i stavio ruke na tlo. Bilo je toplo i mekano. Posljednji je
put dotaknuo svoju zemlju. Nedostajat će mu to tlo, terra firma njegovih
predaka, baš kao i ovdašnji ljudi. Uzeo je šaku zemlje, protrljao je među
dlanovima pa je pustio da mu prođe kroz prste. Imao je dojam kao da s tom
zemljom odlazi i cijeli njegov život.
Bilo je pola sata prije ponoći. Troja zaprežna kola krenula su od vinograda
preko brda do pristaništa. Seljak na mjestu kočijaša navukao je kapu da mu se
što manje vidi lice. Na sebi je imao košulju od grubog seljačkog sukna,
povelike hlače, neulaštene cipele, ruke su mu mirisale na zemlju i ni po čemu
se nije razlikovao od ovdašnjih seljaka. Način na koji je držao uzde odgovarao
je izgledu njegovih ruku koje su po cijeli dan kopale zemlju i prenosile
sanduke. Leđa su mu bila pognuta, ramena povijena. Nitko, ama baš nitko ne
bi pomislio da je riječ o natporučniku carskih husara konjičke pukovnije.
Osobno mu nije bilo drago što putuje prerušen – otkriju li ga, doživjet će
samo još veće poniženje.
Premda dobro podmazani, kotači su svejedno proizvodili malo buke dok su
prolazili po mekanoj zemlji, suhom lišću i grančicama. Seyit je u jednom času
pomislio da bi se Šura mogla ukazati iz nekog šumarka tamo naprijed. Možda
je pogriješio što je nije kanio povesti. Volio bi da je Celil pronađe. Iz misli ga
naglo prenu četiri jahača koja su im dolazila ususret. Kucnuo je čas za veliki
ispit. Seyit je pogledom potražio Yasefa. Povukao je uzde i zaustavio kola.
Jedan od muškaraca mu priđe.
 »Hej! Kuda? Nema prolaza u ove sate, zar to niste znali?«
Seyit ih je još jednom promotrio. Među njima nije bilo Yasefa. Ruke su mu
bile mokre od znoja. Zadržao je dah u strahu da ga ne oda drhtanje glasa i
uzbuđenje. Ništa nije išlo prema planu. Muškarac pred njim bio je krupan
boljševik. Konj jedva da je mogao nositi njegovu težinu. Potapšao je Seyita po
ramenu.
»Zar nismo uspjeli natjerati ove seljake da nose vrpce oko rukava?«
Drugi je progovorio smiješnim piskutavim glasom: »Možda bi im bilo draže
da nose vrpce oko vrata. Crvene, jarkocrvene. Ha-ha... Što kažeš na to?«
Njegov smijeh podsjeti Seyita na zavijanje hijena. Izvukao je mač i
dotaknuo Seyitov uzdignuti ovratnik. Mladić je uočio koliko muškarac uživa
u mučenju i kako bi rado proveo svoju prijetnju u djelo.
»Što je unutra? Što prevozite?«
Seyit se svim silama potrudio potisnuti svoj tečni školovani ruski i govoriti
ondašnjim tatarskim dijalektom koji je tjednima vježbao. »Sanduci su puni
grožđa, vozimo ih u luku.«
»Tko vas je tražio da odete do luke?«
»Ne znam, samo izvršavamo naredbe. Dolazimo iz vinograda.«
Krupni muškarac zarije mač u grožđe jednom, dvaput, potom još nekoliko
puta. Ljutito je povikao: »Tko ti je izdao naredbe, čovječe? Ha? Odgovori! Što
si mislio s tim svojim ptičjim mozgom? Kamo može otići ovo grožđe bez
mojeg dopuštenja?«
Kočijaši iz drugih kola tresli su se od straha. Plašili su se da će i njima
početi postavljati pitanja. Seyit je želio svu pozornost zadržati na sebi kako
drugi ne bi morali govoriti. Skočio je s kola. Konjanik se okrenuo i uperio mu
mač u prsa.
»Čekaj malo, tko ti je rekao da se mičeš? Ostani gdje jesi. Otvaraj te
sanduke da možemo pregledati grožđe.«
Seyit se popeo na kola i otvorio sanduke. Konjanici su se potom, s
mačevima i kundacima, opako okomili na grožđe. Kad su uništili prvi red
sanduka, smjesta navališe na drugi. Sočni muškat je krvario, a kočijaši iz
drugih kola strahovali su da i njih čeka ista sudbina.
 Jedan je konjanik ispljunuo obilnu pljuvačku na uništeno grožđe, a onda
dlanom obrisao zapjenjena usta. Potom je stao psovati: »Svinje jedne, znači,
primate naredbe? Je li? Mislite da ćemo popiti tu laž? Čije je ovo vlasništvo?
Kamo to nosite, je li, lopovčine? Znamo mi kako ćemo s takvima kao što ste
vi.«
Seyit je naslutio kako će to završiti. Čak i ako ga ne prepoznaju kao časnika
carske ruske vojske, u njihovim je očima zaslužio najstrožu kaznu kao seljak
koji prevozi grožđe u tajnosti. Imao je samo jednu mogućnost. Pogledao je
druga dva kočijaša koji su se upustili u taj pothvat s njim i silno se sažalio nad
njima.
»Njih pusti. Ja sam ubrao grožđe. Oni su nevini.«
Boljševik se grohotom nasmije. »A zašto bismo? Zašto? Zar su oni
posljednji kočijaši u Rusiji? Koga briga ako ih bude dvojica manje?«
Seyit je već vidio kako ga ubijaju i bacaju mu tijelo niz liticu. Možda bi i
sam trebao upravo to učiniti. Prije nego što ga natjeraju da propjeva, trebao bi
skočiti s vrha klisure.
Iznenada začuje topot konjskih kopita koja su se približavala u punom
galopu. Okrenuo se i nije mogao vjerovati vlastitim očima. Alah je sa mnom,
pomislio je. Bio je to Yasef Žarkovič. Zaustavio se ispred drugih u potpunosti
ignorirajući Seyita. »Zdravo, drugovi. Što se ovdje događa?«
Muškarci ga pozdrave salutirajući. Bilo je očito da ima viši čin od njih.
»Presreli smo krijumčare grožđa«, rekao je jedan od njih.
Yasef je pogledao Seyita kao da ga vidi prvi put u životu i s povišenog
položaja u sedlu upitao: »Iz kojeg vinogradu dolaziš?«
Seyita je pitanje zateklo. »Iz Eminolovih vinograda«, reče.
»Ti vinogradi više ne pripadaju Eminofu. Nitko više ne posjeduje
vinograde. Razumiješ li?«
Seyit je znao da je to dio Yasefove predstave. Yasef je nastavio: »Dakle,
dolaziš s imanja broj dva. U redu je, drugovi. Znam za ovo. Teret je
namijenjen za pošiljku brodom u Odesu. Neka prođe.«
Seyit se nije žurio poveseliti. Razvoj situacije bio je vrlo neizvjestan. Što će
se, pobogu, sad dogoditi, pomislio je. Yasef, i dalje na konju, obiđe kola,
potom se obrati drugima grubim glasom: »Dovraga! Što ste ovo učinili s
teretom? Zahtijevat će od vas da nadoknadite štetu, druže Tavrides. Siguran
sam da će netko pitati za ovo. Što ste to učinili s vlasništvom sovjeta?«
Drugi ustuknu od straha. Yasef je zaključio kako je pravo vrijeme da
iskoristi prednost i pusti Seyita prije nego što drugi počnu postavljati pitanja.
»U redu je. Nastavi svojim putem i nikad više nemoj prolaziti bez
propusnice, je li to jasno?«
Seyit se popeo na sjedalo. Yasef se izmaknuo s konjem u stranu i pogledao
prema moru. Izvadio je cigaretu iz džepa i upitao Seyita: »Imaš li šibicu, druže
seljače? Vrijeme je da zapalim jednu.«
Seyit ga je pogledao u oči, izvukao šibice i pripalio starom prijatelju
cigaretu. Pod bljeskom plamena Yasef je vidio zahvalnost u Seyitovom
pogledu. »Hvala, druže«, promrmljao je.
Seyit ugasi plamen, odbaci šibicu i reče: »Hvala tebi... druže.«
Yasef je povikao: »Polazi!«

Kapetan Osman Tatoglu, koji je čekao na obali, vidio je bljesak prve šibice.
Bio je to znak da se uputi prema dogovorenom mjestu.
Seyit je nastavio cestom prema pristaništu. Na raskrižju je pogledao niz
cestu pa vidjevši da nema nikoga, skrenuo kolima na uzak zavojit puteljak što
je vodio do šljunčane plaže. Morao je ostaviti kola na pola puta do dolje i
nastaviti pješice. Zaustavio je kola. I drugi su zastali. Pogledom je pregledao
obalu. Nije začuo ništa niti je ikoga vidio. Oblaci što su prekrivali mjesec na
trenutak se razdvoje pruživši Seyitu priliku da pogleda dolje u
stijene. Odredio je mjesto ukrcaja, zazvao svoje ljude i dao im
posljednje upute. Govorio je tiho uglavnom se služeći rukama.
»Izvadite sanduke iz kola i počnite spuštati puške. Neka klize jedna po
jedna. Razumijete li?«
»Da, gospodine.«
»Ja idem dolje. Čim ih budem spreman preuzeti, zapalit ću šibicu. Vidite li
ikoga ili ako osjetite opasnost, udaljite se. Mene ne poznajete, u redu? Sada
zbogom i hvala vam na svemu.«
»Neka vas Alah čuva, Kurte Seyite. I želimo vam mirno more.«
 »Alah bio i s vama, prijatelji.«
Seyit se rukovao s pomagačima i krenuo niz puteljak. Nije vidio ni prst
pred nosom, ali kretao se s lakoćom jer je to bilo tlo njegovog djetinjstva. Na
kraju puteljka stao se spuštati klizeći na petama sve dok nije stigao do
šljunčane plaže. Vjetar je nanosio valove koji su se razbijali o stijene uz huku.
Okrenuo je leđa vjetru i kresnuo šibicu, no nije ju uspio zapaliti. Kleknuo je i
podignuo ovratnik jakne pa pokušao opet, taj put s pet šibica, i najzad je
uspio. Kad se poruka prenijela, puške su stale kliziti nizbrdo, jedna po jedna.
Okrenuo se prema moru i dao još jedan znak, taj put brodu neka pristane uz
obalu. Potom se okrenuo i stao kupiti puške. Po zvuku motora procijenio je
da će brod stići za nekoliko minuta. Izišao je iz zaklona čim se uvjerio da je
ono Tatoglu. Kapetan je bacio sidro nekoliko metara od obale. Dok
je manevrirao plovilom, kapetanov nećak Hasan Tatoglu skočio je u more i
stao sa Seyitom brzo ukrcavati teret. Mladić je bio tek nekoliko godina mlađi
od Seyita. Voda im je bila do koljena, a povremeno bi im je valovi podignuli
do razine struka. Vrijeme se počelo mijenjati. Crno more oduvijek je bilo
ćudljivo. Tamni oblaci najavljivali su kišu. Dovršili su s ukrcajem i Seyit je još
jednom obišao područje kako bi se uvjerio da ništa nije ostalo. Njegovi
su ljudi obavili dobar posao. Sanduci su ispražnjeni prije nego što je to bio
predvidio. Začuo ih je kako odlaze. Sve se odvijalo prema planu. Posljednji je
put pogledao prema brdu i potom krenuo prema brodu. Uto začuje kako ga
netko zaziva imenom. Zastao je i okrenuo se. Prepoznao je glas. Bio je to
njegov najmlađi brat Mahmut koji je jurio nizbrdo, padao, klizao, kotrljao se i
pokušavao dozvati Seyita.
»Čekaj, brate Seyite! Stani... Evo i mene.«
Još jedan pad pa malo kotrljanja te se osovi na noge i potrči vičući: »Brate!
Čekaj me! Idem i ja s tobom!«
Seyit je zaboravio na teret, plovilo, posadu. Zaustavio se i doviknuo:
»Ovamo, Mahmute!«
Seyit nije znao je li prvo zabljesnuo mjesec ili pucanj pištolja, ali skupina
muškaraca otvorila je na njih paljbu s vrha brda. Val vrućine prošao mu je uz
leđa. Okrenuo se, pogledao prema plovilu. Tamo su trojica muškaraca zbog
njega riskirala život. Više nije mogao ništa očekivati od njih, vjerojatno će sad
pobjeći. Na drugoj strani bio mu je brat u zamci između njega i neprijatelja.
Mahmut je opet zazvao: »Spasi me, brate! Spasi me!«
 Pucnji su se miješali s hukom mora i valova. Seyit je potrčao uzbrdo prema
bratu koji je sad bio svega dvadesetak metara od njega. Morao se oprezno
kretati, puzati na trbuhu. Mladić se uspaničio. Umjesto da potrči prema obali,
okrenuo se gledajući u napadače. Seyit je povikao da ga ohrabri: »Mahmute!
Trči dolje! Ne osvrći se! Ovdje sam, trči!«
Vjetar je razmaknuo oblake i mjesečina je sad potpuno osvijetlila brdo.
Seyit je vidio kako mu se približava Mahmut, ali i napadači. S metama na
nišanu jurili su nizbrdo neprestano pucajući. Između Mahmuta i Seyita bio je
samo jedan zavoj. Mladić je ugledao Seyita i zaboravio na metke što su
fijukali na sve strane. Vrisnuo je od sreće i raskrilio ruke da zagrli brata. »Tu
si, brate Seyite! Nisi otišao...«
Pucanj se pretvorio u krik. Noge su ga izdale. Mahmutove ruke, podignute
iznad glave kao da pokušava skinuti zvijezde, mlitavo su mu pale niz bokove.
Još nekoliko pucnjeva i mekana zemlja kliznula mu je ispod nogu.... I mladi je
Mahmut, jedva u osamnaestoj, s bratovim zagrljajem u očima, pao nizbrdo,
dolje na obale Alušte. Seyit je ugledao bratovo ispruženo nepomično tijelo na
šljunku i divlje kriknuo: »Mahmuuuteee!«
Otkotrljao se dolje. Želio je podići brata i odnijeti ga odande. Vidio je kako
mu se napadači približavaju. Pojurio je kao lud i bacio se na bratovo tijelo.
Mahmut je ležao na leđima zabačene glave. Oči su mu bile rastvorene kao da
je tražio nekog na nebu. More mu je dopiralo do glave. Seyit nije želio
povjerovati u bratovu smrt. Plakao je jecajima zazivajući bratovo ime:
»Mahmute, mali moj, dragi moj brate...«
Sklopivši oči, začuo je fijuk metaka oko glave. S broda se začula rafalna
paljba. Želio je odnijeti Mahmuta, ali to nije bilo moguće – ili bi ga uhvatili,
ili ustrijelili. Nevoljko je spustio bratovo tijelo, skočio u more pa zaplivao u
valove dok se more miješalo s njegovim suzama. Kurt Seyit plakao je kao
dijete. Kad su ga povukli gore, brod se već udaljavao od obale Krima. Pucnji
su još odjekivali sa svih strana. Seyit je dograbio jednu pušku i otvorio vatru
na neprijatelja zajedno s dvojicom Tatogluovih mornara. Nekoliko minuta
kasnije našli su se izvan dometa neprijatelja. Bilo je to staro sporo plovilo, a s
teškim teretom još i sporije. Jedva da je moglo ploviti na velikim valovima.
Kako će uopće prijeći Crno more, pitao se. Odjednom mu privuče pozornost
buka iz smjera luke. Ugledao je tri male topovnjače kako idu prema
njima prilazeći im s tri strane. Seyit je naredio mornarima koji su stajali pored
njega s puškama u rukama: »Neka jedan ode na pramac, a drugi na desni bok!«
 Bili su mlađi od njega samo nekoliko godina. Bili su mršavi ali zdravi i
spretni. Život na moru učinio ih je okretnima poput mačke, gipkima i
neustrašivima. Smjesta su zauzeli položaje. Kako ne bi pali u uskovitlano
more, jednom su se rukom držali za ogradu oprezno puzeći na koljenima dok
nisu došli do svojih položaja. Seyit je uspio pripremiti još nekoliko pušaka
prije nego što je otpočela paljba s topovnjača. Osman Tatolgu upotrijebio je
sve svoje znanje i vještine nadljudskim naporima upravljajući kormilom,
boreći se s ogromnim valovima i uspijevajući umaknuti topovnjačama. Pusti
li da ga samo jednom zapljusnu valovi s boka, znao je da će se prevrnuti.
Morao je sjeći valove pramcem i pritom pokušavati izbjeći paljbu. Namrštio
se i stisnuo zube. »Prokleti bili, moskovske svinje! Dabogda vas progutalo
Crno more.«
Nad komandnim mostom buka mora miješala se s pucnjevima. Kapetan
nije mogao znati tko je u prednosti u tom vatrenom okršaju. Možda na palubi
nitko nije ostao živ. Možda će sad i njega boljševici dokrajčiti. Usmjerivši
brod prema valu što se nadvio nad njim, još jednom opsuje: »Gadovi! Bog će
se pobrinuti za vas, pasji skotovi. Radije ću završiti na dnu Crnog mora nego
dopasti vama šaka.« Onda je potapšao kormilo i rekao na lošem ruskom: »Ne
brini se, Bog će nas zaštititi.«
Seyit je pokušavao procijeniti snagu neprijatelja. Ondje su bila tri broda i
na svakom su vjerojatno bila najmanje trojica. Na trenutak je napustio svoj
položaj i pokušao doći do sanduka u blizini otvora za potpalublje. Plovilo se
najednom uzdiglo na valu i načas tako ostalo. Seyit se poskliznuo i udario
glavom u poklopac otvora. Uhvatio se za uže misleći da će se onesvijestiti.
Brod je kliznuo s vala uz zaglušnu buku. More je zalijevalo palubu prelivši se
preko njega poput snažnog pljuska. Dovukao se do sanduka, podignuo
poklopac i izvadio ručnu granatu. Zatim je dopuzao do krme teškom mukom
pokušavajući održati ravnotežu. U jednom je trenutku morao ustati, ali nije
znao kako će to izvesti pod kišom metaka. Jedan od neprijateljskih brodova
gotovo se sasvim približio njihovom. Ovo nam je posljednja prilika, pomislio
je. »Ako nakon svih bitaka moram ovdje umrijeti, onda je to moja
sudbina, kismet«, rekao je sebi. Ničim nije mogao promijeniti sudbinu,
ali morao je iskoristiti svoju posljednju priliku.
»Pomozi mi, svemogući Alahu!«
Duboko je udahnuo i skočio na noge. Povukao je sigurnosni prsten ručne
bombe i bacio je prema ruskom brodu koji se u tom trenutku pokušavao
zabiti u njih. Zatim se bacio na pod kako bi se izmaknuo njihovim mecima.
Snažna eksplozija i plamen uništili su neprijateljsko plovilo. More se
rastvorilo i progutalo brod, a njih su zasule krhotine. Vatrena kugla nestala je
u tamnim vodama Crnoga mora. Seyit je pripremio drugu granatu dok je
Tatoglu urlao u ekstazi: »Neka Tatoglu umre za tebe!«
Mladi mornar na desnom boku ispaljivao je metak za metkom neprestano
puneći pušku i svesrdno pomažući u obrani. Seyit je bacio i drugu granatu.
Pronašla je metu, ali nije potopila brod. Međutim, šteta je bila dovoljna da
izbaci i drugi brod iz igre. Treći, ujedno posljednji brod, promijenio je kurs da
pomogne onima na oštećenom plovilu. Paljba je utihnula. Seyit je sjeo na
palubu, naslonio se na poklopac otvora i duboko udahnuo. Ovo je
čudo, pomislio je. Nije mogao vjerovati da im više nisu za petama. Pričekao je
još neko vrijeme budno motreći more. Njihov brod bio je jedini koji je tuda
plovio. Nakon sveg onog meteža i buke sad je zavladala neobična tišina.
Tatoglu mu je utisnuo poljubac usred dlana i pomilovao ga po šljemu. Sad se
bolje osjećao.
»Halal s tobom... U ime Božje... Hvala Alahu.«
Mornar za kojeg je Seyit pomislio da je pao s palube pojavio se niotkuda.
Očito ga je val izgurao s palube, ali nekim se čudom uspio uhvatiti za otvor
potpalublja i zadržati tamo dok nisu utihnuli jezivi pucnji i eksplozije.
Sve se sad činilo mirno. S mjesta na kojem je sjedio, Seyit je vidio kako
obala nestaje u daljini. Nije bio kadar potisnuti suze što su mu navirale na oči.
Čim je borba završila, u misli mu je došao brat. Pogledao je prema brdima i
vinogradima Alušte. Mjesec je osvjetljavao stabla kojima su se njihale grane,
kao da mu mašu na pozdrav. Očima je slijedio put prema obali gdje mu je brat
pao. Mlado se tijelo sad hladilo isprano morem. Poželio se vratiti, uzeti ga u
ruke, ugrijati ga. Najednom se zgrči od napadaja drhtavice. Valovi su bacakali
brod kao da je od papira. Tamo iza vidjela se samo tama Crnog mora. Sve mu
je to sad bilo potpuno nevažno, tako besmisleno. Toliko je toga ostavio da mu
je bilo svejedno je li se spasio i hoće li poživjeti. Njegova obitelj, dom, zemlja,
prijatelji, njegova ljubav – sve što je imao ostalo je tamo u njegovoj
zemlji koja se polako gubila na obzoru. Ne samo oni koje je napustio, nego i
njegovo srce i duša, cijelo njegovo biće ostali su tamo. Muškarac koji je
poskakivao gore-dolje usred mora bio je usamljen, potpuno odsječen od
svojih snova i svega što je volio.
 Obale Alušte nestajale su pod koprenom noći. Dok je gledao prema domu,
Seyit kao da je želio utisnuti taj posljednji prizor u pamćenje jer ga nikad više
neće vidjeti. Uskoro će mu, samo s jednim srazom broda i vala, obala nestati
iz vidokruga poput pjene. Sve one godine učine mu se kao san. Možda i jesu
bile san, loš san. Ujutro će se probuditi i shvatiti da je zapravo sanjao cijeli
svoj život. Možda Alušta ne postoji. Možda Kurt Seyit nikad nije živio. A što
je s drugima? Svi oni koje je volio nisu mogli biti san... Svi oni koje je
izgubio... Oči su ga zapekle od suza. Prekrižio je ruke na prsima ne bi li se
makar malo ugrijao. Drhtavica mu je tresla tijelo do same srži i nije prestajala.
Poput kakva suvenira, osjećaj usamljenosti nikad ga nije napuštao, led se
nikad nije topio, uvijek je bio ondje kao podsjetnik.
Nije znao koliko je prošlo otkako su se otisnuli od obale. U pamćenju je sad
pretraživao sve godine koje je proživio. Na moru su zapravo bili tek sat i pol,
no njemu se činilo kao cijeli jedan život. Bijesni vjetar je oslabio, a bijele
krijeste, te kapetanove kćeri, povukle su se; more je sad bilo mirnije. Tatoglu
se pojavio na palubi. Bio je izvan sebe od uzbuđenja. »Kurte Seyite
Eminofe, gospodine, sam vas je Alah poslao nama. Hvala vam. Ma što smo sve
prošli, gospodine? Kako smo uspjeli pobjeći iz onog pakla? Neizmjerno sam
vam zahvalan, gospodine.«
Seyit je bio ganut što je taj stari morski vuk žrtvovao svoj brod, posadu i
svoj život, a da nije ni trepnuo. Pokušao mu se nasmiješiti. »Bio si sjajan,
Tatoglu. Nisam vidio boljeg kapetana od tebe. Nitko nas drugi ne bi održao na
moru u onakvim okolnostima. Malo manje vješt kapetan i sad bismo svi bili
na dnu mora.«
Tatoglu je bio ponosan zbog pohvala koje je dobio. To da je dobar pomorac,
znao je i sam, ali kompliment iz usta Kurta Seyita Eminofa bio mu je itekako
dobrodošao. Skromno je odgovorio: »Nije baš tako, gospodine. Nije baš
tako...«
Tatoglu je bio Laz, pripadnik turskog plemena koje živi na južnim obalama
Crnoga mora, čuvenog po vještim pomorcima. Dobro je poznavao tu regiju.
Pitao se što će Seyit dalje.
»Gospodine, ne bih želio biti nepristojan, ali pitao sam se imate li
poznanika u Sinopu?«
»Moja se tetka davno tamo udala, ali nismo ostali u kontaktu s njom. Ne
znam ni je li još tamo. Davno je to bilo.«
 »Onda vam neće biti lako, ali ne brinite se, gospodine. Turska je vaša
domovina, nije važno imate li tamo rodbinu ili ne.«
Domovina, pomislio je Seyit. Zemlja u kojoj nisam rođen niti sam odrastao
u njoj. Zemlja o kojoj ne znam ništa. Kako mi to može biti domovina?
Kapetan je pokazao prema teretnoj luci i nastavio: »Da znate, gospodine,
koliko će ovaj vaš čin biti cijenjen. Ono što ste učinili nije mala stvar, ali tek
kad vidite radost ljudi koji će vas dočekati na pristaništu, zaboravit ćete
barem malo na svoj bol.« Sad kad je bio daleko od pakla kroz koji su nedavno
prošli, misli mu otplove prema nevoljama u kojima se nalazila i njegova
zemlja. »Ljudi u Turskoj u velikim su teškoćama, gospodine. U domovima
nema muškaraca. Novače svakog tko je navršio osamnaestu. Jednom kad se
pridruže vojnim snagama, šalju ih na front. Carstvo je u raspadu. Ništa nije
ostalo od sjaja veličanstvenog Osmanskog Carstva o kojem su nam pričali naši
očevi. Svi muškarci iz zemlje jure na bojišta spasiti ono što se spasiti dade,
neki naoružani tek lopatom i krampom. U velikoj smo nevolji. U Sinopu ćete
se uvjeriti vlastitim očima. Vidjet ćete i kako se ljudi raduju vašem
dolasku. Jednom kad brod pristane na dok, slavit će se kao nikad dosad.«
Uto pomisli da možda gnjavi Seyita tim lupetanjem. »Gospodine, zašto se
ne biste malo odmorili? Dug je put pred nama, još mnogo mora moramo
preploviti. Kad je čovjek slab i umoran, Crno more čini mu se beskrajnim.«
Seyit isprži ruku i rukuje se s njim. »Hvala ti, Tatoglu, obavio si sjajan
posao. I ti i tvoja posada. Nikad vam to neću zaboraviti.«
Kapetan se skromno osmjehne. »I ne pomišljajte na to, gospodine. Što je
nama nekoliko metaka? Tamo u staroj zemlji naviknuli smo na to. Samo me
boli što nismo uspjeli spasiti vašeg prijatelja.«
»On mi nije bio samo prijatelj«, rekao je Seyit pogleda uprtog u udaljene
obale i tamno more, a onda šaptom dometne: »Bio mi je brat, Tatoglu, moj
rođeni brat...«
Glas mu utihne ugušen jecajima. Kapetan se silno sažali nad njim. Položi
ruku Seyitu na rame ne bi li ga nekako utješio. Potom je brže-bolje povuče
pobojavši se da je bio odviše drzak prema jednom gospodinu.
»U Alahovim očima on je mučenik i bit će nagrađen za to. Neka vas Alah
utješi i obdari strpljenjem, gospodine, što drugo da vam kažem?«
Bila je to istina – što se imalo reći? Seyit je već bio u drugoj stvarnosti.
 »Ah, gospodine, uz takav bol čovjeku treba osama. Znam ja to dobro. Ja
sam za kormilom. Zatreba li vam što, samo zazovite, netko će vam biti na
usluzi. Treba li vam deka ili nešto slično? Zahladilo je.«
Seyit mu zamišljeno odgovori: »To bi bilo lijepo.«
Nije više imao volje za razgovorom – nije ni imao o čemu razgovarati.
Odsad će biti okružen strancima. Ono što im bude pripovijedao oni će slušati
kao priče obojene čežnjom. Nitko s njime neće dijeliti nostalgiju ni sjećanja.
Kad njegove tuge, ili radosti, budu ispričane, slušateljima će možda biti
beznačajne. Zar bi itko i mogao podijeliti osjećaje s njim? Ako ga netko upita
što je radio, što će odgovoriti? Kamo pripada? Bio je, zapravo, najobičniji
prebjeg iz carstva uništenog revolucijom u drugo carstvo na rubu rata.
Val je udario u palubu i prenuo ga iz sna. Pokrivač, nježno prebačen preko
ramena, čuvao ga je od vjetra i tek je tada shvatio koliko mu je hladno.
Okrenuo je glavu zahvaliti Tatogluu... Ali, ne, to nije moguće! Dok su mu
misli lutale uspomenama, skrenuo je pameću. Nije mogao gutati ni disati.
Poželio je dotaknuti svoje priviđenje, osjetiti je. Lice joj je bilo u tami. Brod se
toliko valjao da se jedva uspio osoviti na noge. Seyit bi svugdje prepoznao
tu glavu, to držanje, ta ramena. Ispruživši ruku prema njoj, promucao je:
»Šura, Šuručka, najdraža moja mala...«
Sjena koja je sjela pored njega više nije bila iluzija. Seyit se najednom osjeti
kao da mu se vratilo sve što je izgubio. Kao da je cijela Rusija sjedila ondje
pored njega. Bila je tamo, sjedila tiho ne govoreći ništa, samo tiho plačući.
Bez riječi privukao ju je sebi i upio njezin miris. Taj put to nije bio parfem,
nego cvjetni miris tople kože na vratu. Duboko je uzdahnuo, kao da pokušava
upiti sav taj miris. Rastvorio je deku, omotao je oko njezina ramena i privio je
uza se. Spustila je glavu na njegova prsa, a on je zaronio usnama u njezinu
kosu. Bila je to njegova Šura, baš ondje pored njega, s njim. Mjesec im je
obasjao lica i ruke igrajući se sjenama. Seyit je osjetio kako je Šura
utjelovljenje svega onoga što je izgubio. Sve mu je to sada bilo u naručju. U
njezinoj gustoj plavoj kosi pronašao je žitna polja, u plavetnilu njezinih očiju
vodopade krimskih šuma, u njezinom mirisu sretne dane u Petrogradu i
sve one koje je volio. Bila je jedina osoba koja je vjerovala u
njega, bezuvjetno. Bila je njegova prošlost, djetinjstvo, njegova
mladost, obitelj, svi oni koje je izgubio. Jedino ga je ona istinski
poznavala. Bila je njegova izgubljena Rusija. Još ju je snažnije stisnuo. Dok
joj je ljubio lice obliveno suzama, nije se mogao suzdržati. Muškarci nikad ne
plaču, ne plaču ni vojnici, ali Kurt Seyit lio je gorke suze.
 Dvoje bjegunaca u Sinopu, 1918.

U
tišini jutra dva dana nakon čudesnog bijega Tatogluov brod štekćući na
pari i s razvijenim jedrima grabio je prema luci gradića Sinopa. Seyit i
Šura, bjegunci iz Majke Rusije, stajali su na pramcu s rukom u ruci bez daha
gledajući ljepotu pred sobom, sa slutnjom o novom životu koji će tamo
započeti. Ipak, nadali su se najboljemu. Seyit je osjetio kako ga malodušnost
pomalo napušta. Ništa neće moći zamijeniti dobre stare dane, dakako, no bio
je sretan što je dobio priliku započeti novi život u novoj zemlji. Nešto se
komešalo u njemu. Nije mogao dočekati da se uhvati ukoštac s izazovom.
Šura je, s druge strane, bila sretna što drži voljenog muškarca za ruku
crpeći iz njegovog dodira svu potrebnu snagu. Nadala se i tiho molila za
najbolje, nemajući pojma čemu bi se uopće trebala nadati. Zemlja, ljudi, jezik
i običaji bili su joj toliko nepoznati da je odlučila samo promatrati Seyita i sve
prepustiti njemu. Vidjela je kako gleda prema obali s iskrom u očima. Oči im
se načas susretnu. Seyit joj stisne ruku i nasmiješi se. U dubinama
njegovog pogleda vidjela je sjetu i tugu, ali osmijeh mu je bio pun
života. Uzvratila mu je osmijehom.
Brod je plovio medu ribaricama i ubrzo pristao na dok.
Odjednom su bili okruženi bučnom djecom koja su se pojavila niotkuda.
Tatoglu ih prekori nježnim glasom: »Hajmo, odmaknite se, nemojte gnjaviti
naše goste.«
Riječ »gost« osine ih kao bič. Povukli su se i sve tiho promatrali iz daljine.
Jedan se dječarac okrene i potrči prema gradu vičući: »Došao je Tatoglu,
došao je Tatoglu!«
Ubrzo nakon njegove objave seljani, na čelu sa zapovjednikom
žandarmerije i čelnikom Gradskog vijeća Sinopa, stigoše do obale. Njih
dvojica istupe i pozdrave Seyita. »Dobro došli, gospodine. Dobro došli u našu
zemlju!«
 Seyit ih dočeka zagrljajem i pozove na brod. Nakon upoznavanja i
ljubaznih pozdrava odvede ih u potpalublje i preda im oružje. Puške koje je
skupljao i skrivao mjesecima, puške za koje se borio i zbog kojih je zamalo
izgubio život, puške zbog kojih mu je poginuo brat sad su predane turskim
vlastima. Bio je načuo da je s padom carstva i porazom u ratu u jeku bila
borba za neovisnost pod vodstvom Mustafe Kemal-paše. Donacijom oružja
jasno se svrstao na njihovu stranu. Zapovjednik žandarmerije preuzeo ih je u
ime generala Kazima Karabekir-paše, vrhovnog vojnog zapovjednika regije i
jednog od najbližih suradnika Mustafe Kemal-paše. Taj dar, najvredniji koji
im je mogao dati, priskrbio mu je vizu za njegovu novu domovinu.
Zapovjednik je naredio nekim seljanima i vojnicima neka prenesu teret na
obalu. Ugledavši oružje, raja se raspametila. Cijelo je mjesto u trenu
eksplodiralo u pljesku i povicima veselja i radosti. Seljani i vojnici, svi do
jednog, plesali su i skakali. Uzimali su svaku pušku i prije nego što bi je
predali onome do sebe, ponizno bi je poljubili. Grlili su Seyita obasipajući ga
poljupcima, riječima hvale i blagoslovima. I djeca su bila ponesena sveopćim
ludilom. Mali seoski dječak, ne stariji od šest-sedam godina, držeći granu kao
da je puška, bacio se na tlo i dreknuo: »Bum, bum, ubio sam prokletog
izdajicu, ubio sam ga!«
Migoljeći se gipkim pothranjenim tjelešcem, dječak je potom stao puzati
oponašajući vojnika koji se probija do rovova. Košulja i hlače bile su mu
poderane, zakrpane pa opet poderane. Prevelike hlače pridržavali su mu
ručno ispleteni tregeri od kojih se jedan vukao za njim po tlu skupljajući
prašinu. Čizmice su mu bile toliko iznošene da su mu potplate progledale. Na
glavi je imao otrcan fes koji je neprestano namještao rukama. Seyitu se oči
napune suzama. Shvatio je da je tim ljudima donio nadu, a da to nije ni znao.
Oni misle da je izveo čudo. Ono o kojem se nisu usudili ni sanjati. Ta zemlja u
koju je primljen tako sa srcem odsad će biti njegova domovina.
Šura je bila toliko ganuta svim tim slavljem da nije ni primijetila kako je
skupina djevojčica napeto promatra. Bile su to kćeri gradskih moreplovaca. U
šarenim cvjetnim pamučnim haljinama što su im skrivale ženstvenost i
velikim maramama pod kojima su skrivale dugu kosu privikavale su se na
činjenicu da se žene u drugim dijelovima svijeta drukčije odijevaju, možda
čak i drukčije izgledaju. Ta žena, Ruskinja, nije se odijevala niti je nalikovala i
jednoj od njih. Njezina njegovana duga plava kosa spletena u nisku punđu na
vratu nije bila prekrivena maramom. Njezina haljina i cipele bili su
jednostavni, no svejedno prelijepi odajući izniman ukus. Oči joj
bijahu azurnoplave, nos blago prćast, a put bijela. Žena je izazivala divljenje u
njima. Djevojčica od otprilike deset godina posegnula je dolje s visokog zida
na kojem je sjedila i pomilovala Šuru po kosi. Kad je Šura podigla pogled, ona
se postidi i stavi prst u usta. Mlada je žena bila dirnuta tim izrazom divljenja.
Željela joj je nekako uzvratiti, no kako nije govorila tamošnji jezik,
upotrijebila je gestu koju su svi razumjeli. Smiješeći se, rastvorila je ruke
prema djevojčici te blago rekla na ruskom: »Dođi dolje, djevojčice, dođi, ne
boj se.«
Djevojčica nije razumjela jezik, ali shvatila je poruku i bacila se Šuri u
naručje, s prstićem još u ustima. Šura je poljubi i privije uza se. Djevojčica je
bila presretna što se našla u naručju žene iz Rusije. S ponosom je gledala svoje
prijateljice.
Puške su prenesene dok su ljubavnici skupili svoje stvari pa krenuli za
zapovjednikom žandarmerije u svoj prvi službeni posjet. Ceremonija ispijanja
čaja potrajala je sat vremena nakon čega su ispraćeni u kuću koju su im
namijenili. Sve se odvijalo u veselom i svečanom ozračju. Seljani su ih slijedili
do zgrade sjedišta žandarmerije, čekali ih ispred, a potom ih nastavili slijediti
do kuće.
Njihov novi dom bio je malen no zgodan kućerak s vrtom punim stabala na
brdu iznad luke. Kućica je imala dvije sobe i predivan pogled na sinopski
zaljev i Crno more. Pod prozorom bio je otomanski divan s velikim mjedenim
pladnjem postavljenim umjesto stolića. Spojena kuhinja imala je veliku
pećnicu ugrađenu u zid. Kuća i kuhinja bile su nedavno obnovljene te
opremljene skromnim namještajem. Nakon nekog vremena seljani se
raziđoše, a ljubavnici ostadoše sami u svom novom svijetu, između oslikanih
stropova, poda prekrivenog debelim sagom iz Sivasa i prozora uokvirenih
rododendronom. Seyit je tek tad uočio pogled koji je oduzimao dah pa prišao
prozoru. Luka je bila u podnožju brda na kojem je bila kuća, a dalje se pružalo
Crno more sve do obzora. Imao je osjećaj kao da gleda s prozora svoje kuće na
brdu iznad luke Alušte. Osjećaj je bilo toliko snažan da se pitao je li mu
tamo ostala duša. Da, bio je uvjeren da je tijelom u Sinopu, ali duša mu je
ostala na obalama Alušte, tamo na suprotnoj obali Crnog mora.
Te su noći raspakirali ono malo osobnih stvari što su ih ponijeli. Svaki je
predmet nosio drage uspomene na prošlost. Seyit je spustio na stol između
dviju prostorija nekoliko predmeta koje je izvadio iz vreće od konoplje.
Potom je sjeo i neko ih vrijeme s divljenjem promatrao. Fotografija na kojoj
pozira u uniformi, odličja, zlatni sat, dar cara Nikole II., obiteljski dijamantni
prsten koji je djed dobio od cara Nikole I. – sve mu je to sad izgledalo silno
neobično.
Smiješno, pomislio je, uspomene uvijek prate ljude, dok predmeti, čak i kad
su blizu, znaju biti tako daleki. Prvo je pomilovao ordenje, potom sat, a onda
prsten, s nadom da će pobuditi u njemu onaj stari ponos što sve to posjeduje.
Kad mu je lanac sata kliznuo kroz prste, prisjetio se blagih skromnih očiju
cara Nikole II. Prvi put kad je posjetio njegovu palaču s ocem u dobi od
dvanaest godina bio je zapanjen činjenicom da je caru palac bio zelen zbog
njegove navike da miluje cvijeće i razgovara s njim. Prije koliko godina je to
bilo? Četrnaest. Otad je prošlo samo četrnaest godina, no njemu se činilo
poput stoljeća. Vratio je ordenje u kutiju pa u vrećicu u kojoj su još bili i
rubiji i kopjejke zamotani u dvije jastučnice. Sve je lijepo složio i spremio u
ormar. Nakon svih godina teškog rada to je bilo sve što je imao.
Šura je spremila ono malo odjeće u ladice pa sjela na divan. Zora izazove u
njoj nostalgiju za domovinom od koje se rastala prvi put u životu. I Seyit je
bio sjetan. Rastvorio je zastore, potom sjeo pored nje, obgrlio je oko ramena i
gledajući prema obzoru rekao: »Hajde, dušo, otpjevaj mi nešto tužno.«
Šura je shvatila što je želio. Okrenula se, spustila mu poljubac na obraz i
počela mekano pjevati vodeći ih pjesmom na obale mora, u šume i stepe, na
rijeku Nevu i tamo gdje je sad sniježilo. Uz zvonjavu praporaca na trojki
letjeli su preko leda. Kad je Šura otpjevala pjesmu, bacila mu se u naručje sa
suzama u očima. »Ne ostavljaj me, Seyte, nikad me nemoj ostaviti. Ti si mi sve
što imam na ovome svijetu.«
Seyit se prenuo iz snatrenja, primio joj lice među dlanove i zagledao joj se u
oči.
»I ti si meni sve na svijetu, dušo moja...«
Seyit je osjetio toplinu, na koju je gotovo bio zaboravio, kako mu prodire
do srži. Privukao ju je k sebi, prekrio joj usne svojima, a jezici im se sjediniše
u bjesomučnom skladu dok su se ljubili i ljubili. Dok joj je milovao najprije
lice, a potom i lijepe obline, dlanovi su spoznali koliko im je nedostajalo
njezino toplo čvrsto tijelo. Spusti poljupce na njezin vrat, potom grudi. Šura,
u sladostrasnom bunilu, maštala je kako se ništa u njihovim životima nije
promijenilo. Zabacila je glavu i prepustila se drhtajima koje je budio u njoj
dok ju je ljubio i prelazio joj jezikom niz tijelo. Tada je njegove strpljive ali
željne ruke oslobode bluze i donjeg rublja. Nije ju prestajao ljubiti dok je
svlačio svoju odjeću pa je odbacio. Osjetila je kako joj dodiruje i ljubi grudi,
trbuh, noge, a onda leđa, dekolte pa opet grudi, spustivši joj se potom među
noge, zapalivši joj cijelo tijelo pohotnom vatrom, toliko da ona to više nije
mogla podnijeti. Željela mu se potpuno predati, osjetiti njihovo sjedinjenje,
primiti ga u sebe. Oboje je podjednako strastveno žudjelo jedno za drugim.
Strast njihova tjelesnog sjedinjenja bila je toliko snažna da je zasjenila sve
druge emocije stvorivši im oboma utočište u koje su mogli pobjeći od
sjećanja. U plesu njihovih tijela na melodiju ljubavi i ritam disanja dostigli su
ekstazu kao i mnogo puta dotad. Njihova je ljubav bila melem za neutaživu
čežnju povlačeći je poput oseke kad ih je preplavio vrhunac. Tijela koja su se
tako dobro poznavala potpuno su preuzela kontrolu. Nisu više mislili ni na
što osim na fantastični užitak. Udovi, jezici, usne, njihova spolovila zaključali
su se u zagrljaju. Zajedno su dostigli ono najljepše u ljubavi, vrhunac tijekom
kojeg su mogli dotaknuti sve što je im je bilo daleko i ublažiti svoju sjetu.
Ostali su sigurni u uzajamnoj toplini i mirisu dok su postajali jedno.

Nedugo nakon njihova dolaska priča o dvoje bjegunaca iz Rusije postala je

legenda. Ugledne obitelji iz tog kraja natjecale su se koja će ih bolje ugostiti.
Unatoč oskudici zbog ratnih razaranja neobično su se trudili oko Seyita i Šure
ne bi li im se makar malo odužili za njihovo junaštvo. Gradske dame
naizmjence su svakodnevno posjećivale Šuru i pomagale joj u kućanskim
poslovima. Kako je time ostala bez obaveza u onako maloj kući, Šura je počela
pisati memoare. Seyit se prilagodio tradiciji tamošnjih muškaraca većinu
vremena provodeći u glavnoj kavani. Rat je odnio sve vojno sposobne
muškarce, a jedini koji su ostali u gradiću bili su ili dječaci mlađi od
osamnaest, ili muškarci prestari za borbu, ili ratni ranjenici koji su imali sreće
da se vrate s ratišta živi. Satima bi sjedili tamo ispijajući nezaslađena
prepržena zrna slanutka umjesto kave i obarene gorke listove biljaka umjesto
čaja i raspredajući o ratu.
Prvi svjetski rat ostavio je katastrofalne posljedice u cijeloj regiji. Unatoč
porazu koji su pretrpjeli na Dardanelima i gubitku od gotovo pola milijuna
vojnika s obje strane, Saveznici su bili u prednosti. Turska vojska, uz potporu
njemačke vojske, povukla se u Perzijski zaljev i Arabiju. Zauzevši Bagdad,
general Mustafa Kemal-paša, ratna zvijezda u usponu, privremeno je
zaustavio Britance i Francuze. Ipak, ni pobjeda kod Dardanela ni njegovi
strahoviti napori na jugu nisu uspjeli promijeniti tijek rata. Sirija i
Palestina pale su jedna za drugom. Kolaps sila Osovine rezultirao je mirovnim
sporazumom u Mudrosu gdje je nekoć ogromno i moćno Osmansko Carstvo
prepustilo svoju sudbinu u ruke Saveznika.
Seyit je s dubokom žalošću promatrao sudbinu prisvojene domovine. Imao
je dojam kako je oružje koje je prokrijumčario bilo tek kap u moru. Pomislio
je da bi možda njegova vojna obuka i iskustvo mogli pomoći. S namjerom da
stavi na raspolaganje svoje znanje i vještine posjetio je zapovjednika
žandarmerije. Ovaj ga je spremno dočekao, usredotočeno saslušao, potom mu
ljubazno objasnio zašto se njegova želja ne može ispuniti.
»Beye2 Seyite, neizmjerno vam hvala, vrlo ste hrabri. Pomogli ste kad nam
je bilo najteže. Vi ste naš junak... Ali, nažalost, vi ste i ruski državljanin.
Zakoni naše zemlje neće nam dopustiti da vas regrutiramo i stavimo u službu
naših vojnih snaga. Vjerujte, strahovito mi je neugodno što vam moram ovo
reći. Nemojte to shvaćati osobno. Upravo suprotno, naše povjerenje u vas je
bezgranično, ali zemlja je u takvim previranjima da... Nadam se da shvaćate.«
»Što ako zatražim tursko državljanstvo?«
»Dakako, bit ćemo počašćeni, ali ni to se ne može obaviti navrat-nanos. Za
takvo što treba vremena. K tome, činjenica da dolazite iz zemlje kao što je
Rusija nažalost je otežavajuća okolnost. A zašto ne biste lijepo samo uživali?
Nakon svih patnji zaslužili ste odmor.«
Seyit je ustao slomljena srca. Prihvatio je ruku zapovjednika koju mu je
ovaj ljubazno pružio. »Čini se da će moja muka još potrajati.«
Ni njegov žar ni želja da služi, baš kao ni njegova postignuća, ništa nije
moglo prisiliti tursku birokraciju da mu dopusti služiti u turskoj vojsci. Od
istaknutog položaja carskog husara završio je u kavanama Sinopa i nije mu
bilo druge nego to prihvatiti. Odjednom se osjeti starim, umornim,
beskorisnim. Zapovjednik ga je zazvao dok se polako udaljavao dugim
hodnikom. »Beye Seyite, žao mi je...«
Mladi je muškarac podignuo desnu ruku i mahnuo ne okrenuvši se. Samo
je promumljao: »I meni.«

2
gospodin na turskom
 Želio je čim prije pobjeći odande. Kamo pak nije znao. Samo je znao da mu
je život u Sinopu prelagan, a ipak pretežak da ga podnese. Morao je negdje
započet novi život i morao je nešto raditi. Bilo mu je navrh glave da po cio
dan sjedi kavani, sa starima, mladima i bogaljima, i sluša vijesti s ratišta.
Osjećao je da i Šura misli isto. Nije se, doduše, žalila, ali nije imala s kim
razgovarati osim sa Seyitom i to ju je katkad gušilo. U Rusiji čak i za
najtežih dana barem je mogla biti s ljudima s kojima je dijelila jezik i
istu patnju. Bijegom iz domovine pronašli su mir i sigurnost
izbjegavši sigurnu smrt, ali i ovdje su postali neka vrsta zatočenika. Bio je
to pritvor koji su tražili i dobili. Živjeli su u Turskoj s Turcima koji su ih
lijepo primili, ali bili su ruske izbjeglice ruske nacionalnosti što im je uvelike
ograničavalo slobodu.
Među njima se ništa nije promijenilo. I dalje su bili zajedno i voljeli se
jednako strasno. Život im nije nudio preveliku sreću, ali nije li ih ta nostalgija
za domom još više povezala?
Nakon što je danima razmišljao i vagao, Seyit je odlučio da će im biti
najbolje otići u Istanbul. Iako se Osmansko Carstvo urušavalo, Seyit je bio
siguran da im glavni grad može pružiti život za kakvim su čeznuli. Štoviše,
tamo su imali više izgleda da će pronaći neke od prijatelja.
Kad je iznio Šuri svoju zamisao, ona se oduševila. Nije da je znala bogzna
što o Istanbulu, no zamišljala ga je kao grad iz bajke. U njezinom je pamćenju
bila utkana slika tog grada prepunog raskoši, boja, sultana i palača.
Seyit je otišao u posjet zapovjedniku žandarmerije i zamolio ga propusnice
za put u Istanbul. Šura ga je nestrpljivo čekala u kući. Posjet je potrajao sat
vremena. Kad se vratio, jedan pogled na njega bio je dovoljan da shvati kako
je ishod sastanka bio nepovoljan. Upitno ga je pogledala, a njegov je odgovor
razbio još jedan njezin san.
»Ne možemo u Istanbul, draga, Englezi su napali Istanbul.«
To se dogodilo osamnaestog studenog 1918.
 Sastanak s Mustafom Kemal-pašom

Amasya, lipanj 1919.

T
urski sultan Mehmed Vahideddin VI. vjerovao je da je u najboljem
interesu carstva pristati na uvjete sporazuma u Mudrosu stavivši time
carstvo na milost i nemilost pobjedničkih sila Antante. Nisu svi članovi vlade
dijelili njegovo stajalište i mnogi su se otvoreno svrstali uz opoziciju. Kako bi
ušutkao disidente, sultan je raspustio vladu, a politički protivnici podvijena su
se repa vratili u srce Anatolije gdje su se njihovo biračko tijelo i
nacionalistička stajališta ukorijenili u tamošnjim političkim ćelijama.
Izvan dosega središnje vlade u Istanbulu te su ćelije, mahom
središnjice Stranke jedinstva i napretka kao i pokreta Mladoturci, postali
jezgra borbe za neovisnost.
Razvoj situacije dao je Saveznicima vjetar u leđa pa su zahtijevali od
premijera Sadrazama Damata Ferit-paše, inače sultanova zeta, neka se
umiješa. Nije bilo nikakvih izgleda da Sublime Porte3 u Istanbulu uspostavi
kontrolu nad Anatolijom. Činilo se kako je jedino održivo rješenje bilo poslati
uvaženu i moćnu vojnu osobu, pa je sultan dodijelio zadatak Mustafi Kemal-
paši, junaku Galipolja i Arabije. Promaknut je u čin zapovjednika Devete
armije koja je zauzela veći dio Anatolije dobivši naredbu neka uspostavi vojni
i građanski nadzor u regiji. Njegov pozitivan utjecaj bio je neporeciv. Za
razliku od bivšeg ministra rata Enver-paše, kojeg su smatrali Nijemcem, a
time i simpatizerom sila Osovine, Mustafa Kemal školovao se u francuskim
školama u Solunu, pa je vladalo opće mišljenje da će ga Saveznici prihvatiti
upravo zbog toga.
Ujutro šesnaestog svibnja 1919. Wyndham Deeds iz britanske obavještajne
službe posjetio je ured turskog premijera s ciljem da osujeti njegov plan
postavljanja Mustafe Kemal-paše na tako moćan položaj. S obzirom na
3
središnja vlada u Osmanskom Carstvu
njegovu ratnu prošlost i poznatu bjesomučnu borbu protiv Britanaca, Deeds
je bio uvjeren da Mustafa Kemal nikad neće stati na stranu Britanaca. No dok
je Deeds stigao do premijera, S/SBandirma, trošni stari brod na ugljen,
otisnuo se na istok odvozeći Mustafu Kemal-pašu i njegovu pratnju na
odredište.
Od samog početka tog putovanja Mustafa Kemal-paša, koji će u potpunosti
promijeniti tijek povijesti i sudbinu Turske, planirao je djelovanja koja se nisu
umnogome razlikovala od pretpostavki Wyndhama Deedsa. Dok je oronuli
brod plovio Crnim morem prema Samsunu, planirao je organizirati pokret
otpora u neosvojenim regijama središnje i sjeverne Anatolije, a potom
prisiliti zapadni i južni dio da se riješe okupatora.
Nedugo pošto je S/SBandirma pristala u Samsun, devetnaestog svibnja
1919., Mustafa Kemal-paša zakoračio je na tlo Anatolije i smjesta otpočeo s
provedbom plana. Prvi mu je cilj bio podići nacionalnu svijest. Sazvao je
nacionalnu konvenciju kojoj su prisustvovali predstavnici raznoraznih ćelija i
organizacija za slobodu. Narod, koji je godinama slušao o postignućima tog
velikog čovjeka, bio je presretan što je najzad pronašao vođu
vrijednog povjerenja, onoga koji će ponijeti luč slobode.
Istanbul je dotle čekao u mraku i strahu pod oružjem okupatorske vojske,
one iste veličanstvene sile koja se, ima tome četiri godine, okupila na ulazu u
tjesnac Dardaneli, a koju su Turci porazili natjeravši ih da se povuku i za
sobom ostave dvjesto pedeset tisuća mrtvih s obje strane. Sada u mirnodopsko
vrijeme saveznička flota plovila je uz tihe turske utvrde zahvaljujući
sporazumu iz Mudrosa. Pošto su sigurno i neometano doplovili do Bospora,
na iznenađenje i nevjericu cijeloga svijeta zauzeli su položaje i postavili
oružje na palaču Dolmabahce, sultanovu rezidenciju, te objavili okupaciju
Istanbula. Međutim, u Anatoliji je već bilo posijano sjeme nacionalističke
borbe za oslobođenje. Turski je narod bio uzbuđen razvojem situacije i
spreman sudjelovati.
Čelnici saveza Antante, okupatorskih snaga, i njihovi predstavnici u
Istanbulu poznavali su Mustafu Kemal-pašu kao sjajnog vojnika, ali nisu
uvidjeli njegov potencijal za nacionalnog vođu prekasno shvativši da ga se
mora budno motriti. Situacija koju su sami stvorili ubrzo im je počela izmicati
kontroli. Na njihovo inzistiranje vlada u Istanbulu morala ga je pozvati
natrag. Naredba ne samo da je naišla na njegov neposluh, nego je podnio
ostavku u vojsci i u potpunosti se posvetio borbi za neovisnost.
 Regionalni čelnici iz cijele zemlje pozivani su na brojne nacionalne
konvencije. Putovali su sa svih krajeva zemlje, katkad i u tajnosti, da bi se
susreli sa svojim idolom.
Seyit je bio dio delegacije iz Sinopa. Cijelu je godinu zabrinuto pratio
razvoj situacije. Već je po dolasku u Sinop bio upoznao generala Kazima
Karabekir-pašu, zapovjednika Petnaestog korpusa, od kojeg je doznao da
Mustafa Kemal-paša i njegovi pristalice imaju sasvim različita stajališta od
vlade u Istanbulu. Seyita je to beskrajno oduševilo. Žarko je želio biti dijelom
tog novog pokreta otpora. Njegovi vojni instinkti bili su spremni zabljesnuti i
dovršiti borbu koju je započeo u Rusiji, ovaj put protiv neprijatelja njegove
nove domovine. Radovao se susretu s junakom o kojem je čuo toliko toga.
Nekoliko dana kasnije Seyit se doista susreo s Mustafom Kemal-pašom.
Smjesta ga je opčinila odlučnost i odvažnost u azurnoplavim očima tog
mladog čovjeka. Sudbina Turske bila je u njegovim rukama, zračio je aurom
zbog koje se isticao među svima drugima iz svoje pratnje. Nije bio visok, ali
njegovo držanje, pogled, cjelokupni izgled činili su ga jedinstvenim. Njime
je vladala bezgranična želja da izvede svoj narod i zemlju iz mračnog doba i
očito je u rukama imao formulu za uspjeh.
Mustafa Kemal-paša već je bio upoznat sa Seyitovim bijegom iz Rusije pod
paljbom boljševika u brodu krcatom oružjem koje je kasnije predao Turcima
za njihovu borbu za nacionalne ciljeve ne tražeći pritom ništa zauzvrat.
Srdačno se rukovao s njim; zabljesnule su iskre u dva para plavih očiju.
Tijekom cijele svoje vojne karijere Seyit nije susreo vođu s većom karizmom,
dotad nitko nije ostavio veći dojam na njega. Njegov samouvjereni stav, koji
je istodobno uzbuđivao i pozivao na oprez, odražavao mu se u glasu. Dok
se rukovao sa Seyitom, rekao mu je: »Ovaj narod neće zaboraviti vašu žrtvu i
odanost. Budite sigurni da ništa od toga nije bilo uzalud.«
U tom kratkom trenutku Seyit je osjetio svu moć kojom je taj muškarac
zračio. Sa zavišću je gledao na sljedbenike tog velikog čovjeka žaleći što
unatoč brojnim pokušajima nije imao dopuštenje da i sam sudjeluje u toj
borbi. Čak je i Kazimu Karabekir-paši spomenuo svoju želju, no njegovo
pridruživanje vojsci nije bilo moguće sve dok ne postane državljanin Turske,
za što su pak u ono vrijeme trebale godine.
Mustafa Kemal-paša otišao je na konvenciju u Sivasu, a Seyit se vratio u
Sinop. Razmišljajući o svom položaju, zaključio je da je za neovisnost Turske
učinio sve što je mogao time što im je dostavio oružje. Želio je još više
pomoći, no s obzirom na trenutačne zakone takvo što nije bilo moguće. Što se
njega ticalo, Anatolija je bila svršena epizoda, pa je sve svoje misli usredotočio
na preseljenje u Istanbul.
Čim je stigao u Sinop, posjetio je mjesnu žandarmeriju i zatražio
dokumente potrebne za putovanje. Zapovjednik je smatrao da ga je dužan
upozoriti.
»Dragi moj beye Seyite, sile Antante prijete da će Istanbul biti pod još
strožom opsadom ako se održi konvencija u Sivasu. Zašto ne biste ostali ovdje
i uživali u miru dok se politička situacija malo ne razbistri? Ovdje biste barem
bili na slobodnom području koje kontroliraju Turci. Uvjeren sam da je život u
Istanbulu teži nego ovdje.«
Seyit se kiselo osmjehnuo. »Znate, dragi moj gospodine, kad se netko osjeća
beskorisnim, zar je važno gdje živi?« rekao je.
Zapovjednik žandarmerije, i sam vojnik, shvatio je poruku u potpunosti
razumjevši Seyita. Znajući da ga više ne može uvjeriti ni u što, zapovjednik je
zaključio kako nema smisla dalje navaljivati. »Kako želite, gospodine. Reći ću
da vam se pripreme dokumenti za putovanje. Možete ih podići već sutra.«
Idućeg dana Seyit se iznenadio kad su mu uz dokumente predali i
omotnicu.
»Dragi gospodine, molim vas, nemojte to izgubiti. Ako jednog dana
oslobode vašu zemlju, možete ovo predočiti kako biste dobili zasluženu
novčanu naknadu«, objasnio mu je zapovjednik.
Seyit je pogledao ovjerenu i zapečaćenu omotnicu te se nasmiješio. »Nikad
nisam očekivao nikakvu kompenzaciju, zapovjedniče. Ono što mi uistinu
pripada ostalo je na suprotnoj obali Crnog mora.«
Ispružio je ruku pa su se čvrsto rukovali. Zapovjednik mu je bio dobar
prijatelj nesebično mu pomažući od samog dolaska. Potom su jedan drugome
rekli zbogom.
 Istanbul, 1919.

Mniz peron pa dolje prema širokom mramornom stubištu goleme gotičke

ladi i lijepi par sišao je s Anatolija Expressa te se s rukom u ruci uputio

zgrade željezničkog kolodvora Haydarpasa. Isticali su se među drugim

svijetom, kako po držanju tako i po odjeći. Kao što je plavokosa žena u bundi
od samurovine, sa šeširom i mufom stršala među pokrivenim ženama u
orijentalnim ogrtačima, tako je i gospodin u zapadnjačkom odijelu i sa
šubarom od astrahana stršao među muškarcima s fesovoma, turbanima i
bijelim vjerskim kapicama.
Uz prtljagu koju je nosač vukao za njima oboje je u ruci imalo male ručne
torbe. Unatoč vanjštini zbog koje su ih svi pogledavali sa zavišću, to dvoje
mladih ljudi nije bilo bogzna kako imućno. Osim Seyitova ordenja i sata,
darova cara Nikole II., i obiteljskog dijamantnog prstena, dara cara Nikole I.,
njihov cjelokupni imetak bio je vrećica s ruskim rubljima – posljednjima koje
su imali. No oni rođeni u bogatstvu i raskoši zračili su aurom čiji sjaj nije
moglo umanjiti trenutačno siromaštvo. Mladi par izišao je iz
kolodvorske zgrade s gotovo drskim samopouzdanjem. Po svoj su prilici
bili prvi ruski imigranti u bijegu od boljševika koji su na ovaj način došli u
Istanbul.
Isprva su mislili posjetiti rusko veleposlanstvo u Peri, no brzo su odustali
od te zamisli ne znajući na čijoj je strani veleposlanik. Znali su da postoji
mnoštvo disidenata i protivnika crvenih, naročito među diplomacijom, ali
ipak su zaključili da im je pametnije ostati po strani.
Od kolodvora Haydarpasa, polazišta Bagdad Expressa kojem je odredište
Hedžas u Saudijskoj Arabiji, krenuli su malim trajektom preko Bospora do
kolodvora u četvrti Sirkeci na europskoj strani grada, gdje je posljednja
postaja Orient Expressa. Neko su vrijeme proveli pokušavajući odlučiti što će
na tom potpuno nepoznatom mjestu. Onda je Seyit uzeo Šurinu ruku i
zaustavio prvu kočiju koja je naišla. Kad su se smjestili, upitao je: »Znate li
za kakav dobar hotel u blizini?«
Kočijaš nikad nije vidio da netko tako lijepo odjeven traži smještaj u tom
dijelu grada. U Peri su odsjedali uglavnom muškarci u potrazi za ženskim
društvom. Po Seyitovom naglasku zaključio je da nisu iz Istanbula. Prikupio
je snagu i zapitao: »Molim vas, oprostite na znatiželji, gospodine, ali vi niste
odavde?«
Seyita načas zbuni pretpostavka da je stranac, ali nije li njegov ruski ionako
bio bolji od turskog?
»Da, moglo bi se tako reći.«
Kočijaš je upitno gledao u njega očito očekujući objašnjenje.
»Dolazimo s Krima u Rusiji.«
Kočijaš je s pravom mozgao što li usred rata u Istanbulu rade posjetitelji iz
Rusije. Najednom, kao da se nečeg sjetio, okrene se prema njima. »Rekli ste
Rusija, gospodine? Na Taksimu u Tarlabasiju u hotelu Seref ima sva sila
Krimljana. Ako želite, mogu vas tamo odvesti.«
Seyit se silno uzbudio kad je to čuo. »Da, svakako nas tamo odvedite«,
rekao je.
Potom se okrenuo i prepričao Šuri razgovor s kočijašem. Mlada žena
odavno nije vidjela svog dragog tako uzbuđenog. Bila je sretna zbog njega, pa
ipak i malo tužna zbog sebe. Kad će ona saznati neke dobre vijesti o svojima?
Potom se smjesta prekori. Nije li njezina sreća i Seyitova? Nije li sve ovo
podnijela samo kako bi bila s njim? Nije li ostavila sve za sobom kako bi
dijelila život s njim, u dobru i zlu? Pogledala je njegovo lice. Prepoznala je
onaj pogled u njegovim očima – pogled pun sreće i nade. Zadovoljna, obgrlila
ga je i spustila glavu na njegovo rame. Sjetila se kako su prije tri godine bili u
trojki jedne iste ovakve snježne večeri.
Kočija ih je odvela preko mosta Galata kroz Ulicu Bankalar pa Aveniju
Banks do Pere. Ulice kojima su prolazili ni po čemu nisu bile nalik onim
moskovskim oko Crvenog trga ili galeriji Narzan u Kislovodsku, ali sve drugo
bilo je isto. Više je nije mučilo što nije znala kamo će, kakav će im život biti, s
kakvim će se ljudima susretati.
Ni hotel Seref nije bio nalik hotelima u kakvim su dotada odsjedali, no
ondje su ih tako srdačno dočekali da su imali dojam kao da su u posjetu
prijateljima. Vlasnik ih je odveo do najbolje sobe pitajući se u sebi što će žena
u bundi od samurovine i muškarac u šubari od astrahana u njegovom hotelu.
»Čuo sam da su kod vas odsjeli neki ljudi s Krima. Ima li još koga ovdje?«
upita ga Seyit.
»Da, gospodine, dobro ste čuli. Ovdje su trenutačno Ujak Ali i njegov mladi
nećak Hasan Pjesnik. I oni su nedavno stigli. Jutros su nekamo izišli, ali
obavijestit ću vas čim se vrate.«
Imena mu nisu bila poznata, no to nimalo nije umanjilo uzbuđenje što će
se susresti s ljudima iz svog zavičaja.
Soba je bila hladna kad su ušli, ali orijentalna kaljeva peć u kutu brzo ju je
ugrijala. Padao je snijeg. Šura je razmaknula zavjese i pritisnula nos o
prozorsko staklo koje se začas zamaglilo od njezina toplog daha. Obrisala je
staklo dlanom i pogledala na ulicu. Drvene kuće s obje strane kaldrme s
uskim pločnikom; muškarac s fesom na glavi silazio je s kočije na uglu. Kako
joj je sve to bilo strano. No snijeg je posvuda bio isti. Podignula je pogled
prema nebu. Jesu li oni isti oblaci prolazili nad Kislovodskom i je li taj isti
snijeg padao nad njezinom rodnom kućom? Je li snijeg, što se smrznuo na
rijeci Nevi, možda pao baš iz tog oblaka? Ako jest, onda su u tim pahuljama
poljupci i poruke ljubavi njezine majke i sestre Valentine, baš kao i miris
rijeke Don, i zvuci trojki, i miris arktičkih stepa. Odjednom joj postane vruće
pa otvori prozor i nagne se. Sklopivši oči, duboko je udahnula. Ni studen koja
joj je prodrla u pluća ni pahulje na licu nisu ublažili groznicu ni
prigušili zvuke i mirise koji su joj toliko nedostajali. Suze joj kliznu
niz obraze. Dok ih je brisala, Seyit joj je prišao sleđa, zatvorio prozor i čvrsto
je zagrlio. Utješila ju je toplina njegovih ruku što su je stegnule oko struka i
prsa. Utonula je u sigurno okrilje njegovog zagrljaja. Neko su vrijeme stajali
nepomični, samo gledajući snijeg iz tame sobe. Polako je prekrivao ulice,
pločnike, ulaz u hotel i već im napola zatrpao prozor skupljajući se na
prozorskoj dasci. Seyit je poljubi u zatiljak. »Znaš, dušo, nedostaje mi snijeg«,
rekao je.
»I meni«, odvratila je Šura.
Seyit je sklopio oči ponovo je ljubeći i udišući njezin miris. Stegnuo ju je
jače oko tanka struka. Šura mu je zgrabila ruke, zabacila glavu i naslonila je
na njegova prsa. Nastavio joj je ljubiti čelo i obraze. Toplina njihova daha
gotovo je sasvim zamaglila prozor. Kroz posljednji prozirni djelić pogledala je
nebo pokušavajući potisnuti suze. Seyita je i samog već neko vrijeme
prožimala slična tuga. Usne mu krenu s njezinih obraza prema očima, a
potom prema usnama. Te je noći želio strastveno voditi ljubav s njom, ali
znao je koliko je usamljena i žalosna. Najprije joj mora pokazati koliko je voli.
Nježnim joj je poljupcima pokupio blistave suze s usana, zatim joj raspustio
mekanu kosu oslobodivši je ukosnica pa je pustio da mu klizi kroz prste.
Strpljivo joj je otkopčao čipkastu bluzu ljubeći joj vrat i jedre dojke. Mladić je
bio pažljiv ne želeći navaljivati te osjetljive noći. Šura je sklopila oči i
prepustila se njegovim nježnim milovanjima i poljupcima. Imala je dojam kao
da lebdi, još uvijek nespremna uzvratiti, kao da je duhom bila na nekom
drugom mjestu. Odjednom pomisli kako bi ga time mogla povrijediti pa
ga bojažljivo upita: »Seyite, je li se i tebi ovo ikad dogodilo?«
Mladić ju je još milovao poljupcima. »Što, dušo?«
Šura je zabacila glavu s mukom pokušavajući pronaći riječi kojima bi
opisala svoje osjećaje. »Ovako... Ne znam... Kao da su mi dio duše i tijela
negdje... Na nekom drugom mjestu...«
Seyit je zastao, obujmio joj lice rukama i zagledao joj se u oči. Čak i u tami
Šura je vidjela plamen u njegovom pogledu. Seyit joj s ljubavlju stisne obraze
i progovori tužnim glasom: »Zar ne znaš, Šuručka moja, da ćemo se oboje
uvijek tako osjećati? Nema lijeka za to, dušo moja...«
Znala je da i on podjednako pati. Utisnula mu je topao poljubac u dlan. »Što
ću u ovakvim trenucima?«
Može li se čovjek ikad zasititi onog dobrog u životu? Može li ikad biti
previše ljubavi? Znao je on i suviše dobro da se njezina čežnja za domovinom
ne može ublažiti, da su osjećaji, jedva podnošljivi i jednom muškarcu, bili
odveć teški za nježnu dušu i krhko žensko tijelo. Ražalostio se nad njezinom
patnjom. Ponovo je zagrli i uroni lice u njezinu kosu šapnuvši: »Ja, draga,
tvojom blizinom krijepim tijelo i dušu. Sve što mi nedostaje pronalazim u
tebi, dušo, s tobom...«
Šura osjeti kako nije bila poštena prema muškarcu koji je drži u naručju.
Bili su na istom brodu, Seyit je izgubio i više od nje. Ta je pomisao nagna da
zaboravi na svoju tugu. Mora mu nekako pomoći da i on zaboravi na svoju
agoniju, usrećiti ga i vratiti u sretne stare dane. Pomisli na riječi koje je
netom izrekao. Kako bi ugušili usamljenost, trebali su ujediniti sve – dušu i
tijelo, cijelo svoje biće.
 Pustila je da joj suknja i kaputić od baršuna uz šuškanje padnu na pod, a
potom izloži puteno tijelo svom požudnom ali strpljivom muškarcu. Seyit je
potiskivao želju. Podignuo ju je, odnio do kreveta i položio je na plahte od
batista. Želio joj je dati svu svoju ljubav, onu koju je i sam tako očajnički
trebao. Željno, kao da mu je prvi put, ljubio joj je kosu, obraze, usne, vrat,
dojke. Krenuo je zatim usnama prema njezinom pupku i spolovilu. Šura je
drhtala od vrelih dodira njegovih usana na koži. Sad ga je željela u sebi.
Povukla mu je glavu prema licu. Kad joj je njegova ukrućena muškost
dotaknula spolovilo, raširila je noge i izvila se te ga primila u svoju toplu
vlažnu srž. Usne mu krenuše prema njezinom mekanom pazuhu gdje ju je
strasno ljubio dok su im se tijela izvijala u sporom ritmu i dok je oboje
pokušavalo odgoditi orgazam želeći da sve potraje što dulje. Pucketanje vatre
u kaljevoj peći i ples njezinog crvenog odsjaja na zavjesama i mjedenom
krevetu – zbog svega toga imala je dojam kao da su u kakvoj orijentalnoj
bajci. Snijeg što se skupljao na prozorskoj dasci i bacao bijelu svjetlost u tami
sobe, muškarac, njegovo toplo tijelo, otkucaji srca i duboka tuga koju je
dijelila s njim bili su nostalgičan podsjetnik na njezinu snježnu zemlju.
Snažno ga je stegnula bedrima. Kad je usnama krenuo s njezina mekanog
pazuha prema dojkama pa potom potražio njezina usta, znala je da slijedi
grozničav vrhunac, da je došao trenutak kad će dušom i tijelom doseći
blaženstvo. »Šuručka, dušo moja, svrši sa mnom...«
»Da, dragi, da, da...«

Idućih nekoliko dana proteklo je u privikavanju na novo okruženje. K tome,

pokušavali su doznati što više o razvoju situacije u zemlji. Upoznali su se s
drugim Krimljanima koji su odsjeli u hotelu, s Ujakom Alijem i mladim
Hasanom Pjesnikom, podrijetlom iz Bakua. Hasan, još gotovo dječak od
otprilike osamnaest godina, studirao je u Moskvi. Odbijao je sudjelovati u
prosvjedima u ožujku 1918., pa ga je najbolji prijatelj prijavio crvenima. To
je bilo dovoljno da mu ucijene glavu. Njegov jedini preživjeli rođak bio je
njegov ujak, mladolik muškarac od otprilike četrdeset i pet godina, koji je
svojedobno radio kao domaćin u jednoj velikoj palači u Bakuu. Ujak i njegov
nećak Hasan pobjegli su zajedno te unajmili sobu u hotelu Seref, gdje su Alija
ubrzo svi počeli zvati Ujak.
 Bližio se Božić. Šura se poželjela pomoliti, zapaliti svijeću i pridružiti se
vjerskoj ceremoniji u crkvi. Kad je izrazila svoju želju, nije ni znala postoji li
u Istanbulu ruska pravoslavna crkva. Seyit se raspitao i doznao da ih je čak
nekoliko, a one najbliže njihovom hotelu bile su u Peri i Pangaltiju. Može
odlaziti tamo na molitve kad god joj srce poželi, rekao joj je.
Kad su se te večeri vratili u hotel, mlada je žena bila uznemirena. Morala je
nekako pronaći mir u duši. Usred noći kad je Seyit slučajno otvorio oči,
ugledao je Šuru kako kleči ispred ikone i moli se. Koliko je bila u tom
položaju, nije znao, ali bila je potpuno nepomična, kao da je u transu. Dugo ju
je promatrao poželjevši da zna za što se moli. Je li i on bio u njezinim
molitvama, pitao se. Hoće li joj Svemogući uslišati molitve? Koliko će njih
dvoje biti zajedno? Iz vlastitog iskustva znao je da ni ljubav ni zajedništvo ne
traju vječno. Nije znao koliko će njihova ljubav potrajati, no poželio je da
budu zajedno zauvijek.
Šura se prekrižila nježnim prstima i krenula prema krevetu. Doimala se
spokojnom. Shvativši da je Seyit promatra, preplavi je osjećaj neugode.
Općenito je izbjegavala prakticirati vjerske običaje ispred njega strahujući da
bi mu time povrijedila osjećaje. Krenuvši prema njegovim ispruženim
rukama, reče mu: »Nadam se da te nisam uznemirila.«
Mladi ju je muškarac privukao sebi i poljubio je u čelo. »Zašto bi me
uznemirila, mala moja Šura?« Potom joj je pokušao uhvatiti pogled pa
dometnuo: »Zar se svi mi ne molimo istom Bogu?«
»Jesi li siguran da se naše vjere mole istom Bogu?«
»Potpuno sam siguran, dušo. Kao što je i definicija ljubavi univerzalna, tako
je i Bog jedan jedini.«
»A koja je to definicija ljubavi?«
Seyit je uočio kako ona u sebi pokušava pronaći odgovore. Snažnije je
privije uza se. Zadigao joj je donji dio dugačke spavaćice i uvukao ruku pod
nju te je pomilovao po toploj čvrstoj koži.
»Ljubav je, draga moja, nešto najljepše što je Bog poslao na zemlju.«
U satima što su slijedili, dok se u hotelskoj sobi Kurta Seyita i Šure tužna
noć pretvarala u ljubavnu ekstazu, povijest je zamahnula svojom mrežom
preko Rusije i Turske.
 Put u Bandirmu

D
ok su rat i okupacija bjesnjeli, harala je i oskudica, što se ubrzo pokazalo
kao ključni problem ruskim izbjeglicama u Istanbulu. U stranoj zemlji s
nepoznatim jezikom i običajima, davno izgubljeni imetak i plemićke titule
nisu bili od bogzna kakve pomoći, baš kao ni plakanje za minulim danima i
pokušaji da se živi u prošlosti. Svi njegovi zemljaci iz hotela Seref trebali su
posao, pa tako ni Seyit nije bio izuzetak. Nakon što je mjesecima trošio ono
što je imao, naposljetku su mu ostali samo dijamantni prsten, ordeni i zlatni
sat te rublji umotani u jastučnicu koje je čuvao za crne dane.
Svakog su jutra odlazili na burzu rada u potrazi za bilo kakvim poslom
prihvaćajući sve što bi im se ponudilo. Potom bi se svake večeri vraćali s
nekoliko kurusha što su ih zaradili radeći sve i svašta, mahom fizičke poslove
poput nošenja prtljage na kolodvoru Sirkeci ili pranja zahoda po restoranima i
hotelima. Sve dotad Seyit je svim izbjeglicama podmirivao hotelske račune,
no naposljetku je bankrotirao te i sam bio prisiljen stajati u redu za posao.
Jedne večeri kad se grupica imigranta okupila u predvorju hotela, na
recepciji se prijavio starac kojeg je vlasnik dočekao poput kakvog kralja. Put
mu je bila svijetla, brada i brkovi blistavo bijeli. Vlasnik hotela zvao ga je
beye Haci.
Nakon upoznavanja zapodjenuše razgovor te se ubrzo ispostavilo kako je
starac bio vlasnik imanja u Bandirmi i da je redovito dolazio u Istanbul
prodavati svoje proizvode. Usprkos ratu činilo se da mu dobro ide. Mučila ga
je, rekao je, gotovo neprestana bol u leđima. Kako su sati odmicali, grupica
imigranata ogladnjela je i ožednjela. Ujak Ali, uvijek spreman zaraditi koji
kurush, preuzeo je stvar u svoje ruke.
»Beye Haci, prepustite li se našim rukama, do jutra čete biti izliječeni, ništa
vas više neće boljeti. Osjećat ćete se bolje nego ikad.« Haci se uspravio u
stolcu očiju zacakljenih od nade. Možda ti ljudi iz dalekih zemalja znaju za
kakav tajni lijek, pomislio je i rekao: »Ako me izliječite, samo nebo bit će vam
granica. Moći ćete tražiti od mene što god vam srce poželi.«
»Nema se tu što tražiti, beye Haci. Samo mi dajte novac i dok ja budem u
kupovini, naredite neka vam ugriju sobu i vuneno rublje. Vraćam se za tren
oka.«
Čovjek mu spremno dade novac, a Ali ode u kupovinu. Nedugo potom
vratio se sa svakojakim poslasticama. Bilo je ondje kruha, sira, kobasica, rakije
od anisa koja je pomiješana s vodom poprimala bijelu boju. Donio je još špirit
i začine. Predavši namirnice prijateljima, ulije špirit i začine u kotao i stane
bjesomučno miješati dodavši kamfor i sjemenke gorušice, a potom
odnese smjesu u starčevu sobu. Seyit i Šura nisu se mogli prestati smijati.
Ali je utrljao vruću i smrdljivu smjesu Haciju u leđa pa ga natjerao neka
odjene svoje zagrijano vuneno rublje i legne pod topli pokrivač. Dok mu je
tijelo doslovce gorjelo od vrućine, utonuo je u sladak drijemež.
Ali je sišao vidno raspoložen, oprao ruke i rekao: »Mislim da sam zaslužio
čašu rakije.«
Haci je spavao do podneva idućeg dana. Kad se probudio, objavio je da
nikad u životu nije tako dobro spavao niti se tako dobro osjećao. Novac koji je
potrošio bio je dobro uložen, vrijedilo je svakog kurusha. Svidjeli su mu se ti
ljudi iz Rusije.
Kad se dva dana kasnije pripremao na odlazak, prišao je Seyitu kao vođi
skupine i izložio mu ponudu: »Beye Seyite, ne zamjerite što ću vam ovo reći.
Vidim da vam ovdje nije lako. Pođete li sa mnom u Bandirmu, mogao bih
vam ponuditi posao na imanju. Ne mogu vam, doduše, plaćati u novcu, ali
imat ćete hranu i krov nad glavom, a ako posao krene, možda ćete zaraditi i
koji kurush sa strane. Nemojte me, molim vas, pogrešno shvatiti. Nemojte
misliti da vas želim iskoristiti na bilo koji način, ali znam kakav je ovih dana
život u gradu.«
Nisu imali razloga odbiti ponudu; krevet i hrana bili su im sasvim dovoljni.
Spakirali su se i pošli za Hacijem – Seyit, Šura, Ujak Ali, Hasan Pjesnik, Lijepi
Yusuf i Mehmet Lopov.
Trebalo im je dva dana da stignu do imanja u Bandirmi. Tamo su ih
smjestili u odvojene sobe, a ne u zajedničke spavaonice poput drugih
nadničara jer je Haci smatrao kako zaslužuju drukčiji i bolji tretman. Te su
večeri objedovali za Hacijevim stolom pa se odmah nakon objeda povukli u
svoje sobe.
Pod, divani i zidovi drvene seoske kuće bili su prekriveni ćilimima. Našavši
se najzad u svojoj sobi, Seyit i Šura nasmiješe se jedno drugome. Kamo ih je
ovo sudbina nanijela? Jedina im je utjeha bila što su zajedno. Soba je bila
hladna i vlažna, ugljen u otvorenoj peći nije bio dovoljan da je zagrije. Šura je
drhtala od hladnoće ali i uzbuđenja. Seyit ju je zagrlio. Prisjetio se svih onih
noći koje su provodili pred rasplamsalom vatrom s čašom pjenušca u rukama i
bajkovitih prizora iz sretnih dana u kojima su uživali u društvu svojih
najbližih prijatelja Celila Kamilofa i Tatjane Cupilkine. Šurin je pogled bio
uperen negdje iza idiličnog prizora na ćilimu. I sama je bila izgubljena u
mislima.
»Znaš, dušo«, rekao joj je, »nedostaje mi Čajkovski.«
Šura se nasmije. »Ma, što li te je samo na to podsjetilo?«
Oči su joj se caklile, nije izgledala kako da se žali. Seyit ju je nježno
pogledao. Baš kad je zaustio nešto reći, pred vratima se začulo komešanje.
Potom se začuju pucnji. Gurnuo ju je u stranu i pohitao prema prozoru. Pred
kapijom je bilo dvadesetak muškaraca na konjima koji su pucali u zrak. Haci
je izjurio s lampom u rukama i pozdravio njihovog vođu koji je sišao s konja.
Protresao je muškarčevu ruku istodobno vrteći glavom.
»Seyte, što se događa, zaboga?« upitala je Šura.
»Uskoro ćemo doznati. Ne izlazi iz sobe i zaključaj vrata za mnom.«
U hodniku se Seyit susreo s drugima. Svi su bili uznemireni. Dok su stajali
na vrbu stubišta raspravljajući o situaciji, Haci je zadihano došao gore.
»Molim vas, ne progovarajte ispred njih da ne biste otkrili tko ste.«
Unatoč poštovanju koje je gazda imanja ukazao pridošlicama, nešto je
svakako bilo mutno u svemu tome.
»Tko su ti ljudi, beye Haci? Što žele od vas?«
»Molim vas, nemojte ni pisnuti, beye Seyite, samo se smiješite. To su
članovi bande Crnog Alija. Sad ćemo ih pogostiti. Moram tako, inače – jao
nama! Opasni su to ljudi, dozlaboga okrutni. Sad brzo, pomozite mi postaviti
stolove. Gladni su kao vuci.« Dok je jurio niz stube, mahnuo im je neka ga
slijede. Nije im bilo druge nego ga poslušati. Ne progovorivši više ni
riječ, sjurili su se za njim i stali mu pomagati pretvarajući se da su nadničari.
Unatoč hladnoći, stolovi su postavljeni u dvorištu ispred kuće. Bravetinu su
nataknuli na ražanj te stavili u jame s drvetom i ugljenom. Rakija je tekla u
potocima. Muškarci su izgledali kao da su upravo pobjegli s robije. Mali
Hasan Pjesnik bio je toliko prestravljen da je pronašao sebi posla u kuhinji i
ostatak večeri nije se pojavljivao. Drugima su srca žestoko nabijala dok su
posluživali te ljude, raspremali stolove, odnosili prljavo posuđe i
nadopunjavali im čaše rakijom. Već je skoro svanulo kad je banda Crnog
Alija otišla s imanja baš kao što je i došla – uz zaglušnu pucnjavu. Ono što
nisu pojeli i popili natrpali su u torbe. Nakon što su otišli, nitko više nije
mogao oka sklopiti. Kad je mujezin počeo s jutarnjom molitvom, krenuli su
svatko za svojim poslom.
Nakon dugog i iscrpljujućeg dana što je uslijedio nakon jezive noći, nešto
su malo nabrzinu prigrizli i pripremili se poći na zasluženi počinak. Ali usred
noći opet ih probudi pucnjava i njištanje konja.
»Još jedna onakva noć zbilja je previše. Uskoro ćemo ostati bez sve hrane
na imanju.«
Taj im je put pred vratima bila banda Ethema Čerkeza. Nakon okršaja s
drugom bandom, u kojem su ih navodno naučili lekciju, valjalo ih je, dakako,
pogostiti. Beye Haci i njegovi ljudi tako su ponovili sinoćnju izvedbu. Peklo
se bravetinu, postavilo se stolove i obilno se točilo rakiju. Gosti su jeli
prstima, mljackajući, podrigujući i brišući usta nadlanicama. Dok ih je gledao,
Seyit je skoro povratio. Teme razgovora bile su prostačke, kao i njihove šale, a
psovanje odurno kao i njihov smijeh. To je bio njihov pojam zabave. Na
odlasku uzeli su nekoliko konja i druga dobra te odjahali u sitne noćne sate.
Prošla je još jedna besana noć. U zoru Ujak Ali i Seyit otpočnu s poslom u
konjušnicama.
Ujak Ali svojedobno je radio kao glavni sluga za jednog vlastelina u Bakuu,
stoga je držao da je rad u konjušnici ispod njegove razine. Seyit je, s druge
strane, smatrao da nije mogao bolje proći jer je obožavao konje i dobro ih
razumio. Timarenje konja nije mu stvaralo ni najmanje poteškoće – samo je
zamislio da je u carskim konjušnicama i da se brine o svom voljenom Čorapu.
Sanjarenje mu je olakšavalo posao.
Najednom je Ali vrisnuo. Seyit je pojurio do njega i zatekao ga kako
ukipljen gleda u sjenik očiju razrogačenih od straha. Seyit je ugledao krv na
njegovim vilama i prvo pomislio da je nekoga nehotice probo. Uhvatio je
Alija za ruku i pogledao u sjenik. Onda je i sam vrisnuo. Oblio ga je hladan
znoj. Nečija odsječena glava piljila je u njih iz sijena napola otvorenih očiju,
odrezanih ušiju. Seyit je pogledom potražio tijelo nesretne žrtve, no nije
ga pronašao. Lice nije bilo nalik nijednom koje je viđao na imanju.
Ovo je ubojstvo nedavno počinjeno, pomislio je, jer je krv izgledala još
prilično svježa. Odvukao je napola izbezumljenog Alija iz konjušnice.
»Možda su banditi donijeli tog nesretnika. Možda je jedan od njihovih. Bilo
kako bilo, ovo nismo vidjeli. Najpametnije je da se čim prije izgubimo
odavde.«
Alijev glas bio je gotovo nečujan: »Što ćemo sad, beye Seyite? Gdje smo ovo
došli? Što ćemo?«
Neprestano je ponavljao jedno te isto, a Seyit ga je tješio: »Ali, nisi ovo
vidio. Ništa nismo vidjeli, u redu? Pravit ćemo se da ništa ne znamo jer bismo
inače mogli upasti u nevolje. Možda čak ne uspijemo otići odavde. Sad se
lijepo saberi. Otići ćemo i raditi na drugom sjeniku. Pravit ćemo se da ovamo
nismo ni ušli. Sad idi, a ja ću već nešto smisliti.«
Cijelog dana Seyit je razmišljao kako će pobjeći s imanja. Nije želio
razgovarati s Hacijem naprosto zato što mu nije vjerovao. Vjerojatno bi ih
optužio za zločin kako bi spasio vlastitu kožu. Tko zna, možda je i sam bio
bandit. Kaže li mu da se žele vratiti u Istanbul, koji će mu razlog navesti?
Najbolje će biti ako nikome ništa ne kažu.
Dok je pojio konje, ugleda malog Hasana kako ukrcava nešto u kočiju.
Prišao mu je i upitao ga: »Zdravo, Hasane, što radiš?«
»Ukrcavam krumpire i češnjak jer ih moram odvesti u luku.«
Seyit se ogledao oko sebe, a onda mu pomogao ukrcavati kola usput mu
govoreći: »Zamolit ću te za uslugu, ali da nikome nisi rekao ni riječ.«
Mladić je bio presretan što Seyit ima povjerenja u njega. »Naravno,
gospodine Seyite, vaše su želje moja zapovijed.«
»Nećeš ukrcati sve vreće na brod.«
Hasan se smete, a Seyit ga pogurne neka nastavi s poslom. »Neke ćeš
odvojiti i prodati na tržnici, a zaradu ćeš donijeti meni.«
Mladi je Hasan pomislio da Seyit traži od njega da ukrade pa ga je
zaprepašteno pogledao.
 »Učinit ćeš to radi naše družine. Ja osobno nemam razloga otići s imanja,
zato to tražim od tebe. Budi oprezan, nemoj da te uhvate.«
»Zar nas kad-tad neće otkriti?«
Seyit ga potapše po ramenu i nasmiješi se. »Kad dođe taj trenutak, zaštitit
će nas milostivi Bog. Sad kreni, mali pjesniče. I sretno!«
Tad ugleda neke ljude kako im dolaze ususret i vrati se na posao.
Uvečer je Hasan došao u Seyitovu sobu i pazeći da ga nitko ne vidi, predao
mu novac. Seyit se zatim okrene prema Šuri koja ga je upitno gledala i reče:
»Draga, odlazimo odavde. Sad imamo i nešto novca. Pitanje je samo kako
ćemo uzeti putovnice od Hacija.« Šura je bila preplašena ali ne onako kao
prethodne dvije noći. Seyit nastavi: »Znam gdje nam je skrio putovnice.
Pokušat ću ih uzeti čim svi zaspu. Ako budemo spremni, moći ćemo
pobjeći odmah nakon toga.«
»Što ako stvari ne budu išle po planu?«
Seyit se nasmiješi i pomiluje joj obraze. »Nismo li i prije uspjeli pobjeći?«
Seyit je rekao ostalima da se nađu kod sjenika točno u ponoć. Zatim je
čekao, ni na trenutak ne sklopivši oči. Kad je njegov zlatni sat otkucao
jedanaest, iskrao se iz spavaće sobe. Seoska kuća je bila tiha, ali Seyit je znao
da su njegovi prijatelji budni. Haci vjerojatno spava kao klada, pomislio je.
Starac se nakon večernje molitve obično povlačio u svoju sobu. Seyit je
prislonio uho na vrata njegove sobe i začuo Hacija kako hrče. Nerviralo ga je
pucketanje i škripa starih drvenih stuba koje su, barem mu se tako činilo,
preko dana bile nečujne. Zajahao je ogradu i spustio se niz nju klizeći što
je tiše mogao i smijući se u sebi zbog tog djetinjastog čina.
Ušavši u Hacijevu radnu sobu, otišao je odmah do orijentalnog ormarića
uglavljenog u zid gdje je vidio da stari sprema njihove putovnice i rodne
listove. Ormarić je bio zaključan. Poželio je da ima ključ, ali nije bilo ni važno
hoće li slomiti bravu ili je otključati. Sve će ionako otkriti nedugo nakon
njihova bijega. Izvadio je svoj lovački nož i umetnuo ga u ključanicu. Lako je
popustila, a njemu nije trebalo dugo da uzme ono što im je pripadalo. Kad je
izašao iz sobe, zatekao je Šuru kako ga čeka u tami. Spakirala se i krenula za
njime. Izašli su iz kuće kroz stražnja vrata držeći se za ruke. Drugi su im se
uskoro pridružili. Seyit im je dao kratke upute i još kraća objašnjenja.
Napustili su imanje, jedan po jedan, i ukrcali se u zaprežna kola koja će ih
odvesti do Istanbula usput zastajući u selima samo radi nabave najnužnijih
stvari.
Nakon deset dana opet su bili u Istanbulu na vratima hotela Seref u
Tepebasiju.
 Novi život i novi posao

NGrka
ekoliko dana kasnije Šura i Seyit pronašli su posao u praonici nekog
Kiriosa Konstantinidesa u Ulici Kalyoncu Kulluk u četvrti
Beyoglu, ili Peri, kako su je u to vrijeme nazivali Europljani. Šura je glačala, a
Seyit se zaposlio kao dostavljač. Posao je, dakako, bio daleko ispod njihove
razine s obzirom na njihovo obrazovanje, no bilo je to najbolje što su uspjeli
pronaći u tom trenutku. »Sirotinja ne bira«, rekli su sebi. Većina posteljine
i stolnjaka iz hotela, restorana, klubova i luksuznih domova Pere dopremala
se u tu praonicu.
Seyit je na posao odlazio u odijelu, prsluku i obavezno s kravatom, pa su se
svi prema njemu odnosili s poštovanjem, a naročito su žene jedva čekale da
im posteljinu dostavi pristali plavooki mladi gospodin. Zahvaljujući svom
tečnom francuskom i njemačkom, nije imao poteškoća u sporazumijevanju s
tamošnjim europskim damama. Iako mu je svaki kurush bio dobrodošao,
bio je odveć ponosan da bi primao napojnice i mrzio je kad bi mu one
potajice ubacile novac u džep. Njegova lijepa odjeća i uglađene manire pak
kao da su još više tjerale mušterije na to.
Šura se umnogome razlikovala od Grkinja koje su radile u glačaonici. Medu
svim onim punašnim, brbljavim, jezičavim brinetama u bluzama od batista,
podvrnutih rukava na mesnatim rukama, otkopčanih prednjica koje su im
otkrivale dojke katkad gotovo do bradavica, bila je s onom svojom kosom
spletenom u punđu, svijetlog tena, vitke figure i uspravnog držanja poput
tratinčice u polju korova. Radila je tiho i marljivo. Na bijelim plahtama koje
je glačala katkad bi joj se ukazali majčini stolnjaci koje je postavljala za večere
u njihovom domu u Kislovodsku, dugački stolovi puni gostiju, sestra
Valentina kako svira klavir, gosti kako odlaze u saonicama uz zvonjavu
praporaca. Sve su te uspomene plesale među plahtama i parom koje je
ispuštalo glačalo. Nije se imala volje ni s kim upuštati u razgovor. Pitanja koja
su joj postavljale Grkinje na nevjerojatno lošem francuskom obično bi ostajala
bez odgovora. Po čitave je dane radila za svojom daskom za glačanje čekajući
da se Seyit vrati u praonicu. Unatoč gužvi oko sebe, bila bi usamljena sve dok
se on ne bi pojavio.
Kako bi im se nekako odužio jer mu je zapravo bila čast što kod njega rade
pripadnici ruskog plemstva, Kirios Konstantinides izdvojio ih je od drugih
dopustivši im da žive u sobi na katu iznad praonice. Nakon radnog vremena
kad bi se praonica zatvorila i svi bi se razišli, njih bi se dvoje povuklo u svoj
mali svijet. Čim bi ostali sami, srca bi im počela brže kucati, a umovi, duše, i
tijela kao da bi im oživjeli.
Kako nisu morali izdvajati za stanarinu, mogli su si tu i tamo priuštiti
izlazak ili večeru. Čak i za najveće oskudice ukusna večera uz piće i glazbu
bila im je prijeko potrebna okrepa. Ponekad bi Seyit donosio ruska jela i bocu
ruske votke iz restorana Volkov pa bi se lijepo počastili. Kako bi sati odmicali,
a oni ležali jedno drugom u naručju, neizostavno bi se dotaknuli dobrih starih
dana. Seyit bi odlutao među uspomene iz djetinjstva izvlačeći priče koje joj
još nije bio ispričao. Ona bi pak s toplim razumijevanjem u očima gledala u
njegove rukom mu milujući kosu, slatko se smiješeći. Uživali su u svom
toplom malom svijetu lišenom prepirki i rasprava. Unatoč svim nevoljama i
teškom životu, Šura se nijednom nije požalila ni na što. Bila je uz svog
muškarca, strpljiva, i u svemu ga je podupirala. Njezina blaga vedra priroda
nikad se nije promijenila. Slušala ga je kad je govorio i ležala tiho s glavom na
njegovim prsima kad je šutio. Upoznali su se bolje nego što su znali sami sebe.
Šura je silno voljela Seyita. Bila je dobra slušateljica, umjela je slušati čak i
o onim stvarima koje bi druge žene smatrale nepotrebnim, poput priča o
nevažnim ženama u njegovom životu. Otvorio joj je dušu, pustio je da zaviri
u svaku pukotinu njegovog srca. Uživali su u nostalgičnim razgovorima koji
su ih vodili u prošlost i bili su sretni što se zajedno mogu prisjećati dobrih
starih dana. Nakon takvih putovanja kroz vrijeme obično bi im trebali sati
da se vrate u sadašnjost.
Njihova strast nije jenjavala s maštanjima o minulim danima. Intimni
tjelesni odnos bio im je važan poput hrane i razgovora. Vjerojatno i više,
zapravo, jer bi u tim trenucima nestajale sve teškoće, patnja i uspomene.
Svijest o zajedničkom zadovoljstvu rasla je sve dok ne bi dosegnuli visine
vrhunskog užitka.
Rublji koje je Seyit donio u vrećici ušivenoj u jastučnicu nisu se trošili,
nego su se čuvali za crne dane ili važne planove kao što je odlazak u Ameriku
ili povratak u Rusiju. Zato se, čak i u vrijeme najveće potrebe, nisu laćali
sadržaja te vrećice. Ako bi što uspjeli prištedjeti, bila bi to druga priča, no za
takvo što valjalo im je potražiti dodatan posao.
Seyitu je pošlo za rukom sklopiti posao s nekoliko restorana u Tepebasiju
pa je počeo proizvoditi domaću žutu votku. Prokuhao bi vodu u golemom
kodu, potom dodao u nju čisti alkohol, koricu limuna, mandarine ili naranče,
ostavio smjesu da odstoji nekoliko tjedana, zatim bi sve to profiltrirao kroz
ugljen, dodao malo šećera, klinčića, glicerina te flaširao ostavljajući malo
korice od agruma na dnu boce. Votka se morala služiti hladna. Ubrzo su se za
tim delikatesnim pićem počeli otimati svi okolni restorani i barovi. Taj mu je
poslovni pothvat pak ostavljao malo vremena za predah. Bilo je vrlo važno
sve držati u strogoj tajnosti, pa je proizvodnju žute votke morao obavljati
daleko od očiju Kiriosa Konstantinidesa. Čuvao je svaku liru koju je zaradio
od tog dodatnog posla. Katkad bi, poput Shylocka, izvadio novac iz svog
skrovišta i s ponosom ga prebrojavao. Prije nego što bi ga vratio na mjesto, u
sebi bi se podsmjehnuo. Nekad bi za samo jedan noćni izlazak u
Petrogradu potrošio više nego što je ovdje zaradio u nekoliko mjeseci.
Ipak, želja da sve svoje lire i rublje opet jednom potroši tijekom izlaska u
Petrogradu bila je veća od želje da s tim novcem otputuje u Sjedinjene
Američke Države.
Dotle su na Krimu bjesnjele nemilosrdne borbe s crvenima, a njihova je
nada za povratkom bivala sve manja. General Petar Nikolajevič Vrangel, koji
je do travnja boravio u Istanbulu, pozvan je da se vrati na Krim, zamijeni
generala Denikina i preuzme zapovjedništvo nad armijom bjelogardejaca.
Drage se volje prihvatio tog zadatka, reorganizirao trupe i izvojevao nekoliko
pobjeda. Zaustavio je daljnja napredovanja crvenih, a na nekoliko ih je
frontova čak natjerao na povlačenje.
Ljubavnici su s velikim uzbuđenjem pratili novosti iz Rusije, bilo iz novina
ili priča došljaka, radujući se pobjedama bijelih. Smišljali su i jedno drugome
pripovijedali što će sve raditi ako se ikad vrate u domovinu. Bili su ushićeni
od pomisli da bi možda mogli nastaviti sa svojim životima tamo gdje su
jednom stali.
»Čim bih se iskrcao s broda, otišao bih poljubiti ocu ruku jer to nisam
mogao učiniti kad sam odlazio«, rekao je Seyit. Potom se nasmiješio
zamagljena pogleda. »Možda bismo ostali na proslavi, a onda bih te odveo u
Kislovodsk u posjet majci, braći i sestrama.«
Šura se nasmiješila i privila uz njega. »Bilo bi to divno, silno mi nedostaju.«
 Nisu željeli ni pomišljati na to da vjerojatno ne bi ni pronašli svoje domove,
kao ni voljene, i koliko bi ih to dokrajčilo. U tim trenucima najviše im je
trebala mašta i nada.
Međutim, na ratištima ništa nije išlo u prilog njihovim nadanjima.
Boljševici su sklopili mirovni sporazum s Poljacima te poslali još više trupa na
jug, što je crvene uvelike osnažilo. Posljednji pokušaj da ih se iskorijeni
propao je petnaestog studenog 1920., kad je pao i Sevastopolj. Za
bjelogardejce i njihove pristalice bijeg je bio neminovan. Raznim trošnim
plovilima napustili su Krim i otisnuli se preko Crnog mora. Zbjeg koji je
predvodio general Vrangel bio je posljednji u kojem su se spasili životi.
Plovila s Vrangelovim bjelogardejcima stigla su do Bospora nekoliko dana
nakon odlaska s Krima. Na njima je bilo iznemoglih vojnika, generala,
kočijaša, grofova i grofica, baruna i barunica, baletana i balerina, glazbenika,
slikara, liječnika, inženjera, prostitutki, Rusa, Turaka, Čerkeza, Kozaka, ljudi
svih vjera i staleža. Taj val izbjeglica, a procjenjuje se da ih je bilo čak do dva
milijuna, preplavio je Peru i Istanbul.
S posljednjim plovilom što se otisnulo s obala Krima otplovila je i Seyitova i
Šurina nada da će se ikad više vratiti u domovinu. Počelo je novo doba. Nije
prošao dan, a da se nisu susretali s bijelima. Unatoč kulturološkim i
društvenim razlikama sudbina ih je sve ujedinila. Razgovarali su s ljudima
nastojeći doznati bilo kakve vijesti o onima koji su ostali.
Šura je nedavno napustila posao u praonici i zaposlila se kao blagajnica u
ruskoj ljekarni Zezemski na Trgu Taksim. To je mjesto postalo glavno
okupljalište Rusa koji su živjeli u Peri. Upravo su se tamo ljudi dolazili
raspitivati o izgubljenim rođacima. Neki su napustili domove bez obitelji,
drugi su izgubili voljene prilikom ukrcavanja na brodove, a neki su još
pristizali. Ljudi su tražili adrese i vladala je sveopća panika.
Šura i Seyit shvatili su kako su imali sreće za razliku od tisuća drugih koji
su sad bili u potrazi za poslom. Novi stanovnici Pere, bez obzira na društveni
status, tražili su bilo kakav posao ne pitajući za plaću.
Jednog je dana šef zamolio Seyita da porazgovara s dvjema djevojkama koje
su došle pitati za posao u praonici. Tvrdile su da su kćeri generala i studentice
iz Moskve. Jedan pogled na njih bio je dovoljan da shvati kako su jedino
obrazovanje stekle na ulici radeći kao prostitutke. No kako su se Kiriosu
neopisivo svidjele, Seyit se napravio blesav i dao im posao.
 S vremenom su se počeli družiti s ljudima iz svojih krugova. Seyit je susreo
Manola, svog suborca s karpatskog fronta. Manol se poslije pridružio trupama
generala Vrangela te se uspio ukrcati na zadnji brod koji se otisnuo s Krima.
Na brodu je upoznao Iskendera Beyzadea, lijepog visokog muškarca, sina
imućnog turskog vlastelina iz Bakua. Kuću su mu jedne noći napali crveni, a
on je jedva uspio izvući živu glavu pobjegavši s mlađim bratom kojeg
je potom negdje usput izgubio. Manol je pak otišavši u rat, iza sebe ostavio
mladu ženu i dijete za koje više nikad nije čuo.
Seyit ih je pozvao k sebi u goste u sobu iznad praonice. Iako su se samo
Seyit i Manol poznavali otprije, društvance se složilo kao da je riječ o davno
izgubljenim prijateljima. Šura je postavila stol iznijevši jela koja je donijela iz
restorana Volkov. Napunili su čaše votkom, a Seyit je ustao i nazdravio
gostima. Druga dvojica muškarca učinila su isto, a Šura je podignula čašu i
nazdravila sa suzama u očima.
Iskapili su piće pa opet napunili čaše. Na stolu pred njima bile su sve same
ruske poslastice – piroške, ruska salata s krumpirom, dimljena riba i pečena
patka. Njihovi gosti mjesecima nisu vidjeli takvu gozbu. Sad su oni podizali
čaše u znak zdravice domaćinima. Potom su svi ustali pa nazdravili caru i
Istanbulu, zatim opet gostima pa domaćinima, i tako unedogled, odnosno sve
dok nisu ispili bocu. Zatim su otvorili drugu. Kada su Manol i Iskender
stali pripovijedati o događajima u Rusiji, utišalo se zveckanje pribora za jelo.
Vatra od votke što im je klizila grlom miješala se s tugom zbog vijesti iz
domovine. Seyit se raspitivao o stanju na Krimu. Iako je i sam slutio što se
tamo događa, odgovor koji je uslijedio raspršio mu je i posljednje nade.
»Dok smo se povlačili, na Krimu su doslovce gorjeli i nebo i zemlja. Crveni
rigaju krvavu osvetu nad Krimljanima. Bog neka bude od pomoći onima koji
su ostali.«
Manolo je na to rekao amen.
Šura se prekrižila. Pogledala je Seyita. On je privukao stolac njezinom,
obgrlio joj ramena i spustio joj poljubac na tjeme. Možda su bili različitih
vjera, ali njihove molitve, baš kao i snovi, bile su iste. Ona je položila ruku na
njegovo krilo. U dodirima su tražili utočište od loših vijesti. Seyit je umjesto
Šure zamišljeno upitao: »Što je s Kislovodskom? Što se tamo događa?«
»I tamo je stanje više-manje isto. Napadnut je prije nego što su krenuli na
Krim. Palače i imanja su konfiscirani. Plemstvo i veleposjednici su pobijeni ili
odvedeni na nepoznato mjesto. Obitelji su razorene, Seyite. Nitko nema
saznanja o tome gdje su njihovi bližnji. Ipak, neki su uspjeli pobjeći.«
Šura je plakala prekrivši oči rukama. Sve je vrijeme to i slutila, ali sad kad
je doznala istinu, požali što je Seyit uopće i pitao za njezin rodni grad. Dosad
je mogla barem zamišljati da su stvari drukčije, zavaravati se, ali odsad to više
neće biti moguće. Otpila je gutljaj iz čaše koju joj je Seyit prinio usnama i
naslonila mu glavu na rame. Bila je sretna što su barem njih dvoje zajedno.
Iskender je nastavio tamo gdje je Manol stao. Glas mu je bio neobično nježan.
»Pokupili su dojenčad i djecu. Sam Bog zna kamo su ih odveli. Navodno su
to isto napravili na Krimu.«
»Zacijelo su ih odveli u dječje kampove gdje će ih indoktrinirati. Ta im
djeca nisu od koristi ako su svjedočila ubijanju roditelja, pljačkanju i
spaljivanju domova. Sad će im isprati mozgove i odgojiti ih kao boljševike.«
Manol je obrisao oči nadlanicom i iskapio votku. Nadolijevajući čašu,
zajeca: »Moj mali... Sad su mu četiri... Tko zna što je s njim?«
Za stolom zavlada muk, svima su oči bile pune suza. Seyit je snažnije
zagrlio Šuru i ispod glasa počeo pjevušiti. Podignuli su čaše i pogledali se u
oči. Polako su im se pridružili i gosti. Pjesma o donskim Kozacima i
snježnim stepama odzvanjala je na katu praonice u Ulici Kalyoncu Kulluk
dok je četvero mladih pjevalo i plakalo za izgubljenom domovinom.
Već se skoro bilo razdanilo kada su Seyit i Šura ispratili goste. Nakon što su
zatvorili vrata za njima, pali su jedno drugome u zagrljaj. Neko su vrijeme
samo tako stajali nijemo i nepomično nudeći jedno drugome utjehu zbog
svega onoga što su izgubili i svega što su večeras najzad morali prihvatiti.
Nisu ni morali govoriti; razumjeli su se i suviše dobro. Nema te riječi ni
pogleda koji bi mogao značiti više od njihova zagrljaja. Ona je i dalje plakala.
Obrisala je suze dlanom, a on joj je uzeo ruku i utisnuo tamo poljubac.
»Žao mi je, dragi, ne mogu se suzdržati.«
Pomilovao ju je po kosi i privukao k sebi. »Plači, ljepotice moja, bit će ti
bolje. Kad bih makar i sam mogao zaplakati.«
Seyit nije plakao naglas, ali suze su mu navirale na oči i klizile niz obraze
koje je sakrio među njezinom kosom. Pali su na krevet, i dalje zagrljeni, tijela
obasjanih plinskom uličnom svjetiljkom, i još se više stisnuli jedno uz drugo.
Toliko su toga izgubili i to više nikad neće vratiti. Jedina im je poveznica s
prošlošću bila njihova ljubav. Seyit joj je ljubio obraze mokre od suza, vrat,
mekanu raskošnu kosu istodobno udišući njezin miris. Želio ju je
zaštititi, posjedovati svoju dragu s kojom je pobjegao iz Rusije kako bi s njom
proveo ostatak života. I njemu je trebala nježnost i suosjećanje. Ta se mlada
žena stiskala uz njega svom toplinom koju je njezino tijelo moglo pružiti.
Prošla mu je rukom kroz kosu. Držeći mu jednom rukom rame, a drugom
glavu, privila ga je u zagrljaj poput majke – u njezinom je krilu Seyit osjetio
žensku senzualnost i prepuštanje ali i majčinsku nježnost i zaštitu.
Odjednom se uzbudio, raskopčao joj bluzu i razotkrio mlade jedre dojke.
Tuga dok joj je poljupcima kupio suze, suosjećanje dok joj je prstima mrsio
kosu, svi ti različiti osjećaji miješali su se u njemu. Ta žena bila je
utjelovljenje svega što je želio u životu, svakog osjećaja. U njezinoj ljubavi
proživljavao je snažne emocije, želje, ambicije i erotizam iz svog djetinjstva,
mladosti i zrelosti. Ljubio ju je posvuda vatrom koju bi njezino puteno tijelo
uvijek iznova rasplamsalo u njemu. Začuo je njezin promukli glas
pun emocija dok ga je preklinjala: »Seyte, Seyte, ljubavi moja... Nemoj me
nikad ostaviti... Nikad...«
Poljubio joj je usne mokre od suza i privio je uza se. Šura je osjetila kako u
njegovom tijelu buja neobuzdana strast. Znala je da će je tad prevesti preko
ruba litice i uzdignuti do nebeskih visina, do oblaka i dalje. Sklopila je oči i
prepustila se tom neslućenom užitku koji je znala da će doživjeti. Seyit je
samo načas ustao. Svukao joj je haljinu i donio čašu punu votke. Otpio je
gutljaj, kleknuo i pronašao Šurina usta. Dok je pretakao votku iz svojih usta u
njezina, osjetila je plamen u grlu i žilama. Isto je učinio s njezinim
bradavicama sišući ih i ljubeći te izlijevajući na njih votku iz svojih usta.
Zatim joj se spustio do pupka pa je nastavio još niže... Kad se podignuo kako
bi joj poljubio pazuh, nježno je ušao u nju. Uživali su jedno u drugome s
vatrom od alkohola na usnama, a potom puštali da im ta ista vatra obuzme
tijela.
Seyit joj je šaptao u uho: »Ljubavi moja... Moja predivna dušo... Moja
Šuručka...«
Nije dalje slušala, bila je opijena, srce joj je tuklo sve snažnije, krv joj je
plamtjela u žilama. Zagrlila ga je još čvršće. »Tiho... Ne govori više... Samo me
voli, dušo... Vodi ljubav sa mnom...«
 I vodili su ljubav zajedno dosegnuvši blaženstvo. Zadovoljeni, istrošeni,
ležali su zagrljeni, umorni od plakanja, umorni od ljubavi, dok su kroz prozor
prodirale prve zrake sunca.
 Ljubav na kušnji

I bijelima, plovila kojima su pristizali danima su, a katkad i tjednima,

ako su Saveznici koji su okupirali Istanbul naizgled bili popustljivi prema

zadržavana u luci zbog straha da špijuni crvenih ne prodru u grad.

Sevastopolj je pao u ruke boljševicima petnaestog studenog 1920. Barun
Petar Nikolajevič Vrangel i sam se ukrcao na jedan od posljednjih brodova
koji su otišli s Krima te pronašao sklonište u glavnom gradu Turske zajedno sa
stotinu i trideset tisuća bjelogardejaca.
Na licima sretnika koji su uspjeli dobiti propusnice i ući u grad jasno su se
vidjeli strah i agonija jezivog iskustva. Patnja zbog bijega iz domovine koja je
gorjela pod paklenom vatrom okupana rijekama krvi, zbog gubitka voljenih,
domova, imanja još im je bila u srcima i nisu mogli vjerovati da su uspjeli
izvući živu glavu.
Istanbul je i sam bio pod opsadom, no otvorena je srca primio došljake te
im ponudio mogućnost za novi život, makar različit od onoga kakvim su
živjeli prije. Morali su se suočiti s teškoćama i iskoristiti novu priliku kako su
najbolje znali. Kako radi sebe samih tako i radi svojih obitelji morali su se
nadati da će se jednog dana vratiti u Rusiju. Bio je to samo san, dakako, ali
nisu smjeli odustati od njega. Baš kao Šuri i Seyitu, samo im je nada za
povratkom davala snagu da ne posustanu i ne troše rublje skrivene u
jastučnicama.
Val tisuća izbjeglica ipak je bila dobrodošla promjena mladim
ljubavnicima. U četvrti Beyoglu gotovo se čuo samo ruski, čak i češće nego
turski. Bilo je doslovce nemoguće šetati niz Tepebasi ili Peru i ne nabasati na
Rusa. Bilo ih je na svakom koraku. Osim svoje odjeće i načina zabave novi
stanovnici Istanbula donijeli su pregršt živosti i boja. Nikad u svojoj povijesti
taj veličanstveni grad nije ugostio veći broj aristokrata nego tada. Bijeli su se
razlikovali od drugih Europljana u gradu – Levantinaca koji su dotada
bili glavni nositelji zapadnjačkog stila života.

Sudbina je htjela da povijesni događaji odigraju važnu ulogu i u životu Seyita

i Šure.
Bila je kasna večer u studenome, a u zraku se osjećao miris snijega. Šura je
ležerno slagala lijekove na policama u ljekarni koju će zatvoriti za nekoliko
minuta. Okrenula se prema vratima začuvši zvonce. Ono što je vidjela
natjeralo ju je da se lecne. Ponovo je pogledala. Ostala je bez daha sasvim
zanijemivši. Boca u njezinoj ruci uz tresak je pala na mramorni pod. Nije ni
trepnula. Pohitavši prema vratima, vrisnula je: »Jevgenij!«
Pristali mladić na ulazu u ljekarnu nije bio nitko drugi doli njezin rođak,
sin generala Afrikana Bogajevskog. Pali su jedno drugome u zagrljaj. Šura nije
mogla vjerovati da joj je rođak u Istanbulu. Uzela ga je za ruku i povela do
naslonjača iza pulta.
»Dođi, sjedni, Jevgenij, i sve mi ispričaj.«
Sjela je pored njega sva uzbuđena zbog odgovora koje će dobiti. Obasula ga
je pitanjima. Uzeo joj je ruke u svoje i rekao: »Polako, Šura. Uspori malo,
molim te. Kad mi budeš dala da dođem do riječi, sve ću ti ispričati.«
Njezinom ushićenju nije bilo kraja.
»Reci mi, Jevgenij, tko je sve došao s tobom? Je li mi mati ovdje? Moje
sestre? A ujna Nada, je li i ona ovdje?«
»Žao mi je, Šura, ali tvoja majka, nažalost, nije došla s nama. Moj je otac
inzistirao da i ona krene na put, ali nitko je nije mogao nagovoriti da napusti
Kislovodsk.«
»A što je s Valentinom?« Nije čula ništa o njoj još od onoga dana kad je
otišao vlak ujaka Bogajevskog. Pogledala ga je nadajući se dobrim vijestima.
Jevgenij je kimnuo nasmiješivši se. »Draga Šura, željeli smo te iznenaditi,
ali kad vidim koliko si uzbuđena, nema mi druge nego da ti sve ispričam
ispočetka.« Potom je pogledao na sat i upitao: »Kada završavaš s poslom?«
»Zatvaram za deset minuta, Jevgenij.«
»Onda ću te pričekati pa možemo zajedno otići.«
 »Kamo ćemo?«
»Šura, molim te, ne paničari. Pokušaj se malo strpjeti, inače ništa od
iznenađenja.«
Dok se spremala za odlazak, neprestano je razmišljala o tome koga će sve
vidjeti od rodbine i prijatelja. Ostavila je neke račune za iduće jutro; bila je
silno ushićena ali i napeta.
Točno u sedam sati Šura je zatvorila vrata ljekarne, zaključala ih pa
povukla i zakračunala željeznu rešetku. Primila je Jevgenija pod ruku
povlačeći ga da se požuri jer je jedva čekala stići na odredište. Strepila je da će
izgubiti rođake prije nego što ih je i pronašla.
Iz sivih oblaka najzad je počelo sniježiti. Šura je duboko udahnula,
pogledala u nebo i tiho se pomolila. Mladi rođaci uputili su se prema
Tarlabasiju.

Seyit je imao dobre vijesti za Šuru. Gospodin Konstantinides upravo ga je

obavijestio kako razmišlja o preseljenju u Grčku, pa je voljan prodati Seyitu
praonicu ako se ovaj može domoći nešto gotovine.
Ono što je Konstantinidesu bilo »nešto gotovine« Seyitu je bilo čitavo
bogatstvo. Nije imao toliko ušteđevine. Ipak, ideja mu nije izlazila iz glave sve
otkako je tog jutra razgovarao sa šefom.
Nije znao kako će prikupiti potrebnu svotu novca, no Grk mu je dao tjedan
dana da se odluči. U najgorem slučaju mogao bi razmijeniti rublje. Prilika je
dobra i ako je ugrabi, imao bi dovoljno za lagodan život. Ulog bi se vjerojatno
vrlo brzo isplatio. Postati vlasnik praonice umjesto da raznosi rublje od vrata
do vrata bila je također vrlo privlačna slika. Štoviše, toliko privlačna da je
bio siguran kako će se naposljetku pogoditi s Konstantinidesom.
Kad je napokon donio odluku, bio je beskrajno uzbuđen. Nije mogao
dočekati da se Šura vrati s posla. Zaključio je da je želi odmah vidjeti i reći joj
dobre vijesti. Spremio je svoju knjigu računa, zaključao ladicu stola i izjurio.
Kad je izišao na ulicu, ledeni vjetar, taj vjesnik oštre zime, ošinuo ga je po
licu. Nasmiješio se; hladnoća mu je godila. Krenuo je Tarlabasijem udišući
miris snijega. Skrenuo je na Taksim, zastao i pogledao na sat, potom usporio.
Nije bilo potrebe za žurbom jer Šura ionako nikad nije izlazila iz ljekarne
prije sedam. Imao je još petnaest minuta da dođe do ljekarne. Odustao je od
voženje tramvajem i odlučio prošetati. Dvije mlade elegantne ruske dame
koje je poznavao iz restorana hotela Park dolazile su mu ususret. Prepoznale
su ga i zastale. Pozdravio ih je i sa zadovoljstvom pročavrljao s njima. Kad je
nastavio svojim putem, a one svojim, padne mu na um koliko se zapravo
promijenio. Postao je vjeran muškarac i Šurina ljubav bila mu je sasvim
dovoljna.
Dok je prelazio trg Taksim, zamijetio je kako se svjetla u ljekarni gase jedno
po jedno. Ubrzao je korak, čak je i potrčao. Ugledao je ženu koju je volio kako
izlazi kroz vrata. Kočija ga je spriječila da prijeđe ulicu pa je pričekao da
prođe. Počelo je sniježiti. Namjestio je šešir i podignuo ovratnik kaputa. Kad
je kročio nogom na kolnik, ukipio se na mjestu.
Za Šurom je iz ljekarne izišao muškarac čekajući je da zatvori i zaključa
vrata, povuče i zakračuna željeznu rešetku. Potom ga je primila pod ruku.
Doimali su se prilično veseli i prisni. Seyit nije mogao vjerovati vlastitim
očima, no i dalje je gledao, dok mu je srce sve više stezala ljubomora. Šura se
nasmijala i spustila glavu tom čovjeku na rame. Kanili su prijeći ulicu i
krenuti prema njemu. Nije znao što će, ljubomora ga je razdirala. Načas
pomisli da se suoči s njima, prepriječi im put. No što bi time postigao osim što
bi osramotio sebe i ponizio ženu koju voli? Stoga je potražio zaklon u tami
veže obližnje zgrade čekajući dok ne prijeđu ulicu ruku pod ruku. Onda ih je
stao slijediti s razumne udaljenosti. Kada su skrenuli iz Pere u Tarlabasi, Seyit
više nije ni časa dvojio da u Šurinom životu postoji drugi muškarac.
Svijet kao da se počeo rušiti oko njega. U trenutku se sve promijenilo. Ovo
je bilo gore nego da ga je ostavila. Pomislio je koliko su isprazni bili njegovi
snovi o budućnosti. Žena koja mu je bila smisao života, još uvijek svježa u
njegovim snovima, sad je s drugim. Na povratku do praonice u Ulici
Kalyoncu Kulluk kiptio je od gnjeva – prema sebi, Šuri, sudbini, svemu i
svačemu. Tražio je krivca, nešto ili nekog na kome bi se mogao iskaliti.
Hodajući po snijegu, cijelim je putem do praonice razmišljao o svemu i
nije mogao svaliti krivnju ni na što osim na vlastitu sudbinu. Neko vrijeme
nije znao kamo bi, no potom se odluči vratiti u svoju sobu. Nije imao volje
razgovarati ni s kim, trebala mu je samoća.
Na ulazu u praonicu susreo je djevojke koje su upravo završile s poslom.
Poželjele su mu laku noć zavodljivo se hihoćući. Seyit je ušao i zatvorio vrata
za sobom. Objesio je kaput i šešir na vješalicu. Taman kad je krenuo uza
stube, u zrcalu je zamijetio slabašnu svjetlost pa se okrenuo. Nije bio sam.
Maruška, ruska pralja, bila je na odlasku s kaputom u rukama. Vidjevši Seyita,
zastane, stavi ruku na grudi i usklikne: »Jao, Seyte Eminofe, prepali ste me,
za Boga miloga!«
Zatim je uočila koliko je izbezumljen pa se tad iskreno zabrinula. Nagnuvši
glavu, upitala je: »Što se dogodilo, Seyte Eminofe? Nije vam dobro?«
Seyit je pomislio kako nema vremena za tu droljicu pa je krenuo prema
svojoj sobi u samoću. »Možeš otići, Maruška, sve je u redu. Hvala ti.«
No žena se nije imala namjeru odreći plijena, stoga krene za njim.
»Ako mogu kako pomoći...«
Njezin glas nudio je više od puke pomoći; bio je prožet erotskim pozivom.
Seyit je i suviše dobro poznavao taj ton. I skupe prostitutke iz Petrograda i
jeftine crnooke plesačice iz moskovskih sirotinjskih četvrti započinjale su lov
uvijek istim pitanjem.
Okrenuo je glavu i odmjerio ženu što ga je uporno gledala s dna stubišta.
Bila je privlačna na onaj bludni način. Imala je onu vrstu ljepote zbog koje bi
je uzeo samo radi čulnog užitka, ali bi svakako izbjegavao da ga netko vidi na
ulici s njom. Vjerojatno je sjajna u krevetu.
Zašto ne, pomislio je. Ta, nije li Šura upravo otišla s drugim? Nije li večeras
sam? Tako bi vjerojatno najbolje potisnuo sav užas i mržnju koju je osjećao.
Samo kako bi se uvjerio da nije pogriješio, zagleda se Maruški ravno u oči. O,
ne, nije se prevario. Žena je samo čekala na njegov mig. Ispružio je ruku.
Maruška je spustila torbu i kaput točno tamo gdje je stajala u podnožju stuba
pa pohitala gore. Na usnama i u očima sjajio joj je osmijeh koji mu je
obećavao da neće požaliti zbog te odluke. Mladi muškarac nije mogao shvatiti
zašto će uzeti tu ženu koju je poznavao već godinu dana, a ona nijednom nije
pobudila ni najmanji tračak zanimanja u njemu. Prema njoj nije osjećao ama
baš ništa. Kad bi ga sad odbila u svoj toj muci, njegov ponos svejedno ne bi
bio povrijeđen. Ali Maruški takvo što nije bilo ni na kraj pameti. Ne
mogavši dočekati da dođe do kreveta, već se na vratima počela razodijevati
progovorivši promuklim prigušenim glasom: »Znate, Seyite Eminofe, svaki
put kad krenete uza te stube, odlazite u krevet s Aleksandrom Verjenskom.
Već dugo sanjam da sam na njezinom mjestu, u tom krevetu. Napokon je
svanuo i taj dan. Vidjet ćete kako ću vas usrećiti.«
 Seyit nije bio toliko siguran u to. Ponajprije, odbijala ga je njezina
užurbanost, a nije mu bilo po volji ni to što ga je podsjetila na njegovu jedinu
ljubav. Otvorio je bocu votke i iskapio čašu u jednom gutljaju. Laktima
naslonjen na ormarić, u zrcalu je gledao ženu kako se svlači na drugom kraju
sobe. Činilo se da je u žurbi, možda joj je to bila profesionalna navika, kao da
ne želi pustiti mušteriju da je predugo čeka. bila je ležerna. Nakon suknje
svukla je negliže, kaputić, tek potom raskopčala bluzu. Seyit se zapitao zašto
se profesionalke uvijek razodijevaju obrnutim redoslijedom. Možda misle da
će tako više uzbuditi muškarca. Maruška je upalila svjetlo iznad kreveta i
čekala da joj Seyit priđe. On se nije ni pomaknuo s mjesta. Tada je ona polako
krenula prema njemu. Na sebi je imala jedino napola raskopčanu bluzu i
dojke su joj bile gotovo sasvim otkrivene. Seyit je gledao ženu pored sebe u
zrcalu ne osjećajući ni najmanju želju za njom, ni erotsku ni bilo
kakvu drugu. Samo je nepomično čekao.
Žena se nije dala smesti. Obavila je ruke oko njega i stala mu otkopčavati
košulju istodobno ga ljubeći po vratu, zavodljivo mu šapćući u uho. Seyita je
to zamaralo pa se izmaknuo da ga prestane ljubiti. Maruška nije bila
zaljubljena žena, samo je željela spavati s muškarcem kojemu se divila i ništa
je nije moglo odvratiti od tog nauma. Prišavši mu sleđa, obgrlila ga je rukama
i pritisnula raskošne dojke o njegova leđa, potom je ispružila punašnu nogu
i obavila je oko njegove. Stručno mu je raskopčala košulju i zavukla ruku
milujući mu nagu kožu.
Zapanjeno je shvatio da ga ta žena uopće nije uzbudila iako su njezine
požudne ruke bile posvuda po njemu. Želio je samo vidjeti svoju ženu, onu s
kojom je dijelio usamljeničke dane, u tom istom krevetu i sobi. Njegova lijepa
mala Šuručka, ona je trebala biti ovdje, trebala bi plakati pa voditi ljubav s
njim. Zašto mu je to učinila? Zašto?
Misleći na Šuru, zamišljajući da sad vodi ljubav s njom, shvatio je koliko
mu nedostaje. Ali, nažalost, bila je s nekim drugim muškarcem tko zna gdje.
Zar mi to ne daje pravo da budem s drugom ženom, pomislio je. Maruška
mu nije bila prvi izbor, bila je tek žena koja je naišla nudeći mu tijelo. Ako ga
je Šura izdala, iznevjerila, on će učiniti isto i spavati s drugom, i to baš ovdje u
njihovom krevetu. Naglo se okrenuo i uzeo je u zagrljaj. Maruška se
nasmiješila, zadovoljna što je konačno uzbudila muškarca kojeg je pokušala
zavesti. Kad je pala leđima na krevet s raširenim nogama, bacio se na nju
bez predigre, bez dokaza ljubavi i silovito ušao u nju. Vidjevši izraz na
Seyitovom licu, shvatila je da je sve potpuno drukčije od onoga što je
očekivala. Iskoristio ju je. U mislima mu je bila Šura, cijelo je vrijeme
zamišljao da je sa ženom koju je volio. Kad je Maruška najzad shvatila da je
koristi kao lutku, zamjenu za nekog drugog, bilo je već prekasno.
Seyit je čekao da osjeti zadovoljstvo koje bi ga proželo dok bi vodio ljubav
sa Šurom, ali uzalud. Ni njegovo tijelo, a ni duša nisu osjetili užitak na koji je
toliko bio naviknuo. Tek kad bi pomislio na Šuru, mogao se uzbuditi. Već je
ionako izgubio sve što je volio – državu, prijatelje, obitelj. Šura mu je bila
posljednje utočište, jedini oslonac, njegova jedina i istinska ljubav. Zašto se
to dogodilo, zašto? O tome je razmišljao dok je svršavao u onu ženu. Glava
mu je pala na njezine bujne grudi i on je zavapio: »Šuručka, najdraža moja
mala...«
Odmaknuo se od žene u koju je izlio sjeme i svu svoju tugu. Kako bi
napakostio Šuri i zadovoljio svoj ego, iskoristio ju je kao da je ona bila glavni
krivac. Pridigao se, sjeo i zapalio cigaretu, potom se opet zavalio na jastuke
ispuhujući oblake dima. Mrzio se zbog onoga što je učinio.
Kad se probudila pred zoru, Maruška je shvatila da muškarac u čijem je
krevetu provela noć ne gaji ama baš nikakve osjećaje prema njoj. Ustala je,
odjenula se, namjestila kosu pred zrcalom pa se uputila prema vratima. Nitko
ju nije ništa pitao, no svejedno se okrenula i jedva čujno rekla: »Ti si
zaljubljen preko ušiju, Seyite Eminofe.«
Seyit cijelu noć nije ni oka sklopio. Kroz dim tko zna koje cigarete
promatrao je snijeg. Misli su mu bile daleko. Posljednje što je Maruška rekla
zatvarajući vrata, bilo je: »Ma, nije ni važno, zaboravi.«
Seyit je začuo kako joj potpetice lupkaju dok se spuštala stubama i čekao da
se ulazna vrata zatvore. Želio je da se čim prije izgubi iz zgrade. Možda će tek
tad uspjeti zaboraviti da se ikad išta dogodilo medu njima. No tad je začuo
ženske glasove u hodniku. Prenuo se iz razmišljanja i iskočio iz kreveta. Bilo
je još prerano za poslugu.

Šura je tiho ušla u zgradu upotrijebivši svoj ključ kako ne bi probudila Seyita
pa se ušuljala kroz vrata u mračno predsoblje. Tapkala je u tami pipajući oko
sebe. Najprije je napipala zid, a onda i vrata ureda, zatim je rukom obujmila
ogradu stubišta. Gotovo je pala naglavce kad je nagazila na nekakav
zavežljaj. Zaustavila se i kleknula da vidi što je to. Oči su joj se privikavale na
tamu. Dotaknula je ono o što se spotaknula pa kad je ustala i shvatila da joj je
u ruci ženska torbica, u čudu je razrogačila oči. Pogledala je prema vratima
sobe u dnu hodnika. Opet je kleknula i podignula kaput. Više nije bilo
nikakve dvojbe u to da je sa Seyitom bila neka žena, i to toliko nestrpljiva i
neobazriva da je odbacila kaput i torbicu čak i prije no što se popela
stubama kako bi bludničila.
Suze joj obliju oči, u grlu joj se stvori čvor. Nije znala što bi. Hoće li se
popeti stepenicama i baciti joj njezine stvari u lice? Sto bi postigla time? Samo
bi osramotila sebe i usput ponizila muškarca kojeg voli. Ako je Seyit doveo
ženu prvom prilikom kad je ostao sam, onda za njega više nema mjesta u
njezinom životu. Kako joj je to mogao učiniti? Zar je ovo zaslužila nakon
svega što su zajedno prošli?
Stajala je ukipljena na prvoj stubi, kad su se otvorila vrata spavaće sobe.
Kroz prozorčić na ulaznim vratima prodirao je prvi tračak svjetlosti novog
snježnog dana. Šura je uzdahnula kad je ugledala ženu kako brzo silazi niz
stube usput zakopčavajući bluzu. Prepoznala ju je. Maruška je bila šokirana
kad se najednom našla licem u lice sa Surom. Zastala je nasred stuba i
prekrižila ruke na grudima ne bi li prekrila napola razgolićene dojke.
Pokušala je nešto reći, nešto što ni sama nije razumjela, zatim je
dograbila kaput i torbu iz Šurinih ruku i izjurila na ulicu.
Šura zapravo nije bila ljuta na nju, smatrala ju je priprostom i beznačajnom.
Poželjela je otići gore do Seyita i zahtijevati objašnjenje. Možda se ovo
događalo svaki put kad je nije bilo? Dakle, nije bila jedina žena u životu
muškarca kojeg je toliko voljela. Osjeti se odbačenom, prezrenom i strahovito
usamljenom. Nije se više SEYIT I ŠURA mogla suzdržati. Svijet se rušio oko nje
kao kula od karata. Plačući je izjurila kroz vrata.
Seyit je začuo kako se vrata treskom zatvaraju pa pogledao kroz prozor.
Takav tresak značio je da se Maruška više nema namjeru vratiti u praonicu.
Ali zapravo ondje nije vidio laku ženu koja je netom izišla iz njegova kreveta.
Žena koja je trčala pločnikom zametenim snijegom bila je njegova Šura. Seyit
se prenerazio. Otvorio je prozor, nagnuo se i povikao svom snagom:
»Šura! Šura! Šuraaa!«
Šura je načas zastala i osvrnula se, no ništa je više nije moglo zaustaviti.
Plačući je pobjegla niz ulicu.
 Seyit je bio prestravljen. Navukao je hlače i sjurio se niz stubište u isto
vrijeme pokušavajući navući košulju. Morao ju je sustići, zaustaviti je i reći joj
da se srami, da mu je potrebna, da je sve ovo bila strahovita pogreška. Morao
ju je sustići i priviti je u zagrljaj. Izletio je iz zgrade kao metak ostavivši
pritvorena vrata pa potrčao za njezinom siluetom sve do ugla ulice. Bio je
siguran da će je sustići, ali, avaj, zametnuo joj se svaki trag. Kako je
mogao znati da je ona već u tramvaju za Taksim? Stegnutih šaka, ruke su mu
pale na bokove. Eto, nestala je, i to, činilo se, zauvijek. Njihova je ljubav bila
krhka, očito nespremna i za najmanji potres. Tog snježnog jutra u studenom
oboje je bilo povrijeđeno.
Šura je sjedila u tramvaju gledajući kroz prozor i lijući gorke suze. Što će
sad? U sebi je osjećala samo ogromnu prazninu. Kako neobično, pomislila je,
bila je tako oduševljena što je pronašla svoju obitelj, ali sad kad je izgubila
Seyita, to joj nije ništa značilo. Iako je bilo prerano za posao, otišla je do
ljekarne, ušla, zaključala vrata i srušila se u naslonjač iza pulta. Trebala joj je
samoća. U sedam i trideset još je bio mrak. Snijeg od sinoć nije prestajao
padati. Trg Taksim i krovovi okolnih zgrada bili su prekriveni
blistavom bjelinom. Bilo je hladno. Sve se činilo prazno. U ljekarni je
bio mrak. Šura je kroz tanke zavjese gledala snijeg i plakala. Odjednom je
obrisala suze, a srce joj je stalo brže kucati. Seyit ju je slijedio sve do ljekarne.
Bio je na drugoj strani ulice. Prelazio ju je. Stigao je. Sad će se zagrliti,
razgovarati, objašnjavati, pomiriti se i početi ispočetka. Ustala je i pohitala
otvoriti vrata čim on pozvoni pa će mu se baciti u naručje.

Seyit je stajao na pločniku i gledao u ljekarnu prekoputa ulice. Bio je siguran

da je ona unutra jer su željezne rešetke bile podignute. Zacijelo ga je vidjela.
Da je željela, mogla se pojaviti na prozoru. Možda je ionako došla u praonicu
samo da mu kaže zbogom? Zacijelo je čula kako je doziva na ulici, vidjela je
kako trči prema njoj. Nije li sama, prethodne večeri, napustila radno mjesto s
drugim muškarcem?
Najednom požali što ju je uopće slijedio. Malo je oklijevao pa se okrenuo,
prešao ulicu i stao koračati po vlastitim stopama u snijegu.
Šura je dotle čekala iza vrata da se zvonce oglasi. Kad se to nije dogodilo,
otvorila je vrata i vidjela kako se Seyit brzo udaljava. Mahala mu je neka
stane. Riječi su joj se miješale sa suzama. »Seyte, Seyte...«
 Igra sudbine

D
an nakon te sudbonosne noći i Seyitu i Šuri bio je beskonačan. Oboje je
jedno drugome nedostajalo, no srca im bijahu slomljena.
Unatoč svemu što se dogodilo, Seyit je želio otići do ljekarne i otvoreno
porazgovarati s njom. Ako je Šura odabrala nekog drugog, želio je to čuti iz
njezinih usta. Cijeli je dan bio nervozan k’o sam vrag i nitko se nije usuđivao
ništa propitkivati. Maruška je, srećom, imala dovoljno pameti da se ne pojavi
na poslu. Naime, Seyit je bio shrvan i grozio se od pomisli da se sretne sa
ženom koja je bila jedan od uzroka njegovog stanja.
Šura je na poslu neprestano griješila. U laboratoriju je ispuštala bočice i
razbijala ih. Unatoč tome što joj je to trebao biti najsretniji dan u posljednje
dvije godine, oči su joj bile krvave od suza, a lice ispijeno od umora. Kad ju je
prethodne noći njezin rođak Jevgenij odveo do Ulice Tarlabasi 143, tamo je
zatekla davno izgubljene članove obitelji koji su je željno iščekivali. Njezina
sestra Valentina, ujak, general Afrikan Bogajevski, teta Nada, Jevgenijev brat
Boris, svi su oni bili tamo dočekavši je sa suzama radosnicama. Tijekom duge
večere prepričavali su jedni drugima sve što im se događalo otkako se nisu
vidjeli. Šura je vjerovala da je pravo čudo što su uopće preživjeli; njihov
sastanak u Istanbulu bio je dar s neba. Nisu li čuda poput zatišja nakon oluje?
Utjeha nakon katastrofe? Tim ljudima, koji su se pomirili sa
spaljenim domovima, raspadom obitelji, ubilačkim pohodom na
rodbinu, gubitkom domovine, izbjeglištvom, nesrećom, kaosom, i sam
je susret s članovima obitelji bio čudesan.
U Istanbulu je već bilo više od dvjesto tisuća bijelih koji su preko Crnog
mora doplovili s Krima. Drugi su preusmjereni u Galipolje, Limni i na Balkan.
Bilo je pravo čudo što je Šura pronašla rodbinu među tolikim priljevom
izbjeglica. Ali sudbina joj nije dopustila da uživa u susretu jer je negdje
usput izgubila Seyita. Kako nikome iz obitelji nije rekla da dijeli život s
muškarcem strahujući od njihova neodobravanja, nije mogla prerano otići s
večere. Čim je pak uspjela, pohitala mu je doma u naručje, sigurna da će Seyit
razumjeti. Da je barem znala što je tamo očekuje, ne bi se bila ni vraćala. Dok
je brisala oči, još se nadala da postoji nekakvo suvislo objašnjenje. Ako je
Seyitu dojadila, trebao joj je to otvoreno reći, u lice. Odlučila je nakon posla
otići do Ulice Kalyoncu Kulluk i porazgovarati s njim oči u oči.
Malokome se u životu ukaže prilika da promijeni tijek svoje sudbine, a i
kad se ukaže, ljudi takvu priliku često propuste. Čovjek shvati svoju slabost
tek kad ga sudbina već svlada pa bude prekasno da išta poduzme.
Jutro nakon te sudbonosne noći oboje je skovalo planove za večer u nadi da
će uspjeti spasiti svoju ljubav, no sudbina ih je i taj put stavila na kušnju. Kada
je u šest i trideset uvečer Šura ugledala svoje rođake Jevgenija i Borisa na
vratima ljekarne, znala je da joj neće biti lako otići do praonice i
porazgovarati sa Seyitom. Pokušala ih se pristojno riješiti.
»Dragi Jevgenij, dragi Borise, baš mi je milo što vas vidim ovdje.«
Rođaci je veselo izljube u obraze. »Došli smo po tebe, Šura. Krenuli smo u
kupovinu ukrasa za božićno drvce, pa smo mislili da nam se pridružiš.«
Pogledala je u sat na zidu i pretvarala se kao da želi poći s njima, ali ne
može zbog posla. »Ne smijem izići još najmanje pola sata. Zašto ne biste išli u
kupovinu bez mene? Vidimo se kasnije za večerom.«
Gospodin Zezemski, ljekarnik, načuo je njihov razgovor. Nije mu promaklo
koliko je djevojka cijeli dan bila zabrinuta kao ni umor na njezinu licu.
Pomislio je kako bi bilo nabolje da je pusti ranije.
»Samo vi pođite, Aleksandra Verjenska. Slobodno se pridružite prijateljima.
Ja ću se već nekako snaći tih pola sata. Hajde, hajde, što čekate?« Potom joj je
vragolasto kimnuo i rekao: »Ah, ta mladost.«
Šura je bila posramljena što njezin šef misli da ide u provod s nekim
muškarcima, stoga ih predstavi: »Gospodine Zezemski, ovo su moji rođaci
Boris i Jevgenij Bogajevski. Tek smo se jučer pronašli nakon svih ovih godina.
Možete li vjerovati?«
Zezemski je podignuo obrve i rekao: »Upravo nevjerojatno! Pa, to je divno!
Onda svakako morate izići ranije.«
Mlada djevojka pomisli kako joj nema druge nego odgoditi razgovor sa
Seyitom do idućeg dana pa se ogrne kaputom i iziđe iz ljekarne u društvu
dvojice rođaka. Kad je za dvadeset minuta Seyit ušao u ljekarnu, tamo su bili
samo dvojica mušterija i pomoćnik. Počekao je da mušterije iziđu. Mladi
pomoćnik nešto je upisivao u knjigu podignuvši naočale više na nos, potom
uputio Seyitu nezainteresiran pogled.
»Kako vam mogu pomoći?«
»Tražim gospođicu Aleksandru Verjensku. Zar danas nije došla na posao?«
»Bila je na poslu, gospodine, ali otišla je prije nekoliko minuta.«
»Znate li kamo je otišla?«
Pomoćnik se počešao po vratu, namjestio izraz lica koji je govorio da ne
zna, slegnuo ramenima i rekao: »Ne znam.«
Seyit mu je zahvalio i okrenuo se već na odlasku, kad je mladić napravio
grimasu i ponudio dodatne informacije: »Izišla je s dvojicom mladića, ali ne
znam kamo su otišli. Ne razumijem ruski.«
Seyit još jednom zahvali momku i iziđe. Prokleo je sam sebe što je otišao u
ljekarnu, što je jutros trčao za Surom, što prethodne noći nije uživao u
Maruškinoj ljubavi. Morao je prihvatiti činjenicu da je zauvijek otišla iz
njegova života. To, jasno, nije bilo nimalo lako – morao bi zaboraviti cijeli
svoj život, sve do tog časa. Sjetio se trenutka kad ju je ugledao na brodu kojim
je bježao iz Alušte. Bože, kako mu je život bio ispunjen s njom, kako mu je
pružila svu svoju ljubav i znala ublažiti čežnju. Mlada se djevojka upustila u
pustolovinu s voljenim muškarcem, a jedva da joj je bilo sedamnaest. Što se
dogodilo s tom ljubavi? Seyita su noćima mučila ta pitanja.
Pred obitelji Šura se trudila ne pokazivati koliko je rastresena i tužna. No
onog trenutka kad bi legla u krevet, navukla bi pokrivač preko glave i tiho
zaplakala. Kad bi barem nekako mogla vratiti vrijeme, ponovo proživjeti svoj
život. Bi li išta promijenila? Željela je još jednom proživjeti onu noć kad je
upoznala Seyita u Moskvi, zatim noć u Boljšoju kad je stavila ruku u njegovu,
pa noć kod Tatjane gdje su prvi put vodili ljubav. U tim bi trenucima osjetila
kako joj se suše usta, a tijelo joj zahvaća groznica. Nije li njihov susret u
konačištu u Novorosijsku sam po sebi bio čudo sudbine? Da, gledajući
unatrag, željela je iznova proživjeti svaki trenutak proveden sa Seyitom, osim,
jasno, onog nemilog događaja koji joj je slomio srce. No ta se noć ipak
dogodila i više nema povratka.
Seyitov je ljubavni život bio potpuno uništen. S obzirom na to, morao je još
jednom dobro promisliti o ponudi gospodina Konstantinidesa. Nakon mnogo
premišljanja zaključio je da će uložiti rublje samo ako odluči da će mu
Istanbul postati novi dom. Ako bi, s druge strane, njegovo konačno odredište
bilo Pariz ili Amerika, nije imalo smisla ulagati dobar dio ušteđevine u
posao s praonicom.
Najzad je stigao Božić. Djevojke u praonici dobile su slobodno popodne, a
Seyit se posvetio svojim računima. U neko doba začuje kucanje na vratima.
Podignuo je pogled i s oduševljenjem ustanovio da je ondje Šura. Bacio je
olovku na stol i pohitao prema vratima.
Želio se pretvarati da je hladnokrvan; ta, nije samo on kriv za sve. Krivi su
podjednako. S rukama u mufu i šubarom na glavi izgledala je kao djevojka s
razglednice iz Petrograda. U njezinim krupnim plavim očima jasno su se
vidjeli bol i agonija. Stajali su na vratima nijemo se gledajući, jedva se
susprežući da ne padnu jedno drugome u zagrljaj. Ali oboje je imalo valjan
razlog da to ne učini. Seyit se izmaknuo u stranu i pozvao je rukom neka
uđe rekavši: »Uđi. Zašto nisi upotrijebila svoj ključ?«
Šura se ugrizla za usnicu. Na putu do praonice obećala je sebi da neće
plakati. Sad je progovorila ponosno podigavši bradu: »Posljednji put kad sam
upotrijebila svoj ključ, gorko sam požalila. Mislim da ga više nikad neću
upotrijebiti.«
Izvadila je ključ iz torbice i spustila ga na stol. Krenula je uz stube
pokušavajući govoriti istim hladnim pribranim glasom. »Sada bih, ako mi
dopuštaš, uzela svoje osobne stvari. Tvojim će gošćama zasigurno dobro doći
prazne ladice.«
Ne čekajući odgovor, uspela se stubama. Seyit je krenuo za njom. Zatvorio
je vrata sobe i naslonio se leđima na njih. Nije mogao vjerovati da je tako
odrješita. Što se dogodilo s onom blagom nježnom djevojkom? Zacijelo silno
želi tog drugog muškarca, toliko da nije kanila ostaviti Seyitu ni trunku lažne
nade. Odmaknuo je kosu s čela, prekrižio ruke i čekao da ona progovori.
Da su barem i prije razgovarali, izjadali se jedno drugome, možda do svega
ovoga ne bi ni došlo?
Šura je vadila svoje donje rublje iz ladica, haljine iz ormara, slažući ih,
ponašajući se kao da je sama u sobi. Strepeći da bi samo jedna Seyitova riječ
mogla otopiti svu njezinu rezerviranost, nije progovarala, no dok je uzimala
kofer s vrha ormara, živci su je izdali i više nije mogla svladati suze.
Pokušavajući ih sakriti od njega, podignula je poklopac kofera i počela se
pakirati. Koliko li je samo uspomena bilo u tom koferu? Od Kislovodska do
Novorosijska, od Feodozije, Alušte, Sinopa i najzad do Istanbula. Nije li joj
ovo trebala biti posljednja postaja? Oči joj padnu na krevet. Sjetila se svih
onih noći kad bi se sklupčali jedno uz drugo, plakali, a potom vodili ljubav.
Zatim se sjetila one žene, te droljice, pomislivši kako je zasigurno i ona
spavala u njegovom zagrljaju nakon što je vodila ljubav s njim. Zacijelo je i
nju obasipao riječima divljenja. Nije više mogla zaustaviti suze.
Seyit je dođe razmišljao kako će joj pristupiti. Ni sam se više nije mogao
suzdržavati. Žena koju je volio patila je barem koliko i on. Bilo je vrijeme da
završi s tim besmislicama. Krenuo je prema njoj, prišao joj pa zastao. Svaki
put kad bi joj prišao, želio je biti siguran da je željen, pa je tako i sad čekao
njezin znak. Šura je stiskala šal koji je dobila one noći kad je bježala iz Alušte
i zarila lice u njega da zaustavi suze. Seyit je obgrli oko struka zagrlivši
njezino potreseno zadihano tijelo, a vibracije od njezina plača zahvate i njega.
Ponovo je pronašao drugu polovicu svoje duše i tijela. S licem u njezinoj kosi
sklopio je oči i promrsio: »Moj Bože! Šuručka moja, što smo to učinili jedno
drugome, što smo to učinili?«
Šura je položila glavu na njegova prsa krotko, ne opirući se, pa progovorila
brišući suze: »Ja tebi nisam ništa učinila, Seyte. Ništa.«
Poželio je zaključiti tu temu. »U redu je, Šuručka, sad je sve gotovo. Ne
moraš mi ništa objašnjavati.«
Šura naglo zabaci glavu. »Ne razumiješ, Seyte. Ništa se nije dogodilo, nisam
te izdala. Ti si izdao mene.«
Seyit je upitno pogleda, a ona najednom shvati što ga je izjedalo. »O, ne,
Seyte! Zar si to, zaboga, pomislio? Nisam mogla doći one noći jer je moj rođak
Jevgenij Bogajevski došao do ljekarne... Oni su svi u Istanbulu!«
Podigla je obje ruke kao da želi naglasiti to čudo Božje, a onda ih pusti da
joj tromo padnu niz bokove. Doimala se silno iscrpljenom. Sjela je na rub
kreveta, prekrižila ruke u krilu i stala pripovijedati svoju priču. Kad je
dovršila, pogledala je Seyita u oči. Povjerovao joj je svaku riječ. Preplavi ga
strašan osjećaj grizodušja jer se onako ponio samo da joj napakosti nemajući
jasno objašnjenje ni opravdanje za svoje postupke. Sjeo je pored nje i uzeo joj
ruke u svoje.
»Najdraža Šura, ne znam što bih rekao. Izgubio sam glavu kad sam te vidio
da odlaziš s drugim muškarcem u noći, a da mi ništa nisi rekla. Ali vjeruj mi,
dušo, svih ovih dana i noći dok te nije bilo, samo si ti bila sa mnom.«
 Šura je obrisala suze i upitno ga pogledala.
»Bila si to ti, draga, samo ti, vjeruj mi.«
Nisu više mogli mučiti jedno drugo. Pogledi su im bili ispunjeni žudnjom.
Zagrlili su se, a onda im se usne spoje pa su se ljubeći bacili na krevet ne
odvajajući se. Putni kovčeg pao je na pod uz tup udarac. Jedino se taj zvuk
začuo u sobi osim njihovih požudnih dahtaja i mekanih udaraca pahulja o
prozorsko staklo. Nakon nekog vremena Seyit je nježno poljubio Šuru, potom
polako ustao iz kreveta i raspirio vatru. Dodao je još nekoliko cjepanica u
kaljevu peć, zatim otvorio vratašca pa su se vidjeli crveni plamičci. Bilo je tek
četiri sata popodne, no već se spustila zimska tama. Svukao je košulju i legao
pored nje šapnuvši joj na uho: »Toliko si mi nedostajala, dušo. Nemoj me
nikad više ostaviti.«
I sama je mislila kako su bili na rubu kraja svoje predivne ljubavi. Obavila
mu je ruke oko vrata i privukla se bliže njemu rekavši: »I ti si meni silno
nedostajao, dragi.«
Nikad dotad nisu tako strastveno vodili ljubav. Sjedinili su se grozničavo, s
potpunom spoznajom da ih upravo njihova ljubav drži na životu. Seyit je bio
svjestan da ona više nije neiskusna naivna djevojka koja mu je dala svoju
nevinost, pa ipak, uvijek je vodio ljubav s njom upravo sa sjećanjem na taj
prvi put koji ih je beskrajno uzbudio. Šura je uvijek bila smirena, puna
razumijevanja i strpljenja za svog muškarca nudeći mu svoju slatku i
nježnu ljubav. Imala je tu sposobnost da ostane dijete čak i u najpožudnijim i
najstrastvenijim trenucima. Savršeno mu je odgovarala. Bio je vječno
uzbuđen ljubavnik, nezasitan, neprestano zahtijevajući njezinu ljubav i
istodobno nudeći svoju, poštujući je, ali i sam očekujući poštovanje. Počevši s
nježnim poljupcima polako, ne žureći se, vodio bi je kroz sate i sate erotskog
užitka dok zajedno ne bi dosegnuli vrhunac kada bi u nju izlio svu svoju
ljubav. Ni danas nije bilo drukčije. Kad su se sjedinili, oboje je znalo da je
pronašlo svoju drugu polovicu, onu koja im je tako dugo nedostajala, i opet su
postali jedno. Prošlo je nekoliko sati, Šura je i dalje bila u njegovom naručju,
no onda se iznenada s nelagodom pomaknula. Pogledao ju je. »Što je bilo,
dušo? Je li ti neudobno?«
Šura je prešla prstom po rupici na njegovoj bradi i nasmiješila se. »Nije,
dragi...«
 Bilo joj je neugodno, kao da je željela još nešto reći. Navaljivao je: »Što je
onda?«
Šura se odmaknula od njega, uspravila se i sjela pa povukla plahtu i
djelomice prekrila grudi. Povukao je plahtu s nje i upitao: »Je li ti hladno?«
»Oh, nije.«
»Onda spusti plahtu, tako si lijepa. Daj da te gledam dok govoriš.« Zatim
nastavi kroz smijeh: »Znaš, prije su mi žene bile ljepše kad bih bio pijan. Ti si
jedina koja mi lijepa i kad sam trijezan.«
»Je li to kompliment?«
Seyit je podignuo glavu i utisnuo joj poljubac u oblo rame, potom
podmetnuo ruku pod glavu i upitao je: »Onda, dušo moja, što si mi željela
reći?«
»Seyte... Sad moram ići.«
Trznuo se kao oparen, no ona mu stavi ruku na prsa i nježno ga pogurne
natrag.
»Ne, pogrešno si shvatio. Radi se o tome da ne mogu ostati ovdje. Cijela
moja obitelj je u Istanbulu. Ujak Bogajevski unajmio je kuću u Tarlabasiju
gdje žive svi zajedno. Tamo su još brat ujne Nađe, zatim ujakov pobočnik i
tajnik. Svi su oni u istoj kući. Ja... Ne mogu im objasniti da nas dvoje živimo
zajedno.«
Seyitov glas bio je povrijeđen i promukao: »Kako si im objasnila svoj bijeg?«
»Rekla sam im istinu, više-manje. Ali nisam im mogla reći da živimo pod
istim krovom.«
Vidjela je koliko ga je povrijedila.
»Vjeruj mi, Seyte, to nema nikakve veze s tobom. Moja obitelj nikad ne bi
prihvatila činjenicu da živim s muškarcem ako nisam udana. Molim te,
shvati.«
Seyit je uzeo ruku koju je ispružila i poljubio je. »Shvaćam, ma, naravno.«
»I dalje ću dolaziti ovamo kad god budem mogla. Ništa se neće promijeniti,
vidjet ćeš. Vjeruj mi.«
Seyit je shvatio da mu je uzalud navaljivati. Odakle mu pravo, uostalom, da
je razdvaja od obitelji koju je samim čudom pronašla nakon što su toliko bili
razdvojeni? Potom pomisli kako je i sam uništio odnos s ocem upravo zbog
Šure. Zauzeo je jasan stav, ostao uz ženu koju voli, raskinuo s ocem i cijelom
obitelji, po svoj prilici zauvijek, i otišao pod strahovitim pritiskom. Pa, zašto
onda Šura ne učini isto? Trebao bih odagnati takve misli, pomislio je.
Zatim su razgovarali o praonici. Iznio je Šuri planove dok je ona pakirala
stvari koje će odnijeti kod ujaka. Silno se razveselila. »To je divno, Seyite.
Kakva sjajna vijest!« Onda je ozbiljnim glasom zapitala: »Ako želiš, možda bih
i ja mogla doći do nešto gotovine.«
Seyit joj je pomilovao obraz i rekao: »To je vrlo pažljivo od tebe, draga, ali
neće biti potrebno. Mislim da bih za projekt mogao uzeti nešto od onih
rubalja.«
»Jesi li siguran?«
Seyit je uhvati za ramena, poljubi je i promrmlja: »Da, dušo, siguran sam.«
Bio je toliko sretan da mu čak i Šurin odlazak kod ujaka nije mogao
pokvariti raspoloženje. Poljubio je mladu ženu u naručju s novim žarom, kao
da ju je tek sreo. »Sretan ti Božić, dušo.«
Šura se nasmiješila i prošla mu prstima kroz kosu. »Hvala ti, dragi.«
Te godine Božić u Istanbulu bio je drukčiji. Bijeli koji su izbjegli u taj veliki
grad, ukupno njih dvjesto pedeset tisuća, natiskali su se u pravoslavne crkve,
sudjelovali u procesijama na ulicama Pere moleći se Bogu pod treperavom
svjetlošću svijeća, pjevajući pjesme uz glazbu orgulja i harmonika. Sve je bilo
itekako drukčije od božićnih misa kojima su prisustvovali u svojoj domovini,
gdje bi odijevali najbolja nedjeljna odijela i odlazili u crkve u trojkama s
praporcima pomoliti se i veseliti. Sada su se samo molili za povratak u
domovinu, za bližnje koje su izgubili, za živote onih bez kojih su ostali. U
njihovim su zajedničkim molitvama bili svi oni koji su ostali ležati u lokvama
krvi u svojim dvorištima, kao i oni koji su pali u ruke crvenima dok su se
pokušavali uzverati uz užad posljednjih brodova što su isplovljavali iz Jalte.
Nije li čudno što se čovjek rijetko sjeti Boga onda kad mu je dobro? Možda
tek tu i tamo zamoli za kakvu sitnicu. Ako pak izgubi sve, molitve su česte,
dolaze nekako prirodno jer čovjek tada točno zna što mu nedostaje, što je
izgubio i zašto se moli.
Na Božić 1920. među molitvama upućenim Svemogućem u crkvama diljem
Istanbula najtužnije molitve bile su one bijelih.
 Uspomene na prodaju

V
eć u prvom tjednu 1921. godine Šura i Valentina napustile su svoje
sobe u kući generala Bogajevskog u Tarlabasiju te se preselile u stan u
obližnjoj Ulici Shashkin Bakkal u četvrti Beyoglu. Stan se sastojao samo od
jedne velike prostorije. Jedan su dio pregradile paravanom gdje su kanile
postaviti krevet. Ostatak je služio i kao dnevna soba i kao blagovaonica. Nije
to bilo ni blizu udobnosti na koju su navikle kod kuće, no jedino su si to
mogle priuštiti. Cesto su svjedočile tome da plemići shvaćaju svoj status kao
nešto bogomdano da bi na koncu bili prisiljeni prihvatiti posao ispod svoje
razine i završiti u siromaštvu kao crkveni miševi. Ta, ne kaže li i ona kletva:
»Dabogda imao pa nemao.« Sestre nisu imale namjeru dopustiti da im se
takvo što dogodi. Odlučile su se potruditi izvući iz teškoća, biti vrijedne i
nadati se Božjoj pomoći.
Šura se često sastajala sa Seyitom mimo Valentinina znanja. Nakon nemilih
događaja oboje je postalo tolerantnije i imalo više razumijevanja pazeći da ne
propitkuju suviše jedno drugo o privatnim stvarima.
Konstantin ideš koji je ispočetka Seyitu dao tjedan dana da se odluči hoće li
kupiti praonicu pojavio se u gradu tek mjesec dana nakon toga, a da nitko nije
znao gdje je zapravo bio. Sav sretan milovao je dugu bradu kad ga je Seyit
obavijestio da će prihvatiti njegovu ponudu. Seyit mu je platio ruskim
rubljima izbrojavši mu na dlan sve do posljednjeg novčića. Grk je spremio
novac u torbu, rukovao se sa Seyitom pa se iz tih stopa uputio u banku.
Nakon što je osoblje praonice otišlo kućama, Seyit je ostao pričekati Šuru.
Bio je uzbuđen poput djeteta. Pregledavao je praonicu zavirujući u svaki
kutak. Najzad je posjedovao nešto svoje, posao koji će sam voditi. Sjeo je za
svoj stol i zadovoljno se naslonio. Kad je Šura ušla u ured, zatekla ga je kako
se sretno smiješi i upitno ga je pogledala. Mladi muškarac ustane i raširenih
ruku krene prema svojoj ljubavnici.
 »Dušo, napokon možemo proslaviti.«
»Seyte, čestitam!«
Kanili su poći gore s rukom u ruci, kad se odjednom oglasilo zvonce na
ulaznim vratima. Seyit je otvorio vrata i ugledao Konstantinidesa pred sobom,
a izraz njegovog lica nije odavao zadovoljnog čovjeka. Ušao je ne čekajući da
ga pozovu pa spustio torbu na stol. Podbočio se i zatresao glavom. »Neće ovo
na dobro, beye Seyite. Bogami, neće na dobro.«
Potom je otvorio torbu i istresao hrpu rubalja na stol, dok su ga Seyit i Šura
zapanjeno gledali.
»Zao mi je, beye Seyite, ali banka ne želi primiti rublje.«
»Zašto?«
»Stari rublji navodno više nisu u optjecaju. Boljševici su ih zabranili.«
»Ama, što to govorite, gospodine Konstantinides? Otkad je to tako?«
»Banke su jučer ujutro zaprimile obavijest. Boljševici su tako naredili. Žao
mi je, beye Seyite, ali što ja tu mogu? Što ću s bezvrijednim novcem?«
Seyit se bacio na naslonjač. Duboko je udahnuo razvukavši usne u lažan
osmijeh. Šura mu je prišla i položila mu ruku na rame znajući koliko ga je to
pogodilo. I sama je bila izvan sebe od bijesa.
Grk je zagladio bradu, zatvorio torbu i rekao: »Ne znam što ću sad... Ako
imate novca, nema problema. Ali ako nemate, valja mi pronaći drugog
kupca.«
Seyit je ustao i zaustavio ga pokretom ruke. »Čekajte malo. Kamo ste se
požurili? Dajte mi trenutak da razmislim.«
Grk je bio sretan vidjevši da je Seyit i dalje zainteresiran za pogodbu. Teško
bi pronašao nekog tko bi kupio praonicu usred okupacije. Stao se ulagivati:
»O, beye Seyite, zaboravimo na ono što se dogodilo. Toliko smo dugo radili
zajedno, dobro vas poznajem. Naravno, uzmite vremena, o svemu promislite
na miru, a ja ću navratiti sutra.«
»Hvala vam.«
Grk je otišao ponavljajući pozdrave sve dok nije izišao kroz vrata.
Razmišljali su o mogućim rješenjima, kadli se ponovo oglasi zvonce. Bili su
to Manol i Iskender koji su navratili pozvati Seyita da im se pridruži na večeri
u restoranu hotela Palace. Međutim, čuvši što se dogodilo, ostali su kod njih
na večeri. Pošto su strusili litru votke, njihova je tuga prepustila mjesto
veselju. Seyit se valjao od smijeha dok je govorio: »Ma, zamislite samo!
Godinama sam čuvao taj novac u jastučnici, gladovali smo, jedva smo spajali
kraj s krajem i sad kad je konačno trebao nečemu poslužiti – eto ti ga na! Ma,
što li sam samo čuvao cijelo ovo vrijeme? Najobičniji papir!«
»A što još imaš u jastučnicama? Reci nam, Seyite.«
»Što god to bilo, bolje ti se toga riješiti čim prije.«
Toliko su se smijali da su im suze navrle na oči. Smijeh je, doduše, više bio
potaknut alkoholom i prkosom nego iskrenim veseljem. Seyit je iznenada
ustao, istresao sav novac na stol i onda stao skupljati novčanice jednu po
jednu.
»Hajmo, polazak!«
»Ama, kamo ćemo?« uglas su upitali drugi.
Seyit je imao zagonetan izraz na licu. »Kad su već otišli u povijest, sahranit
ćemo ih kako priliči.«
I tako je, nekoliko sati prije ponoći, ono malo prolaznika na mostu Galata
zaprepašteno gledalo kako se četvero lijepo odjevenih ljudi valja od smijeha
držeći se za trbuh dok su se naginjali preko ograde i bacali hrpe papirnatih
novčanica u more Zlatnog roga.

Idućeg jutra Seyit se zaputio do Velikog bazara. Ušao je u prvu draguljarnicu

koju je ugledao na tržnici staroj stoljećima. Draguljar spusti ogrlicu koju je
čistio za pultom i odmjeri došljaka. Bio je lijepo odjeven, očito neki imućan
stranac. Njegova šubara od astrahana odavala je da je riječ o bijelom.
Draguljar je ustao te uz pretjerani osmijeh pohitao prema Seyitu trljajući
ruke.
»Dobro nam došli, uvaženi gospodine. Samo izvolite.«
Znao je on da je ovo još jedan od onih koje je nevolja natjerala da prodaju
svoj nakit. Ponudio je Seyitu neka sjedne na jedan od stolaca pored pulta.
Mladi muškarac nije se imao namjeru upuštati u priču s draguljarom gorko
požalivši što se uopće i našao ondje. Draguljar je nanjušio Seyitovu
neodlučnost. »Kako vam možemo pomoći, gospodine? Molim vas, sjednite,
popijte šalicu crne kave. Ne morate trgovati.«
Seyit je zatresao glavom. »Ne, hvala vam. Ne bih kavu.«
Čovjek nije odustajao. »Ma, kako je to moguće, gospodine? Došli ste
izdaleka, ušli ste u našu trgovinu. Bila bi grehota da vas barem kavom ne
ponudimo.«
Potom proviri glavom kroz vrata pa dovikne dječaku prekoputa trgovine:
»Dvije kave ovamo!« Zatim se vrati na svoje mjesto i dalje trljajući dlanove jer
je nestrpljivo čekao vidjeti ono što mu stranac nudi na prodaju.
Seyit je nevoljko izvadio dvije kutije obložene baršunom iz džepa pa ih
pružio trgovcu.
»Recite, koliko biste mi dali za ovo?«
Kad je otvorio kutije i spustio ih na pult, trgovac je nataknuo naočale. U
proteklih nekoliko mjeseci postao je stručnjak za carske ambleme i znakovlje.
Dok je proučavao srebrna odličja, u mislima je kalkulirao o pravoj vrijednosti
predmeta znajući, dakako, da taj iznos neće ponuditi Seyitu.
»Lijepi su to komadi, ali...« Napućio je usne. »Ne znamo što bismo vam
rekli, gospodine moj dragi. Vrijedni su ovo predmeti, ali danas ništa nije lako
prodati. Znate i sami da smo godinama u ratu, a sad smo još i pod
okupacijom... Nitko nema novca da ulaže u ovako luksuzne stvari. Ljudi
dvaput preokrenu svaki novčić prije nego što se odluče nešto kupiti...«
Seyit nije imao vremena slušati njegovo lupetanje. »Samo mi recite koliko
biste mi ponudili«, odrješito je rekao.
Čovjek je stao prevrtati odličja među prstima, na jednu stranu pa na drugu,
i tako više puta, kao da njegove geste imaju kakvo značenje. Bilo je očito da je
razmišljao o najnižoj cijeni koju će mu ponuditi.
Onoga časa kad je Seyit začuo cijenu iz draguljarevih usana, pokupio je
odličja i vratio ih u kutije. Draguljar se nagnuo preko pulta i zadržao mu
ruku.
»O, dragi moj gospodine, ta, nemojte biti tako nestrpljivi. Dajte da se
pogodimo oko cijene. U vašu korist, dakako.«
Seyitu se nije svidjelo što trgovac uporno o sebi govori u množini, kao da je
kakva kraljevskog roda. Štoviše, strahovito ga je živcirao.
 »Nemam vremena za cjenkanje, ali ne mogu ih ostaviti za dvadeset pet
lira.«
U sebi se zapravo poveselio što mu nije ponudio cijenu na koju bi pristao.
Uzeo je odličja, izvukao iz džepa svoj zlatni sat pa otvorio poklopac i
provjerio vrijeme. Reski ton zvonca označio je deset sati. Draguljaru se iz grla
otme zvuk nalik na zvižduk. »Smijem li ga pogledati? Koji prekrasan sat!
Nikad u životu nisam vidio ovakvo što, zacijelo je posebne proizvodnje.«
Seyit je zatvorio poklopac i zamahnuo lancem prije nego što će ga vratiti u
džep.
»Da... U pravu ste. To je uistinu jedan vrlo poseban sat.«
Trgovčeve oči bile su prikovane za carski monogram i grb ugraviran
između rubina i dijamanata. »Fantastičan ručni rad, naprosto izvanredan!«
Vidjevši kako se Seyit sprema na odlazak, pljesne rukama kao da mu je
upravo sinula genijalna ideja. »Poslušajte što ću vam reći. Ne mogu ponuditi
mnogo za ordenje, ali ako mi s njima prodate i sat, dat ću vam za sve skupa
dvjesto pedeset lira. I to je, naravno, samo u vašu korist.«
Bio je to pristojan iznos, naročito s obzirom na teška vremena, ali ipak ni
blizu svoti koja bi zadovoljila Seyitove potrebe. Nijemo je zavrtio glavom,
zahvalio čovjeku i izišao iz draguljarnice.
»Slobodno upitajte bilo koga na bazaru, dragi gospodine, i vidjet ćete da
sam vam ponudio najbolju moguću cijenu.«
Otišao je do dijela bazara koji se zove Bedesten pa obišao još najmanje
desetak trgovina, draguljarnica, zlatarnica i zalagaonica. I svi su se vrtjeli oko
cijene koju mu je ponudio prvi draguljar. Seyit je dobro pretpostavio da to i
jest bilo draguljarevo maslo, a da je poruku prenosio dječak koji mu je donio
kavu. Trgovci su podupirali jedan drugoga kao saveznici. Nekolicina njih čak
se odbila cjenkati izrijekom mu predloživši neka se vrati u prvu
draguljarnicu. Bio je u zamci. Naposljetku mu jedan albanski draguljar ponudi
dvije stotine i sedamdeset lira za dva ordena i sat. Shvatio je da ondje i ne
može dobiti više. Srce mu se stegnulo od tuge kad je spustio vrijedne
predmete na pult i pogledao ih posljednji put. Čudno, ali što ih je dulje imao,
to su veze s njima bile čvršće, a uspomene jasnije. Sad kad ih je trebao
prodati, njegova će se veza, ta pupčana vrpca s Krimom i Rusijom, prekinuti.
Cijeli mu život bljesne pred očima. Prisjetio se onog uzbuđenja kad je primio
prvi orden i sat od cara Nikole. Posljednji put prijeđe prstom preko poklopca
sata osjetivši monogram, taj posljednji otisak velikog cara moćne dinastije.
Dok je nakon nekoliko minuta odlazio sa zatvorenog bazara, srce mu je
pritiskalo teško breme izdaje. Osjećao se baš poput izdajice. Izdao je svoje
uspomene. Prodao je posljednju vezu sa svojom prošlošću. Odsad će biti u
rukama nekoga tko nema niti će ikad imati bilo kakve veze s njima. Novi
vlasnik neće moći pojmiti pravu vrijednost i značenje tih predmeta jer nije
riskirao niti je ičim zaslužio da ih primi.
Gospodin Konstantinides drage je volje uzeo dvjesto sedamdeset lira, a
ostatak će Seyit isplaćivati u mjesečnim obrocima njegovom nećaku.
»Znat će on kako mi dostaviti novac«, rekao je Grk, pozdravio ga i otišao.

Ta je godina Seyitu bila izrazito teška. Osim što je morao redovito plaćati
mjesečne obroke, pokušavao je i uspješno voditi posao. Nadao se da će bude li
sve kako valja, moći unajmiti pristojan stan u jednoj od ulica oko Pere.
Sa Surom se nije mogao viđati onoliko često koliko je želio. Morala je
provoditi vrijeme s obitelji i sestrom. Seyit bi katkad naišao na njih u
parkovima oko Taksima, katkad u restoranu hotela Palace, ali morao se držati
rezervirano jer su i dalje tajili svoju vezu. Ta ih je neredovitost odvela na
različite strane i druženja u različitim krugovima.
Seyit je sreo neke rođake s Krima, Yahyu i Mustafu, sinove Seyitova
prastrica, i Osmana, zeta njegove tetke, koji su uspjeli pobjeći s jednim od
Vrangelovih brodova. Mustafa se na brodu zaljubio u jednu Njemicu po
imenu Senta. Nije previše govorila o svojoj prošlosti, ali pretpostavljalo se da
joj je na Krimu ostala obitelj s kojom je izgubila svaki kontakt. Živjeli su
zajedno i uskoro su se planirali vjenčati.
Osman je bio u braku sa Seyitovom rođakinjom, no u onom paklenom
zbjegu negdje je usput izgubio i nju i dijete. Tijekom cijele plovidbe do
Istanbula i potom tijekom deset dana, koliko su bili usidreni u Bosporu,
obilazio je brodove, palube i kabine izbezumljeno izvikujući njihova imena.
U mjesecima koji su prolazili polako je odustao od svake nade pomirivši se sa
sudbinom i prihvativši da ih je zauvijek izgubio.
 Medu svim tim ljudima vladala je neka posebna vrsta povezanosti,
drugačija od rodbinskih veza ili podrijetla i jezika. Čak i kad bi se okupili oko
stolova, pili, jeli i pjevali, srca bi im svejedno krvarila. Kad bi se smijali, u
očima su im svjetlucale neisplakane suze. U najsretnijim trenucima nad njima
se nadvijala tuga. Čežnja za domovinom pratila ih je poput sjene. Razumjeli
su se onako kako ih nitko drugi nije razumio.
Bijeli su se polako počeli privikavati na Istanbul. Teškoćama se nije nazirao
kraj, no na licima ljudi kao da se vidio nekakav izraz sreće, tračak nade.
Mustafa Kemal-paša vodio je tursku vojsku iz pobjede u pobjedu protiv
okupatorskih snaga Saveznika i Grka. Anatolija je oslobođena. Zapovjednik
poraženih Grka, general Trikopis, devetog rujna 1922. predao se u Izmiru
nakon što su njegove snage doslovce dokrajčene, dok su preživjeli
pobjegli britanskim brodovima. Rat za neovisnost je dobiven. Sporazum
u Mudrosu potpisan je jedanaestog listopada 1922., a Saveznici su Turcima
vratili Istanbul, Bospor, Mramorno more i Trakiju.
Iz pepela velikog Osmanskog Carstva uzdigla se nova Republika Turska.
Ljudi koji su dali povjerenje Mustafi Kemal-paši bili su izvan sebe od sreće.
Veselje je zahvatilo cijelu državu. Sada kada su vojne operacije završile, došlo
je vrijeme za političko restrukturiranje i novi gospodarski uzlet.
Bijeli su se također pokušavali prilagoditi i organizirati svoj život u novoj
državi jer je svima već postalo očito da je povratak u domovinu, blago rečeno,
malo vjerojatan. Neki su odlučili ostati u Istanbulu, dok su drugi pribavljali
dokumentaciju potrebnu za odlazak u Bugarsku, Jugoslaviju, Francusku,
Sjedinjene Države i Kanadu. Većina tih zemalja imala je određene kvote za
primanje izbjeglica. Bio je to dugotrajan i mukotrpan proces, a ljudi
su mjesecima plovili nemirnim morima na starim trošnim plovilima prema
nepoznatoj sudbini.
Oni pak koji su ostali u Istanbulu naviknuli su se na tamošnji život. Nije
bilo lako prihvatiti i usvojiti nove običaje, nositi se sa svakodnevnim
teškoćama, stjecati nova poznanstva, tražiti poslove, preživljavati od danas do
sutra i boriti se za život. No zar čovjeka ne pokreće upravo sudbina?
Jedne ugodne večeri u vrtovima u Tepebasiju veća skupina bijelih okupila
se radi druženja. Mlada žena za klavirom nije bila nitko drugi doli Valentina,
Šurina sestra. Godinama je svirala na obiteljskim domjencima u Kislovodsku.
Kad god bi otišli na neku zabavu, uvijek se od nje tražilo da nešto i odsvira.
Za takvih bi prilika na sebi osjećala poglede mladih plemića i rumenjela se.
Kad bi se naklonila zahvaliti publici na ovacijama ili kad bi tražili još, bila bi
neizmjerno sretna. Sjetila se večeri kad je svirala za svog mladog
dvadesetdvogodišnjeg supruga baruna Clodta von Jürgensburga. Mladić je
jednu ruku bio oslonio na klavir, u drugoj držeći čašu, i cijele večeri nije
skidao pogled s nje. Na prijamu u čast njezina kraljevskog veličanstva
princeze Marije Pavlovne, Valentina je zamoljena za recital. Odsvirala je
koncert sa silnim zadovoljstvom. Nakon recitala njezina učiteljica klavira
Marija Ivanova Vasiljeva Maharina primila ju je za ruku i predstavila je
princezi. Još se sjećala kako joj je poljubila ruku pa se povukla uz dubok
naklon.
Svirajući Oči crne, misli joj odlutaju u domovinu. Što joj je s majkom?
Postoji li još Kislovodsk? Posljednji bljesak sjećanja na njezina voljenog
supruga bio je kako joj maše iz vlaka koji odlazi za Novorosijsk. Je li uspio
umaknuti boljševicima? A što je sa svima drugima? S njezinim prijateljima,
rodbinom? Kakva ih je sudbina snašla?
Nije bila jedina koju su obuzimale takve misli. Glazbenici i gosti, svi su se u
tom restoranu pitali isto dok su pjevali: »Crne oči te, kao žerave, tako strasne
i prekrasne...«
Kad je Seyit ušao u restoran s Manolom, Yahyom, Sergejem i Osmanom,
gotovo su svi stolovi bili zauzeti. Čim su sjeli, on ugleda Šuru za jednim
stolom blizu pozornice. Srce mu je brže zakucalo. Ispričao se društvu za
stolom, ustao i prišao joj. Sjedila je u društvu dviju žena i jednog muškarca.
Seyit je jednu od žena poznavao otprije, onu balerinu iz Kijeva. Uljudno ih je
pozdravio pa se prignuo Šuri koja mu je bila okrenuta leđima i jedva
čujno prošaptao: »Dobra večer!«
Okrenula se, a na licu joj se miješala sreća, iznenađenje i nelagoda. »Dobra
večer, Seyte.«
Seyit se ogledao oko sebe da vidi što ju je to uznemirilo. Potom joj je opet
šapnuo: »Prekrasna si i silno mi nedostaješ.«
Iako drugi za stolom nisu mogli čuti ni riječ, Šura je i dalje bila vidno
napeta. Ma, što li joj je, pitao se.
»Bi li nam se pridružila za stolom? Mogli bismo se malo zajedno zabavljati.«
»Ne bih rekla, Seyte. Taman smo na odlasku. Ujutro moram rano na
posao.«
 »Dobro onda, dušo. Ljubim te s čežnjom i odlazim.«
»Laku noć, dragi.«
Kad se Seyit vratio za svoj stol i osvrnuo, primijetio je mladića u uniformi
kako zauzima mjesto pored Šure. Bio je u šoku. Dakle, dobro je zamijetio
nelagodu u njezinom glasu. E pa, sad mu je sve bilo jasno.
»Seyte Eminofe, je li sve u redu?« upitao je Manol spustivši mu ruku na
rame.
»Dobro sam, valjda.«
Yahya je slijedio njegov pogled i smjesta pogodio što je posrijedi. Dobro je
poznavao Šuru. Nekoliko su puta zajedno večerali te su proveli vikend na
jednom od Prinčevskih otoka. Znao je sve o njihovoj ljubavi i pustolovinama.
Razumio je zašto se Seyit uzrujao.
»Možemo otići ako želiš, Seyte.«
Tužna izraza na licu i kisela osmijeha Seyit je počeo puniti čaše.
»Valjda ne možemo vječno bježati baš od svega u životu. Nazdravimo!«
Šura je bila na odlasku. Pogledala je u njihovom smjeru i oči su im se
susrele. Podignuo je čašu prema njoj napeto je gledajući. Šura mu je uzvratila
svojim uobičajenim stidljivim pogledom punim ljubavi, a njegov se gnjev
smjesta istopio.
Moj Bože, kako je lijepa, pomislio je. Odmah se oraspoložio. Pomislio je
potrčati za njom, ali taj ju je nepoznati muškarac već primio pod ruku.
Odvrativši pogled, Šura je napustila kasino Tepebasi ruku pod ruku s
francuskim časnikom.
Seyit je odjednom osjetio kako se njihova veza raspada. Novi ih je život
razdvojio. To je ionako bilo neizbježno. Ali zašto su joj oči bile onako pune
ljubavi? Grizla ga je savjest što nije pošao za njima, zaustavio ih i rekao da ona
pripada njemu. Onda mu padne na um kako bi je time samo doveo u
neugodan položaj. Ako ona želi nekog drugog, nitko je ne bi smio prisiljavati
na suprotno. Bilo je krajnje vrijeme da zaborave na ruske bajke sa snijegom,
praporcima, polkom, Čajkovskim i njegovom ljubavi. Možda njihova
ljubav nikad i nije bila stvarna?
Mladić je cijelu noć razmišljao što će mu donijeti novi dan. Osjećao se loše.
Ni idućeg dana kao ni onog nakon njega nije se čuo sa Šurom. Zaslužio je
barem objašnjenje, pomislio je. Nije mogao misliti ni na što drugo osim na nju
i njihove zajedničke trenutke. Nedostajala mu je i želio ju je pored sebe.
Noćima nije oka sklopio. Bio je tvrdoglav. Jasno, mogao je otići do
ljekarne, ali Šura je bila ta koja mu je paradirala pred nosom s
nepoznatim muškarcem i ona bi trebala napraviti prvi korak. Nastavio je
tako patiti i čekati.
Nakon nekoliko dana Manol je organizirao oproštajnu zabavu u čast
nekolicini prijatelja koji su odlazili u Ameriku. Seyit je bezvoljno otišao do
Manolove kuće. Kad je Manol otvorio vrata, prva osoba koju je ugledao bila je
Šura. Čavrljala je s nekoliko ruskih djevojaka. U kutu prostorije glazbenici su
svirali balalajku, klavir i gitaru. Uzeo je piće koje mu je netko tutnuo u ruku
i krenuo prema njoj pozdravljajući se i smiješeći, rukujući se i ljubeći u
obraze razne privlačne djevojke i prelijepe žene. Neke su mu se značajno
osmjehivale, a on im je uzvraćao. Ma koliko volio najvažniju ženu u svom
životu, nije mogao odoljeti ljepoti i šarmu drugih žena. Netko ga iz te gomile
povuče za ruku. Okrenuo se.
»Sergeju, prijatelju, drago mi je što te vidim.«
Nije mogao suspregnuti osmijeh kad mu je Sergej predstavio svoju
zaručnicu, ženu znatno stariju od sebe. Dobro je poznavao Sergeja i znao je da
zbog tog šarma one ostaju s njim. Zašto je taj šarm koristio sa ženama koje su
mu mogle biti majke, ostalo mu je pak zagonetka.
Šura je uživala u razgovoru s prijateljicama. U blizini je začula poznati
srčani smijeh. Uzbuđeno se okrenula. Najednom je osjetila kako joj se vraćaju
sjećanja na nešto što se davno dogodilo. Vidjela je Seyita u društvu nekoliko
ljudi, oči su im se susrele, a pogledi prikovali jedan za drugi, baš kao kod
Borinskih u Moskvi one zime 1916.
»Moj Bože!« uskliknula je. Osjetila je one iste iskre, krv joj je proključala i
zavrtjelo joj se. Gledao je u nju plamtećim plavim očima podsjećajući je na
njihovu strastvenu ljubav. Seyit kao da se prvi put u životu zaljubio na prvi
pogled, a Šura dražesna ali pomalo stidljiva. Nisu mogli skinuti pogled jedno s
drugoga. Kad je Manol pozvao goste za stol, ostali su sami nijemo se
gledajući u oči. Šura nije znala kako bi mu objasnila što joj se dogodilo, a Seyit
ju nije želio optuživati ni za što. Oboje ih je zaprepastilo što nakon svih ovih
godina nisu znali što bi si rekli.
 »Dobra večer, Aleksandra Verjenska.« Namjerno joj se obratio tako
službeno ne bi li joj se makar malo osvetio.
»Dobra večer, Seyte... Ljutiš li se na mene?«
»Ljutim? Ljutim li se, pitaš? A što očekuješ, Šura? Što bi ti željela? Ako žena
koju smatram svojom najednom nestane, što bih drugo osjećao nego ljutnju?«
»Onda smo kvit!«
»Kako to misliš?«
»Sjećaš li se večeri kad sam otišla iz ljekarne s Jevgenijem? Razumiješ li sad
kako sam se osjećala kad sam se ujutro vratila kući?«
»Ali, mislio sam da smo to riješili? Da sam znao gdje si i s kim si...«
»Upravo je u tome problem, Seyte. Upravo sam se zbog toga upustila u ovu
aferu. Nisam mogla podnijeti da te dijelim s nekom drugom. Željela sam da i
ti patiš kao što sam ja patila. Ipak, vjeruj mi da ništa nisam planirala.
Jednostavno se dogodilo.«
Seyit ju je itekako dobro razumio. Čovjek bi pomislio da se izdaja može
lakše podnijeti ako se osveti istom mjerom, ali tek onda shvati koliko se
grdno prevario. Smiješno je bilo što su nakon svega postali toliko slični da su
čak radili iste pogreške.
»Što ćemo sad?«
Seyit je oklijevao s odgovorom, a mlada žena zagledala se kroz prozor
vrteći čašu u ruci. No Seyit je ubrzo začuo njezine jecaje. Spustio je svoje piće,
prišao joj i stavio ruku na njezinu. Ovlaš je poljubi u obraz.
»Molim te, ne plači, Šuručka. Molim te... Samo tražim da mi kažeš misliš li
da za nas još ima nade. Znaš da ti nikad ne bih nametao svoje mišljenje.«
Šura je prekrila njegovu ruku svojima. Silno joj je nedostajao.
»Znam, Seyte, znam.«
»Sjećaš li se što si mi jednom rekla?«
Okrenula se. Više nije plakala. »Što?« upitala je.
»Rekla si da nikad ne bi mogla požaliti ni zbog čega što si učinila radi
mene.« Stegnuo joj je ruku u svojoj. »Misliš li još uvijek tako?«
 Šura se nasmiješila i uzvratila stisak. Onog trena kad su im se ruke i zapešća
dotaknuli, oboje se opustilo, svjesno što to znači. Nijedno više nije marilo ni
za hranu, ni piće, ni ples. Njihove su duše željele biti jedna s drugom. Zajedno
su izišli iz Manolovog stana. Dok su silazili niz stube, držali su se za ruke, a
ona je pogledala njegov lijepi tvrdoglavi profil i nasmiješila se. Voljela ga
je iskreno i svim srcem.
Vozeći se kočijom do Ulice Kalyoncu Kulluk, preplavilo ih je uzbuđenje i
slutnja o predivnoj noći koju će provesti zajedno.
Čim su ušli, Seyit je primio svoju ljubav u naručje. Šura se naslonila leđima
na vrata odbacivši rukavice i torbu na pod. Obavila mu je ruke oko vrata
ljubeći mu lice. On joj je ljubio kosu, vrat i udisao svježi miris njezine čiste
kože, miris koji mu je tako silno nedostajao. Potom ju je podignuo ne
pomičući pogled s njezinog i odnio je gore.
Onog časa kad su ušli u sobu, Šura pomisli tko je sve možda bio ondje dok
nje nije bilo. Smjesta otjera tu misao strepeći da će joj pokvariti noć. Čudno,
ali Seyitovom je glavom prošlo nešto slično. Više nije bila ona nevina mlada
djevojka kojoj je on bio prvi ljubavnik i od tog dana jedini. Sad se među
njima ispriječio drugi muškarac. Taj ju je stranac dodirivao i onečistio njihovu
ljubav. U njemu je sve više rasla tjeskoba. Nije mogao ni podnijeti pomisao da
bi mu ta frustracija, što je iznenada počela bujati u njemu, mogla pokvariti
večer. Otjerao je zle misli od sebe doslovce odmahnuvši rukom. Tad je zaista
shvatio kako se osjećala onog jutra kad je na stubama ugledala Marušku. Što
je bilo, bilo je, pomislio je, najvažnije je da su sada zajedno i da se vole.
Sve su im te misli u trenutku prošle glavom. Seyit je raširio ruke i zgrabio
je. S jednom rukom u njezinoj mekanoj kosi, šapnuo joj je u uho: »Nemojmo
više jedno drugome nanositi bol, Šuručka moja. Volim te silno, više od
svega.«
»Oh! I ja tebe, Seyte. Volim te više od života.«
Seyit je bio neizmjerno sretan što ju je opet osvojio. Poljupcima punim
ljubavi prekrio joj je lice, ruke, vrške prstiju. Šura mu je uzvraćala tihim
milovanjima i poljupcima. Noć je bila njihova, uživat će u svakom trenutku.
Kao što je slatki šerbet ili ledena votka ostavljala vječni užitak na usnama,
tako je i svaki njihov dodir bio rapsodija sladostrašća u kojoj su željeli uživati
što je dulje moguće.
 Mladi muškarac ležao je na krevetu, spustio je njezinu glavu sebi na prsa pa
joj stao prolaziti prstima kroz kosu.
»Znaš li koliko si lijepa? Još si ljepša nego kad sam te prvi put ugledao.«
Šura je s osmijehom prihvatila kompliment. »Možda je to zbog alkohola.«
»U pravu si. Žene su mi inače ljepše kad sam pomalo pijan, ali jedino si mi
ti lijepa i kad sam trijezan«, šaljivo je odvratio. Zatim joj je obujmio lice i
zagledao joj se u oči. »I jedina koju ću uvijek željeti...«
 Mlada zaručnica

Odpadova.
te sudbonosne noći njihova je ljubav postala začarani krug uspona i
U trenucima kad bi bili zajedno sve je prštalo od strasti,
ljubavnih izjava i obećanja. Iako je Šuru istinski volio i najradije bi s njom
proveo ostatak života, u Seyitovom životu nije nedostajalo drugih žena. Bio je
lak plijen prelijepim zavodnicama koje su mu neprestano prilazile, naročito
kad Šura nije bila u blizini. Njemu su te afere, dakako, bile beznačajne,
no ipak ih se nije mogao u potpunosti odreći. Ruku na srce, nije bio sasvim
siguran ni u Šurinu vjernost.
Sve u svemu, oboma su srca izjedali isti osjećaji – ljubomora i grizodušje.
Nijedno nije ni s kim željelo dijeliti ono drugo, no nešto im je očigledno
nedostajalo. Koliko god bili sretni tijekom tih zajedničkih trenutaka, kad bi
bili razdvojeni, sve to činilo im se kao san.
Iz mjeseca u mjesec sastajali su se sve rjeđe. Duboko u sebi Šura je željela
da Seyit pokaže odlučnost, da je obori s nogu i odvede sa sobom, dok je Seyit
poštovao izbor žene s kojom je veći dio života dijelio i dobro i zlo. Nije ju
želio prisiljavati da dođe pod njegovo okrilje ma koliko mu to srce željelo.
Šura i Seyit bili su više od ljubavnika, život im je bio pustolovina, zajedno su
upoznali tugu, agoniju, čežnju. Možda se ona zaželjela drukčijeg života.
Čvrsto je vjerovao da bi trebala sama donositi svoje odluke. On je pak bio
temperamentan i nemiran tražeći novi smjer u svom životu.
Jedina svijetla strana trenutačno je bila njegova financijska situacija;
upravo se trebao preseliti u luksuzan stan u Ulici Aynali Cesme, redovito je
plaćao zaposlenike i imao zadovoljavajuću dobit koju je stavljao sa strane, u
sef.
Jedne večeri, baš kad je krenuo natočiti piće, oglasilo se zvonce na vratima.
Ponadao se da je Šura, no bio je to Osman.
 »Hajde, Seyite, oblači se. Idemo u provod.«
»Kamo?«
»Na vjenčanje.«
»Tko se ženi?«
»Ne poznaješ ih.«
»Što ću na vjenčanju ljudi koje i ne poznajem?«
»Dobro, nisu ti baš sasvim nepoznati, Seyite. Rođakinja moje žene udaje se
u njihovoj kući u Aksarayu. Hajde sa mnom, bit će ti bolje. Vječno čamiš
ovdje na jednom te istom mjestu, s istim ljudima. Živiš u lažnoj maloj Rusiji.
Iziđi malo za promjenu. Ako ti se ne bude svidjelo, uvijek se možeš vratiti.«
Seyit nije želio povrijediti Osmana. »Onda mi barem daj vremena da se
okupam i obrijem. Ili, još bolje – ti pođi, a ja ću doći. Samo mi ostavi adresu.«
»Obećaj da me nećeš iznevjeriti, Seyite?«
»U redu, obećavam. Doći ću tamo. Možda malo kasnije, ali doći ću.«
Okupao se, obrijao, odjenuo i usput svratio do hotela Pera Palace na jedno
piće. Sergej i Manol već su bili tamo. Popio je s njima votku, a zatim pozvao
kočiju. Nije bio bogzna kako oduševljen tim odlaskom na vjenčanje, ali
obećao je Osmanu ma koliko mu mrska bila pomisao da će provesti cijelu noć
s ljudima koje ne poznaje.
Kočija ga odveze od blistavog, svjetlucavog, zavodljivog noćnog života
Pere, što je mamio ljude na zabavu i smijeh, u tihu i skromnu četvrt Aksaray.
Kad je Seyit stigao, građanska ceremonija i večera već su bili gotovi.
Muškarci su se okupili u jednoj sobi ispijajući rakiju, dok su žene u susjednoj
sobi sjedile čavrljajući uz kavu. Tad je prvi put bio na zabavi gdje se žene i
muškarci druže u odvojenim prostorijama. Nije to bila podijeljenost u pravom
smislu riječi jer su žene ulazile u odaje muškaraca donoseći im hranu i piće.
No radije su se družile odvojeno.
U jednom trenutku došla je Osmanova žena i nešto mu prišapnula. Tada se
Osman okrenuo i došapnuo Seyitu: »Seyite, pođi sa mom, odvest ću te na
gornji kat.«
Seyit se nasmiješio. »Nećeš me nagovoriti da ostanem ovdje cijelu noć,
Osmane. Ubrzo idem odavde.«
 »I ne tražim da ostaneš cijelu noć. Samo želim da nekog upoznaš.« Ustao je
i poveo ga uza stube. »Vidjet ćemo hoće li ti se svidjeti.«
Seyit se smijao dok je odlazio za njim. »Ma, što li si samo smislio? Trebao
sam odmah znati.«

Na gornjem katu kuće kćeri gostiju i rodbine imale su malu privatnu zabavu
časteći se suhim smokvama, grožđicama i šerbetom. Madraci na podu bili su
spremni za otići na počinak. Djevojke su bile u spavaćicama ugodno se
smjestivši dok su čekale da im Mürvet ispriča bajku. Silno su uživale u tome.
Ona bi svaki put začinila pripovijest nekim novim pojedinostima i uvijek bi
ih iznenadila neočekivanim svršetkom. Sada je bila u dugačkoj bijeloj
pamučnoj spavaćici koju joj je sašila majka i ukrasila vezom. Raspustila je
dugu kosu, počešljala se pa se pogledala u zrcalu. Tamna kosa bila joj je u
kontrastu s bijelom spavaćicom. Njezine krupne crne oči zbog maskare činile
su se još većima i tamnijima. Mali prćasti nosić i pune usne samo su joj još
više isticali ljepotu lica. Odlučila je ne skidati šminku, barem dok ne legne
krevet. Iz male bočice koju je izvukla iz torbe nanijela je malo ružine vodice
na gotovo prozirnobijeli vrat i ružičaste obraze, potom zauzela mjesto na
kauču namijenjeno pripovjedačici. Vesela publika u polukrugu je posjedala
oko nje, a pred njom je bio mjedeni pladanj sa svjetiljkom. Odsjaj svjetla na
mjedu, miris ružine vodice, njezina šminka – sve je bilo spremno za
putovanje u svijet mašte, vila i demona. Kad je zabacila kosu, djevojke su se
stišale čekajući da počne pripovijedati.
Pripovijedala je mekanim glasom vodeći svoje slušateljice na putovanje u
drugi svijet i naglašavajući riječi gestama, mimikom, očima. Svjetlo joj je
plesalo na licu, visokim jagodičnim kostima i punim usnama. I nju i njezinu
publiku bajka je toliko obuzela da nisu ni zamijetile kako ih dvojica mladih
muškaraca promatraju iz zamračenog dijela hodnika. Jednom kad se Mürvet
okrenula i pogledala u tom smjeru, kao privučena nekom nevidljivom silom,
nije ugledala ništa, tek dašak povjetarca što je pomaknuo zavjesu.
Silazeći stubama, Osman upita Seyita: »Što ti se čini, Seyite? Nije li moja
rođakinja lijepa kao što sam ti i rekao?«
Seyit se nasmijao. »Lijepa je, Osmane, itekako. Ali premlada je. Koliko joj je
uopće? Petnaest?«
 »Mürvet sigurno već ima petnaest Ako ti se svidjela, bilo bi ti najbolje da
čim prije zatražiš njezinu ruku jer onakva djevojka neće zadugo biti sama.
Vele da obitelji čekaju u redu na njezinu ruku.«
»Sve je to u redu, Osmane, ali ona je tek dijete. Ta, još voli bajke, zaboga!«
Potom zatrese glavom i dometne: »Uostalom, možda je zaljubljena. Je li itko
pitao tu djevojku gdje joj je srce?«
»Seyite, u ovoj zemlji djevojke nitko ništa ne pita. Roditelji odlučuju o
svemu.«
Sišli su, uzeli pića i sjeli u praznu sobu. Osman je nastavio: »Ona je
najnadarenija i najvrednija u obitelji.«
»I neka je, Osmane, sve to što si nabrojio. Ali to ne znači da je stasala za
brak. Zaista mislim da je premlada.«
»Ne, nije! Vjeruj mi, ne iskoristiš li priliku, udat će se, a nećeš ni trepnuti.
Kažem ti, nemoj dopustiti da ti ovakva prilika izmakne iz ruku.«
Seyit je ubacio nekoliko oraščića u usta pa ih zalio rakijom. Doimao se
zamišljenim. »Osmane, još nisam odlučio što ću sa svojim životom. Možda
prodam posao i odem u Ameriku ili Francusku.«
»Ti si poludio, Seyite. Ovdje imaš sjajan posao. Nakon svih onih nevolja
koje si proživio napokon dobro zarađuješ. Još ti samo nedostaje lijepa mlada
žena. Ako se jednog dana i odlučiš odseliti u inozemstvo, uvijek je možeš
povesti sa sobom.«
»Nisam spreman na brak, Osmane.«
»Jesi li još uvijek u vezi sa Surom?«
Seyit je otpijao piće sve dok nije isprazno čašu, potom se naslonio. Očito
nije kanio odgovoriti na to pitanje. Rukom je odmaknuo pramen kose,
sklopio oči i duboko uzdahnuo. Osman je shvatio da je dotaknuo bolnu točku.
»Ne možeš dalje tako, Seyite. Oženi se, skući se i osnuj obitelj pa će ti život
odmah biti bolje organiziran. Siguran sam u to.«
»Da se skućim, kažeš? Imao sam ja mnogo kuća, Osmane. Ona u kojoj sam
se rodio i odrastao. One koje sam dijelio sa svojim prijateljicama, ona u kojoj
sam se skrivao.... No svejedno sam ostao sam. Morao sam napustiti baš svaku
od njih. Sve je to sad prošlost.«
 »Ovdje te ne proganjaju boljševici, tako da možeš prestati razmišljati o
prošlosti. Možeš pronaći mir i sreću koju zaslužuješ, a nikad je nisi imao.
Zašto si ne pružiš priliku?«
Seyit je natočio ostatak rakije u čašu, potom preokrenuo bocu i držao je
tako sve dok nije iscurila i posljednja kap. Laktima naslonjen na stol, a licem
na dlanove, uperio je oči u čašu zamišljeno promatrajući svaku kapljicu koja
je klizila u nju.
»Osmane, bi li radije bio zrnce pijeska u pješčanom satu ili kapljica rakije u
boci?«
Osman je uzdahnuo i zatresao glavom. Znao je da je Seyit opet u prošlosti,
a kad bi bio u takvom raspoloženju, bilo ga je najpametnije ostaviti sama s
njegovim mislima. Otprilike pet minuta nijedan od njih dvojice nije
progovorio. Osman je čekao da Seyita napusti turobno raspoloženje. Seyit je
prvi progovorio kad se prenuo iz razmišljanja.
»Što si ono rekao, Osmane, oprosti?«
»Ne brini se. Samo sam rekao da bismo trebali zatražiti Mürvetinu ruku za
tebe.«
»Dakle, navaljuješ da opet budemo u rodu?«
Bolno su se nasmiješili obojica se sjetivši Osmanove mlade supruge i
sinčića, kao i njegove tuge kad ih je izgubio na obalama Krima. Njegova
patnja nije bila ništa manja od Seyitove, ali pokušavao je zaboraviti i izgraditi
novi život s novom suprugom.
»Ne prekineš li veze s prošlošću, nećeš moći početi živjeti u sadašnjosti.
Najbolje bi ti bilo da počneš ispočetka i uživaš u životu. Samo ti učini kako ti
ja kažem i nećeš požaliti.«
»Kako itko može zaboraviti svoju prošlost? Misliš li da će ti uspomene
dopustiti?«
»Prošlost samo moraš prihvatiti, a drugo će vrijeme izliječiti.«
Osman je nekoliko minuta šutio, a onda dodao s oklijevanjem: »Seyite...
trebao bi prekinuti vezu s tom djevojkom. Sve dok ti je ona u životu, nećeš
zaboraviti prošlost.«
Seyitovo lice, pogled i glas otvrdnuli su poput kamena. »Ne govori mi o
njoj, Osmane. Da više nikad nisam čuo ni riječ o njoj. Ona mi je vrlo posebna.
Nikome neću dopustiti da govori o njoj ili našem odnosu. Nikome, ama baš
nikome, čuješ li me? Je li to jasno?«
Osman je shvatio da je povrijedio Seyita pa se pokušao nekako iskupiti.
»U redu je, Seyite. Ne ljuti se. Samo sam ti želio pomoći.«
Seyit se primirio. Prijateljski je potapšao Osmana po ruci.
»Oprosti, Osmane. Znam da si na mojoj strani.« Podigne čašu i nazdravi.
Potom klekne svom se težinom oslonivši na stol. »A sada, kako ćemo zatražiti
ruku one djevojčice?«
Osman je poskočio od sreće, prišao mu i uzeo ga za ramena.
»Pa, to je sjajno, Kurte Seyite! Ja ću sve urediti, ništa se ti ne brini. Vidjet
ćeš, nećeš požaliti.« Onda mu glas odjednom izgubi živost. »Misliš li da sam
prerano zaboravio ženu i dijete? Ne, naravno da nisam. Svake večeri kad
legnem u krevet, te me misli proganjaju, izjedaju mi mozak, počnem se gušiti.
No, s druge strane, mislim da moram nastaviti sa svojim novim životom
jer nema mi druge.«
Slegnuo je ramenima kao da želi odagnati tugu i nastavi: »Mürvet je još
vrlo mlada. Ako je oženiš, možeš je naučiti da ti bude žena kakvu želiš.
Oblikovati je po svome. Može ti biti savršena žena. Lijepa je, sposobna, brzo
uči. Majka joj je divna žena. Malo je nervozna, doduše, i ne priča mnogo, ali
ima dobar razlog za to. Strahovito su propatili. Ona je nećakinja generala
Hacija Jayha-paše iz Silistre. Bila je još djevojčica kad su napustili Rumunjsku.
Ovdje su teško živjeli, tijekom rata bili su u strahovitoj oskudici. Muž joj je
bio teški invalid, pa je morala sama zarađivati da prehrani djecu, bila im je i
majka i otac. Sad joj najviše pomaže upravo Mürvet, što bi mogao biti razlog
da ne prihvati tvoju prosidbu tako lako.«
Iduće jutro Osmanova šurjakinja Meliha odigrala je posredničku ulogu
satima hvaleći Seyita pred Mürvetinom majkom i polubratom. Kad je čuo da
je pristala, Seyit nije mogao vjerovati. Bio je uvučen u nešto za što zapravo
nije bio spreman. Kupio je dva prstena, jedan samo s velikim dijamantom,
dok su na drugom dijamant okruživali rubini. Nije li život katkad smiješan?
Nema tome tako davno da je prodao svoje ordenje i sat koji su mu bili u srcu.
Kako bi sad volio da im može ući u trag i otkupiti ih.
Osman je uzeo prstenje i Seyitovu fotografiju snimljenu u Petrogradu, onu
na kojoj pozira u uniformi pobočnika ruskog cara. Seyitu nisu baš bili
najjasniji ovdašnji običaji. Samo time što je poslao prsten, bio je zaručen za
djevojčicu koju takoreći nije pošteno ni vidio, a kamoli se upoznao s njom.
Mürvet, s druge strane, nije imala ni te sreće da vidi muškarca za kojeg se
trebala udati. Kako se mlada djevojka uopće može udati za nekog koga nije
ni vidjela niti je imala priliku otkriti sviđa li joj se ili ne? Međutim, Osman je
uporno tvrdio kako je to sve u skladu s običajima. Bilo kako bilo, Seyit je sad
bio zaručen za mladu Mürvet iz četvrti Aksaray Tatlikuyu koja ga nikad nije
vidjela. To je zacijelo bila neka igra, šala; to naprosto nije moglo biti stvarno.
Dok je čeznuo za svojim prošlim životom, kako se uopće mogao naviknuti na
ove ljude i njihove nepoznate običaje te živjeti među njima? Nije bio siguran
hoće li sve to funkcionirati.
No prstenje i fotografije vratili su mu tri tjedna nakon što ih je poslao. Kad
je Osman došao na vrata Seyitovog novog luksuznog stana, bio je shrvan i nije
znao što bi mu rekao. Stavio je prstenje i fotografiju na stol.
»Zao mi je, Seyite, ali stvari su se zakomplicirale.«
Seyit, iako je nevoljko ušao u sve to, na vlastito je iznenađenje bio prilično
povrijeđen razvojem situacije. Nimalo mu nije bilo po volji što ga je druga
strana odbila. Tko zna, možda se dosad već bio naviknuo na zamisao da će se
vjenčati s tom djevojčicom?
»Što se dogodilo?«
»Sjećaš se prenoćišta u kojem si odsjeo kad si tek došao u Istanbul, hotela
Seref?«
»Da?«
»E pa, vlasnikova kći je, čini se, Mürvetina prijateljica. Prepoznala te je na
fotografiji i sve joj ispričala o tvojoj ruskoj ljubavnici, kako si živio s njom i
tako dalje. Mürvetina majka hanuma Emine došla je u našu kuću s njom i
polubratom Hakkijem. Mürvet je plakala, Emine je napravila čitavu strku oko
svega, njezin je polubrat prijetio...«
»I, što kažu?«
»Vele da joj neće dopustiti da se uda za muškarca koji je živio s
ljubavnicom i na tome je ostalo.«
»Zašto im nisi rekao da nemam više ništa sa Šurom?«
Osman je bio iznenađen. »Jesi li siguran? Smijem li zbilja to reći?«
 Seyit je načas promislio. »Pa, jasno da smiješ. A što Mürvet misli?«
»Ona je, sirota, sva izvan sebe. A kakva bi bila? Od dana kad je vidjela tvoju
sliku, spava s njom ispod jastuka. Sad odbija i hranu i vodu.«
Seyit se prisjetio lijepe djevojčice obasjane svjetlošću plinske svjetiljke,
crnih kosih očiju, prćastoga nosića i visokih jagodica. Kako je samo mlada i
nevina bila. Mogao je zamisliti kako su joj snovi uništeni. Bilo mu je
strahovito žao djevojčice. Je li moguće da će upropastiti vezu koja bi ga
možda mogla usrećiti?
»Osmane, vrati im ovo i poruči sljedeće: nemam ljubavnicu i živim sam.
Ako ovo ne uspije, idem za Ameriku.«
Nije bilo lako uvjeriti Eminu, ali naposljetku je ipak pristala na zaruke.
Dijelom je to bilo i kako bi umirila Mürvet koja je dane i noći plakala do
iznemoglosti. Djevojčica se zaljubila u pristalog mladog muškarca u uniformi
i plakala je zbog ljubavi koju je izgubila prije nego što ga je uopće upoznala.
Plakala je i zbog vrijednog prstenja koje joj je resilo prste posljednjih nekoliko
tjedana, a sad ga više nije bilo. Majci se slamalo srce gledajući je kako pati.
Prstenje se vratilo Mürvet na ruke dva tjedna kasnije. Seyit je poslao Emini
trideset zlatnih lira za pripreme za vjenčanje – iznos jednak polugodišnjoj
plaći na dobrom radnom mjestu. Vjenčanje je dogovoreno za kraj rujna.
Dok je kao i obično provodio vrijeme u lokalima Pere, Seyitu je u mislima
neprestano bila djevojčica koju je trebao oženiti, a da s njom nije progovorio
ni riječ. Nije ju poznavao, ali svejedno je osjećao nekakvu privrženost prema
njoj. Osjećaj nije bio nimalo sličan intenzivnoj ljubavi koju je gajio prema
Šuri u vrijeme dok je živio s njom. Čak nije bio siguran želi li istu takvu
ljubav doživjeti s nekom drugom ženom.
Poželio je ponovo vidjeti Mürvet kako bi ga makar upoznala. Koliko god ga
uvjeravali da se zaručnici smiju sastati tek nakon ceremonije vjenčanja, on
nije bio tip muškarca koji bi mogao tako dugo čekati. Idući je dan proveo u
najboljim trgovinama u Beyogluu. Nakupovao je svilenog donjeg rublja,
šalova, bluza, francuskih parfema, ukosnica od bjelokosti. Rekao je da se
sve umota u najfiniji papir i poveže satenskim vrpcama. Uzbuđivala ga je
pomisao da će usrećiti djevojčicu. Dojmila ga se i spoznaja da se Mürvet u
njega zaljubila samo ga vidjevši na fotografiji, kao i to da je onako plakala za
njim. Prema toj djevojčici osjećao je ako ne ljubav, onda svakako silnu
toplinu i naklonost. Želio ju je iznenaditi i razveseliti. Ukrcao je darove u
kočiju pa i sam uskočio u nju. Bila je sredina srpnja. Grad je isparavao vrućinu
koja se nakupila tijekom dana i ta je prekrasna noć bila ukrašena
golemim mjesecom, jarkom mjesečinom i pjesmom cvrčaka.
 Neobični običaji

M
ürvet je s nestrpljenjem iščekivala dan kad će odjenuti vjenčanicu.
Uvečer bi se njezine prijateljice i susjede okupile i pomagale joj oko
priprema.
Jedne večeri nakon objeda djevojke su se skupile u sobi iznad ulaza pa
raširile tkanine i pribor po jastucima, s veseljem pjevajući, šijući, pletući i
vezući. Mürvet je bila u svojoj bijeloj izvezenoj spavaćici. Njezina majka
Emine, polubrat Hakki i njegova supruga Meliha pili su kavu u stražnjem
vrtu. Djevojčice prestanu s pjesmom začuvši zvono na vratima.
»Zacijelo je Behire stigla«, rekoše uglas.
Behire je otišla prije nekoliko minuta donijeti škare i naprstak iz svoje
kuće. Mürvet je zabacila dugačku kosu, ustala s kauča i sjurila se otvoriti
vrata.
Mjesečina joj je obasjala lice kad se obratila muškarcu na kućnom pragu:
»Osmane Enishte, dobro došao, uđi.«
Mladić na vratima nije ništa odgovorio. Ruke su mu bile pune kutija iza
kojih mu je virila samo kovrčava kosa, a i ona se jedva nazirala iza satenske
vrpce na kutiji. I dalje nije progovorio.
Mürvet je ponovila: »Uđi, Osmane Enishte, majka i obitelj su u stražnjem
vrtu, samo izvoli.«
Muškarac premjesti darove u jednu ruku i nagne se naprijed otkrivši lice.
Mürvet je zaprepašteno prekrila usta rukom. Nije to bio Osman, nego
muškarac s fotografije koju je čuvala pod jastukom. Njezin zaručnik. Ukipila
se u mjestu. Onako u polutami, stojeći u svojoj bijeloj, gotovo prozirnoj
spavaćici, činila se poput sjene. Prekrižila je ruke da se zaštiti od pogleda tog
neznanca. Kad joj je nasmiješeni mladić vragolasto namignuo, naklonio se pa
je povrh svega poljubio u kosu, Mürvet je vrisnula. Smetena ali sretna,
pojurila je na gornji kat i bacila se na divan drhtureći cijelim tijelom. Srce joj
je luđački tuklo. Djevojke se sjatiše oko nje, a ona je pocrvenjela od
uzbuđenja.
Hakki je začuo sestrin vrisak i pojurio prema vratima gdje je Seyit stajao
ruku nakrcanih darovima. Prepoznao je mladića i nevoljko ga pozvao unutra,
ali nije mu dopustio da uđe dalje od predsoblja. Potom se vratio u vrt i
zaustavio Eminu koja je taman krenula u kuću.
»Nemojte ići unutra, majko, tamo je Seyit.«
»U redu je, sinko. Ako mi je zet došao u posjet, red je da ga pozdravim.«
»Ne dolazi u obzir! Ma, pogledajte samo kako je taj čovjek drzak. Došao je
ovamo nenajavljeno, sam, bez pratnje, u ovo doba! Sigurno je prepao Mürvet
jer je vrisnula i odjurila gore. Ako ga sad odete pozdraviti, ostat će i tko će ga
se onda riješiti? Koristit će svaku priliku da dolazi ovamo. Najbolje je da ga
otpravimo. Ja ću porazgovarati s njim.«
»Imaš pravo, sine«, složila se Emine. Iako je silno željela upoznati Seyita,
trebalo je nekako kazniti tog muškarca koji nije poštovao njihove običaje.
Njezin posinak bio je u pravu. Vratila se u vrt.
Hakki je rekao Seyitu, najpristojnije što je mogao, kako bi voljeli da im se
drugi put najavi. Seyit nije očekivao takvo ponašanje u kući svoje zaručnice.
Spustio je darove na stol i krenuo prema vratima.
»Samo se pobrinite da moja zaručnica dobije ove darove. Vidimo se onda
neki drugi put...« Zatim je tužan otišao iz kuće.
Kad je Osmanu prepričao tu zgodu, nije mogao prikriti žalost i bijes.
»Kakav je to način, Osmane? Ne smijem ni vidjeti zaručnicu. Odnesem joj
darove, a nitko me se nije udostojao ni pozdraviti. Bilo mi je gore nego da su
me otjerali s praga. E pa, ne može to tako! Ako ne žele udati kćer, neka mi ne
trate dragocjeno vrijeme. Ne mogu to tolerirati. Najprije uzmu prstenje,
potom ga vrate. Gledaju me u lice, ali ne žele razgovarati sa mnom. Dosta mi
je tih ludosti.«
»Ne brini se, Kurte Seyite. U pravu si, ono nije bilo u redu, ali moraš i njih
razumjeti. Vidio si djevojku i svidjela ti se. Ona je vidjela tvoju fotografiju i ti
si se njoj svidio. Idući korak dolazi nakon vjenčanja. Ne možeš tek tako
odlaziti u njezinu kuću kad god ti padne na um, bez nekog posebnog razloga
ili bez prigode. To će ih osramotiti u očima susjeda.«
 Seyit je bio tvrdoglav. »Dobro onda. Sutra navečer bit će prava prigoda.
Otiđi tamo i reci im da ćemo doći. Tako ćeš nas najaviti, a imat ćemo i razlog,
je li jasno?«
Osman se nasmijao. »Ti baš nikad ne odustaješ. A što će biti razlog našeg
posjeta?«
»Ti si im u rodu, a ja želim odnijeti nekoliko darova svojoj zaručnici.«
»Zar opet? Pa nisi li joj večeras već odnio darove?«
»Ništa se ti ne brini. Želim joj darovati još neke dragocjenosti osim
prstenja. Pratiš li me?«
»U redu, Seyite. Pobrinut ću se za sve.«
Nakon što su se zagrlili i rastali, Osman se i dalje smijao Seyitovoj
svojeglavosti. Taj novi zet u obitelji bio je, bogme, tvrd orah.
Dok je Seyit bio na putu u Beyoglu, Mürvet je vriskala od sreće otvarajući s
prijateljicama darove – svakojake luksuzne stvarčice omotane skupim
papirom. Behire je uzdahnula. »Kako si samo sretna, Mürvet, nitko u našem
susjedstvu nikad nije tako dobro prošao.«
Mürvet je bila svjesna da su te djevojke zavidne unatoč tome što su je
voljele, pa je strepila da je netko ne urekne.
»To je kismet, Behire. Ne bih ni sama vjerovala da mi je netko to rekao.
Alahova volja«, rekla je i kucnula o drvo.
Tako su brbljale i oprezno otvarale darove da ne unište papir ili satenske
vrpce. Papir su složile, a vrpce zamotale prije nego što su ih spremile sa
strane.
»Moj Bože, pogledaj samo ove čarape, Mürvet. Prava svila, a tek sve te
boje.«
»Što je u onoj kutijici? Jao, djevojke! Pa to je francuski parfem. Otvori
bočicu, Mürvet, daj da ga pomirišemo, molim te. Zacijelo je božanstven.«
»I šal je od svile. Oh, kako je divan.«
»Ma, pogledajte samo ovaj čipkasti ovratnik.«
Mürvet je dotad takve divote vidjela samo na fotografijama i ponekad na
prijamima u kući hanume Nazire. Bila je izvan sebe od uzbuđenja što sad i
ona posjeduje te fine stvari. Opijena, sjedila je na koljenima na divanu
zatrpana svim tim darovima.
Te je noći odjenula svilenu tirkiznu haljinu s bijelom francuskom čipkom i
divila se svom odrazu u zrcalu. Svila joj je prianjala uz grudi i struk padajući
do poda s njezinih oblih bokova tako drukčije od onih bezobličnih pamučnih
haljina na koje je naviknula. Oprezno je navukla par svilenih čarapa da ih ne
uništi. Nije imala prikladne cipele za takve čarape, pa se samo pridigla na
prste. Potom je uzela maskaru i nanijela je na trepavice, odmaknula
se, raširila ruke i divila se sebi vrteći se na prstima, promatrajući kako se
svilena suknja vrti oko nje pa nježno pada. Pomislila je da je u nekom
predivnom snu. Strepila je da će ono prstenje što joj blista na prstima, dodir
svile, sve one predivne stvari odjednom nestati. Nije mogla skinuti pogled sa
svog odraza u zrcalu. Nikad se nije osjećala tako ženstveno. Odjednom se
otvore vrata i u sobu joj uđe majka. Mürvet se ukipi u mjestu. Bilo joj je toliko
neugodno što ju je mati tako zatekla da je stala kršiti ruke u očaju. Eminin
glas bio je tvrd i nemilosrdan. »Ma, pogledaj se samo, Mürvet. Kakvu to
odjeću imaš na sebi? Sve se prozire, kao da si gola. Nose li djevojke u našoj
obitelji takve stvari? Smjesta svući to sa sebe. Brže, što čekaš? Ne želim više
ništa od toga vidjeti na tebi.«
Sjetivši se dana kad joj je majka skinula prstenje s prstiju i vratila ga Seyitu,
ona stegne šaku. Nije kanila dopustiti da se to ponovi niti je kanila dopustiti
da joj itko svuče haljinu. »Ali majko... Ovo je od Sey...«
»Znam ja dobro tko ti je to poslao... Onaj Rus. Avaj, da te barem nisam
obećala njemu. Sad je prekasno da ga odbijem i prekršim obećanje. Došao je
ovamo, maltretirao te na vratima, a sad ti još šalje te odurne stvari koje ti,
vidim, rado nosiš. Moj Bože! Što smo to doživjeli? Upropastit će naš ugled u
susjedstvu.«
»Majko, ništa se nije dogodilo. Nije me ni dotaknuo! Kunem se Bogom.«
»Umukni! Znam ja dobro što se dogodilo. Smjesta da si svukla tu haljinu.
Obriši tu maskaru s očiju i urazumi se, kćeri. Oprosti nam, milostivi Bože!«
Mürvet je shvatila da joj nema vajde od prepirke. Svukla je haljinu i
spremila je. Nije željela da joj se majka još više razbjesni. Isplahnula je lice
vodom, legla u postelju i utrnula svjetiljke u jednoj ruci držeći svileni šal, a u
drugoj Seyitovu fotografiju. Pomolila se Alahu za sretniju budućnost i ubrzo
usnula.
Idućeg jutra u njihovu kuću dođe Osman i najavi kako će im te večeri doći u
posjet sa Seyitom. Emine nije znala što bi rekla, ali nije ni odbila. Pristala je i
otpočela s pripremama za večeru.
Hakki, Mürvetin polubrat, radio je u tiskari. Tek kad je došao doma za
ručak, saznao je za večerašnji posjet i sasvim se izbezumio.
»Ma, što si taj umišlja? Ako je on časnik ruskog cara, mi smo potomci
osmanskog generala. Misli li on da je toliko važan da može tek tako pokucati
na vrata ili se najaviti i doći ovamo bez nekog valjanog razloga? Nečuveno!
Budete li tako popustljivi, majko, neće taj ni oženiti sirotu djevojku. Samo će
tako dolaziti i odlaziti i jednog dana će samo nestati. Znam je takve kao što
je on, naučio je živjeti s ljubavnicom u grijehu, brak će mu biti samo na
teret.«
»Ne mogu ništa promijeniti, Hakki. Moja rođakinja i Osman dolaze zajedno
s njim. Što mi tu možemo? Zar ćemo odbiti gosta? Večeras ćemo se potruditi
kako najbolje umijemo i to se više neće dogoditi. A sad mi radije pomozi oko
priprema, sinko.«
»U redu, ali reći ću im da više ne želim vidjeti tog čovjeka u svojoj kući do
vjenčanja.«
Tek su završili s prepirkom, kadli se pojave Mürvetine tetke i rođaci.
»Seyit i Osman dolaze večeras«, rekla je Shükriye.
Njihovo veselje oraspoloži i Eminu. Zajedno su postavile stolove u vrtu.
Već se bilo gotovo sasvim smračilo kad su Seyit i Osman pokucali na vrata.
Emine je zaustavila Mürvet.
»Mürvet, ti pođi u Melihinu sobu i ostani tamo, jasno?« Onda nervozno
dometne: »Nadam se da će večera završiti bez nevolja. Strašno se brinem.«
Mürvet, strahovito razočarana, ostala je iza zatvorenih vrata. Smatrala je da
bi i ona trebala sjediti za onim stolom, upoznati se za zaručnikom, progovoriti
s njim makar pokoju riječ. Navru joj suze. Bila je ljuta na sve i svakoga tko ju
je razdvajao od voljenog muškarca. Prišla je prozoru i kroz zavjese provirila u
dvorište. Barem će ga odande moći vidjeti, pomislila je. Kad su svi zauzeli
svoja mjesta, ona na vlastito zaprepaštenje shvati da je Seyit okrenut leđima
njezinom prozoru. Sigurno je njezin polubrat to smislio, pomislila je. S koje
god strane prozora stala, nije mu mogla vidjeti lice. Njezina joj je šurjakinja
donijela jelo na pladnju i ona se najednom osjeti poput zatočenice.
Opuštenim ponašanjem i smislom za humor Seyit je nasmijavao cijelo
društvo; sve, dakako, osim Emine i Hakkija. Mürvet nije mogla ništa čuti, ali
bila je ljubomorna na svakoga tko je razgovarao sa Seyitom, smijao se i šalio s
njim. Najednom je smijeh utihnuo. Čuo se jedino Seyitov bariton. Mürvet je
povukla kvaku i malo podignula prozor da čuje što on govori. Seyitov
naglasak bio je neobičan ali otmjen. Govorio je blago ali odlučno i
samouvjereno.
»... Iako smo dogovorili drugi datum, predlažem da ne čekamo toliko i da
se vjenčamo krajem kolovoza.«
Hakki i Emine smjesta su se usprotivili.
»Neće li se susjedi pitati čemu tolika žurba?« Hakki je postavio to pitanje.
Seyit je okrenuo glavu i pogledao ga. Iako mu Mürvet nije mogla vidjeti
pogled, očito je uznemirio Hakkija.
Seyit je natočio sebi još jednu rakiju i ležerno rekao: »Ja sam vam rekao
datum kad se želim oženiti. Hoćete li ga prihvatiti ili nećete, to je vaša stvar.
Ako hoćete, izvrsno! Vjenčat ćemo se tridesetog kolovoza. Ako pak nećete
tako, opet dobro. Onda odustajem od svega. Neki moji prijatelji pripremaju se
za odlazak u Ameriku. Ako me ovdje ništa ne bude zadržavalo, i ja ću otići s
njima.«
Hakki je pobjesnio na te njegove riječi. Nervozno je ustao od stola, a Emine
je pohitala za njim. Atmosfera je bila krajnje napeta. Gore u sobi Mürvet je
grozničavo razmišljala: »Evo, sve je svršeno, i to ovaj put zauvijek.« Nije to
više mogla podnijeti, bilo joj je previše uzbuđenja. Mozak joj je ključao u
agoniji, nos ju je zabolio i osjetila je kako iz njega počinje curiti topao
potočić krvi. Posegnula je za maramicom i zabacila glavu ne bi li
zaustavila krvarenje. Zatim je posegnula za kvakom i otvorila vrata.
Čula je kao Hakki bjesni.
»Jesam li vam lijepo rekao? Taj je čovjek razmažen, želi da sve bude po
njegovom. Ma, što si taj umišlja, dovraga? Zar misli da ženi djevojku iz
sirotišta? Zar nam želi naplatiti što je donio ono malo svile?«
Emine zatraži da se stiša i pokuša ga umiriti. »Psst, tiho, sine. Smiri se. Svi
će nas ogovarati. Sva vrata i prozori u susjedstvu su rastvoreni, ljudi su u
dvorištima. I zar je uopće važno hoće li vjenčanje biti mjesec dana prije ili
kasnije? Nisi li rekao da se naposljetku neće ni oženiti? I, evo, sad ne samo da
je želi oženiti, nego to želi čim prije obaviti.«
»Ma, zar ne vidite da nam svima samo želi otežati? Ako mu kažemo da nam
ne odgovara kraj kolovoza, on će otići i uništiti Mürvetinu budućnost. Tko
će, pobogu, kasnije htjeti ostavljenu djevojku?«
»Tiho! Ne govori takve stvari. Poslušaj me, Hakki, ne budi tvrdoglav. Čim
prije sve ovo završi, tim bolje za nas. Uostalom, posjetio nas je u našoj kući.
Misliš da će susjedi vjerovati da smo sakrili Mürvet? Ako se brak ne sklopi,
kako ćemo to objasniti ljudima? I tko će vjerovati da je još djevica?
Najpametnije je da jednostavno prihvatimo njegov datum.«
»U pravu ste, majko. Nema smisla stvarati dodatne probleme. Hajmo im se
pridružiti.«
Mürvet je mislila da će je izdati noge. Krvarenje iz nosa nije prestajalo.
Želudac joj se okrenuo naopačke. Bacila se na krevet. Potom začuje korake na
stubama. Vrata sobe se otvore i djevojke nahrupe u sobu. Kroz hihot i ciku
prenesu joj dobre vijesti. Dotle je Emine otišla do ormara, izvadila posteljinu i
jastuke kako bi namjestila postelje rodbini koja je kanila prenoćiti kod
njih. Zapovjednim glasom je rekla: »Hajde, Mürvet, dođi mi
pomoći namjestiti krevete.«
Shükriye, Osmanova supruga, i Adalet, njezina mlađa sestra, trebale su
prespavati u Mürvetinoj sobi, a tetke u drugoj. Vjerovale su da će se Osman i
Seyit vratiti u grad. Djevojke su pozdravile rodbinu i otišle u sobu gdje je
Shükriye dobila krevet, dok su druge djevojke polijegale na madrace na podu.
Mürvet je sjedila na madracu leđima naslonjena na jastuke, privukavši
koljena. Cijelo joj je lice bilo rumeno od uzbuđenja dok je čekala da čuje što
joj imaju ispričati. Ovo je sad bilo prilično ozbiljno – udaje se već za mjesec
dana. Začulo se kucanje na vratima i potom su se otvorila. Tamo je stajao
Osman tražeći svoju ženu.
»Što ćeš ti ovdje s djevojkama?« upitao ju je.
Shükriye je složila prikrivač na krevet i uputila se prema suprugu. »A što
bih radila, Osmane? Spremam se na počinak. Kada vi odlazite?«
Osman je bio iznenađen. »Odlazimo? Ta, zašto bismo otišli? Valjda možeš
urediti da i mi ovdje prespavamo. I nas dvojica smo dio obitelji, sjećaš se?«
 Shükriye nije znala što bi mu rekla. Osman je, dakako, bio dobrodošao
ovdje prespavati, ali znala je da se ni Emine ni Hakki ne bi složili da i Seyit
ostane. Opet je mirisalo na nevolju. Baš kad je zaustila objasniti suprugu,
ugleda Seyita kako proviruje iza Osmanova ramena. Mürvet se sledi. Tad se
drugi put susrela oči u oči sa zaručnikom. I oba je puta bila u spavaćici.
Vidjela je kako joj se smiješi. Toliko se posramila da je zamalo umrla tamo na
licu mjesta. U strahu od Hakkija povukla je pokrivač preko glave. Kad je
Shükriye izvela Osmana u hodnik i zatvorila vrata za njim, lice joj je gorjelo.
Uto pomisli kako su zacijelo otišli jer je Hakkijev glas odzvanjao hodnikom.
»Ako taj Rus još jedanput izvede nešto slično, kunem se da ću ga izbaciti iz
kuće. Ne zanima me je li nam rod ili nije, izbacit ću ga naglavačke preko
praga.«
Shükriye je znala da ni njezin suprug nije u milosti. Potapšala je Mürvet po
obrazu pa su s nelagodom razmijenile osmijehe.
Sve u svemu, nakon svih tih neprilika datum vjenčanja najzad je ugovoren.
 Vjenčanje,

kolovoz 1923.

S
vanuo je i taj posebni dan trideseti kolovoza 1923. Na isti je dan padao
Kurban Bajram, vjerski praznik kad bi bogati klali janjad i dijelili meso
među sirotinjom. U islamskoj tradiciji Bajram je praznik prinošenja žrtve
u spomen na proroka Ibrahima koji je bio spreman žrtvovati svog
prvorođenog sina, no Bog mu se smilovao i postavio ovna na žrtvenik time
spasivši život dječaku.
Upravo je na taj dan prije dvije godine Mustafa Kemal Atatürk pobijedio u
odlučujućoj Bitki kod Dumlupinara u Ratu za neovisnost uništivši grčku
vojsku koju su podupirali Saveznici te proglasio Republiku Tursku. Tako se
trideseti kolovoza slavio i kao nacionalni Dan pobjede.
Na taj državni i vjerski praznik Mürvet je bila na vrhuncu uzbuđenja zbog
toga što će se udati za Seyita. Pokušavala je ona, dakako, biti smirena
naprosto zato što su običaji nalagali da djevojka ničim ne smije odavati žarku
želju i veselje zbog udaje.
Tog su se dana vjenčali u Mürvetinoj kući. Vjerski obred vodio je mjesni
imam, a potom su žene otišle iz kuće ostavivši muškarce neka uživaju u jelu i
piću, goste se i vesele. Čak i nakon svega toga Seyitu još uvijek nije bilo
dopušteno ostati nasamo s mladom.
Žene su otišle u kuću hanume Nazire koju su u susjedstvu zvali »dama iz
palače« kako bi prisustvovale obredu nanošenja kane. Nakon što je gotovo
cijelog života služila u palači sultanije Naciye, povukla se u tu kuću s
izdašnom mirovinom i vlastitom poslugom. Kad im je hanuma Nazire
prepustila svoju vilu za potrebe vjenčanja, Emine je bila izvan sebe od sreće
jer je bila kudikamo prikladnija od njihove male kuće. Nazire je dopustila da
Mürvet nosi njezin svileni bindall izvezen srebrom i zlatom, ogrtač koji
je sama nosila tijekom službe u palači, kao i pripadajući širok srebrni pojas.
Rub kapuljače bio je opšiven srebrnim novčićima. Kad su joj naposljetku
obuli još odgovarajuće baršunaste papučice s kićankom na vrhu, Mürvet se
osjećala poput princeze iz Tisuću i jedne noći. Duga joj je kosa padala ispod
svilenog šala pričvršćenog ukosnicama sve do struka, ispletena u četrdeset
pletenica. Sve su djevojke bile u haljinama sa svojih vjenčanja ili onima koje
su unajmile iz salona s vjenčanicama na Velikom bazaru. Nijedna se oprava,
jasno, po ljepoti nije mogla mjeriti s Mürvetinom i Nazirinom. Njihove su
haljine bile jednostavnije, sa satenskim košuljama i dimijama pod suknjama,
no ipak su sve bile živopisne i vrlo prikladne.
Hanuma Nazire pripremila je glavni salon za obred. Veliki stolovi bili su
prepuni raznoraznih vrsta šerbeta, sladoleda, limunada, alve i svakojakih
slastica. Dvije glazbenice sjedile su na divanu ispred balkona svirajući ud i
kanun, lutnju i citru, a gošće koje su bile sigurne u svoj lijepi glas pratile su ih
pjesmom. Starinske tugaljive pjesme ubrzo su zamijenile življe narodne
melodije. Ponesene glazbom, neke gošće počele su zvoniti zvončićima
zakvačenim za prste ili koristiti žlice kao kastanjete pa naposljetku ustadoše
i napraviše krug oko Mürvet plešući kolo, dok su druge održavale ritam
plješćući rukama ili dairama.
Kad je došlo vrijeme za nanošenje kane, glazba je utihnula. Gošće su sjele
ukrug oko Mürvet. Jedna djevojka ispruži lončić s kanom hanumi Naziri koja
je izvadila malo zelenkaste smjese i mrmljajući molitve stala je nanositi
Mürvet na dlan. Potom joj je sklopila šaku, povezala je rupcem pa je poljubila
u čelo i ustala. Sad je bio red na druge djevojke koje su željele nanijeti kanu.
Zabava se zatim nastavila uz glazbu, pjesmu i ples.
Kad su se dame vratile kući u sitne jutarnje sate, muškarci su se također već
bili razišli. Kuća je bila pusta ali u strahovitom neredu. Nije bilo nijednog
čistog tanjura ili čaše, a stolovi u dvorištu i kući bili su prepuni ostataka od
večere. Sobe su bile pripremljene za goste koji su trebali prenoćiti kod njih.
No za Mürvet i Eminu nije bilo predaha te noći jer se pospremanje otegnulo
sve do mujezinove molitve u ranu zoru. Mürvet se nekoliko puta učinilo kako
majka prigovara ispod glasa.
Iduće jutro zaklali su dva ovna. Jedan se razdijelio susjedima, dok se drugi
pripremao za večernju svečanost. Emine se nadala da će joj pomoći rodbina i
njihove kćeri koji su ostali preko noći, ali, avaj, svi su otišli na sajam gdje su
se održavale svečanosti povodom Bajrama. Tako su pripreme i kuhanje opet
pali na leđa majke i kćeri. Popodne je bilo predviđeno za odlazak u hamam na
obred pokazivanja i uljepšavanja mlade.
»Ne znam kako ćemo uspjeti sve to. Neka nam Bog pomogne. Toliko imam
posla, a nikoga da mi pomogne.... Ah, barem mi se ne motaju ovuda i ne
smetaju, Bogu hvala.«
Mürvet je bila vrijedna kao pčelica radeći brzo i uopće ne progovarajući.
Kuća, temeljito očišćena prethodnog dana, opet se morala očistiti, prozori
oprati, sagovi pomesti, mramorne stube ulaštiti. Svježa zrna kave prepržila su
se i samljela u bakrenim ručnim mlincima, zdjele za kolače opet su se
napunile. Bijele izvezene plahte stavljene su na Mürvetin krevet, a satenski
prekrivači boje meda i jastučnice pripremljeni su za svadbenu noć.
Emine i Hakki smatrali su kako nije prikladno da se Mürvet preseli u
Seyitov stan u četvrti Beyoglu, pa su zamolili mladence da ostanu kod njih
dok ne pronađu odgovarajući smještaj. Za njih je Beyoglu bila četvrt
nevjernika; tamo se moglo dogoditi svašta nemoralno. Seyit je, čini se, bez
pogovora prihvatio da neko vrijeme žive pod istim krovom. Mürvet je
namjestila krevet pa se odmaknula kako bi ga dobro promotrila. Krevet
njezine mladosti večeras će podijeliti sa svojim suprugom. Odjednom je
pocrvenjela kao rak. Nije još bila spremna na takve misli. Bilo je u redu dok je
bila zaručena i primala skupe darove, voljela svog zgodnog zaručnika iz
daljine, ali nije imala pojma što će raditi kad jednom zajedno legnu u krevet.
Nije znala ama baš ništa o braku. Što bi trebala uopće raditi kad se nađe s
nepoznatim muškarcem u sobi, u krevetu? Kamo će se sakriti od njega? Netko
joj je trebao nešto reći, uputiti je, ali – nitko ništa. Još se sjećala pljuske koju
je zaradila onomad kad je kao djevojčica postavila slično pitanje, stoga nije
kanila to ponoviti. Možda se neke stvari nauče tek u braku... Majčin glas
prene je iz razmišljanja.
»Mürvet, Mürvet! Gdje si, djevojko? Izglačaj stolnjake. Gosti samo što nisu
nahrupili. Nemamo vremena.«
Stolovi u dvorištu još su jednom prekriveni stolnjacima koje je Mürvet
sašila od bijelog pamuka i izvezla motivima cvijeća. Raznobojni cvjetovi bili
su u divnom kontrastu sa snježnom bjelinom stolnjaka. Mürvet je stala i
divila se, zadovoljna svojim radom.
 Rodbina se vratila sa sajma taman kad su majka i kći pripremile glavno jelo
i slastice.
Susjede su pristigle, svaka ponijevši potrepštine za kupelj. Pozvale su kočije
i otišle u hamam Cagaloglu.
Veliki mramorni kamen usred ženske kupelji bio je poput središta kakvog
karnevala. Žene su bile posvuda. Mahom nage ili tek s ručnikom oko struka,
turskom varijantom parea. Na nogama su imale drvene klompe obložene
kožom ili srebrom, ovisno o financijskom statusu vlasnice. Kupale su se u
kumama, mramornim bazenčićima, ili sjedile na vrućem kamenu trljajući se
rukavicama i skidajući gornji sloj mrtvih stanica kože. Zagrabile bi malo
hladne vode pa bi legle u dio za hlađenje koji se zove sogukluk, gdje bi se
masirale ako su to željele. Nije to bio samo ritual temeljitog čišćenja, nego i
društveni događaj kad su se dame sastajale jednom tjedno kako bi pretresale
svjetske događaje i razmijenile najnovije tračeve. Bila im je to vrhunska
zabava, a tog je dana imala i posebno značenje. Kupelj je organizirana u čast
Mürvetinog vjenčanja. Žene su je salijetale sa svih strana. Najprije su joj
voskom uklonile sve dlačice s tijela. Potom su je pripremile za trljanje
rukavicama dok je ležala na vrućem kamenu. Mürvet je osjetila kako su
sve oči uprte u nju i u jednom joj je trenutku bilo nelagodno. Ali onda
pomisli: »Ma, koga briga?« To se događa samo jednom u životu. Zašto ne bi i
ona jednom bila u središtu pozornosti? Što ima loše u tome? Ležeći na vrućem
mramoru, prepustila se stručnim rukama snažne krupne maserke koja je na
njoj radila sve dok joj tijelo nije sasvim pocrvenjelo od vrućine i trljanja.
Onda su je prijateljice postavile pred mramorni umivaonik i oprale kosu, i to
ne jednom, nego dvaput, pa je povezale u čvor na tjemenu, a potom joj još
jednom oprale tijelo. Sva ta voda nije joj pak isprala kanu s prstiju i dlanova.
Zatim su žene skupile sve svoje zdjele, bakrene vrčeve, ručnike i sandale te
se vratile kući. Mürvetino uzbuđenje bilo je na vrhuncu jer je najzad došao
trenutak da odjene vjenčanicu. Njezina joj šurjakinja pomogne da se odjene,
dok su druge rođakinje pomagale Emini u kuhinji.
Mürvet je bila u dugačkoj potkošulji i rublju što joj je sezalo do bedara i
koje si je sama sašila od bijelog pamuka. Rublje se, dakako, nije moglo mjeriti
s onom finom svilom i čipkom koju joj je poslao Seyit, ali nije mogla baš
mnogo u vezi s tim. Vjenčanica je ležala na krevetu. Mürvet se plašila
dotaknuti je kako ne bi uništila finu tkaninu. Seyit je poslao čistu bijelu svilu
i čipku za ovratnik i orukvice haljine koju je Emine sašila prema kroju
haljine hanume Nazire. Pripadajuće cipele od bijelog satena s mašnom
i visokim potpeticama također su bile dar od zaručnika. Mürvet je sjedila
pred zrcalom i promatrala svoj odraz. Rumenilo lica donekle joj je prikrio
puder u kamenu. Na trepavicama je imala sloj maskare, a kosa joj je bila
izvučena u dva uvojka što su joj padala na ramena, dok je ostatak bio povezan
u punđu na zatiljku. Veo, što joj je padao sve do poda, bio je od iste čipke kao
ukrasi na haljini. Kad se pogledala u zrcalo, Mürvet je bila toliko sretna da je
mogla zaplakati. Meliha ju je dotjerivala istodobno mrmljajući molitve protiv
urokljivih očiju.
S tijarom pak nije sve prošlo tako glatko. One koje joj je Emina mogla
priuštiti nisu pristajale pravoj svili i čipki. One koje su joj se svidjele pak, bile
su daleko iznad njezinih mogućnosti. Srećom, suprug mlade tetke poznavao
je draguljara na bazaru koji im je priskočio upomoć i iznajmio im tijaru
optočenu pravim draguljima. Kad ju je stavila na glavu, Mürvet je pomislila
kako je ljepša i imućnija od bilo koje mladenke čije je fotografije vidjela
u časopisima. Meliha je otvorila vrata, pljesnula rukama i uskliknula: »Jao,
dođite ovamo i pogledajte ovu divnu mladenku!«
Onda se vratila i stala obilaziti oko Mürvet koja se još uvijek dotjerivala
pred zrcalom.
»Bjež’te zle oči! Mašala! Mašala! Kakav je samo sretnik taj Seyit.«
Mürvet se stidljivo nasmiješila. »I ja sam sretna.«
»Bogami, jesi. Nijedna se od nas nije tako dobro udala niti imala takvo
vjenčanje, s takvim nakitom, prstenjem... Čovjek bi pomislio da se udaješ za
nekog pašu. Mašala!«
Možda je u tim riječima bilo i malo zavisti, ali Mürvet je znala da Meliha
nije zlonamjerna.
Najednom se soba ispuni ženama iz obitelji. Uz usklike divljenja izvele su
je iz sobe pridržavajući joj suknje i veo pa je posjele na kauč u dnevnoj sobi.
Onda su se odmaknule gledajući u nju kao da je živa lutka. Fethiye i
Necmiye, navikle vidjeti svoju sestru kako na sve četiri riba podove, nisu
mogle vjerovati toj preobrazbi u princezu iz bajke. Emine ju je gledala s
ponosom pomislivši kako je zapravo još premlada za udaju. Njezina najstarija
kći, koja joj je svih tih godina bila od najveće pomoći, imala je tek šesnaest,
nije proživjela ni djetinjstvo ni mladost, a sad je već kročila u zrelost. Koliko
god joj se srce slamalo, nije joj mogla vratiti izgubljene godine. Sad se samo
molila za Mürvetinu sretnu budućnost.
Vezanje čvora bila je dužnost muškarca iz kuće, a kako je bio najstariji,
Hakki je uzeo crvenu vrpcu, omotao je Mürvet oko struka, privezao čvor i
potom ga odvezao. Još je jednom ponovio postupak, a treći je put zavezao
čvor i tako ga ostavio pa se povukao. Onda je istupila Meliha, odvezala čvor
pa ga odnijela Emini koja je nagradila snahu s nešto novca u vrećici.
Rodbina, susjedi, svi su došli vidjeti mladu kako sjedi na divani! i počastiti
se šerbetom, limunadom i turskim slasticama. Posjeti su potrajali do kasno
uvečer, kad je ostala samo bliska rodbina, a onda su počeli dolaziti i muški
gosti. Stolovi su još jednom bili postavljeni, hrana poslužena. Mürvet, koja je
sad čekala u sobi na katu, bila je strahovito nestrpljiva. Začuvši smijeh u
dvorištu, poželjela je da je i sama tamo i da se zabavlja, da može najzad vidjeti
muškarca koji će joj se poslije pridružiti u sobi za mladence, u njezinom
krevetu. No običaje je valjalo poštovati i nije joj bilo druge doli čekati.
U suton su se upalile svjetiljke, a Mürvet je pomislila kako alkohol zacijelo
teče u potocima jer su smijeh i larma postajali sve glasniji. Skupila je suknje i
veo pa prišla prozoru. Kroz tanku zavjesu promatrala je goste. Tamo su bila i
trojica muškaraca, od kojih je jedan svakako bio Seyit. Nažalost, sjedili su tako
da im je mogla vidjeti samo leđa. Mlade djevojke što su sjedile nasuprot njima
hihotale su se, razgovarale i veselile se.
Ovo nije pošteno, pomislila je Mürvet. Bilo je to njezino vjenčanje, a jedino
se ona nije zabavljala. Uzdahnula je i okrenula se od prozora. Bilo joj je vruće,
nije bilo ni daška vjetra. Zavukla je maramicu pod veo i obrisala znoj. Zar ne
bi bilo lijepo i, na kraju krajeva, dolično da sjedi za stolom u svojoj predivnoj
vjenčanici?
Nakon večere uzvanici ustadoše od stola, muškarci zajedno napuste
dvorište, a žene raspreme stolove i pokupe posuđe. Mürvet je napustila svoj
položaj pored prozora strahujući da će je uhvatiti. Tek što je ponovo sjela na
divan, otvore se vrata i Meliha uđe u sobu.
»Kako si, draga Mürvet? Dođi, sad možemo do sobe za mladence.«
Mürvet je uzme za ruku pa pođe za njom drugom rukom pokušavajući
pridržavati haljinu i veo da se ne vuku po podu. Iako je bila u svom domu, u
svojoj sobi, štoviše, svejedno je bila krajnje smetena. Nije se mogla snaći u
prostoru, nije znala što bi ni kako bi se ponašala. Meliha ju je usmjerila prema
divanu. Spustila joj je veo i prekrila lice. Iza nježnog čipkastog vela i kroz
mrežicu oko kreveta nejasno je vidjela sobu. Nekoliko minuta kasnije
Meliha je otišla, a vrata su se opet otvorila. Bila je toliko uzbuđena da je
mislila kako će joj srce prestati kucati. Lakne joj kad shvati da je opet došla
Meliha. Taj put pod rukama je nosila dvije prostirke za molitvu koje je
prostrla jednu pored druge na podu s muške strane kreveta okrenuvši ih
smjeru Meke. Zatim je izišla, a u sobu su ušla dvojica muškaraca. Nalikovala
su jedan drugome. Jedan je zacijelo njezin suprug, pomislila je Mürvet, ali
koji, nije znala reći. Kako bi ga i prepoznala kad ga je vidjela samo nakratko?
Muškarci su zajedno izmolili namaz. Na kraju muslimanskog rituala ustali
su i naklonili se Meki. Zatim su se povukli ostavivši novac na prostirki. Jedan
je prijateljski dotaknuo drugome rame i napustio sobu. Pretpostavila je da je
to bio kum, a ovaj koji je ostao valjda joj je suprug. Sad je pomislila da će se
onesvijestiti. Nakon što je s tolikim oduševljenjem iščekivala taj trenutak, sad
kad je ostala nasamo sa suprugom, srce joj se stegnulo. Ukočeno je
sjela gužvajući rupčić u rukama. Dođe je Meliha opet tiho ušla,
pokupila molitvene prostirke i novac, sve to predala nekome s druge
strane vrata, zatim prišla Mürvet, podignula je i odvela do Seyita koji je stajao
čekajući. Spojila je ruke mladencima i izišla iz sobe. Mürvet je stajala pogleda
uprtog dolje u suknje, s rukom u muškarčevoj, lica zajapurenog. Nije mogla
svladati drhtanje ruku i nogu. Seyit je stajao tamo nijemo i nepomično, ne
ispuštajući joj ruku, zapravo čekajući da se djevojka privikne na njegov dodir.
Kad se komešanje s druge strane vrata utišalo, polako joj je podignuo veo.
Potom je iz džepa izvadio narukvicu i, prema običaju, predao joj je kad joj je
prvi put vidio lice. Zapešće joj je bilo toliko krhko da je morao zadići
narukvicu uz cijelu podlakticu. Krajičkom oka Mürvet se divila zlatnoj
narukvici optočenoj dijamantima. Dok je to izvodio, Seyit se smiješio. Bio je
zadivljen stidljivošću te djevojčice, njezinom nespretnošću i plahošću. Blago
joj je podignuo bradu i natjerao je da ga pogleda u oči. Kad su im se pogledi
susreli, Mürvet je zamalo prestalo kucati srce. Zjenice Seyitovih tamnoplavih
očiju sjajile su poput žeravica. Nikad nije vidjela takve oči. Njegove
nasmiješene usne ispod uredno poštucanih brkova mrmljale su riječi koje
nikad prije nije čula. Osjetila je kako joj snažnije steže ruke. Njezino
se drhtanje pojačalo i više to nije mogla podnijeti. Noge samo što je nisu
izdale. Napustila ju je sva snaga.
Seyit je primijetio kako je njegova mlada ženica ljepša nego što je mogao
zamisliti. Njezine visoke jagodice, vitko tijelo, kose oči što su ga gledale poput
očiju nevine školarke očarale su ga. Bio je siguran da ne zna ama baš ništa ni
o muškarcima ni o prvoj bračnoj noći. Oprezno je odložio njezin veo i tijaru
na toaletni stolić da je ne prepadne. Potom je podignuo njezino
ustreptalo tijelo i krenuo prema krevetu. Mürvet je pomislila da će se
onesvijestiti ili da će joj opet krv udariti na nos. Kako nije mogla
podići pogled prema suprugu, neprestano je zurila dolje u suknje. Osjetila je
kako joj njegov vreli dah u kosi, na čelu, obrazima, oko očiju, na bradi,
ostavlja vatreni trag. Prvi put jasno mu je začula glas: »Murka... Moja mala
Murka...«

Za manje od tjedan dana njihovog bračnog života Murka je već bila preko
ušiju zaljubljena u supruga. Zavolio je i on nju, no unatoč dobroj volji s obiju
strana, nevolje su prijetile na svakom koraku, ponajviše zbog različitih
nazora. Prvo je iskrsnuo problem s donjim rubljem. Mürvet se tjednima
mučila šijući pamučno donje rublje za supruga i sebe koje Seyit pak nije želio
nositi niti je njoj to dopuštao. Dan nakon prve bračne noći Seyit je sklonio
čitavu hrpu rublja što je ležalo na dnu kreveta. Nije nosio ni pidžame. Mürvet
je bilo silno neugodno strahujući da bi netko mogao ući u sobu.
»Onaj tko ulazi u moju sobu mora biti spreman da će me vidjeti nagog.
Neka to zna svatko tko ima namjeru ući ovamo«, rekao je kroz smijeh.
Mürvet, dakako, nije shvatila poruku.
Nekoliko dana nakon vjenčanja Seyit je došao kući ruku punih ukrasnih
kutija. Dograbio ju je oko struka i sočno poljubio negdje između usana i
obraza. To se, naravno, nije nimalo svidjelo Emini i Hakkiju, što su jasno dali
do znanja pogledima koje su razmijenili. Zbog njih se Mürvet nije mogla
slobodno ponašati sa suprugom. Neprestano je gledala u njih kao da treba
njihov pristanak za sve što ona i suprug rade. Umjesto da mu uzvrati
poljupcem ona se povukla. Seyit kao da nije odveć mario. Pružio joj je kutije.
»Ovo je za tebe, Murka. Hajde, idemo gore.«
»Oh... Upravo sam postavljala stol, Seyite.«
»Završit ćeš s time kasnije. Sad idemo gore. Dok se ja budem presvlačio, ti
ćeš mi ispričati kako si provela dan.«
 Mürvet je pogledala majku. Emine je progovorila glasom punim
neodobravanja: »Pođi sa suprugom. Fethiye će postaviti stol.«
Seyit je uzme za ruku i povede uz stube pa kad se nađoše u sobi, strastveno
je poljubi. »Zar te ne zanima što sam ti kupio?«
Mürvet se nasmiješila. »Naravno da me zanima.«
»Onda otvori darove.«
Seyit je svukao košulju, ogrnuo se ručnikom oko ramena i počeo se brijati
krajičkom oka promatrajući kako ona otvara darove. Bez daha je gledala fino
svileno rublje koje je vadila iz kutija. Svilene gaćice, grudnjaci, crni, bijeli,
bež i plavi, svih mogućih boja, bili su tamo pred njom na hrpici.
»Seyite, ovo je sve predivno«, promrsila je.
»Sviđa ti se?«
»Jako.«
»Onda dobro jer odsad ne želim da nosiš ono pamučno rublje s elastičnim
trakama. Nosit ćeš samo ovo, jasno?«
Iako joj je on bio suprug, nije mogla svladati stidljivost kad su posrijedi bile
takve stvari. Porumenjela je i kimnula.
Vrativši se dolje, zatekli su ukućane za stolom. Seyit je rekao blagim no
zajedljivim glasom: »Oprostite što kasnimo. Nisam znao da nam se tako žuri s
jelom. Mislio sam da nije pristojno da se pojavim neobrijan za večerom.«
Mürvet gotovo da je mogla čuti kao Hakki škrguće zubima.
Nakon večere povukli su se u svoju sobu. Taman prije nego što su legli u
krevet, začuju vrisku u prizemlju. Hakki i Meliha strahovito su se posvađali.
Seyit je izjurio iz sobe, samo u hlačama, i zatekao šurjaka i šurjakinju kako
urlaju jedno na drugo u hodniku. Emine ih je pokušavala razdvojiti.
Meliha plačući kao ljuta godina, krvavih usnica, skočila je na muža kao
mačka, dok je Emine pokušavala smiriti Hakkija koji je držao ženu za ramena
i tresao je kao mahnit.
Seyit je dreknuo na Hakkija: »Pusti je, Hakki! Zar se tako odnosi prema
ženi? Pusti je, kad ti kažem.«
Onda se opet umiješala Emine, no njezino se krhko tijelo srušilo na pod
kad je šamar, koji je Hakki namijenio supruzi, završio posred njezina lica.
Pala je uz vrisak grčeći se i stenjući. Meliha je ugrabila priliku, odjurila u
svoju sobu i zaključala se. Seyit je kleknuo i pomogao punici dok je korio
Hakkija. »Zar te nije sram? Kakav si ti to muškarac? Pogledaj što si učinio!«
Emine nije mogla stajati na nogama. Seyit ju je podigao u naručje i odnio u
sobu, a Mürvet je donijela vodu i alkohol pa su ostali bdjeti uz njezinu
postelju dok se nije malo oporavila.

Idućeg jutra Seyit je bio na nogama prije drugih. Na vratima je poljubio

suprugu. »Murka, za večeru bih volio i predjelo i malo rakije.« Pomilovao ju
je po obrazu i pojasnio: »Tako sam jeo svih ovih godina. Ne mogu za večeru
jesti samo juhu i piti vodu.«
Kasnije je Mürvet to prenijela majci. Emine kao da je zaboravila tko ju je
spasio i odnio u krevet nakon sinoćnjeg incidenta.
»Predjelo, je l’? Rakija, je l’? Dva dana smo bančili i to mu nije bilo dosta?
Zar imamo novca da kupujemo takve stvari dan za danom? Ako se naviknuo
na to, neka si lijepo sve sam kupi. Moram li u ovim godinama još i zeta
tetošiti?«
Mürvet, sad udanoj ženi, nije bilo po volji slušati prodike. Otišla je za
svojim poslom ne prozborivši više ni riječ. Bio je dan za pranje rublja, pa je
pokupila prljavo rublje iz sobe i sve odnijela u praonicu. Ono bijelo je
iskuhala, ali ručno je oprala svoje svileno rublje kako ne bi uništila osjetljivu
tkaninu. Kad je Emine sišla i sve to vidjela, u čudu je razrogačila oči.
»Ama, što je to?« Očito je prvi put vidjela takvo što.
»To je donje rublje, majko.«
Emine je uzela grudnjak u ruke i stala ga pomno proučavati vrteći glavom.
»Jao meni... I ti ovo nazivaš donjim rubljem? Zašto ne nosiš ono koje smo ti
sašili?«
»Suprug mi je kupio ovo donje rublje, majko.«
»Znam. Pa, tko bi drugi? A znaš li ti tko nosi takve stvari? Nema te
obiteljske žene koja ima soli u glavi da bi stavila ovo na sebe. Ljudi danas više
nemaju nimalo stida. Ma pogledaj ti samo, ma pogledaj ti to.« Dok je govorila,
prebirala je po rublju uzimajući jedan komad za drugim.
 »Bolje bi ti bilo da ovo opereš i makneš mi s očiju. Budeš li nosila sve što ti
on donese, napravit će od tebe nečasnu ženu, jeftinu drolju.«
Potom je otišla u kupovinu nervozna i ljuta ostavivši kćer onako
obeshrabrenu. Ništa što joj je muž donosio nije smjela nositi ni uživati u
tome. Ali majka je bila majka, a majke uvijek znaju najbolje. Jasno da se nije
željela odijevati kao jeftine drolje. Nakon što je završila s poslom, okupala se i
odjenula svoje staro rublje.

Seyit je želio pridonijeti kućnom budžetu domaćinstva u kojem je živio.

Jednom je zgodom zamolio Osmana za savjet te doznao kako ipak ne bi bilo
pristojno otvoreno ponuditi novac, nego s vremena na vrijeme donijeti pokoji
dar. Seyit je ionako već bio na iglama zbog svih tih nepoznatih običaja koji su
bili toliko drukčiji od njegovih, no svejedno nije želio povrijediti ukućane.
Poslušao je Osmanov savjet i nije novčano sudjelovao u kućnom
budžetu, nego je to nastojao nadoknaditi donoseći svima skupe
darove. Smatrajući da se time dovoljno iskupio, s pravom je očekivao obilna
ukusna jela na kakva je bio naviknuo. No čini se da je negdje nešto zakazalo.
Osjetio je to iako ni u što nije mogao uprijeti prstom. Te večeri kad je došao
doma, donio je piće, kobasice, sir i rijetku sušenu ribu – sve same poslastice.
Mürvet je sve pripremila i iznijela na stol na malim tanjurima, sretna što ništa
od onoga što je Seyit tog jutra tražio nije nabavljeno. Emine je bacila pogled
na tanjure i prezrivo se podsmjehnula dok je miješala grah.
»I to bi trebao biti doprinos kućanstvu? Ta, donio je samo ono što ide uz
njegovo piće«, rekla je dovoljno glasno da je kći čuje.
Seyit nije uživao za stolom gdje je jedini razgovor bio molitva na početku i
na kraju nabrzinu pojedenog jela. On je volio duge, otegnute večere tijekom
kojih su ljudi uživali u jelima uz piće i veselim razgovorima uz poeziju i
pjesmu. U toj kući nije bilo nikog tko bi mu se pridružio. Ustao je od stola s
drugima.
U spavaćoj sobi svukao je odjeću i ušao pod pokrivače gol golcat. Mürvet,
zamijetio je, razodijevala se iza paravana pokušavajući navući spavaćicu u isto
vrijeme dok je svlačila haljinu. Neobičan način presvlačenja, pomislio je pa se
uspravio i s osmijehom upitao: »Što to radiš? Kao da se hrvaš s vlastitom
odjećom. Dođi ovamo da te vidim. Treba li ti pomoć?«
 Mürvet, sva u panici, samo što nije vrisnula. »Ne, Seyite, ne treba. Gotova
sam.«
Začas se pojavila u spavaćici. Objesila je haljinu i legla na krevet. Seyit je
shvatio da je osim što je djetinjasta pod silnim stresom. Pomilovao joj je kosu,
okrenuo joj lice prema sebi i upitao: »Što je bilo, Mürvet? U čemu je
problem?«
»Ništa, ama baš ništa. Spavajmo.«
Okrenuo se želeći je poljubiti, ali pogled mu nehotice padne na njezin
dekolte. Odmakne se i upita: »Zašto si to odjenula, Mürvet? Nimalo mi se ne
sviđa. Zašto ne nosiš ono što sam ti kupio?«
Mürvet je briznula u plač. »Nikad to više neću nositi.«
»Ma nemoj? A zašto? Zar će te pojesti?« šalio se Seyit.
»Neću to nositi.«
»Ama, zašto?«
»Jer to nose jeftine droljice, a ja nisam laka žena.«
»Aha! Dakle, u tome je stvar. Svileno rublje nose jeftine droljice... A tko ti
je to rekao?«
»Rekla mi je majka.«
Mürvet je znala da nije dorasla nadmudrivanju sa Seyitom, ali morala je
ponoviti majčine riječi: »Žene u Beyogluu to nose, tako mi je rekla.«
Seyit se i dalje smijao. »Aha, znači jeftine drolje iz Beyoglua. A je li tvoja
majka ikad bila tamo?«
»Mi ne idemo tamo.«
»Zašto?«
»Zato što tamo ne žive muslimani.«
Seyit je ozbiljno zatresao glavom, kao da je upravo doznao važnu
informaciju. »Ah! Sad mi je sve jasno. Svileno rublje nose jeftine drolje koje
nisu muslimanke.«
»Da, tako je.«
 Seyit ju je obgrlio oko struka i privukao sebi, poljubio joj kosu pa ozbiljno
rekao: »Čuj, mala moja Murka, ženice moja. Sve što govoriš je pogrešno.
Najprije, Beyoglu je meni osobno najljepša četvrt u Istanbulu. Naravno, ima
ona i svojih mana, kao i sva mjesta na svijetu, ali tamo žive i muslimani i
nemuslimani. Nitko ne sili nikoga da se preobrati na kršćanstvo. Ima tamo
paša, ali i vojvoda i vojvotkinja, grofova i grofica, prinčeva i princeza – svi oni
hodaju ulicama Beyoglua. Pa, ne misliš valjda da su svi ti ljudi loši i da su im
žene prostitutke?«
Slušajući o svijetu tako drukčijem od svoga, Mürvet je prestala plakati. U
toplini suprugova naručja zaboravila je na sve probleme svakodnevice.
»Sve što. sam ti donio nose elegantne, moderne, imućne dame. Noseći to,
nećeš postati drolja, nego elegantna dama. Želim da i moja žena bude takva.
Odsad više ne želim vidjeti ništa od ovoga na tebi, je li ti jasno? Dogovoreno?«
Mürvet je kimnula. Silno je voljela supruga.
Iduće večeri Mürvet je postavila stol iznijevši sve one poslastice od prošle
noći. Ispod haljine nosila je svileno rublje i čekala da se suprug vrati doma.
Kako bi izbjegla majčin gnjev, odlučila je da će odsada u tajnosti prati i sušiti
svoje donje rublje. Dočekala je Seyita i zatvorila vrata za njim, kadli pred
kućom začuju nekakvo komešanje. Kad su ponovo otvorili vrata, na pragu je
bio starac sa štapom u ruci koji je držao malu Fethiye za uho i derao se:
»Ima li ovo derište roditelje?«
Seyit je istupio i istrgnuo je iz starčevih ruku. »Ja sam njezin zet. Zašto ste
je povukli za uho?«
»Da imam još snage u rukama, polomio bih joj noge. Penjala se na moju
smokvu, slomila joj sve grane. Prokleta bila, kazni je kako zaslužuje. Ako je
opet vidim u svom vrtu, bičem ću je po leđima.«
»Moj Bože!« tiho je rekla Mürvet. Nisu proveli ni jednu jedinu mirnu večer
otkako se Seyit doselio. Svaki dan se nešto događalo. Čim se ovo malo stišalo,
Hakki i Meliha opet su se posvađali iako taj put nije bilo fizičkog obračuna,
što je svima pokvarilo večeru koja je protekla bez ijedne progovorene
riječi. Njihovo je dijete plakalo cijelu noć, pa nitko od ukućana nije mogao ni
oka sklopiti. Mürvet je osjetila kako joj se suprug nervozno prevrće u krevetu.
Tiho je ustao rano ujutro, odjenuo se i izišao. Mürvet je krvavih očiju gledala
kako kroz prozor prodiru prve zrake sunca.
 Seyit se te noći nije vratio kući, kao ni iduće. Svi su ukućani bili bijesni
jedni na druge. Hakki je krivio Eminu jer je pristala udati kćer za takvog
čovjeka, Emine je uzvratila okrivivši Hakkija i njegovu ženu što su uzrokovali
svu onu strku. Naposljetku su svi složno okrivili Seyita. On je bio uljez koji se
nije znao uklopiti u njihov svijet s onim svojim čudnim običajima i
postupcima. Mürvet je otišla u krevet u suzama. Već od prvog dana
krenule su glasine po susjedstvu. Popodne drugog dana sve žene iz susjedstva
došle su u kuću raspitujući se gdje je mladoženja te kako se osjeća mlada.
Emine, koja inače nije bila od velikih riječi, mislila je da drži konce u rukama,
ali tračevi su se raširili poput šumskog požara.
»Zaslužila je. Što je mislila kad je dala kćer jednom Rusu? Sigurna sam,
draga, da je vara.«
Emine se okrenula protiv Mürvet. Nije željela razgovarati s njom kriveći je
za svu onu sramotu.
Seyit se pojavio treće večeri nakon što su se ukućani povukli u svoje sobe.
Mürvet ga je dočekala slomljena srca. Onog časa kad su ušli u sobu, briznula
je u plač.
»Sigurno se kaješ što si se oženio mnome, Seyite.«
»Zašto to misliš?«
»Danima te nije bilo kući. Ovdje to nije običaj. Čitavo susjedstvo nas trača.
K tome, što misliš, kako sam se ja osjećala? Znaš li koliko sam se brinula?«
Seyit je zagrli. Unatoč tjelesnoj bliskosti, među njima je i dalje bila velika
praznina. Glas mu je bio smiren: »Slušaj me, Murka, od početka sam govorio
tvojoj majci da mi je ova kuća daleko. Moj posao nema određeno radno
vrijeme. Gotovo je nemoguće putovati ovim cestama svako jutro i svake
večeri. Ili ćeš se preseliti sa mnom u Beyoglu, ili se moramo pomiriti s ovim.«
Pustio joj je ruku i sjeo na divan ispod prozora. Naslonio se i pogledao je
čekajući njezin odgovor. Mürvet nije znala što bi rekla.
»Kako da im to kažem, Seyite? Brat Hakki nikad neće prihvatiti da se
preselim u Beyoglu.«
»Rekao sam ti, Murka, shvaćam vaše običaje, ali molim te da i ti pokušaš
imati razumijevanja za moje. Ovdje mi nije dopušteno da kao čovjek uživam
u večeri, da popijem piće, porazgovaram i proveselim se. Na to sam naviknuo.
Čak i za najgorih dana, stol je uvijek bio mjesto za veselje. Mi za najtužnijih
dana pjevamo – možda tužne pjesme, doduše, ali pjevamo. A ja se vraćam
doma slušati svađe između Hakkija i Melihe. Njihovo derište po cijele noći ne
prestaje plakati. Drage su mi tvoje sestre, ali dojadile su mi njihove dječje
priče i prije nego što sam i sam postao otac. Ovdje nemam ni trenutka mira.
Ako želim pozvati nekoliko prijatelja, što da radim? Gdje ću ih ugostiti?
Razumiješ li me?«
Nije bilo moguće ne složiti se sa Seyitom, ali problem je bio sve to objasniti
majci.
Idućeg dana Mürvet je prenijela vijest majci, a ona Hakkiju koji se
izbezumio i napravio darmar u kući. Mürvet ga je iz svoje sobe čula kako
urla. Nije imala hrabrosti suočiti se s njegovim gnjevom.
»Upravo sam se ovoga i bojao. Ne dopuštam da ode u Beyoglu ni na bilo
kakvo slično mjesto. Nijedna kći iz ove kuće neće se preseliti tamo. Ako mu
je odavde predaleko odlaziti na posao, neka se oženi nekom iz Beyoglua.«
Te večeri u privatnosti njihove sobe Mürvet je sve ispričala suprugu i
primijetila kako se njegovo ljubazno i veselo lice promijenilo.
»Slušaj, Mürvet. Nisam oženio ni tvoju majku ni tvog bata. Odabrao sam
tebe za ženu. Tražio sam tvoju ruku i oženio te. Sve dok si mi zakonita
supruga, trebaš biti sa mnom, kamo god ja otišao. Sve si ove godine živjela po
njihovim pravilima, a odsad će biti po mome. Dijelit ćeš život sa mom i ne
zanima me što bilo tko od njih misli...«
Mürvet je napravila grimasu. Željela je još nešto reći. »Kažu da susjedi
svašta pričaju.«
Seyit je prezrivo otpuhnuo. »Oh! Baš me zanima što oni imaju reći.«
Mürvet je bilo žao što se tako izlanula, a naročito zbog toga što ju je bilo
sram ponoviti njihove riječi. »Oni... navodno govore...«
»Hajde, samo reci. Ako je cijelo susjedstvo čulo, zašto ne bih i ja?«
»Oni kažu... On je Moskovljanin, nije čak ni obrezan. Eto, navodno tako
pričaju.«
Seyit više nije mogao zadržati ozbiljan izraz na licu. Sjeo je na kauč smijući
se kao lud. »Ma, tko je to rekao?«
 Mürvet nikako nije mogla shvatiti zašto se njezin suprug tako smije na
nešto što je očito trebalo biti uvreda. Sretna što nije bijesan, odgovorila je:
»Hanumi Makbuli to je rekao njezin muž bey Shevki.«
Seyit nije mogao vjerovati u što se uvukao, kao ni u mentalitet ovdašnjih
ljudi. Činilo mu se kao da se našao usred kakve farse.
»Bey Shevki je, dakle, rekao svojoj ženi Makbule, a ona tvojoj majci, a tvoja
majka tebi, kažeš... Toliko se ljudi zanima jesam li obrezan.«
Lupnuo je rukom po divanu pozvavši je da sjedne pored njega. »Dođi,
Murka, sjedni ovdje kraj mene. Moramo zajedno pronaći rješenje. Valja nam
čim prije zaustaviti ta ogovaranja.«
Izgledao je i zvučao toliko ozbiljno da je Murka pomislila da zaista traži
rješenje. Sjela je i čekala. Nije prošlo mnogo prije nego što su mu oči zaiskrile,
a na usnama zaigrao vragolast osmijeh. Uzeo joj je ruke i polako izgovorio:
»Čuj me, draga, pođi i reci majci da prenese moju poruku susjedima. Ako bey
Shevki želi znati jesam li obrezan ili ne, postoji vrlo jednostavno rješenje.
Neka mi jedne večeri pošalje svoju ženu i ja ću joj pokazati. Tako će svi
biti zadovoljni«, dovršio je uz smijeh. Vidjevši Mürvetino zbunjeno lice,
pomilovao joj je obraz.
»Ono što susjedi misle, kažu i rade nimalo me ne zanima, Murka. Upravo
sam se toga i plašio. Nemoguće je živjeti ovdje i imati privatnost i mir među
tim priprostim svijetom. Moramo živjeti svoj život, razumiješ li me?«
Iako su se tek vjenčali, Mürvet je dotad već shvatila koliko je njezin suprug
odlučan i kako želi da stvari budu po njegovom. Njegov ton glasa rekao joj je
da je i ovo jedan od tih slučajeva. Ostala je šutke.
Čekala je do jutra, a onda otišla majci čim su Seyit i Hakki otišli na posao.
Teškom mukom uspjela je to nekako objasniti majci pomalo zamuckujući, čak
i nekoliko puta zanijemjevši. Najzad je rekla sve što joj je bilo na umu.
»Zar toliko želiš tog muškarca? Zar te toliko zanima?« upitala je Emine
strogim glasom.
Mürvet je zaustila reći koliko ga voli i kako bi željela da njihov brak
potraje, ali nije se usudila. Odgovor na ta pitanja, a naročito na potonje,
mogao bi je prikazati kao kakvu pohotnicu, dok je ona samo željela biti sa
Seyitom. Blagim glasom pokušala je uvjeriti majku: »Majko, već sam udana.
Zar ne bila sramota da se razvedem? Misliš li da je tako bolje?«
 »Imaš li makar kakvu ideju kamo će te odvesti? Kakav će ti život pružiti?
Odeš li jednom iz ove kuće, to ti je onda za vijeke vjekova. Ako te ostavi,
ovdje nećeš biti dobrodošla, to znaj.«
Završivši govor, otišla je iz prostorije. Mürvet je bila potpuno zbunjena.
Majka joj nije dala jasan odgovor, no jedno je bilo jasno – morala je birati
između majke i supruga, a to joj je slomilo srce. Hvala Bogu pa Seyit nije ništa
pitao. Možda je promijenio mišljenje i samim je time riješio dvojbe?
Dva mjeseca nakon vjenčanja Mürvet se probudila s mučninom koja se
ponovila i idućeg dana, pa opet idućeg. Shvatila je da je trudna i našla se u
situaciji za koju ni najmanje nije bila spremna. Ta, još nije imala ni vlastiti
dom, nije ni uspjela biti sa suprugom kako spada. Sve one godine brinula se za
sestre i nećakinju. Nadala se da je u pitanju pogreška, ali mjesna
primalja potvrdila je da očekuje dijete koje se treba roditi sredinom lipnja.
Primijetila je da vijest nije naročito razveselila ni Seyita. Ipak, bio je, kao i
obično, pun razumijevanja, mio i drag dok ju je ljubio i grlio. Svojom izjavom
pokazao je zabrinutost za Murkino stanje.
»Draga moja Murka, ti si i sama još gotovo dijete. Bilo bi bolje da si malo
zrelija.«
Mürvet je i sama bila svjesna koliko joj nedostaje znanja, iskustva i kulture
življenja u usporedbi sa suprugom. Koliko god se trudila pratiti ga, tabui,
zabrane, grijesi i pritisak obitelji podigli su zid između njih. Bila je razapeta
između dva sasvim različita svijeta.

Seyitu je trebalo vremena prije nego što je upoznao suprugu sa svojim

prijateljima i predstavio je u krugovima u kojima se kretao, mahom stoga da
je ne bi isprepadao. S vremena na vrijeme, pričao bi joj o svojoj prošlosti i
životu u Rusiji kako bi ga bolje razumjela. Zapravo ju je oblikovao kako bi mu
postala ravnopravna partnerica te kako bi i sama naslutila što je želio od nje.
Slušajući o njegovoj obitelji, djetinjstvu, ocu i majci, domu, danima u
Petrogradu, kući u Carskom selu, saonicama što uz zvonjavu praporaca klize
po snijegu, Aveniji Aleksandra Nevskog obasjanoj svjetlima, operama i
baletima, Mürvet bi utonula u čarobni svijet koji nije mogla zamisliti ni u
najluđim snovima. Slušajući pak o Seyitovim danima na bojištu, revoluciji,
ubojstvu cara i njegove obitelji, lila je gorke suze. A kad je čula za bijeg od
boljševika i ubojstvo Seyitovog mlađeg brata, bacila mu se u naručje i još
jače zaplakala. Mürvet je shvatila koliko je propatio, osjećala je njegov bol, ali
bila je daleko od toga da ga uzme u naručje, ublaži mu bol i pruži utjehu. Bio
je iskren s njom. Nije vidio ništa loše u tome da joj priča i o svojim ljubavnim
pothvatima, o prvoj lekciji iz muškosti koju je dobio kod barunice von Oven
Stasov u njezinoj vili u Carskom selu, o susretima s lijepom Larissom u šumi
oko Jalte, o svim onim čarobnim plesačicama. Kad je čula i te priče, Mürvet je
opet plakala, taj put razdirana ljubomorom. Osjetivši kako se uzrujala, privio
ju je u zagrljaj ne bi li je utješio rekavši da je sve to sada prošlost o kojoj joj je
pričao jer je želio da ga bolje upozna.
Bila je neopisivo ljubomorna na sve te nepoznate žene koje nikad nije
vidjela ni upoznala. Bol joj je izjedao srce, nije mogla misliti ni na što drugo.
Mislila je koliko su sve one imale više znanja, vještine, iskustva, koliko su
ljepše i zavodljivije bile od nje, kako su dijelile krevet s njim nudeći mu
ljubav, a on ih je ljubio i volio. Nije mogla ni poslušati sve te priče dokraja.
On ih je pričao kako bi ga bolje upoznala, no u njoj je probudio toliku zavist
da se još više udaljila od njega. Kad je to shvatio, bilo je prekasno. Naročito
kad je slušala o njegovim pustolovinama sa Surom, Mürvet bi skoro požalila
što se udala za njega. Ljubomora koju je osjećala prema drugima nije bila ništa
u usporedbi s onom koju je osjećala prema Šuri. Osjetila je u Seyitovom glasu,
vidjela mu je u pogledu da je ta žena zauzimala vrlo važno mjesto u njegovom
životu. Seyit ju je opisao kao ženu veličanstvene ljepote, duge plave kose i
očaravajućih plavih očiju. Zacijelo je još prekrasna i vrlo mlada. Ta ju je misao
beskrajno mučila.
Još joj je jedna činjenica bila kao trn u oku. Od svih tih Seyitovih žena
samo je Šura bila ovdje. Dok su druge uistinu postale prošlost, Šura je bila u
Istanbulu, blizu Seyita, koračala je istim ulicama, udisala isti zrak, možda čak
dijelila isti krevet. Mürvet je u njegovim riječima tražila one koje bi je
razuvjerile da je prekinuo vezu s njom, ali nije ih mogla pronaći. Osjećala se
jadno, ali istodobno se divila Šuri. Mogla je samo zamisliti koliko je
voljela Seyita, u što se sve upustila radi njega. Ostavila je domovinu i obitelj i
proživjela sve one godine neimaštine bez imalo žaljenja. Kad je pomislila na
sva iskušenja i patnje koje su Šura i Seyit pretrpjeli, poželjela je da je mogla
biti na njezinom mjestu. Ali bi li uspjela izdržati sve to? Morile su je te
sumnje. Ne bi se nikad mogla natjecati sa Surom jer ona, Murka, jedva da je
mogla napustiti majku, štoviše, jedva da je mogla otići iz kuće bez majčina ili
Hakkijeva dopuštenja. Njoj je bila nezamisliva bilo kakva pustolovina.
Pomislivši na to, obuzme je još veći očaj. Njezin suprug s tom je ženom dijelio
vrlo važan dio života, trenutke koje mu ona nikad neće moći nadomjestiti.
Mürvet je znala da će uspomena na nju uvijek živjeti medu njima. Bilo kako
bilo, tko je uopće mogao znati viđa li se Seyit i dalje sa Surom? Dane je
provodio u Beyogluu i vrlo često nije se vraćao doma noću.

Jednog jutra tri mjeseca nakon vjenčanja obujmio ju je oko struka i poljubio
dok je navlačila zavjese.
»Spremi se, jutros zajedno izlazimo.«
»Kamo ćemo?«
»U obilazak.«
»Obilazak?«
Bio bi to njihov prvi zajednički izlazak i Mürvet je bila podjednako
uzbuđena i preplašena.
»Ali kamo ćemo?«
»Ne brini se. Ne idemo na neko mjesto koje je na zlu glasu. Idemo kod
Osmana.«
Mürvet se veselo počela spremati, otvorila je ormar i zagledala se ne
znajući što bi odjenula, kadli iza sebe začuje njegov glas.
»Odjeni onu plavu haljinu koju sam ti poslao prije vjenčanja, onu s
čipkastim ovratnikom.«
I Mürvet izvadi onu istu haljinu zbog koje ju je majka onako izgrdila kad ju
je uhvatila kako se šepiri pred zrcalom.
»Zar nije previše svečana za jutro?«
Seyit je poljubi. »Nipošto, draga moja Murka. Dobro odjevena dama
elegantna je u svako doba dana. Tako ni jutro nije iznimka.«
Mürvet se stidljivo nasmiješila. »Ali nikad nisam bila kod Osmana ovako
dotjerana.«
 »E pa, sad su se stvari promijenile. Sad kad si moja žena, odijevat ćeš se
kako ja želim.«
Mürvet ga posluša i uredi se po njegovoj volji. Trbuh joj se tek malo
zaoblio, pa joj je haljina još uvijek lijepo pristajala. Seyit je pozvao kočiju pa
su se odvezli. Nedugo potom zamijetila je da se ne voze u smjeru Osmanove
kuće.
»Seyite, kamo zapravo idemo?« upitala je.
»Moram samo nešto usput obaviti.«
Bilo je to sve što je rekao. Mürvet nikad nije putovala dalje od mosta
Galata. Iz kočije je sve budno promatrala kao da otkriva novi svijet. U
njezinoj četvrti sve kuće bile su drvene i s crvenim krovovima. Ovdje je
posvuda vidjela samo visoke kamene zgrade, sve jednu ljepšu od druge, s
mramornim stupovima i kipovima, prekrasno ukrašenih pročelja. U prizemlju
nekih zgrada bile su luksuzne trgovine s nevjerojatno lijepim šeširima,
šalovima i tkaninama u izlozima. Mürvet je razrogačenih očiju gledala
ljepotu i boje tog nepoznatog svijeta. Seyit ju je držao za ruku i smiješio se;
bila je poput školarke koja svakim danom uči nešto novo. Sa zadovoljstvom je
gledao iskre u njezinim očima dok je zadivljeno promatrala ulice Beyoglua.
Kočija se najzad zaustavila pred zgradom u Ulici Kalyoncu Kulluk i on joj
pomogne dok je silazila.
»Evo«, rekao je, »ovdje radim.«
Dakle, to je mjesto koje je tako žarko željela vidjeti i četvrt za koju joj je
majka rekla da je zloglasna. U mislima ode u sobu na gornjem katu gdje su
Seyit, njezin suprug, i njegova ljubav Šura živjeli, jeli, pili, vodili ljubav.
Preplavi je žestok val ljubomore. Seyit je uzme za ruku dok su ulazili. Ono što
je zgradi nedostajalo u širini, nadomjestila je dubina; nekoliko povezanih
prostorija vodilo je do velikog stražnjeg vrta. U prvoj su prostoriji radile četiri
žene, u idućoj dvije, sve Ruskinje, pretpostavila je jer je Seyit razgovarao s
njima na njoj nepoznatom jeziku. Potom ju je odveo u svoj ured.
»Svući kaput i raskomoti se, Mürvet. Naruči kavu. Ja moram nešto obaviti,
neću dugo.«
Poljubi je u obraz i ode. Mürvet nije promaknulo kako druge žene gledaju
njezinog supruga. Dvije od njih bile su vrlo mlade, možda tek godinu ili dvije
starije od nje. Sve su bile prelijepe, zračile su prirodnim šarmom, a njezin
suprug ne samo da je radio s njima nego bi nekad čak ondje prespavao.
Želudac joj se zgrčio. Shvatila je koliko se ne uklapa ovdje u crnom kaputu
što joj je sezao do gležnjeva; tko zna, možda joj se čak rugaju iza leđa. Svukla
je kaput i odbacila ga. Sad bi trebala izgledati bolje od drugih u svilenoj
haljini s čipkastim ovratnikom, dijamantnim brošem i narukvicom. Prekrižila
je noge i namjestila se u položaj za koji je mislila da priliči haljini. Kroz bočni
prozor ugleda muškarca s debelim naočalama zadubljenog u hrpu knjiga i
bilježnica. Baš je smiješan, pomislila je i nasmiješila se.
Pred ulazom se zaustavi kočija. Možda se Seyit vratio, pomislila je i ustala.
Ali ono nije bio Seyit, nego dvije dame koje su bez imalo oklijevanja ušle u
zgradu, a potom i u ured gdje je sjedila Mürvet. Jedna je bila u ranim
dvadesetima, druga nešto starija. Obje su bile vrlo moderne u svojim
kostimićima skrojenim po mjeri, nakošenim beretkama i krznenim kaputima
prebačenima preko ruku. Iako su obje bile vrlo privlačne, mlađa je
oduzimala dah ljepotom. Plava kovrčava kosa padala joj je na ramena. Stala je
nasred sobe, elegantna, i zračeći samopouzdanjem. Načas im se pogledi
susretnu. Onda se nasmiješila računovođi koji ih je užurbano došao pozdraviti
iz susjednog ureda pa upitala na lošem turskom: »Gdje je Seyt Eminof?«
Iako Mürvet nije bilo po volji da jedna strankinja traži njezinog supruga,
bila je toliko opčinjena njezinom ljepotom da nije mogla skinuti pogled s nje.
Unatoč tome što je i sama bila vrlo lijepo odjevena, bilo joj je neugodno pred
tom ženom. Plavokosa dama potom je izišla i stala razgovarati s Ruskinjama
koje su je očito dobro poznavale. Mürvet se osjećala glupo jer neka
druga žena hoda uokolo kao kakva šefica u praonici njezina supruga koju je
ona sama pak prvi put posjetila. Njezina je pojava ispunila cijelu prostoriju.
Gledajući ženu iz naslonjača u kutu, Mürvet se osjećala poput kakve
beznačajne djevojčice. U mislima se grozničavo prisjećala onoga što je Seyit
pričao o Šuri. Upitala je radnicu koja je slučajno došla u ured: »Tko su one
dame?«
Djevojka je slegnula ramenima ostavljajući dojam one koja zna sve, ali se
pretvara da nije tako. Ni njezin turski nije bio bogzna kako dobar. »One su
prije radile ovdje, valjda su došle tražiti posao.«
Krajičkom oka Mürvet je vidjela kako elegantna dama hita prema ulaznim
vratima i otvara ih. Potom je začula kako je radosno uskliknula, ali nije mogla
razumjeti ni riječ osim imena svog supruga.
 Seyit je bio zabezeknut kad su se vrata otvorila. Žena za kojom je čeznuo
svih onih samotnih dana sad je bila ovdje pred njim.
»Dobar dan, Seyte.«
»Šura!«
Seyit je došao u ured gdje je nedugo prije ostavio Mürvet, pa stao pored
svoje supruge dajući time do znanja Šuri da ta mlada žena, koju je dosad
ignorirala, ima posebno mjesto u njegovom životu.
Šura je nastojala ostati pribrana. »Je li istina ono što sam čula, Seyte?«
Seyitov glas bio je hladan i nezainteresiran. »Ovisi o tome što si čula.«
»Čula sam da si se oženio. Je li to istina?«
U međuvremenu je proučavala Mürvet koja nije znala što bi. Promatrala je
dvije dame koje su razgovarale i pogledavale je. Plavokosoj su oči bile pune
suza, što je značilo da se nije samo Mürvet loše osjećala. I toj drugoj ženi srce
je bilo slomljeno. Kao da želi kazniti svoju ljubavnicu koja mu je priuštila
pakao, Seyit se prignuo i poljubio Mürvet u obraz položivši joj ruku na rame i
time jasno pokazavši do koje mu je više stalo. »Da, ovo je moja žena.«
»Seyte!« Nije mogla dovršiti ono što je kanila izreći, oči su joj bile pune
suza. Ipak, nije zaplakala. Visoko uzdignute glave uputila se prema vratima
gdje su razmijenili još nekoliko riječi. Nakon što su žene otišle, Seyit je
nijemo gledao za njima. Mürvet je uočila sanjiv sjetan izraz na njegovom licu.
Duboko je uzdahnuo. »Sad si vidjela Šuru.«
»Jedva sam je primijetila.« Onda nije mogla odoljeti a da ne upita: »Zašto je
došla?«
Seyit je slagao neke papire na stolu. »Morali smo riješiti neke račune«,
odvratio je umornim glasom.
Odgovor teško da je mogao zadovoljiti Mürvet. Poželjela je da se njezin
suprug izjasni, da joj kaže kako više nema ništa s tom ženom, da voli samo
nju, da se ne kaje što se oženio za nju. Ali Seyit nije rekao ništa od toga.
Mürvet je stoga zaključila da se zasigurno još uvijek viđa sa Surom. Bila je
ljubomorna na sve žene, ali najviše na Šuru. Zauzimala je mjesto u Seyitovom
životu koju ni ona ni bilo koja druga nikad neće moći zauzeti. Njemu će
ona zauvijek ostati posebna. Bila je svjesna toga i shvativši da neće biti kadra
zaustaviti suze, odjuri u zahod. Zaključala je vrata i gorko zaplakala. Nije
znala koliko je tamo ostala. Kad se malo primirila, pogledala se u zrcalo ne
mogavši prepoznati vlastito lice. Maskara joj se razlila po obrazima, oči i nos
bili su joj crveni i podbuhli. Umila se hladnom vodom, obrisala se i ponovo
našminkala, ali to nije bilo ono isto lice s kojim je jutros izašla iz kuće.
Seyit je sjedio u naslonjaču nepomično i nijemo. Koliko je prošlo otkako je
Šura izišla kroz ona vrata? Nije mogao ni nagađati. Dvije minute? Možda
dvadeset? Možda više. Koliko bilo da bilo, Seyit je za to vrijeme opet
proživljavao svojih trideset i jednu godinu života. Sa Šurinim odlaskom otišle
su i njegove uspomene. Uživao je u cvjetnom mirisu koji je ostavila za sobom,
toplini njezine ruke kad je stisnula njegovu. Sva njegova prošlost bila mu je
tada u dlanovima, nadohvat ruke, a sada više nije ostalo ništa od nje. Koliko je
samo bio usamljen. S prezirom je zaključio kako mu brak nije ublažio ništa od
svega toga. Kako je samo želio da je supruga s njim u tom trenutku, da ga drži
za ruku, mrsi mu kosu i tješi ga. Želio je da mu ublaži patnju zbog prošlosti
koju je nepovratno izgubio, da ga ljubi i natjera ga da zaboravi na čežnju. No
mjesto pored njega bilo je prazno. Nitko ga nije zagrlio ni utješio. Njegova
mlada žena uopće ga nije razumjela.
Mürvet je u sobu ušla tiho, izbjegavajući Seyitov pogled kako ne bi vidio da
je plakala. Ponovo se ogrnula dugačkim kaputom. Seyit je ustao i pomogao
joj. Zatim je iscrpljenim glasom rekao: »Hajde, odvest ću te doma.«
Na povratku nisu progovorili ni jednu jedinu riječ. Sišavši s kočije, Mürvet
je krenula ispred Seyita ne gledajući ga. »Molim te, nemojmo o ovome
razgovarati u kući. Ne želim da mi majka nešto načuje.«
Kasnije u krevetu imala je osjećaj kako nikad neće uspjeti proniknuti u
dubine njegove duše. Nikad ga neće posjedovati. Nije se trebala udavati,
pomislila je, a sad kad je već zatrudnjela, kako će se nositi sa svim tim ženama
oko njega? Kako će joj to poći za rukom u ovim godinama, bez iskustva,
kako? Počela je jecati.
Seyit ni sam nije mogao spavati. Volio bi da je mogao porazgovarati s njom,
ispričati joj o svojoj prošlosti, a onda voditi ljubav s njom i time makar malo
umanjiti težinu koja mu je pritiskala grudi. Znao je da će razgovor završiti s
njezinim plačem i vriskom koji će probuditi ukućane. Sve dok budu živjeli u
toj kući, neće imati ni trenutka privatnosti, a time ni mogućnosti da se
upoznaju i zbliže.
 Pomislio je na Šuru koja bi mu u trenucima njegove tuge tiho i intimno
prišla dijeleći s njime njegovu tišinu, čekajući dok ne bi progovorio, ljubavlju
tjerajući njegovu žalost. Kako mu je samo nedostajala. Znao je da bi mu sad
zasigurno olakšala svu patnju koju nosi na duši.
Mürvetini jecaji prenu ga iz razmišljanja. Pokupio je rukom njezinu kosu
rasutu po jastuku, provukao joj ruku ispod glave i privukao je sebi. Udahnuo
je miris ružine vodice i poljubio joj mokar obraz.
Moj Bože, pomislio je, pa ja volim i ovu ženu.
Jednom je rukom pomilovao njezin već zaobljeni trbuščić. Ljubio joj je
vrat, obraze, cijelo lice. Imao je razumijevanja za njezinu ljubomoru, za bol u
njezinom srcu, ali nije mogao pronaći riječi kojima bi je utješio. Privio ju je u
naručje poput djeteta i držao tako sve dok nije prestala plakati. Kad je
Mürvet, sigurna u njegovom zagrljaju, najzad usnula, Seyit je ležao zureći u
strop, razmišljajući u kojem će im smjeru krenuti život.
Ujutro se Mürvet probudila i ugledala muža odjevenog i spremnog za
polazak. Stajao je kod prozora s rukama u džepovima. Prišao joj je i poljubio
je.
»Hajde, Murka, odjeni se, idemo.«
»Kamo ćemo ovako rano, Seyite?«
»U svoj novi dom.«
»Novi dom?«
»Trebali smo jučer, ali, eto, nismo. Hajde sad, spremi se.«
»Oh... Kako ću reći majci?«
»Kako ćeš joj što reći, Murka? Ja sam sasvim slučajno tvoj zakoniti suprug. I
vodim te u naš dom. Naš vlastiti dom koji će biti samo naš, gdje ćemo moći
uživati u privatnosti i voditi intimne razgovore. Što se to tiče tvoje majke?«
Mürvet se prisjetila jučerašnjeg dana i shvatila da je izgubila povjerenje u
njega. Mati ju je lijepo upozorila. Kamo će otići? S kim će živjeti? Stotinu joj
se pitanja rojilo glavom, no bude li previše zapitkivala, mogao bi se
razbjesniti. Voljela ga je, ali bio je previše zgodan i prevelik ženskar. Ovdje je
barem imala majku i brata. Jednom kad ode od njih, neće im se više moći
vratiti.
 Seyit je naslutio kakve joj se misli motaju po glavi dok je stajala tamo očiju
prikovanih za pod. Sjeo je na rub kreveta.
»Poslušaj me, Murka. Ovo nam može biti prilika da se bolje upoznamo i još
se više zavolimo. Zajedno ćemo večerati, bit ćeš gospodarica u svojoj kući i
nikome nećeš morati polagati račune. Razumiješ li o čemu ti govorim? Bit
ćemo sretniji.« S osmijehom joj pomiluje lice. »I ne brini se, bit ćemo među
muslimanima.«
Mürvet nije znala što bi. Nije željela ostati bez supruga, ali nije znala ni
kako će reći majci. Odugovlačila je dok se odijevala.
Emine je izmolila jutarnji namaz i taman ispijala kavu, kad je došla Mürvet.
Pokušala je sastaviti nekoliko suvislih rečenica, ali kad se Emine okrenula i
upitno je pogledala, jezik joj se zavezao. Naposljetku počne nešto
nerazumljivo mucati.
»Majko, mi odlazimo.«
Emine je shvatila da izjava ne znači da odlaze u šetnju. Hladnim je glasom
upitala: »Kamo?«
»Ne znam, kamo god da me odvede.«
Emine je okrenula glavu i zagledala se kroz prozor. Očigledno nije
promijenila mišljenje. Progovorila je povrijeđenim glasom: »U redu... Ali ne
mogu te pustiti samu. Necmiye će poći s tobom. Mlada je, ali ipak ti je sestra.«
Mürvet nije znala što bi rekla. »Drago mi je, majko.«
Eminine su oči bile pune suza. Spustila je glavu.
»U redu onda, neka ti je sa srećom.«
Mürvet je zastala. Majka je izbjegavala njezin pogled. Poželjela joj je
poljubiti ruku, ali nije se usudila, pa je samo stajala tamo kao kip.
»Postoji li nešto što bi mi željela dati, majko?« zapitala je jedva čujnim
glasom.
»Želiš li kakav namještaj? Možeš uzeti svoj krevet i komodu.«
Potom je ustala i otišla u spavaću sobu pa se vratila s ovećim smotuljkom
starih novina.
»Evo ti servis za kavu iz moje škrinje. Sad ne možeš reći da ti mati nije
ništa dala.«
 Seyit je stigao s kočijom za njih dvoje i zapregom za namještaj u koju su
ukrcali sve što su imali. Mürvet se pitala osjećaju li se sve mladenke tako
zbunjeno kad odlaze iz roditeljskog doma. Činilo se da u njihovom braku sve
predstavlja problem.
Seyit nije prigovarao zbog toga što će im se Necmiye pridružiti. Bila mu je
najdraža u obitelji jer ga je podsjećala na njegovu sestricu Havvu.
Mürvet je poljubila majčinu ruku i popela se u kočiju. »Majko, hoćeš li nam
dolaziti u posjet?«
»Naravno, ako mi kažete gdje ćete živjeti.«
Seyit se rukovao s punicom i sjeo pored supruge, potom je podignuo
Necmiye i smjestio je između njih dvoje. Tako se njih troje u kočiji, kao i
zaprega s njihovom imovinom, uputilo prema svom novom domu.
 Potisnuta usamljenost

K
očija se zaustavila pred kućnim brojem sedam u Ulici Haci Hüsrev na
obroncima brda Kasimpaja. Staromodna dvokatnica s ljupkim stražnjim
vrtom spremna je dočekala nove stanare.
Mürvet, još pod dojmom odlaska iz roditeljskog doma, vrzmala se po kući
istražujući. Prizemlje se sastojalo od kuhinje, kupaonice i jedne sobe, a na
katu su bile dvije spavaće sobe. Seyit je htio da se kuća temeljito očisti prije
nego što je doveo suprugu tamo. Nezadovoljna, Mürvet ju je očistila još
jednom. Iz kovčega je izvadila čipkaste zavjese i objesila ih na prozore. Za
spavaću sobu odabrali su veću od dviju soba na katu i namjestili je. Manja
soba uređena je za Necmiye koja će se neko vrijeme morati zadovoljiti s
madracem na podu. Mürvet joj je navukla čipkastu jastučnicu na jastuk.
Pokušavala je biti gospodarica u svojoj kući.
Nakon sumraka odjednom je postala osjetljiva i najradije bi bila zaplakala,
ali se sustezala strahujući da bi tako uzrujala sestricu. Seyit je upalio plinske
svjetiljke i otišao u nabavku ostavivši sestre u kući. Nakon nekog vremena
vratio se s raznim poslasticama iz restorana Volkov pa su ih poredali na
novine po podu jer još nisu imali stol. Ruska jela bila su vrlo ukusna. Seyit je
načeo bocu votke. Činilo se da je sretan. Uštipnuo je ženu za obraz i
namignuo joj.
Mürvet je bilo neugodno što joj suprug iskazuje intimnost pred sestrom.
»Nemoj, Seyite«, šapnula je. »Nemoj pred njom.«
»U svom sam domu, Murka, i smijem voljeti svoju ženu kako mi se
prohtije, jasno?«
»Psst, Seyite, molim te.«
»Bi li popila jedno piće sa mnom?«
 »Ja ne pijem, Seyite.«
»Pa, što se može... Onda ću piti sam. Uzdravlje!«
Seyit je bio ljut, a Mürvet nije znala kako bi ga udobrovoljila pa je odlučila
šutjeti. Necmiye također nije bila baš razgovorljiva. Seyit je imao dojam kao
da je dadilja dvjema djevojčicama. Dok si je točio još jednu votku, ona je
skupila novine s poda i odnijela posuđe.
»Radije pođi u krevet, sigurno si umorna«, dobacio joj je.
Mürvet je oprala posuđe i pošla na kat povevši Necmiye. Koji god tome bio
razlog, činilo se da nešto uvijek mora pokvariti njihov dobar odnos. U
krevetu se pomolila: »Dragi Bože, molim te, ne daj da patim za majčinim
domom.«
Seyit je sjedio na podu u blagovaonici leđima naslonjen na zid sve dok nije
dokrajčio bocu. Zatim je zaronio licem među dlanove i nagnuo se naprijed pa
kleknuo na koljena. Kako će ikad više moći biti sretan? Očekivao je da će
prvu noć u svom novom domu provesti sa suprugom, da će se pogostiti, malo
popiti, zatim zagrljeni u krevetu kovati planove za budućnost. A sad mu
je društvo pravila tek boca votke s kojom je pokušavao zaboraviti
na usamljenost. Osjetio je kako mu alkohol prodire u žile, razrjeđuje krv i
zagrijava je. Postalo mu je vruće pa je ustao i otvorio prozor punim plućima
udišući hladan prosinački zrak. Zapalio je cigaretu zureći u šibicu dok mu
nije sagorjela do prstiju i opekla ga, a potom je puhnuo i ugasio je. Bio je
nemiran. U sebi je osjećao golemu prazninu, nešto je nedostajalo. Muklim je
glasom počeo pjevati staru rusku pjesmu. Votka i hladnoća što je dopirala
kroz prozor i riječi pjesme odvedoše ga natrag u Petrograd.
Kad je idućeg jutra rano ustala, Murka nije mogla pronaći Seyita. Njegov
jastuk bio je netaknut.
Ne dopustivši da Necmiye vidi, tiho je zaplakala. Majčine slutnje su se
obistinile. Suprug ju je ostavio samu na nepoznatom mjestu.
Sat vremena kasnije njezine su suze prepustile mjesto radosnom smijehu.
Seyit je poslao doma kola puna namještaja i potrepština. Mürvet je bila sretna
kao dijete ugledavši kako nosači iskrcavaju stol, stolce, zidno zrcalo, komode,
pribor za jelo, pećnicu na petrolej i još gomilu namirnica. Sestra joj je
pomogla vući i gurati te stvari dok sve nije dovela u kakav-takav red. Kad joj
se razmještaj nije svidio, još je jednom sve ispremještala. Bila je ovo
njezina kuća. Njezin namještaj, njezin ukus. Nitko joj nije davao prijedloge ni
upute. Razmještala je i premještala uz pjesmu. Necmiye joj se također
pridružila u veselju. Mürvet je razmišljala o tome koliko zapravo voli svog
supruga. Kad je shvatila da se već spušta večer, otišla je u kuhinju i stala
pripremati večeru s predjelom i glavnim jelom koje će fino ići uz rakiju.
Kad je Seyit te večeri došao kući, nije mu promaklo ženino dobro
raspoloženje. Vrijeme je da zaboravi na prošlu noć, pomislio je. Nasmiješio se
ugledavši postavljen stol ispred prozora. Činilo se da se sve lijepo uklopilo.
Poljubio je svoju mladu suprugu i otišao se osvježiti.
Večera je bila sjajna. Tad su prvi put otkako su stupili u brak uživali u
večeri razgovarajući o temama koje su sami odabrali. Mürvet te večeri nije
odbila Seyita, nego mu se pridružila uz čašu vina. Čak i prije nego što je ju je
iskapila, osjetila je kako ju je ugrijalo. Uz to, blago joj se vrtjelo. Oči su joj
gorjele od unutarnje vatre. Seyit je dovršio jelo i mezu, a onda je Mürvet
ustala i donijela mu jelo s mesom. Gledao ju je sa zadovoljstvom, obrazi su
joj bili rumeni, a oči blistale nakon prve čaše vina. Kad je ispružila ruku da
mu uzme tanjur, zgrabio ju je za tanko zapešće i privukao sebi. Mürvet nikad,
ni u svojoj ni u tuđoj kući, nije vidjela da muškarac poseže za suprugom iz
ljubavi i želje, ali nije joj bilo mrsko. Necmiye je već bila otišla na spavanje.
Seyit je obgrlio ženu oko struka i uronio licem u toplinu njezinog blago
zaobljenog trbuščića nakon što joj je utisnuo poljubac u pupak. Mürvet nije
imala ništa protiv Seyitovih izljeva ljubavi, ali bila je previše stidljiva da mu
uzvrati. Željela je posegnuti za njim i stisnuti mu ramena, povući mu glavu na
grudi, ali naprosto nije mogla.
»Kolač je gotov, Seyite, zagorjet će.«
Seyit je veselo potapše po boku i pusti je od sebe. »Naravno, nemoj da kolač
zagori.«
Gledajući za svojom ženom, licem mu se raširio osmijeh zadovoljnog
supruga. Čini se da im je napokon krenulo.
Svaki dan Seyit je slao doma neki novi komad namještaja, a navečer hranu.
Kad bi dolazio kasno, donosio bi jelo iz restorana Volkov. Među paketima
koje je slao uvijek bi se našao i kakav darak za ženu i šurjakinju. Unatoč
svemu, Necmiye je nedostajala majka. U početku bi se požalila jednom-
dvaput dnevno, ali ubrzo je počela plakati po cijele dane. To je silno žalostilo
Mürvet. Ona ju je odgojila, ali to nije umanjivalo činjenicu da je
djevojčici nedostajala majka.
Najzad je rekla Seyitu.
»Pa, dobro, otiđite joj u posjet«, rekao je njezin suprug.
S veseljem su se spakirale i pošle u posjet majci. Emine je bila vrlo sretna
što ih vidi. Mürvet joj je rekla koliko nedostaje djevojčici.
»Ne želi se vratiti sa mnom, majko, ne prestaje plakati.«
Emine sjedeći na divanu, bila je sretna što je uz nju mala Necmiye.
»U redu onda, Necmiye može ostati sa mnom, a neka s tobom pođe
Fethiye.«
Mürvet nije znala što će joj suprug reći na to, ali nije se usudila proturječiti
majci. K tome, nije željela povrijediti ni Fethiye. Popodne ju je povela sa
sobom.
Seyitu se nije sviđao pritisak koji je njegova punica uspijevala nametnuti
čak i onako iz daljine. Želio je biti sam sa svojom ženom, a to mu nije bilo
dopušteno. Često se osjećao kao da je uhvaćen u zamku. Želio je razgovarati
sa svojom ženom, naročito o prošlosti. Želio joj je pričati o Rusiji i svom
životu tamo, sve podijeliti s njom, naročito kad bi malo popio. Nekoliko je
puta pokušao, no njoj bi suze oblile oči. Mlada žena jednostavno nije mogla
slušati o suprugovoj prošlosti, o životu kojeg sama nije bila dio. Ljubomora ju
je izluđivala.
Ma koliko želio, nije imao hrabrosti dovoditi svoje ruske prijatelje u kuću.
U noćima kad bi je ponudio izvesti na večeru, povlačila bi se kao da je ju je
prisiljavao na grijeh. Strpljivo je čekao da se navikne na njegov način života
iako su mu silno nedostajale večere uz piće i glazbu prožete nostalgijom.
U njihovom novom domu prvi su im gosti bili hanuma Gul i bey Ibrahim. I
oni su pobjegli iz Rusije zajedno s vojskom generala Vrangela. Gul je rođena i
odgojena u pašinoj palači u Bakuu. Bila je prelijepa mlada dama
besprijekornih manira. Kad su im palaču opkolili boljševici, a paša nastradao
od metka koji je proletio kroz prozor, mlada žena uspjela je pobjeći i
pridružiti se bjelogardejcima s kojima je kasnije otišla s Krima. Na tom je
putovanju upoznala Ibrahima. On je, za razliku od nje, bio prilično siromašan
mladić podrijetlom iz sela Korbuk. Poput mnogih žena koje su u to vrijeme
putovale same i bez novca u nepoznatu zemlju, udala se za prvog muškarca
koji je raširio ruke i uzeo je pod svoju zaštitu. Imali su dvojicu sinova,
Sermeta i Rüstema.
Mürvet je bila u potpunosti očarana njezinim aristokratskim manirama kao
i blagim ugodnim karakterom. Živjeli su u blizini, a te su se večeri rastali uz
obećanje da će se uskoro opet vidjeti. Tako je i bilo – hanuma Gul i Mürvet
postale su bliske prijateljice, a Mürvet je sve svoje slobodno vrijeme
posvećivala njoj duboko cijeneći njihovo prijateljstvo.
Seyit je, s druge strane, bio u neprilici. Sve ga je više mamio noćni život
Pere u usporedbi s kojim je blijedjela tiha obiteljska atmosfera njegova doma
na brdu Kasimpasa. Ljubav prema supruzi nije riješila njegove probleme.
Strahovao je da neće uspjeti uključiti Mürvet u život koji je vodio s
prijateljima, ali nije želio navaljivati.
Ubrzo je stigao siječanj. Hladni vjetrovi što su puhali cijeli tjedan donijeli
su snijeg koji je prekrio cijeli grad. No snijeg i hladnoća kao da su oživjeli
Seyita. Mürvet je gledala kako joj suprug cijepa drva u dvorištu njihove kuće
samo u donjoj majici i hlačama, izloživši široka ramena i lijepo razvijene
mišiće dok je stručno zamahivao sjekirom. Bila je strahovito ljubomorna, čak
i na žene koje ni poznavala. Napunio je košaru i ušao u kuću. Dok se brisao,
rekla je: »Prehladit ćeš se, Seyite. Ma, što te je natjeralo da iziđeš iz kuće po
ovakvom vremenu, za Boga miloga?«
»Ne može se čovjek razboljeti od snijega«, odvratio je. »Zbilja?«
»Nisam li ti jednom rekao da psi što vuku saonice u Rusiji kopaju rupe u
snijegu pa spavaju u njima. Tako se zapravo griju.«
Onda je pjevušeći očistio pepeo iz peći. Unatoč snijegu imao je naviku
ispumpati ledenu vodu iz bunara kako bi se istuširao nakon vruće kupelji.
»U šumi kod Jalte znali smo se kupati u jezeru Karagol kad je padao snijeg.
Tijelo ti uvijek treba biti u formi i spremno jer ti jednog dana možda više
neće biti toplo.«
Mürvet nije bilo drago što se prisjeća prošlosti svaki put kad radi nešto za
pohvalu. Mrzila je što mora dijeliti supruga s njegovim uspomenama.
Bilo je neobično kasno za njega, gotovo podne, kad je Seyit tog dana otišao
na posao. Poljubio je ženu i krenuo svojim putem. Nije pozvao kočiju jer je
htio uživati u škripanju potplata na snijegu. Cijelim je putem pjevao. Volio je
bjelinu snijega.
 Uvečer je očekivala da će se vratiti kao i obično. Jelo se ohladilo i ona ga je
opet podgrijala. Potom je nahranila Fethiye i spremila je u krevet. Onda je
stala uz prozor i promatrala snijeg čekajući. Tjeskoba se oko ponoći pretvorila
u ljubomoru. S maramicom u ruci ronila je suze gledajući niz ulicu i
osluškujući otkucaje zidnog sata. Bilo je dva sata ujutro kad je netko
pokucao na vrata. Uzbuđeno je poskočila. Seyit je ušao raspoložen i zagrlio je.
Nije mu željela uzvratiti nakon što je satima plakala, pa je ustuknula. On je
skinuo šešir, otresao snijeg s njega i rekao nešto veselo. Mürvet je bila ljuta na
njega i cijelo je vrijeme odvraćala pogled. Nije razumjela ni riječ od onoga što
joj je govorio jer je govorio na ruskom. Kad nije dobio odgovor, shvatio je o
čemu je riječ i lupio se po čelu valjajući se od smijeha. Prišao joj je, zagrlio je i
poljubio, a jezik mu se petljao od alkohola.
»Dakle... Što sam ono rekao... Zaboravio sam.« Onda joj je pomilovao obraz
i nastavio: »Čuj, mala moja Murka, zacijelo si pospana... Pođi u krevet ako
želiš. Samo bih volio kad bi mi ugrijala malo vode jer bih se okupao.«
Zagrlio ju je sleđa i poljubio u obraz. Mürvet je otišla u kuhinju i stavila
vodu na štednjak.
Seyit je dotle zviždukao i pjevušio. Onda se ogrnuo kućnim haljetkom i
krenuo prema spavaćoj sobi već otriježnjen i sjajno raspoložen. Kad je došla u
sobu, zatekla ga je kako leži na krevetu i proučava dim cigarete. Pogledao ju
je sa smiješkom, ali ona mu nije imala volje uzvratiti osmijehom. Nije znala
što bi mu rekla. Poželjela je zaplakati, ali nije mogla. Okrenula mu je
leđa, naslonila se na vrata i tada su joj potekle suze. Seyit je ostavio cigaretu u
pepeljari i skočio iz kreveta, okrenuo joj glavu prema sebi i vidio kako su joj
se ustašca iskrivila od gnušanja i patnje. Oči su joj bile pune suza, a nosić joj je
podrhtavao od bijesa. Stresao se na pomisao kako ju je opet povrijedio. Želio
joj je to nekako nadoknaditi, pomoći joj da se osjeća bolje, ali nije joj bilo lako
objasniti. Bi li razumjela kad bi joj rekao da je sreo Šuru, da su porazgovarali i
popili zajedno nekoliko pića? Da je odlazak u krevet došao nekako prirodno, i
da više ni sam ne zna što osjeća? Ne, njezino čisto, ljubomorno, malo srce
samo bi još više patilo. Obujmio joj je glavu dlanovima i privio je na prsa.
Mürvet, umorna od plakanja, prepustila se njegovom zagrljaju. Miris sapuna
i losiona što se širio s njegovog toplog tijela ispod haljetka izazove joj
vrtoglavicu. Milovao joj je kosu i obraze. Zaustio je nešto reći, ali nije bio
kadar, pa je samo rekao: »O, Murka, mala moja djetinjasta Murka...«
 Mürvet je i dalje plakala. Seyit je pomislio na drugu ženu s kojom se
nedavno rastao u suzama. Već mu je nedostajala. Ali volio je i tu ženu što mu
je bila u naručju, ženu koja je nosila njegovo dijete. Pokušao ju je utješiti
ljubeći joj obraze. Bio je to pakleni ljubavni trokut. Bio je nesretan kao i
njegove dvije žene, a nije imao previše izbora ni načina da to nekako ispravi.
Čak i nakon što je Mürvet utonula u slatki drijemež, misli su ga nastavile
proganjati. Iako su odlučili da se više neće sastajati, Seyit i Šura nisu uspjeli
potisnuti osjećaje i pali su jedno drugome u zagrljaj. Kad je doznala da je
Mürvet trudna, tek je onda izgubila do pod nogama. Mogla je tolerirati
njegove izlete s beznačajnim ženama, ali brak je bio nešto posve drugo.
Osjećala se izdanom. Rekla mu je da ona više nema razloga ostati u Turskoj.
Svejedno, pali su jedno drugome u zagrljaj i strastveno vodili ljubav. Onda su
rekli jedno drugom zbogom, bez obećanja. Seyit je mislio da bi trebao donijeti
konačnu odluku i pustiti je iz svog života, ali čim je sklopio oči, zatresao je
glavom na tu pomisao. Ne, ne bi mogao ostaviti Šuru, tu odluku samo ona
može donijeti. Pogledao je svoju malu ženicu što je spavala pored njega.
Sažalio se nad njom, pružio ruku i pomilovao je po kosi. No zapravo bi
trebao biti ljut na nju. Koliko joj je samo puta rekao da ne želi djecu jer još
nije spreman? U ovom silnom previranju sad je tu bilo i dijete, obaveza.
Osjećao se kao da ga je uvukla u zamku. Da Mürvet nije bila trudna, mogao bi
hladnije glave promisliti o svemu, donijeti razumnu odluku. Tijekom svih
onih zajedničkih godina Šura ga nikad nije dovela u takav položaj. Da je
barem bio oprezniji. Sjeo je u krevetu i laktima se naslonio na koljena zarivši
lice među dlanove kao da pokušava otjerati spoznaju da se ne može nositi s
nevoljama.

Seyit je zaključio da će im nova kuća biti previše skučena jednom kad se

dijete rodi pa je od istog vlasnika unajmio veću, u istoj ulici, također s vrtom,
ali i dvije dodatne sobe. Krajem mjeseca preselili su se u novi dom.
U međuvremenu, prodana je Mürvetina obiteljska kuća pa joj je Hakki dao
njezin dio u iznosu od trideset zlatnih lira. Unatoč njezinom navaljivanju da
novac doda kućnom budžetu, Seyit ju je uvjerio da to ostavi sa strane i čuva
za crne dane.
U kući koju su unajmili imali su sve. Mürvet koja je godinama jurcala
radeći u kuhinji, sad je uživala u luksuzu koji joj je omogućio Seyit donoseći
joj izdašne plaće i hranu iz restorana. Nove haljine i cipele punile su joj
ormare. Najzad ju je Seyit natjerao da odustane od feredže i jašmaka, ogrtača i
koprene koje su nosile religiozne žene ne bi li se zaštitile od nepoželjnih
muških pogleda.
»Zar želiš da ljudi govore da je Seyit oženio staru babu? Kog vraga nosiš tu
jezivu odjeću u kojoj izgledaš kao žohar? Neću te više vidjeti u tome.«
Kad je Mürvet otišla majci u posjet u kaputu s krznenim ovratnikom i sa
šeširom na glavi, Emine je rogoborila: »Ama, što si to obukla na sebe? Otišla si
odavde u vjerskim haljama, a sad se vraćaš nepokrivene kose? Kako se
usuđuješ? Da mi se više nikad nisi pojavila u tome.«
Mürvet se u suzama vratila kući, ali tamo joj nije bilo supruga koji bi je
utješio. Majka ju je prekorila jer je bila previše moderna, previše
emancipirana, a Seyita nije bilo doma da je drži za ruku. Obeshrabrena,
plakala je cijelu noć. U takvim trenucima nisu joj ništa značili ni njezina
lijepa odjeća, ni cipele, ni sav drugi luksuz. Samo je željela biti sretna, imati
pored sebe svog supruga koji bi se suočio s njezinom majkom. Nitko ju nije
razumio. Sjedila je i čekala Seyita. To što su živjeli u blizini Beyoglua nimalo
nije promijenilo Seyitove navike. Nakon ugodne večere u kući ostatak noći
proveo bi u gradu pa bi se vraćao u sitne jutarnje sate. Nekad se ne bi ni
vratio. Živio je dvostrukim životom, a večeras je bila jedna od takvih noći.
Gornji kat u praonici u Ulici Kalyoncu Kulluk bio je u mraku. Svjetlost
plinske svjetiljke s ulice dopirala je kroz razmaknute zavjese osvijetlivši
muškarca u odjeći ispruženog na krevetu. Dim cigareta, koje je palio jednu za
drugom, u polutami se doimao poput izmaglice.
Nakon vrlo ugodne večere koju je proveo s prijateljima u hotelu Pera
Palace, poželio je biti malo sam. Mürvet ga sigurno čeka sva u suzama, ali
večeras nije bio raspoložen za njezin plač ni djetinjastu ljubomoru. Želio je
biti sam sa sobom i svojim mislima. Pitao se voli li uopće svoju ženu. Da,
volio ju je, ali nije se mogao posve povezati s njom. Nedostajala mu je njegova
obitelj, njegov prijašnji život, obiteljski dom, zemlja njegovih predaka. Ništa
od toga više nikad neće vidjeti. Trebala mu je ljubavna veza s osobom koja će
mu pružiti toplinu svega što mu je nedostajalo. A ta osoba mogla je biti samo
Šuručka. Koliko god volio neku drugu, znao je da nema te žene koja bi mu
mogla pružiti mir, spokoj i zadovoljstvo kao što je ona to znala. Da, oboje je
sad imalo druge osobe u životu, ali čak i kad bi se, i ako bi se, opet spojili,
pitanje je bi li stvari medu njima bile kao nekad. Nedostaje li i on njoj kao
ona njemu u ovom trenutku? Osjećao je da mu je potrebna. Želio ju
je zagrliti, osjetiti je u naručju, želio je da bude ondje s njim. Ugasio je
cigaretu, podmetnuo ruke pod glavu i sklopio oči uživajući u sjećanjima. Kad-
tad morat će se vratiti doma i objasniti sve ženi, možda izreći i pokoju malu
nedužnu laž. Obično bi radije šutio nego lagao jer u takvim trenucima nije
mogao podnijeti što Mürvet neprestano plače. Satima nije mogao zaspati. Bio
je iscrpljen. Želio je zaboraviti na sadašnjost i prepustiti se sjećanjima. Ustao
je i prišao vratima balkona. Otvorio ih je i nekoliko pahulja snijega dolepršalo
je unutra. Uzeo je bocu žute votke iz kante zabijene u snijeg, zatvorio vrata i
vratio se u krevet. Mala kristalna čaša bila je neprestano puna. Nije uspio
smisliti ništa pametno. Volio je Mürvet, i sažalijevao je, ali Šuru je volio
drugačije i strahovito mu je nedostajala. Odlučio je da se već sutradan mora
naći s njom.

Crni oblaci cijelog su dana visjeli nad gradom. Mlada žena za pultom ljekarne
Zezemski na Trgu Taksim brojila je dnevni utržak. Vrata su bila zaključana, a
pločica sa znakom zatvoreno obješena je još prije petnaest minuta. Mladi
pomoćnik vrzmao se uokolo s debelim svežnjem ključeva zaključavajući
ormariće.
Šura je začula kako je netko pokucao na prozor i pokušala vidjeti tko je to.
Tu bi siluetu prepoznala bilo kad i bilo gdje. Kako bi smanjila uzbuđenje,
stavila je ruku na srce i zadržala dah. Pomoćnik je doviknuo: »Zatvoreni
smo!«
Šura je pohitala iza pulta i rekla: »U redu je, za mene je. Ja ću otvoriti.«
Pomoćnik je zatresao glavom i otišao za svojim poslom. Otvorila je vrata i
pogledala u muškarca čije su umorne oči bile pune patnje. Pozvala ga je
unutra nježnim glasom.
»Uđi, Seyte.«
Nakon što ga je uvela u ljekarnu, nastavila je s poslom, a Seyit ju je čekao
sjedeći na drvenom stolcu prekoputa pulta. Radila je predano i tiho, kao da
on nije tamo. Seyitu se slamalo srce dok je gledao kako joj svjetlost pleše na
sjajnoj plavoj kosi i nježnom ali napaćenom licu. Preplavi ga neobuzdana
želja da je uzme u naručje i ljubi joj kosu, lice, vrat. Izjedala ga je pomisao da
u njezinom životu postoji drugi muškarac, ali odlučio je pričekati da ostanu
nasamo i tada rasprave o tome. No vrijeme kao da je stalo. Slušao je kako
snažan pljusak bubnja o prozorska stakla i zveket ključeva u pomoćnikovim
rukama. Dok je Seyit gledao Šuru s obožavanjem, shvatio je koliko čezne za
njom. Nedostajalo mu je sve u vezi nje: glas, pogled, osmijeh, miris, toplina,
sve je to želio udahnuti i zadržati u sebi. Najzad, kad su se pogasila sva svjetla
u ljekarni, ustala je i zastala ne znajući što će se dogoditi ni što će joj reći.
Možda će se jednom kad se nađu samo pozdraviti i svatko će krenuti svojim
putem.
Kad su izišli iz ljekarne, Seyit joj se približio držeći nad njom kišobran dok
je ona zaključavala vrata. Zatim su se zajedno nekamo uputili koračajući
jedno uz drugo. Isprva nisu ništa govorili, nijedno nije znalo što bi reklo.
Seyit je premjestio kišobran u drugu ruku i primio njezinu. Nije se opirala,
nije istrgnula ruku, ali ipak se kolebala.
»Seyte, ovo što radimo nije u redu.«
»To što te držim za ruku?«
»Ne, znaš na što mislim. Ovo naše sastajanje... Nije to u redu.«
»Što predlažeš?«
»Ne znam... Možda je najbolje da se više ne viđamo.«
Seyit joj snažnije stegne ruku. »Jesi li sigurna da zbilja to želiš?«
Nije dobio odgovor. Zastao je i okrenuo se pogledavši je u oči. Bile su
vlažne od suza.
»Seyte, ti si se oženio za drugu ženu. Ti čekaš dijete. Zar u tvom životu ima
mjesta za mene?«
Seyit nije znao što bi joj odgovorio. Sve što je rekla bila je istina, samo što je
ona sasvim sigurno zauzimala vrlo važno mjesto u njegovom životu i oboje je
to dobro znalo. Nastavili su koračati s rukom u ruci. Kiša je lijevala kao iz
kabla. Seyit je htio dozvati kočiju, ali Šura ga je spriječila.
»Želim šetati.«
»Onda ću te otpratiti.«
Njezina šutnja značila je prihvaćanje. Seyit je koračao pored nje ne
prozborivši ni riječ sve dok nisu stigli do kuće na broju 32 u Ulici
Altunbakkal. Šura je izvadila ključ i pružila ga Seyitu. Otvorio je vrata i
izmaknuo se da je propusti. Kad joj je stavio ključ na dlan, rekao je: »Nije li
smiješno što nemamo što reći jedno drugome?«
Šura je zastala, s jednom nogom na stepenici, i uzdahnula. »Da, baš
smiješno.«
Seyit je gurnuo teška ulazna vrata zgrade i zatvorio ih. »Šura, draga, toliko
ti toga želim reći, ali možda uvijek odaberem pogrešno vrijeme.« Ispružio je
ruku kako bi se pozdravio s njom. »Pretpostavljam da želiš biti sama. Laku
noć.«
Ruke su im se spojile u hladnom dodiru. Došlo je vrijeme za rastanak.
Najednom im se ruke ugriju, a onda se stisak pojača. Seyit se prigne i spusti
joj mekan poljubac na obraz, prvo jedan pa drugi. Kad je osjetio njezine usne
na obrazu, uzeo ju je u naručje. Oboje je zaboravilo na sav otpor i palo jedno
drugom u zagrljaj koji je nadoknadio sve riječi koje se mogu izgovoriti. Tako
stisnuti jedno uz drugo, uspeli su se stubama. Kad su otključali stan, Seyit je
načas zastao sjetivši se da i Valentina živi ondje. Šura mu je pročitala misli.
»Valentina će večeras doći kasno. Ima dva nastupa.«
Seyit je raširio ruke i zagrlio je.
»Što nam se to dogodilo, Šuručka? Što nam se dogodilo?«
»Znaš, Seyte, nedostaju mi oni dani, naši dani u Sinopu, naši prvi dani u
Istanbulu.«
Mladi muškarac poljubi je i nasmiješi se. »Kao i svaka bajka, i ti su dani
došli kraju.«
»Tada smo pripadali jedno drugom, samo jedno drugom.«
Seyit je znao da je ona usamljena baš kao i on. Pogledao ju je ravno u oči i
rekao: »Zauvijek ćemo pripadati jedno drugome, Šuručka, i to ništa ne može
promijeniti. Mi smo jedno drugome u krvi, u sjećanjima. Ma što se dogodilo,
to se neće promijeniti.«
Dok je govorio, brisao joj je suze rukom i ljubio joj obraze. Kad su im se
usne spojile, znao je kakvo ga blaženstvo čeka. Vodit će ljubav satima, a
naposljetku će se vinuti u visine neslućenog užitka. U njihovom zagrljaju
dotaknut će dubine prošlosti i pronaći utočište, makar nakratko, u svojoj
ljubavi.
 Zbogom, Istanbule

Proljeće 1924.

N
ije bilo te količine alkohola koja bi ga mogla uspavati. Čak i kad bi
uspio usnuti, imao je noćne more. Život kao da mu je klizio kroz ruke.
Lebdio je između dana i noći. Kad je odlučio pobjeći iz Rusije, mislio je da tim
pothvatom samo on riskira. No očito se grdno prevario. Ta je pustolovina
najprije utjecala na život jedne mlade žene, a kasnije i druge. Sad je imao
dvije žene koje su ovisile o njegovim odlukama. Dvije u potpunosti različite
žene koje su utjecale na njegovu sreću, baš kao i on na njihovu. Bilo je tu,
dakako, i drugih žena što su prolazile kroz njegov život, onih koje obično nije
dvaput susretao.
Nijedna od žena u njegovom životu nije uspjela zauzdati njegovu potrebu
za slobodom ni umanjiti osjećaj usamljenosti. Od Mürvet je potajice očekivao
da mu se pomogne uklopiti u tamošnje društvo, svladati načine i običaje nove
domovine, ali ona je još bila dijete, tako da je na koncu Seyit morao učiti nju.
Još je bila pod snažnim utjecajem obitelji, vezana za njih gotovo
neraskidivom pupčanom vrpcom.
Iscrpljivala je Seyita ljubomorom, hipohondrijom i napadajima plača.
Šura mu je, s druge strane, bila jedina poveznica s domovinom Rusijom,
veza s mladošću, živopisnom prošlošću, nezaboravnim djetinjstvom. Bila je
jedini svjedok njihove jedinstvene ljubavi prepune strasti, avantura i
slomljenih srca. Sve se tako brzo mijenjalo. Niti je Šurina prisutnost
ublažavala njegovu nostalgiju niti mu je ljubav prema Mürvet bila dovoljna
da bi se u Istanbulu osjećao kao kod kuće. Oženio je tu djevojčicu i time je
postala dijelom njegove sudbine, kismeta. S druge strane bila je ta žena koja
mu se pridružila na obalama Alušte kako bi s njime došla u nepoznatu zemlju
ostavivši svoju domovinu, obitelj, i to samo radi njihove ljubavi. Otrpjela je
sve nedaće, a da se nijednom nije požalila. Bila je toliko ustrajna i čvrsta da je
čak krivila sebe zato što se Seyit oženio drugom. Slatka, lijepa, odana i
požrtvovna Šura zauvijek će ostati najposebnija žena u njegovom životu, ona
koja zaslužuje svu sreću na svijetu, ali, nažalost, u Istanbulu ju je mimoišla.
Možda bi bila sretnija u Parizu ili New Yorku. Bezbroj su puta razgovarali
o mogućnosti odlaska u te gradove. Tada je to imao biti još jedan zajednički
pothvat, ali sad kad je on bio vezan brakom i djetetom, najmanje što je mogao
učiniti za nju bilo je pomoći joj da ode u Pariz kamo je oduvijek imala želju
poći. Koliko god mu bilo teško, odlučio joj je pomoći ostvariti taj cilj.
Seyit je bio uvjeren da je to jedina ispravna odluka. Izišao je iz kreveta
pazeći da ne probudi Mürvet koja je spavala poput djeteta. Odjenuo se, izišao
iz kuće i uputio se u Beyoglu. Nekoliko puta tijekom šetnje palo mu je na
pamet da se vrati, ali, ne, neće ponavljati pogreške iz prošlosti. Šura sasvim
sigurno mora sama donijeti odluku kad je riječ o njezinu životu, dakle bez
njegovog utjecaja.

Prve zrake sunca prodrle su u spavaću sobu. Rastvorena mrežica na

mjedenom krevetu, pokrivač odbačen na pod, satenski zastori, toaletni stolić,
zrcalo, bočica parfema, niska od perlica – sve je u sobi polako počelo
poprimati oblik i boju.
Plavokosi muškarac okrenuo se i pogledao usnulu mladu ženu pored sebe u
krevetu. Pridignuo se na lakat i poljubio joj kosu. Spustio je prst na njezina
leđa lagano je milujući, pazeći da je ne probudi. Koliko je prošlo otkako je
upoznao tu predivnu nježnu ženu? Šest mjeseci? Ili već osam?
U stranoj zemlji žena iz druge strane zemlje pružila mu je više od pukog
tjelesnog zadovoljstva. Pružila mu je užitak i ushićenje o kojem nije mogao ni
sanjati, postala mu je opsesija. Bio je opčinjen tugom skrivenom iza njezinog
smijeha, patnjom iza njezine topline, profinjenošću kojom je sve uzimala
srcu. Nikad pak nije bio u stanju spoznati pravu istinu, burni život iza
melankolične koprene njezina pogleda.
Morao je otići. Hoće li se ikad više moći vratiti u Istanbul, nije znao.
Pomisao na rastanak sa Surom dovodila ga je do ludila. Zagrlio ju je kada je
otvorila oči. Tek napola budna, znatiželjno je progovorila promuklim glasom:
»Bonjour, Alaine.«
Položila je ruke na njegove što su je grlile oko struka, ali zamijetivši izraz
njegovog lica, čekala je da kaže što mu je na umu. Mladi muškarac poljubi joj
dlan i zamišljeno započne: »Šura...«
»Da?«
»Hoćeš li poći sa mnom u Francusku?«
»U Francusku? Zašto?«
»Ovdje si usamljena i ne želim te ostaviti.«
»Nisam usamljena, Valentina je ovdje. Imam i mnogo prijatelja.«
»Valentina je u braku, kao i onaj tvoj stari prijatelj, zar ne?«
Šura je nježnim prstima podigla muškarcu ruku i okrenula njegov vjenčani
prsten. Na licu joj se ocrtavao bol djeteta čije rane iznova bole.
»Neću li biti usamljena i u Francuskoj? Reci mi, u čemu je razlika?«
Podignula je desnu ruku iznad glave na jastuku. Pogledom je proučavala
zavjese iza kreveta gledajući negdje u daljinu i u nešto nevidljivo. Polako je
nastavila: »Osuđena sam na doživotnu usamljenost. Nije važno gdje se
nalazim. Odavno sam donijela tu odluku, spremna sam na posljedice. Ne brini
se za mene.«
»Da, ali ne želim te ostaviti, Šura. Znaš da te volim više od ičega na
svijetu.«
»Nemoj, Alaine, nemoj me sažalijevati. Ne duguješ mi ništa, imaš ženu i
djecu kojima se moraš vratiti. Tko zna, ako te put ikad više nanese ovamo,
možda se opet vidimo. Kako Turci kažu, neka kismet odluči.«
»Još ga voliš, zar ne?«
»Volim? Ne znam. Već sam zaboravila koje mogu biti granice ljubavi. Seyt
predstavlja sve što sam ikad voljela: Kislovodsk, borove prekrivene snijegom,
zvonjavu praporaca, sve to vidim u Seytu. To je više od ljubavi, poput potrebe
za kisikom. Ti to nikad ne bi mogao razumjeti. On je meni utjelovljenje
zemlje koju više nikad neću vidjeti. Čak i ako ga ne mogu viđati svakog dana,
dovoljna mi je spoznaja da on živi u istom gradu, udiše isti zrak, korača istim
ulicama. Vjeruj mi, on je moja Rusija u Istanbulu.«
 Alain je privuče sebi. Zagledao se u njezine suzne oči i u njima vidio sjetu.
Da, znao je da mu je rekla istinu.
»Slušaj me, draga, neću inzistirati da zauvijek odeš iz ovog grada. Samo
pođi sa mnom, otputuj na neko vrijeme. Vjeruj mi, znam što ti Seyit znači, ali
moraš i meni pružiti priliku.«
Kad je shvatio da ona i dalje drži njegov vjenčani prsten, zatresao je
glavom.
»Čuj, ovaj prsten ne znači ništa. Moja žena i ja nismo se vidjeli šest godina.
Riješit ću to onog časa kad se vratim. Ona je bila ta koja je željela razvod, a ja
sam odgađao kako bih utišao ogovaranja i spriječio da utječu na moju
karijeru.«
»Što se sad promijenilo?«
»Svašta, sad imam tebe i želim te zadržati. Sve drugo može slobodno ići
dovraga.«
Pokušao je skinuti prsten, vjerojatno ga baciti, ali nije uspio.
»Kvragu!«
Šura mu uzme ruku i poljubi je.
»Alaine, molim te, dosta je. Bacanjem prstena nećeš ništa riješiti. Ono što
nam zarobi dušu i tijelo ne može tek tako nestati. Promijenimo temu i
uživajmo u ostatku dana.«
Alain nije znao pronaći riječi kojima bi uvjerio ženu koju je tako silno
zavolio. Približio se njezinom sjetnom licu i utisnuo joj poljubac na usne.
»Vrijeme nam istječe, a nisam te se ni blizu zasitio.«
Ponovo ju je poljubio.
Deset minuta kasnije bio je u uniformi, s torbom u rukama i na odlasku.
Zagrlio ju je posljednji put.
»Dušo moja, najdraža moja, čekat ću te. Ne zaboravi da te volim.«
»I ja volim tebe, ali ovo je nešto sasvim drukčije.«
»Jasno mi je. Svejedno, čekat ću te.«
»Zbogom, Alaine.«
 Alain je tiho izišao i stao se spuštati stubama. Okrenuo se još nekoliko puta
i pogledao Šuru koja ga je gledala s vrha stubišta. Onda je ubrzao korak.
Usput je zamalo naletio na muškarca koji se podjednako brzo uspinjao
stubama. Obojica načas zastanu i zagledaju se jedan u drugog. Alain je smjesta
prepoznao Seyita. Prepoznao je tog muškarca čijeg se utjecaja Šura nije mogla
osloboditi. Njegov pogled, izgled, samopouzdanje kojim je zračio bili su još
upečatljiviji nego na fotografiji.
Tko je taj plavokosi muškarac koji izlazi iz Šurina stana s torbom tako rano
ujutro? Ta zagonetka prošla je Seyitu kroz glavu brzinom munje. Znao je da
se Valentina udala i da Šura sada živi sama. Muškarac koji odlazi iz ženine
kuće tako rano može značiti samo jedno. Izgubio je kontrolu nad sobom.
Stranac je dotle već nestao na ulici.
Seyit se brzo uspeo stubama preskačući dvije-tri odjednom. Žena na koju je
s tugom mislio cijelu noć otvoreno je živjela s nekim drugim muškarcem.
Došao je do njezinih vrata pokušavajući doći do daha.
Šura je gledala kroz prozor kako Alain odlazi. Razmišljala je o njemu.
Mogla bi ga zavoljeti. Možda ga je već zavoljela. Oduvijek je željela otići u
Pariz, ali nije se mogla odvažiti na taj korak i otići tako daleko od Seyita.
Misli joj prekine kucanje. Zacijelo je nešto zaboravio, pomislila je dok je
hitala prema vratima, no kad ih je otvorila, ukipila se. Srce joj je poskočilo.
Muškarac njezina života, muškarac za kojim bi pošla i na kraj svijeta i
podnijela sve nevolje bio je tamo na njezinom pragu.
»Seyte!«
Najednom je vidjela iskre gnjeva u njegovim očima. Ušao je šutke i treskom
zalupio vratima. Šura je mogla naslutiti što se dogodilo. Uzeo ju je za ramena i
žestoko protresao.
»Kakve to gluposti izvodiš? Tko je onaj muškarac?«
»Prestani, Seyte, boli me.«
»Reci mi, tko je ono bio? Otkad si s njim? O, ne, ne moraš! Ja ću tebi reći.
To je onaj muškarac s kojim si otišla one noći kad si onako nestala bez riječi,
zar ne? Tada još nisam bio u braku, sjećaš se? Reci mi! Dok sam te uzalud
čekao, ti si bila s onim gadom? Zar ne?« Nije se više mogao svladati, bio je
izvan sebe od bijesa.
 »Što ćeš sad kad ti je ljubavnik otišao? Hoćeš li biti sa mnom ili već imaš
nekog drugog? Govori!«
Šura nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Samo je stajala nepomično i
plakala. Što joj je to govorio muškarac kojeg je voljela, kojemu je dala cijeli
život? To nije pošteno. Pokušala se osloboditi njegovog stiska i u miru
porazgovarati s njim.
»Seyte, molim te, saslušaj me.«
Preklinjanje nije pomoglo. A onda iznenada na obrazima osjeti svu težinu
njegovog dlana, jedan za drugim, dok ju je pljuskao. Ispod kože i u očima
gorio joj je plamen, u glavi joj je odzvanjalo dok je osjećala kako joj lice
natiče. Tijelo joj je, sad oslobođeno njegova stiska, snažno drhtalo i pala je na
pod.
Seyit nije mogao vjerovati što je učinio. Kleknuo je i privukao je sebi.
Pogledao ju je nadajući se da je nije ozlijedio. Razmaknuo joj je kosu i
pogledao joj u lice. Potom joj je obujmio glavu dlanovima i s ljubavlju je
okrenuo prema sebi. Na vlastiti užas shvati da joj usnica krvari i da su joj na
obrazima otisci njegovih prstiju tamo gdje ju je ispljuskao. Tiho je plakala.
Seyit, posramljen onim što je učinio, zagrlio ju je sa suzama u očima.
»Oprosti, Šuručka moja, vjeruj mi, ne znam što me je spopalo. Nisam se
mogao svladati. Zacijelo sam sasvim skrenuo pameću. Nisam to smio
učiniti. Moj Bože! Izbezumio sam se.«
Šura je osjetila kako joj se srce polako raspada na tisuću komadića.
»Ne moraš se ispričavati, Seyte. U pravu si. Prošlu noć sam provela s njime,
kao i mnoge noći prije.«
Polako je ustala i otišla u kupaonicu. Seyit je otišao u spavaću sobu i
ugledao raspremljen krevet, zgužvane plahte, upotrijebljene ručnike. Sa
svakim udisajem pluća mu je ispunjavao miris parfema tog muškarca. Zašto je
od svih dana odabrao baš ovaj da dođe ovamo, ili zašto je to moralo biti baš u
ovaj sat? Ovo je valjda igra sudbine, kismet. Sudbina se poigrala s njima želeći
ih napokon razdvojiti.
Šura se vratila iz kupaonice držeći mokar ručnik na obrazu pa sjela na rub
kreveta. Seyit nije želio ostati u toj sobi.
»Možemo li sjesti u dnevni boravak?«
 Nije se pomaknula s mjesta. Kroz mokar ručnik je rekla: »Možeš sjesti gdje
god želiš.«
Već je bio na pragu sobe kad je shvatio da je ona ostala sjediti na krevetu.
Vratio se, okrenuo stolac i sjeo na sami rub.
»Šura, slušaj me, moramo porazgovarati.«
Polako je otkrila lice odmaknuvši ručnik. Izbjegavala je njegov pogled.
»O čemu se tu ima razgovarati, Seyte?«
»Šura, moja Šuručka, molim te... Pokušaj mi oprostiti za ovo što se
dogodilo. Znam da je teško, ali možeš barem pokušati. Razlog moga
dolaska...«
Ošinula ga je tako ledenim pogledom da nije mogao dovršiti rečenicu.
Potom je promrsio: »Bilo kako bilo, sreo sam tog muškarca na stubištu. Tko je
on? Otkad ste zajedno?«
»Zove se Alain. On je kapetan francuskog putničkog broda. Upoznali smo
se prije sedam-osam mjeseci.«
»Voli li te?«
Šura ga začuđeno pogleda. »Stvarno želiš da ti odgovorim na to?«
Seyit joj nježnim glasom reče da mu može bez straha odgovoriti. »Da, reci
mi, voli li te?«
»Kaže da me voli.«
»A ti? Voliš li ti njega?«
Šura je briznula u plač. »Seyte, tebe volim. Volim te, ljubavi, zar ne znaš
to?«
Uzeo je njezine ruke i prinio ih usnama, a na licu mu se vidjela tuga.
»Moja Šura, moja draga Šuručka. Nisam ja za tebe. Koliko te taj muškarac
voli?«
Ona je slegnula ramenima i rekla: »Oh, želi me povesti sa sobom.«
Seyit je ustao sa stolca i sjeo pored nje na rub kreveta.
»Kad odlazi?«
»Brod isplovljava popodne.«
 Ustao je i nježno je povukao za ruke. »Hajde, spakiraj se. Ideš i ti.«
»Idem? Kamo?«
Opet je sjeo pored nje i govorio gledajući je u oči. U glasu mu se jasno čulo
da je to njegova konačna odluka.
»Da, Šuručka, moraš poći s čovjekom koji te voli.«
Šura je skoro vrisnula. »Ne! Ne možeš me otjerati!«
»Moraš to učiniti radi sebe, dušo.«
»Ne dolazi u obzir. Da sam željela, već bih davno bila otišla. Rekla sam ti
da ne želim otići.«
Seyitu se nije svidio histeričan ton njezina glasa. Udario je šakom u krevet
da je ušutka. »Zar ćeš cijeli život ovako živjeti? Čekati muškarca koji možda
neće doći, a kad ne dođe, utažiti usamljenost u tuđem zagrljaju? Dokad ćeš
uopće tako izdržati? Što će biti za deset ili dvadeset godina?«
Šura je zarila lice u jastuk i opet gorko zaplakala. Udarala je šakama u
jastuk i bacakala glavu suprotstavljajući se svemu što je govorio.
Seyit je kleknuo iznad nje i uhvatio za ramena. Pomilovao ju je po kosi. Sad
je bila kraća nego posljednji put kad ju je vidio. Zlatna kosa sad joj je padala
do ramena u mekanim kovrčama. Prošao je prstima kroz svilene kovrče. Baš
tako mu je i sreća klizila kroz prste.
Nježno je progovorio: »Šuručka, ti si mi vrlo važna. Prošlo je mnogo
vremena, ništa više nije kao prije, ali toliko smo toga zajedno prošli. Dugo si
bila samo moja. Što nam se dogodilo? Zašto smo povrijedili jedno drugo?
Kako smo se udaljili? Ni sam ne znam odgovore na ta pitanja. Jedino znam da
ti želim samo najbolje. Moraš srediti život, udati se, roditi. Oboje moramo
pobjeći od svoje prošlosti i početi živjeti iznova. Vjeruj mi, dušo, ma gdje bila,
uvijek ćeš biti moja druga polovica.«
Šura je bila tiha. Okrenula se prema njemu i otkrila lice umrljano suzama.
Gledala je Seyita pogledom punim ljubavi ali i beznađa. Potom se očiju punih
suza ispružila na leđa i prepustila se svojoj sudbini. Držala je za ruku jedinog
muškarca kojeg je ikad voljela. Privukla ga je sebi i snažno zagrlila. Seyit je
također bio umoran od života koji je protratio i nepopravljivih
pogrešaka. Obgrlio je njezino vitko tijelo i čvrsto je stegnuo. Oboje je
tiho plakalo jedno drugome na ramenu. Zatim su legli na krevet
ne ispuštajući se iz zagrljaja. Nisu se pomicali ni govorili crpeći snagu iz
topline isprepletenih tijela, koja će potrajati zauvijek. Kako su samo prohujale
sve one godine, kako su samo daleko oni dani. Prije samo godinu dana nisu
mogli ni zamisliti da bi živjeli razdvojeno, a sad su se, evo, rastajali zauvijek.
»Oprosti mi, dušo«, šapnuo je Seyit lica uronjenog u njezinu kosu.
»Oprosti ti meni, ljubavi... Pitam se hoćemo li se ikad više vidjeti«,
uzvratila je između jecaja.
Seyit je shvatio da je u rješenjima koje je predlagao Šuri zapravo tražio
vlastiti spas.
»Zašto ne? Jesmo li znali da ćemo se sresti u Moskvi prije sedam godina?
Možda nam sudbina pripremi neko slično iznenađenje, tko zna?«
»Kako bih sad voljela biti u Moskvi.«
Seyit je pomislio na odlazak svoje ljubavnice koja mu je sad bila u naručju.
Kako će podnijeti rastanak s njom? Oči su im oboma već sad bile pune čežnje.
Opet su se zagrlili, taj put još snažnije, i počeli se grozničavo ljubiti. Željeli su
ostaviti jedno drugome vječnu uspomenu, onu koja će ih pratiti do kraja
života. Snažno su se zagrlili gledajući jedno drugome u oči, katkad
tiho zajecavši, katkad divlje zaridavši. Vodili su ljubav ludo i strastveno i
posljednji put zajedno dosegnuli blaženstvo.
Kad je Seyit popustio stisak oko Šure, ona mu je kliznula iz naručja i otišla
u kupaonicu. Nisu progovorili ni riječ. Šura se stala tiho spremati. Okupala se,
potom odabrala prikladnu odjeću za putovanje. Napudrala je lice i nanijela
pastelni ruž na usne. Seyit je sjedio u kutu sobe gledajući je s divljenjem.
Spakirala je kovčege, odjenula plavu suknju, jaknu i pripadajuće plave
cipele, potom namjestila pletenu kapu sa svilenom vrpcom na zlatnu kosu i
pričvrstila je ukosnicama.
Pogled mu je bio pun ljubavi. Kako se samo samouvjereno spremala za
putovanje koje će joj zasigurno biti prekretnica u životu. No nije li pokazala
tu istu hladnokrvnost kad je došla u njegovu sobu u konačištu u Novorosijsku
ili kad se potajice ukrcala na Tatogluov brod koji je pod boljševičkom paljbom
odlazio s Krima? Nisu li njezini hrabri i ponosni potezi upravo bili
razlog njihove duge i sretne ljubavi?
Seyit je ustao, prišao joj i pomilovao je po obrazu. »Plavo ti tako lijepo
pristaje. Baš kao i onoj djevojčici koju sam upoznao na zimu 1916.«
 Šura se pokušala nasmiješiti. Pomilovavši mu lice kažiprstom, reče: »Sjećaš
li se, Seyte, što si mi rekao one noći kad si pokazao na one Kupide u fontani?«
»I predobro se sjećam, dušo.«
»Možeš li mi i sada to reći?«
»Naravno.«
»Reci mi onda. Znam da se ništa neće promijeniti, ali svejedno bih voljela
opet to čuti.«
Seyit je zagrli, zarobi joj usne svojima u dugom poljupcu pa najzad šapne:
»Znate, volio bih biti jedan od njih. Zauvijek ostati u vašem zagrljaju.«
Šura je zamalo opet briznula u plač, jedva se uspjela suzdržati. Obrisala je
oči nadlanicom, oslobodila se njegovog zagrljaja i uzela torbicu, još se jednom
promotrila u zrcalu i izišla kroz vrata. Odjednom kao da je postala sasvim
druga osoba; više nije bila žena koja je posljednja dva sata oplakivala svoju
ljubav. Zakoračila je u novi život tužna ali puna samopouzdanja.
Kočija se usput zaustavila pred Valentininom kućom. Šura je pojurila gore i
vratila se za deset minuta. Stigli su na pristanište dva sata prije nego što je
brod trebao isploviti.
Seyit je predao njezine torbe nosaču i zamolio ga da ih slijedi. Uzeo ju je za
ruku i krenuo kroz prolaz za kontrolu karata. Službenik je povikao za njima,
a Seyit se okrenuo i doviknuo da on nije putnik, a da je ona kapetanova žena.
Službenik im potom dodijeli pratnju i uputi ih prema komandnom mostu.
Kad su pokucali na vrata kapetanove kabine, Alain je proučavao
zemljovide. »Naprijed.«
Mornar koji ih je pratio proviri glavom kroz vrata i najavi: »Kapetane,
ovdje vam je žena.«
»Moja žena?« Potom razrogači oči u čudu. Muškarac kojeg je vidio na
stubama prije nekoliko sati sad je stajao pred njim držeći Šuru za ruku.
Progovorio je na besprijekornom francuskom: »Da, poslat ću je s vama, ali
samo uz jedan uvjet, a taj je da je oženite. Morate mi to odmah obećati.«
Alain je gledao Šuru očima punim ljubavi. Ono što njemu nije pošlo za
rukom, uspjelo je tom muškarcu. Doveo mu je voljenu ženu. Bio je pomalo
smeten, ali je najvažnije da je Šura ondje. Zahvalno je pružio ruku Seyitu.
 »Čvrsto vam obećavam, monsieur Eminof.«
Seyit se iznenadio kad mu se muškarac obratio imenom. Okrenuo se prema
Šuri s upitnim pogledom u očima. Ona je gledala kroz prozor leđima
okrenuta muškarcima.
»Želim vam vjerovati jer želim da Šura zaboravi na sve patnje i bude
sretna. Ona je vrlo posebna žena.«
Alain je uvidio da su Seyit i Šura osim dugogodišnjom ljubavi povezani još
nekim dubljim vezama. Nije oklijevao ni časa. »Silno je volim, monsieur
Eminof. Ali, vjerujte mi, nisam siguran hoće li Šura prihvatiti moju ljubav.«
»Kako to mislite?«
»Ne znam kako vam je pošlo za rukom da je dovedete ovamo. Pokušao sam
je uvjeriti jutros, ali uzalud.«
Seyit ga je upitno pogledao. Alain se kiselo osmjehne. »Već je bila odlučila
ostati s vama.«
Seyitu se osušilo grlo. Kako je samo bio nepravedan prema njoj. Što bi
mogao reći, a da mu oprosti? Gledao ju je s ljubavlju i divljenjem. Ali ona nije
bila s njima. Otplovila je u mislima odsutno gledajući prema Bosporu.
Seyit je čvrsto stegnuo kapetanovu ruku ne skidajući pogled s nje pa rekao:
»To je razlog više da je usrećite.«
Onda je prišao Šuri, položio joj ruke na ramena i šapnuo: »Zbogom,
Šuručka!«
Odgovorila je ne okrećući se: »Zbogom, Seyte!«
Oči zamagljene od suza nisu joj dale da vidi s druge strane prozora. Željela
je biti sama i plakati, plakati, plakati sve dok ne izdahne.

Na izlazu iz pristaništa Seyit se osvrnuo. Lice koje je želio vidjeti bar još
jednom više nije bilo tamo. Koračajući ulicom, bio je smeten. Donekle je
postigao unutarnji mir, ali srce i duša neizdržljivo su ga boljeli. Zar je već
raskinuo s prošlošću? Evo, napušta ga njegova druga polovica, njegove
uspomene, njegova ljubav... Sad je samo pola čovjeka koji je nekoć bio. Suze
su mu navirale na oči, no on ih je potisnuo i vratio ih u srce.
 Toplina njegovog tijela, živost njegove duše, sva njegova sjećanja sad su na
putu prema Francuskoj; njegova mala Šuručka odlazi. Već mu strahovito
nedostaje. Znao je on vrlo dobro da će mu bez nje agonija biti samo još
strašnija. Baš tako se osjećao i onog dana kad ga je otac kao
dvanaestogodišnjaka ostavio samog u Petrogradu – napušteno i usamljeno.
Sad je itekako odrastao, ali taj osjećaj usamljenosti i dalje ga prati. U daljini je
začuo zvuk brodske sirene.
»Zbogom, ljubavi moja«, promrsio je.

Čim je Seyit otišao, Alain je s ljubavlju zagrlio Šuru. »Sve će biti u redu,
draga. Kunem se da ću te usrećiti«, šapnuo joj je.
Potom je pozvao poslugu i predao im Šurinu prtljagu. Uzeo joj je ruku i
poljubio je u obraz. »Zacijelo si umorna, draga. Pođi u svoju kabinu, smjesti se
i malo se odmori. Ja ću ti se pridružiti čim isplovimo.«
Šura je dlanom obrisala suze na obrazima pokušavajući se nasmiješiti.
Usnama mu je ovlaš dotaknula obraz pa krenula za mornarom u kabinu.
Kad je ušla, začula je prodoran zvuk sirene tri puta zaredom. Brod je
napravio manevar pripremajući se za isplovljavanje. Više nije plakala. Bila je
poput izbjeglice koja se pomirila sa sudbinom. Pogledala je kroz okrugli
brodski prozor. Napuštali su luku. Otvorila je svoj kovčeg, ostavila ga tako na
krevetu i izašla iz kabine. Pronašla je put do gornje palube gdje se okupila
većina putnika. Dan nije bio hladan, ali njoj su cijelo tijelo podilazili trnci.
Pronašla je mirno mjesto i naslonila se na ogradu. Plavozeleni valovi Bospora
nestajali su pod krmom nakon što bi se razbili o brod stvarajući pjenu. Na
trenutak pomisli kako bi im se bilo lijepo pridružiti u dubinama plavog
bezdana, ali smjesta se prekori zbog te kukavičke pomisli. Prestrašila ju je i
sama pomisao na to. Što bi postigla tim glupim činom? Možda bi se riješila
vlastite muke, ali za sobom bi ostavila čovjeka koji bi zauvijek tugovao za
njom. Možda bi je obojica oplakivala zbog toga što su je doista voljela. Bi li
Seyit ikad saznao da se ubila? Što bi to promijenilo?
S naporom je odvratila pogled s valova i zagledala se u obalu. Nije li i
onomad kad su napustili Krim noć bila ovako topla? Igrom sudbine, svaki put
kad bi se našla pred velikom promjenom u životu, odlazila bi nekim
plovilom. Sad je opet, ali s drugim muškarcem, plovila prema novom životu i
novoj zemlji.
Kad je brod skrenuo iza Rta Seraglio ispod palače Topkapi na Sirkeciju,
prisjetila se dana kad su došli u Istanbul i iskrcali se na istom mjestu gdje se
danas ukrcala. Sjetila se dana koje su proveli na rubu siromaštva. Bez obzira
na sve nevolje koje su je snašle u životu, nikad nije bila nesretna kao sad.
Učini joj se da je ugledala Seyita kako joj maše s obale. Onda je sve prekrio
snijeg. Visoki stoljetni borovi sad su bili bijeli. Muškarac kojeg je voljela
galopirao je prema njoj na vrancu. Vidjela je sebe na vrhu planine prekrivene
snijegom kako ga čeka raširenih ruku. Seyit je dojahao do nje, zgrabio je oko
struka i odveo na konju, a ona se čvrsto privila uz njega. Jahali su, zapravo
letjeli snježnim brdima. Začula je zvonjavu zvona na njihovoj crkvi u
Kislovodsku što se miješala s praporcima trojke. Valentina je sigurno svirala
Čajkovskog. Tatjana je u bijelom plesala pod bijelim borovima. Svi oni koje je
voljela odjednom su se pojavili pred njom, a onda ju je Seyit nježno spustio na
pahuljasti snijeg i nestao među drvećem.
Šura je slegnula ramenima. Čak je i u mašti bila osuđena na samoću. Siluete
palače Topkapi i visokih minareta džamija u pozadini nastavili su se igrati s
njom iza koprene njezinih suza. Moskovske crkve i široke avenije s
blještavim svjetlima zamijenile su Istanbul i maglu. Onda je opet pogledala
prema Bosporu. Koliko je Istanbul od Rusije? Bila je sigurna da ih dijeli tek
jedan val, nalet vjetra koji vječito oplakuje njezine obale. Sad je
njezina zemlja nestajala u daljini bacajući je u grotlo čežnje koja ju je u tom
trenutku obuzela snažnije no ikad dotad. Bilo joj je kao da prvi put napušta
domovinu i sunarodnjake. Zadrhtala je. Ledeni osjećaj samoće prodirao je do
same srži njezina bića. Prekrižila je ruke na prsima i stegnula šake. Zaplakala
je. Njezine riječi gutala je huka valova.
»Zbogom, moja Rusijo. Zbogom, Seyte, moja jedina ljubavi. Zbogom...«
 Epilog

S Seyit rastaje od svoje velike ljubavi Šure. Ta žena, koja je isprva bila
tugom u srcu privodim kraju ovu nevjerojatnu sagu u trenutku kad se

gotovo nepoznata osoba u sjećanjima nekolicine onih s kojima smo suprug i ja

razgovarali, postajala je, kako se priča razvijala, fantastična žena, ljepotica bez
premca, s bezgraničnom sposobnosti za ljubav i požrtvovnost. Kao u kakvoj
drami, sunovratila se s visina luksuznog blagostanja u ponor neimaštine,
ali nikad nije očajavala i prihvaćala je sve što joj je sudbina
namijenila uživajući jedino u ljubavi koju je davala Seyitu i koju joj je
on uzvraćao. Sjedeći za računalom i kao u transu spajajući komadiće slagalice
njezina života, imala sam osjećaj da me upravo ona tjera da pišem, kao da mi
njezina duša vodi prste po tipkovnici. Kako je u meni sazrijevala ljubav prema
njoj, tako je sazrela i moja odluka da baš ona bude glavni ženski lik u romanu.
Prema onome što smo naknadno doznali, Šura je napustivši Istanbul,
sigurno doputovala u Pariz 1924. Djed je priznao da je posljednji put primio
pismo od nje 1926. Baki je rekao da mu je Šura pisala sa samrtničke postelje
izrazivši želju da ga vidi još jedan, posljednji put. Po svoj prilici riječ je o
maloj nedužnoj laži jer smo doznali da je ubrzo nakon dolaska u Pariz Šura
izgubila – dijete. Planirala je otputovati u Ameriku i nagovarala je Seyita da
joj se pridruži. Međutim, djed je znao da bi to značilo da mora birati između
odlaska u Ameriku sa svojom velikom ljubavi Šurom ili ostanka u Istanbulu
sa svojom mladom ženom Murkom i obitelji koja je tada već uključivala i
moju majku i tetu. Odustao je u posljednjem trenutku rekavši kako ne može
riskirati da mu se što dogodi pa da ostavi za sobom dvoje siročadi. Sva se ta
nedosljednost morala razjasniti. Sa strpljenjem, upornošću i
entuzijazmom koje sam vjerojatno naslijedila od njega, odlučila sam saznati
istinu. Što se nakon toga događalo s njom? Nisam kanila odustati
od istraživanja. Gotovo da sam je čula kako mi šapće u uho: »Dođi, pronađi
me, nisam daleko.«
 Voljela bih vjerovati da je živa, da će pročitati moju knjigu i jednog me
dana nazvati, reći da proživjela lijep, ispunjen i uzbudljiv život, da je osnovala
obitelj i da ima djecu – sve ono o čemu je oduvijek maštala. Meni će ona
uvijek biti pojam lijepe, samouvjerene i požrtvovne žene.
Seyitov otac Mirza Mehmet Eminof i članovi njegove obitelji živjeli su u
kućnom pritvoru, stjerani u skučene odaje za poslugu u svojoj vlastitoj
obiteljskoj kući gdje su godinama trpjeli zlostavljanje boljševika. Bio je sluga
na imanju koje je nekoć posjedovao. Nakon Hitlerove invazije na Sovjetski
Savez Staljin je bio uvjeren da su krimski Turci surađivali s Nijemcima, stoga
ih je kaznio okrutno kako povijest ne pamti. Genocid nad tamošnjim Turcima
može se mjeriti jedino s holokaustom. Kako bi zaradio za kruh, Mehmet je
potkraj života radio kao pogrebnik. Sve do svoje osamdesete iskapao je
grobove u koje su boljševici bacali njegove rođake i sunarodnjake, često i
žive. Danas znamo samo da njegovi ostaci počivaju u jami koju je sam
iskopao. Je li u nju pao zbog iscrpljenosti ili ga je unutra gurnula noga neke
staljinističke zvijeri, nikad nećemo saznati.
Seyit je 1928. primio pismo s potpisom u uglu, što je značilo da je
pošiljatelja snašla nesreća i da se dopisivanje mora prekinuti zbog cenzure
vlasti.
Nastavivši s istraživanjem, doznali smo sljedeće:
Havva Eminof, Seyitova najmlađa sestra, nikad se nije vratila s ispitivanja
na koje je odvedena. Neki kažu da je nakon ispitivanja duševno oboljela i da
se nikad nije potpuno oporavila.
Brat Osman, posljednji Eminof, i njegova supruga Mumine odvedeni su
jedne noći u Aluštu gdje su ih strijeljali zbog dopisivanja sa Seyitom.
Seyitov rođak Arif Eminof 1928. također je odveden u zatvor zbog
dopisivanja s njim i otad se više nije čulo za njega.
Turski vojni liječnik kapetan Ali Nihat, s kojim se Seyit susreo u poljskoj
bolnici na karpatskom frontu, zapravo je, nevjerojatnom igrom sudbine, moj
djed s očeve strane. Njegov sin Vedat, moj otac, oženio je moju majku Leman
tek nakon što je Seyit preminuo 1945., tako da se njih dvojica ipak više nikad
nisu vidjela. Ali Nihat je imao sreće i preživio pakleni marš smrti prema
Sibiru u kojem je većina vojnika izgubila život, bilo na putu, bilo
tijekom robijanja na najzabačenijem i najhladnijem mjestu na svijetu. Božjom
milošću uspio je pobjeći nakon dvogodišnjeg zatočeništva, što je samo po sebi
nevjerojatna priča.
Njegov tast pukovnik Ali Riza također je sasvim slučajno bio prijatelj
Pamirovog djeda Halila Alija Bezmena, jednog od vodećih industrijalaca u
Osmanskom Carstvu. Kad je u Prvom svjetskom ratu otišao na front, upravo
je Halilu Aliju Bezmenu povjerio na čuvanje svoj imetak i obitelj. Kad se
vratio s bojišta, sve mu je vraćeno, i to s kamatama i podmirenim računima za
troškove kućanstva, kojih se nakupilo za vrijeme njegova odsustva.
Između ostalog, u to je bio uračunat miraz njegove kćeri koja se u
međuvremenu udala te obred obrezivanja njegova sina.
Seyit je nastavio živjeti vrlo uzbudljivim životom s mnogo uspona i padova.
S vječnom uspomenom na Šuru oscilirao je između žena, vina i pjesme u
Beyogluu, susreta s Atatürkom i skrbi za obitelj. Ponosan kakav je bio, nikad
nije unovčio priznanicu koju je dobio za pošiljku oružja koje je svojedobno
predao velikom Atatürku za borbu u Ratu za neovisnost nakon kojeg je
uspostavljena Republika Turska. Ostatak života proveo je s još
jednom iznimnom i požrtvovnom ženom, mojom bakom Mürvet. Taj
izvanredni i osebujni čovjek preminuo je 1945. godine u dobi od pedeset tri
godine.
Šura je posjetila Istanbul odmah nakon rata nadajući se da će vidjeti majku
i uspjeti joj osigurati put u Sjedinjene Države te da će se sastati i sa Seyitom. U
Istanbulu je provela dva mjeseca boraveći kod sestre i posjećujući stare
prijatelje, lijepa i šarmantna baš kao i prije. Tko zna što joj se motalo glavom
dok je koračala poznatim ulicama grada, taj put bez Seyita koji je preminuo
nedugo prije njezina dolaska.
Moja djeca, plod ljubavi i sretnog braka s Pamirom, posljednji su potomci
te divne obitelji.
 Pogovor

Listopad 1994.

N
akon sprovoda Valentine Clodt von Jürgensburg Constantine Kotik
Lissenko, Theodor Negroponti, Leonid Senko Popovski, Pamir i ja
okupili smo se na ručku u svom domu u istanbulskoj četvrti Bebek. Uživajući
u pogledu na Bospor, njoj u čast nazdravljali smo domaćom žutom votkom i
rakijom prisjećajući se barunice kroz suze koje je zaslužila i smijeh u kojem bi
uživala.
Kotik, njezin nećak, cijeli je život proveo u Parizu gdje radio kao izvršni
direktor u IBM-u. Taj privlačni profinjeni gospodin u pedesetima nakon
nedavnog umirovljenja uživa na planinama i skijalištima sa ženom i djecom.
Njegova kći gospođa Georgetti također živi u Parizu s obitelji. Tinučka je
oporukom ostavila Kotiku odličja svog supruga baruna i portret koji je
naslikao čuveni Nadji Kalmukof.
Todori, osam godina mlađi od nje, potpuno shrvan njezinom smrću,
nekoliko je tjedana besciljno lutao po barovima Tepebasija. Potom je
razdijelio njihovu zajedničku imovinu i pridružio se svojoj djeci u Grčkoj.
Leonid Senko Popovski, rizničar istanbulske pravoslavne crkve i
neslužbeni zapovjednik Ruskog korpusa u Istanbulu, po običaju ne prestaje
prigovarati, ali ni pjevati i piti te se brine da Todori prima svoju mirovinu
redovito i na vrijeme.
Pamir i ja najzad smo si priuštili taj luksuz i posjetili Krim, i to nakon
mnogo odugovlačenja zbog straha da bi modernizacija mogla utjecati na sliku
koju smo stvorili o tom mjestu. Ali dobro je što smo naposljetku ipak otišli
tamo jer se Krim uistinu promijenio. Zbog mržnje prema tamošnjim Turcima,
Staljin ne samo da je naredio genocid nego je i posjekao stoljetne šume, srušio
minarete tamošnjih džamija te promijenio sva turska imena i nazivlja.
Kasnije, promatrajući taj izmijenjeni krajolik, bio je toliko zadovoljan da je s
balkona palače u Livadiji ponosno izjavio: »Ah, Krime, sada izgledaš kao
Kavkaz.«
Unatoč tom sustavnom uništavanju, ipak smo uspjeli pronaći još uvijek
idilične kutke Krima. Tijekom uporne i temeljite potrage, u kojoj su nam
pomogli Tatjana Sekšejeva, ravnateljica aluštanske knjižnice, njezina
pomoćnica Firuza Memedova, naši vodiči Valentina Antonova i Ali
Husejinov, kao i vozač Mihail Florinski, ne samo da smo pronašli neka od
mjesta gdje se kretao moj djed, poput naših vinograda, doma njegova brata
Osmana, jezera Karagöl, u kojem smo i zaplivali, nego i ljude koji su
poznavali našu obitelj. Sevkija Ramazanova, jedna od rijetkih koja je
preživjela genocid, iz Sibira se preko Uzbekistana vratila na Krim. Ona je u
rodu s pokojnom Mumine, Osmanovom suprugom, i dobro se sjeća cijele
obitelji.
Uz svesrdnu pomoć Mustafe Abdulecemila Kirimoglua, predsjednika
Društva krimsko-tatarskih Turaka, uspjeli smo pronaći još nekoliko članova
te mnogobrojne obitelji. Liječnica Lenara Eminova Baškirtseva, šefica
kirurgije u vojnoj bolnici u Petrogradu, i Ela, njezina prelijepa nećakinja,
danas nas redovito posjećuju u Istanbulu.
Primjerke moje knjige darovali smo muzeju u Alušti, a kustos Juri
Kočigarov rekao nam je da je knjiga zapravo poveznica s njihovom prošlošću
koju neprestano pokušavaju rekonstruirati. Sovjetska birokracija tijekom
godina uništila je sve podatke o njihovim precima, pa su se hvatali za svaki i
najmanji trag. Bili su vrlo sretni kad su od Pamira, koji im je preveo
osmansku kaligrafiju uklesanu na komadu mramora, saznali da je zapravo
riječ o posljednjem ostatku starog turskog groblja, odnosno nadgrobnom
spomeniku Hasan-paši, zapovjedniku osmanske flote koji je poginuo 1862.
Na zidu baruničine dnevne sobe uz Šurin portret visi slika prelijepe
plavokose tinejdžerice. Rečeno nam je da je riječ o Sandri, Šurinoj kćeri, od
milja Sandručki. Pokušali smo stupiti u kontakt s njom na njezinoj navodno
posljednjoj adresi, no bez uspjeha. Potom je Kotik preko drugog rođaka
pribavio njezinu novu adresu u Kaliforniji. Nažalost, Sandra više ne živi ni
tamo. Angažirali smo poznanike diljem Kalifornije da joj pokušaju ući u trag.
Pregledavali su telefonske imenike, zvali raznorazne ustanove u mjestima u
kojima je živjela. Naposljetku smo i sami odlučili otputovati tamo i osobno je
potražiti. Međutim, dan prije odlaska sreća nam se konačno nasmiješila.
Francois, gospodin koji je koristio njezin prethodni telefonski broj, i sam se
upustio u potragu te je uspio pronaći preko agencije za prodaju nekretnina.
Nazvao nas je večer prije puta i rekao: »Pamire, pronašao sam
Sandru!« Sandra nas je nazvala te iste večeri i dala nam svoju adresu.
Nakon otprilike trideset šest sati moj suprug, naša kći i ja pokucali smo joj na
vrata u Pasadeni. Naš susret ne da se opisati riječima. Iduća dva tjedna proveli
smo kod Sandre, prelijepe, tople, šarmantne žene, profesorice i vrsne
jahačice. Ona je savršena kombinacija američke djevojke iz susjedstva i ruske
plemkinje. Njezin otac Aubrey Nash još je jedan muškarac koji je strastveno
volio Šuru.
Šura je preminula 1966. i počiva pored svoje majke na groblju Forest Lawn
Memorial Park u Glendaleu u Kaliforniji. Na tom smo joj mirnom mjestu
odali počast. Kad sam joj suznih očiju položila buket irisa na grob, osjetila sam
kako sve ono uzbuđenje i uznemirenost koji su me pratili proteklih godina
prepuštaju mjesto spokojnom zadovoljstvu jer sam napokon pronašla Šuru
koja danas počiva u miru.
 O AUTORICI

Nermin Bezmen rodila se 1954. u Turskoj

gdje provela djetinjstvo. Srednju školu
završila je u Hendersonu u Nevadi.
Nakon što je diplomirala na tamošnjem
sveučilištu, zaposlila se kao osobna tajnica
Pamira Bezmena, vodećeg
turskog industrijalca i jednog od svega
nekoliko državljana Turske spomenutih u
publikaciji Tko je tko u svijetu. Zaljubili su
se, vjenčali i još uvijek sretno žive u braku
u kojem su dobili kćer Ayshu Pamir i
sina Pamira Cazima.
Nakon aktivne poslovne karijere Nermin
se susreće s tradicionalnom turskom
umjetnošću preko slikarice Shermin
Bezmen, svoje svekrve. Pohađala je tečaj slikarstva u muzeju palače
Topkapi te diplomirala na likovnoj akademiji s najvišim ocjenama. Jedna je
od pionirki koje su oživjele tradicionalni turski minijaturizam i iluminaciju.
Izlagala je na dvadeset i pet izložaba, i to devet puta samostalno. Ono što je
počelo kao hobi pretvorilo se u istaknutu umjetničku karijeru obuhvaćajući
restauraciju, slikarstvo i tradicionalno oslikavanje svile. Dosad su stotine
studenata svih naraštaja uspješno pohađale i završile njezine likovne
radionice.
Prvi susret s književnošću dogodio se 1991., kad je objavila zbirku poezije
Ljubav koja budi. Bila je već istaknuta novinarka i televizijska voditeljica kad
je nakon osam godina istraživanja svojih korijena s Krima, iz Rusije, Prusije,
Rumunjske i Francuske napisala povijesnu obiteljsku sagu. Ne čudi što je Kurt
Seyit i Šura, njezin duboki uvid u patnje, ponos, i ljubav svojih predaka, 1992.
postao hit u Turskoj, baš kao i nastavak romana Kurt Seyit i Murka. Objavila
je još dva romana Mengene Göcmenleri i Zihnimin Kanatlari.
 Pamir Bezmen diplomirao je na Robert Collegeu i potom magistrirao na
Sveučilištu u Oklahomi. Kratko je surađivao s Ministarstvom vanjskih
poslova SAD-a i UN-om kao prevoditelj. Uredio je i objavio roman Seyit i
Šura u Turskoj i potom ga preveo na engleski.
OBITELJSKI ALBUM

KURT SEYIT
I ŠURA
Prelijepa Aleksandra Julijanovna Verjenska, od milja Šura. Istanbul, 1924.

(Fotografija M. Kazbek, Beyoglu)

Tinučka i Šura s ocem, Julijanom Verjenskim. Kislovodsk, 1910.
Obitelj Verjenski na putu za Narzan Spas i kasino Kurzal u trojkama. Narzan, Kavkaz, 1910.
 Turski, njemački i mađarski ratni zarobljenici s karpatskog fronta,
snimljeni ispred ratne bolnice. Časnik, čiji je portret na prethodnoj stranici, a
koji na donjoj snimci stoji iza bolničarke, kapetan je Ali Nihat, autoričin djed
s očeve strane. Galicija, 1917.
Orkestar Milowitz koji je nastupao u Francuskom kazalištu u Peri s
Valentinom Taškinom (Tinučkom). Istanbul, 1925.
Seyitov rođak Hulki, Kurt Seyit, Murka, Shukran i Lemanučka.
Pera 1929.
Pamir Bezmen, barunica i Todori uživaju u ugodnom druženju.
Istanbul, 1992.
 Nermin i Pamir Bezmen na balkonu s kojeg su Romanovi uživali u svježem
zraku i pogledu na Crno jezero. Palača Livadija, Jalta, 1992.
Šura, Pariz, 1924.
Sandra, Pasadena, 1994.
 Unuka Kurta Seyita, Nermin Bezmen, i Šurina kćer Sandra Wells, dijele
emotivne trenutke nakon su položili buket svježih irisa na Šurin grob.
Memorijalni park, Glendale, 1994. (Fotografija: Pamir Bezmen)