POVIJEST SPORTA

AK. 2018/2019
SADRŽAJ
UVOD ........................................................................................................................................................ 3
SVIJET ....................................................................................................................................................... 4
1. Tjelovježba u prvobitnoj zajednici – osobine, oblici tjelovježbe, uzroci pojave? ............................. 4
2. Tjelesno vježbanje na području Mezopotamije i Asirije u razdoblju starog vijeka – osobine, oblici,
uzroci, značaj i utjecaj na druge kulture............................................................................................... 5
3. Tjelesno vježbanje u Egiptu u razdoblju staroga vijeka – osobine, oblici, uzroci, specifičnosti,
značaj i utjecaj na druge kulture. ......................................................................................................... 6
4. Tjelovježbene i sportske aktivnosti na području minojske kulture (Kreta) – osobine, oblici, uzroci,
specifičnosti i novine, značaj i utjecaj na druge kulture....................................................................... 8
5. Sport i tjelovježba u antičkoj Grčkoj – osobine grčke civilizacije s naglaskom na sport i tjelesno
vježbanje, arete i kalokagatija, razdoblja grčke povijesti i pozicija tjelesnog vježbanja i sporta. ........ 9
6. Osobine i specifičnosti tjelesnog vježbanja i sporta u Sparti i Ateni – analiza i usporedba. .......... 12
7. Nabrojite i opišite tzv. „Panhelenske igre“..................................................................................... 13
8. Antičke olimpijske igre – podrijetlo i nastanak, politička i društvena uloga i značaj, prestanak
održavanja igara. ................................................................................................................................ 13
9. Antičke olimpijske igre – organizacija i provedba igara, ceremonija otvaranja, ekeheirija, suci,
natjecatelji, žene, gledatelji. ............................................................................................................... 15
10. Antičke olimpijske igre – objekti u antičkoj Olimpiji. ................................................................... 16
11. Antičke olimpijske igre – program igara i opis sportova. ............................................................. 16
12. Antičke olimpijske igre – trening i priprema natjecatelja. ........................................................... 17
13. Tjelesno vježbanje i sport u Rimskom carstvu. ............................................................................ 17
14. Viteštvo, odgoj vitezova i viteški turniri. ...................................................................................... 20
15. Tjelesno vježbanje i sport u srednjem vijeku. .............................................................................. 22
16. Tjelesno vježbanje u razdoblju Renesanse. .................................................................................. 24
17. Tjelesno vježbanje u razdoblju Prosvjetiteljstva. ......................................................................... 25
18. Tjelesno vježbanje u razdoblju Filantropizma. ............................................................................. 27
19. Njemački tjelovježbeni sustav. ..................................................................................................... 29
20. Švedski tjelovježbeni sustav. ........................................................................................................ 30
21. Francuski tjelovježbeni sustav. ..................................................................................................... 32
22. Češki tjelovježbeni sustav. ............................................................................................................ 32
23. Razvoj modernog sporta u Engleskoj. .......................................................................................... 32
24. Uloga i doprinos Thomasa Arnolda u razvoju modernog sporta. ................................................ 38
25. Pierre de Coubertin – djelovanje na području olimpizma, motivi i razlozi za pokretanjem
modernog olimpijskog pokreta, doprinos modernom olimpizmu. .................................................... 38
26. Osnivanje Međunarodnog olimpijskog odbora i obnova olimpijskih igara. ................................ 41
 27. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 1. olimpijade (1893. – 1896.) ........................................ 42
28. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 2. olimpijade (1897. – 1900.) ........................................ 43
29. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 3. i 4. olimpijade (1901. – 1908.) .................................. 44
30. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 5. i 6. olimpijade (1909. – 1916.) .................................. 46
31. Opišite i definirajte olimpizam, Olimpijsku povelju te organe rada i odlučivanja MOO-a........... 48
32. Opišite i objasnite ustroj modernoga olimpijskoga pokreta. ....................................................... 49
33. Opišite i objasnite osnovne karakteristike suvremenih olimpijskih igara – redoslijed i
domaćinstvo OI, rast i razvoj OI, sportovi na programu igara, sudjelovanje na igrama, OI i
umjetnost, žene na OI. ....................................................................................................................... 50
34. Navedite i opišite tijek organizacije i pravila vezana uz organizaciju olimpijskih igara. .............. 52
HRVATSKA .............................................................................................................................................. 52
35. Opišite razvoj sporta u Hrvatskoj do 1918. godine. ..................................................................... 52
36. Opišite razvoj sporta u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju (1919. – 1941.) .............................. 57
37. Opišite događanja u sportu u Hrvatskoj za vrijeme 2. svjetskog rata (1941. – 1945.)................. 58
38. Opišite razvoj sporta u Hrvatskoj nakon 2. svjetskog rata (1945. – 1990.).................................. 59
39. Opišite i objasnite osnivanje i djelovanje Hrvatskog športskog saveza. ...................................... 61
40. Hrvatski sokol do 1918. – osnivanje, počeci rada, područja djelovanja, Hrvatski sokolski savez.
............................................................................................................................................................ 61
41. Hrvatski sokol u međuratnom razdoblju (1919. – 1941.) ............................................................ 62
42. Opišite i objasnite događanja na području razvoja olimpizma u Hrvatskoj do 1918. godine ...... 63
43. Opišite i objasnite događanja na području razvoja olimpizma u Hrvatskoj u međuratnom
razdoblju (1919. – 1941.) ................................................................................................................... 64
44. Opišite i objasnite događanja na području razvoja olimpizma u Hrvatskoj poslije 2. Svjetskog
rata (1945. – 1990.) ............................................................................................................................ 67
45. Sport i olimpizam u Hrvatskoj od 1990. godine. .......................................................................... 69
46. Djelovanje Franje Bučara na područjima olimpizma, sokolstva, sporta i nastave tjelesnog
odgoja. ................................................................................................................................................ 71
47. Razvoj nastave tjelesnog odgoja u Hrvatskoj. .............................................................................. 74
ZAKLJUČAK ............................................................................................................................................. 75
UVOD
Bez diplome Medicinskog fakulteta u Hrvatskoj ne možete obavljati posao liječnika, bez diplome
Pravnog fakulteta poslove odvjetnika, ali bez diplome Kineziološkog fakulteta, kako stvari sada stoje
(2018. godina) svatko će moći obavljati posao trenera. Ono što vas može razlikovati od ostalih je
znanje.
Povijest sporta je predmet koji će se temeljiti na uzročno-posljedičnim vezama. Na tim vezama se
temelje i velike akademske discipline kao što su ekonomija, psihologija, ali i kineziologija te brojne
druge. Povijest se ne uči da biste znali što se dogodilo prije 100, 200, 300 ili 1000 godina, jer nikog ne
zanima što se dogodilo tada. Što se tada dogodilo postaje bitno ako ti događaji imaju posljedice na
današnju situaciju. Promatrajte samo sportove kako su se razvijali kroz povijest i pretpostavite da će
se sportovi dodatno mijenjati kroz naredne godine. Zatim imaginirajte sebi situaciju u kojoj ste trener
djece od 7 godina u nekom sportu. Vi sada već znate da će ta djeca svoj puni potencijal trebati
pokazati s npr. 27 godina. Što mislite hoće li sport koji ih trenirate izgledati za 20 godina isto kako
izgleda kada ih trenirate u trenu kada oni imaju 7 godina, ili ako ih trenirate kako su vas trenirali prije
30 godina? Naravno da neće te vi nećete nikada postati vrhunski trener. Trebate pratiti promjene koje
su se događale kroz povijest i predviđati promjene koje će uslijediti u budućnosti. To je samo jedan od
nebrojeno mnogo primjera važnosti razumijevanja uzročno-posljedičnih veza. Dakle, povijest nisu
godine, nisu činjenice. Možete imati odličnu ocjenu iz predmeta Povijest sporta, bez da znate ijednu
godinu. Aplikativna vrijednost godina i činjenica je nikakva ako se ne razumiju uzročno- posljedične
veze. Literatura iz Povijesti sporta je poprilično dobra i opsežna pa se sigurno pitate: „zašto onda
postoji skripta?“. Ova skripta, kao i svaka druga skripta može vam dobro poslužiti kada budete
ponavljali i pripremali gradivo za ispit. Također, ovo je prva skripta koja sadrži stvari koje ne pišu u
literaturi ili bilo kojoj drugoj skripti. U istu su unesene bilješke s predavanja koje je dominantno vodio
doc.dr.sc. Zrinko Čustonja, ali poneko predavanje i doc.dr.sc. Dario Škegro. Predavanja iz Povijesti
sporta su iznimno važna, ali i zanimljiva. Želimo vas potaknuti da se pripremate za predavanja,
aktivno pratite i sudjelujete u njima.
Upozorili bismo vas da vam skripte ne samo iz Povijesti sporta nego i iz ostalih predmeta ne budu
osnovni i jednini izvor znanja. Skripta je pisana prema pitanjima koja će vas dočekati na usmenom
ispitu. Savjetujemo vam da parcijalno riješite predmet Povijest sporta. Prvu i jedinu priliku za
polaganje velike cjeline povijest sporta svijet najvjerojatnije ćete imati negdje početkom prosinca.
Kada u tekstu navedemo da je nešto opisano u literaturi, onda je to ukratko opisano i u ovoj skripti.
Koso pisani tekst označava parafrazirane dijelove predavanja, a normalno pisani tekst je opis sadržaja
iz literature. Uvijek kada vam profesor postavi neko pitanje, prvo odgovorite na pitanje zašto se nešto
događa, odnosno prvo tržite glavne uzroke (gotovo sve ćete ih moći pronaći u ovoj skripti). Stvari koje
su koso pisane i podcrtane su najčešća pitanja koje profesor voli postaviti na predavanjima, a nakon
njih vam najčešće stoji odgovarajući odgovor.
Prilikom pripreme za ispit preporučujemo vam da se konzultirate i s youtube kanalom „Povijest
sporta“. Na njemu možete promaći sigurno oko 100 kratkih i sadržajnih video uradaka od koji su
mnogi i dio gradiva koji trebate naučiti za uspješan prolaz kolegija Povijest sporta.
Posljednji savjet koji vam želimo dati je da napravite i prezentirate seminarski rad za odličnu ocjenu
jer ste onda oslobođeni pismenog djela ispita.
Želimo vam ugodno čitanje i usvajanje gradiva!

3
SVIJET
1. Tjelovježba u prvobitnoj zajednici – osobine, oblici tjelovježbe, uzroci pojave?
Od kad znamo za postojanje čovjeka možemo uočiti da su se ljudi bavili tjelesnim vježbanjem, ali nisu se
oduvijek bavili sportom. Učit ćete u kojem se povijesnom trenutku javlja sport. Jako je bitno da razlikujete
pojmove tjelesno vježbanje i sport. Veliki dio tih tjelesnih aktivnosti imaju utilitarni značaj. To bi značilo da su te
aktivnosti bile nužne za preživljavanje. Npr. disanje je utilitarna aktivnost. Tadašnja tjelesna aktivnost je
najčešće vezana uz prikupljanje hrane ili obranu teritorija, odnosno obranu vlastitog života. U njima dominiraju
dvije motoričke sposobnosti koje mi danas prepoznajemo kao jakost i snaga. Te motoričke sposobnosti
označavale su ujedno i veću vjerojatnost za preživljavanje. Prema tim motoričkim sposobnostima najčešće su
birani vođe naroda. Pored tih sposobnosti najčešće su se javljale i izdržljivost, ali i koordinacija. Motoričke
sposobnosti i vještine se prenose s koljena na koljeno putem sustava odgoja. Od konkretnih aktivnosti u tom
razdoblju dominira rukovanje s lukom i strijelom iz kojeg se kasnije razvijaju različite sportske aktivnosti. Vodite
računa da se prije početka povijesti ljudi sigurno nisu bavili sportom, odnosno nedokazivo je da su se bavili. Na
predmetu povijest sporta govoriti ćete o civilizacijama koje su imale najvećeg utjecaja na razvoj ove naše
zapadno europske kulture i civilizacije. Te civilizacije su Mezopotamija i Egipat, a oni dalje imaju utjecaj na
stvaranje civilizacije antičke grčke i antičkoga rima. Antropolozi danas tvrde da je od početka čovjeka do danas
prepoznatljivo 3000 civilizacija.

Pećinski crteži i brojni arheološki nalazi ukazuju na prve tjelovježbene tehnike.

Nastanak tjelovježbenih tehnika nije lako vremenski definirati.
Prethistorijski čovjek vježbao je u svrhu povećanja sposobnosti koje su mu bile bitne za težak posao, obranu i
lov.

TRČANJE

Prelaskom iz tropskih šuma u otvorene savane Afrike i Azije, čovjek je morao, radi preživljavanja, razviti
sposobnosti za brzo i dugotrajno trčanje. Brz i izdržljiv čovjek uspješniji je bio u lovu ali i u bijegu od opasnosti.
Prvi trkač vjerojatno je bio „australopitek“ koji je živio na otvorenim savanama između 4. – 1. milijuna godina
pr. Kr.

PLES

Ples pračovjeka bio je povezan sa lovom i religijom. Plesali su prije i poslije lova. Prije lova bi oponašali pokrete
životinja, a nakon lova ponavljali tijek samog lova.

BACANJE KAMENA

Nakon što je uvidio važnost proteina u svojoj prehrani, pračovjek je sa biljaka prešao na meso. Počeo je lovit
manje životinje, za što bi se poslužio projektilom. Nakon prelaska sa drveća na tlo, pračovjek je vjerojatno
ovladao bacanjem kamenja.

RAZVOJ KOPLJA

Razvoj koplja odvijao se kroz više faza. Za života u tropskim šumama pračovjek je koristio granu drveta kao
projektil za lov i obranu. Sljedeći korak je bio oblikovanje grane u koplje pomoću kamene oštrice. Nakon
otkrića vatre saznali su da se vrh koplja može očvrsnuti u plamenu. Koplje je usavršavano oštrenjem i
postavljanjem dodatnog šiljka od kamena ili kosti. Za biti dobar bacač koplja trebalo je mnogo vježbe.

STRELIČARSTVO

Strijela je zapravo skraćeno koplje. U samim počecima luk se nije spominjao, ne zna se jesu li strijele bacali
rukama ili su imali nekakve „bacače strijela“. Luk je vjerojatno otkriven nakon ledenog doba. Razmjerno brzo
poboljšanje klimatskih uvjeta pridonijelo je pojavi hitrih životinja koje se nisu mogle loviti teškim toljagama i

4
kopljima. Otkriće luka i strijele za čovjeka je bila prava revolucija. Od samih početaka su ljudi testirali svoje
sposobnosti gađanja i uspoređivali to sa drugima. Zacijelo su ljudi jako rano uvidjeli važnost vježbanja u
razvijanju određenih sposobnosti.

PLIVANJE

Smatra se da čovjeku plivanje nije urođena vještina što i potvrđuje to da se prvotni razvoj čovjeka odigravao
na područjima udaljenim od mora i rijeka. Međutim, nakon pojave Homo erectusa, koji je stalo bio u potrazi za
hranom bogatom proteinima, došlo je razdoblje lova u plićaku. Riba se lovila golim rukama ili toljagama, neki
su sigurno zašli u dublju vodu i utopili se, no neki su shvatili da mahanjem rukama i nogama održavaju svoje
tijelo na površini.

VESLANJE

Glad i znatiželja otjerale su čovjeka na lov ribe. Prvo je lovio samo u plićaku, ne zna se koliko dugo je moralo
proći da čovjek shvati da ako zajaše nekakvo deblo da će moći krenut i u dublje vode. Prva vesla su zasigurno
bile ruke, a kasnije nekakav komad drveta. Svezavši grane stvorio je splav a nakon nekog vremena uz pomoć
kamene sjekire i vatre izdubio je drveno deblo te tako stvorio plovilo.

JEDRENJE

Plovila s veslima bila su ne samo ograničene brzine nego je načinom veslanja bio određen i smjer. Ljudi su
plovidbu znatno unaprijedili shvativši da za pokretanje plovila mogu koristiti vjetar. Dovoljno je bilo za
vjetrovita vremena u plovilo donijeti grm ili granu i na takav način ubrzati proces plovidbe.

KONJANIŠTVO

Na početku konji su se koristili samo za vuču kola, najstarije vrste konja su bile premale i slabe da bi mogli
nositi čovjeka. Koljevka jahanja su prostranstva unutrašnje Azije.

2. Tjelesno vježbanje na području Mezopotamije i Asirije u razdoblju starog vijeka – osobine, oblici, uzroci,
značaj i utjecaj na druge kulture.
Mi danas živimo u zapadnoeuropskoj civilizaciji koja je nastala pod najvećim utjecajem antičke grčke i
antičkoga rima. Važno je znati da svaka od do sada prepoznatih (oko 3000) kultura i civilizacija dijeli nekoliko
zajedničkih obilježja. Jedno od tih obilježja je da je svaka kultura ili civilizacija imala sustav vjerovanja. Drugo
od tih obilježja je da je svakoj kulturi i civilizaciji bila prisutna tjelovježba. Jedna je civilizacija koja je nama iz
područja povijesti sporta posebno zanimljiva, jer je ostavila najviše dokaza o tjelovježbi iz tog razdoblja je
Asirija. Ona je jedno vrijeme na svome čelu imala jednoga vladara koji je tu civilizaciju doveo do njezinih
vrhunaca. Tko je on bio i po čemu je značajan? To je bio Asurbanipal. U njegovo vrijeme Asirija je imala najveće
granice. A ono što je nama najznačajnije je da je on tvorac prve knjižnice u ljudskoj povijesti. Ta knjižnica bile je
naravno od glinenih pločica. On je pasionirano (strastveno) sakupljao glinene pločice koje je pronalazio
osvajajući različita područja. Sve ih je nosio u svoju zbirku u svoj glavni grad. Brzo po padu Asurbanipala, pada i
Asirija. Osvajači Asirije su palili gradove koje su osvajali i te su pločice samo još bolje očvrsnule i ostale su
zakopane. Pronađene su negdje u 19 st. Najstarija glinena pločica od 14 st.pr.Kr. prikazuje trening konja. O
treningu čovjeka govori najstarija pločica iz 7 st.pr.Kr. koja prikazuje trening vojnika. Veliki su vladari uz te
pločice ostavljali i velike, monumentalne reljefe klesane u kamen na kojima se vidi kako oni imaju određene
velike uspjehe najčešće u lovu. Zašto?? Na taj su način svome narodu pokazivali svoju moć. Danas bi mogli reći
da je to bio prvi PR. Netko se je promovirao da je snažan odnosno da posjeduje sposobnosti koje nema ostatak
stanovništva (vidjet ćete fotografiju reljefa gdje neki vladar npr. ubija moćnu životinju kao što je lav). Buduće
su vladare sustavom odgoja poučavali raznim motoričkim sposobnostima i vještinama. I u tom trenutku uz
važnost tjelovježbe za lov i ratove javlja se i važnost tjelovježbe u sustavu odgoja. ZAPAMTITE odgojna
dimenzija tjelovježbe i sporta je iznimno bitna i često ćete ju spominjati.

5
MEZOPOTAMIJA

Povijesni razvoj Mezopotamije započeo je u drugoj polovini četvrtog tisućljeća kada su Sumerani postali
njezinim vladarima. Kultura Mezopotamije usko je povezana s neprestanim ratovima. U Mezopotamiji se
cijenila tjelesna snaga ali i ovladavanje vještina za korištenje oružja i ostalih sredstava. To je uključivalo oružja
za jačanje ruku i sredstva za povećanje brzine. Dužnost služenja vladarima i ograničavanje svih ljudskih
aktivnosti na tu službu, ograničilo je i zatrlo razvoj ljudske osobnosti i individualnosti. Jedino su kralj i
aristokracija bili u drugačijem položaju. Jedino su oni mogli imati najdjelotvornija sredstva za jačanje snage i
brzine. Također, jedino su oni imali vremena za razvijanje potrebnih vještina i znanja važnih za svladavanje svih
sredstava i oružja. Najviše se koristio luk i strijela te bodež i mač zbog njihova lakog nošenja i prenošenja s
jednog mjesta na drugo. Bodež i mač bili su ekskluzivno oružje kraljeva.

Postizanje izvrsne tjelesne učinkovitosti, rukovanje najboljim oružjem i korištenjem kola s upregnutim konjima
nije bilo samo sebi svrha. Sve je imalo jasno definirane ciljeve: borba čovjeka s čovjekom, odnosno rat, i
čovjekova borba sa prirodom, odnosno lov. Lov je bio jednako važan kao i ratovanje. Nije se radilo o korisnom
lovu kako bi se došlo do hrane, već o lovu na egzotične ali za ljude opasne životinje. Cilj i je bio istrebljenje svih
za čovjeka opasnih životinja. Sa svojom povorkom, kolima i oružjem, kralj je bio najsposobniji za lov. Tijekom
lova bile su sjedinjene ideje igre i zabave. Upravo zbog tih razloga kraljevski lov se smatra jednom od temeljnih
aktivnosti u povijesti razvoja modernog sporta.

Postoje nekoliko sačuvanih prikaza u kojima se prikazuje borba dvaju ili više ljudi no nije dokazano jesu li to
bile stvarne borbe ili samo ritualni običaji. Također na jednom na pola očuvanom tekstu otkriveno je da je
postojala svečanost u kojoj bi se odvijalo natjecanje u trčanju a kao nagradu pobjednik bi stekao pravo držati
uzde kraljevskih kola. Pobjednik više ne bi bio u podložnom položaju već bi stekao pristup u uzak krug ljudi oko
kralja. Pronađen je i natpis koji dokazuje da su u Mezopotamiji imali vlastiti naziv za utrku – „lismo“. Prema
svim dokazima možemo potvrditi da se u Mezopotamiji pojavio novi element – princip natjecanja, koji je
osnovno obilježje športa.

Kao zaključak možemo potvrditi da su u Mezopotamiji razvoj tjelesne snage, brzine i sposobnosti bili u cilju
nekog višeg događaja. Sve se svodilo na što kvalitetnije ratovanje i lov. Ljudsko tijelo samo po sebi nije bilo u
predmetu njihova zanimanja. Takav pristup, spriječio je širenje tjelovježbe i razvoj športskih elemenata.

ASIRIJA

Asirija je u starom vijeku bila robovlasnička država, naseljavana uglavnom Sumeranima i Semitima. Nakon što
su se oslobodili od vlasti Babilona, Asirci su osnovali samostalnu državu. Kroz sve vrijeme postojanja Asirci
vode obrambene ali i osvajačke ratove. Stanovništvo je svake godine bilo pozivano u vojsku a kasnije je
uvedena i stalna vojska. Asirska umjetnost razvila se na sumerskim i babilonskim tradicijama. Brojni asirski
reljefi, kipovi i zapisi svjedoče o organiziranom tjelesnom vježbanju. Razni izvori potvrđuju da su Asirci bili
vješti u šaketanju, treniranju konja, trčanju, plivanju i ostalim. Asirski vladari bili su strasni lovci. Lov je imao i
religijsko značenje.

3. Tjelesno vježbanje u Egiptu u razdoblju staroga vijeka – osobine, oblici, uzroci, specifičnosti, značaj i
utjecaj na druge kulture.
Što znate o Egiptu? Trebate znati prepričati što ste pročitali u literaturi. Ukratko vam je opisano i u ovoj skripti.
Egipatski sustav vjerovanja (mitologija) u najvećoj mjeri oblikovao je sustav vrijednosti i življenja u Egiptu. Bez
razumijevanja sustava njihovog vjerovanja ne možemo ni razumjeti zašto su se oni bavili određenim tjelesnim
aktivnostima. Njihov ovozemaljski život bio je samo priprema za zagrobni život. Ta činjenica je za posljedicu
imala da su svoje vladare zakapali u piramide. Ali ne samo vladare. Pronađeno je nekoliko tisuća grobnica koje
su bile pune stvari koje su bile potrebne za svakodnevni život. Prema sadržaju iz tih grobnica mi prepoznajemo
što je njima bilo važno u njihovim ovozemaljskim životima. Smatrali su da će im u zagrobnom životu trebati
ono što im je važno i potrebno u ovozemaljskom životu. Zato su i balzamirali tijela. Smatrali su da će im
ovozemaljska tijela trebati i kada umru. Nekoliko tisuća mumija je pronađeno u Egiptu. To očuvanje tijela u
6
Egiptu ima i svoju prethodnu fazu, a to je briga o tijelu i za vrijeme ovozemaljskog života. Smatrali su da što
imate bolje, jače, ljepše tijelo da će se bolje mumificirati, bolje će se očuvati za zagrobni život. Upravo je
egipatska kultura i civilizacija prva koja je razvijala medicinu i brigu o tijelu. Upravo je briga o tijelu bitna za
naše područje. U literaturi ćete pronaći kako su postojale i plesačice koje su se nazivale Alemeje i Gavazi. Ono
što je jako zanimljivo je to što se tu javlja i prvi puta upotreba tjelesne aktivnosti u svrhu ZABAVE. Sjetite se da
smo do sada spomenuli kako se je tjelesno vježbanje primjenjivalo radi lova, ratova pa smo onda spomenuli i
odgoj, a sada se javlja i zabava. Vještinu plesa ne možete primijeniti nigdje u svrhu preživljavanja ili bilo čega
što smo do sada spominjali. I kada takvo tjelesno vježbanje nema više svrhu u smislu preživljavanja ili čega
sličnoga onda se približavamo pojavi sporta. U Egiptu se javlja i hrvanje. To hrvanje nije bilo natjecateljsko, cilj
hrvanja nije bio pobijediti protivnika. Dakle još smo uvijek na razini tjelesnog vježbanja. Nisu imali sudce. Na
crtežima ćete vidjeti kako su hrvački zahvati prikazani od jednostavnih, elementarnih elemenata prema
složenijim pristupima. Tu prepoznajemo metodiku podučavanja. Osobe koje poznaju metodiku podučavanja,
danas nazivamo trenerima. To nam govori da u to vrijeme postoje ljudi koji promišljaju o tome kako nekoga
nečemu učinkovito podučiti, konkretno u ovom slučaju hrvanju. Još ne govorimo o trenerima jer ih Egipat
takvima ne prepoznaje. To će se tek kasnije javiti, ali ovdje vidimo elemente trenerskoga posla.

U dolini rijeke Nil, početkom 3. tisućljeća pr. Kr. stvorena je jedinstvena država, monarhija na čelu s faraonom.
Egipat je imao mnogobožački sustav sa religijom koja se temeljila na prekogrobnom životu. Egipatska kultura
razvijala je razne znanosti, a sva literatura bila je ispisana sa hijeroglifima. Svi sačuvani spomenici i umjetnine
religioznog su karaktera. Egipatske slike, uz najčešće mitološke scene, prikazuju i scene iz života faraona, borbe
i prinošenja žrtvi, ali i svakodnevnih aktivnosti poput ribolova i lova.

Brojne slike na zidovima grobnica pružaju nam izuzetnu predodžbu o svakodnevnom životu. Upravo iz tih
dokaza jasno je da je egipatski narod njegovao određeni sustav tjelovježbe i športa. Nemamo dokaza da je
tjelovježba odigrala tako bitnu ulogu u životu Egipćana. Ne spominje se u književnosti niti u velikim
umjetničkim djelima, no ne treba podcijeniti status tjelovježbe u životima Egipćana. u početku, dok se još do
hrane dolazilo na primitivan način, tjelovježba se poistovjećivala sa radom. Stvaranjem pogodnijih uvjeta za
život puka, njeguje se tjelovježba u kojoj prevladava miroljubivo odmjeravanje snaga. Provalom gorštaka iz
Gornjeg u Donji Egipat, stvara se vojska koja sustavno vježba. Tjelesna osposobljenost egipatskih vojnika bila je
na zavidnoj razini.

Neke od sačuvanih umjetnina ne mogu se protumačiti, ali ima onih gdje su prikazani motivi dodatno objašnjeni
hijeroglifima. Dovoljno je motiva otkriveno da bi se moglo sa sigurnošću potvrditi da je postojao metodički
razvijen sustav tjelesnog obrazovanja. Najstarije vježbe se sastoje od dizanja ruku, savijanja tijela, širenja nogu,
istezanja i potezanja.

LOPTANJE I PLES

Posebno atraktivni su crteži koji prikazuju vrste igri sa loptom. Loptanje u Egiptu je bilo iznimno popularno.
Lopta se dobacivala i hvatala sjedeći, stojeći, pojedinačno i u skupini. Na crtežima je prikazano i žongliranje,
hvatanje u skoku i druge vježbe. Također, brojni religijski obredi poticali su na razvoj raznih vrsta plesova.
Postojale su i plesne škole u kojima su svećenici i plesačice učili pjevanje, glazbu i ples. Na gozbama su
nastupale profesionalne plesačice. Nakon nekog vremena, specijalizirale su se dvije vrste plesačica: Alemeje
(svečani plesovi) i Gavazi (erotski plesovi).

HRVANJE

Najveći broj športskih crteža prikazuje hrvanje. Sustav hrvanja vjerojatno je razvijen u cilju postizanja duha
borbenosti. Prikazi su poredani u redove koji čine poučan niz. U egipatskoj verziji hrvanja svaki zahvat je bio
dozvoljen. Svaka faza hrvanja zorno je prikazana od faze pripreme do cjelokupne izvedbe zahvata.

7
ŠAKANJE I MAČEVANJE

Šakanje je također bilo veoma popularno u Egiptu. Crteži koji prikazuju borbu često su puni entuzijazma,
borbenosti i uživanja u sportu. U Egiptu su borci nabbuta (vještina mačevanja drvenim štapovima), imali
profesionalna udruženja. Lijeva podlaktica boraca bila je zaštićena daščicom ili kožom. Iznimno važna je bila
vještina baratanja, zadavanja udaraca ali i obrane od udaraca, štapom dužine oko 1 metar.

AKTIVNOSTI NA VODI

Egipćani su bili i vrsni plivači te veslači na raznovrsnim plovilima. Popularno je bilo nadmetanje u kojem
suparnici nastoje motkom izbaciti jedni druge iz čamca dok se mimoilaze.

ATLETIKA I DIZANJE UTEGA

Samo je jedna slika poznata i odnosi se na atletiku. Prikazuje trkače koji prate faraonova kola. Iako nema
dokaza o natjecanjima u trčanju, znamo da je postojalo nekoliko igara u kojima je dominiralo trčanje. Stari
Egipćani bavili su se i jednom vrstom dizanja utega. Uzeli bi kruškolike vreće napunjene pijeskom i podizali ih
iznad glave.

4. Tjelovježbene i sportske aktivnosti na području minojske kulture (Kreta) – osobine, oblici, uzroci,
specifičnosti i novine, značaj i utjecaj na druge kulture.
Što možete reći o kulturi i civilizaciji Krete? Igra na biku je jedna od najspecifičnijih stvari za Kretsku kulturu i
civilizaciju. Vježbač stoji na mjestu, bik se zaletava prema njemu i instinktivno spušta rogove kako bi ga probo,
vježbač se hvata za rogove i bik instinktivno podiže rogove, a vježbač se ispušta i radi razne premete u zraku.
Ovo je također aktivnost koja nema primjenu u svakodnevnom životu u utilitarnom smislu, ali kao i ranije
spomenute plesačice ova se aktivnost javlja u svrhu zabave. Radi se dakle o iznimno opasnoj aktivnosti za koju
postoje dokazi da je jako puno ljudi poginulo. To su trenirali na način da su biku zavezali stražnje noge za neko
drvo i zatim mirno dolazili do njega i vježbali preskoke jer bik instinktivno podiže rogove. Takva se aktivnost
također javila iz sustava vjerovanja. Bila je to ceremonijalna aktivnost kojim su Krečani u svom sustavu
vjerovanja htjeli potaknuti plodnost stoke. Vrlo brzo te igre na biku nakon što su izgubile vjersku pozadinu,
postaju aktivnosti koje se izvode iz zabave. Ta je aktivnost također poboljšavala njihov društveni status ili
položaj. Kasnije je to postala igra inicijalizacije za visoki stalež i muškarci i žene. Tada ta igra dobiva bitnu
društvenu ulogu. Njome se dobiva bitan društveni status. Ono što još možete uočiti o kulturi i civilizaciji Krete je
na fotografiji njihova glavnoga grada. Taj grad nema nešto što europski gradovi imaju do 19 st. bez iznimke.
Što je to? ZIDINE. Zašto taj grad nema zidine, a kraljevski je grad? Kreta je bila otočna država koja se nikada
nije branila, odnosno nikada nije ratovala. Zašto je nestala ta civilizacija? Zbog velike erupcije vulkana. U
Mezopotamiji i Egiptu, svakodnevno su živjeli rat, a za razliku od njih kretska civilizacija nije imala nikakve
potrebe za ratovanjem. Uočite da se Krečani bave gotovo svim tjelovježbenima aktivnostima kao i prethodno
spomenute civilizacije. Kretska civilizacija nije poznavala koncept agresivnosti niti napada, niti obrane, ali bave
se tjelovježbenim aktivnostima koje imaju notu agresivnosti. Zašto? Radi zabave, dokazivanja i upotpunjavanja
slobodnog vremena. Time se približavamo pojavi sporta. U Kreti se javlja i bacanje diska, a radi dokazivanja
svojih sposobnosti, atraktivnosti i upotpunjavanja slobodnog vremena. Zato kažemo da je to ključan element
koji utječe na pojavu sporta jer Kreta kasnije utječe na grčku, a grci su izmislili sport.

Egejska kultura opći je naziv za kulture egejskog područja, a u njoj razlikujemo nekoliko područja: obala Male
Azije, otoci Egejskog mora (kikladska kultura), Kreta (minojska kultura) i grčko kopno (mikenska, kasnije
heladska kultura).

KRETA

Razni arheološki nalazi svjedoče o postojanju brojnih tjelovježbenih aktivnosti koje su u početku bile religijsko-
magijskih značajki. U dvorištima kretskih palača odvijale su se procesije u kojima su sudionici hodali noseći
svoje proizvode i pritom pjevali i izvodili ritmičke pokrete uz zvukove flaute. U tim dvorištima odvijale su se i

8
obredne igre sa zmijama u kojima su sudjelovale žene te igra minotaur u kojoj su akteri maskirani u bikove i
izvode raznovrsne ritualne pokrete.

Najčešći motiv na umjetninama je tzv. „Igra na biku“. Brojne civilizacije su smatrale bika svetom životinjom, a
čest prizor na tim umjetninama je jahač na leđima bika. „Igra na biku“ bila je ustvari niz akrobatskih pokreta
koji su se izvodili na rogovima i leđima bikova. Djevojka ili mladić dočekali bi bika u galopu i uhvatili se za
rogove, tad bi bik munjevito podizao glavu što bi vježbaču omogućilo da izvede salto, doskoči na bikova leđa i
potom ponovno skoči na tlo. Bilo je to opasno nadmetanje i nesreće nisu bile rijetkost.

Plesovi su imali značajnu ulogu u životu stanovnika Krete. Ples u minojsko doba nije bio samo uživanje niti
samo spektakl. Plešući, slavilo se i poštivalo neko božanstvo. Jedan od najpoznatijih plesova je labirint koji je
postao društveni ples. Druga vrsta minojskog plesa je akrobatski ples, čije je izvođenje zahtijevalo mnogo
vježbe i možemo pretpostaviti da su izvođači bili profesionalci.

Krećani su njegovali i brojne druge aktivnosti. Bavili su se šakanjem, hrvanjem i akrobatikom. Zanimljivo je za
reći da su se i u šakanju i u hrvanju nosile kacige i zaštitna oprema. Cilj je bila demonstracija vještine a ne
pobjeđivanje protivnika. Krećani su se također bavili i trčanjem, bacanjem diska i koplja. Natjecanja promatra
veliki broj gledatelja koji su podijeljeni na elitu i siromašne staleže.

Tjelesno vježbanje i šport u Kreti specifično je jer se iznimno poštuju pravila i protivnici. U natjecanjima se
koristi zaštitna oprema, a stručne osobe čuvaju sportaše prilikom izvođenja vježbi. Agresivnost i okrutnost ne
postoje a sportom se bave uglavnom aristokracija. Razvoj tjelovježbe i sporta na Kreti uvjetovali su razvoj tih
istih aktivnosti i u staroj Grčkoj, a to je bio temelj daljnjeg napretka tjelovježbe i športa diljem svijeta.

5. Sport i tjelovježba u antičkoj Grčkoj – osobine grčke civilizacije s naglaskom na sport i tjelesno vježbanje,
arete i kalokagatija, razdoblja grčke povijesti i pozicija tjelesnog vježbanja i sporta.
Grci su sebe nazivali Helenima, a grčku su zvali Helada. Nazive Grčka i Grci dali su Rimljani. Grci su civilizacija o
kojoj mnogi ljudi govore i na koje se pozivaju. Grci su uistinu jedni od prvih naroda koji su se počeli baviti
mnogim stvarima. Prvi konstruiraju znanost, filozofiju, a umjetnost je u razdoblju grčke procvjetala kao nikada
prije. Isto tako Grci su puno napravili i u političkom smislu uređenja države. U kontekstu našeg područja grčka
je civilizacija dala najveći doprinos u odnosu na sve ostale civilizacije zajedno. U grčkoj je civilizaciji stasao
sport. Taj su sport digli na visoku razinu. S padom grčko-rimske kulture (pad ZRC) nestalo je i sporta. Sport je u
povijesti egzistirao samo za vrijeme postojanja grčke kulture i civilizacije. Danas je sport globalni fenomen i u
cijelom svijetu ljudi se bave sportom. U vrijeme grčke, sportom su se bavili uglavnom Grci. Kada su grčku
osvojili Makedonci pa kasnije Rimljani, sport se širi i na ta područja ali ne baš sva. Heladska kultura, kao i
ostale kulture u njezinoj blizini se nalaze kod egejskog mora pa se zato nazivaju i egejskom kulturom. Tri su
najveće. To su kikladska kultura (zapadna obala male Azije) koja je prethodila grčkoj, ali nije imala toliki
doprinos u području koje nas zanima. Zatim tu je minojska kultura (kultura Krete) o kojoj smo već pisali koja je
nestala s Krete kada se stanovništvo moralo silom prirodnih neprilika (erupcija vulkana) preseliti na prvo bliže
kopno (južni dio balkanskog poluotoka) koje tada još nije bilo grčko. Grci su imali specifičan način življenja. Ta
se civilizacija razvijala kroz nekoliko faza (prijelazno doba (mračno razdoblje), arhajsko doba, klasično doba i
helenističko doba). Prijelazno se još naziva mračno razdoblje jer u tom razdoblju mi jako malo znamo o životu
tih grčkih plemena. U tom dobu njihova kultura stasa, ali ne znamo kako. Negdje oko 9-8 st.pr.Kr. počinje
arhajsko doba. U tom razdoblju su nastali poznati epovi Ilijada i Odiseja u kojem prepoznajemo bogatstvo
grčke kulture i civilizacije. Pravo praćenje je u sljedeća dva doba, odnosno u klasičnom i helenističkom. Iz tog
razdoblja potječu svi oni ljudi koje danas gotovi svi poznaju: Homer, Aristotel, Sokrat, Platon, Sofoklo, Euripid,
Pitagora,.... Sportom su se najvjerojatnije bavili i ranije, dominantno pod utjecajem Krete. Ali od ovih razdoblja
mi možemo dobro pratiti razvoj grčkoga sporta. Sav razvoj njihove kulture i civilizacije, Grci mogu zahvaliti
indirektno njihovom sustavu vjerovanja. Kako su Grci uspjeli napraviti to što su napravili? Iz ostalih kultura koje
smo spominjali ranije poznati su nam većinom vladari, a iz grčke kulture mi poznajemo cijeli niz ljudi koji nisu
bili vladari. Ono što je Grke razlikovalo u odnosu na druge narode bio je njihov autohtoni, potpuni drugačiji
sustav vjerovanja. Dakle, grčki sustav vjerovanja bila je višebožna mitologija. Grci su za razliku od drugih vjera
9
bili puno više koncentrirani na ovozemaljski život. Grci su smatrali da bogovi hodaju po zemlji i ne samo da
hodaju nego i da rade djecu pa onda nastaju polubogovi. Takve stvari ne postoje ni u jednoj drugoj religiji osim
u kršćanstvu gdje je Bog hodao po zemlji (za vrijeme života Isusa). U grčkoj je interakcija između čovjeka i
bogova bila puno češća i bliža. Originalna stvar grčkoj vjerovanja je da su bogovi bliski ljudima, žive među
njima pa i djecu rade. Grci su se i borili protiv svojih bogova. U našem kontekstu tjelesnog vježbanja i sporta svi
grčki bogovi bili su prikazivani idealne tjelesne građe. Ne možete naći fotografiju kipova ili čega sličnoga
nijednog debelog i po tadašnjim kriterijima tjelesno ružnih ljudi. Nije da ih namjerno ljudi nisu stavljali, nego ne
postoje. Ono što je danas molitva, za grke je bio pokušaj da za života izgrade i održe tijelo koje je što sličnije
božjem tijelu. Svaki slobodan grk je bio opsjednut s time da izgradi svoje jako i muskulozno tijelo. Dakle oni su
smatrali da se bogovima približavaju tjelesnim vježbanjem. Dva su pojma iznimno važna u tom kontekstu, a to
su Arete i Kalokagatija. Arete i Kalokagatija su bili sustav vrijednosti koje svaki grk želi postići. Arete u početku
označava osnovnu životnu vrijednost koja se sastojala u jednoj stavci i to je imati lijepo tijelo. Biti lijep i to je to.
Kalokagatija je nadograđen sustav Arete gdje su uz biti lijep (tjelesna dimenzija) stavljene i dvije druge
vrijednosti, a to su biti pametan, obrazovan (intelektualna dimenzija) biti dobar (duhovna dimenzija). Danas te
tri dimenzije egzistiraju i poznate su od razdoblja renesanse do danas. Čitava ljudska priroda, u holističkom
pristupu egzistira u te tri dimenzije (tjelesna, intelektualna i duhovna). Dnevna rutina prosječnog grka sastoji se
od ustajanja i razmišljanja gdje će i što taj dan trenirati. Osnovno mjesto za vježbanje u Grčoj zvalo se Palestra.
Svaki grčki grad imao je Palestru (vježbaonicu). To nije bilo samo mjesto za vježbanje već je to bilo mjesto gdje
su Grci provodili najveći dio svog dana. tamo su razgovarali, družili se, dogovarali poslove, trgovali, učili.
Kasnije se kraj Palesti gradi Gimnazij. Gimnazij je bila zgrada u kojoj se uči. Iz te velike dostupnosti tjelesnoga
vježbanja Grci kasnije formuliraju dva velika sustava. Jedan nazivaju gimnastika, a drugi agonistika.
Gimnastika je predstavljala tjelovježbu i njome su se bavili svi slobodni Grci. Agonistikom su se bavili najbolji u
tjelovježbi, najbolje atlete. Oni se nazivaju agonistima. Agonistika je bila sinonim za sport. Broj tjelovježbenih
aktivnosti je bio velik. Najveći su sustavi bili atletike, borilačkih sportova i konjičkih sportova. Od atletike s
različitim disciplinama trčanja, bacanja, skakanja. Od borilačkih sportova hrvanje, šakanje i pankracij.
Pankracij je bio spoje hrvanja i šakanja (slično današnjem MMA-u) jedino je pravilo bilo da se nije smjelo gurati
prste u otvore tijela. Od konjičkih sportova bilo je puno disciplina od kasačkih, galopskih, zaprežnih, s jednim,
dva ili više konja. Sve to skupa se odvija na objektima koji se nazivaju stadioni. Nisu bili kružnog oblika kao
danas nego su bili ravni i dužina je bila jedan stadij (192m) po čemu je stadion i dobio ime. Na stadionima je
stalo oko 50 000 gledatelja. Konjički se sport odvijao na hipodromima.

MIKENA

Na sjeveroistočnom Peloponezu razvio se grad Mikena koja je nastavila razvijati civilizacijske tekovine kretske
civilizacije. Tjelovježba i sport u Mikeni bili su usmjereni na usavršavanje vojničkih vještina. Aristokracija se
bavila šakanjem, hrvanjem, trčanjem i vožnjom bojnim kolima.

HELADA

Nakon propasti Mikene na tlu današnje Grčke razvila se civilizacija u kojoj su nastale mnoge ljudske djelatnosti
i oblici društvenih aktivnosti i doživjeli procvat u okviru ove civilizacije. I tjelovježbi i sportu u svom današnjem
obliku izvorište je u oblicima koji su se razvili unutar ove kulture koja još uvijek inspirira mnoge športske
manifestacije.

PRIIJELAZNO DOBA

Tijekom prijelaznog doba grčka plemena su se ujedinjavala u male narode. Društvo je upravljano plemstvom, a
gospodarstvo se temeljilo na radnoj snazi robova. Radi lakše obrane od starosjedilaca izgrađeni su utvrđeni
gradovi, što je dovelo do pojave polisa (grad-država). Počeci razvoja starogrčke tjelovježbe i sporta vezani su
uz razne igre i nadmetanja koja su se izvodila prilikom svečanih prigoda. Natjecanja su se odvijala u trčanju,
šaketanju, atletici i konjaništvu.

10
U epovima Homera nalazimo stihove o športskim nadmetanjima. Ilijada opisuje utrku bojnim kolima, dok
Odiseja opisuje nadmetanja u trčanju, bacanju koplja i diska te skok u dalj.

ARHAJSKO DOBA

Arhajsko doba je period u kojem se Grci nastavljaju širiti, a u većini grčkih država ukida se kraljevstvo i uvodi
uprava (arhonta). Gospodarstvo se neprestano razvija i dolazi do razdoblja mira i prosperiteta. Iznimna
tjelesna spremnost bila je neophodna za aristokratski način života, koji je bio ispunjen pripremama za
ratovanje, lovovima i športskim natjecanjima. Arete su vrline koje označavaju tjelesnu snagu, vještinu
korištenja oružja i junaštvo u borbi. Nakon nekog vremena aristokracija je izgubila svoju privilegiranu poziciju i
osnova vojske sad postaju pješaci (hopliti). Aristokracija je izgubila važnost u vojsci stoga je bio promijenjen
način života u kojem su uz tjelesne sposobnosti i vještine, uključivali i otmjeno društveno ponašanje. Pitagora
je osnovao školu u kojoj je dio nastave bio posvećen znanstvenom istraživanju, ali i sustavnoj tjelovježbi koja
se sastojala od redovitog treninga, posebno trčanja i hrvanja i pritom se pazilo na ishranu. Kasnije se razvio
novi aristokratski ideal (kalokagatija) koji je zahtijevao jedinstvo tjelesnog i duhovnog odgoja.

KLASIČNO DOBA

U vrijeme klasičnog doba Grci vode ratove sa Perzijom. Iako se na prvu činilo da Grci nemaju nikakve šanse,
odbili su prvi val napada u bitci na Maratonskom polju. Grčka je postala jaka sila nakon ujedinjenja njezinih
polisa. Ujedinjenjem svladali su Perziju, uz napredno gospodarstvo i obrt, grčki vojnici imali su najbolje uvjete i
opremu za ratovanje. Tjelesna sprema je također mnogo utjecala na ishod rada jer je bila održavana na
visokim standardima i stalno je bila provjeravana na brojnim sportskim natjecanjima.

Tradicionalni tjelesni odgoj unaprijeđen je znanstvenom procjenom njegove vrijednosti. Veliki napredak na
polju medicine ukazivao je na važnost tjelesne aktivnosti za zdrav život. Grci su otkrili da uravnotežena
prehrana i kvalitetna tjelovježba mogu ne samo spriječiti nastanak bolesti već i preventivno liječiti nastale
bolesti. Zaključili su da je osnova zdravog načina života ravnoteža između prehrane i tjelovježbe.

Brojni filozofi ovog razdoblja javno su isticali važnost harmoničnog razvoja tjelesnih i mentalnih snaga. Ipak,
tjelesna spremnost smatrana je manje važnom od intelektualne zrelosti kojoj je pridodan prioritet. S
vremenom, ta razlika je još više rasla. Interes za sportom gubio je na važnosti a obrazovanje je postalo simbol
društvene superiornosti.

Ponovni stalni ratovi različitih polisa povećali su važnost osposobljenosti za ratovanje, što je zahtijevalo
podulju specijaliziranu vježbu. Odgovor je pronađen o osnivanju profesionalne vojske. Sport je ponovno dobio
na važnosti kod nekih dijelova aristokracije i sportom su se bavili vojnici te ljudi iz nižih slojeva. Sportaši (atleti)
trenirali su dugo i naporno kako bi se natjecali u svojoj disciplini. To je dovelo i do pojave trenera koji su
stvarali sustav vježbanja i prehrane. Sportaši su osvajali bogate nagrade i uživali su veliku pozornost publike
kojoj su oni bili senzacija. Natjecanja su postala najpopularniji način provođenja slobodnog vremena. Liječnici i
medicina su se suprotstavljali takvom nezdravom načinu života ali može se reći da su upravo profesionalni
atlete postavili temelje za racionalnu brigu o svome tijelu i zdravlju općenito.

HELENISTIČKO DOBA

U vrijeme helenističkog doba, Makedonija je osvojila Grčku. Grčka gubi svoje političko značenje ali osvajanjima
Aleksandra Velikog grčka se kultura proširila na sve osvojene zemlje. Grčki je postao službeni jezik i ojačala je
težnja za očuvanje specifičnih obilježja grčke kulture, u čemu je važnu ulogu imala i grčka tjelesna kultura.

Svi slojevi grčkog društva počeli su aktivno sudjelovati u tjelesnom vježbanju. U Gimnazijama je bio omogućen
i sustavni tjelesni odgoj. Gimnazij i tjelesna kultura igrali su veliku ulogu u očuvanju grčke kulture među
Grcima, a imali su i jednaku važnost u procesu helenizacije negrčkih naroda.

Tradicionalna natjecanja, predvođena Olimpijskim igrama, bila su iznimno važna u grčkoj kulturi ali se njihova
slava širila i na ostale zemlje helenističkog svijeta. Grčka tjelesna kultura našla je put do svih dijelova
11
Aleksandrova kraljevstva, ali je bila ograničena na bogate slojeve. Carstvo je bilo podijeljeno na područja pod
vlašću kraljeva i oni su da bi podignuli svoj ugled slali svoje sportaše na panhelenske igre. Grci su bili najbrojniji
gledatelji, ali je bilo i mnogo gledatelja pripadnika drugih naroda koji su uživali u najboljim predstavama koje
su pružali profesionalni sportaši.

Rimsko doba dokrajčilo je kulturnu i političku prevlast helenizma. Rimljani su prisvojili mnogo dostignuća grčke
kulture ali svejedno Grčka je gospodarski oslabila, a stanovništvo se prorijedilo.

6. Osobine i specifičnosti tjelesnog vježbanja i sporta u Sparti i Ateni – analiza i usporedba.

Što možete reći o odgoju djece u antičkoj Ateni i Sparti? I spartanski i atenski odgoj djece temeljio se na
tjelovježbi. U Sparti se čitav odgoj temeljio na tjelovježbi i eventualno su ih učili čitat i pisat. U Ateni je tako bilo
na početku. Kasnije je u odgoj djece u Ateni dodana i intelektualna dimenzija i duhovna dimenzija. Danas se
odgojno obrazovni sustav temelji prvenstveno na intelektualnoj dimenziji. Tjelesna dimenzija je prisutna kroz
nastavu tjelesne i zdravstvene kulture i duhovna dimenzija kroz poneki predmet kao što su vjeronauk, možda
etika. Danas je raspored obrazovanja 1. intelektualno, 2. tjelesno, 3.duhovno. Nekad je bilo 1. tjelesno, 2.
duhovno, 3. intelektualno. U različitim povijesnim razdobljima su se te tri dimenzije izmjenjivale.

SPARTA

Sparta je grčki polis u kojem su punopravni građani bili vojnici (spartijati), obrtnici i trgovci (perijeci). Državni
robovi (heloti) obrađivali su zemlju koja nije bila privatna, već je bila dodjeljivana spartijatima na obrađivanje.
Sparta se svojim društveno-političkim uređenjem, odgojnim i obrazovnim sustavom bitno razlikovala od
ostalih polisa.

Spartijati su malo pažnje posvećivali obitelji. Do svoje 30 godine obvezni su boraviti u klubovima u kojima su se
okupljali vojnici (siste). Pojedinac je posve bio podređen društvu. Žene su imale veliku slobodu u Sparti. Bavile
su se sportom i bile su snažne, izdržljive i okretne.

Ratnim uspjesima Spartanaca pridodao je poseban sustav tjelesnog odgoja (agoge). Sustav se odlikovao
krutošću i pretjeranom strogošću, a temeljio se na tjelesnom vježbanju. Dječaci su podijeljeni prema dobi, a
učile su se samo osnove čitanja i pisanja, a sve ostalo je bilo podređeno razvoju poslušnosti, podnošenju
napora i usavršavanju tjelesnih sposobnosti. Osim trčanja, hrvanja, bacanja diska i koplja, odgoj dječaka
uključivao je ratne igre, lov i ples.

Nakon izgradnje vježbaonica unutar grada, počele su se razvijati i ostale sportske discipline. Kroničari smatraju
Spartu koljevkom tjelovježbe u Grčkoj, ipak metode su bile daleko od idealnih jer je cijeli sustav bio usmjeren
pripravi za rat.

ATENA

U plodnoj dolini poluotoka Atike razvio se snažan grad-država Atena. Dobra materijalna osnova i fleksibilna
državna uprava pridonijeli su procvatu svih aspekata društvenog i političkog života, pa tako i tjelovježbe i
športa. U Ateni se pridodavao veliki značaj u ostvarivanju kalokagatije.

Uz mnoge Solonove reforme valja izdvojiti to da je uspostavio zakone koji reguliraju funkcioniranje vježbališta i
športskih objekata, te je poticao i ohrabrivao mlade da se bave športom.

Promjene su izazvale iznenadnu provalu kreativne energije u kojoj je tjelesna kultura imala važno mjesto. U
tehničkom su smislu preuzeti mnogi oblici spartanske tjelovježbe, a osnovna ideja proizlazila je iz pojma
aretea, koja je u početku značila snagu, odvažnost i junaštvo, ali s vremenom postaje težnja za ravnotežom
između tjelesnih i duhovnih osobina čovjeka. U početku je to bio aristokratski ideal u Ateni, ali brzo se proširio
i na ostale polise i postao opći etički zahtjev grčkog svijeta.

Sustav raznovrsnih vježbi i proces tjelesnog vježbanja, plesova i igara, Grci su objedinili pod nazivom
gimnastika. Ona se dijelila na palestriku (trčanje, petoboj, šakanje, hrvanje, jahanje, igre s loptom itd.),
12
arhestriku (glazbeno i estetsko obrazovanje uz ples) i igre. Grci su natjecanje zvali agon, a proces športskog
natjecanja agonistika. Razlikovali su tri vrste natjecanja: gimanstički agon (trčanje, hrvanje, skok u dalj, bacanje
koplja i bacanje diska te šaketanje), hipički agon (konjički sport) i muzički agon (glazba, ples, pjevanje).
Sudionici natjecanja zvali su se agonistai, iako su se prije nazivali atlet. Atlet je kasnije bio naziv samo za
profesionalne natjecatelje koji su se natjecali samo u jednoj disciplini i trenirali naporno. Suprotnost atletima
bili su idiotai (ljudi koji nisu opće imali tjelesni odgoj).

Dječaci su u Ateni odgajani u krugu obitelji do 7 godine, a zatim su išli u privatne škole. U gimnastičkoj školi su
sustavno vježbali. Gimnazij je bio javna ustanova u kojoj su mladići tjelesno vježbali, a potom stjecali i duhovni
odgoj. Postali su sjecišta društvenog života i omogućavali su mladićima natjecanja i nadmetanja u tjelesnom
vježbanju. Gimnazij su bile kompleksne zgrade sa više prostorija u kojima se održavala tjelovježba ali i higijena
te prostorije za opuštanje i relaksaciju. Odgoju djevojaka u Ateni nije pridodana nikakva pažnja.

7. Nabrojite i opišite tzv. „Panhelenske igre“.

Panhelenske igre (svegrčke) potječu od svečanosti održavanih u antičkoj Grčkoj na kojima su glavni sadržaj bila
športska natjecanja. Olimpijske igre najstarije su od četiri pangrčke natjecateljske svečanosti koje su činile
„kružni tok“ igara. Glavna razlika između antičkih grčkih igara i današnjih Olimpijskih igara temelji se na tome
što su se u antičko doba sve manje i veće svečanosti održavale u čast nekog božanstva. Vjerovalo se da
božanstvo daje snagu natjecateljima. Održavanje panhelenskih igara imalo je veliko značenje za grčki svijet;
gospodarski zbog raznih sajmova ali prije svega politički jer su se svi veliki dogovori i sporazumi sklapali za
vrijeme odvijanja igara.

ISTAMSKE IGRE

Istamske igre održavale su se svake druge i četvrte Olimpijade i započinjale bi u proljeće. Nastanak igara nije
siguran, neke priče govore da je igre utemeljio sam bog mora Posejdon a neke priče govore da je izvorište
igara u pogrebnim svečanostima. Na programu igara bila su agonistička natjecanja (trčanje, hrvanje, pankracij,
šakanje i petoboj) i glazbena natjecanja.

NEMEJSKE IGRE

Nemejske igre održavale su se svake druge i četvrte godine Olimpijade i započinjale bi u ljeto. Prvotno su
utemeljene kao žalobna svečanost u čast boga prirode, a kasnije su se održavale u počast Zeusu. Na programu
je bio gimnastički, hipički i muzički agon.

PITIJSKE IGRE

Na početku su se održavale svake osme godine, a kasnije svake četvrte godine na ljeto, u čast boga Apolona.
Pitijske igre obuhvaćale su gimnastički agon, hipički agon, ali glavno težište igara bilo je na muzičkom agonu.

PANATENEJE

Panateneje su bile grčke svečanosti održavane u Ateni svake godine (ali svake 4. godine „velike igre“) u čast
boginje Atene. Na programu je najviše bilo hipičkog agona, popraćenih raznim akrobatskim točkama.
Specijalnost ovih igara bila je natjecateljska trka sa bakljama te veslanje čamaca sa tri reda veslača. Sastavni
dio sportskih natjecanja bio je i muzički agon.

8. Antičke olimpijske igre – podrijetlo i nastanak, politička i društvena uloga i značaj, prestanak održavanja
igara.
Antičke olimpijske igre su bile jedan od najvažnijih događaja u vrijeme antičke grčke. Razdijeljene grčke države
(polisi) su međusobno puno ratovali. Često su ratovali između sebe, ali su ratovali i protiv vanjskih neprijatelja
(npr. protiv Perzijanaca). U tom politički podijeljenom području grčke, bile su dvije stvari koje su ih istinski
povezivale. Prva stvar je bila vjera. Druga stvar koja ih je povezivala bile su antičke olimpijske igre. Antičke
olimpijske igre nakon nastanka doživljavaju svoj brzi razvoj. Upravo su one postale sjecište cijele grčke kulture.
13
Bile su i svojevrsni četverogodišnji sajam svega što postoji u Grčkoj. Održavale su se svake 4 godine. Svi ugledni
ljudi dolazili su na njih. Tamo su se dogovarali poslovi, politički planovi, prepričavali su se događaji odvijeni do
njih. Svaki slobodni grk imao je misiju da barem jednom u svome životu posjeti antičke olimpijske igre. Rijetki
su uspjeli otići kao natjecatelji, ali oni koji nisu mogli kao natjecatelji htjeli su barem kao gledatelji. Već tu
možete vidjeti kolika je bila važnost tog događaja. Antičke olimpijske igre (u daljnjem tekstu AOI) su direktno
utjecale i na današnji sport. Kao što je danas sudjelovanje i osvajanje medalje na OI vrhunac sporta, tako je to
bilo i u vrijeme AOI. U literaturi ćete pronaći da je postojao i cijeli niz drugih manifestacija, igara. Na području
grčke bilo je više od 200 igara koje poznajemo iz tog razdoblja. Sve (osim dvoje-troje) AOI za razliku od
današnjih OI uvijek su se održavale na istom mjestu u Olimpiji (koja i danas postoji). Održavale su se cca. 1200
godina i održano je nešto manje od 300 AOI (292). Počele su se održavati u 8.st.pr.Kr., a prestale su se
održavati u 4.st.po.Kr. Olimpija je bila na mjestu polisa koji se nazivao Elida i upravo su Eliđani bili zaduženi za
organizaciju AOI. Atena je udaljena oko 300 km od Olimpije, a Sparta oko 250 km. Olimpija nije bilo mjesto
gdje su ljudi živjeli. To je bilo svetište. U nju su dolazili ljudi svake četiri godine odavati počast bogovima,
nastupati na AOI ili ih gledati. U samim početcima one su se održavale kao vjerska ceremonija odavanja
počasti bogovima koja je uključivala jedno sportsko natjecanje u jednoj disciplini koja je bila trčanje na jedan
stadij (192m). Upravo je to trčanje bilo vrhunac vjerske ceremonije. To natjecanje je određivalo tko je bio
najvrjedniji među antičkim Grcima da dobije čast uzeti baklju i zapaliti žrtvenik na kojem se prinosi žrtvenik
bogu Zeusu. Vrlo su se brzo te AOI proširile i razgranale pa su na svom vrhuncu trajale 5 dana i imale su 5
sportova i bilo je puno disciplina u svakom sportu. Atletika je jedan od sportova, tri borilačka sporta (hrvanje,
šakanje i pankracij), konjički sport i antički petoboj (pentatlon). U njemu su bile 4 atletske discipline (trčanje na
jedan stadij, bacanje koplja i diska i skok u dalj) i hrvanje. Svi su sportovi i discipline dobro opisane u literaturi.
Grčki su sportaši imali 3 vrste trenera. Jako su dobro poznavali sustav treninga. Imali su stručnjake za
prehranu. Jedan je trener bio za tehničko-taktičku pripremu, dugi za kondicijsku pripremu i treći je bio
specijaliziran za masažu. Kondicijski trener je bio glavni. Stadion je bio glavni objekt, a svi ostali objekti su služili
kao popratni objekti. Od 5 sportova, 4 se događaju na stadionu, a peti (konjički sportovi) se odvijaju na
hipodromu. Objekti u olimpiji se dijele na dvije skupine. Prva su objekti unutar altisa i druga su objekti izvan
altisa. Altis je grčki naziv za svetište. Objekti unutar altisa su bili uglavnom vjerski objekti u kojima se štovalo
grčke bogove. Središnji objekt je bio hram bogu Zeusu kojem su također svi htjeli doći i pokloniti mu se. Herin
hram je bio također jako važan objekt unutar altisa. Svi su objekti opisani u literaturi. Vrlo je bitno znati zašto
su Grci počeli održavati AOI. Ima veze s vjerom, ali prava pozadina i ono što je najviše doprinijelo početku
održavanja, a i njihovog brzog razvoja bila je politika. Tamo negdje u 8 st.pr.Kr. na području antičke grčke
postojale su tri jake države Sparta, Elida i Fiza. Te tri države su stalno ratovale i u jednom trenutku tri vladara
te tri države sjeli su i dogovorili se da više neće ratovati. Sklopili su savez. Da bi taj savez učvrstili, odnosno da
bi proslavili tu političku odluku o prestanku ratova između te tri države, uklesali su sporazum u jedan disk
(promjera 120 cm) koji je pronađen u olimpiji. Datira upravo iz razdoblja održavanja prvih AOI. U čast
potpisivanja tog sporazuma organizirali su jedan oblik slavlja radi potpisivanja tog mira. To se smatra prvim
pravim početkom održavanja AOI. Znači potpisivanje političkog sporazuma tri vladara, tri države o prestanku
ratovanja označava glavni uzrok održavanja prvih AOI. Da bi održali taj sporazum odlučili su svake 4 godine
organizirati neku vrstu svečanosti na kojoj posvećuju žrtvu bogu i na tim svečanostima su dolazili uvijek ugledni
Grci između ostalih i iz ta tri velika grada. AOI su prvi pravi sportski događaj, a iza njega kao što sada već znate
stoji politika. AOI su već nakon sto-dvjesto godina od početka održavanja postale toliko važne da su Grci počeli
brojati vrijeme po olimpijadama. Svaka se olimpijada sastoji od 4 godine. Dakle olimpijada označava
vremensko razbolje od četiri godine između dviju OI. Pored ovih glavnih uzroka održavanja prvih AOI postoji i
niz legendi. Pišu u knjizi, a možete ih čuti i na youtube kanalu "Povijest sporta", video "Povijest sporta- Antičke
Olimpijske igre". AOI su smjeli pratiti samo muškarci i jedna žena koja je bila glavna svećenica u Herinom
hramu (demetre camine). A da bi neka žena postala glavna svećenica morala je biti slijepa. A u olimpiji su
smjele biti samo neudate žene. Na stadionu preko puta mjesta za demetre camine, nalazila se je svečana loža u
kojoj su bili kraljevi i sudci koji su sudili AOI. Biti sudac na AOI bila je najveća moguća čast. Najčešće ih je bilo
12. Oni su bili birani iz reda najuglednijih građana Elide. Sudci su imali apsolutnu vlast nad sportašima pa čak
da im i oduzmu život ako su kršili neko sportsko pravilo, mogli su ih isto tako bičem kažnjavati. AOI su se
14
održavale početkom kolovoza, odnosno u najgore, najtoplije vrijeme. Zašto? Grci su bili jako praktični.
Početkom kolovoza je bilo najmanje posla na poljima i zato su se u to vrijeme održavale AOI. Postojale su i
Herine igre za žene. Na njima su muškarci naravno smjeli prisustvovati. Za vrijeme održavanja AOI vrijedio je
sveti mir ili Ekeheirija. Odnosno Grci su u 1200 godina održavanja AOI svega nekoliko puta prekršili sveti mir.
Grci su svakodnevno ratovali, ali kada je bilo vrijeme Ekeheirije, svi su ratovi stajali pa i najkrvaviji. Svima se
omogućavao prolaz do Olimpije pa i kroz neprijateljski teritorij. Npr. Atena i Sparta ratuju i ranije spomenuti
sudci idu grčkom i proglašavaju Ekeheiriju ili sveti mir i Atenjani mogu odmah sutra preko spartanskog
teritorija doći do Olimpije bez obzira što su jučer ratovali. Ako bi netko prouzrokovao sukob ili što slično za
vrijeme Ekeheirije, bili bi strogo kažnjeni. U današnje vrijeme su ljudi pokušali više puta zaustaviti rad za
vrijeme održavanja OI, ali nikada se nisu uspjeli zaustaviti ratovi niti na jedan dan. To bi značilo da mi danas
nismo na toj civilizacijskoj razini na kojoj su bili Grci, Rimljani, Makedonci,... To isto tako pokazuje koliko su AOI
u to vrijeme imale značaja i društvene snage da zaustave čak i ratove.

Početak održavanja Olimpijskih igara veže se uz 776. godinu pr. Kr. prema izračunu na osnovi održavanja Igara
svake četiri godine. Davno prije tih službenih prvih OI u Olimpiji su organizirana športska natjecanja koja su se
održavala svake godine. Vjerojatno su te 776. godine pr. Kr. OI obnovljene i dobile su svegrčki značaj. Postoji
više legendi koje govore o podrijetlu Olimpijskih igara. Jedna od njih govori o kralju Ifitu koji je zbog stalnih
ratova koje su vodili grčka plemena zatražio pomoć od proročica i na njihov savjet u Olimpiji obnovio igre. Za
vrijeme trajanja igara proglasio je primirje i prema tom ugovoru Olimpija je postala sveto mjesto za sve
građane.

Druga legenda govori o vladaru Enomaju kojem su prorekli da će umrijeti kada se uda njegova kćer
Hipodamija. On je tada izazivao svakog prosca na utrku kolima i prosac bi mogao oženiti Hipodamiju samo ako
pobjedi u utrci. Ukoliko izgubi Enomaj bi ga ubio. Kada je na red došao Pelop koji se poslužio lukavstvom i
potkupio slugu Enomaja da prije utrke izvadi klin iz kotača. Tijekom utrke Enomaj je poginuo, a Pelop u čast
njegove pobjede uveo je Olimpijske igre. Treća legenda govori o heroju Heraklu kojeg su braća zadirkivala i
podcjenjivala njegove sposobnosti. Heraklo ih je izazvao na trku i izmjerio je 192 metra (1 stadij) i pobijedio u
utrci. Ponosan na tu pobjedu uveo je Olimpijske igre. Olimpijske su se igre održavale svake četiri godine, a
Olimpijadom se naziva četverogodišnje razdoblje između dviju Olimpijskih igara.

OI su imale izuzetan značaj za cijeli grčki svijet, na mnogim razinama. Utjecale su na ekonomsku, političku,
društvenu, kulturnu i sportsku situaciju u staroj Grčkoj. Imale su izuzetno ekonomsko značenje. Za vrijeme
održavanja igara, skupljali su se kupci i trgovci iz dalekih krajeva i tijekom svečanosti su održavani veliki
sajmovi. Poslanstva raznih polisa slali su bogate poklone zbog kojih se Olimpija bogatila, a Igre su dobivale sve
veći sjaj. Igre su imale i veliki utjecaj na političku situaciju u cijeloj Grčkoj. Cijeli grčki svijet raspadao se na niz
samostalnih polisa bez središnjeg političkog središta pa je od posebne važnosti bilo održavanje Svetog mira za
vrijeme Olimpijskih igara. Tijekom održavanja igara, održano je u Olimpiji niz političkih savjetovanja, te su se
potpisivali važni državni dogovori i povelje.

Padom Grčke pod vlast Rima promijenio se cijeli ideološki temelj. Službena vjera je postala kršćanstvo, koje se
oštro borilo protiv ostatka „poganstva“, a prema tom viđenju OI su bile najpoganije. OI su se i dalja održavale
no posljednji car jedinstvenog Rimskog Carstva, Teodozije I. uveo je oštru zabranu daljnjeg održavanja igara. I
usprkos zabrani, OI su se vjerojatno još održavale kao vrsta lokalnog natjecanja sve dok bizantski car Teodozije
II. nije dao uništiti sve hramove u Olimpiji. Rušenjem starog kultnog mjesta završila je i povijest starovjekovnih
OI, a svijest o njihovu održavanju i slavi pala je u zaborav.

9. Antičke olimpijske igre – organizacija i provedba igara, ceremonija otvaranja, ekeheirija, suci, natjecatelji,
žene, gledatelji.
Organizacija i vodstvo antičkih OI pripalo je Eliđanima koji su u narodnoj skupštini birali suce (helanodike) koji
su upravljali tim svečanostima. Broj sudaca ovisio je o broju disciplina, ali u prosjeku ih je bilo deset. Helanodici
su brinuli o striktnom poštovanju pravila, pripravi terena i objekata, selekciji natjecatelja, organizaciji
svečanosti otvaranja, kao i o natjecanju, proglašenju pobjednika i ostalom. Helanodici su također slali svoje
15
glasnike po cijeloj Grčkoj i kolonijama da najave početak olimpijske godine i pozovu sve Grke na olimpijske
svečanosti. Poziv na svečanosti ujedno je bio poziv i na Ekeheiriju, Sveti mir.

Sveti mir je značio obustavljanje neprijateljstava kako bi se omogućio slobodan prolazak k Olimpiji i
sudjelovanje na igrama. Svako kršenje Svetog mira kažnjavalo se najoštrijim kaznama (zabrana sudjelovanja na
igrama, novčane kazne).

Antičke OI najvjerojatnije su se održavale krajem kolovoza i početkom rujna. Na početku su trajale samo jedan
dan i imale su religiozni karakter. Na programu je bilo samo trčanje na jedan stadij. Kako se program igara
povećavao tako je došla i potreba duljeg trajanja Igara. Prvi dan je bio posvećen ritualnom prinošenju žrtava
na oltar Pelopa, Zeusa i ostalih bogova, zatim je slijedilo polaganje prisege sportaša i za kraj svečana
ceremonija otvorenja i nastup trubača. Drugi, treći i četvrti dan bili su posvećeni športskim natjecanjima.

Drugi dan su isključivo sudjelovali mladići, treći dan atletska natjecanja i borilački športovi, četvrtog dana
natjecanja u konjičkim športovima, utrka hoplita i nastup petobojaca. Petog, zadnjeg dana igara polagale su se
žrtve zahvalnice, dodjeljivali pobjednički vijenci i održavala slavlja.

Na OI mogli su sudjelovati samo slobodni građani grčkog podrijetla. Barbari i robovi mogli su biti samo
gledatelji. Natjecatelji su u Olimpiju morali stići do određenog datuma i predstavljali su svoj polis. Svaki
potencijalni natjecatelj se morao pripremati deset mjeseci u svom gradu i mjesec dana u Olimpiji pod
nadzorom sudaca. Tom su prigodom suci selektirali najbolje, jer je broj sudionika bio ograničen. Trošak
boravišta i priprema plaćali su sami natjecatelji odnosno njihovi sponzori, gradovi. Nakon gubitka nezavisnosti,
na Igrama sudjeluju i natjecatelji iz Makedonije i iz drugih provincija Rimskog Carstva.

Ženama je za održavanja OI ulaz na stadion bio zabranjen osim vrhovnoj svećenici Igara (Demetra Hamina),
koja je morala promatrati Igre sjedeći na postolju od bijelog mramora. Za razliku od stadiona, ženama je bio
dozvoljen ulaz i nastup na hipodromu. Aktivno sudjelovanje žena u tjelovježbenim i športskim aktivnostima u
Staroj Grčkoj praktički nije bilo, no svake pete godine u Olimpiji su se održavale Herine igre. Natjecale su se
žene koje su trčale na dionici koja je skraćena za šestinu stadija.

10. Antičke olimpijske igre – objekti u antičkoj Olimpiji.

U prvo vrijeme u Olimpiji je bilo izgrađeno nekoliko hramova, a potom su izgrađivani novi objekti, sukladno
povećanju važnosti i popularnost samog svetišta i jačanju ekonomske snage grčkog društva.

OBJEKTI UNUTAR SVETIŠTA (ALTIS)

Unutar olimpijskog svetišta nalazili su se:

Hram božice Here (najstariji objekt u Olimpiji), Metron (hram božice Ree), Zeusov hram, Šarena dvorana ili
Dvorana jeke (korištena za okupljanje građana), Filipion (okrugla građevina koju je podignuo makedonski kralj
Filip II.), riznice (u njima su se odlagali skupocjeni darovi, bilo ih je dvanaest) i Pritanej (građevina u kojoj se
čuvala vječna vatra, zadnji dan igara u njoj su se okupljali pobjednici na gozbu).

OBJEKTI IZVAN SVETIŠTA (ALTIS)

Izvan olimpijskog svetišta nalazili su se:

Buleuterion (vijećnica u kojoj su boravili suci, a u njoj je čuvana arhiva OI), Leonidanion (prenoćiste u kojem su
odsjedali velikodostojnici), Gimnazij s palestrom (služio je za boravak i pripremu potencijalnih olimpijaca),
Fidijina radionica (kiparski atelje čuvenog grčkog kipara), Stadion i Hipodrom.

11. Antičke olimpijske igre – program igara i opis sportova.

Broj športskih grana i disciplina na programu OI mijenjao se tijekom vremena. O tome su odlučivali helanodici,
organizatori i voditelji igara. Sa širenjem programa širio se i krug natjecatelja. S obogaćivanjem programa,
došlo je i do dužeg trajanja OI. Nisu pronađena ni pisana pravila ni propozicije natjecanja ni za jednu športsku
16
granu, pa se ni dan danas ne može sa sigurnošću ustvrditi kako su se odvijala natjecanja i kako se određivao
pobjednik. U svim športovima, osim u konjičkim, nisu rangirana ostala mjesta osim pobjednika. Nisu se
uspoređivali rezultati i pojam rekorda nije bio poznat. Nije poznato koliko je natjecatelja nastupalo u
pojedinim športskim granama, znamo tek činjenicu da bi pojedinci koji bi izvukli isto slovo postali suparnici.

Popis sportova: trčanje (dromos, diaulos, dolihos), utrka pod vojničkom opremom (hoplitodromos), petoboj
(bacanje diska, skok u dalj, bacanje koplja, trčanje i hrvanje), bacanje diska, bacanje koplja, skok u dalj,
borilački športovi (hrvanje, šakanje, pankracij), konjički športovi (vozači zaprega, utrke mazgi, galopske utrke).

12. Antičke olimpijske igre – trening i priprema natjecatelja.

O samom treningu atleta ne postoji mnogo podataka. U početku se trening nije sastojao od specifičnih vježbi,
već su sportaši opetovano uvježbavali onu disciplinu u kojoj su se natjecali. Izbor atleta za pojedinu disciplinu
određivao se prema starosnoj dobi. Pedagozi koji su se brinuli za odgoj mladića preuzimali su istodobno i
tjelesni odgoj. Kasnije tu ulogu preuzimaju osobe s odgovarajućim iskustvom i znanjem. U antičko doba
postojale su dvije metode treninga. Zadatak prve metode bio je da od mladića izvuče maksimum kako bi
postigao što bolje rezultate, a s drugom se poboljšavala tehnika i individualni stil. S vremenom su se treneri
specijalizirali, pa su bili u stanju odrediti vrstu i broj ponavljanja pojedine vježbe. Također su poznavali
intenzitet vježbanja, kontinuirani i intervalni trening, a preferirali su trening u prirodi. Također su znali odrediti
dijetu za pojedinu disciplinu. U rimskom razdoblju počela se provoditi metoda ponavljajućeg treninga (prvi dan
– atlet se priprema za visoki intenzitet na sljedećem treningu, drugi dan – najintenzivniji trening, treći dan –
intenzitet opada, četvrti dan – postizanje srednjeg učinka). Dolazi i do pojave pedotriba i gimnasta. Gimnasti i
pedotribi zajedno su surađivali u svrhu postizanja zajedničkog cilja. Gimnast je sastavljao program, a pedotrib
ga je praktično provodio. Značajnu ulogu je imao i alpita, koji je uljem mazao tijela atleta.

13. Tjelesno vježbanje i sport u Rimskom carstvu.

Rimsko carstvo kronološki je nastalo nakon grčke. Početak seže u 6., 7. st.pr.Kr. Dok grčka kultura i civilizacija u
to vrijeme već cvjeta i razvija se. Rimsko razdoblje se generalno dijeli na rimsko kraljevstvo, rimska republika,
rimsko carstvo. Generalno obilježje rimske kulture i civilizacije bilo je da kada osvoje neki teritorij, ne zatiru u
njihovu kulturu i civilizaciju i pokušali su je inkorporirati u svoju. Od svih su uzimali najbolje i puštali su one koje
su osvojili da razvijaju svoje. To je važno jer kada Rimljani osvajaju Grčku (cca. 2 st. pr.Kr), grčki sustav
tjelovježbe i sporta probija se u Rim i rimsko carstvo, no nikada nije uhvatilo velike korijene. Rimljani nisu voljeli
vježbati i nisu bili tjelesno aktivni iz našeg područja, ali su jako voljeli aktivnosti iz tog područja. Kada pogledate
maketu rima, vidjeti ćete da dominiraju dvije građevine koje obje imaju veže sa našom strukom. Jedna
građevina je amfiteatar, a drugi je hipodrom (cirkus maximus). U amfiteatar je stalo oko 50 000 ljudi, a u cirkus
maksimus stalo je oko 100 000 ljudi. Ta su dva objekta praktični cijeli dan bili puni. Rimljani su voljeli gledati
aktivnosti iz područja sporta. Treći objekt u kojem su Rimljani voljeni provoditi vrijeme su terme. I u njima su
provodili dobar dio svoga dana. Nama su najznačajniji gladijatori koji su se borili u amfiteartima. S
gladijatorima su se provodili prvi pravi, osmišljeni treninzi. Mnoge elemente treninga koji su danas u upotrebi u
trenažnim procesima, upotrebljavali su i vlasnici robova (gladijatora). Tu kreće i prvi razvoj medicine.
Gladijatori su bili skupi i ozljeđivali su se i netko ih je trebao liječiti. Iz rada s gladijatorima proizišao je i Galen.
Jedan od najpoznatijih grčkih liječnika. On ne samo da je učio kako liječiti robove nego je i prvi počeo
proučavati kako tjelesno vježbanje utječe na ljudski organizam. U kontekstu gladijatorskih borbi postojala je
izreka "kruha i igara" ili na latinskom "panem et circenses". Ta nam je izreka jako važna. Gladijatorske borbe su
u najvećoj mjeri organizirali carevi, ali nekada i ostali velikodostojnici. Gladijatorske borbe imale su jako
političko zaleđe i imale su jasnu političku agendu. To je narodu skrenuti pozornost s problema i dovesti ih u
amfiteatar ili cirkus i doslovno su tamo dijelili kruh, odnosno hranu u piće. A ljudi su cijele dane provodili dane u
tim objektima. Od 365 dana u godini, u amfiteatrima je bio oko 200 dana aktivnosti. Ista je stvar bila u cirkus
maximusu. Najvažnija poruka koju možemo izvući već iz ovoga djela gradiva, a isto ćete uočiti i u sljedećim
lekcijama glasi: "SPORT I SVE IZ NAŠEG PODRUČJA POSTOJI ZBOG POLITIKE". Sport je izmišljen radi politike i to
ćete moči uočiti kao i kod gladijatorskih borbi tako i u antičkim olimpijskim igrama.

17
ETRUŠČANI I TJELOVJEŽBA

Etruščanski narod potječe iz Male Azije, pa je u svojoj pradomovini dolazio u doticaj sa grčkom kulturom od
koje je preuzeo brojne oblike tjelesnog vježbanja i športa. Crteži i mozaici na zidovima prikazuju mnoge
aktivnosti poput trčanja, bacanja diska i koplja, skokova u dalj, hrvanja, šakanja i ostalog.

TJELOVJEŽBA U RAZDOBLJU REPUBLIKE

Nakon zbacivanja etruščanskih kraljeva, nastala je republika u kojoj se Rim razvijao kao snažna vojnička država.
Zbog toga se već u početku održavaju tjelovježbene aktivnosti koje imaju vojničke značajke. Odgoj dječaka se u
starom Rimu odvijao u krugu obitelji. Sve do šesnaeste godine dječak bi uz oca usvajao osnovna znanja o
poljoprivredi, lovu i rukovanju oružjem.

TJELOVJEŽBA I SPORT

Rimljani tjelovježbu nisu smatrali odgojnim sredstvom pa je nisu sustavno razvijali kao Grci. Rimljanima je bilo
strano vježbanje bez odjeće, a ženama je bilo zabranjeno vježbanje. Iako su rimski liječnici preporučivali
vježbanje i šetnju, rijetki su se na to odlučivali. Ni ples nije u svim razdobljima bio jednako prihvaćen. U
početku su ga prezirali, ali su ga kasnije, pod utjecajem Grka, prihvatili. Stvaranjem profesionalne vojske,
oslobodilo je mlade rimske mladiće dugotrajna i naporna vježbanja koje je prethodilo služenju vojske. To se
negativno odrazilo na zdravlje i psihofizički status rimske mladeži. Tek kada su osvojili Grčku, Rimljani su počeli
shvaćati važnost tjelesne spremnosti. Međutim, iako su brojni grčki profesionalni sportaši došli u Rim, grčka
tjelovježba nije prihvaćena kao odgojno sredstvo, već isključivo kao priprema vojnika ili kao predstava za
gledatelje.

LOV

Lovom su se mogli baviti samo slobodni rimski građani. Životinje je svatko mogao, osim robova, ubiti i nije bilo
lovostaja. U nekim područjima ponajviše je bio zastupljen lov na ptice a u nekim ribarstvo. Za sve vrste lova
trebalo je stalnim vježbanjem i nadmetanjima razviti i održati potrebne vještine.

TERME

U doba Carstva, terme su u svim većim gradskim središtima postale jedna od najvažnijih institucija urbanog
života i u njima se odvijao intenzivan društveni i kulturni život. Imale su tri glave prostorije (prolaznu prostoriju
s umjerenom temperaturom, prostoriju za kupanje u toploj vodi i prostoriju s bazenom s hladnom vodom).
Pored njih se nalazila svlačionica, parna kupelj, prostorija za mazanje uljem, bazen za plivanje, vježbaonica,
loptaonica, biblioteka i dr.

RIMSKE ŠPORTSKE IGRE

Akcijske igre utemeljio je car August povodom pobjede u bitci kod Akcija. Bile su ispunjene raznovrsnim
atletskim programom. Akcijske igre bile su pete igre u ciklusu panhelenskih igara. Bile su poprilično popularne i
održavale su se sve do kraja Rimskog carstva.

Neroneje su igre koje je utemeljio car Neron. Na programu su bila natjecanja u atletici, konjaništvu i
umjetnosti, a trebale su se održavati svake pete godine. Održane su, međutim, samo dvije Neroneje.

Kapitolijske igre utemeljio je car Dominicijan. Održavale su se u proljetnim mjesecima svake četvrte godine. Na
programu su bila natjecanja u atletici, konjaništvu i umjetnosti. Na njima su najviše sudjelovali Grci jer su
nastupom dobivali građanska prava. Kapitolijske igre održavane su kroz dulje vremensko razdoblje tijekom
kojeg su umjetničke discipline potisnule športske.

Prve rimske igre organizirane su u doba Carstva u čast bogova, predaka i velikih vojnih pobjeda. Igre su u
početku potpuno financirali edili (činovnici birani iz redova plebejaca). Nakon nekog vremena patriciji su
preuzeli organizaciju Igara jer edilima bilo teško organizirati zbog manjka sredstava. U namjeri da pridobiju

18
naklonost građana i skrenu pažnju s osnovnih društvenih problema, patriciji su se međusobno natjecali u
organiziranju spektakularnih igara. S vremenom je zaokupljenost igrama udaljila rimsko građanstvo od
normalna života i svi su se zadovoljavali time što od organizatora dobivaju „kruha i igara“. Hrana se stvarno
donosila i besplatno dijelila za vrijeme održavanja Igara. U početku su igre trajale desetak, a kasnije i dvjesto
dana godišnje.

GLADIJATORI

Gladijatorske su borbe u Rimskom Carstvu bile najpoznatije i najpopularnije od svih igara. Za povijest športa
važna je organizacija borbi i priprema boraca. Gladijatori su morali održavati svoju tjelesnu spremnost jer im
od toga nije ovisila samo pobjeda nad protivnikom nego i život.

Isprva su gladijatori bili mačevaoci na bojnim natjecanjima, a kasnije su postali profesionalni borci na javnim
priredbama. Gladijatorske borbe preuzete su od Etruščana koji su ih održavali kao dio pogrebnih svečanosti.
Brzo nakon prvih borbi, borbe gladijatora postaju predstave koje vladari besplatno priređuju za narod. Prvo su
izvođene na Forumu, a kasnije u amfiteatrima. Gladijatorske su borbe političarima služile za postizanje i
učvršćivanje vlasti jer se njima dobivala naklonost naroda.

Porastom popularnosti gladijatorskih borbi javila se potreba za regrutacijom sve većeg broja mladića.
Gladijatori su većinom bili kupljeni kao robovi, a izabrani su između ratnih zarobljenika, kriminalaca i
osuđenika na smrt. Međutim, redovima gladijatora pristupali su i mladići iz siromašnih obitelji, vojnici,
općenito slobodni građani pa čak i žene. Svi su oni morali proći gladijatorsku školu. Gladijatorima su
gospodarili poduzetnici koji su financirali obuku i uopće život gladijatora. U školama su ih podučavali iskusni
gladijatori, a ishrana im je bila pod nadzorom liječnika koji su brinuli i o higijeni i masaži.

Održavanje gladijatorskih borbi oglašavano je na javnim mjestima. Prethodnog bi dana bila organizirana velika
gozba za gladijatore, a građani su ih mogli promatrati kako bi upoznali njihove sposobnost i kasnije se kladili na
najbolje. Na dan borbe gladijatori bi u mimohodu prošli arenom. Gledatelji su besplatno mogli promatrati
spektakl bez izlaganja opasnosti. Gladijatorske borbe nisu imala vremenska ograničenja ni runde. Isprva je
pobjednik imao pravo odluke o sudbini poraženog, ali kasnije je ta odluka dana caru koji bi odlučio nakon
promatranja publike. Poslije borbe bi sluga, odjeven kao bog podzemlja Pluton, batom razbijao glave onih
gladijatora koji su ležali, dok bi drugi sluga, odjeven kao pratitelj duša u podzemni svijet, trebao ispitati vrućim
željezom jesu li oni doista mrtvi.

Nakon borbe, pobjednik bi primio nagradu na srebrnom pladnju. To su bile palmine grančice, dragulji, zlatni
nakit i novac. Nakon pet godina borbe u areni, karijera preživjelih je završavala dodjeljivanjem drvenog mača,
često iz ruku samog cara. Na taj način im je darovana sloboda. Ponajbolji gladijatori bili su popularni kao
današnji športaši.

Neke su borbe bile predodređene da budu do smrti bez milosti. Sve predstave su podređene zanimanju
gledatelja koji nisu voljeli jednostavna smaknuća. Radi postizanja što veće spektakularnosti izmišljeni su
dvoboji u kojima su se gladijatori borili na slijepo, borbe u kojima se svatko bori protiv svakoga, zatim borbe u
kojima su stalno dolazili novi gladijatori, borbe sa egzotičnim životinjama te borbe na plovilima.

Nakon prihvaćanja kršćanstva, sve se više spominjalo o ukidanjima gladijatorskih borbi kao i svih poganskih
običaja. No, gladijatorske su borbe potrajale dulje od antičkih OI. Premda su neki carevi ukidali gladijatorske
borbe one su se održale još dugo nakon donesenih zabrana. Ipak, nakon gotovo sedam stoljeća napokon su
ukinute borbe u arenama.

CIRKUS I KONJIČKE UTRKE

Cirkusom je, zbog kružnog oblika, bilo nazvano trkalište i vježbalište za konje. Uz cirkus su bile građevine sa
stajama i spremištima za kola. Gledalište je okruživalo arenu, eliptičan prostor posut pijeskom. Na sredini
arene uzduž se prostirao zid, oko kojeg se odvijala utrka. Vozači kola su bili odjeveni u tunike a na glavi su imali

19
kape poput kacige. U ruci bi držali bič, za pojasom nož, a oko pojasa omotano uzde. U početku se utrkivala
četvora kola koja su vozila po sedam krugova, da bi se kasnije utrkivalo dvanaest kola u 24 kruga. U početku je
nagrada bila maslinova grančica, kasnije novac i pokal od srebra u koji su stavljali novčiće. Cirkuske igre su
prenijete i u Bizant. I u Istočnom Rimskom carstvu utrke u cirkusu bile su vrlo popularne.

14. Viteštvo, odgoj vitezova i viteški turniri.

Sa padom ZRC, prestankom staroga vijeka sport je zaboravljen. Nestao je. Idući puta kada ćete govoriti o
sportu, to će biti u 19. st. Ljudi koji su živjeli u ovim razdobljima nakon pada ZRC do 19. st. nisu poznavali sport i
nisu se njime bavili. Čitavo to razdoblje postojala je tjelovježba. No to bavljenje tjelovježbom nije bilo široko
rasprostranjeno u praksi. Njome su se bavile male skupine ljudi. Dakle glavna osobina je tog razdoblja je da
sporta nema, a tjelovježbe ima malo. Međutim ova razdoblja su iznimno važna jer ona predstavljaju
fundament na kojem se kasnije (u 19. st.) gradi sport i široko rasprostranjeni sustav tjelesnog vježbanja. Prvi
dio srednjega vijeka još se naziva i mračno doba. U tom razdoblju (od 5. st. do 10.-11. st.) mi nemamo nikakvih
dokaza koji bi nam govorili o nekim aktivnostima iz našeg područja. Kada učite o srednjem vijeku primijetiti
ćete kako se jako malo stvari događa kako iz našeg područja tako i iz bilo kojeg drugog. Bez obzira na to,
srednji vijek je temelj civilizacije koju mi danas živimo. Možemo reći da su u srednjem vijeku postavljene
konture europske Europe koju mi danas živimo. Granice današnje Europe u najvećoj mjeri su ucrtane u tom
razdoblju. Tih 500-tinjak godina je najvjerojatnije bilo najmanje plodno u smislu znanosti, kulture, umjetnosti,
pismenosti pa i u smislu tjelesnog vježbanja i sporta.

Kada, kako i zašto nastaju vitezovi? Tijekom 9. i 10. st. pojavila se je potreba za profesionalnim ratnicima jer je
rat bio svakodnevnica. To su bili elitni ratnici, vitezovi. U 11. st. vitezova je puna Europa. Tada su granice već
dobro uspostavljene i kreću križarski ratovi. Bilo je oko 15 križarskih ratova (ovisno što se sve broji). Negdje u
13. st. prestaju ti ratovi. U 14-15. st. vitezovi nestaju s povijesne scene. Pojava vatrenog oružja označava prekid
postojanja vitezova. Ono što je nama bitno je da se je kroz neko vrijeme razvio sustav školovanja vitezova. On
je startao sa 7 godina i završavao s 21 godinom. U tih 14 godina bilo je dva velika razdoblja od po sedam
godina. U prvih sedam godina djeca nazivaju se PAŽ i tada uče se čitat, pisat, vjeri, lijepom ponašanju. Sa 14
godina počinje sustavni trening do 21 godine kada postaju vitezovi. U tih 7 godina vježbaju 7 viteških vrlina i na
njima se temeljilo učenje vitezova. 6 od 7 tih vrlina spadaju u naše područje (jahanje, plivanje, gađanje lukom i
strijelom, penjanje, borba tupim oružjem, mačevanje sa hrvanjem). Vitezovi su od 10. st. pa do 13-14. st (kada
nestaju s povijesne scene), bili jedini društveni sloj koji se bavio aktivnostima iz našeg područja. Kada netko
postane vitez, postoji potreba za održavanjem tih sposobnosti koje su stekli do 21 godine. To su na neki način
radili kroz viteške turnire. Pri oblik viteškog turnira bio je BUHURT. On je bio oblik viteškog turnira koji je u
velikoj mjeri simuliraju stvarnu situaciju na bojnom polju. Skupina vitezova 10-20 jedan do drugoga na konjima
idu na jednakobrojnu skupinu vitezova na drugom kraju. Simuliraju vojnu bitku. Tu je bilo puno žrtava. Takav
oblik turnira postojao je oko 100-150 godina. Zatim se razvija i drugi oblik viteškog turnira je TJOST. Svima
dobro poznat oblik turnira kada jedan vitez ide na drugog viteza s kopljem gdje je cilj srušit drugog viteza s
konja. Treći oblik viteškoga turnira koji poznajemo je KARUSEL. Slično današnjem trčanju alke u Sinju. Javlja se
u 13-14 st. kada vitezovi gube svoju društvenu ulogu. Tada se na neki način javljaju ljudi koji glume vitezove.
Takvih turnira bilo je puno po čitavoj Hrvatskoj, ali i čitavoj Europi. To su bili jedini događaji iz našeg područja.
Često su pobjednici takvih turnira dobivali izdašne nagrade pa čak i ženu. To je bio jaki motivirajući čimbenik. U
tom razdoblju srednjega vijeka javlja se i još aktivnosti najčešće kod aristokracije koja ima puno slobodnog
vremena koje upotpunjavaju aktivnostima kao što su lov i sokolstvo. Pored tog razvijaju se i još niz aktivnosti.
„ŽDPO“ je jedna od takvih aktivnosti. To je bila jedna vrsta srednjovjekovnoga sporta. Dakle, dva pripadnika
aristokracije rukom su udarali lopticu kako bi ona prešla preko neke prepreke. Kasnije u ruku uzimaju i
rekvizite s kojima je lakše udariti lopticu. Tu možete uočiti začetke tenisa. Zašto se u tenisu poeni proje po 15?
Zbog gledatelja koji su se kladili. Najčešće u engleskoj gdje je najmanja novčana jedinica bila 15 nečega. Zato
se poeni broje 15,30,45,60 jer je između ostaloga 60 bila jedna veća novčana jedinica. Aristokracija se dakle
zabavlja s tjelovježbenim aktivnostima (ne još sportom). Jedna od takvih aktivnosti je i SOUL. Razvija se isto
tijekom 14 i 15 st. prvenstveno u engleskoj. To je bila jedna vrlo gruba aktivnost koja se dominantno razvija na

20
engleskome selu. Gdje je zapravo jedno cijelo selo nastupalo protiv drugog sela. Cilj je loptu dotjerati do ulaza
u jedno odnosno drugo selo. Iz toga kasnije proizlazi i nogomet. Tom aktivnosti se zabavljao puk. Ne postoje
jasna pravila, odnosno jedino je pravilo bilo da se ne smije ubiti čovjeka. Ali nasilje je bio sastavni dio takvih
aktivnosti. U Italiji se igra KAUČO. Postojalo je polje koje je bilo dimenzija oko 80x40m bilo je 27 igrača. Iz toga
kasnije proizlazi i nogomet.

Mnogi su ekonomski, društveni, pravni i kulturni odnosi srednjeg vijeka povezani s vitezovima. U feudalizmu se
inzistiralo na prevlasti duha, tjelesno vježbanje i tjelesni odgoj bili su značajni za obrazovanje viteza koji su
važna značajka tog razdoblja. Viteštvo se potpuno formiralo kada je udarna snaga vojske prenesena sa
pješaštva na konjanike tj. na bogate profesionalne ratnike koji su mogli nabaviti vlastitu ratničku opremu te
izdržavati i opremiti konja. U početku je pristup u stalež vitezova bio slobodan svakome tko je imao dovoljno
materijalnih sredstava, ali je s vremenom sve više ograničavan na nasljedno plemstvo. Vitezovi su promicali
vlastiti skup pravila ponašanja, tzv. Kodeks časti koji je obuhvaćao vjernost i čestitost, snagu i odvažnost,
hrabrost i vještine.

U tom je razdoblju bilo teško razabrati neki realni društveni poticaj koji ne potpada pod crkvenu prevlast, pa je
viteški ideal poslužio aristokraciji kao obrazac društveno poželjnog ponašanja. Okrutna realnost
srednjovjekovnih zbivanja pokazuje nam da je viteštvo ustvari tek privid, iza kojeg se često krila feudalna
oholost, častohleplje i pljačka.

Viteštvo je izgradilo složen sustav odgoja u kojemu je tjelesno vježbanje imalo primarnu ulogu. Roditelji
budućeg viteza nastojali su svog sina poslati u neku stranu zemlju. Od sedme do četrnaeste godine dječak se
kao paž učio lijepu ponašanju. Od četrnaeste do dvadesetprve mladiću je dozvoljeno nositi mač i mamuze, u
svojstvu štitonoše. On prati svog patrona na pohodima i uči sedam viteških vrlina (jahanje, plivanje, gađanje
lukom i strijelom, penjanje, borbu tupim oružjem, mačevanje sa hrvanjem i ophođenje sa ženama).

Svečanost promicanja u viteza održavala se na mladićev 21. rođendan. Dan prije morao se okupati i dobio bi
na poklon crveno-crno odijelo. Nakon posta i cjelonoćnog bdijenja, budući se vitez ispovijedao i pričestio. S tri
pljoštimična udarca mačem dodijeljeno mu je viteško dostojanstvo. Vitez bi tada prisegnuo da će govoriti
istinu, štiti udovice i siromahe, boriti se protiv nevjernika, boriti se prema viteškim pravilima, poštivati žene te
biti vjeran prema vladaru i državi. Ustrojstvom kodeksa časti, viteštvo se nastojalo izboriti za velike privilegije.
Međutim, kasnijim nimalo plemenitim postupcima – pljačkama, ubojstvima, bezobzirnim postupcima prilikom
gušenja ustanaka – vitezovi su se potpuno kompromitirali.

Nadmetanja vitezova na turnirima bili su središnji društveni događaji u srednjem vijeku. Priređivani su
povodom proslava obljetnica, rođenja, vjenčanja ili krunjenja velikodostojnika. Glasnici bi nekoliko mjeseci
ranije obznanili vrijeme i mjesto održavanja turnira. Konkurentnost prijavljenih vitezova ispitivali su heroldi –
dvorjani koji su bili vrsni poznavatelji turnirskih pravila. Isprva su se na turniru sukobljavali vitezovi koji su
formirali dvije vrste, nasuprot postavljenje, zatim bi se zalijetali jedni u druge u namjeri da probiju skupinu ili
ju prisile na povlačenje. Uz nadmetanja u gađanju lukom i strijelom tu su još bila i nadmetanja u pojedinačnoj
borbi kopljima. Pobjednici na turniru bivali su nagrađeni vijencima, pojasevima, ali i novcem, ženama i
konjima. Vrijedne nagrade kasnije su privukle vitezove profesionalce koji su se specijalizirali samo za te
nastupe.

Turnir je trajao više dana, a nakon njega priređivane su bogate gozbe. U sklopu turnira održavale su se brojne
popratne svečanosti. Nastupali su putujući cirkusanti i žongleri, akrobati te u se provodila razna nadmetanja u
gađanju lukom i strijelom, trčanju, plivanju, gađanju alke, plesanju itd. nasuprot turnirima i lijepim viteškim
idealima postojao je pravi život koji doista nije bio nimalo lijep, nego tvrd, okrutan i prepun zla.

Kako je vrijeme prolazilo moć plemstva počela je opadati. U želji da onemogući dolazak novih bogatih
pojedinaca iz drugih društvenih slojeva, staro se plemstvo pokušalo ograničiti pravilom da se vitez postaje
samo ako su mu preci bili vitezovi. Crkva je zbog okrutnosti turnira konstantno zagovarala zabranu održavanja
turnira ukazujući na njihovo pogansko porijeklo. No, turniri su se i dalje održavali. Radi održavanja i
21
poboljšavanja tjelesne spremnosti vitezova, organiziraju se nadmetanja u hrvanju, skakanju i trčanju. Igrao se i
polo, a razvilo se i voltižiranje. Nakon otkrića vatrenog oružja, oklopljeni konjanici naoružani sa kopljem i
mačem postaju suvišni. Dio vitezova prelazi u službu novonastalog građanstva, a dio se odaje pljački i
razbojstvima. Osiromašeno plemstvo više nije imalo dovoljno financijskih sredstava za organiziranje raskošnih
turnira, pa se oni sve rjeđe održavaju. Budući da su vitezovi izgubili vojni značaj, njihova tjelesna spremnost
sve je slabija i sve se manje mladića trudi vježbati. Poseban udarac tjelesnom statusu viteza, nanijelo je pravilo
da se do titule dolazi nasljeđem a ne dostignutom razinom tjelesne spremnosti i vještinom rukovanja oružjem.

Međutim, opadanje interesa za viteške turnire i njihovo nestajanje nije se događalo istodobno u svim
europskim zemljama, jer se zbog različitog društvenog razvitka nije istodobno razvijalo ni plemstvo, odnosno
viteštvo.

15. Tjelesno vježbanje i sport u srednjem vijeku.

Srednji vijek. Negdje u 4. st. posvađali su se rimski kraljevi i podijelili su carstvo na zapadno i istočno. 100
godina poslije toga ZRC nestaje, a istočno rimsko kraljevstvo (Bizant) opstalo je njegujući rimsku baštinu
praktički još 1000 godina, sve tamo negdje do kraja 15. st. kada Konstantinopol osvajaju Turci. Ta podjela
zapadnog i istočnog rimskog carstva je manje-više danas podjela istočne i zapadne Europe. Granice koje su
dijelile ta dva carstva su zapravo jako blizu našem području. Konkretno jedan dio granice je bila rijeka Drina.
Dakle BiH i Hrvatska su bile u ZRC, a Srbija u IRC. Tu granicu kada povučete prema gore i dodate samo
Njemačku i Poljsku dobijete zapadno europsku kulturu i civilizaciju i dobivate istok Europe. Ta podjela koja se je
dogodila u 4. st. i dan danas djeluje na podjelu europske kulture i civilizacije. I možemo bez velikog problema
prepoznati dva velika bloka. Blok zapadno europskih zemalja i blok istočnih europskih zemalja. Na Hrvatsku je
ta podjela imala reperkusije 90-ih godina 20-og stoljeća. Domovinski rat se događao baš na tim granicama. Ne
zato što smo mi slučajno tu, već zato što su tu dvije kulture i civilizacije koje su se u jednom povijesnom
trenutku razdvojile. Između ta dva područja nema puno dodirnih točaka. Koji je bio uzrok pada ZRC? Različita
barbarska plemena u cijelom nizu invazija koji dolaze sa područja iz središnje, istočne i južne Azije na područja
ZRC. ZRC se toliko uništilo iznutra da je sam dolazak tih plemena bio dovoljan da preuzmu to područje.
Germani, Franci, Koti, Saksi, Angli su bili nazivi nekih od tih barbarskih plemena. Ta imena danas možete
prepoznati kao nacije koje danas čine zemlje zapadno-europske kulture i civilizacije. ZRC pada u 5. st. a mi
Hrvati isto tako negdje u 7. st. dolazimo na ovo područje i tu gradimo temelje naše domovine i državnosti. IZ
TOG RAZLOGA KAŽEMO DA JE TO MRAČNO DOBA SREDNJEGA VIJEKA ISHODIŠTE DANAŠNJE ZAPADNE
EUROPE. Sve vrijednosti, znanja, spoznaje koje su imali Rimljani propadaju dolaskom barbara. Samo jedna
stvar uspije preživjeti, odnosno samo jedna institucija opstaje. To je Crkva. Kršćanska crkva je ta koja se uspjela
nametnuti svim barbarskim plemenima (pokrstiti ih). Crkva je ključna institucija koja je od tih razdoblja pa do
danas uspjela opstati i formirati i ovo što mi danas imamo. Crkva je tim barbarskim plemenima ponudila
znanje. Sva barbarska plemena nisu bila pismena. Imali su tradiciju koja se prenosi s koljena na koljeno. Jedini
koji imaju taj nukleus kulture, obrazovanja, pismenosti, znanja i čuvaju iz razdoblja rimskoga carstva bila je
Crkva. Dakle ona je jedina mogla to ponuditi barbarskim plemenima koji su na ovaj ili onaj način bili dovoljno
pametni da prihvate Crkvu i njezinu imovinu (imovinu u intelektualnom i duhovnom smislu). Katolička crkva
pokušava stvoriti antipod grčim i rimskim sustavima vrijednosti gdje se na prvo mjesto stavlja tijelo i tjelesni
užitci. Ona je jedina uvidjela da je taj sustav vrijednosti bio loš. Negdje u 4. st. Kršćanska religija postaje
ravnopravna u rimskome carstvu, a krajem 4. st. postaje jedina religija i sva se mitologija biše. Kršćanstvo
dolaskom barbara stvara novi sustav vrijednosti. Kako se naziva ranokršćanski pravac filozofije? Ranokršćanski
pravac filozofije naziva se SKOLASTIKA. (Glavni predstavnici su bili: Anselmo Canterburyjski, Anselmo iz Laonna,
Hugo od sv. Viktora, Petar Abelard itd.) Srednjovjekovni kršćanski filozofi govore o tijelu kao izvoru grijeha.
Dakle, prije par stoljeća, briga o tijelu je bila najvažnija stvar, a oni kažu da je tijelo i sve što ima veze s tijelom
treba zanijekati. Ranokršćanska filozofija ima negativan stav o tijelu i logična posljedica je nepostojanje sporta
i minimiziranje tjelovježbe. U društvenom uređenju staroga vijeka kažemo da je uređenje robovlasničko. Tada
su postojali robovlasnici i robovi. Robovlasnici su bili slobodni građani koji su u pravilu svi imali svoje robove.
Padom ZRC, pod utjecajem katoličke crkve razvija se drugačije društveno uređenje koje nazivamo feudalizam.

22
Nema više robova. Postojali su feudi (zemljoposjednici) koji svoju zemlju daju slobodnim ljudima (seljacima) da
je obrađuju, a oni njima za uzvrat daju dio obrađene zemlje za hranu. Ti su ljudi pojmovno bili slobodni. Tada
se stvara sustav gdje postoji aristokracija (zemljoposjednici) i kmetovi (slobodni ljudi koji nemaju zemlje), ali
javlja se i srednji stalež (obrtnici). I danas postoji slična podjela. Feudalizam je nestao u 18.-19. st. u Hrvatskoj
je feudalizam ukinuo ban Jelačić u 19. st. U razdoblju srednjega vijeka javlja se jedna skupina ljudi koji se bavi
redovitom tjelovježbom. To su bili vitezovi koji nisu bili previše brojni.

Za vrijeme održavanja viteškog turnira, središnjeg društvenog događaja u srednjem vijeku, i građani su
priređivali nadmetanja u trčanju, skakanju u dalj, bacanju kamenja, šakanju, hrvanju, plivanju i veslanju. I u
svakodnevnom životu, građani su se natjecali u kuglanju, klizanju, sanjkanju, skijanju, plesu, streljaštvu,
mačevanju sa hrvanjem te jahanju i voltižiranju. U podnožju plemićkih utvrda slobodni građani podižu naselja,
a najveći problem nove građanske klase je sigurnost. Njihove živote i imovinu često su ugrožavali odmetnuti
vitezovi i nomadski narodi, stoga su radi obrane, građani osnivali cehove strijelaca, streličara i mačevalaca. To
su bila prva društvena udruženja kojima je osnovna djelatnost bila tjelovježba.

U 13. stoljeću osnivaju se prva građanska seljačka društva. Vrhovni vladari davali su građanima povlastice i
sklapali sa njima saveze i najčešće su odobravali rad tjelovježbenih udruženja. Takva udruženja su imala svoje
tajne tehnike, a za potvrdu napretka u vještini članovi su polagali ispite nakon kojih bi napredovali u statusu.
Najsposobniji su se nazivali majstori, nešto slabiji pomoćnicima, a početnici učenicima. Mačevalačka društva
razvila su svoje posebne škole mačevanja koje su se odlikovale specijalnom tehnikom borbe. Članovi
tjelovježbenih društava imali su posebne uniforme i na svečanostima su nastupali u posebnim svečanim
povorkama.

TJELOVJEŽBA SELJAKA I KMETOVA

nakon što je uvedena organizirana vojska vitezova seljacima kmetovima više nije bila potrebna tjelesna
priprema za vojničke napore. No, i pored svakodnevnog teškog fizičkog rada, i dalje su na selu održavana razna
nadmetanja. Najčešće su to bila natjecanja u trčanju, skakanju, hrvanju, plesu, borbe s palicama, utrke konja i
igre s loptom. Tamo gdje su postojali uvjeti, okušavali su se u raznim igrama na vodi, a u sjevernim predjelima i
u nadmetanjima na snijegu i ledu. Osnovna karakteristika tjelovježbe seljaka i kmetova bila je povezanost s
tradicijom toga kraja, kao i s gospodarskim uvjetima i klimom toga područja. Tjelesni odgoj djece i mladih nije
bio društvena briga niti je bio organiziran kao posebni odgojni sustav.

Sve izrazito plemićke razonode prikazivale su njihove ratničke sklonosti. Tako je i lov bio prilika za iskazivanje
vještina i tjelesnih sposobnosti. U doba kad nije bilo dovoljno hranjene stoke, meso divljači bilo je važan dio
prehrane, pa je stoga i lov bio značajan. Kraljevi i knezovi su svi u granicama svoje ovlasti, nastojali za sebe
prigrabiti pravo lova divljači. Lov je bio organiziran kao višednevna aktivnost u kojoj su sudjelovali plemići
raznih životnih dobi. Prilikom lova na visoku divljač, nije se primjenjivalo nikakvo oružje, a prilikom lova na
opasne životinje koristilo se samo koplje i sjekira. Najviše se cijenilo ubijanje životinje sa jednim ubodom, bez
naknadno korištenja oružja.

ŠPORT U SREDNJEM VIJEKU

Najpopularniji šport u srednjem vijeku bila je igra paume. Cilj igre je dlanom pogoditi punjenu lopticu i uputiti
je na protivničku stranu igrališta. Lopta se mogla vratiti nakon odskoka ili volejom u polje suparnika. Sve veća
popularnost igre pridonijela je izgradnji stalnih igrališta. U 14. stoljeću počinju se izgrađivati prve dvorane, a
polja bivaju odijeljena mrežom. Na početku se igralo rukom a zatim se upotrebljavao reket sa pergamentom,
na kraju reket sa žicom. Poeni su se računali na isti način kao i danas u tenisu: 15, 30, 45. Soule je preteča
nogometa i ragbija. Pravila nisu bila univerzalna i mijenjala su se u ovisnost u kojem području se igra održava.

Cilj igre je bio donijeti loptu na određeno mjesto u polju suparnika, protjerati je između dva stupa ili provesti
kroz obruč ispunjen papirom. Treba istaknuti da su se ljudi u ove igre upuštali iz čistog zadovoljstva.

23
16. Tjelesno vježbanje u razdoblju Renesanse.
Prava eksplozija europske kulture i civilizacije, događa se u razdoblju renesanse. Renesansa je za naše područje
iznimno bitna. Što je uzrokovalo renesansu? Koji je uzrok? U čemu je njezina važnost? U kontekstu razvoja
zapadno-europske kulture, civilizacije i baštine koju mi danas živimo, renesansa je najvažnije razdoblje.
Renesansu je potaknuo ponovni preporod antičke kulture. U tom su razdoblju ljudi ponovno počeli čitati,
studirati, proučavati, promišljati o antici. Antika je znači ponovno potaknula eksploziju kreativnosti. U
razdoblju renesanse imamo sliku Leonarda da Vinchia koja pokazuje dimenzija savršenog čovjeka. Ta slika koja
prikazuje lijepu tjelesnu građu lako podsjeća na grčki ideal. To je ishodište renesanse. Iz umjetnosti možemo
vidjeti sukus renesanse koja se očituje u okretanju prema čovjeku, prema ovozemaljskome. Nakon 1000 godina
jedne crkvene filozofije, mijenja se na drugu crkvenu filozofiju. Sv. Franjo Asiški govori kako piše u Bibliji da je
tijelo hram Božji i u njega je on usadio dušu. On je mise držao gol, što je bila apsolutna sablazan toga vremena.
Ne zato što je on bio egzibicionist već zato da pokaže i potvrdi tu tezu da je tijelo Božji hram. Ta ideja
mijenjanja crkvene filozofije ima posljedicu na cijeli život ljudi. Renesansa je vjerojatno jedino razdoblje u
ljudskoj povijesti kada su intelektualna, duhovna i tjelesna dimenzija čovjeka bili ujednačeni. Tada se čovjek
razvija u cijelosti. Tada se događa cijela eksplozija ljudske kreativnosti.

Nakon stoljeća ratova, epidemija i gladi, za Europu krajem 14. stoljeća nastupa razdoblje prosperiteta. Snažan
razvoj raznih grana gospodarstva poput zanatstva i trgovine pridonose jačanju ekonomije, a pronalazak papira,
kompasa, otkrića novih zemalja, pospješuju razvoj prirodnih znanosti i tehnike. Sve je to dovelo do bogaćenja
mlade građanske klase i napretka građanstva kako ekonomski tako i politički, pa se naziru velike društvene
promjene i uspostavljanje novog društvenog poretka. Renesansa je jačala posvuda u Europi, ali najviše u Italiji
gdje je bila usko povezana sa razvojem i usponom talijanskih gradova i staleža građanstva. U doba renesanse
kultura je počela gubiti dotadašnju isključivu pripadnost vjeri, a čovjek je postao središte zanimanja. U ovom
razdoblju javlja se nova građanska pedagogija koja za cilj određuje odgoj čovjeka kao jedinke. Za razvoj
tjelesnog odgoja važno je što se pažnja usmjerava na čovjekovo tijelo, postavljajući kao osnovni cilj harmoniju
tijela i duha.

ODGOJNI ZAVOD „KUĆA RADOSTI“

Talijanski matematičar i pedagog Vittorino de Rambaldoni da Feltre osnovao je cjelovitu školu u kojoj se prije
svega primjenjuje princip harmoničnog razvoja duha i tijela. Organizirao je rad odgojnog zavoda „Kuća radosti“
u kojoj je tjelesni odgoj imao značajno mjesto u njegovom sustavu odgoja, jer ne samo što blagotvorno utječe
na razvoj tijela nego poboljšava i sposobnost učenja, a time i uspjeh nastave u cjelini. Najčešće je vježbao u
prirodi zajedno sa djecom, a primjenjivao je trčanje, hrvanje, mačevanje, gađanje lukom i strijelom, igre
loptom, ples, plivanje i ribolov. Ove odgojne metode ubrzo su prihvatili i drugi nastavnici i pedagozi.

RABELAIS I ODGOJNI ZNAČAJ TJELOVJEŽBE

Francuski književnik, filozof, liječnik i profesor anatomije François Rabelais, bio je smatran jednim od
najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Ismijavao je u svojim djelima prijašnji način života i stajališta koja su
tada bila aktualna. Smatrao je da je prijašnji način odgoja sputavao slobodan razvoj ličnosti i upućivao je na
potrebu za čvršćim povezivanjem realnim životom, a u prirodu i znanost je imao potpuno povjerenje.

Tjelesno vježbanje smatra nužnim u izgradnji cjelovite ličnosti. Preporučuje tjelovježbu, trčanje, borbe,
bacanje koplja, gađanje lukom i strijelom, plivanje i jahanje. U svojem glavnom dijelu naveo je oko 200 igara
koje nije opisao.

MERCURIALISOVA KNJIGA „UMIJEĆE GIMNASTIKE“

Talijanski liječnik Hieronimus Mercurialis objavio je u Veneciji knjigu u šest svezaka: „Umijeće gimnastike“. U
njoj je izložio povijesni, kritički i metodski prikaz tjelovježbe. U knjizi je objavio i 300 ilustracija,
sistematizirajući brojne vježbe. Ističe zdravstveni, higijenski i preventivni značaj tjelesnog vježbanja. Vježbanje
dijeli na tri skupine: pravo vježbanje – ono koje koristi svakom čovjeku (ples, petoboj, trčanje, pješačenje,
24
razne igre, puzanje, plivanje, veslanje i dr.), vojničko vježbanje, atletsko vježbanje – štetno i opasno po
zdravlje. Sve navedene vježbe je opisao i dao objašnjenja njihova utjecaja na organizam. Uveo je i koncept sata
vježbanja, koji je podijelio na uvodni, glavni i završni dio. Zalagao se za stvaranje prostora i sprava, tj. za
izgradnju i opremanje gimnazija, vježbaonica i stadiona.

TJELOVJEŽBA U ŠKOLSKIM PROGRAMIMA

Češki filozof, pedagog i književnik Jan Amos Komensky smatran je ocem moderne pedagogije. Iako nikad nije
zagovarao posebne satove tjelesnog odgoja, prvi je uveo tjelesno vježbanje u školske programe. Zalagao se za
svakodnevno tjelesno vježbanje koje je nužno za održavanje zdravlja. Isticao je važnost igara ne samo za
usavršavanje tjelesnih sposobnosti nego i za moralni odgoj. Preporučio je trčanje, skakanje, borbe i igre
loptom. Isticao je da je tjelesno vježbanje neotuđiv dio života mladih ljudi i neophodan uvjet za održavanje
zdravlja.

17. Tjelesno vježbanje u razdoblju Prosvjetiteljstva.

Prosvjetiteljstvo je slično kao i renesansa u našem području razdoblje ideje, razvoja ideja vezanih uz tjelesno
vježbanje (još nema sporta). Nema praktične primjene, odnosno o ljudima o kojima ćete čitati u literaturi
nećete pročitati da su oni provodili programe tjelesnog vježbanja. Oni su naprosto razvijali ideje o važnosti,
nužnosti i potrebi tjelesnoga vježbanja.

U renesansi te ideje promatramo kroz prizmu 4 čovjeka koja su vam opisana. Od njih 4, samo je jedan nešto
radio u praksi. Renesansa je zapravo razdoblje kada se nakon 1000 godina ideja o potrebi i mogućnosti
tjelesnoga vježbanja po uzoru na antiku vrača. Ne vrača se antički sport, nego ono što su oni prepoznali kao
najvažnije i najznačajnije. Ako se sjetite da se u antici odgoj temeljio na tjelesnom vježbanju, vidjeti ćete kako
oni tu ideju pokušavaju prenijeti u renesansu, ali nisu nikada uspjeli u cijelosti. Odnosno tjelesno vježbanje nije
nikada postao temelj za odgoj djece. Ali uspijevaju doprinijeti da se uz tadašnji sustav odgoja i obrazovanja
uključuje i tjelesno vježbanje radi postizanja određenih odgojnih učinaka. Tadašnji autori kažu da je tjelesno
vježbanje "alat" za ostvarivanje kvalitetnijeg odgoja mladih ljudi. Ta teza odgoja mladih ljudi kroz tjelesno
vježbanje bila je inkarnacija tjelesnoga vježbanja u razdoblje renesanse od 14 do 16. st. Na razdoblje renesanse
i njezine mislioce naslanja se prosvjetiteljstvo. Naročito jedna osoba koja je navedena u literaturi, a istaknuta je
i u povijesti filozofije pa i pedagogije i školstva. To je John Locke. "Tabula rasa" ili "prazna ploča" je ideja koju je
on iznio. Lock je time htio reći da je to naš život i mi sami popunjavamo stranice našega života. On ne vjeruje u
predodređenost ljudi za neke stvari. On ide u potpunu negaciju te teze koja je nama danas dobro poznata a to
je da se svatko rađa s nekim predispozicijama. Kaže čovjek se rađa kao potpuno prazna ploča i sada tu ploču
treba ispisivati. Najvažnije sredstvo kvalitetnog ispisivanja određenih znanja i sposobnosti je odgoj. Od kuda
njemu takve ideje? Dakle Engleska 17. stoljeće. John Lock je prvi zasijao sjeme ideje koja omogućava svima
vama da ovo čitate ;) (odnosno ideje školovanja) Koji je bio poriv za razvijanje takve ideje? Sjetite se kako su se
birali kraljevi u 17. st.? Rođenjem. Dakle, tadašnje feudalno društvo bilo je duboko slojevno uređeno. Postojao
je stalež kmetova, srednji stalež trgovaca, obrtnika i visoki stalež. Dakle kada se netko rodi od roditelja visokog
staleža, ta osoba nije mogla postati pripadnik nižeg staleža, mogao je samo izgubiti život, ali ne i postati kmet.
Kmetovi isto tako nisu mogli nikako napredovati do visokog staleža (a mogu li danas? Da). Tada je sve počivalo
na krvnom srodstvu. Ljudi se u društvu nisu pozicionirali na temelju svojih sposobnosti i znanja, nego na
temelju krvnog srodstva. John Lock zato radikalizira stvari i kaže da su svi ljudi bez obzira bili iz kraljevske ili
kmetovske obitelji po rođenju "prazna ploča". Nakon toga kaže da položaj u društvu treba određivati kako
ćemo tu ploču ispisati. Najbolje sredstvo popunjavanja te ploče smatra odgoj. Što je bolji odgoj to će ploča biti
bolje ispisana. Što je ploča bolje ispisana, to je veći društveni položaj. Ta se je ideja održala do današnjega
dana (nije to baš apsolutna istina). Ta ideja je duboko promijenila englesko društvo, ali i europsko i svjetsko
društvo. Nije se to preko noći dogodilo, ali je omogućilo nešto što se dogodilo pred kraj Lockova života. To je
bila engleska građanska revolucija. Vodi je Oliver Cromwell. Ona je naziv za niz oružanih sukoba koji kao uzrok
imaju sukob između Karla I. i engleskoga parlamenta. Karlo je smatrao da on ima apsolutnu moć i autoritet
nad narodom, a parlament i narod ga je smatrao prikrivenim katolikom iako je bio poglavar Anglikanske crkve.

25
Rat je trajao tri godine, a na čelu parlamentaraca je bio sposobniji vladar Cromwell. Karlo I poražen je i
zarobljen 1645. godine. I u tom trenutku u engleskoj parlament dobiva vlast nad kraljem. Engleska je i danas
parlamentarna monarhija. Prema John Locku za popunjavanje prazne ploče od krucijalnog značaja je iskustvo.
Da biste imali iskustva, trebate imati dobro razvijena osjetila, a da bi razvili osjetila on je smatrao da je
najvažnije tjelesno vježbanje.

Jean Jaques Rousseau je jedan od najvažnijih predstavnika francuskog prosvjetiteljstva. On je otišao još korak
dalje od Locka. Rausseau u svojoj knjizi "Emil ili o odgoju" navodi da bi uopće mogli dobro odgojiti dijete,
moramo ga do 12 godine u potpunosti okrenuti redovitom tjelesnom vježbanju. Tek nakon toga, slijedi
intelektualni odgoj i učenje. On to radi jako po uzoru na antiku. Bio je čovjek ideje (teoretičar). Svoje ideje
nikada nije pretakao u praksu. Nije čak uspio odgojiti niti svoju djecu, ali zato je imao ideje koje su u tom
razdoblju (18. st.) bile jako dobro prihvaćene u društvu. To su bile ideje u potrebi istinskog sustavnog pristupa
generalno odgoja djece. Jedan je od najvažnijih autora koji je zapravo doveo do toga da su političari počeli
uspostavljati prve sustave javih škola. U Hrvatskoj javne škole i obavezno školovanje djece, javlja se tek u 19.st.
(1874. godine). Dakle ni Lock, ni Rousseau nisu bili praktičari, bili su ljudi koji su stvarali ideje koje su kasnije
bile primjenjivane u praksi i mijenjale svijet. Razdoblje u kojemu se njihove ideje počinju primjenjivati, bilo je
razdoblje filantropizma.

Prosvjetiteljstvo se javlja kao opći duhovni pokret u Europi 18. stoljeća. Prosvjetiteljstvo se razvilo u Engleskoj,
ali brzo se proširilo na ostale dijelove Europe. Prosvjetiteljstvo stavlja u središte odgajanje čovjeka u skladu sa
razumom, borili su se za pobjedu kritičkog uma u umjetnosti, filozofiji, politici i javnom životu. U području
odgoja značajno mjesto dobiva tjelesni odgoj s novim organizacijskim formama i suverenim metodama
tjelesnog vježbanja. Ideje prosvjetiteljstva odigrale su značajnu ulogu u stvaranju osnova za pojavu i razvoj
novih nacionalnih građanskih gimnastičkih sustava u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj i Češkoj.

JOHN LOCKE

Engleski filozof koji se zalagao za državu u kojoj bi bila osigurana individualna sloboda i pravo rada. Govorio je
o potrebi tolerancije prema svim vjerama i crkvama. Zalagao se za princip u kojem na razumu treba počivati
sva individualna i društvena aktivnost čovjeka. Govorio je o tome da djeca trebaju naučiti vještine korisne za
život, poput plivanja, jahanja, veslanja, mačevanja i gađanja. U svojim djelima posebnu je pozornost posvetio
zdravlju. Kako bi se zdravlje održalo i unaprijedilo, Locke preporuča sustavno tjelesno vježbanje, boravak na
sviježem zraku, dobar san, umjerenu prehranu i nošenje prikladne odjeće.

JEAN JAQUES ROUSSEAU

Jean Jaques Rousseau je francuski književnik i filozof koji promiče prosvjetiteljske ideale, zalažući se za
moralnu autonomiju i vjerske, društvene i političke slobode. Smatrao je da pojedincu treba omogućiti prirodan
odgoj, a djecu ne treba podvrgavati prisili, nego slobodno razvijati njihova duhovna i tjelesna svojstva. U
svojim je pedagoškim dijelima naročit značaj pridavao tjelesnom vježbanju.

Smatrao je kako prije treba pristupiti tjelesnom, a tek potom intelektualnom odgoju. Odgoj mladeži treba se
odvijati u prirodi. Trebaju trčati i plivati u hladnoj vodi, nositi komotnu odjeću, hodati bosi i bez kape.
Suprotstavljao se tadašnjem mišljenju da tjelesni odgoj šteti duhovnom odgoju. Isticao je igru kao osnovnu
metodu nastave, vjerujući da pridonosi zdravlju, ljepoti, snazi, okretnosti, kao i razvoju intelektualnih
sposobnosti i emocionalnih opažanja. Zalagao se za uvrštavanje tjelesnog odgoja u programe škola, tvrdeći da
to neće nimalo ometati uspjeh u ostalim područjima. Isticao je značaj tjelesnog vježbanja za biološki razvoj
čovjeka, posebno za gradskog čovjeka koji živi i radi u zatvorenim prostorijama.

VITEŠKE AKADEMIJE ZA PLEMIĆE

Posebnu ulogu u specijalnoj pripremi i obrazovanju plemstva u 16., 17. i 18. stoljeću imale su institucije
poznate pod nazivom viteške akademije, čiji je glavni zadatak bio priprema mladih plemića za političku,

26
vojničku i diplomatsku službu. U njima su se učili strani jezici, dvorsko ponašanje i viteške vještine, s tim da je
posebna pažnja posvećena tjelesnom odgoju.

Ove škole počele su se osnivati u Engleskoj i Francuskoj od 16. stoljeća, a u Njemačkoj su dosegle svoj vrhunac
u 18. stoljeću. Pored viteških vještina, u viteškim je akademijama sve zastupljenije voltižiranje koje je smatrano
korisnom vježbom za mišićje cijelog tijela, pa se u postojećim dvoranama za mačevanje, sve češće postavljaju
modeli sa sedlom radi vježbanja.

18. Tjelesno vježbanje u razdoblju Filantropizma.

Filantropizam (kraj 18.st i početak 19.st.) je nakon pada ZRC prvi trenutak u povijesti kada netko počinje
organizirano, redovito i sustavno vježbati. U filantropizmu su to činili djeca i mladi. Filantropizam je dobio naziv
po filantropinumu. FIlantropinum je bila škola čiji naziv proizlazi iz pojma filantropija (čovjekoljublje). Tu
privatnu školu krajem 18.st. osnovao je Johann Bernhard Bassedow. Osnovao ju je i utemeljio u velikom mjeri
po uzoru na Rousseau-a i neke druge autor i mislioce. Dakle tu njegova ideja dolazi na primjenu. To je bila
škola više internatskog tipa gdje djeca zapravo odlaze od kuće i tamo borave 24 sata. U tom internatu
Bassedow je odredio život te djece. Uz obavezno učenje različitih predmeta uveo je i redovito tjelesno vježbanje
svaki dan po nekoliko sati. Tada su ta djeca koja su pohađala tu školu nakon dugo vremena redovito i sustavno
se bavila tjelesnim vježbanjem. Primjenjivali su dominantno igre, ali i različite vježbe koje su preuzimali
najčešće iz antičkih primjera. Nakon Bassedowa, diljem njemačke otvaraju se različite škole. Za nas je posebno
značajan i Johann Cristoph Guts Muths. On je djelovao u drugom Filantropinumu. On je tamo bio profesor
zemljopisa, ali je posebno bio posvećen tjelesnom vježbanju s djecom. U kontekstu razvoja kineziologije on je
jedan od najvažnijih ljudi. To mjesto je zaslužio prvenstveno zbog knjige "Gimnastik für Jenge" ili Gimnastika za
mlade" (kraj 18.st) u toj knjizi Guts Muths daje zapravo prvu pravu metodiku podučavanja tjelesnoga vježbanja
ikada napisana u ljudskoj povijesti. Tu se ne misli na današnju gimnastiku, nego na gimnastiku u antičkom
smislu tjelovježbe. Predložio je i cijeli niz novih sadržaja vježbanja. U njegovoj knjizi možete vidjeti cijeli niz
vježbi iz kojih su kasnije nastali neki sportovi. Njegova je glavna ideja bila da djeca vježbaju biotička motorička
znanja (prirodne oblike kretanja).

Krajem 18. stoljeća, pod utjecajem pedagoških ideja filozofa, Komenskog, Lockea i Rousseaua, u Njemačkoj se
širi ideja filantropije (čovjekoljublja) i filantropizam kao odgojni pravac koji se temelji na načelima ljudske
jednakosti i bratstva. Filantropi zagovaraju sustavno pomaganje ljudima da razviju svoje sposobnosti u skladu
sa prirodom. Cilj njihova rada bio je odgoj svestrano obrazovane i tjelesno razvijene mlade ličnosti, sposobne
za rad, vojničku službu, radostan i sretan život.

OSNIVANJE PRVOG FILANTROPINUMA

Prvi odgojni zavod u Europi u kojem se sustavno njegovao tjelesni odgoj bio je filantropinum u njemačkom
gradu Dessau. Utemeljitelj ovog odgojnog zavoda bio je Johann Bernhard Basedow. On je detaljno proučio
tjelovježbu srednjovjekovnog viteštva i povezujući praktična iskustva sa Lockeovim idejama o očuvanju
zdravlja i čeličenju organizma, stvorio je vlastitu koncepciju tjelesnog odgoja i osmislio novi metodski postupak
čija ga praktična primjena svrstava među preteče i najznačajnije inicijatore suvremenog školskog tjelesnog
odgoja. Posvetio je više vremena tjelesnom vježbanju odnosno cjelovitom i harmoničnom razvoju. U odgoju se
ugledao na fizički rad i proizvodnju djelatnosti, kao osnovna ishodišta ljudskih pokreta i kretanja.
Filantropinum je ustvari bio internat za učenike uzrasta od 5 do 18 godina. Raspored života i rada sastojao se
od spavanja (7 sati), intelektualnog rada (5 sati), tjelovježbe i glazbe (5 sati), higijene i slobodnog vremena (7
sati). U vježbe za razvoj snage, izdržljivosti i okretnosti, uključio je trčanje, skakanje, bacanje, hrvanje, puzanje,
vježbe ravnoteže, plesove, marševe, plivanje, kupanje, te klizanje, veslanje, jahanje, voltižiranje i igre loptom.
Po uzoru na antički pentatlon, propagirao je „Dessauski pentatlon“ koji se sastojao od trčanja, skakanja,
penjanja, nošenja tereta i balansiranja.

27
PRVA METODIKA TJELOVJEŽBE

Uspjesi nastave tjelesnog odgoja u Dessau ubrzo su se pročuli Njemačkom, pa je u mjestu Schnepfenthal
otvoren novi filantropinum. I u njemu je tjelesni odgoj bio ravnopravan s drugim predmetima, a najveći
doprinos u filantopinumu dao je Johann Christoph Guts Muths koji je napisao prvi priručnik u metodici
tjelovježbe nazvan „Gimnastika za mladež“.

Guts Muths je svoju karijeru usmjerio na iznalaženje organizacijskih oblika, koji bi omogućili efikasno tjelesno
vježbanje što većeg broja učenika. Nakon višegodišnjeg praktičnog i teoretskog rada stvorio je složen i tehnički
razrađen cjelovit sustav tjelesnog vježbanja. U njegovu stvaranju služio se antičkom gimnastikom, tjelesnim
vježbama viteza, vojničkom pripremom, dječjim i narodnim igrama, te iskustvima akrobata. Vježbe je općenito
podijelio na: skokove u visinu, dubinu, daljinu i kombinirano; hodanje i trčanje; bacanje kamena, diska i koplja,
upotreba luka i strijele, praćke i puške; hrvanje; puzanje, penjanje i održavanje ravnoteže; vučenje, dizanje i
nošenje tereta; mačevanje drvenim oružjem; plesovi i kola, sa i bez pjevanja. Kao posebnu tjelesnu aktivnost
uveo je svakodnevno jutarnje vježbanje odmah nakon ustajanja, većinom u prirodi, a za lošeg vremena u
zatvorenoj prostoriji. Za praćenje razvoja učenika propagirao je periodična mjerenja i zapisivanje
antropometrijskih podataka o učenicima. Prema učinku tjelesnih vježbi na tijelo, Guts Muths je razlikovao
vježbe općeg djelovanja, vježbe za gornje udove, vježbe za donje udove i vježbe pojedinačnog djelovanja.
Uvažavao je principe jedinstvena tijela i duha, smatrajući da eventualna slabost tijela može biti uzrok slabosti
duha.

Prema Guts Muthsu tjelovježba ili gimnastika može biti vojnička, atletska, medicinska i pedagoška. Društvo bi
trebalo organizirati svakodnevnu pedagošku gimnastiku na odgovarajućim mjestima, za sve građane.
Vježbanje treba organizirati na čistom zraku, paziti na higijenu, a prilikom programiranja vježbi treba voditi
računa o dobi, spolu i konstituciji vježbača. Najveći problemi koji su otežavali razvoj tjelesnog odgoja su
nedostatak objekata, mali broj dobrih pedagoga, oskudica vremena, ismijavanje okoline i dr. Guts Muths je
svojim značenjem i utjecajem na razvoj tjelesnog odgoja u Njemačkoj, Danskoj i Švedskoj, obilježio razdoblje
stvaranja pedagoške i športske gimnastike.

ODGOJNI ZAVOD „NOVI DOM“

Među najpoznatije preteče modernog tjelesnog odgoja spada švicarski pedagog Johann Heinrich Pestalozzi
koji je prihvatio ideje francuskog prosvjetiteljstva i prenio ih u područje pedagogije. Svojim tezama o odgoju i
obrazovanju zasnovanom na prirodnim potrebama, čija je svrha svestrano, postupno i harmonično razvijanje
tjelesne, intelektualne i moralne i radne sposobnosti, postao je jedan od najistaknutijih prethodnika moderne
znanstvene pedagogije. Pedagoški rad započeo je u odgojnom zavodu „Novi dom“ koji je za napuštenu i
nezbrinutu djecu podigao na svom imanju, s ciljem da ih odgaja radom. Bio je pobornik jednostavnih vježbi,
bez posebnih sprava, koje može izvoditi većina učenika pod vodstvom nastavnika. Tjelesnu aktivnost je
analizirao prema vidljivim pokretima u pojedinim zglobovima (podjela: vježbe glavom, trupom, rukama i
nogama). Kasnije je Pestalozzi uveo i marširanje s pjevanjem, trčanje, skakanje, borbe, penjanje, mačevanje,
plesove, vježbe ravnoteže, plivanje, razne igre i ručni rad. Pestalozzi je smatrao da se tjelesni odgoj ostvaruje
od djetinjstva u obitelji i školi, kroz tjelovježbu, fizički rad i različite oblike igara. Među prvima je isticao
potrebu kompenzacije štetnih posljedica jednostranog tvorničkog rada tjelesnim vježbanjem. Stvorio je škole
integralnog odgoja u kojima je tjelesni odgoj imao istu važnost kao i obrazovanje. Zahvaljujući praktičnom i
tjelesnom radu, tjelesno se vježbanje počelo uključivati u škole, otvarajući put modernom tjelesnom odgoju.

PROPAGATOR TJELOVJEŽBE U SJEVERNOJ EUROPI

Danski učitelj Fridericus Franciscus Nachtegall također je bio značajna osoba koja je pridonijela afirmaciji
tjelesnog odgoja. U Kopenhagenu je osnovao privatno gimnastičko društvo, a nešto kasnije i privatnu
gimnastičku školu za djecu i privatni gimnastički institut (prvi te vrste u Europi). Kada je osnovan vojni
gimnastički institut (prvi te vrste u Europi), postavljen je za njegova direktora. Nekoliko godina kasnije, postao
je generalni inspektor tjelesnog odgoja u svim vojnim i civilnim školama, te mu je povjeren nadzor nad
28
cjelokupnom vojnom i civilnom tjelovježbom. Zahvaljujući njegovom praktičnom i teoretskom radu, tjelesni je
odgoj uveden u školske programe osnovnih škola, a kasnije i u sve druge ustanove, a na kraju je osnovana i
škola za obrazovanje nastavnika tjelovježbe. Nachtegall je zaslužan za širenje ideje o uvođenju tjelesnog
odgoja u sve škole, a kao propagator i izvanredan pedagog sudjelovao je u školovanju brojnih učitelja
tjelovježbe.

TJELESNI ODGOJ KAO SAMOSTALNI PREDMET

Tijekom 19. stoljeća su ideje pedagoga iz razdoblja filantropizma promicane i primjenjivane u praktičnom radu
s svim razvijenim europskim zemljama te je, ponajviše njihovom zaslugom, tjelesni odgoj uvršten u školske
programe. Tjelesni odgoj je i danas dio školskog programa s određenim brojem sati na svim stupnjevima
školovanja, sa stručnim nastavnicima, posebnim mjestom za izvođenje, te uz medicinsko praćenje tjelesnog
razvoja i zdravlja učenika. Svoje mjesto tjelesni odgoj ima i u vojsci. Osnovna prepreka širem uvođenju
obvezne nastave tjelesnog odgoja bio je nedostatak stručnih kadrova. U početku su nastavu tjelesnog odgoja u
građanskim školama vodili pojedinci školovani na vojnim školama – akademijama, gdje je tjelesno vježbanje
bilo sastavni dio nastave.

Nakon osnivanja prvih gimnastičkih društava, stručnjaci za tjelovježbu osposobljavali su se i u tim udruženjima.
Tijekom 19. stoljeća počele su se otvarati kadrovske škole za školovanje učitelja tjelesnog odgoja.

19. Njemački tjelovježbeni sustav.

Svi gimnastički sustavi javljaju se u Europi u 19. st. U literaturi su navedena 4, ali bilo ih je još. Zajedničko
obilježje gimnastičkih ili tjelovježbenih sustava je da sada obični ljudi masovno počinju redovito i sustavno
vježbati. Ti su sustavi imali i jaku političku agendu. U srednjem vijeku, renesansi i prosvjetiteljstvu jako malo
ljudi vježba, to su bili vitezovi i ostali plemići najčešće. Zatim smo prepoznali filantropizam kada prvi puta
nakon pada ZRC netko počinje redovito, sustavno i organizirano vježbati i to su bila djeca.

U njemačkoj počinju s masovnim, redovitim, sustavnim tjelesnim vježbanjem. Kako, zašto sada odjednom u
njemačkoj obični ljudi masovno počinju s nekom tjelovježbom? Nakon toliko vremena sada netko dobiva ideju i
poziva ljude na zajedničko vježbanje, uređuje vježbališta za njih. Ako se prisjetimo društvenih i političkih
okolnosti njemačke u 19. st. znamo da tada još i nije bilo njemačke već je bila razjedinjena u cijeli niz manjih
pokrajina. U to vrijeme Napoleon osvaja gotovo čitavu Europu pa i njemačku i dolazi do Rusije gdje nije mogao
proći pa se morao vratiti. U jednom trenutku osvojio je čitavu Europu, uključujući i nas Austro-ugarsku. Nijemci
i njemačka inteligencija u tom vremenu razmišlja kako je Napoleon i kako su ti francuzi uspjeli sve nas pokoriti.
Njemačka u to vrijeme kada ih Napoleon osvaja, ne postoji. Postoji oko tristotinjak malih država na tom
području. Od toga jedno 16 velikih država i oni međusobno surađuju i govore jedan jezik, ali ne žive zajedno i
nemaju jednu zajedničku vojsku, politiku. Nemaju ništa zajedničko. Napoleon je imao Francusku koja je uvijek
bila sjedinjena. Tada Nijemci i njemačka inteligencija zaključuju kako su francuzi ujedinjeni, veliki i snažni, a oni
nisu. Zato se javlja ideja Njemačkog ujedinjenja. Nju nije jednostavno provesti. To je jaka politička ideja. Nije ju
bilo jednostavno proširiti jer bi trebalo ići do svakog vlastodržaca svih tih tristotinjak manjih pokrajina i država
(nema televizije, radija i masovnih medija). Zato je glavni cilj bio buđenje nacionalne svijesti. Svijest da su svi
Nijemci zapravo jedan narod. Tu ideju nisu mogli širiti jer ona zapravo još i ne postoji. Trebaju je stvoriti. Tražili
su alate na koji način probuditi nacionalnu svijest i proširiti ideju o mogućnosti i potrebi ujedinjenja njemačke.
Iz ta dva politička cilja (ujedinjenje i razvoj i širenje nacionalne svijesti) stoje u pozadini pokretanja njemačkog
tjelovježbenog sustava. Fridrich Ludwig Jahn pohađao je i radio u jednom filantropinumu. Dok je bio u
filantropinumu uočio je i prepoznao da su učenici najradije išli na gimnastiku. Palo mu je na pamet da bi to
možda mogla biti dobra ideja da pozove ljude da dođu vježbat jer bi im se to moglo svidjeti i da bi rado dolazili
na takve aktivnosti na vježbališta. Uredio je jedno vježbalište pored Berlina i nazvao ga je "Hasenheid" ili "zečja
livada" i počeo pozivati građane da tu dođu vježbati. Vježbanje kao jedna potpuno nova aktivnost kojom se
ljudi do tada nisu mogli baviti. Ispostavilo se je kako je imao dobre pretpostavke. Ljudima se to svidjelo i rado
su dolazili. On ih je pozivao na ta vježbališta, na povišenoj površini ispred mase nalazio se je on ili njegovi
kolege koji su davali upute (naredbe) kao što su odruči, uzruči, predruči i slično (oni su izmislili te vježbe). Te se
29
vježbe nazivaju sletske vježbe (kada na zapovjedi jedne osobe vježbaći izvode određene radnje). Svi su vježbaći
bili jednako uniformirani kako se ne bi radila razlika između bogatijih i siromašnijih. Dakle tko je god došao na
vježbalište izgledao je isto. U kolektivu i naciji nije bitan pojedinac nego kolektiv i u njemu smo svi jednaki.
Jahnov glavni fokus mu je bio da u pauzama vježbanja drži govore u kojima širi svoje ideje i misli. To je bilo
tipa: "Pogledajte koliko nas ima. Mi smo svi jednaki. Svi smo kao jedno". Vrlo brzo nakon što je on započeo s
takvim načinom rada, slična se vježbališta otvaraju po čitavoj njemačkoj. Danas nema gotovo nijedan ozbiljniji
grad ili selo koji nema spomenik Jahnu (ocu njemačkog tjelovježbenog sustava). On je zapravo bio jedan od
najjačih alata širenja njemačke nacionalne svijesti i ideje o velikoj i snažnoj njemačkoj. Njemačka se ujedinila
1871. i to se naziva drugi Reich ili Njemačko carstvo čiji je kancelar bio Otto von Bismarck. Dakle, njemački
tjelovježbeni sustav se razvija u prvoj polovici 19. st. a do ujedinjenja Njemačke dolazi u drugoj polovici 19.st.
Njemački, ali i ostali tjelovježbeni sustavi su rezultirali da su ljudi u Europi u 19. st. počeli masovno vježbati.
Njemački tjelovježbeni sustav je došao i do Hrvatske. Prvi učitelji tjelovježbe u hrvatskoj bili su Nijemci i
Austrijanci. To će vam trebati i za posljednje 47. pitanje na koje ćete odgovor potražiti u knjizi "Razvoj tjelesne i
zdravstvene kulture u Hrvatskoj".

Napoleonova pobjeda nad njemačkom vojskom početkom 19. stoljeća izazvala je snažan val domoljublja zbog
kojeg su mnogi književnici i pedagozi, inspirirani filantropizmom, isticali značaj tjelesnog vježbanja za skladan
razvoj duha i tijela. Tajno udruženje Tugendbund (Savez vrlina) usmjerilo je djelovanje na buđenje nacionalne
svijesti i oslobađanje domovine. U tom je cilju Udruženje preporučilo novi sustav tjelesnog odgoja. Prigodom
narodnih praznika Tugendbund je priređivao gimnastička, atletska i plivačka natjecanja. U školi doktora
Plamanna predavao je Friedrich Ludwig Jahn koji se isticao promicanjem tjelesnog vježbanja koje je trebalo
služiti ostvarivanju njemačkih nacionalističkih interesa. Organizirao je tjelesno vježbanje za omladinu na
otvorenom vježbalištu ispred berlinskih zidina, potom je uredio prvo vježbalište kraj Berlina. Opremio ih je
spravama koje je koristio i Guts Muths, kao što su horizontalna greda, konj, ruče i preča, i konstrukcije za
penjanje, puzanje, prelaženje i slično. Budući da je Jahn prvi javno počeo koristiti sprave koje je izmislio Guts
Muths, može ga se smatrati ocem športske gimnastike. Jahn je želio tjelesno vježbanje približiti svakome te da
ono bude jednako za sve uzraste i društvene slojeve. Istodobno je vježbalo po stotinu i više vježbača uz
nazočnost brojnih promatrača. Vježbanje je trajalo nekoliko sati i bilo je podijeljeno na dva dijela (prvi dio –
vježbač samostalno bira vježbe, drugi dio – obavezan za sve vježbače, disciplinirano su se izvodile propisane
vježbe). Između ta dva dijela bila je pauza u kojoj su se vježbači mogli okrijepiti kruhom i vodom, a za to su
vrijeme učitelji davali savjete. Vježbači su bili uniformirani u sivu odjeću, a na rukavu su nosili četiri slova „F“
(zdrav, slobodan, radostan, pobožan). Za Jahna je tjelovježba bila pedagoško sredstvo koje uklanja vjerske,
staleške i društvene razlike i razvija svojstva poželjna za stjecanje slobode i jedinstva u Njemačkoj. Pod
utjecajem promicanja tjelesnog odgoja kakvo je utemeljio Jahn, sredinom 19. stoljeća ono se uvodi u
njemačke škole kao obavezan predmet, grade se dvorane, tiskaju priručnici i osnivaju ustanove za školovanje
učitelja tjelovježbe.

20. Švedski tjelovježbeni sustav.

Manje više po uzoru na Jahna jedan drugi čovjek Pehr Henrik Ling započinje švedski tjelovježbeni sustav.
Nekoliko godina nakon njemačkog tjelovježbenog sustava. Ling je isto imao iskustva s tjelovježbom iz jednog
filantropinuma u Danskoj. Dakle, Ling je početkom 19.st. vidio što Jahn radi u Njemačkoj i on je poželio to
napraviti u Švedskoj. Kakav je bio drušveno politički položaj Švedske početkom 19.st.? Švedska je u to vrijeme
bila velesila na području Skandinavije. Pod Švedskom vlasti nalazile su se zemlje koje danas prepoznajemo pod
nazivom Norveška i Finska pa čak i dijelovi Danske. Za razliku od Njemačke koja se želi ujediniti, Švedska je već
ujedinjena i pod njom su neki drugi narodi, ali javlja se problem održavanja vlasti nad svim tim narodima i
područjima. Ling je dakle htio razviti jaku švedsku nacionalnu svijest i nametnuti švedsku ideju drugim
narodima na tom području kako bi sačuvali svoje kraljevstvo. Švedska je i danas kraljevstvo. On počinje isto
pozivati ljude na tjelesno vježbanje. Jahn je u njemačkoj pozivao ljude na otvorene površine da vježbaju, a Ling
gradi dvorane. Zašto? Zato što je u Švedskoj hladno i najveći dio godine nije bilo moguće vježbati na
otvorenom. Prvi puta u povijesti sporta i tjelovježbe grade se potpuno zatvoreni objekti u kojima se ciljano

30
dolazi i vježba. Ling također te dvorane puni s nekim stvarima, odnosno sa spravama koje mu trebaju pomoći
da bi vježbanje bilo što kvalitetnije. Sjetite se kako se danas zovu najčešće sprave u dvoranama. Švedske
ljestve, klupe, sanduci. Sve sprave nose ime po Švedskoj jer su ih oni izmislili. Ideja tih sprava je da imitiraju ono
što možete pronaći u prirodi. Prve dvorane u Hrvatskoj se rade po nacrtima Švedskih dvorana. Ling je otišao još
korak dalje u odnosu na njemački tjelovježbeni sustav. Počeli su proučavati ljudsku anatomiju na način kako i
danas studenti imaju vježbe iz anatomije. Vježbali su na leševima. Ling je uvjerio kralja da mu pomogne otvoriti
i ustanoviti instituciju koja se zvala Centralni kraljevski gimnastički zavod. Ideja te institucije je bila da u nju
dolaze mladi koji žele naučiti kako voditi tjelesno vježbanje. I kada nauče da diljem Švedske organiziraju
tjelovježbene sustave. Ling je zapravo napravio prvu školu iz našeg područja (prvi kineziološki fakultet).
Zaposlio je ljude koji su prvi počeli proučavati utjecaj tjelesnog vježbanja na ljudski organizam. To je jedna od
važnih posljedica Švedskog tjelovježbenog sustava i zato se još naziva i Znanstveni tjelovježbeni sustav. Uz taj
naziv njegov se tjelovježbeni sustav naziva i Zdravstvena gimnastika ili Zdravstveni tjelovježbeni sustav. U
drugoj polovici 19. st. dolazi do raspada Švedske. Inicijalne ideje o nametanju švedske kulture ostalim
narodima s tog područja postaju besmislene. Iz tog razloga Ling i njegovi suradnici morali su pronaći novi
glavni cilj bavljenja tjelesnim vježbanjem. Pronašli su ga u zdravlju. Prvi su uočili da tjelesno vježbanje ima
pozitivan transfer na zdravlje ljudi. Prvi puta u povijesti uspostavlja se vježba između tjelesnog vježbanja i
zdravlja. Švedski tjelovježbeni sustav bio je utjecajniji od Njemačkog jer je imao tu znanstvenu podlogu i s
vremenom je izgubio političku pozadinu. Njihov se sustav raširio cijelim svijetom, a najviše SAD-om. I ta veza
tjelesnog vježbanja i zdravlja je najviše raširena u Americi. Ono što mi nazivamo Kineziološki fakultet u Americi
se velik broj takvih institucija nazivaju Health i varijacije tipa Health science, Health and kinesiology educations.
U Americi postoji oko 800 fakulteta iz našeg područja i ne zovu se svi jednako.

Početkom 19. stoljeća u Švedskoj je počeo razvoj posve autohtonog sustava tjelesnog vježbanja pod vodstvom
Pehra Henrika Linga. Ling je na studiju u Kopenhagenu redovito vježbao zbog čega je naučio metodiku
tjelesnog vježbanja i postao svjestan njezine važnosti. Tijekom vježbanja izliječio je reumatske bolove u
rukama, pa je tjelesnom vježbanju pridavao i zdravstveni značaj. Nakon povratka u državu njegov interes za
tjelesno vježbanje i želja za napredovanjem konstantno su rasli. Stoga je Ling krenuo obrađivati povijesna
istraživanja antičke gimnastike, kineske medicine tjelovježbe i skandinavskog narodnog vježbanja. Ling je
promicao tjelesno vježbanje želeći njime vratiti snagu svome narodu u kojem su mnogi bili oslabljeni bolestima
i alkoholizmom. Švedska vlada je odlučila da svaka obrazovna ustanova treba osigurati mjesto za tjelesno
vježbanje i imenovati nastavnika koji bi organizirao nastavu penjanja, skakanja, voltižiranja, plivanja i drugih
oblika vježbanja. Ling je predložio reformu nacionalnog tjelesnog odgoja i osnivanja više škole za učitelje
tjelovježbe. Uz podršku švedskog kralja Karla XIII., otvoren je Kraljevski centralni gimnastički zavod u
Stockholmu, a Ling je imenovan za ravnatelja. Ling je smatrao da je osnovni cilj tjelovježbe razvoj tijela
pomoću racionalnog vježbanja utemeljenoga na znanstvenoj osnovi. Ling je svaku vježbu analizirao s
anatomskog, fiziološkog i biomehaničkog aspekta, kako bi doznao kakav je njezin utjecaj na organizam. Sat
tjelesnog vježbanja sastojao se od pet dijelova (prvi dio – strojeve vježbe, cilj razvijanje pažnje i discipline,
postrojavanje, ravnanje, kretanje po određenom taktu)

drugi dio – jednostavne pripremne kretnje trupa, glave, ruku i nogu; treći dio – vježbe istezanja kralježnice,
vježbe u visu, skokovi i vježbe disanja; četvrti dio – primijenjeno vježbanje, najintenzivniji dio sata, igra, brzo
hodanje, penjanje, bacanje, hrvanje; peti dio – vježbe smirivanja). Prema cilju, metodi i primijenjenim
sredstvima, Ling je tjelesno vježbanje podijelio na: 1. pedagošku tjelovježbu (treba osigurati skladan razvoj
tijela i spriječiti pojavu bolesti i deformiteta), 2. vojničku gimnastiku (sadrži pedagošku gimnastiku proširenu
vježbama jahanja, hrvanja, plivanja, mačevanja i gađanja), 3. medicinsku gimnastiku (specifičnim vježbama se
nastoji otkloniti tjelesne deformacije i izliječiti bolestan organizam), 4. estetsku gimnastiku (vježbaču
omogućuje da kretnjom izrazi emocionalna stanja). Zahvaljujući Lingu, tjelesno je vježbanje u švedskom
društvu postiglo vrijedne odgojne i zdravstvene učinke. Unatoč izvjesnoj krutosti i statičnosti, švedska se
gimnastika proširila po cijelom svijetu.

31
21. Francuski tjelovježbeni sustav.
Značajan doprinos afirmiranju osnovnih vrijednosti tjelesnog vježbanja u Francuskoj su dali liječnici koji su
krajem 18. stoljeća, oslobođeni crkvenih zabrana, tvrdili da kretnje razvijaju muskulaturu i daje joj gipkost,
poboljšava krvotok i razmjenu materija. Neki su primjenjivali tjelesno vježbanje u liječenju pojedinih oboljenja.
Nakon francuske revolucije bile su ukinute mnoge brojne privilegije plemstva, a između ostalog i dotadašnji
oblici tjelovježbe: ples, mačevanje i jahanje. Umjesto crkvenih uvedeni su praznici vezani uz revoluciju i na te
praznike održavaju se igre s natjecanjima u trčanju, skakanju, konjičke utrke, gađanje iz puške i hrvanje. Nakon
dolaska Napoleona na vlast tjelesni odgoj je uveden u škole kao vojna priprema, što je rezultiralo općom
militarizacijom. Nakon Napoleonova sloma, španjolski časnik Francesco Amoros tjelesnom je odgoju nastojao
vratiti humane odlike. Amoros je uveo zdravstvene kartone na kojima je upisivao početna i potom
promijenjena stanja vježbača. Uvedeni su i inspektori koji su kontrolirali rad učitelja tjelesnog odgoja. Amoros
je smatrao da vježbanje mora biti jednostavno, primjereno svakome, jeftino, uz malo sprava i pomagala.
Vježbalo se ujednačenim tempom uz pjesmu, a često su bile organizirane i svečane priredbe na kojima su
uniformirani i naoružani vježbači stupali i pjevajući i noseći zastave, što je jačalo domoljublje. Sve vježbe koje
je Amoros primjenjivao sadržavale su znanje opće gimnastike koja se po Amorosu dijelila na četiri posebna
dijela: 1. Građanska i zanatska gimnastika, 2. Vojna gimnastika, 3. Medicinska gimnastika, 4. Scenska ili
akrobatska gimnastika. Osnovni cilj Amorosove gimnastike bilo je stvaranje atletski sposobnih vojnika.
Njegovom tjelovježbom dominirali su oblici vojničkog vježbanja, a postupno je, unatoč otporu javnosti, bila
prihvaćena i u vojsci i u školama.

22. Češki tjelovježbeni sustav.

Popularno zvan i sokolski tjelovježbeni sustav. Njega posebno dobro naučite jer ćete se s njim susretati i u
razdoblju Hrvatske povijesti sporta i tjelovježbe.

Pod utjecajem Francuske revolucije, filantropizma i njemačkog gimnastičkog sustava, u sklopu političke
stranke Mladočeha u Pragu je osnovano gimnastičko društvo „Sokol“. Pod vodstvom Miroslava Tyrša i
Jindricha Fugnera, Sokol se razvio u izuzetno snažnu organizaciju koja je odigrala značajnu ulogu u političkom,
društvenom, ekonomskom i kulturnom životu češkoga i drugih slavenskih naroda. Sokolski pokret se začeo u
vrijeme kada se nad Češkom, državom u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, provodila intenzivna germanizacija.
Kroz sokolski pokret je narod slavenskih zemalja izražavao svoje nezadovoljstvo državno-pravnim položajem.
Češka buržoazija osniva sokolske organizacije, sletove, akademije i ulične mimohode kako bi pokazala snagu
svoga pokreta. Ideolozi su vjerovali kako će brojnošću i ideološkim jedinstvom natjerati odgovorne na
promjenu sustava vlasti. Tyrš smatra da češki narod mora u prvom redu biti zdrav i snažan kako bi mogao
ostvariti svoje težnje. Osnovni cilj sokolstva je odgoj ljudi puni stvaralačke snage, dostojanstva i nacionalne
samosvijesti, koji žive kulturno, slobodno, moralno, u tjelesnom zdravlju, duhovnoj sreći i materijalnom
blagostanju. Tyrš tvrdi da je zadaća sokolstva okupiti oko sebe sve slojeve naroda bez razlike i bez obzira na
staleške, socijalne i imovinske prilike, te ih duševno i tjelesno odgajati.

Tjelesni odgoj znači da se razvoj i održavanje tijela ne prepušta pukom slučaju, nego odgojnim sredstvima
škole. Također je tvrdio da se moralni odgoj temelji na tjelesnom. Tjelovježbom se postiže tjelesna snaga, ali
ujedno se stječe i moralna svojstva: hrabrost, odlučnost, odvažnost, te se priučava na red i disciplinu. Prema
Tyršu, tjelovježbena natjecanja imaju smisla tek nakon dugogodišnjeg vježbanja. Koristi od tjelesnog vježbanja
nisu samo zdravstveni i higijenski, već i estetski, ekonomski i moralni. Tyrš je razvrstao tjelesne vježbe na : 1.
vježbe bez sprava ili potpore drugih vježbača, 2. vježbe sa spravama i na spravama, 3. vježbe uz pomoć
suvježbača, 4. borilačke vježbe.

23. Razvoj modernog sporta u Engleskoj.

Dok se na kontinentu Europe događaju tjelovježbeni sustavi koje ste do sada prošli, na otočnoj državi
Engleskoj, događa se potpuno drugačiji proces. U Engleskoj nema tjelovježbenih sustava. Englezi su izmislili
sport. Kako? Zašto? Oliwer Cromwell kao što smo već bili naveli u poglavlju Prosvjetiteljstva pokrenuo je

32
građansku revoluciju. U osnovi to je bio rat između pristaša kralja i pristaša parlamenta. Posljedica toga bilo je
novo društveno i političko uređenje Engleske (sredina 17.st.) Od tog razdoblja do danas Engleska je
Parlamentarna monarhija. To znači da parlament kontrolira kralja. Ona je postavila temelje današnje liberalne
demokracije koju mi danas živimo. U Hrvatsku je demokracija došla 1991. godine. U parlament se ulazi
izborima na kojem glasaju svi, a cilj je da se izaberu najbolji predstavnici naroda (te društvene okolnosti izbora
najboljih, natjecanja koje postoje u engleskom društvu iz razdoblja 17.st. pa na dalje, bili su važno ishodište za
stvaranje bitnih presumpcija i u drugim segmentima društva i tu prepoznajemo genezu sporta). Taj trenutak
izbora i uvođenja demokracije je jedan od ključnih razloga engleske dominacije svijetom do drugog svjetskog
rata. Britanska kraljica je i danas formalno čelna osoba i Australije, Kanade, Velike Britanije i ostalih zemalja
takozvanog Commonwealtha. Otkud Englezima toliko snage da su uspjeli pobijediti gotovo cijeli svijet? Imali su
upravo takav sustav natjecanja i izbora najboljih. Engleska se dakle rješila apsolutističke vladavine 300 godina
prije Hrvatske i prije svih ostalih država.

Sport u Engleskoj razvija se kroz 17., 18. i 19. stoljeće. U 19.st. se formirao ovakvim kakvim ga danas
poznajemo. Tu su se razvile sve ključne stvari koje mi danas prepoznajemo u sportu (sportski klubovi, sportski
savezi, sustavi natjecanja, kupovi, lige, sportska pravila, sudci, društveni položaj ljudi koji se bave sportom).
Sport se razvijao od društveno nepoželjne aktivnosti pa preko prihvatljive čak i do društveno poželjne
aktivnosti. Sport koji mi danas poznajemo, izmislili su Englezi. Sport se razvija kroz 5 faza (patronski, krvavi,
džentlmenski, školski ili studenski i građanski sport. Te faze nisu jasno vremenski određene u smislu da mi
znamo točan datum kada je započela neka od faza. Čak štoviše, vrlo često se isprepliću i događaju se
paralelnim razdobljima.

PATRONIZIRAJUĆI SPORT. Aristokracija je počela organizirati zabave i događanja za narod. Zašto? Zbog
politike. Htjeli su kupiti buduće glasaće (kao i danas). Engleska je tada već bila podijeljena u izborne jedinice i u
svakoj izbornoj jedinici postoje ljudi koji se žele kandidirati, pobijediti i ući u engleski parlament zbog njegove
važne uloge. Isto je i danas i tko god želi utjecati na englesko društvo, želi ući u parlament. U to vrijeme većina
ljudi živi na selu i gradova još nema i nemaju tu društvenu važnost koju imaju danas. Industrijskom revolucijom
dolazi do seobe naroda u gradove. Najlakši način kupovanja ljudi je da im date ono što najviše vole.
Organiziraju se različite svečanosti gdje se jede i pije te se organiziraju aktivnosti koje puk voli. Pučke igre koje s
vremenom postaju prava natjecanja. Te pučke svečanosti organiziraju patroni (svojevrsni sponzori). Oni dakle
počinju sve češće organizirati sve bolje i kvalitetnije priredbe jer se i međusobno natječu tko će organizirati
bolje i kvalitetnije priredbe. Vrlo brzo glavni događaj tih aktivnosti postaju sportske igre u kojima ljudi žele
sudjelovati i gledati druge koji sudjeluju. Kroz sudjelovanje u tim aktivnostima, iskristalizirali su se ljudi koji su u
tim aktivnostima jako dobri. Patroni su ih počeli plaćati kako bi išli od jednog mjesta do drugoga i prezentirali
svoje sposobnosti na tim pučkim svečanostima. Uglavnom su to bili ljudi nižeg društvenog staleža kojima je to
odgovaralo da im netko plača da oni recimo trče. To je početak razvoja sporta kojega mi danas znamo. U tom
trenutku govorimo uvjetno rečeno o sportu. Još uvijek nema pravila, nema klubova, nema organiziranog
sustava natjecanja. Postoje samo ljudi koji su dobri u nekim svojim sposobnostima i postoje ljudi koji su to
prepoznali i potiču ih da još unaprjeđuju te sposobnosti te da ih prezentiraju drugim ljudima. Motiv koji je
stajao iza svega toga, bila je politika. Ta veza sporta i politike nije prestala i od toga 17. st. pa do danas. Danas
je politika ključna sila koja stoji iza sporta. Sport sam po sebi ne može opstati. U Hrvatskoj oko 70% ukupnih
sredstava u sport dolazi od politike. Politika je izgradila 99.9% sportskih objekta u Hrvatskoj.

Svaka od idućih faza razvoja modernog sporta donosi neke novosti. Najvažnija faza je školski ili sveučilišni
sport. Važna je i faza krvavog sporta jer tu nastaje prvi pravi sport. Prvim pravim sportom smatramo sport koji
je prvi dobio svoja prva pisana pravila. Pravila su osnovni preduvjet za nastanak sporta. Prvi sport je bio boks.

KRVAVI SPORT. U razdoblju krvavog sporta, publika je masovno dolazila na sportske događaje na kojima se
doslovno polijevala krv. U početku su to bile jako popularne različite borbe životinja. Zatim su postale još
popularnije borbe ljudi. Mačevanje gdje su se zaista probijali mačevima i još su popularnije bile vrlo krvave
borbe šakama. Te borbe su uzimale puno pažnje ljudima koji su plaćali ulaznice da bi to gledali i još su se kladili
na sve to skupa. Te su borbe bile zabranjivane i zato su ljudi koji su organizirali te borbe tražili način kako da
33
zaobiđu zabrane. Zaobišli su ih uvođenjem pravila i učinili ih manje krvavim, ali još uvijek vrlo atraktivnim. Sa
tim pravilima šakanja, nastao je sport koji mi danas prepoznajemo kao boks. Određen je prostor u kojem se
natjecanje događa (ring), vrijeme i na ruke su stavili neke zaštite čije je cilj bio ublažavanje udaraca. Taj poriv
za nastankom pravila, preljeva se na sve ostale sportske aktivnosti. U čitavom razdoblju patronskog i krvavog
sporta, postoji cijeli niz sportskih aktivnosti koje nisu imali pravila. Kako dobivaju pravila tako postaju pravi
sportovi.

DŽENTMENSKI SPORT. Džentlmeni su ugledni pripadnici engleskoga društva. Uglavnom pripadnici građanstva,
ali i pripadnici višeg staleža. Tada svi žele biti ugledni građani i postati džentlmeni. To znači da su društveno
prihvaćeni i relevantni. Što bi to značilo u kontekstu razvoja sporta? U prethodne dvije faze razvoja sporta,
njime se dominantno bavi niži stalež. Tada je aristokracija s prijezirom gledana na niži društveni stalež. Jedna
od glavnih karakteristika nižeg staleža bilo je znojenje (ne samo od sportskih aktivnosti nego i od napornoga
rada u polju ili industriji). Simbolički rečeno, ako se ne znojite bili ste pripadnik višeg staleža, a ako se znojite
nižeg. To jedino nije bilo slučaj u ovoj fazi razvoja sporta kada sportaši koji se znoje dobivaju položaj uglednih
građana odnosno postaju džentlmeni. Što ih je to podiglo na tu društvenu ljestvicu? Počeli su se ozbiljni novci
vrtjeti u sportovima. Ljudi su se počeli sve češće i kladiti. Organizatori sportskih priredbi zarađuju velike svote
novaca i sportaši počinju dobivati dio tog "kolača". To možemo govoriti o pojavi profesionalnih sportaša prije
amatera. Sa tom zaradom i prisustvom u medijima, ti ljudi postaju ugledni građani. To je jako važan trenutak
jer sport i sportaši dobivaju društveno priznanje.

ŠKOLSKI I SVEUČILIŠNI SPORT. Thomas Arnold je ključna osoba u tom razdoblju. Ključni pojam koji ne smijete
izostaviti kada budete učili o njemu je odgoj. On je bio ravnatelj jednog Engleskog koledža u gradu Rugbyju.
Kao čelna osoba tog koledža za razliku od svih ostalih ravnatelja koji su branili bavljenje sportom koji su
smatrali da to nije dobro za mlade obrazovane ljude (smatrali su to gubljenjem vremena) omogućio bavljenje
sportom. On je u sportu prepoznao odgojni potencijal. Primijetio je da bi se ljude kroz sport moglo dobro
odgajati. Prepoznao je sport kao odgojno sredstvo. Ne samo da je dopustio da se bave sportom nego je i
poticao bavljenje sportom, naročito ekipnim sportovima. Kako on to vidi tu mogućnost? Svi sportovi koje smo
do sada spominjali bili su individualni sportovi. U antičkoj grkoj, sjetite se da su svi sportovi na OI bili
individualni. Ekipno bavljenje sportom nastaje u engleskoj u 19.st. kada se ekipe pokušavaju zajedno
organizirati da se bave sportom. Sve ekipe od tada pa do danas imaju svoje vođe (kapetane). On je prepoznao
kako ekipa ljudi treba djelovati zajedno kako bi postigla cilj i pobijedila drugu ekipu. Da ih netko treba voditi i
da igraći trebaju poštovati svog vođu. Svaka ekipa treba podrediti sebe i svoj ego čitavoj ekipi. Thomas Arnold
je to prepoznao kao iznimno važne odgojne momente. Uvidio je kako cijelo društvo tako funkcionira (ako vam
porfesor Gruić bude vodio vježbe iz rukometa, on će vas na takav način pokušati učiti da razumijevate tu igru).
U memoarima Thomasa Arnolda možete pronaći misli kao što su: „da ništa tako ne može pomoći odgoju djece i
mladih, poput sporta i zato ako želimo dobro društvo, uvedimo sport u sustav školovanja djece i mladih“. On
dakle počinje motivirati svoje studente da se bave sportom, ali im zadaje uvijete. Prvi uvjet je da se sami
organiziraju jer profesori ne žele ništa imati s time. Posljedica tog njegovog stava bilo je stvaranje klubova.
Članovi su bili studenti. Drugi uvjet koji im je zadao je da su se sportom morali baviti pod određenim pravilima
jer to ne može biti divlja aktivnost. Svi moraju prihvatiti pravila i svi ih moraju poštivati. Direktna posljedica
toga je i nastajanje velikog broja pravila za veliki broj sportskih aktivnosti. I treći uvjet koji im je zadao bio je da
oni (profesori) ne žele rješavati njihove nesuglasice koje nastaju na sportskom terenu i da zato odrede ljude na
terenu koje će svi slušati u slučaju nesuglasice. Taj je uvjet za posljedicu imao nastanak prvih sudaca. Vrlo brzo
iz njegove škole takva navika da se studenti sami organiziraju i bave sportom preljeva se na ostale engleske
visoko školske institucije kojih je bilo puno. S vremenom studentima postaje dosadno bavljenje sportom između
sebe i javlja se ideja da između sveučilišta odigraju neku utakmicu (još nema sustava organiziranih natjecanja).
Kada su se okupljali, trebali su se dogovoriti oko zajedničkih pravila. Prvo, pravo, ozbiljno širenje pravila
događa se u nogometu sredinom 19. st. Studenti s 11 engleskih fakulteta nakon niza neuspjelih pokušaja,
krajem godine uspijevaju se naći u jednom kafiću Taverni. Njih 11 se uspjelo dogovoriti i na papir staviti pravila
nogometa. Taj njihov sastanak smatra se osnivačkom sjednicom engleskog nogometnog saveza (FA). Kao
posljedica tog sastanka, nastala je ta prva sportska organizacija u povijesti sporta. Tu dolazimo do svih ključnih
34
osobina sporta. Postoje savezi, pravila, sudci, sportaši i jedino što je nedostajalo je da savezi počnu organizirati
natjecanja. To se dogodilo nekoliko godina nakon osnivanja FA-a (Football Association). Predložena je
organizacija nacionalnog natjecanja između nogometnih klubova (FA cup). To se natjecanje i danas igra. Cca.
1880-ih organizirana je i nogometna liga. Time su se ostvarili svi preduvjeti za daljnji razvoj sporta.

GRAĐANSKI SPORT. U građanskom sportu nastaju amateri. Taj pokret obilježio je idućih 100 godina razvoja
sporta. Studenti se u svojim klubovima bave sportom i natječu se između sebe. Sredinom 19. st. dva
suprotstavljena sveučilišta Oxford i Cambridge organizirali su prvu međusobnu utrku u veslanju. Ta se utrka i
danas održava i jedna je od najpoznatijih. Samo nekoliko puta nije održana za vrijeme ratova. Ti su se studenti
pasionirano bavili sportom, završili studij i počeli raditi. Nisu se imali gdje nastaviti baviti sportom. To je
tadašnje bivše studente (doktore, pravnike itd.) potaklo da organiziraju amaterski sport. Oni se dakle iz ljubavi
prema sportu, njime i bave.

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća u Engleskoj su postavljeni temelji modernom športu. Stare narodne igre
nastale u feudalno doba počele su se održavati na selu, ali i u gradovima koji su sve više naseljavani. Nakon
revolucije, moć u zemlji dobiva parlament nove ustavne monarhije. Jednom od odredbi nove vlade ukinute su
sve prijašnje zabrane koje su se odnosile na igre i rekreaciju. U okviru građanskih sloboda otvorio se prostor za
proizvoljno raspolaganje slobodnim vremenom.

Istodobno su stare pučke igre izronile u svom grubom i primitivnom obliku ponovno na površinu. Bili su to
razni oblici plesova, hrvanja i kuglanja, pa i utrka kao što su utrke u vrećama i utrke žena u košuljama. Od igara
sa loptom najviše se igrao engleski pučki nogomet. Premda je negativan odnos spram igara proizlazio iz
potreba kapitalističkog razvitka, istodobno je građanstvo, koje je uspostavljalo taj kapitalizam, unosilo u igre
razne nove elemente koji su stvarali osnovu za kvalitativno novi razvoj športa. Za razliku od
predrevolucionarnog razdoblja, u te se priredbe crkva nije miješala.

PATRONIZIRAJUĆI SPORT

Početkom 18. stoljeća plemstvo kojem nakon industrijske revolucije nije oduzeto vlasništvo, potisnuto je na
selo gdje je zadržalo svoj tradicionalni životni stil i onamo prebacilo svoje zabave iz srednjovjekovnih gradova.
Aristokracija koja je imala ulogu patrona (sponzora) često snosi troškove priredbi, te osigurava bogate nagrade
i priznanja najuspješnijima koji su najčešće bili seljaci i sluge plemića. Na taj način aristokracija pridobija
naklonost masa i tako dijelom ostvaruje svoje političke ciljeve. Glavni sadržaj svečanosti bile su tradicionalne
pučke igre, plesovi, borbe životinja i, ponajviše športske igre. Sve je bolja organizacija igara, pa su pojedine igre
prekoračivale svoj lokalni značaj. Tako bi, primjerice, najbolji natjecatelj jedne grofovije postao njezin
predstavnik u borbi s natjecateljima iz drugih grofovija. Prekoračivanje lokalnih cjelina istodobno je vodilo
suočavanju raznih mjesnih običaja, što je pridonijelo profiliranju raznih športskih grana. Takav je razvoj
doživjelo hrvanje i trčanje, a u manjoj mjeri hodanje. Bilo je nekoliko razloga zašto je plemstvo financiralo
seoska nadmetanja. Seoske svečanosti njima su neosporno bile blizak način zabave, a patronat nad
svečanostima bio je i određeni oblik socijalne kontrole. Seosko je plemstvo željelo utjecati na provođenje
slobodnog vremena seoskog stanovništva, a time i na same seljake. Kroz seoske igre puk se oslobađao
jednolične težine svakodnevnice i zaboravljao svoje terete i brige. Podupiranjem pučkih športova i igara, kao i
novčanim pokroviteljstvom nad njima, aristokracija pridobija naklonost masa. Seosko je plemstvo s vremenom
pronašlo novi način izvlačenja koristi iz športskih igara, a to je bilo klađenje. U tom su se razdoblju svi sudionici
svečanosti mogli kladiti. Činjenica da su športska natjecanja premašila lokalni karakter značajno je proširila
krug kladioničara, a i oklade su povećavale dobitak organizatora. Klađenje je neosporno povećavalo
atraktivnost športskih natjecanja. Klađenje je bilo jak motiv za unutarnje usavršavanje športskih igara. Došlo je
doba specijaliziranih i iznova konstruiranih igara – preoblikovanih u moderne športske grane.

KRVAVI ŠPORT

Ubrzana industrijalizacija engleskog društva tijekom 18. stoljeća uzrokom je masovnog preseljenja seoskog
pučanstva u gradove. Radnici, preopterećeni svakodnevnim iscrpljujućim radom, za šport jednostavno nisu
35
imali vremena, ali u rijetkim trenucima slobodnog vremena ti su ljudi ipak željeli snažna uzbuđenja koja su
nalazili u promatranju brutalnih borbi životinja (borbe pasa, pijetlova, jazavaca, bikova i medvjeda). U isto se
vrijeme na gradskim trgovima počinju igrati prvi jednostavni oblici nogometa i kriketa, a mnogi su gledali i
hrvačka, boksačka nadmetanja koja su također obilovala okrutnostima. Popularno je i mačevanje. I iako su ti
dvoboji zabranjeni još krajem 17. stoljeća i dalje se održavaju na javnim mjestima. Takva „športska“ događanja
karakterizira izostanak pravila, sve je dopušteno. S vremenom pojedine igre su potpuno izopćene, a neke su,
poput boksa, zabranjivane dok nisu uvedena pravila. Od kraja 18. stoljeća množe se zabrane i drugih krvavih
sportova osim borbi životinja i manje krvavih športova. Prvenstveno su to zabrane javnog mačevanja za
nagradu, a isto tako je zabranjen i pučki nogomet. Ograde među staležima bile su destruirane i građanstvo teži
povezivanju s predstavnicima engleskog plemstva. Došlo je i do važnog pravnog izjednačavanja plemstva i
buržoazije, te do podređivanja plemstva novom kapitalističkom pravnom kodeksu. Postepeno je i u redovima
engleskog plemstva jačao otpor prema duelima, što je dovelo do opadanja prestiža mačevanja i njegova sve
slabija poznavanja. Engleski postrevolucionarni plemić džentlmen je ideal savjesnog i poduzetnog muškarca
koji je ponosan na svoj razum, svoj rad i svoje uspjehe.

DŽENTLMENSKI ŠPORT

U drugoj polovici 18. stoljeća, natjecatelji postaju sve ugledniji u društvu i pripisuju im se džentlmenske
osobine poduzetnih, uglednih i uglađenih osoba. Vrijedne nagrade najboljima i veliki ulozi kladitelja uvjetovali
su pojavu profesionalnih športaša. Profesionalizam je naročito bio zastupljen u boksu, veslanju, hodanju i
kriketu. Raznolika natjecanja i igre i u selu i u gradu dobivaju opći društveni značaj, postaju sastavni dio
svakodnevnog života.

Velikom interesu za športska događanja pogodovalo je objavljivanje posebnih novina koje su počele izlaziti
pod nazivom „Športski magazin“. Također se osnivaju i športski klubovi u kojima se aristokracija bavi
streljaštvom, jedrenjem, veslanjem i kriketom. O njihovu postojanju i aktivnostima zainteresirani bi doznali
posredstvom novina, koje su, objavljivale i mjesta, vremena održavanja trka te o tehničkim i organizacijskim
pitanjima.

Natjecatelje su većinom prijavljivali njihovi patroni, uglavnom plemići koji su uz natjecatelje prijavljivali i konje.
Uz utrke konja, priređivane su i druge atrakcije za zabavu publike – borbe lovačkih pasa, borbe pijetlova,
ponekad i boksački dvoboji. Izuzetno omiljena postala su trkačka i hodačka natjecanja. Natjecanja trkača i
hodača često su, kao i utrke konja, održavana i u slobodnoj prirodi, na cestama i na kružnim natjecateljskim
stazama. U početku nije mjereno vrijeme utrke nego se navodilo za koliko je jedan natjecatelj pretekao
drugoga: 1, 40, 100 ili 200 jardi, no postupno se takva metoda mjerenja zamijenila sa vremenskim rezultatima.
Za razliku od seoskih natjecanja gdje nagradu dobiva tko prvi stigne na cilj, pri čemu brzina trkača ili hodača
nije nikad mjerena, ovakvo novo mjerenje bilo je važan element klasificiranja trkačkih i hodačkih natjecanja,
bitan za razvoj oba ta natjecanja u oblik modernih športskih grana. Natjecanja hodača i trkača bila su također
predmet strastvenog klađenja koje je donosilo znatne svote novca organizatorima i patronima.

Gradsko stanovništvo sa zanimanjem je pratilo i hrvanje i šakanje, no hrvanje, kao tipično seosko nadmetanje
često nije odgovaralo ritmu grada i težnji prema brzim i napetim zbivanjima.

Zato je građane više privlačio obračun šakama u kojem bi potekla krv za kojom je stanovništvo toliko čeznulo.
Boks je imao brži tijek, a ponekad je ishod borbe bio totalno dokrajčenje protivnika čime se udovoljavalo želji
gledatelja za senzacijom.

Uz hrvanje i šakanje, postojala je u engleskim gradovima još jedna vrsta obračuna – mačevanje. Za razliku od
hrvanja koje je isključivo bio pučki šport i često se spontano održavao na ulici, mačevanje se kao oblik gradske
zabave od početka održavao u zatvorenim prostorima. Kako je popularnost mačevanja rasla, dvoboji su se
preselili iz kazališta u arene koje su izgrađene posebno za takve obračune. Najveći promotor mačevanja bio je
majstor mačevanja James Figg koji je sagradio novu arenu u centru Londona i u njoj je održavao predstave
tijekom cijele godine. Figg je unajmljivao profesionalne mačevaoce, birajući samo one koji su svojom
36
vještinom jamčili atraktivnu zabavu. Ipak, najveću slavu Figg je stekao time što je u program uključio boks,
šport koji je bio sve popularniji na londonskim ulicama. U početku su boksački dvoboji bili samo sporedna
atrakcija, no postepeno se njihov udio u programu povećavao. Rastuća popularnost boksa izravna je posljedica
općeg pada popularnosti mačevanja. Poduka mačevanja u Figgovoj mačevalačkoj akademiji postepeno se
nadomješta podukom boksa. Tijekom svog dugogodišnjeg rada Figg je značajno pridonio preoblikovanju
pučkog boksa u modernu športsku granu.

ŠKOLSKI I STUDENTSKI SPORT

Nakon engleske buržoaske revolucije otvaraju se brojne privatne i javne obrazovne institucije koje pohađaju i
aristokratska i građanska djeca. Na koledžima, djeca aristokratskog podrijetla bave se konjičkim športom,
mačevanjem i uzgojem pasa. Pojavom djece građana, u koledže su unesene narodne igre. U početku su se te
dvije klase sukobljavale oko izbora aktivnosti u kojima su obje morale zajednički sudjelovati. Međutim, s
vremenom su prihvatili, modificirali i usavršili igre koje su vodile stvaranju modernoga športa. Stare su
narodne igre transformirane, prema idejnim nazorima nastajućeg građanskog društva, u moderne športove:
kriket, ragbi, tenis, nogomet, boks, veslanje i atletiku.

Odlučan korak u afirmaciji športa učinio je Thomas Arnold, ravnatelj koledža u Rugbyju. On je poticao razvoj
športa, jer je bio uvjeren u njegovu veliku odgojnu ulogu. Smatrao je kako šport, a posebno športske igre, ne
utječu na čovjeka samo fizički, već i socijalno i moralno. Nakon organizacijskog ustaljivanja javnih škola, kao
izuzetno važno pojavilo se i pitanje slobodnog vremena učenika, čime i njihove zabave i igre dobivaju na
važnosti. Učenički kolektivi, koji su bili slični džentlmenskim športskim klubovima, bili su prikladna
organizacijska forma za prakticiranje športa. Time su javne škole postale prvorazredni čimbenik širenja
športskih igara, prvotno samo džentlmenskih, i u niže društvene klase. Na razvoj javnih škola odmah su se
nadovezali i fakulteti i športski klubovi. Tako su dječje igre, integrirane u organizaciju javnih škola, odigrale
odlučujuću ulogu u širenju športskih grana.

Zbog potreba industrijskog društva dolazilo je i do pokušaja reforme cijelog sustava javnih škola. Težilo se,
prvenstveno, čvršćoj organizaciji, strožem redu i disciplini. Thomas Arnold je bio značajan predstavnik tih
stremljenja. Arnold je spojio slobodno vrijeme sa cjelovitim sustavom nastave kako ga učenici ne bi
svojevoljno tratili. Precizno mu je odredio trajanje, stavio ga pod nadzor učitelja i propisao organizirane igre i
športske discipline kao njegov sadržaj. Učeničko se udruženje tome suprotstavilo, zahtijevajući da svakako
budu zastupljene i dvije najomiljenije igre: kriket i pučki nogomet. Arnold je to prihvatio jer je bio veliki ljubitelj
kriketa, a u nogometu je uočio značaj timske igre. Premda je kriket u toj ali i drugim školama već bio
prihvaćen, nogomet nije, no legalizacijom se i u sam nogomet unijela organiziranost, što se iskazalo kroz
postepene unutrašnje promjene. Unutarnja regulacija nogometa u Rugbyju omogućila je prihvaćanje te igre i u
drugim školama. Tijekom stalnih nadmetanja među školama proces nogometa se iskristalizirao u dvije
osnovne varijante: prva varijanta – igralo se ovalnom loptom koju se moglo šutirati, ali i nositi u rukama; druga
varijanta – igralo se okruglom loptom koja se smjela samo šutirati.

Profesionalni su se sportaši sve više uključivali u razvoj športskih grana i disciplina u školama. Učenike su
igrama podučavali profesionalni sportaši koji tako preuzimaju ulogu učitelja. Arnold je bio prvi ravnatelj javne
škole koji je profesionalne sportaše uključivao u poduku đaka, a pod njegovim utjecajem su sportaši počeli
djelovati i u drugim školama. Korištenje trenera za poduku u športskim disciplinama već je prije postojalo kao
ograničena pojava u džentlmenskom sportu, a sada je postalo pravilo u javnim školama. Premda su sportaši
predstavljanjem svojeg umijeća samo zabavljali publiku, sada su predavanjem toga umijeća u školama utjecali
na aktivno širenje športskih grana. Rastuća mreža javnih škola i sve veći broj učenika u njima stvaralo je
razgranat temelj za aktivno njegovanje športa. Utemeljen u školama te izravno povezan s fakultetima i
športskim klubovima bivših učenika, šport se sve više širio.

30-ih godina 19. stoljeća studenti su počeli organizirati razna natjecanja koristeći se anonimnim imenima jer je
to bilo protiv školskih pravila. Tih natjecanja je bilo sve više, a otpor vodstva škola brzo je popustio stoga je u
četrdesetim godinama 19. stoljeća organiziran niz raznih natjecanja od strane javnih škola i fakulteta. Počela
37
su se uspoređivati trkačka vremena, što je vodilo ne samo jačanju spremnosti amaterskih sportaša, već i
razvoju te športske discipline uopće, pa i profesionalizaciji. U okviru reformi javnih škola, učeničke igre su
legalizirane i uključene u sustav nastave. Preuzete su sve one igre koje su se još u prethodnom razdoblju
iskristalizirale u oblik modernih športskih grana: kriket, veslanje, boks, atletika, trkačka i hodačka natjecanja te
nova igra koja još nije prošla proces kristalizacije a to je pučki nogomet.

Jednoznačno i dominantno mjesto zauzele su specifične igre novog industrijskog društva – moderni športovi. I
engleska buržoazija isprva je bila rezervirana prema aktivnom športu, ubrzo je i ona uvučena u športske
aktivnosti. Bio je to društveni proces u čijem je tijeku šport, i u svom gledateljskom i u aktivnom igračkom
obliku, postao dominantna forma zabave industrijskog društva u velegradovima.

GRAĐANSKI ŠPORT

U razdoblju razvijenijeg kapitalizma građani raznih staleža mogu dio slobodnog vremena odvojiti i za športske
priredbe ili za bavljenje rekreacijom. Sve se više publiciraju radovi koji ukazuju na važnost športa za psihofizički
razvoj čovjeka. To je razdoblje i sve uspješnijih profesionalaca. U želji da osvoje što veću nagradu i budu što
uspješniji u nadmetanju sa suparnicima, profesionalci sve više vremena posvećuju sustavnom vježbanju,
odnosno treningu.

Aktivno športsko sudjelovanje više se ne smatra nepriličnim za prave džentlmene i oni počinju sebe nazivati
amaterima, ljubiteljima. Tom oznakom ističu svoju klasnu pripadnost i društveni položaj, jer to podrazumijeva
da se športom ne bave za novac i preživljavanje, već samo iz osobnog zadovoljstva. U prvoj polovini 19.
stoljeća amateri su se športom bavili prilično izolirano i samo u okvirima svoje društvene klase, jer su smatrali
da sudjelovanje u javnim natjecanjima ne priliči njihovom staleškom položaju. Tek su polovinom 19. stoljeća
učestala športska natjecanja amatera i profesionalaca radi poboljšanja tjelesne spremnosti džentlmena.
Profesionalni sportaši postali su učitelji tih amatera. Geslo amatera bilo je: fair play.

Krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća teži se tome da pojedine športske discipline ne budu samo pasivne
gledateljske zabave već da se njima počnu aktivno baviti i građani, a ne samo profesionalni športaši.

Prepreka aktivnijem sudjelovanju građanstva bio je nedostatak slobodnog vremena kojeg je tada bilo dovoljno
samo za pasivno, gledateljsko sudjelovanje. Dovoljno slobodnog vremena, neophodnog za vježbanje pojedinih
športskih disciplina imali su povlašteni gornji društveni slojevi – engleski džentlmeni iz redova plemstva i
vrhova buržoazije. Buržoazija je rado oponašala plemićki način života, pa i njihov pristup športu, a uz to je
počela uviđati i važnost športa za cjelovito fizičko i psihičko stanje čovjeka.

Zbog aktivnosti gornjih društvenih slojeva organiziraju se posebni športski klubovi. Najviše klubova imali su
igrači kriketa, zatim nastaju i streličarski, jedriličarski i veslački klubovi. Normiranjem pravila i za druge
športske igre potaknulo je potom i osnivanje klubova raznih športskih grana poput nogometa, ragbija i
atletike. Zbog svoje socijalne izoliranosti takvi klubovi nisu mogli biti presudna forma širenja športskih
aktivnosti, tu su ulogu preuzele reformirane škole zbog izrazito bliskog odnosa sa tjelovježbom u njezinim
najrazličitijim oblicima.

24. Uloga i doprinos Thomasa Arnolda u razvoju modernog sporta.

↑↑↑
25. Pierre de Coubertin – djelovanje na području olimpizma, motivi i razlozi za pokretanjem modernog
olimpijskog pokreta, doprinos modernom olimpizmu.
Cuberten je bio pripadnik francuske aristokracije. Imao je dobro školovanje. Završio je fakultet političkih
znanosti. On je kao i ostatak francuske inteligencije tog vremena razmišljao na sljedeći način: Tada, prije 100
godina jedna od najvećih sila koja je gotovo pregazila svijet, bila je Francuska, a krajem 19. st. najveća
europska i svjetska sila bila je Engleska. On si postavlja pitanje kako su oni uspjeli osvojiti gotovo pola svijeta i
postati ekonomski, vojno i organizacijski najjača zemlja? Ključnu razliku između Engleskog i Francuskog

38
društva tog vremena pronašao je u obrazovanju. Cuberten je smatra kako je engleski obrazovni sustav
superiorniji od francuskog i da iz tog razloga oni stvaraju bolje ljude i građane koji onda to društvo dižu i
stvaraju. U tadašnjem sustavu engleskog obrazovanja kao ključnu razliku na francuski sustav prepoznao je u
sportu. Francuzi nisu poznavali sport i nisu se bavili sportom. Nije im ništa značio. Po završetku fakulteta
(obzirom da je bio bogat) putovao je Engleskom i Amerikom i upoznao njihov sustav odgoja i obrazovanja.
Primijetio je da se svi mahnito bave sportom za razliku od Francuske. Prepoznao je tu odgojnu važnost sporta.
Shvatio je da su Englezi uz pomoć sporta postali superiorniji u odnosu na druge nacije. Stoga je poželio uvesti
engleski sport u francuske škole i francuski obrazovni sustav. To nije bilo nimalo jednostavno jer su odnosi bili
kao i danas nimalo povoljni. Kada bi rekao da želi uvesti nešto što Englezi imaju to bi naišlo na neodobravanje i
sigurno se ne bi uvelo. Cuberten je pokušao uvesti sport te mu nije pošlo za rukom (opisano je u literaturi). Zato
sada smišlja novi način kako pridobiti francuze na bavljenje sportom. Tu do izražaja dolazi njegova genijalnost.
Genijalnost se očituje u tome da se ideje i planovi provode u djela. Okolni put je pronašao preko Olimpijskih
igara. U tom razdoblju, istraživanja antičke grčke su bila brojna i dobar dio zapadnoga svijeta je bio dobro
upoznat s otkrivanjem antičke kulture i civilizacije (naročito grčke). 10-20 godina prije ideje organizacije OI,
antička olimpija je iskopana. On je čitao i dobro poznavao antičke olimpijske igre. Iznio je ideju da se po uzoru
na AOI organiziraju ponovno OI i pozvao bi pripadnike iz cijeloga svijeta. S obzirom da ozbiljni sport postoji
samo u Engleskoj, a u ostatku svijeta sporta nema, logično je da bi Englezi dominirali i pobjeđivali. Računao je
da bi dominacija Engleza kod francuza izazvala želju da postanu bolji od Engleza. Igrao je na njihov nacionalni
ponos. A da bi bili bolji nužno je da se bave sportom i organiziraju sustav sporta. Ta ideja u osnovi nije bila želja
za obnovom OI. Cuberten je u osnovi sport opisivao kao sredstvo za ostvarivanje drugih ciljeva. U ovom slučaju
radi se o čistim političkim i nacionalnim ciljevima. Iza prvih OI ne stoji želja za razvojem sporta, nego stoje
politički i društveni ciljevi. Kao posljedicu OI su imale poticanje čitavog svijeta na bavljenje sportom. Prve OI
organizira 1896. u Ateni (dobro je opisano u literaturi). Kad se to dogodilo u svijetu nije postojalo nikakvo
drugo veliko natjecanje. Nije bilo ni federacija bilo kojeg sporta. FIFA je osnovana 1904. godine (8 godina
nakon prvih OI). Zato je Cuberten toliko značajan u ponijeti sporta i tjelovježbe. Na prvim OI sudjelovalo je oko
300 sportaša iz 9 zemalja. To je bio mali događaj, ali je kotač pokrenut i OI su se nastavile razvijati. On je htio
da se OI organiziraju svaki puta u drugom gradu, a Grci su htjeli da se održava samo u Grčkoj. Cuberten je znao
da tamo gdje dođu OI da će to izazvati bolji i brži razvoj sporta. To se zaista tako i događalo. Sjetite se OI u
Barceloni 1992. Danas je Španjolska svjetska sportska sila u brojnim sportovima. Kada pogledate njihove
uspjehe 70-ih i 80-ih, primijetiti ćete kako ih gotovo nigdje nema. Ključni poticaj za razvoj Španjolskog sporta
jesu OI u Barceloni 1992. Puno ostalih detalja su vam opisane u literaturi, naročito u knjizi "Antičke Olipijske
igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine".

OTAC OLIMPIZMA

Promotor suvremenog olimpijskog pokreta, barun Pierre de Coubertin rođen je u Parizu 1.1.1863. godine. Kao
dijete ugledne francuske plemićke obitelji, dobio je klasično obrazovanje, uobičajeno u krugovima aristokracije
koja je i dalje bila vjerna svojoj tradiciji u nestajanju. Zahvaljujući svom ocu, Pierre je rano otkrio zadivljujuću
kulturu Helade. Bio je opčinjen antičkim Olimpijskim igrama od trenutka kada je saznao za njih. Nakon
završenog srednjoškolskog obrazovanja odlučio se za životni poziv. Primljen je na vojnu akademiju, ali je
odustao i upisao se u školu političkih znanosti, gdje je i diplomirao. Vrijednost športa spoznao je već u ranoj
mladosti, a bavio se veslanjem, mačevanjem i boksom.

UZOR U DJELU THOMASA ARNOLDA

U knjigama Thomasa Arnolda, Coubertin je upoznao rad tog ravnatelja privatne škole u engleskom gradu
Rugbyju. Coubertin je i posjetio Rugby, kad je Arnold već odavno bio mrtav, ali zahvaljujući nasljednicima
njegove su ideje u cijelosti oživjele. Coubertin je bio zapanjen činjenicom koliko se od toga razlikuje tjelesni
odgoj u njegovoj zemlji, okovan predrasudama iz Napoleonova doba. Zadivljen Coubertin u Arnoldovu je djelu
otkrio moderan vid antičkog olimpizma.

ŠIRENJE ŠPORTA U FRANCUSKOJ

39
Osnovni cilj Coubertinova djelovanja bila je reforma školstva i odgoj mladeži u francuskim srednjim školama.
Oštro je osudio tadašnju pedagošku praksu. Zahtijevao je 13 sati tjelesnog odgoja tjedno, ravnopravnost
tjelesnog odgoja sa drugim nastavnim predmetima, produžetak organiziranih praznika, izgradnju igrališta,
organiziranje športskih udruženja i školskih natjecanja. Prvi korak mu je bio osnivanje školske športske skupine
u jednom pariškom koledžu, smanjujući broj sati nastave u korist športa. Potom se javno zalagao da se odmor
u školama iskoristi za igre i šport. Zatim je osnovao odbor za uvođenje tjelesnih vježbi u francuske škole.
Srednjoškolci su reformu tjelesnog odgoja i športa dočekali s oduševljenjem. Sami su osnivali školska športska
društva i upravljali njima.

UTEMELJITELJ BROJNIH UDRUŽENJA

U ispravnost svojih ideja Coubertin je uvjeravao direktore srednjih škola, ali i odgovorne u ministarstvima.
Iskazao se izvanrednom borbenošću i upornošću u ostvarivanju svojih ciljeva. Održao je bezbroj briljantnih
predavanja i napisao šezdesetak tisuća stranica izvornih tekstova. Organizirao je niz domaćih i međunarodnih
kongresa i konferencija o tjelesnom odgoju i športu. Premda je težio udruživanju koje će osnažiti francusku
mladež, njegovi napori nikada nisu podupirali nacionalizam i osvetu, nego suprotno – prijateljstvo među
narodima.

INTERNACIONALIZACIJA ŠPORTA

Nakon uspjeha u promicanju modernoga športa u svojoj zemlji, Coubertin je svu energiju usmjerio na
utemeljenje modernog olimpijskog pokreta. Ideja o obnovi Olimpijskih igara postojala je u Europi već stotinjak
godina. Coubertin je smislio formulu uspjeha, shvativši što je bilo pogrešno u dotadašnjim pokušajima imitacije
Olimpijskih igara. Smatrao je da šport treba biti internacionalan kako bi se osigurala njegova rasprostranjenost
od koje bi imali koristi mladi ljudi cijelog svijeta. Radi toga treba prirediti sjajnu priredbu koja bi bila više od
natjecanja, ovjenčana aureolom slave kakvu su nosile antičke Olimpijske igre. Coubertin je uspio prikupiti
značajne podatke o stanju tjelesnog odgoja u školama i na univerzitetima, te se upoznati s najistaknutijim
svjetskim pedagozima na Međunarodnom kongresu o tjelesnom odgoju koji je i sam organizirao. Sve nove
spoznaje učvrstile su njegovu uvjerenost u veliku ulogu športa u cjelokupnom odgoju.

IDEJE OBNOVE OLIMPIZMA

Coubertin je dosta rano spoznao opasnosti koje su zaprijetile tadašnjem kapitalističkom društvu uslijed sve
većeg gomilanja ekonomskih, političkih i klasnih suprotnosti. Coubertin je uvjeren da promijenjene društvene i
tehnološke prilike krajem 19. i početkom 20. stoljeća traže novog čovjeka, a time i novi odgoj. Smatrao je da bi
u reformi pedagogije mogla poslužiti i obnova Olimpijskih igara, a pri tome je važno da športska natjecanja,
koja su osnova igara zadrže plemenitu i vitešku formu jer time će šport zadržati značajnu ulogu u odgoju
modernih naroda.

OLIMPIJA – SIMBOL MIRA

Na ideju o organiziranju međunarodnih športskih natjecanja po ugledu na antičke Olimpijske igre, Coubertin je
želio Olimpiju kao simbol nadilaženja suprotnosti primijeniti na susrete naroda, tj. njihovih zastupnika iz vrlo
različitih kultura i često suprotstavljenih država. Bio je svjestan koliko je ime Olimpijskih igara svima
prihvatljivo, a usto označava veliku tradiciju, nadahnutu etičkim idealima olimpijskog duha.

ZAČETNIK MODERNOG OLIMPIZMA

Coubertin je 1889. godine preuzeo dužnost sekretara Unije francuskih društava atletskih športova, a već je
sljedeće godine pokrenuo poseban časopis u kojem je pokušavao međusobno približiti pojedina športska
udruženja u Francuskoj koja su često bila u međusobnim sukobima, jer su jedni drugima odricali vrijednosti
njihovih športova. Coubertin je prvi put javno iznio zamisao o obnovi Olimpijskih igara na skupu u staroj
Sorboni 25.11.1892 godine, povodom proslave 5. godišnjice osnivanja Unije francuskih društava atletskih
športova. Taj se datum može uzeti kao službeni početak modernog olimpizma. Dvije godine kasnije, također u

40
Sorboni održan je međunarodni kongres na kojem je utemeljen Međunarodni olimpijski odbor i dogovoreno je
održavanje prvih modernih Olimpijskih igara. Coubertin je tvrdio da su OI bile važne u odgoju mlade generacije
za budući miran suživot. Trebale su pripremiti buduću svesvjetsku reformu pedagogije i pomagati razvoj
masovne tjelesne kulture i športa.

COUBERTINOVA SVESTRANOST

Pierre de Coubertin bio je autor svega potrebnog za Olimpijske igre: od osnovnih članaka Olimpijske povelje,
olimpijskog ceremonijala, olimpijskih simbola, do propagiranja olimpijske misli kao misli mira i prijateljstva
među narodima. Utemeljio je niz športskih organizacija narodnog i međunarodnog značaja i dao poticaj za
sazivanje olimpijskih kongresa koji su ne samo riješili tehnička pitanja OI nego i poticali znanstvena
proučavanja niza problema od najšireg športskog značenja – kao što su športska psihologija, športska
pedagogija, športska medicina, te pitanje amaterizma, povijesti tjelesnog odgoja i slično. Olimpijske kongrese
smatrao je najvišim organom olimpijskog pokreta i redovito ih je sazivao.

ODLAZAK IZ MOO-A

Nakon što su Olimpijske igre, njegovo glavno djelo, izrasle u pravu planetarnu svečanost, Coubertin se na
zasjedanju MOO-a u Pragu 1925. godine zahvalio na predsjedničkoj dužnosti. Vjerovao je kako će mlado
vodstvo dati novi impuls olimpijskom pokretu. Nedugo nakon želio je ostvariti reformu pedagogije, ali je ubrzo
pao u zaborav. Posljednje godine života proveo je usamljen i siromašan. Pogođen infarktom, umro je u
ženevskom parku 2.10. 1937. godine.

26. Osnivanje Međunarodnog olimpijskog odbora i obnova olimpijskih igara.

PODRŠKA MEĐUNARODNOM OSNIVAČKOM KONGRESU

Na proslavi pete obljetnice Unije francuskih društava atletskih športova, Pierre de Coubertin je predložio
obnavljanje Olimpijskih igara. Prijedlog je primljen sa odobravanjem, međutim, čini se više zbog
nerazumijevanja suštine prijedloga nego zbog stvarne podrške. Predloženo je održavanje Međunarodnog
osnivačkog kongresa na koji bi bili pozvani svi zainteresirani i kompetentni, te donošenje konačne odluke o
obnovi Igara. Prošle su, međutim, pune dvije godine do realizacije tog plana. Uskoro se Coubertin morao
suočiti sa spoznajom da za ovaj projekt ne može računati na službenu „školsku“ podršku, nego uglavnom na
športske voditelje i stručnjake. Coubertin je obišao i neke koledže i univerzitete u Engleskoj i Americi promičući
olimpizam, te je održao i dva veća preliminarna predavanja o osnivanju Olimpijskih igara u New Yorku i
Londonu.

PRIPREME ZA OSNIVAČKI KONGRES

Pripreme za Kongres obavljane su intenzivnim tempom. Na prijedlog Coubertina je Unija francuskih društava
atletskih športova imenovala tri komesara za promoviranje ove ideje u tri različita dijela svijeta. William Sloan
je bio zadužen za Američki kontinent, M.C. Hubert za Englesku i njezine kolonije i Coubertin za Europski
kontinent. Nakon detaljnih priprema činilo se 1893. godine da je situacija pogodna za pozivanje Kongresa.
Uspostavljene su veze s mnogim zemljama, sastavljena je lista uzvanika, sastavljen je program Kongresa,
utvrđen je datum i mjesto održavanja, a dnevni red je razrađen u 8 točaka. Odaziv se u prvi mah činio slab.
Mnoge zemlje su odgovarale negativno, a neke nisu ni odgovorile. Coubertin je krenuo iznova, i početkom
1894. godine je objavio definitivni program i termin održavanja Kongresa.

KONGRES ZA OBNOVU OLIMPIJSKIH IGARA

Nakon prvog neuspjeha, Coubertin je odlučio iskoristiti zanimanje za problem amaterizma pa je istaknuo to
kao osnovna tema Kongresa, a tek potom uvršteno je pitanje obnove Olimpijskih igara. Vješti je Coubertinovim
postupkom, prvotni Kongres o amaterstvu i profesionalizmu u športu, postao ujedno i Kongres za obnovu
Olimpijskih igara.

41
Problemi amaterizma i profesionalizma počeli su u to vrijeme sve više pobuđivati zanimanje športaša i
športskih dužnosnika, jer su učestala natjecanja na međunarodnim susretima.

Težilo se nalaženju definicije amaterizma, odnosno profesionalizma, koja bi bila prihvatljiva za sve športske
grane. Coubertin je uvidio da će upravo taj problem više zainteresirati športaše i športske djelatnike i pridobiti
ih za brojnije učešće.

Dnevni red Kongresa proširen je i podijeljen u dva dijela. Prvi dio: Amaterizam i profesionalizam, imao je 7
točaka, a drugi dio: Olimpijske igre, nastao je razradom bivše 8. točke na tri dijela.

Osnovna svrha Kongresa bilo je davanje prijedloga koji u svezi raznih pitanja budu podneseni, te priprema
međunarodnog pravilnika. Na kongresu je sudjelovalo oko 2000 sudionika, među kojima je bilo 79 stranih
delegata, predstavnika 49 udruženja iz 12 država Europe, Amerike i Novog Zelanda, a Australija je pismenim
putem pozdravila Kongres i podržala prijedloge zaključka Kongresa. Za rješavanje konkretnih pitanja, Kongres
se podijelio u dvije komisije: Komisija za amaterizam koju je vodio francuz Michel Gondinet i Komisija za
olimpizam koju je vodio grk Demetrius Vikelas.

Osmog dana Kongresa jednoglasno je usvojen prijedlog o obnovi Olimpijskih igara i prihvaćeni su prijedlozi u
kojima je izrađen Statut Međunarodnog olimpijskog odbora. Nakon što je prijedlog o obnovi Olimpijskih igara
s oduševljenjem prihvaćen, nazočni su delegati opunomoćili Coubertina da sastavi vodstvo, odnosno imenuje
članove Međunarodnog olimpijskog odbora.

NAJSPORNIJI – AMATERIZAM SUDIONIKA OI

Kao što se moglo i očekivati, najspornija točka zaključaka bila je odredba da samo amateri mogu sudjelovati u
Olimpijskim igrama. Pored propisa da je samo amaterima dozvoljen pristup na Olimpijske igre, vrijedila su još
dodatna pravila Komisije. Športski su savezi ipak, ponekad, mogli dozvoliti natjecanja između amatera i
profesionalaca, ako nije bilo novčanih nagrada. Klađenja su športska udruženja morala spriječiti svim
sredstvima koja su u njihovoj moći, a pogotovo klađenja u blizini natjecanja.

ATENA PRVI GRAD DOMAĆIN OI

Grad Atena u Grčkoj bio je izabran za prvog organizatora 1. modernih Olimpijskih igara koje su se trebale
održati 1896. godine. To nije bilo u prvobitnom planu Coubertina koji nije vjerovao da Grci mogu u tako
kratkom roku uspješno organizirati susret športaša iz cijelog svijeta. On je želio da se prve Igre održe u Parizu
početkom 20. stoljeća. Ipak, na nagovor grka Vikelasa, koji je bio prvi predsjednik Međunarodnog olimpijskog
odbora, Coubertin se priklonio odluci o održavanju prvih OI upravo u Grčkoj jer se time još više ističe da su
obnovljene Igre ujedno i simboličan nastavak antičkih Olimpijskih igara.

27. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 1. olimpijade (1893. – 1896.)

Godina 1893. može se smatrati godinom početka suvremenog ciklusa Olimpijada, nakon što je Pierre de
Coubertin na petoj obljetnici Unije francuskih udruženja atletskih športova prvi put javno iznio prijedlog da se
uspostavi moderni olimpizam. Osnivački kongres je 1894. godine odobrio aktivnosti i mjere koje su u
međuvremenu poduzete za ostvarenje ovog cilja. Potvrđena su pravila, imenovano mjesto i godina održavanja
i izabran je Međunarodni olimpijski odbor koji je trebao pripremiti i održati 1. moderne Olimpijske igre 1896.
godine. Nakon što je Kongres objavio da će se prve moderne Olimpijske igre održati u Ateni, to je izazvalo
veliko zadovoljstvo u široj javnosti Grčke, ali, Grčka se nalazila u ekonomskoj krizi i državna blagajna je bila
pred bankrotom i upravo zbog tih razloga postojala je bojazan da se ne obrukaju, ne samo u organizaciji Igara,
nego i u športskim natjecanjima. Povratkom Vikelasa i Coubertina u Grčku još su više došle na vidjelo moguće
teškoće. Računali su na državnu pomoć prilikom financiranja igara, najviše na fondaciji braće Zappas ali sa tom
fondacijom su nastale izvjesne poteškoće i ovakvi uvjeti su vodili u pravcu neuspjeha.

Coubertin je prije odlaska iz Grčke ipak oformio odbor od 12 članova koji je trebao realizirati predloženi
program, ali suočen sa brojnim poteškoćama odbor se počeo raspadati sve dok na čelo odbora nije došao
42
Grčki prestolonasljednik Konstantin koji je organizirao veliku akciju prikupljanja sredstava putem priloga i
darova u novcu i materijalu. Uz maksimalno zalaganje odbora i izdašnu pomoć cijelog grčkog stanovništva
pripreme su tekle ubrzanim tempom i održavanje Igara nije više dolazilo u pitanje. Paralelno sa ovim
pripremama odvijala se propaganda za dolazak natjecatelja na Igre. Većina natjecatelja došla je
samoinicijativno i o svom trošku, jer je vrlo mali broj zemalja imao Nacionalne olimpijske odbore.

1. OLIMPIJSKE IGRE, ATENA (1896.)

Program igara sastojao se od modernih športova: atletike, športske gimnastike, dizanja utega, mačevanja,
hrvanja, streljaštva, jedrenja, veslanja, plivanja, vaterpola, biciklizma, jahanja, igara na travi, lawn-tenisa i
kriketa. U atletski šport su uvedene dvije nove discipline: bacanje diska helenskim stilom i maratonska trka. U
to doba ne postoje međunarodni športski savezi za većinu športskih grana. To znači da nisu postojala ni
zajednička pravila za većinu športskih grana olimpijskog programa. Zbog toga su se natjecanja održavala po
pravilima pojedinih nacionalnih udruženja. Karakteristično je da su se mnogi natjecatelji prijavili i nastupili u
više grana športa. Nisu održana sva predviđena natjecanja. Veslanje i jedrenje nije održano zbog nevremena,
jahanje zbog prevelikih troškova prijevoza konja. Uspjeh Olimpijskih igara bio je iznad svakog očekivanja.
Uspješna organizacija i športski rezultati, ogroman interes i oduševljenje domaće publike koja je sve dane Igara
punila gledališta i bodrila športaše, imalo je snažnog odjeka ne samo u Grčkoj nego i u ostalom svijetu. Grčki
državni i društveni vođe, poneseni ovim oduševljenjem, poželjeli su da ove Igre ostanu potpuno u njihovoj
domeni i organizacijskoj nadležnosti. Htjeli su ih zadržati samo za Grčku, ali kasniji događaji primorali su ih da
to svoje shvaćanje i ponašanje korigiraju. Kao zaključak, 1. moderne Olimpijske igre održane su u Ateni od 5. –
15. travnja 1896. godine. Na njima je sudjelovalo 13 nacija sa 311 sportaša u 9 grana športa i 43 discipline.

28. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 2. olimpijade (1897. – 1900.)

Ogroman uspjeh 1. modernih Olimpijskih igara opravdao je prvotne nade Pierra de Coubertina i njegovih
suradnika. Igre su zasnovale prve čvrste temelje modernom ciklusu Olimpijskih igara. Međutim, ovaj uspjeh je
imao i drugu stranu medalje. Entuzijazam grčkoga naroda i ogroman utjecaj što su Igre imale na podizanje
nacionalne svijesti Grka, pobudili su težnje i potakli inicijative da se ove Igre zadrže isključivo u nadležnosti
Grčke. Pierre de Coubertin je ostao uporan u nastavljanju svoje zamisli i odluka MOO-a, te je počeo sa
pripremama za 2. OI koje su se prema prvobitnoj zamisli trebale održati u Parizu 1900. godine. Coubertin je
imao prijedloge da se 1. moderne OI održe u Parizu tek 1900. godine, no na nagovor Grka Demetriusa Vikelasa
održane su četiri godine ranije u Ateni, radi simboličkog značaja Igara. Prve igre održane su, i pored prvotnih
organizacijskih poteškoća, s izvanrednim uspjehom i sljedeći je zadatak bio organizirati još bolje igre. Na to se
spremao i Pierre de Coubertin, međutim odluku o održavanju trebao je još potvrditi MOO, pa je Coubertin
sazvao sjednicu MOO-a za 1897. godinu u Le Havreu u Francuskoj.

PRVI OLIMPIJSKI KONGRES U LE HAVREU 1897. GODINE

Coubertin, koji je već imao iskustva sa organizacijom ovakvih Kongresa, uspijeva na njemu okupiti poznate
znanstvenike, pedagoge i liječnike, kao i športske rukovoditelje. Članovi MOO-a nisu međutim bili zadovoljni,
jer nisu nalazili svoj interes na ovom Kongresu. U isto vrijeme održan je u Le Havreu i sastanak MOO-a.
Potvrđena je odluka da se 2. Olimpijske igre održe u Parizu 1900. godine, a za novog predsjednika je izabran
Pierre de Coubertin.

Coubertin je i prije osnivačkog Kongresa 1894. godine pregovarao s direktorijem Svjetske izložbe o
mogućnostima istovremenog održavanja OI, kao i materijalnoj pomoći za njih. Direktorij mu je obećao punu
pomoć. U međuvremenu je nastupila smjena i na čelo je došao Alfred Piccard koji je u razgovoru s
Coubertinom pristao da 2. OI uđu u okvir svjetske izložbe, ali im je odredio ulogu prema svome modelu.
Coubertin je vidio da u programu nema spomena o nekakvom športu, a još manje o olimpizmu, stoga je
odlučio organizirati Igre izvan utjecaja Svjetske izložbe. Formirao je organizacijski odbor sa 40 članova, od kojih
je 18 imenovao za komesare odbora pojedinih športova. Nažalost, i taj odbor je uskoro zapao u probleme.
Igre su na kraju održane u okviru Svjetske izložbe, ali bez vidnog isticanja da se radi o olimpijskim natjecanjima.

43
2. OLIMPIJSKE IGRE, PARIZ (1900.)

Igre su održane bez velikog publiciteta i odjeka u javnosti, na veliko razočarenje Coubertina. Ogorčen time što
se dogodilo, Coubertin je izjavio da se nikad više ne smije dopustiti povezivanje Igara sa nekim od velikih
sajmova usred kojih se gubi vrijednost ideje i nema pedagoškog doprinosa. 2. Olimpijske igre održane su u
Parizu od 14. svibnja do 28. listopada 1900. godine. Na njima je sudjelovalo 1118 natjecatelja iz 28 država u 75
disciplina.

29. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 3. i 4. olimpijade (1901. – 1908.)

3. OLIMPIJADA (1901. – 1904.)

Poteškoće i neuspjeh OI u Parizu 1900. godine, koje je priznavao i sam Coubertin, nisu međutim oslabile
autoritet MOO-a. Coubertin je odlučio da se u većoj mjeri osloni na MOO te je sazvao 4. sjednicu MOO-a u
Parizu 1901. godine. Osnovni zadatak je bilo određivanje mjesta održavanja sljedećih OI, što je mogao odlučiti
jedino MOO. Također je trebalo i odrediti novog predsjednika MOO-a. i dogovoriti se o sazivanju posebnog
međunarodnog Kongresa za objedinjenje športskih saveza. Što se tiče određivanja mjesta održavanja budućih
OI, potiho se očekivalo da će to biti SAD. Chicago je prvi podnio svoju kandidaturu i MOO je na svojoj sjednici u
Parizu jednoglasno prihvatio kandidaturu Chicaga za sjedište 3. OI 1904. godine. Prilikom izbora novog
predsjednika saveza, predstavnik SAD-a William Sloan je odbio poziciju i predložio da Pierre de Coubertin
nastavi sa svojom dužnosti predsjednika. MOO je to prihvatio i produžio je mandat za 10 godina. Također je i
prihvaćeno održavanje Međunarodnog kongresa za objedinjavanje športskih pravila. Na ovom zasjedanju
MOO-a vodile su se i diskusije o problemu kvalitete na OI. Predlagano je da se na OI šalju samo najbolji
natjecatelji i zato bi bilo potrebno da se u pojedinim zemljama prije OI održe državna natjecanja kao
kvalifikacije za OI.

3. OLIMPIJSKE IGRE, ST. LOUIS (1904.)

Pripreme za 3. OI u Chicagu počele su na opće zadovoljstvo. Tadašnji predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt
primio se pokroviteljstva Igara. Po prvi puta program Igara predviđao je i umjetničke te literarne manifestacije
u okviru OI. U međuvremenu, javio se grad St. Louis koji je inzistirao na preuzimanju organizacije Igara zbog
toga što je pripremao veliku Svjetsku izložbu koja je u početku trebala započeti 1903. godine, ali je odgođena
za 1904. godinu. Htjeli su obogatiti program i sa sportskim natjecanjima. Chicago nije pristajao na prepuštanje
organizacije, stoga je Coubertin uz suglasnost članova MOO-a, zatražio predsjednika Roosevelta da riješi taj
spor, smatrajući da on najbolje poznaje situaciju. Ovaj je odlučio u korist St. Louisa. Coubertin nije bio
zadovoljan ovim transferom Igara, a ni programom koji je bio promijenjen i iz kojeg su izbačene umjetničke i
literarne manifestacije. Zbog inzistiranja na atraktivnosti i originalnosti, u programu su se našla neka
natjecanja i priredbe koje su imale prizvuk podcjenjivanja pojedinih narodnosti. Ona su nazvana „Antropološki
dani“ . upravo zbog toga je Coubertin odbio poziv da prisustvuje ovim Igrama.

Isto tako zasjedanje MOO-a nije održano u St. Louisu nego u Londonu, neposredno prije odlaska na te OI. Na
ovoj sjednici donesen je prijedlog od strane Italije za dodjelu organizacije 4. OI 1908. godine u Rimu. Coubertin
je posebno zagovarao rimsku ponudu, jer je u njoj uočio mogućnost obogaćivanja programa sa umjetničkim i
literarnim manifestacijama. A za poboljšanje kvalitete OI Coubertin je stekao uvjerenje da se to može riješiti sa
boljim povezivanjem sveučilišta i pridobivanjem studenata za učešće na ovim Igrama. OI u St. Louisu 1904.
godine u Europi su pobudile vrlo malo zanimanja. Nešto zbog slabe obaviještenosti, nešto zbog udaljenosti i
skupog puta, Igrama je prisustvovao vrlo mali broj športaša. Pojedini športaši sami su se prijavljivali za
natjecanja. Program Igara koji se odvijao mjesecima, za sve vrijeme trajanja Svjetske izložbe, bio je ispunjen
svim mogućim natjecanjima, svih uzrasta, ali samo muškaraca. Da zaključimo, 3. Olimpijske Igre u St. Louisu
održane su od 1. srpnja do 31. rujna 1904. godine. Sudjelovalo je 627 natjecatelja, iz 12 država u 84 discipline.

44
4. OLIMPIJADA (1905. – 1908.)

OLIMPIJSKE MEĐUIGRE U ATENI 1906. GODINE

Nakon teških i dugotrajnih borbi za oslobođenje ostalih dijelova Grčke od turske vlasti, kao i unutrašnjih
političkih previranja, Grčka se mogla ponovno okrenuti svom unutrašnjem društvenom i kulturnom životu kao
i uključivanju u međunarodni športski pokret. Neuspjeh 2. i 3. OI ohrabrivao je Grke u namjeri da se OI
održavaju samo u Grčkoj. Stoga su se Grci ponovno dali na zamašan posao da organiziraju svoje OI. Te su
ponovno dali zahtjev o organiziranju OI, ali sada su imali i prihvatljiv motiv, koji im je trebao osigurati podršku
MOO-a, a to je bila proslava 10-godišnjice uspostavljanja modernih OI. Sastavili su program i najavili OI od 22.
travnja do 2. svibnja 1906. godine, te pokrenuli značajnu propagandu kako bi pridobili ne samo športaše
natjecatelje, nego i športsku publiku. Coubertin je, prešutno odobrio ove Igre, jer zbog zadnjih neuspjeha Igara
bio je u nezavidnom položaju. Zbog zamorenosti velikom politikom, došlo je doba posvećenosti svakidašnjem
životu, kulturnoj i športskoj izgradnji. Zbog toga su ove Igre i njihova organizacija, zalaganje i rezultati
natjecanja, kao i oduševljenje publike, još jednom dokazali velike mogućnosti ovih priredbi. Ove Igre odigrale
su presudnu ulogu u organizacijskoj strukturi i sadržaju sljedećih OI. Prije svega spoznalo se i na djelu
potvrdilo, da se Igre ne smiju povezivati, s nekim drugim po obimu i važnosti većim svjetskim priredbama, koje
natkriljuju same Igre i potiskuju ih u rang sporednog dopunskog programa. Pokazalo se da je interes športaša i
publike daleko veći ako se one organiziraju kao samostalne priredbe.

KONGRES MOO-A U BRUXELLESU 1905.

Dok su Grci užurbano radili na pripremama grčkih OI i Pierre de Coubertin je sa svoje strane isto tako uporno
tražio rješenje za otklanjanje slabosti iskazanih na 2. i 3. OI. Nije bilo u pitanju samo financiranje, već i problem
zastupljenosti pojedinih športova i pitanje broja sudionika u pojedinim disciplinama i iz pojedinih država. Dok
su predstavnici MOO-a i olimpijci iz Europe nalazili na putu za St. Louis, Coubertin se u potpunosti posvetio
rješavanju složene problematike budućih OI. Kongres MOO-a u Bruxellesu 1905. godine nije donio velike
promjene. Preopširnost programa Kongresa uvjetovala je da se nisu mogli donijeti precizni zaključci o
postavljenoj problematici nego samo preporuke pojedinim savezima i nacionalnim olimpijskim odborima.
Coubertin je inače bio posebno zadovoljan izborom Rima za domaćina 4. OI, no u Italiji su nastale nesuglasice
zbog pretendiranja gradova Milana i Torina da se dio programa OI održi kod njih, što nije naišlo na odobrenje
članova MOO-a, posebno Coubertina. Sve je to utjecalo da na sjednici MOO-a u Ateni 1906. godine bude
zaključeno da se Igre ponovno premjeste, ovog puta u London.

Konferencija o umjetnosti, književnosti i športu koja je održana u Parizu 1906. godine, odmah nakon atenskih
međuigara, iznjedrila je prijedlog da se organizira umjetnički petoboj (arhitektura, kiparstvo, glazba, slikarstvo
i literatura).

SJEDNICA MOO-A U LA HAYEU 1907. GODINE

Na sjednici MOO-a u Ateni, na kojoj nije prisustvovao Coubertin , doneseni su neki zaključci koji se nisu slagali
sa osnovnom poveljom MOO-a, stoga se ubrzo nakon sazvao novi sastanak MOO-a u La Hayeu 1907. godine.
Na sastanku su potvrđena stara pravila MOO-a i igre u Ateni (održane 1906.), nisu priznate kao prave OI, nego
kao „međuigre“. Na sjednici je prihvaćen vrlo povoljan izvještaj o pripremi 4. OI u Londonu 1908. godine.
Uloženi su veliki napori da Igre što bolje uspiju. Objavljen je program i kalendar natjecanja, kojim su
predviđena i raspisana natjecanja i u umjetnosti.

4. OLIMPIJSKE IGRE, LONDON (1908.)

Olimpijske igre u Londonu 1908. godine, označile su značajnu prekretnicu u daljnjem organiziranju i sadržaju
OI. Same Igre nisu više bile tek dopunski zabavni program Svjetske izložbe, jer se to pokazalo vrlo nepovoljno
za Igre, a posebno za razvoj olimpizma kao ideje. I ovog su puta, doduše, organizirane u sklopu englesko –
francuske izložbe u Londonu, međutim, sad su Igre bile od primarnog značaja, a sama izložba tek njihov
sastavni dio. Da se igre ne bi rasplinule zbog dugog trajanja, natjecanja su koncentrirana u tri vremenska
45
razdoblja: proljetno, ljetno i zimsko. Ograničen je i broj sudionika u pojedinim disciplinama od strane
pojedinih država, određivanjem maksimalnog broja za svaku disciplinu. Svečano otvorenje održano je 13.
srpnja 1908. godine na stadionu u Wembleyu. Tom je prigodom prvi put održan svečani defile natjecatelja sa
zastavama i u posebnoj športskoj odjeći. Treba spomenuti da je na ovim Igrama došlo do izražaja veliko
rivalstvo između Engleske kao matice modernog športa i SAD-a, kao dotad najuspješnije ekipe športaša. To
nezdravo rivalstvo često je dovodilo do neugodnih scena, najčešće zbog pristranosti žirija sastavljenih od
engleskih sudaca. Da zaključimo, 4. Olimpijske igre održane su u Londonu od 27. travnja do 31. listopada 1908.
godine. Na Igrama je sudjelovalo 2023 natjecatelja iz 22 države u 109 disciplina.

30. Razvoj olimpijskog pokreta u razdoblju 5. i 6. olimpijade (1909. – 1916.)

5. OLIMPIJADA (1909. – 1912.)

Stockholm je bio izabran za održavanje 5. OI, kada je Berlin povukao svoju kandidaturu. OI u Stockholmu
organizirane kao glavna i jedina priredba. Igre su i vremenski znatno skraćene kao i sam program. MOO je
organizacijski i programski nastojao učiniti sve da bi Igre postale stvarno najveće i najpopularnije Športske
svjetske priredbe. Počeo se sastajati svake godine, pokušavajući riješiti neka najaktualnija pitanja koja su još
uvijek opterećivala i kočila organizaciju, razvoj i tijek samih Igara. Organizacijski je olimpizam u to vrijeme
stajao dosta slabo. NOO-i su bili tek u formiranju, a samo ih je nekoliko djelovalo u stalnom organizacijskom
sastavu. U većem broju zemalja, olimpijski odbori ukoliko su i postojali nisu bili stalni i njihov autoritet je bio
diskutabilan. Odbori su se formirali najčešće pred održavanje samih Igara. Najčešće je to zavisilo od unutarnje
razvijenosti športskog pokreta i postojanja posebnih stručnih saveza. Na sjednici MOO-a u Berlinu 1909.
godine prvi put se ozbiljnije analizirao i program igara. Statut prihvaćen na osnivačkom kongresu 1894. godine,
određivao je samo globalno sadržaj Igara: atletski šport, gimnastički, nautički i jahački športovi. Nije se daljnje
ulazilo u razradu ovog osnovnog programa – športske discipline, dimenzije objekata, broj sudionika i sl. To je
do tada bilo prepušteno potpuno organizatorima Igara. Organizatori su ponekad pojedine športske discipline
ispuštali iz programa zbog teškoće organiziranja (npr. konjičke discipline). Ograničenje broja učesnika u
pojedinim disciplinama pokazalo se praktičnim, stoga se i za Igre u Stockholmu prihvatilo isto ograničenje.

Sudački žiri se i dalje formirao od domaćih sudaca, uz pokojeg stranog suca, na što je bilo mnogo primjedbi,
stoga je formiran vrhovni sudački žiri sastavljen od predstavnika NOO-a.

Veći dio rasprave u Berlinu na sjednici MOO-a 1909. godine bio je posvećen problemu amaterizma. Ovaj se
problem od početka nametao organizatorima OI. Zbog toga je MOO organizirao anketu, uputivši svim
zainteresiranim stručnim savezima, istaknutijim sportskim stručnjacima i članovima MOO-a. Odgovori su
najčešće bili kontradiktorni. Teško je bilo riješiti ovo pitanje, jer nije bilo precizne definicije amaterizma.
Problem je do danas ostao neriješen, iako je, po Coubertinovim riječima, samo do 1931. godine provedeno
preko 150 anketa.

5. OLIMPIJSKE IGRE, STOCKHOLM (1912.)

Na sjednici MOO-a u Luksemburgu 1910. konačno je potvrđen Stockholm kao organizator 5. OI i razmatran je
osnovni program Igara. Na zasjedanju MOO u Budimpešti 1911. godine, MOO je prihvatio konačni program
Igara. Brisani su iz programa: boks i jahački športovi, a kasnije i lov i planinarstvo. Uvedena je nova
natjecateljska disciplina moderni petoboj (terensko trčanje i jahanje, plivanje, mačevanje i gađanje pištolja).
Coubertin je ovoj disciplini pridavao veliko značenje, iako je smatrao da bi više doprinijelo veslanje nego
gađanje, ali zbog teškoće organizacije odustao je od toga. Prvi put je u svih pet disciplina održano natjecanje u
umjetnosti: u literaturi, kiparstvu, slikarstvu, arhitekturi i glazbi. Na tim igrama prvi put žene nastupaju i u
plivanju. Do tad su pojedine tek povremeno nastupale u tenisu i streličarstvu. Coubertin je bio odlučno protiv
učešća žena na OI, ali nakon 5. OI konačno žene ravnopravnije sudjeluju, ali još uvijek u svega pet disciplina.
Pripreme ovih Igara nisu prošle bez poteškoća. Neki savezi su nezadovoljni definicijom amaterizma objavili
bojkot Olimpijskim igrama koje organizira MOO. Gimnastička federacija zatražila je da se sudački žiri formira
na međunarodnoj osnovi. A najteži problem je bio sa Nacionalnim olimpijskim odborima. U to se doba osniva i

46
čitav niz novih Nacionalnih olimpijskih odbora. Same Igre održane su u uzornom redu i odličnoj organizaciji. Da
zaključim, 5. Olimpijske igre održane su od 5. svibnja do 22. srpnja 1912. godine u Stockholmu. Na Igrama je
sudjelovalo 2490 natjecatelja iz 28 država u 102 discipline.

6. OLIMPIJADA (1913. - 1916.)

Olimpijske igre u Stockholmu, njihova uspješna organizacija, tijek i rezultati, još su više povećali ugled
Coubertina i sve brojnijeg MOO-a. Češće sastajanje, dogovaranje i zajedničko rješavanje ključnih
organizacijskih, programskih i ideoloških načela pokazalo se uspješnim. Kongres psihologije športa sazvan je
već za sljedeću, 1913. godinu, u Lausanni (Švicarska). U Parizu je za 1914. godinu najavljena proslava 20-
godišnjice osnivanja MOO-a i uspostavljanja modernog olimpijskog ciklusa Olimpijskih igara. Ali, u to vrijeme
odjekuje ponovni poziv Grčkog olimpijskog odbora i pokušaj ponovne organizacije Olimpijskih igara u Grčkoj
1914. godine. Već je 1906. godine na Olimpijskim međuigrama, MOO pružio mogućnost Grčkoj da svake četiri
godine organizira međunarodna športska natjecanja po sličnom olimpijskom programu. Takve su igre najprije
najavljene za 1910. godinu, ali su zbog ekonomske krize i političkih previranja u Grčkoj otkazane „za
pogodnije“ vrijeme. Ojačana politički i moralno nakon uspješnih balkanskih ratova, Grčka želi iskoristiti ovo
povoljno stanje da bi učvrstila svoj društveni, kulturni i športski položaj i na međunarodnom planu. Ističe
uvođenje osmogodišnjeg ciklusa ovih Igara i najavljuje ih za 1914. godinu. MOO je u načelu pristao da se ta
natjecanja održe 1914. godine, ali pod nazivom Helenske igre. Odbija priznati stalni osmogodišnji ciklus jer je
situacija u svijetu previše nestabilna da bi se moglo planirati na tako dugi rok. To se vrlo brzo pokazalo točnim,
jer su Grci morali zbog tih razloga odustati od održavanja Igara već sljedeće 1914. godine. Coubertin i MOO
ustrajali su na svom zacrtanom putu. Prva velika akcija – Kongres psihologije športa u Lausanni, bila je pomno i
pedantno organizirana. Prigodom ovog kongresa održan je i niz sjednica MOO-a.

Na njemu se po prvi put u povijesti olimpijskog pokreta raspravljalo o jednom konkretnom kršenju amaterskih
normi. Bio je to slučaj Amerikanca indijanskog porijekla, Jamesa Thorpea, koji je optužen za kršenje amaterskih
propisa. Na Igrama u Stockholmu 1912. godine se iskazao kao izvanredan sportaš osvojivši dvije zlatne medalje
u klasičnom petoboju i klasičnom desetoboju. Nakon burnih vijećanja odlučeno je da mu se zbog kršenja
olimpijskih normi o amaterizmu oduzmu olimpijske medalje. To je i prvi slučaj diskvalifikacije jednog
olimpijskog pobjednika i oduzimanje osvojenih olimpijskih medalja. Pierre de Coubertin se spremao dati
ostavku nakon Olimpijskih igara u Berlinu 1916. godine, jer se 1917. godine navršavalo 20 godina njegovog
predsjednikovanja.

Tom prigodom prvi put je sazvan Kongres delegata NOO-a i nekih športskih saveza s namjerom utvrđivanja
stalnog programa i pravila za održavanje budućih OI. Pripremljeni su detaljni prijedlozi temeljeni na
dvogodišnjim anketama i konzultacijama sa članovima MOO-a i NOO-a, pojedinim savezima i istaknutijim
sportašima. Vodilo se računa o spolu, starosti, i amaterizmu športaša na Igrama. Predložen je maksimalni broj
sudionika za svaki šport. Napravljena je lista natjecanja, obaveznih i fakultativnih športova, tehnička pravila
natjecanja, sastav zborova sudaca, odšteta športašima za put i dnevnice i dr. Na Kongresu se okupilo oko 140
delegata NOO-a iz svih krajeva svijeta. Tom prigodom prvi put se pojavila i olimpijska bijela zastava i čijih je pet
krugova predstavljalo boje zastava svih naroda. Simbolizirajući pet dijelova svijeta ujedinjenih olimpizmom.
Nakon dugih diskusija utvrđena su pravila učešća i kvalifikacija natjecanja, način sudjelovanja, organiziranja i
dr. Uređeni zaključci trebali su biti objavljeni u prosinačkom izdanju časopisa „Revue olimpique“. Provedba
zaključaka trebala se prvi put primijeniti na 6. Olimpijskim igrama u Berlinu 1916. godine. Početak i dugo
trajanje 1. svjetskog rata koji je izbio neposredno nakon završetka ovog Kongresa, omeo je oživotvorenje i
jedne i druge akcije. Zaključci nisu objavljeni u časopisu jer je on u međuvremenu prestao izlaziti, a nešto duže
se razmišljalo o transferu ili odgađanju 6. Olimpijskih igara. Nijemci se nisu htjeli odreći organizacije, nadajući
se brzoj pobjedi u ratu. Coubertin se kolebao, jer se bojao cijepanja olimpijskog pokreta.

6. OLIMPIJSKE IGRE, BERLIN (1916.)

Daljnji razvoj rata koji je potrajao i proširio se, zaprimajući svjetske razmjere, utjecao je da se Igre odgode, ali
redni broj 6. po antičkoj tradiciji zadržan je za 1916. godinu. Pierre de Coubertin je u međuvremenu
47
poduzimao mjere za osiguranje daljnjeg toka olimpijskog pokreta. Uz aktivnu pomoć švicarskih državnih
organa ustanovio je u Lausanni (Švicarska), stalni administrativni centar olimpijskog pokreta, kamo je 1915.
godine prenio svu arhivu i olimpijsku dokumentaciju iz Pariza. Na taj način ukinuo je dotadašnje pravilo da
sjedište bude u zemlji organizatora Igara. U to se doba već razmišlja o budućim Igrama. Pored Anversa i
Budimpešte sve češće se spominjao i Lyon. Za igre se sve više interesiraju i američke zemlje i gradovi. Za
Olimpijske igre su u SAD-u bili zainteresirani i gradovi Atlanta, Cleveland i Philadelphia. Prijavljuju se i Kuba,
Argentina, Čile, Brazil i Filipini. Ratna angažiranost većine najaktivnijih i najuspješnijih zemalja sudionica na OI,
ne dozvoljava im praktičnu pripremu i učešće, pa prema tome ni organizaciju Igara. Tek završetak ratnih
operacija na bojištima i čvršći izgledi za mir, potaknut će i praktične akcije za obnavljanje tad već afirmiranog
olimpijskog pokreta. Nakon ratnih sukoba i nedaća, još je više cijelom svijetu bila potrebna ideja olimpizma
koja je težila miru i međusobnom uvažavanju.

31. Opišite i definirajte olimpizam, Olimpijsku povelju te organe rada i odlučivanja MOO-a.
Ključni dokument svjetskoga sporta je Olimpijska povelja.

OLIMPIZAM

Životna filozofija kojom se slave i sjedinjuju u uravnoteženu cjelinu kvalitete tijela, volje i uma, naziva se
olimpizam. Olimpijski pokret primjenjuje šport kao odgojno sredstvo skladnog razvoja mladeži u olimpijskom
duhu koji podrazumijeva obostrano razumijevanje, prijateljstvo, solidarnost i ferplej, a isključuje svaku
diskriminaciju. Olimpijski pokret, kojim rukovodi MOO, djeluje stalno i univerzalno. Vrhunac olimpijskog
pokreta su Olimpijske igre koje povezuju športaše cijeloga svijeta na velikoj svečanosti športa. Temelj
olimpizma iskazan je u Olimpijskoj povelji koja sistematizira temeljna načela organiziranja i djelovanja
olimpijskog pokreta, što ih je usvojio MOO. Ona je temelj organizacije i djelovanja olimpijskog pokreta i
utvrđuje uvjete za održavanje Olimpijskih igara.

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI ODBOR (MOO)

Međunarodni olimpijski odbor (MOO) je prva športska organizacija osnovana s pretenzijama da obuhvati
športski pokret cijeloga svijeta, odnosno da na svojim priredbama omogući športašima, bez obzira na
nacionalnost, klasu, rasu i religiju, potpuno ravnopravno natjecanje u tjelesnim sposobnostima, a zatim i u
umjetničkom stvaralaštvu. MOO je osnovan 1894. godine u Parizu, a od 1917. mu je sjedište u švicarskom
gradu Lausannei. Zadaća MOO-a je vođenje olimpijskog pokreta u skladu s Olimpijskom poveljom. MOO potiče
organizaciju i razvoj športa i športskih natjecanja, osigurava redovitu proslavu Olimpijskih igara, podržava i
potiče ozračje poštene igre, ferpleja, nenasilja i športske etike. MOO poduzima preventivne mjere protiv
ugrožavanja zdravlja športaša, protivi se diskriminaciji i vodi borbu protiv dopinga. Odluke MOO-a su konačne,
a nesuglasice u svezi s njihovom primjenom ili tumačenjem može riješiti samo Izvršni odbor MOO-a.

Prema odredbama Statuta MOO-a, prihvaćenog nakon osnivanja 1894. godine, predsjednik MOO-a birao se
svake četvrte godine i trebao je biti iz zemlje u kojoj se održavaju Olimpijske igre. Tada je odlučeno da se
moderne Olimpijske igre održe u Grčkoj, pa je stoga prvi predsjednik bio Grk Demetrius Vikelas. Na prijedlog
člana MOO-a, profesora Williama Sloana koji je odbio prihvatiti mjesto predsjednika kao član zemlje
organizatora, 1900. godine mandat predsjednika je produžen na 10 godina i ponovno je izabran Coubertin.
Nakon ostavke Coubertina 1925. godine, mandat predsjednika je smanjen na razdoblje od osam godina, s tim
da nakon toga može ponovno biti biran. Danas se predsjednik MOO-a bira između članova, na razdoblje od
osam godina. Isti predsjednik može ponovno biti izabran na sljedeće četiri godine. Predsjednik predsjeda svim
aktivnostima MOO-a, osniva stalne i povremene komisije i radne skupine, utvrđuje njihove zadatke i imenuje
njihove članove.

Za prve članove MOO-a Pierre de Coubertin je izabrao one o kojima je stekao uvjerenje da su odani
olimpijskom pokretu i koji su smatrani ambasadorima MOO-a u njihovim vlastitim zemljama. Pravila za izbor
člana MOO-a su se postupno razvijala. MOO bira i izglasava članove, a gotovo sve do 2. svjetskog rata
najvažniji je kriterij bio društveni položaj kandidata jer su samo politički i financijski neovisni članovi MOO-a
48
mogli osigurati i neovisnost samoga MOO-a. razvojem olimpijskog pokreta i uključivanjem sve većeg broja
zemalja, broj članova MOO-a se stalno povećavao, tako da ih danas ima više od stotinu. Član MOO-a treba
imati veliki ugled u svojoj zemlji i vodeći položaj u športskom pokretu, ali treba biti politički i ekonomski
nezavisan. Svaki član MOO-a mora boraviti u svojoj zemlji i biti građanin te zemlje. Članstvo u MOO-u, osim
osobnog odricanja od članstva, prestaje i smrću, promjenom državljanstva ili promjenom zemlje boravišta,
neprisustvovanjem na sastancima MOO-a tijekom dvije godine, nemogućnošću ispunjavanja obveza prema
MOO-u, izdajom prisege i nedostojnim pridržavanjem ili nepoštivanjem olimpijskih načela.

Jačanjem olimpijskog pokreta i povećanjem broja članova MOO-a, na prijedlog Coubertina odlučeno je 1921.
godine da se formira poseban Izvršni odbor MOO-a. Izvršni odbor je organ rada MOO-a u čijem je sastavu
predsjednik, četiri podpredsjednika i deset članova. Svi članovi Izvršnog odbora biraju se na Zasjedanju MOO-
a, na mandat od četiri godine. Izvršni odbor vodi poslove vezane uz djelovanje MOO-a.

Organi rada u MOO-u su: Zasjedanje, Izvršni odbor i predsjednik. Zasjedanje je opći sastanak članova MOO-a.
zasjedanje usvaja i dopunjuje Olimpijsku povelju, bira članove MOO-a, predsjednika, potpredsjednike i članove
Izvršnog odbora, a uz sve ostalo bira i grad koji će biti domaćin Olimpijskih igara. U pravilu se Zasjedanja MOO-
a održavaju svake godine. Svako glasanje je tajno, a odlučuje se većinom glasova. Svaki član MOO-a djeluje u
jednoj od komisija. Postoji Komisija za športaše, Etička komisija, Komisija za imenovanja itd.

OLIMPIJSKI KONGRES

Međunarodni skup na kojemu se raspravlja o olimpijskim temama naziva se Olimpijski kongres. Kongres ima
savjetodavni karakter. MOO odlučuje o mjestu i vremenu održavanja Kongresa, a predsjednik MOO-a ga saziva
i predsjeda mu. Na Olimpijski kongres dolaze članovi i počasni članovi MOO-a, delegati međunarodnih
športskih saveza i NOO-a, a pozivaju se ugledne ličnosti u osobnom svojstvu ili kao predstavnici organizacija.

32. Opišite i objasnite ustroj modernoga olimpijskoga pokreta.

U djelatnostima olimpijskog pokreta sudjeluju: Međunarodni olimpijski odbor (MOO), Međunarodni športski
savezi (MŠS), Nacionalni olimpijski odbori (NOO), organizacijski odbori Olimpijskih igara i nacionalni športski
klubovi i udruženja.

MOO potvrđuje i priznaje organizacije koje su uspostavljene u skladu s Olimpijskom poveljom i pravilima koje
je odobrio MOO. MOO može biti pokrovitelj nad međunarodnim regionalnim i kontinentalnim višešportskim
natjecanjima, ako se održavaju u skladu s Olimpijskom poveljom, a njihovu organizaciju nadgledaju NOO-i i
MŠS-i. izvršni odbor MOO-a organizira povremene sastanke s međunarodnim savezima i NOO-ima, najmanje
jednom u dvije godine. Predsjednik MOO-a predsjeda tim sastancima i sastavlja dnevni red.

MŠS su međunarodne nevladine organizacije koje organiziraju jedan ili više športova na svjetskoj razini i
ujedinjuju saveze tih športova pojedinih država. Pravila, praksa i djelovanje MŠS-a moraju biti u skladu s
Olimpijskom poveljom. Svaki MŠS zadržava samostalnost i autonomiju u upravljanju svojim športom. MŠS-i
moraju preuzeti odgovornost za stručnu kontrolu i upravljanje svojim športom na Olimpijskim i drugim igrama.
Bez MŠS-a već dugo ne može ni jedna športska grana ući u olimpijski program. Međusobna zavisnost MOO i
MSŠ utjecala je da oni sve složenije međusobno surađuju.

NOO-i su organizacije koje u skladu s Olimpijskom poveljom vode, razvijaju i štite olimpijski pokret u pojedinoj
zemlji. Isprva su NOO-i većinom bili privremeni odbori formirani pred samo održavanje OI, bez većeg
autoriteta. Proširenjem i jačanjem olimpijskog pokreta i sve većom popularnošću OI, mijenjala se i uloga NOO-
a. od privremenih odbora, ubrzo se prelazi na formiranje stalnih NOO-a koji su dobivali sve veće i odgovornije
zadatke. NOO se brine o izboru, pripremi i slanju športaša na OI. Odgovorni su za pridržavanje olimpijskih
pravila i za provođenje odluka MOO-a. postojanje NOO-a mora priznati MOO, na osnovi uvida u pravila NOO-a.
zastavu, znak i himnu NOO-a odobrava Izvršni odbor MOO-a. premda je NOO formalno nezavisan od MOO-a,
pravila NOO-a trebaju biti suglašena s pravilima MOO-a, posebno što se tiče političke i vjerske nezavisnosti.

49
Članovi NOO-a mogu biti najistaknutiji športski rukovodioci, politički i ekonomski nezavisni, koji poznaju i
vjeruju u osnovne olimpijske principe. Svi sadašnji i bivši profesionalci, bilo igrači, treneri ili športski dužnosnici
– ne mogu biti izabrani u NOO. Članstvo NOO-a bira se svake četiri godine i mogu biti ponovno izabrani. NOO
širi olimpizam u nastavnim programima tjelesnog odgoja i športa u školama i na fakultetima. Brine se o
stvaranju ustanova koje će se posvetiti olimpijskom odgoju. Potiče razvoj vrhunskog športa kao i športa za sve.
NOO je samostalan u svom radu i ne smije podlijegati pritiscima političke, vjerske ili ekonomske prirode. NOO
je sredstvo olimpijskog pokreta u svakoj državi. S njihovim angažiranjem i sposobnošću napreduje ili propada
olimpizam.

OLIMPIJSKA SOLIDARNOST

Financijska pomoć MOO-a priznatim NOO-ima slabog materijalnog stanja, prvenstven je oblik olimpijske
solidarnosti. Sredstva se dodjeljuju radi promicanja temeljnih načela olimpijskog pokreta, razvoja stručnih
znanja športaša i trenera, dodjela stipendija, osposobljavanja športskih djelatnika i sudjelovanja na
međunarodnim športskim natjecanjima. Programima olimpijske solidarnosti upravlja Komisija olimpijske
solidarnosti u MOO-u.

MEĐUNARODNA OLIMPIJSKA AKADEMIJA

Međunarodna organizacija nazvana Međunarodna olimpijska akademija (MOA) osnovana je sa zadatkom da

čuva, analizira i širi misao olimpizma, učini je razumljivom mladim naraštajima, da pomogne pedagozima
tjelesnog odgoja u radu i pruža pomoć vladama u donošenju zakona i planova za unapređenje športa, a
medicinska i tehnička iskustva, kao i znanstvena istraživanja na području športa učini predmetom međusobne
razmjene. Međunarodnu je olimpijsku akademiju 1961. godine osnovao Grčki olimpijski odbor uz punu
podršku MOO-a.

33. Opišite i objasnite osnovne karakteristike suvremenih olimpijskih igara – redoslijed i domaćinstvo OI,
rast i razvoj OI, sportovi na programu igara, sudjelovanje na igrama, OI i umjetnost, žene na OI.
NAZIVI, RAZDOBLJA I MJESTA ODRŽAVANJA

Olimpijske igre su natjecanja između športaša u pojedinačnim i ekipnim športovima. I zimske i ljetne
Olimpijske igre traju maksimalno 16 dana. Suvremeni razvoj Olimpijskih igara zavisi prije svega od općeg
ekonomskog, političkog, društvenog, kulturnog i športskog razvoja suvremenog društva. Dva značajna
prijelomna događaja novije povijesti ljudskog društva, 1. i 2. svjetski rat, svojim su tijekom i posljedicama
snažno utjecali na promjenu nekih osnovnih obilježja i pravaca razvoja olimpizma i Olimpijskih igara. Ubrzali su
promjene i primorali na prilagođavanje novim uvjetima, ali i potrebama novog društva.

OLIMPIJADA

Razdoblje od četiri uzastopne kalendarske godine, koje počinje 1. siječnja prve godine koja je prijestupna, a
završava 31. prosinca četvrte godine, naziva se Olimpijada. Prva Olimpijada počela je 1.1. 1892. godine. Prve
OI održane su 1896. u Ateni, a prve ZOI bile su 1924. u Chamonixu.

REDOSLIJED OLIMPIJSKIH IGARA

Bez obzira bile održane ili ne, ljetne Olimpijske igre zadržavaju redni broj četverogodišnjih perioda –
Olimpijada. Tako se Olimpijske igre šeste, dvanaeste i trinaeste Olimpijade također broje premda nisu održane
zbog ratova. Za razliku od ljetnih OI, ZOI se računaju samo ako su održane, a broje se redoslijedom kojim su
održane, bez obzira na razdoblja Olimpijada.

Tako su četvrte ZOI održane 1936. godine, a ZOI održane 1948. godine bile su pete, jer se u međuvremenu
neodržane ZOI 1940. i 1944. ne broje. Od 1924. do 1992. godine ZOI su održavane u olimpijskoj prestupnoj
godini zajedno s OI. Od 1994. godine promijenjen je redoslijed održavanja ZOI, pa se od te godine svake druge
godine priređuju naizmjenično OI i ZOI.

50
GRAD DOMAĆIN OI

Organizaciju OI, MOO dodjeljuje gradu koji je imenovan gradom domaćinom Olimpijskih igara. Izbor grada
domaćina isključivo je pravo MOO-a. za organizaciju Olimpijskih igara može se javiti grad čiju je kandidaturu
odobrio NOO te zemlje. Nakon pomnog razmatranja izvještaja Komisije za gradove kandidate, koja je
sastavljena od članova MOO-a i predstavnika NOO-a, pristupa se izboru grada domaćina. Izbor se mora održati
sedam godina prije održavanja tih Olimpijskih igara. MOO organizaciju Olimpijskih igara povjerava NOO-u
zemlje u kojoj je grad domaćin kao i samom gradu domaćinu.

RAZVOJ I RAST OI I ZOI

Najatraktivnije i najznačajnije forme i glavni sadržaji olimpizma sadržani su svakako u Olimpijskim igrama. One
odražavaju razvoj i snagu olimpijskog pokreta i smotra su dostignuća olimpijske ideje, kako pojedinih naroda i
regija, tako i cijelog svijeta u jednom određenom razdoblju. Program Igara ispunjen je i raznim dodatnim
manifestacijama, ceremonijalnim i simboličnim formama otvaranja, zatvaranja, defileima, olimpijskom vatrom,
zastavama, simbolima, parolama i sl. Popraćen je i izgradnjom izvanrednih športskih građevina, ali i težnjama
da se program proširi na druga područja ljudske djelatnosti: literaturu, kiparstvo, slikarstvo, glazbu i
arhitekturu.

SUDJELOVANJE NA OI

Sudjelovanje na OI moguće je svakom športašu kojega je prijavio njegov NOO. Natjecatelj mora biti državljanin
zemlje NOO-a. NOO šalje prijave Organizacijskom odboru. Za natjecatelje postoji medicinski kodeks koji
zabranjuje doping, određuje zabranjene kategorije supstanci i propisuje natjecateljima obvezno podvrgavanje
medicinskim kontrolama. Nakon dogovora s odgovarajućim MŠS-om, Izvršni odbor MOO-a utvrđuje broj
prijava dvije godine prije OI. MŠS-i odgovorni su za stručnu kontrolu i upravljanje natjecanjem u svojem
športu, a svi tereni za natjecanje i treniranje te sva oprema moraju biti u skladu s pravilima. MŠS-i utvrđuju
konačne rezultate i plasman natjecatelja.

NOVI ŠPORTOVI NA PROGRAMU OI

U program OI mora biti uključeno barem petnaest olimpijskih športova, dok takav minimum ne postoji za
program ZOI. U program OI može biti uključen novi šport kojim se bave muškarci u barem 75 zemalja na četiri
kontinenta i žene u barem 40 zemalja na tri kontinenta. U program ZOI može biti uključen šport koji se
prakticira u barem 25 zemalja na tri kontinenta. Športovi se prihvaćaju u program OI najmanje sedam godina
prije premijernog održavanja na OI.

OGLEDNI ŠPORTOVI

Neslužbena nacionalna i međunarodna natjecanja za vrijeme OI, koja se održavaju u istom mjestu, a prikazuju
jednu ili dvije športske grane – nazvana su oglednim športovima. Uvođenje oglednih športova trebalo je
pomoći njihovu daljnjem razvoju te mogućem kasnijem prizivanju za olimpijski šport.

UMJETNIČKA NATJECANJA

Pierre de Coubertin je, prema antičkoj tradiciji, pokušao spojiti šport s umjetnošću. Prva natjecanja su se
održala na 4. OI 1912. godine i ostvarena su natjecanja u svih pet umjetničkih disciplina (arhitektura,
literatura, glazba, slikarstvo i kiparstvo). Zbog činjenice da su natjecatelji većinom bili profesionalci, MOO je na
svom 45. zasjedanju 1950. godine ukinuo umjetnička natjecanja OI, a odlučeno je i da se umjetnička natjecanja
zamjene umjetničkim zbivanjima i izložbama bez natjecateljskih pretenzija. Taj se dio programa morao
održavati istodobno s OI i blizu mjesta športskih natjecanja.

SUDJELOVANJE ŽENA NA OI

Aktivno sudjelovanje žena na OI je važan socijalni, politički i kulturni poticaj, koji doprinosi emancipaciji žena i
istodobno pomaže daljnjem razvoju ženskog tjelesnog odgoja i športa. Žene su postupno počele nastupati na
51
OI, počevši od OI 1900. kad su prvi put nastupile u tenisu i golfu. Prema Olimpijskoj povelji u program OI mogu
biti uvršteni samo oni ženski športovi koji su rasprostranjeni, tj. za koje se redovito održavaju nacionalna,
kontinentalna i svjetska prvenstva u 25 zemalja i na 2 kontinenta. U početku održavanja OI nije se ni pomišljalo
na aktivno sudjelovanje žena. I sam je Coubertin bio protiv natjecanja žena pred publikom. Članovi MOO-a ga
nisu podržali pa se izjasnio za sudjelovanje žena pod istim uvjetima koje imaju i muškarci i zajedno s
muškarcima. Sudionici 10. Olimpijskog kongresa održanog 1973. godine jasno su se odredili protiv ikakve
diskriminacije žena na OI. To je dovelo do uvrštenja brojnijih ženskih športova na OI i do rasta broja pojedinih
natjecanja. MOO je kasnije podržao i veću brojnost žena u vodećim organima NOO-a, MŠS-a, te dopustio
mogućnost izbora žena za članove MOO-a.

34. Navedite i opišite tijek organizacije i pravila vezana uz organizaciju olimpijskih igara.
NOO i grad priređivač imenuju Organizacijski odbor OI, koji brine o pripremama i provođenju samih Igara.
Prijedloge programa i organizacionih mjera Organizacijskog odbora potvrđuje MOO. Zbog toga je
Organizacijski odbor obvezan redovno izvještavati MOO o svim mjerama koje poduzima za što uspješnije
provođenje Olimpijskih igara. Brine o izgradnji svih potrebnih športskih objekata i dva olimpijska sela,
osigurava boravak posjetitelja i dolazak na Igre svih ekipa koje su se prijavile. Igre se ne smiju povezivati s
nekom drugom športskom ili kulturnom svečanošću niti održati istodobno s njima. Svi priznati NOO-i imaju
pravo sudjelovanja.

HRVATSKA
Kompletnu povijest sporta Hrvatske dijelimo na 6 glavnih dijelova, a to su: sport, sokol, Franjo Bučar,
olimpizam, nastava TZK i razvoj kineziologije u Hrvatskoj. Isto kao prilikom učenja svijeta, ne trebate učiti
godine, ali s obzirom da se najveći dio događaja vezanih uz Hrvatsku događa u 19. i 20. st. trebate znati u
kojem se razdoblju što događa. Stoga ćete imati generalno nekoliko razdoblja: razdoblje do završetka prvog
svjetskog rata (1918), međuratno razdoblje, razdoblje iza drugog svjetskog rata i razdoblje Hrvatske
samostalnosti. Prepoznati ćete da upravo kombinacija tih razdoblja i pojmova označava pitanja koja će vas
dočekati na usmenom dijelu ispita. Hrvatska povijest sporta je zapravo jednostavna iz razloga što se odvija u
razdoblju od 150-200 godina. Gotovo svi aspekti koje trebate znati događaju se u istim ili sličnim društveno
političkim okolnostima. Dakle, iste su stvari tištile ljude koji su djelovali u razdoblju do 1918. godine u području
sporta, tjelovježbe, sokola pa i nastave TZK. Kada govorimo o Hrvatskoj povijesti sporta, gotovo je nemoguće
pričati o sportu, a da se ne dotaknemo sokola, isto i o sokolu, a da ne spomenemo sport, nemoguće je pričati o
olimpizmu, a da tu opet nema sporta i sokola. Sve je to međusobno isprepleteno.

35. Opišite razvoj sporta u Hrvatskoj do 1918. godine.

Već u najstarijim razdobljima i prije nego li su Hrvati obitavali na ovim prostorima postoje tragovi o
tjelovježbenim aktivnostima (ne o sportu). U Hrvatskoj imamo tri amfiteatara. Najveći i najočuvaniji je
amfiteatar u Puli (često zvan arena u Puni). Zašto je Arena pogrešan naziv? Zato što arena označava samo
pješčano borilište. Arena je dakle samo dio amfiteatra. Drugi amfiteatar nalazi se Solinu (antičkoj Saloni). Treći
amfiteatar nalazi se u Burnum-u (blizu Šibenika). To govori da se u grčkom i naročito u rimskom razdoblju na
našim područjima prakticirali različiti oblici tjelovježbe (detaljnije je opisano u knjizi). U razdoblju srednjega
vijeka u kojem dominira viteštvo, znamo da je u Hrvatskoj bilo vitezova, ali ne znamo da je bio organiziran
ijedan viteški turnir. Za hrvatskog viteza imena Hrvoje Vukčić Hrvatinić znamo da je sudjelovao na viteškim
turnirima izvan prostora današnje Hrvatske.

Razdoblje razvoja sporta u Hrvatskoj do kraja prvog svjetskog rata (PSR) generalno se dijeli u dva djela. Jedan
je razvoj takozvanih starih sportova (do 1903. godine) , a drugo područje je razvoj novih sportova. Najstariji
uvjetno rečeno "sport" u Hrvatskoj je streljaštvo. Ono se u hrvatskoj pojavilo sredinom 18. st. u Osijeku,
osnivanjem građanskog streljačkog društvog u Osijeku. Zašto streljaštvo i zašto Osijek? (Odgovor na ovo
52
pitanje potražite u knjizi). Vrlo brzo nakon Osijeka, razna se društva otvaraju i diljem Hrvatske. Iduće je bilo u
Zagrebu, a uz Zagreb se veže i prvi objekt u Hrvatskoj izgrađen za potrebe sporta. Zapravo kada se streljaštvo
pojavilo u Hrvatskoj, ljudi su se okupljali u društvima i iz vatrenog oružja su gađali u mete, ali ne u kontekstu
sportskog natjecanja. Tadašnje mete nisu bile kao današnje u obliku krugova. Bile su dimenzija oko 1x1m i na
njima su bile različite slike. Kako su određivali pobjednika? Nisu određivali pobjednika zato što ideja o
natjecanju nije postojala ni u Hrvatskoj ni u Europi ne postoji u 18.st., a ni u 19.st. Sport se razvijao samo u
Engleskoj. Ideja je bila druženje, održavanje i podizanje vještina preciznosti pucanja iz vatrenog oružja. Cilj je
bio pogoditi metu i tko uspije pogodit metu taj je jednostavno dobro gađao. Streljaštvom se u najvećoj mjeri
bave vojne osobe. Oni imaju pristup varenom oružju i time su se bavili. Dakle to nije bio sport. Streljaštvo
poprima osobine sporta početkom 20.st. kada Engleski sport počinje prodirati u Hrvatsku. U knjizi su vam
opisani svi rani sportovi koji se javljaju, a mi ćemo opisati ona koja su spomenuta na predavanju. Prvo je
mačevanje. Kada se mačevanje pojavilo, također se nije radilo o sportu nego o aktivnosti koja je bila sastavni
dio odgoja mladih ljudi u Hrvatskoj, ali i u Europi. Svaka pristojno obrazovana osoba morala je znati mačevati.
Mačevanje je bio način rješavanja sukoba. Izgubio je onaj koji je prvi pustio krv. Uglavnom ti dvoboji nisu išli do
smrti. Bilo je i onih dvoboja u kojima su ljudi ginuli, ali to su najčešće bile nesreće. Iako ljudi nisu bili kažnjavani
ako su ubili nekoga u mačevalačkom dvoboju. Sredinom 19. st. diljem hrvatske se otvara niz mačevalačkih
škola. Mačevanje dobiva osobine sporta također početkom 20. st. Po čitavoj Hrvatskoj je bilo razvijeno i
klizanje. Danas je klizanje zabava, ali i sport. Tada se uglavnom klizalo na prirodnim klizalištima, ali su vrlo brzo
počeli i prolijevati vodu na određenim površinama i čekali da se zaledi. Klizanje je bilo dominantno društvena
aktivnost. Prvi pravi sport u Hrvatskoj bio je biciklizam. Danas biciklizma u Hrvatskoj gotovo da i nema.
Biciklizam je sve do iza drugog svjetskog rata (DSR) bio daleko najpopularniji sport u Hrvatskoj. U njemu su
Hrvati prvi puta nastupali na međunarodnim natjecanjima. On se u Hrvatskoj javlja na kraju 19.st. kada se
javljaju i prvi bicikli. Oni su bili jako popularni, atraktivni, jeftini i dostupni široj masi ljudi. Vrlo brzo nakon
njihove pojave javljaju se i natjecanja. Dakle kada govorimo o prvom pravom sportu u Hrvatskoj, onda
govorimo o biciklizmu. Bicikl se nazivao Kotur. Danas u Zagrebu imate Koturašku ulicu. I tamo je upravo bilo
najpoznatije trkalište. Zagreb je u tom razdoblju imao oko 30 000 stanovnika. Praktički je pola Zagreba svaki
vikend dolazilo i promatralo biciklističke utrke. Biciklisti su bili prve prave zvijezde hrvatskoga sporta. Jedan
poznati biciklist je bio i Ferdinand Budicki koji je poznatiji i po automobilizmu. On je čovjek koji je prvi dovezao
auto u Zagreb. Planinarstvo je bilo također vrlo popularna i raširena tjelovježbena aktivnost, a i danas je.
Odlike sporta dobiva u 20. st.

1903. godina označava početak razvoja modernoga sporta. Tada su studenti sveučilišta u Zagrebu osnovali
HAŠK. Studiranje je bilo još fleksibilnije nego danas i studenti su redovito znali odlaziti u druge Europske
gradove na godinu ili dvije (Beč, Budimpešta, Prag). Ti studenti koji su studirali izvan granica Hrvatske upoznali
su moderni sport koji je tamo bio već prisutan. Kada su se vračali u Hrvatsku, pričali su svojim kolega što rade
studenti tih sveučilišta pa su i zagrebački studenti poželjeli baviti se modernim sportom. Tada grupa studenata
odlučuje osnovati prvi klub koji su nazvali HAŠK (Hrvatski akademski športski klub). Prvi sportaši su bili
društvena margina i nitko na njih ne obraća pozornost. Bavljenje sportom bila je potpuna novina i baviti se
sportom nije bilo društveno uobičajeno, niti prihvatljivo. Iste godine osniva se i PNIŠK (prvi nogometni športski
klub). Nogomet se smatra prvim modernim sportom u RH. Članovi HAŠK-a bavili su se cijelim nizom sportova.
HAŠK i PNIŠK 1906. igraju prvu međusobnu utakmicu. Zašto tek nakon tri godine? Ljudi koji su prevodili pravila,
jako su ih dobro naučili i postali su prvi sudci. Dakle sudci nisu bili glavni problem. Oba su kluba imali svoje
terene. Bavljenje nogometom tada je bila sramota. Nije bilo društveno prihvatljivo. Svakom sportu trebala su
desetljeća dok su postali društveno prihvatljivi i cijenjeni. Ti nogometaši bili su toliko izvrgnuti društvenom
ruglu da su se bojali odigrati utakmicu kako neki od njih ne bi izgubio. Tada bi im se još više rugali. Prvi rezultat
bio je 1:1. Prvo prvenstvo u hrvatskoj odigrano 1912. godine. U Hrvatskoj je postojalo oko 10 nogometnih
klubova. U finalu su igrali HAŠK i PNIŠK. Nisu se mogli dogovoriti tko će suditi i zato su je odgodili 1 mjesec. Na
kraju su doveli mađarskog sudca. Zbog jedanaesterca koji je dosuđen u korist HAŠKA u drugom poluvremenu,
PNIŠK-ovci napuštaju teren i utakmica je registrirana 3:0 za HAŠK. Dakle HAŠK je bio proglašen prvakom
Hrvatske. Prvenstvo je tada organizirao HNS, odnosno nogometna sekcija iz Hrvatskog športskog saveza. Čelna

53
osoba bio je HAŠK-ovac. Godinu dana nakon na čelo dolazi PNIŠK-ovac koji prvo što radi je poništava tu
utakmicu i registrira ju 3:0 za PNIŠK i proglašava ga prvim prvakom. Odnosno od kada se nogomet pojavio
izazivao je velike emocije kao i danas. U razdoblju do PSR javlja se cijeli niz modernih sportova koji su opisani u
knjizi. Nije bilo nijednog prvenstva u Hrvatskoj do 1912. godine. 1909. godine osnovan je Hrvatski športski
savez. Tada je u Hrvatskoj postojalo oko 20 klubova u 6-7 sportova (danas ih ima 4-5 tisuća), generalno do PSR
osnovano je oko 50 klubova. Dakle svih tih 20-ak klubova nisu imali nikakvu organizaciju iznad sebe. Javlja se
potreba za osnivanjem krovne sportske organizacije. Taj trenutak predstavlja završetak pojave modernog
sporta. Hrvatski športski savez je pandan današnjem HOS. HŠS imao je svoje sekcije za pojedine sportove. Iz tih
sekcija proizlaze prvi strukovni savezi. Dakle, HŠS osnovan je 1909. godine, s radom započinje 1910. godine,
njegove sekcije su osnovane 1911. i onda su te sekcije osnivale prva prvenstva 1912. godine. Brojni današnji
savezi svoj osnutak pripisuju 1911. godini kada su osnovane sekcije pojedinih sportova. S osnivanjem HŠS, sport
u Hrvatskoj dobio je svoju punu strukturu.

Za vrijeme PSR sport je u velikoj mjeri zamro. Održavale su se neke utakmice. Mladi su ljudi uglavnom bili na
ratištu.

STARI VIJEK

U 1. stoljeću poslije Kr. današnje područje Hrvatske, tada naseljeno ilirskim plemenima, potpalo je pod vlast
Rima i postalo dio novoosnovane rimske provincije Ilirik koja je kasnije podijeljena na dvije pokrajine:
Dalmaciju i Panoniju. Na obali i u unutrašnjosti razvili su se gradovi koji su građeni prema rimskom
urbanističko-arhitektonskom modelu. U nekima od njih izgrađeni su objekti namijenjeni tjelovježbenim
aktivnostima, rekreaciji i rehabilitaciji.

SREDNJI VIJEK

Nakon doseljavanja u današnju domovinu u 7. st. Hrvati su održavali raznovrsne obrede, kao i običaje i
obredne forme vježbanja i nadmetanja. U to se doba naročito cijenila tjelesna snaga, okretnost i brzina, a
vještine jahanja i baratanja oružjem iskazivane su i na viteškim turnirima. Viteškog odgoja i viteških
nadmetanja bilo je i u Hrvatskoj.

TJELOVJEŽBENA NADMETANJA GRAĐANA

Jačanjem građanskog staleža u 17. stoljeću razvijaju se brojna manje opasna natjecanja koja su zamijenila
viteške turnire, dotadašnji dominantni oblik tjelesnog nadmetanja. U Zadru se spominju natjecanja u gađanju
lukom i strijelom, u Dubrovniku mačevanje u sklopu cehovskih udruženja i privatnih mačevalačkih škola.
Prigodom raznih proslava u dalmatinskim gradovima održavaju se natjecanja u gađanju određene mete
dugačkim kopljem. Stanovnici zagrebačkog Gradeca, održavali su vitešku igru prstenac. Cilj igre je bio trčeći,
kopljem nastojati pogoditi i skinuti prsten ovješen o konopac. S vremenom su prestala brojna takva
nadmetanja proistekla iz srednjeg vijeka. Održala se Sinjska alka zahvaljujući svojoj atraktivnosti i redovitu
održavanju.

ŠAKANJE, VESLANJE I BOĆANJE

U drugoj polovini 16. stoljeća u Splitu i Hvaru zabilježeni su okrutni susreti šakača tijekom raznih svečanosti. U
Dalmaciji je omiljena zabava bilo bacanje kamena s ramena koje se održavalo na razne načine: iz mjesta, u
pokretu ili klečeći. Tijekom 18. i 19. stoljeća u Splitu i Hvaru održavala su se „kukanja“ pri kojima se trebalo
popeti navrh jarbola, postavljenog na gradskom trgu, do pršuta ili zlatnika koji su bili nagrada. Jedna od
najpostojanijih narodnih igara u Dalmaciji je igra „na balote“. U njoj igrači bacaju drvene kugle kojima se
nastoje što više približiti maloj loptici tzv. „bulinu“. Pomorci i ribari također su često organizirali natjecanja.
Posebice regate koje su zabilježene na Korčuli, Splitu, Braču, Trogiru i Rabu.

54
LOPTANJE U DALMACIJI

Najpopularnija igra renesansne Dalmacije je bila igra loptom. O popularnosti loptanja svjedoče brojne zabrane
igranja na javnim mjestima. Budući da je najprikladniji prostor za igru bio trg ispred crkve, crkvene su je vlasti
često zabranjivale. U Splitu je kazna za one koji bi se ipak upustili u igru bila dva mjeseca zatvora.

NAJSTARIJI ŠPORTOVI (1784. – 1903.)

U prvoj polovici 19. stoljeća počinje se shvaćati značaj tjelesnoga vježbanja, prvenstveno kao vojna priprema.
Pri vježbanju su korištena različita pomagala i sprave, pa se tijekom vremena razvila gimnastika koja je u prvo
vrijeme bila sredstvo poboljšanja tjelesnih sposobnosti i medicinska terapija, a kasnije se oformila kao športska
grana. U to vrijeme nastaju i razvijaju se mačevanje i konjički šport, koji su također imali praktični vojni značaj.
Biciklizma, klizanje i skijanje rano su se profiltrirali kao športovi, jer su imali prometno značenje. Od 70-ih
godina 18. stoljeća sve je učestaliji termin „sport“ koji istodobno označava forme zabave, ali i športske grane i
discipline. I u Hrvatskoj je najstariji organizirani šport bilo streljaštvo. U Osijeku je utemeljeno Građansko
streljačko društvo, a zatim i u Zagrebu počinje djelovati društvo sa istim nazivom. Početkom 19. stoljeća je u
Zagrebu izgrađena streljana koja je odigrala značajnu ulogu u razvoju društvenog i športskog života grada. U
drugoj polovici 19. stoljeća privatna škola jahanja Vilima Lambergera započela je sa radom u Zagrebu. Prvo je
veslačko udruženje bio Zagrebački veslački klub Sava, a u istom razdoblju u Zagrebu počinje djelovati i Sklizački
klub. Značajan doprinos razvoju tjelovježbe i športa dao je Hrvatski sokol (osnovan 1874. godine) u kojem je
prvenstveno propagirana gimnastika. Najpopularniji šport u drugoj polovini 19. stoljeća bio je biciklizam. Prvo
hrvatsko društvo biciklista utemeljeno je u Zagrebu 1885. godine. Godinu dana nakon na Zrinjevcu jer održana
prva biciklistička utrka. Biciklisti su prvi, 1894. godine, osnovali svoj strukovni savez: Savez hrvatskih biciklista.
Do početka 20. stoljeća na području Hrvatske počeli su se razvijati športovi: streljaštvo, balonstvo,
planinarstvo, klizanje, športska gimnastika, veslanje, konjički šport, biciklizam, šah, mačevanje, športski ribolov
i skijanje.

RAZVOJ MODERNOG ŠPORTA (1903. – 1918.)

U Hrvatskoj su moderni športovi došli početkom 20. stoljeća. U razvoju športa veliku je ulogu odigrao sokolski
pokret, a u tom je razdoblju za hrvatski šport važno bilo i osnivanje Hrvatskog športskog saveza. U tom
razdoblju od početka 20. stoljeća do kraja 1. svjetskog rata u Hrvatsku su uvedeni i počeli su se razvijati:
nogomet, hokej na travi, tenis, atletika, hrvanje, automobilizam, zrakoplovstvo i plivanje. Najveće zasluge za
širenje nogometa u nas imao je Hrvatski akademski športski klub (HAŠK, osnovan 1903. godine) i Prvi
nogometni športski klub (PNIŠK). Akademski športski klub Šišmiš iz Samobora prvi je 1903. imao sekciju hokeja
na travi. Početak organiziranog tenisa u nas smatramo osnivanje teniske sekcije u sklopu 1. hrvatskog
sklizalačkog društva u Zagrebu, prvi hrvači i dizači utega okupljaju se u Teškoatletskom klubu Atlas iz Zagreba.
Pioniri atletike bili su članovi zagrebačkih nogometnih klubova, a prvi klubovi u kojima su djelovali ljubitelji
automobilizma, osnovani su u Zagrebu i Splitu. U povezivanju naših športskih organizacija s međunarodnima,
prvi je korak učinio Hrvatski sokolski savez koji je 1907. godine postao član Međunarodnog gimnastičkog
saveza (FIG). Osnivanje brojnih športskih organizacija rezultiralo je osnivanjem središnjeg Hrvatskog športskog
saveza, utemeljenog u Zagrebu 5.10.1909. Savez je omogućio učestalije međunarodne nastupe hrvatskih
športaša. Prvi nastup pod svojom zastavom hrvatski športaši imali su na 5. prvenstvu svijeta u gimnastici u
Torinu 1911. godine gdje je nastupila gimnastička vrsta Hrvatskog sokolskog saveza. Širenje športa kao da je
iznenadilo postojeće gradske strukture, pa su se športovi izuzetno teško uklapali u njihove prostorno-
urbanističke planove. U tom razdoblju ne možemo govoriti o nekoj smišljenoj strategiji razvoja tjelesnog
odgoja i športa. Grupa intelektualaca na čelu sa Franjom Bučarom koja je shvaćala značaj te društvene
djelatnosti nastojala je stvoriti uvjete za njen razvoj, ali su vlasti ostale nezainteresirane.

HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ

Sve brojniji klubovi osnovani u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća nisu se više zadovoljavali samo rijetkim
međusobnim susretima, nego su težili afirmaciji i na međunarodnom planu. U to vrijeme u svijetu jača
55
međunarodni olimpijski pokret, osnivaju se međunarodni športski savezi i organiziraju europska i svjetska
prvenstva. Težnja uključivanju u ta događanja kulminirala je u Hrvatskoj krajem prvog desetljeća 20. stoljeća.
Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, Hrvatska je imala potpunu samostalnost u pitanjima prosvjete i kulture, pa
tako i u domeni športa. Međutim, u praksi bi svaki pokušaj da Hrvatska postane član MOO-a odmah naišao na
protivljenje austrijskih i mađarskih predstavnika u najvišem olimpijskom tijelu. Tako je na njihov zahtjev bio
zabranjen nastup hrvatskih sportaša na Olimpijskim međuigrama u Ateni 1906. godine, iako je Organizacijski
odbor ovih Igara već bio prihvatio prijavu Hrvatske u prvo su se vrijeme športske organizacije pokušale
povezati s tada snažnom sokolskom organizacijom. Međutim, Savez hrvatskih sokolskih društava nije želio u
svoje članstvo primiti i športske organizacije. U traženju rješenja, hrvatski športski djelatnici pokušavaju se
povezati sa športašima u Češkoj i Sloveniji koji su imali sličnih problema. Ovakve veze, koje su eventualno
mogle rezultirati stvaranjem nekog zajedničkog slavenskog športskog saveza, nastoje onemogućiti austrijski i
mađarski športski savezi.

Međutim, rastao je broj novoosnovanih športskih organizacija koje nisu bile zadovoljne. Klubovima udaljenima
od većih gradova središnji športski savez nije bio potreban samo zbog međunarodnog nastupa nego i zbog
nužnosti unutrašnjeg povezivanja i objedinjavanja športskog pokreta u Hrvatskoj. Bez natjecanja i mogućnosti
međusobnog uspoređivanja, športski klubovi nisu mogli napredovati, a često bi i njihov opstanak došao u
pitanje. Daljnji napredak hrvatskog športa ovisio je o osnivanju jednog općeg saveza svih športskih grana koji bi
povezao pojedine klubove i omogućio nesmetano odigravanje međusobnih i međunarodnih susreta. Prvu
javnu inicijativu poduzeo je Mario Rieger Vinodolski, poznati športski novinar i djelatnik, tajnik PNIŠK-a u
Zagrebu.

On je sredinom 1908. godine u Hrvatskom športskom listu objavio poziv za osnivanje Hrvatskog športskog
saveza. Osnivački sastanak sazvan je za rujan iste godine, ali nije uspio jer se nisu pojavili predstavnici tada
najsnažnijih športskih organizacija. Daljnju akciju za osnivanje HŠS poduzeo je Hrvatski športski klub Šparta iz
Sušaka. Ovaj klub je u zagrebačkom Obzoru objavio poziv hrvatskoj športskoj javnosti za utemeljenje središnje
športske organizacije. Ipak, donošenje konačne odluke o osnivanju HŠS-a ovisilo je o HAŠK-u. konačno je
Hrvatski športski savez osnovan 5.10.1909. godine. Izabran je privremeni odbor na čelu s predsjednikom
Ljudevitom Andrassyem. Do odobrenja rada i pravila HŠS-a došlo je tek 10.8.1910. godine nakon dolaska
novog bana Nikole Tomašića.

Na prvoj redovnoj glavnoj skupštini održanoj 1911. godine izabran je novi Odbor koji je zagovarao uključivanje
ostalih športskih organizacija u HŠS i osnivane stručnih sekcija i pododbora za pojedine športske grane.
Klubovima iz Istre i Dalmacije bilo je zabranjeno pristupanje HŠS-u, jer su bili neposredno pod upravom
Austrije. Na drugoj redovnoj glavnoj skupštini HŠS-a, održanoj 1912., prihvaćeni su pravilnici i imenovani
referenti za pojedine športske sekcije: nogomet, skijanje, biciklizam, mačevanje, atletika, tenis, automobilizam,
plivanje i klizanje. Ove sekcije HŠS-a ustvari su prvi hrvatski strukovni savezi iako tada nisu tako nazvani.
Nogometna, biciklistička, atletska, teniska, automobilistička i plivačka sekcija raspisale su prva prvenstva
Hrvatske i Slavonije. Na trećoj redovnoj skupštini HŠS-a, održanoj 1913. godine izraženo je zadovoljstvo
razvojem športa u nas. Osnovane su nove športske organizacije, broj članova je porastao a prvenstva su bila
uspješna i izazvala su pozornost cjelokupne hrvatske javnosti. Za predsjednika novog Odbora HŠS-a izabran je
Franjo Bučar. Na četvrtoj redovnoj godišnjoj skupštini HŠS-a održanoj 1914. godine najavljeno je formiranje
sekcije za veslanje, a Savezu su pristupili HSK Hajduk iz Splita i Hrvatski veslački klub Jadran iz Zadra.

Nakon osnivanja HŠS-a i njegovih sekcija, pokrenute su inicijative za njihovo uključivanje u međunarodne
športske saveze i međunarodna natjecanja. U tome se nije uspjelo, ponajviše zbog nezainteresiranosti i
slabosti naših športskih djelatnika koji su sve međunarodne aktivnosti prepustili Franji Bučaru. Međunarodno
priznanje naših športskih saveza onemogućavali su i mađarski i austrijski predstavnici ističući da samo oni
mogu državnopravno zastupati hrvatski šport. Prvi svjetski rat onemogućio je daljnje napore na
međunarodnom povezivanju hrvatskog športa, a 1914. godine je zabranjen rad HŠS-a kao nacionalne
organizacije. No, dok su sokolske organizacije tada potpuno prestale s radom, športaši su se prilagodili situaciji
i organizirano su djelovali. Pod nazivom humanitarnih organizacija, organiziraju se natjecanja i prvenstva u
56
nogometu, tenisu, hokeju na travi, biciklizmu, skijanju, atletici, plivanju i klizanju. Bio je to ustvari nastavak
rada HŠS-a i njegovih sekcija. Potkraj rata, 1918. godine i službeno je dozvoljen rad HŠS-a, pa su se počela
organizirati i prvenstva Hrvatske.

36. Opišite razvoj sporta u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju (1919. – 1941.)

Sport u međuratnom razdoblju. Hrvatska ulazi u državnu zajednicu s Srbima i Slovencima. Dakle, po prvi put u
povijesti ulazimo u taj nesretni savez sa Srbijom (1918. godine) koji nas je koštao nekoliko generacija ljudi i
kako bi se riješili tog saveza dogodio se domovinski rat u kojemu je poginulo oko 20 000 ljudi. Prije 1918. nismo
imali nikakvih odnosa sa tim djelom svijeta. Ušavši u tu novu monarhiju, naš tadašnji slabi sport je u odnosu na
srpski i slovenski sport bio iznimno jak i dominantan. To je jedna od glavnih značajki razvoja sporta u tom
razdoblju. Ta razvijenost sporta je predstavljala i problem jer radi ujednačavanja sporta u svim dijelovima
monarhija, hrvatski sport našao se na margini. Centar je bio u Beogradu, novci su bili tamo. I u tom razdoblju
se razvijao srpski, slovenski, bosanski sport jer je ideja bila da se zaustavi razvoj hrvatskoga sporta, a da se jako
potakne razvoj sporta u drugim dijelovima. Zbog toga što sport nije bio jednako zastupljen u svim dijelovima
monarhije, on pada u drugi plan. Vladajući tada kažu da će više pozornosti posvetiti sokolskom pokretu.
Sokolski pokret dobiva jaku političku potporu, a sport gubi na značaju. Još jedno obilježje tog razdoblja je
stagnacija u natjecateljskom smislu. Sve do 1940. naši sportaši ne ostvaruju uspjehe na međunarodnim
natjecanjima.

Često čujemo kako smo mi Hrvati posebno talentirani za sport. Nismo. U to vrijeme do 1941. bilo je
organizirano oko 10 OI, a naši sportaši ne nastupaju na njima niti na ikakvim međunarodnim natjecanjima, a i
na onima na kojima nastupaju, ne postižu nikakve rezultate. Naprosto nas nema na svjetskoj sportskoj mapi do
iza DSR. Da smo talentirani za sport, mi bi u ovom razdoblju ostvarivali neke rezultate. Nismo talentiraniji ili
skloniji bavljenju sportom od bilo koje druge nacije. Sve do iza DSR treneri klubova bili su samouki. Ne izdvaja
nas talent na svjetskoj sceni, nego nas izdvaja kvaliteta trenera. A ključni generator trenažnoga rada u
Hrvatskoj je KIF. U tom razdoblju kada mi stagniramo sa sportskim uspjesima, slovenski su sportaši osvojili oko
20 olimpijskih medalja.

Pozitivna karakteristika međuratnog razdoblja je eksplozija novih sportova. U tom vremenu, kadrovi su se
školovali za gimnastiku, odnosno za provođenje tjelovježbe u školama, ali za sport se nisu školovali. To je
ostavilo teške posljedice i na današnje društvo. I danas u našem narodu postoji misao da trener može biti bilo
tko.

Potkraj godine 1918. i početkom 1919. iz sekcija Hrvatskog športskog saveza osnovani su strukovni športski
savezi novoformirane Kraljevine SHS, a djelatnici tog saveza utemeljili su 1919. Jugoslavenski olimpijski odbor,
središnju športsku organizaciju u to vrijeme. U međuratnom razdoblju u Hrvatskoj su se počeli razvijati boks,
jedrenje, kuglanje, motociklizam, hokej na ledu, vaterpolo, stolni tenis, golf, biljar, odbojka, košarka,
kajakaštvo, rukomet i bridž. Najpopularniji šport u tom razdoblju bio je nogomet. Iz međusaveznog odbora za
9. OI formiran je u jesen 1929. godine Savez sportskih saveza Kraljevine SHS.

ŠPORT U BANOVINI HRVATSKOJ

Šport je u Kraljevini Jugoslaviji bio organiziran izrazito centralistički, poput političkog režima u kojem je
djelovao. O svemu bitnom odlučivalo se u Beogradu, a sjedište gotovo svih športskih saveza bilo je u tom
gradu.

Športski savezi bili su poslije 1. svjetskog rata osnivani u Zagrebu, ali su kasnije preseljavani u Beograd.
Presudno je bilo i to što su financije za razvoj športa tada raspoređivane u Beogradu. Povrh svega čime se
kočilo razvoj hrvatskog športa, Beograd je i u športu provodio politiku borbe protiv svih nacionalnih obilježja.
Svako isticanje narodnosti u športskim uspjesima hrvatskih športaša, beogradski športski funkcioneri osuđivali
su kao miješanje politike u šport.

57
Hrvatski športaši sami su odlučili promijeniti svoj položaj. Mjesecima prije uspostave Banovine Hrvatske,
hrvatski športaši započeli su borbu za osamostaljivanje hrvatskog športa i reorganizaciju športskih
jugoslavenskih saveza. Nogometni klubovi bili su najpopularniji i okupljali su ljude iz naroda, pa su upravo
predstavnici nogometaša predvodili tu borbu. Jugoslavenski nogometni savez je na području Hrvatske imao tri
podsaveza: zagrebački (ZNP), splitski (SNP) i osječki (ONP). Najznačajniji je bio Zagrebački nogometni
podsavez. Nakon priprema i okupljanja snaga, hrvatski nogometni klubovi pobijedili su na skupštini
Zagrebačkog nogometnog podsaveza 1939. godine i izabrali novu upravu. Nakon tog uspjeha, ZNP je preuzeo
vodstvo u borbi hrvatskih klubova.

Prijedlog novog ustroja hrvatskog športa hrvatski klubovi su iznijeli na skupštini Jugoslavenskog nogometnog
saveza 1939. godine u Beogradu. Predstavnici srpskih podsaveza i klubova napali su prijedlog koji za cilj ima
rušenje jugoslavenstva i jedinstva u nogometnom športu. Prvi pokušaj promjene stanja nije uspio, ali hrvatski
nogometaši nisu odustali. Na konferenciji hrvatskih nogometnih podsaveza 1939. godine, koju je sazvao ZNP,
hrvatski klubovi su odlučili ustrajati u svojoj namjeri reorganizacije JNS-a. donesena je odluka o istupanju
hrvatskih klubova iz nacionalne lige. Nakon toga, pokrenuta je akcija za osnivanje organizacije koja bi okupila
sve hrvatske nogometne klubove. Takva organizacija, koja je trebala najbolje zastupati interese hrvatskog
športa postala je Hrvatska športska sloga, osnovana 1939. godine u Zagrebu. Veliki broj hrvatskih klubova su
postali članovi Hrvatske športske sloge. Prvi predsjednik HŠS-e bio je Ivo Kraljević. Iako je nastala kao
nogometna organizacija, HŠS je nastojala okupiti i ostale športske grane. Nakon osnivanja HŠS-e, hrvatski
delegati više nisu sudjelovali u radu JNS-a, a hrvatski igrači više nisu željeli nastupati za državnu nogometnu
reprezentaciju. Tako dolazi do potpunog odvajanja hrvatskog nogometa od JNS-a. Kao odgovor Beograda stižu
drastične kazne igračima, suspenzije hrvatskim klubovima i na kraju brisanje hrvatskih ligaša iz nacionalne lige i
iz Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Hrvatskim športskim djelatnicima pridružuju se Slovenci, pa i njihovi klubovi 1939. godine istupaju iz JNS-a.
Potpuno nezavisno od JNS-a hrvatski nogometaši osnivaju Hrvatski nogometni savez, a svi klubovi Hrvatske
športske sloge su automatski postali članovi HNS-a. Za predsjednika je izabran Ivo Kraljević. U dogovoru sa
slovenskim predstavnicima organizirana je Hrvatsko – slovenska nogometna liga. Istodobno je Jugoslavenski
nogometni savez nastavio rad bez hrvatskih i slovenskih delegata. Organizirana je nova liga bez izbrisanih
hrvatskih klubova, a za jugoslavensku reprezentaciju igraju igrači iz srpskih klubova. Jugoslavenski nogomet
praktično više nije postojao. Osim nogometaša, drugi hrvatski športaši nisu aktivno sudjelovali u borbi za
osamostaljenje hrvatskog športa. Oni nastavljaju ligaška natjecanja i nastupaju za reprezentaciju Jugoslavije.
Sporazum Cvetković – Maček, odrazio se i u nogometu. Samo četiri dana nakon potpisivanja sporazuma JNS je
odlučio sve oprostiti hrvatskim klubovima. Ukinute su sve suspenzije i kazne. Sporazum je označio prekretnicu
i u ostalim športovima, te se polako i u svim ostalim športovima počinju organizirati narodni savezi. Među
prvima su primjer nogometaša slijedili hrvači.

37. Opišite događanja u sportu u Hrvatskoj za vrijeme 2. svjetskog rata (1941. – 1945.)
ŠPORT U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Odredbom poglavnika Pavelića, proglašenom 1941. godine na prijedlog ministra udružbe, bio je Miško Zebić
imenovan za Državnog vođu tjelesnog odgoja i športa te pročelnikom odjela tjelesnog odgoja i športa pri
Ministarstvu udružbe. Državni vođa športa i njegov ured upravljao je s 22 športska saveza i tjelesnim odgojem
u školama, domobranskim i ustaškim vojnim formacijama. Prije toga su zakonskom odredbom Poglavnika, bila
raspuštena Sokolska društva Kraljevine Jugoslavije. Miško Zebić je bio donio odluku o likvidaciji ili raspuštanju
starih športskih saveza. Svim savezima upućen je dekret o njihovu raspuštanju i imenovanju povjerenika.
Povjerenici su postavljani i u klubovima i društvima. Donesena je i odluka o zabrani djelovanja židovskih
klubova, kao i radničkih klubova u kojima je postojao utjecaj Komunističke partije. Dekrete o izmjenama i
promjenama u vodstvima saveza i klubova, Zebić je često izdavao zbog njihove nedjelotvornosti izazvane
vojnim obvezama, ostavkama i razmiricama unutar klubova i saveza, te zbog neaktivnosti.

58
Nezadovoljstvo radom Miška Zebića, ustaško vodstvo je u siječnju 1945. godine za novog Državnog vođu
tjelesnog odgoja i športa postavilo Zdenka Blažekovića. On je postavio niz novih povjerenika u savezima i
klubovima. Ispred naziva svakog športskog kluba morao se staviti pridjev hrvatski. Nijedan klub nije smio imati
naziv na stranom jeziku. Riječ „klub“, obvezno se moralo promijeniti u „krug“. Tijekom rata održavana su
državna prvenstva, a organizirani su i nastupi reprezentacija u atletici, boksu, hokeju na travi, hrvanju,
kuglanju, nogometu, plivanju, rukometu, skijanju, stolnom tenisu, tenisu, vaterpolu i veslanju. U okružnici
MOO-a od 1944. navodi se i NDH kao poseban član MOO-a i Franjo Bučar kao njezin predstavnik. Zbog teškog
stanja na ratištu, 1944. godine bitno se prorijedilo održavanje športskih susreta. Ponestalo je i opreme i
rekvizita.

ŠPORT U PARTIZANSKIM JEDINICAMA

Za vrijeme rata su na oslobođenim područjima prigodom većih društvenih i političkih skupova priređivani i
športski susreti. Nakon kapitulacije Italije, 1943. godine na Visu je boravio Vrhovni štab partizanskog pokreta.
Tada je na Visu bila razvijena i živa športska aktivnost. U početku su organizirana natjecanja u nogometu i
veslanju, a zatim u plivanju i vaterpolu. Na Visu se u svibnju 1944. okupila i kompletna momčad splitskog
Hajduka. 1944. na plivačkom stadionu Nacionale u Rimu nastupile su ekipe zemalja savezničkih vojski u
plivanju i vaterpolu. Uz momčad SAD-a, Francuske i Velike Britanije, nastupili su i športski predstavnici
partizanske vojske Jugoslavije. Engleski novinar Peter Wilson, oduševljen nastupom jugoslavenskih plivača, u
vojnom listu Jack Union nazvao ih je „Titovim delfinima“. „Titovi delfini“ osvojili su drugo mjesto.

38. Opišite razvoj sporta u Hrvatskoj nakon 2. svjetskog rata (1945. – 1990.)
Ovo razdoblje je jedno od najpropulzivnijih faza razvoja hrvatskog sporta. Većina hrvatskog naroda bi se složilo
da je to razdoblje jedno od najgorih razdoblja hrvatske povijesti. Taj dio povijesti od 1945. do 1990. kulminirao
je domovinskim ratom u kojemu je poginulo oko 20 000 ljudi i jedna trećina hrvatske je bila okupirana i krvlju
smo platili izlazak iz te zajednice u koju smo ušli 1945. godine (zapravo, početak je bio 1918. godine). Tih 45
godina hrvatske povijesti većina će ljudi s pravom označiti kao najteže razdoblje, ali u području sporta to je
jedno od najsvjetlijih razdoblja njegovog razvoja. U tih 45 godina sport je eksplodirao. Nikada prije, niti kasnije
sport, sportaši, sportski djelatnici, treneri nisu imali takav društveni status i nikada se nije dogodio toliko
snažan razvoj hrvatskoga sporta. Kada bi to htjeli prikazati kroz graf, onda bi ovom razdoblju pripisali
eksponencijalnu funkciju. To je razdoblje kada politika kao nikada ranije, uzima sport pod svoje i stvara ključne
pretpostavke za ozbiljan i daljnji razvoj sporta. Mi i danas baštinimo dobrobiti tog razdoblja razvoja sporta.
Pozadina svega toga jest politika. Komunistička, socijalistička politika kao osnovna politička ideologija koja se
javlja u Jugoslaviji iza drugog svjetskog rata, sport je promovirala kao jedan od ključnih područja svoga
djelovanja i doslovno nije pitala koliko što košta. Za sport je bilo beskrajno puno novaca. Ljudi koji su vodili
sport u tom razdoblju govore kako su imali toliko novaca u sportu da nisu znali kako potrošit te novce. Na
području Hrvatske nakon drugog svjetskog rata (DSR) (1947.) prebrojani su sportski objekti kojih je bilo oko 70-
80. 25 godina kasnije (1972.), ponovno su prebrojali sportske objekte i tada ih je bilo više od 750. Dakle, u 25
godina je izgrađeno oko 700 novih sportskih objekata. Ta eksplozija u izgradnji sportskih objekata je nužna
pretpostavka za razvoj sporta. Uz najtalentiranije sportaše i trenere, a bez prostora za bavljenje sportom nema
sportskih rezultata. Ako bi to usporedili s 25 godina od 1992. do 2017. u Hrvatskoj je izgrađeno oko 10-15
sportskih objekata. Kada uočimo toliki nesrazmjer vidimo da se nešto promijenilo. Promijenila se politika i
danas politika ne stoji toliko jako iza sporta. Sportaši i sportski djelatnici su djelom za to zaslužni jer su izgurali
politiku iz sporta. U Hrvatskoj postoji svega nekoliko privatnih sportskih objekata. Svi sportski objekti su javni:
gradski, općinski, državni. Dakle, političke novce poreznih obveznika investira se u te objekte. Izgrađenost
sportskih objekata u Hrvatskoj danas zadovoljava oko 30% potreba prema standardu EU o broju objekata u
odnosu na broj stanovnika. Iz tog je razloga iznimno bitna povezanost politike i sporta. Bez objekata nema
sporta i treneri nemaju gdje raditi. Od oko 800 osnovnih škola, njih oko 32% nema sportsku dvoranu i jedna
trećina budućih profesora neće imati sportsku dvoranu. Od oko 400 srednjih škola, 50% nema sportsku
dvoranu. Postoje škole koje nemaju ni vanjske terene.

59
Eksplozija razvoja sporta u Jugoslaviji nije se odmah dogodila. Po završetku DSR stvorena je nova država na
potpuno novim ideološkim osnovama (komunizma i socijalizma). Ta se država ustrojava u velikoj mjeri po
uzoru na najveću zemlju komunizma tog vremena, a to je bio SSSR (savez sovjetskih socijalističkih republika).
Tadašnja komunistička Jugoslavija po uzoru na SSSR imaju veliki problem sa sportom. Ne žele razvijati sport i
ne žele se baviti sportom. Socijalističko uređenje je osmislilo alternativu sportu. Nazvali su je fiskultura. U
Hrvatsku se isto uvodi fiskultura i fiskulturni pokret. Kakav to problem komunizam ima sa sportom?
Komunizam je počivao na nekoliko premisa. Jedna od tih temeljnih postavki je da su svi ljudi jednaki. Ne
jednaki u smislu prava i obaveza u kojima smo i danas jednaki, nego da su svi ljudi jednako vrijedni. Ta
komunistička postavka datira iz Engleske 19. st. U jeku razvoja kapitalizma postala je jaka podjela društva na
klase (buržoazija, radnička klasa, seljaci). Socijalizam se najviše zahvatio u SSSR-u i iz njega se širi na ostatak
svijeta. Ta ideologija želi izbrisati razlike između društva. Tvrdi kako smo svi jednaki i svi jednako imamo. Nema
privatnog vlasništva nego je sve svačije. Mi danas znamo da ljudi jednostavno nisu svi jednaki ni po
intelektualnim kapacitetima, tjelesnim kapacitetima i nisu svi jednako marljivi, odgovorni i ljudi na taj način ne
funkcioniraju. Između ljudi postoje jasne razlike i one razlikuju društveni status. Kapitalizam je tome potpuno
otvoren i on tvrdi tko više radi taj više zarađuje, tko više zarađuje taj više ima i tko više ima taj ima bolji
društveni položaj. Mi i danas živimo po tom društvenom uređenju (ono nije idealno, ali bolje još nije
osmišljeno). Sigurno je da se komunizam i onakav socijalizam više neće vratiti jer je izazvao veliko zlo čitavom
čovječanstvu. Uz nacizam i fašizam, komunizam je jednako ljudi stajao života. Taj komunizam kaže da su svi
ljudi jednaki, a sport je isticao da svi ljudi nisu jednaki. Da je netko jednostavno bolji, brži, snažniji. Iako na
svakom startu utrke ili utakmice svi su jednaki i svi imaju jednaka prava i obaveze, ali osnovni smisao sporta je
rangiranje. Ta ideja sporta bila je potpuno neprihvatljiva komunizmu i socijalizmu. Oni tvrde da se ne žele
baviti nečime što generira razliku između ljudi. Iz tog razloga, sport mu je stran i odiozan. Sport smatraju
produktom kapitalističkog buržoaskog zapada. Uvodi se fiskulture kao tjelovježbeni pokret umjesto sporta. Ne
samo kao pojam, nego i suštinski. Fiskultura je bio tjelovježbeni pokret isto kao što je ranije bio sokol. Sokolski
tjelovježbeni sustav isto nije volio natjecanja i njihov smisao nije bio natjecanje. Fiskultura se događa pod
geslom "svestranost i masovnost". Svestranost se odnosi na to da se ljudi ne specijaliziraju za jedno
tjelovježbeno područje ili sport nego tvrdi da se treba baviti svim sportovima. Danas se ljudi unutar jednog
sporta specijaliziraju za jednu disciplinu ili poziciju u igri. Fiskultura zagovara svestranost jer bi specijalizacija
dovela do velikih razlika između ljudi. Sport danas nije masovan pokret. On je u svojoj prirodi duboko
selektivan. Izabire one sportaše koji postižu najbolje rezultate, a ostale odbacuje. Fiskultura zagovara
masovnost, odnosno da se što više ljudi bavi tjelovježbom. Kada se uvodi fiskultura (1945,46,47), sport se gura
na marginu i sport nestaje. Nema nijednog sportskog kluba, a opet radi politike koja se provodi. Tada dolazi i
do velike političke krize i sukoba Jugoslavije kroz prizmu Tita s SSSR kroz prizmu Staljina. Taj sukob se događa
na najvišoj političkoj razini Tito-Staljin. Jugoslavija je bila na rubu rata. Sovjetske snage su bile na granicama i
skoro su ušle u Jugoslaviju. SSSR je htio imati snažnu dominaciju nad svim komunističkim zemljama
(Jugoslavija, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Čehoslovačka, Poljska, Istočna njemačka). Od svih tih zemalja,
najslabiju su kontrolu imali nad Jugoslavijom. Taj sukob je imao posljedice i na nas. Tada se Jugoslavija okreće
od tog tvrdog komunizma malo prema zapadu. Jugoslavija nikada nije prestala biti komunistička zemlja, ali
Tito 50-ih, 60-ih godina osniva novi svjetski pokret nesvrstanih. Uz Tita (Jugoslavija) tu su bili i Nasser (Egipat) i
Nehru (Indija). Tito tada iz inata SSSR-u radi brojne društvene promjene pa tako i na području fiskulture. Tamo
do 1948 fiskultura nestaje sa jugoslavenske povijesne scene, a vraća se sport. Tu je Jugoslavija snažno prigrlila
sport i nije ga pustila do svog raspada. Taj trenutak ulaska sporta u njedro politike bio je ključan za
eksponencijalni razvoj sporta iza drugog svjetskog rata. 1948 godine na OI u Londonu sudjeluju samo dvije
komunističke zemlje (Mađarska i Jugoslavija).

Kao što je razvoj sporta u Hrvatskoj u velikoj mjeri od samih početaka vezan uz Franju Bučara, tako je nakon
njega na sportsku scenu stupio Boris Bakrač. On je bio politički dužnosnik u Jugoslaviji i imao je važne funkcije,
ali imao je i važne sportske funkcije. Obnašao je razne funkcije do 1960. godine, a tada postaje članom MOO i
bio je članom MOO narednih 27 godina do 1987 godine kada svojevoljno izlazi iz članstva i dvije godine kasnije
umire. U razdoblju od 1945. do 1990 on je nesumnjivo najveće ime Hrvatskoga sporta. Dva su ključna razloga

60
tome. Boris Bakrač svojim je renomeom na međunarodnoj sportskoj sceni uspio dovesti u Hrvatsku dva ključna
sportska događaja koja su iz korijena promijenila priču o hrvatskome sportu. Prvi događaj bile su Mediteranske
igre u Splitu 1979. godine. Gotovo svi ključni sportski objekti u Splitu (Poljud, kompleks Gripe, bazeni, gotovo
sve sportske dvorane na potezu od Zadra do Makarske, itd.) izgrađeni su za potrebe Mediteranskih igri u Splitu
1979. godine. Taj sportski događaj promijenio je Split i okolicu u sportskom smislu. On je promijenio i
infrastrukturu Splita (tunel kroz Marijan, Marmontova ulica, Splitsko kazalište, pruga je dovedena do samog
centra, autobusni i željeznički kolodvor zajedno s morskom lukom). Drugi događaj koji se veže uz Borisa
Bakrača je Univerzijada u Zagrebu 1987. godine. Povijest Zagreba se dijeli na Zagreb do Univerzijade i nakon
Univezijade. Sve ključne sportske objekte koje danas koristi Zagreb za sport, ali i Varaždin, Karlovac, Ivanić
grad, Sisak izgrađeni su 1987 za potrebe Univerzijade. Atletski stadion Mladost je izgrađen 1987. Jarun je bila
bara prije Univezijade. Dom sportova je završen i uređen za Univerzijadu. Prvo veliko ulaganje u Maksimir bilo
je isto za Univerzijadu. Napravljena je Šalata, dvorana u Podsusetu kao i najveći dio sportskih objekata u
Zagrebu. Zajedno oko 50, 60 sportskih objekata. Kineziološki fakultet završen je 1987. (velika sportska dvorana
i gimnastička dvorana, veliki amfiteatar). Univerzijada nije mijenjala samo sportsku priču Zagreba (trg Bana
Jelačića je uređen, Manduševac, muzej Mimara, Arheološki muzej, zgrada HRT-a)

Zemaljski fiskulturni odbor Hrvatske (ZEFIOH) osnovan je u Šibeniku u prosincu 1944. godine. U prvo su
vrijeme športske i tjelovježbene aktivnosti u FNR Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, bile ustrojene po uzoru na
SSSR, kao i cjelokupna tadašnja politika. Osnivaju se fiskulturna društva u kojima je osnovni moto djelovanja –
svestranost i masovnost. Nakon 2. svjetskog rata u Hrvatsku su uvedeni i razvijaju se: dizanje utega, judo,
boćanje, ronjenje, športski ribolov na moru, ragbi, streličarstvo, karate, taekwondo, skijanje na vodi, skokovi u
vodu, bejzbol, savate, body building, badminton, kickboxing, športski ples i softball. Središnje političke, pa i
športske organizacije bile su u Beogradu. Nakon njihova osnivanja, bila je u svakoj od šest republika formirana
istovrsna organizacija. Tako središnja športska organizacija u Hrvatskoj, Fiskulturni odbor Hrvatske (FOH),
djeluje od 1945. godine. Njegovu djelatnost nastavlja 1946. godine Fiskulturni savez Hrvatske (FISAH).

Savez sportova Hrvatske utemeljen je 1952. godine, a prvo mijenja naziv u Savez organizacija za fizičku kulturu
Hrvatske (SOFK), a zatim u Savez za fizičku kulturu Hrvatske (SFK). Do 1990. godine, hrvatski športaši su na
Olimpijskim igrama, Svjetskim i Europskim prvenstvima, nastupali u sastavima reprezentacije Jugoslavije. Rad
Hrvatskog športskog saveza obnovljen je 1990. godine, a Hrvatski olimpijski odbor utemeljen je 1991. godine.
Raspadom Jugoslavije i stvaranjem samostalne Republike Hrvatske, strukovni športski savezi odvojili su se od
jugoslavenskih i osnivaju se hrvatska udruženja, a hrvatski športaši na međunarodnim natjecanjima afirmiraju
Hrvatsku u najtežim prilikama Domovinskog rata. Hrvatski su športaši prvi put nastupili pod svojom zastavom
na ZOI u Albertvilleu 1992. godine. Iste su godine na 25. OI u Barceloni osvojene prve medalje.

39. Opišite i objasnite osnivanje i djelovanje Hrvatskog športskog saveza.

↑↑↑ (pitanje 35.)

40. Hrvatski sokol do 1918. – osnivanje, počeci rada, područja djelovanja, Hrvatski sokolski savez.
Hrvatski sokol osnovan je 1874. i to je jako bitna godina za Hrvatsku povijest tjelovježbe ali i razvoja TZK. Ako
znate da je Franjo Bučar rođen 1866. onda znate da je on tada imao 8 godina pa ako u pismenom ispitu
dobijete pitanje tko je najzaslužniji za osnivanje Hrvatskog sokola onda nemojte staviti Franjo Bučar jer je on
tada bio dijete. Dakle, neki drugi ljudi su najzaslužniji (Josip Fon).

U razvoju tjelovježbe i športa u Hrvatskoj posebno mjesto pripada sokolskom pokretu koji je odigrao važnu
ulogu, pogotovo od početka 20. stoljeća do razdoblja između dva svjetska rata. Hrvatsko sokolstvo nastalo je
pod utjecajem društvenih i političkih prilika koje su vladale u slavenskim zemljama Habsburške Monarhije.

OSNIVANJE PRVE ORGANIZACIJE HRVATSKOG SOKOLA

Iako je i prije bilo nastojanja, osnivanje Hrvatskog sokola uslijedilo je 27.12.1874. godine, kada su sazrele
političke prilike u Hrvatskoj. Tada je nakon revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, na vlast došla Narodna stranka

61
pod vodstvom Ivana Mažuranića. Najveća zasluga za osnivanje prve sokolske organizacije u nas pripada
liječniku Josipu Fonu. Početak rada Društva za tjelovježbu Hrvatski sokol bio je prilično skroman. Vježbalo se u
dvorani Realne gimnazije koju je uredio prvi učitelj tjelovježbe u Zagrebu Miroslav Singer. Singer je bio prvi
vođa Hrvatskog sokola, a sastavio je i društvena pravila. Uskoro su se društva Hrvatskog sokola počela osnivati
i u drugim gradovima: Varaždin, Bjelovar, Krapina, Zadar, Karlovac, Vukovar, Split itd. Prvo javno međusobno
natjecanje sokolskih udruženja priredio je Hrvatski sokol 1878. godine na zagrebačkom Tuškancu. Osim
zagrebačkog, sudjelovala su varaždinska i ljubljanska sokolska udruženja. Novi polet u radu Hrvatskog sokola u
Zagrebu potaknut je dolaskom Franje Hochmanna za stručnog učitelja nakon smrti Miroslava Singera. Pod
njegovim vodstvom je sokolska organizacija preuzela brigu o nastavi tjelesnog odgoja u zagrebačkim školama,
dobivši za to donacije od vlade. U listopadu 1883. otvorena je zgrada Hrvatskog sokola u Zagrebu. Uspjesi
Hrvatskog sokola na promicanju hrvatskih nacionalnih interesa nisu odgovarali tadašnjoj vlasti na čelu sa
Khuenom Hedervarijem pa je Hrvatskom sokolu ukinuta državna donacija od vlade za održavanje nastave
tjelesnog odgoja na zagrebačkim školama. Prema zamisli Isidora Kršnjavoga, Franjo Bučar je 1892. godine
poslan na studij u Centralni gimnastički zavod u Stockholmu a kad se vratio, organiziran je Tečaj za učitelje
gimnastike za trideset polaznika.

PROMICANJE KULTURE

Osim tjelovježbenog odjela, Hrvatski sokol imao je i druge odjele u kojima su se njegovale športske grane, kao
biciklizam, mačevanje, hrvanje, nogomet, konjički šport i dr. Prema starosnoj dobi, članovi Hrvatskog sokola su
se dijelili na pomladak (do 14 godina), naraštaj (od 15 do 18) i članove i članice. S izuzetnim entuzijazmom
promican je i prosvjetni rad. Prosvjetni odjel organizirao je predavanja, zabave i proslave koji su bili središnji
kulturni događaj u tadašnjem društvu.

OSNIVANJE HRVATSKOG SOKOLSKOG SAVEZA

Hrvatski sokol u Zagrebu, te udruženja u Splitu i Puli, zagovarali su osnivanje Hrvatskog sokolskog saveza.
Smatralo se međutim da još nije sazrela situacija za osnivanje saveza, jer prvo treba osnovati sokolske župe i
tek onda savez. Nakon nekoliko neuspjeha, ponovno se pokušalo to učiniti zajedno sa Slovencima, ali bez
uspjeha. Brojnost sokolskih udruženja u Hrvatskoj ipak je konačno potakla osnivanje sokolskog saveza.
Osnivačka skupština održana je u Sušaku 1904. godine. Odlučeno je da sjedište Saveza bude u Zagrebu, a za
prvog predsjednika izabran je Stjepan Miletić, poznati hrvatski književnik. Svoje organizacijske sposobnosti na
međunarodnom planu je sokolska organizacija iskazala prilikom organiziranja hrvatskih svesokolskih sletova.
Prvi svesokolski slet priređen je u rujnu 1906. godine u Zagrebu uz sudjelovanje vježbača iz Češke, Poljske,
Bugarske, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Nakon ovog sleta sokolski pokret je bio još popularniji pa dolazi do
osnivanja novih sokolskih organizacija. Jedna od prvih akcija Saveza bila je organizacija tečaja za sokolske
prednjake i priprema za 1. hrvatski svesokolski slet u Zagrebu 1906. godine. Na inicijativu Franje Bučara postao
je Hrvatski sokolski savez 1907. godine član Međunarodne gimnastičke federacije (FIG) kako bi hrvatski
vježbači mogli nastupati na međunarodnim gimnastičkim natjecanjima. Reprezentacija Hrvatskog sokolskog
saveza prvi je put nastupila na 5. svjetskom gimnastičkom prvenstvu u Torinu 1911. godine. Bio je to prvi
nastup jedne hrvatske reprezentacije na službenom međunarodnom natjecanju.

41. Hrvatski sokol u međuratnom razdoblju (1919. – 1941.)

Za vrijeme 1. svjetskog rata zabranjen je rad svih sokolskih organizacija na cijelom području Austro-Ugarske
Monarhije, jer ih je vlast smatrala izvorištem težnje za osamostaljenjem slavenskih dijelova Monarhije. Nakon
1. svjetskog rata za sokolsku organizaciju je novoformirana Kraljevina SHS trebala biti ostvarenje jednog od
osnovnih motiva djelovanja – samostalne države. Međutim, događaji su pokazali suprotno. Na sastanku
delegata svih sokolskih organizacija Kraljevine SHS 1919. godine utemeljen je Sokolski savez Srba, Hrvata i
Slovenaca koji je godinu kasnije nazvan Jugoslavenski sokolski savez, sa sjedištem u Ljubljani. Isticalo se da je
organizacija Sokolskog saveza u koliziji sa športskim organizacijama isto tako, Jugoslavenski sokolski savez
odbio je članstvo u Jugoslavenskom olimpijskom odboru. Jugoslavenski sokolski savez propagirao je uglavnom

62
strojeve vježbe, proste vježbe i vježbe na spravama koje su bile nepristupačne širem krugu ljudi. Od športskih
grana njegovalo se plivanje i skijanje, a kasnije odbojka i košarka.

PONOVNO OSNIVANJE I RASPUŠTANJE HRVATSKOG SOKOLSKOG SAVEZA

Zbog nezadovoljstva stanjem u jedinstvenoj sokolskoj organizaciji, 1922. dolazi do ponovnog osnivanja
Hrvatskog sokolskog saveza kao posebne i potpuno samostalne organizacije. Ponovno se razvila raznolika
djelatnost koja je rezultirala organiziranjem 3. hrvatskog svesokolskog sleta 1925. godine. Svi ti uspjesi
Hrvatskog sokola ne odgovaraju velikosrpskim interesima pod krinkom jugoslavenstva. Objavljivanjem Zakona
o osnivanju viteške organizacije Sokol kraljevine Jugoslavije, 1929. raspuštene su tjelovježbene organizacije s
nacionalnim nazivima. Iako se organizacija Sokola kraljevine Jugoslavije bitno odmakla od osnovnih idejnih
odrednica sokolskog pokreta, dio članstva Hrvatskog sokola odobrio je promjene. Tjelovježba je u Sokolu
kraljevine Jugoslavije pala u drugi plan, a sve je bilo orijentirano na političko i prosvjetno djelovanje. Posljednja
izvanredna skupština Hrvatskog sokolskog saveza održana je 1929. godine. Jednoglasan zaključak skupštine bio
je da Hrvatski sokolski savez neće pristupiti u novoosnovani Sokol Kraljevine Jugoslavije i odlučeno je da se sva
društva Hrvatskog sokola raspuste.

42. Opišite i objasnite događanja na području razvoja olimpizma u Hrvatskoj do 1918. godine
POČETAK OLIMPIZMA U HRVATSKOJ

U siječnju 1896. godine, zagrebački časopis „Šport – Glasilo za sve športske struke“, objavio je članke u
nastavcima pod naslovom: „Olimpijske igre njekoč i sada“. Autor članaka bio je Miljenko Stefanović, koji je od
1894. do 1896. godine bio polaznik Tečaja za učitelje gimnastike u Zagrebu. Organizator i voditelj tečaja,
Franjo Bučar, detaljno je obavijestio polaznike o osnivanju MOO-a i pripremi za organiziranje prvih modernih
Olimpijskih igara. Opseg članaka, točnost u obrazlaganju detalja i izvanredno razumijevanje ideje olimpijskog
pokreta, daju nam pravo da 1896. godinu, uzmemo kao polaznu godinu u njegovanju olimpizma u nas. Članak
svjedoči da su i druge ličnosti osim Franje Bučara shvaćale i razumijevale olimpijski pokret. I u drugom je
zagrebačkom stručnom športskom časopisu „Gimnastika“ objavljen nepotpisani članak o poteškoćama
organizacije prvih suvremenih Olimpijskih igara u Ateni. U članku, koji je najvjerojatnije bio napisao urednik
časopisa Franjo Bučar, govori se o različitim stajalištima vodećih europskih gimnastičkih organizacija koje su se
u početku nerijetko odupirale nastupima na OI. Unatoč tom otporu, športska gimnastika je jačala baš kroz
Olimpijske igre, a Međunarodna gimnastička federacija (FIG) poslije je prihvatila način natjecanja na OI, kao
uobičajeni oblik nadmetanja i na europskim i svjetskim prvenstvima. Franjo Bučar je u jednom članku nedugo
nakon 1. Olimpijskih igara 1896. u Ateni, napisao kako želi vidjeti i Hrvate kako sudjeluju već na sljedećim
Igrama 1900. u Parizu. Tako je Franjo Bučar već 1896. godine vodio Hrvatsku u borbu za športsku neovisnost.

POZIV NA OLIMPIJSKI KONGRES

Od prvih dana postojanja MOO-a, Franjo Bučar djelovao je s ciljem uključivanja Hrvatske u međunarodni
olimpijski pokret. Za vrijeme studiranja na Kraljevskom centralnom gimnastičkom zavodu u Stockholmu, i
prilikom brojnih putovanja Europom, Bučar je upoznao mnoge članove MOO-a. budući da su Česi utemeljili
svoj nacionalni olimpijski odbor već 1897. godine, a bili su u sličnom državno-pravnom položaju u sklopu
Austro-Ugarske monarhije kao i Hrvati, Bučar se nastojao koristiti njihovim iskustvima za ulazak Hrvatske u
članstvo MOO-a. Bučar je u hrvatskom stručnom časopisu „Šport“ napisao članak u kojem piše o olimpijskom
kongresu u Le Havreu koji se održava 1897. godine. Bučar je bio pozvan na taj kongres ali pod teretom
životnih obveza i pomalo razočaran lošim stanjem u hrvatskoj tjelovježbi i športu, koje je nastalo odlaskom
Izidora Kršnjavoga, Bučar je odustao od puta u Le Havre. U Hrvatskoj je tada najsnažnija bila tjelovježbena
organizacija Hrvatski sokol, a donekle organizirani športovi, i to skromno, bili su samo biciklizam, klizanje i
streljaštvo. Bučarova odluka da ne putuje na kongres rijedak je propust u njegovoj karijeri, jer da je sudjelovao
u kongresu vjerojatno bi kasnije bio primljen u članstvo MOO-a, a to bi omogućilo hrvatskim športašima
nastup na OI.

63
MEĐUIGRE U ATENI 1906. GODINE

Slabost olimpijskog pokreta nakon 2. i 3. OI iskoristili su Grci, koji su povodom desete obljetnice 1. OI,
organizirali tzv. Međuigre. U želji da na njima sudjeluju i hrvatski športaši, Franjo Bučar je organizacijskom
odboru u Ateni poslao prijavu za nastup gimnastičara Hrvatskog sokola. Zatražio je i financijsku pomoć. Grci su
najprije pozitivno odgovorili, a zatim su, na intervenciju Mađara, uputili Bučara na Mađarski olimpijski odbor,
kojemu su već dodijelili financijska sredstva za nastup u Ateni, a Hrvatska je u to doba bila u uniji s
Mađarskom. Bučar se obratio Mađarskom olimpijskom odboru, s prijedlogom da i Hrvati osnuju svoj posebni
olimpijski odbor i da hrvatski športaši također sudjeluju na Međuigrama u Ateni. Mađari su zahtijevali da se
Hrvati priključe njihovom olimpijskom odboru u kojeg bi mogli izabrati jednom potpredsjednika, a hrvatski bi
športaši, žele li nastupiti na Međuigrama u Ateni, morali zajedno sa mađarskima pristupiti kvalifikacijskim
natjecanjima.

Naši športski djelatnici nisu pristali na te uvjete, pa su i te Međuigre prošle bez naših natjecatelja. Na
Međuigre u Ateni, iz Hrvatske otputovali su nastavnici tjelesnog odgoja na čelu sa Bučarom, a putovanje je
financirala Zemaljska vlada Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bučar je uvidio kako je program Međuigara daleko
širi od onoga koji se u to doba njegovao u Hrvatskom sokolu. Bučar je držao da bi se program Hrvatskog sokola
uz športsku gimnastiku trebao proširiti i na druge športove, prije svega športske igre. Međutim, kao što će se
poslije pokazati, one će se u nas razviti izvan Hrvatskog sokola.

MOLBA HRVATSKOG SOKOLSKOG SAVEZA ZA PRIJAM U MOO

Bučar je tažio mogućnost da u neposrednom kontaktu s Pierrom de Coubertinom pokuša izboriti samostalni
nastup hrvatskih športaša na OI. Prilika mu se ukazala na proslavi 35. obljetnice Francuskog gimnastičkog
saveza 1908. godine. Bučar je ondje boravio kao delegat Hrvatskog sokolskog saveza. U razgovoru sa Pierrom
de Coubertinom ovaj mu je predložio da Hrvatski sokolski savez, tada središnja hrvatska tjelovježbena
organizacija, uputi molbu za prijam u MOO. Prema Coubertinovu savjetu Bučar je nagovorio Hrvatski sokolski
savez da služeno zatraži od MOO-a priznanje, koje bi omogućilo samostalno sudjelovanje hrvatskih športaša na
OI. Molba je poslana 1909. godine, no molba je stigla kasno da bi se razmotrila na sjednici MOO-a 1909.
godine u Berlinu. Nije stavljena ni na dnevni red sjednice 1910. u Luxembourgu. Na sjednici MOO-a 1911. u
Budimpešti vladala je napeta atmosfera, baš zbog pitanja priznanja i prava sudjelovanja na OI onih naroda koji
nisu imali samostalne države. I upravo zbog problema sa Česima, Rusima, Nijemcima, Mađarima i ostalima,
Coubertin je bio svjestan da bi molba Hrvatske izazvala još žešće svađe stoga ju nije iznosio. Članstvo u MOO-u
Bučar je nastojao ostvariti preko Hrvatskog sokola, no sokoli nikad nisu podržavali tu ideju, čak nisu ni
odobravali ikakvo jačanje športskog pokreta. Nezainteresiranost hrvatskih sokola za pitanje športa još je više
izražena nakon primanja sokolskog saveza u članstvo Međunarodne gimnastičke federacije (FIG) 1907. godine.
I ta je organizacija vodila politiku protiv MOO-a.

OSNIVANJE HRVATSKOG ŠPORTSKOG SAVEZA

Ovakvo stanje ponukalo je Bučara da poradi na utemeljenju središnje hrvatske športske organizacije.
Zahvaljujući upravo njegovoj upornosti, u Zagrebu je 1909. godine osnovan Hrvatski športski savez. Glavni
zadatak tog saveza bilo je okupljanje i jačanje športskog pokreta u Hrvatskoj i njegovo uključivanje u
međunarodna športska natjecanja, među kojima značajnije mjesto pripada OI. Formiranje Hrvatskog športskog
saveza nije promijenilo odnos MOO-a naspram Hrvatske i zato hrvatski športaši nisu mogli pod svojom
zastavom nastupiti ni na 5. Olimpijskim igrama u Stockholmu.

43. Opišite i objasnite događanja na području razvoja olimpizma u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju
(1919. – 1941.)
PRIPREME ZA OSNIVANJE JUGOSLAVENSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA

U Zagrebu se u 1919. godini osnivaju razni športski savezi, koji nastaju iz sekcija Hrvatskog športskog saveza.

64
Uz pomoć svojih međunarodnih veza, Franjo Bučar je radio i na osnivanju olimpijskog odbora novoformirane
države, Kraljevine SHS.

OSNIVAČKA SKUPŠTINA JOO-A

Na inicijativu Franje Bučara, HŠS počeo je pripremati organizaciju osnivačke skupštine Jugoslavenskoga
olimpijskoga odbora (JOO-a). Osnivačka skupština je održana i nazočni delegati prihvatili su predložena pravila
JOO-a i pravila Centralnoga športskog saveza.

Zaključeno je da sve sekcije HŠS-a proširuju svoj djelokrug na čitav teritorij Kraljevine SHS, tj. proglašavaju se
jugoslavenskim savezima za pojedine športove. Do konstituiranja će se poslovi Jugoslavenskog centralnog
športskog saveza voditi prema prihvaćenim pravilima Hrvatskog športskog saveza.

POČETAK RADA JOO-A

Međunarodno priznanje JOO-a prošlo je bez problema. MOO ga je tretirao kao nasljednika Srpskoga
olimpijskog kluba. JOO je automatski primljen kao sudionik 7. OI u Anversu. Djelovanje JOO-a bilo je unaprijed
osuđeno na neuspjeh, jer je bilo nemoguće pronaći formulu rada koja bi odgovarala svim predstavnicima
naroda tako različite političke, ekonomske, vjerske i športske tradicije. Nakon izbora Upravnog odbora JOO-a,
na sjednice se odazivalo malo delegata. Nesuglasice i nedjelotvornost bile su osnovne značajke rada JOO-a. u
osnovi dobri zaključci sjednica Upravnog odbora, koji su se donosili zaslugom hrvatskih delegata, mahom se
nisu realizirali jer je financiranje ovisilo o beogradskim ministarstvima koji nisu bili naklonjeni JOO-u. prvi
udarac JOO-u zadao je Savez sokolskih društava Srba, Hrvata i Slovenaca, tada najbrojnija i najorganiziranija
tjelovježbena organizacija u nas. Oni su odbili prijedlog Franje Bučara da pošalju dva delegata na osnivačku
skupštinu JOO-a jer su očekivali izravan poziv organizacijskog odbora OI u Anversu ili MOO-a. Pošto poziv nije
došao, gimnastičari koji su bili članovi sokolske organizacije nisu nastupili na OI u Anversu. Prema pravilima,
izvršni organ JOO-a trebao je biti Jugoslavenski centralni športski savez. On je trebao usmjeravati i koordinirati
rad športskih i tjelovježbenih organizacija, a JOO je po ugledu na MOO trebao propagirati športski i olimpijski
pokret, organizirati prigodna natjecanja, održavati vezu sa MOO-om, izabrati i slati natjecatelje na OI. Najbrži u
osnivanju svog športskog saveza bili su nogometaši koji su 1919. godine u Zagrebu osnovali Jugoslavenski
nogometni savez. Inicijative za utemeljenje saveza imali su i biciklisti i atletičari. U ostalim je športovima
osnivanje saveza bilo sporo, pa se nakon nekoliko pokušaja odustalo od osnivanja Centralnog športskog
saveza. Da bi se održala veza između športskih organizacija i JOO-a, osnovan je Poslovni odbor JOO-a u koji su
ušli po jedan predstavnik za svaku športsku granu. Budući da je do odlaska na OI ostalo tek nekoliko mjeseci,
poduzete su akcije za prikupljanje sredstava. Međutim, olimpijski pokret je u nas bio premalo poznat da bi
takva akcija mogla dati neki vidljivi rezultat. Molbe za novčanu pomoć poslane su središnjim i pokrajinskim
vladama, ministarstvima i općinama. Međutim, sve te akcije nisu dale očekivani rezultat. Približavao se dan za
slanje olimpijaca, a neprestano se smanjivao broj športaša koji će ići u Anvers. Na kraju je došao u pitanje i
sam odlazak na OI, sve dok vlada nije ponudila 31 000 franaka uz uvjet da na igrama sudjeluju nogometaši.
Prilikom izbora športaša JOO nije pokazao osobitu snalažljivost. Organizacijski odbor OI u Anversu više je puta
zahtijevao od JOO-a izjavu koliko će športaša sudjelovati na igrama, ali to ni sam JOO do posljednjeg trenutka
nije znao. Naposljetku je u Anvers otputovala nogometna reprezentacija i članovi JOO-a.

POTEŠKOĆE U RADU JOO-A

Nakon iznimno slabih rezultata nogometne reprezentacije na olimpijskim igrama, na sjednicama JOO-a često
su analizirani uzroci tako lošeg starta naših športaša. Kao glavni razlozi neuspjeha spominjana su nedovoljan
materijalna sredstva, pasivnost većeg dijela članova JOO-a, neaktivnost mjesnih olimpijskih pododbora i dr.
Odlučeno je da se odmah počnu tražiti materijalna sredstva kod nadležnih državnih vlasti. Osnovan je poseban
Izvršni odbor za 8. OI u Parizu 1924. godine. Međutim sve su se akcije odvijale sporo i stvarne su pripreme za
8. OI započele tek polovinom 1923. godine. Izvršni odbor JOO-a poticao je rad mjesnih olimpijskih pododbora i
podržao je održavanje Olimpijskih dana. Sredstva su se prikupljala prodajom značaka i srećaka lutrije. U
olimpijskoj 1924. godini društvene i političke prilike u Jugoslaviji nisu išle na ruku JOO-u. Nizak društveni
65
standard i nepopularnost športskog pokreta u tek formirajućem društvu nisu omogućavali neke značajnije
materijalne efekte. JOO se morao osloniti na vlastite izvore, pozajmice i potpore jačih športskih saveza te
doprinose privatnih osoba.

OSNIVANJE MESAVODA-A

Nezadovoljni radom JOO-a, najzainteresiraniji športski savezi, osnovali su 1926. godine Međunarodni
olimpijski odbor za 9. olimpijadu, kasnije nazvan MESAVOD, radi prikupljanja sredstava, priprema i slanja
športaša na OI u Amsterdam 1928. godine. Sjedište MESAVOD-a bilo je u Zagrebu, a iz njegovog pravilnika
jasno je vidljiva nepovezanost sa JOO-om. Zato je opravdano smatran konkurentnom organizacijom u odnosu
na JOO. Zbog toga je i naišao na oštar otpor članova JOO-a. Tek nakon mnogih uvjeravanja i dokazivanja
lojalnosti JOO-u, priznat je MESAVOD kao poseban organ JOO-a. Osnivanje MESAVOD-a poslije se pokazao kao
uspješnom inicijativom, osobito za pravodobne pripreme i organiziranje odlaska športaša na OI. S materijalne
strane imao je manje uspjeha, što je u teškim prilikama tadašnjeg jugoslavenskog društva i športskih
organizacija sasvim razumljivo.

PREMJEŠTANJE SJEDIŠTA JOO-A U BEOGRAD

1927. godine sjedište JOO-a seli iz Zagreba u Beograd, za novog predsjednika JOO-a izabran je Dušan
Stefanović. Formalni argumenti za premještanje sjedišta JOO-a u Beograd bili su uglavnom financijske naravi.
Franjo Bučar je smatrao da je taj prijedlog izravno uperen protiv njega, jer o tom nije bio unaprijed konzultiran
ni kao vršitelj dužnosti predsjednika JOO-a, ni kao član MOO-a. Naziv organizacije promijenjen je u
Jugoslavenski olimpijski komitet (JOK). Prenošenje sjedišta u Beograd bio je samo prvi dio dobro osmišljenog
plana Svetomira Đukića o preuzimanju potpune kontrole nad radom JOK-a. Đukić je zatim u dogovoru sa
beogradskim članovima JOK-a, povećao broj članova na 29 i to samo članovima iz Beograda. Članovi prijašnjeg
JOO-a iz Zagreba i Ljubljane nisu prihvatili ova imenovanja i nastavila su rad u starom sastavu. Zato su u zemlji
istodobno djelovale tri organizacije koje su vodile brigu o olimpijskom pokretu. Natjecatelje za OI u
Amsterdamu 1928. godine nije Organizacijskom odboru prijavljivao JOK, već MESAVOD.

MEMORANDUM I NEPRIZNAVANJE JOK-A

Članovi JOK-a i MESAVOD-a iz Zagreba objavili su Memorandum u kojemu su osudili dotadašnji rad JOK-a,
posebno Svetomira Đukića. Potpisnici Memoranduma iz Zagreba i Ljubljane ističu da ne priznaju statut JOK-a
ni ostale izmjene koje je učinio Svetomir Đukić. Naposljetku, potpisnici predlažu da se osnuje novi JOO.
Također predlažu imenovanje sedmeročlane komisije koja bi sastavila nova pravila i organizirala kongres JOO-
a. Na kraju je odlučeno da se izabere odbor od šest članova, koji treba izraditi nova pravila. Izabrana je i
osmeročlana uprava JOK-a, koja je u međuvremenu trebala voditi poslove vezane uz olimpizam u Jugoslaviji.

OBNAVLJANJE MESAVOD-A

Svjesni slabosti JOK-a i ne želeći gubiti vrijeme u pripremama za sljedeće OI, zagrebački športski djelatnici
obnovili su 1928. godine MESAVOD za 10. olimpijadu. Cilj MESAVOD-a bio je organizacija i priprema polaska
natjecatelja na 10. OI, te osiguranje potrebnih materijalnih sredstava. Planirano je i ponovno oživljavanje
mjesnih olimpijskih pododbora i aktiviranje predstavnika MESAVOD-a iz provincije.

DJELOVANJE JOK-A

U doba je u cijelom svijetu, pa i u Jugoslaviji, vladalo teško ekonomsko stanje. U višenacionalnoj se Jugoslaviji
sve više zaoštrava neriješena nacionalna pitanja.

Reorganizacija, odnosno centralizacija cjelokupnog političkoga, državnoga i društvenoga života utjecala je i na

prilagođavanje i promjene u toj djelatnosti. U tako složenim društvenim i političkim prilikama, JOK sa svojim
manje-više demokratskim obilježjima nije imao mogućnost za efikasno djelovanje. JOK je u to doba još više
izgubio značenje, jer je postalo očito da zbog tadašnjih političkih i ekonomskih prilika i svjetske krize, športaši
Jugoslavije neće nastupiti na 10. OI u Los Angelesu 1932. godine. U takvim je prilikama bio održan u Beogradu
66
1930. godine 3. kongres JOK-a. Pravila JOK-a što su ih predložili članovi iz Zagreba u sporazumu sa Savezom
sportskih saveza, jednoglasno su prihvaćena. Pravila JOK-a, prihvaćena na Kongresu, trebali su potpisati i
športski savezi. No budući da nije bilo izgleda za odlazak na OI, savezi nisu bili zainteresirani za potpisivanje
pravila.

JOO PONOVNO U ZAGREBU

Djelatnost JOK-a u Beogradu posve je zamrla. Nisu održavane sjednice niti se odgovaralo na dopise. Savez
sportskih saveza već je 1931. godine sazvao izvanrednu sjednicu na kojoj se raspravljalo o JOK-u. Delegati
nazočnih športskih saveza jednoglasno su donijeli odluku o likvidaciji dotadašnjeg JOK-a i osnutku novog
olimpijskog odbora. Odlučeno je o primopredaji arhive i blagajne od bivše uprave u Beogradu. Izmijenjena su
pravila i izabran je novi predsjednik i tajnik. Sve gimnastičke organizacije u Jugoslaviji objedinjene su u Sokol
kraljevine Jugoslavije, a športske organizacije u Savez sportskih saveza. Zadržan je Jugoslavenski olimpijski
odbor, jer se bez njega nije moglo nastupati na OI i drugim većim međunarodnim športskim natjecanjima. Sve
te organizacije zagovarale su odustajanje od nastupa na skupnim natjecanjima, kako bi se športaši solidarizirali
s teškom materijalnom situacijom u tadašnjem društvu. Na 2. kongresu Saveza sportskih saveza, održanom
1931. godine u Zagrebu, donesena je odluka o nenastupanju na 10. OI u Los Angelesu zbog velikih troškova.
Odustajanjima se pridružio Savez sokola Kraljevine Jugoslavije i donio odluku o nenastupanju na OI.

Savez sportskih saveza koji je preuzeo pokroviteljstvo nad JOO-om. poveo je opsežnu akciju radi prikupljanja
financijskih sredstava za nastup naših športaša na 11. OI u Berlinu 1936. godine. Nakon 5. redovite skupštine
JOO-a održane 1932 godine, nastojao se oživjeti rad u mjesnim olimpijskim pododborima. Oni su trebali
obnoviti akcije za promidžbu olimpizma i za prikupljanje sredstava dobrovoljnim prilozima ili prodajom
prigodnih suvenira. Ovi potezi uspjeli su osigurati odlazak športaša na OI u Berlinu, ali skromni rezultati otkrili
su i sve slabosti stručnog rada i nepoznavanja primjene suvremenih medicinskih metoda i poznavanja
fiziologije.

Stvaranjem Banovine Hrvatske došlo je 1939. godine do osnutka središnjeg športskog saveza – Hrvatske
športske sloge. Osnivaju se hrvatski športski savezi koji više nisu u članstvu ni Saveza sportskih saveza ni
Jugoslavenskog olimpijskog odbora, čije djelovanje time praktično prestaje.

44. Opišite i objasnite događanja na području razvoja olimpizma u Hrvatskoj poslije 2. Svjetskog rata (1945.
– 1990.)
Nakon završetka 2. svjetskog rata nova vlast započela je izgrađivati državni, politički i ekonomski sustav prema
socijalističkom modelu. Izgradnju novog sustava pratila je i reorganizacija društvenoga, kulturnoga, pa i
tjelovježbeno – športskog pokreta, tada nazvanog „fiskulturnim“ pokretom naroda Jugoslavije. Fiskulturni
pokret je svoje modele preuzeo iz tada ideološki bliskoga sovjetskoga modela. Do 1948. godine, Jugoslavija je
bila izrazito centralizirana država, a nakon te godine provedene su mjere decentralizacije. Nakon osnutka
Fiskulturnog odbora Jugoslavije (FOJ), središnje športske organizacije u državi,1945. godine, slijedi formiranje
Fiskulturnog odbora Hrvatske (FOH). Te će organizacije već 1496. godine zamijeniti Fiskulturni savez
Jugoslavije (FISAJ), odnosno Fiskulturni savez Hrvatske (FISAH). Nakon rata MOO je preko Franje Bučara
održavao vezu s Jugoslavijom. Bučar je od MOO-a prihvatio zadatak da se ponovno organizira Jugoslavenski
olimpijski odbor.

Radi toga se početkom 1946. godine obratio pismom Zlatku Pintaru tadašnjem načelniku FISAH-a kojem je
objasnio situaciju i želju za ponovnim osnivanjem JOO-a. Pintar nije reagirao na ovo pismo zbog općeg
negativnog stajališta prema olimpijskom pokretu u Jugoslaviji u to vrijeme. Bučar je i dalje ostao u kontaktu sa
tadašnjim predsjednikom MOO-a Edstronom, kojemu je bilo stalo da se u Jugoslaviji, ali i u ostalim
socijalističkim zemljama ponovno organizira olimpijski pokret. Edstron je od Bučara tražio neka predloži
kandidata za novog člana MOO-a. Bučar je predložio Stevana Hadžija, bivšeg predsjednika JOO-a. Edstrom se
suglasio sa Bučarovim prijedlogom i odmah je Hadžiju uputio pismo i zatražio od njega suglasnost za
imenovanje. Hadžijev odgovor je bio potvrdan i njegovo imenovanje za člana MOO-a trebalo je uslijediti na

67
zasjedanju MOO-a 1946. godine u Lausanni. Međutim, Bučar zbog bolesti nije mogao ići na zasjedanje, a
Stevan se teško razbolio i umro. Smrću Stevana Hadžija situacija u olimpijskom pokretu u Jugoslaviji se
ponovno zakomplicirala. Bučar je umro 1946. godine i tako je Jugoslavija, budući da je Đukić živio u emigraciji,
ostala bez članstva u MOO-u i bez kandidata za tu dužnost. U to se doba u Zagrebu vratio tajnik JOO-a u
međuratnom razdoblju, Miroslav Dobrin. On je 1947. godine uputio pismo MOO-u u kojem objašnjava
situaciju u Jugoslaviji, ali i želju da bude u tijeku razvoja olimpijskog pokreta u svijetu. Dobrin je tražio
dopuštenje od MOO-a da pokuša ponovno osnovati JOO ili da MOO odabere člana koji bi to mogao učiniti. Iz
svega toga možemo zaključiti da se Dobrin pokušao nametnuti za novog člana MOO-a, međutim MOO je u
svom redovitom zasjedanju odlučio da je za Jugoslaviju nominacija novog člana preuranjena.

OSNIVANJE JOK-A

U to doba je u Jugoslavenskoj državnoj politici došlo do velikih promjena. Jugoslavija je povela samostalnu
politiku i počela se otvarati prema svijetu. To se snažno odrazilo u društvenom, pa i športskom životu. U cilju
uključivanja u međunarodni športski pokret 1947. godine na izvanrednom savjetovanju FISAJ-a u Beogradu
osnovan je Jugoslavenski olimpijski komitet. Za predsjednika je izabran Stanko Bloudek. Odmah je MOO-u
poslan telegram o osnivanju JOK-a. Na sljedećem zasjedanju MOO-a 1948. godine upravo je Bloudek izabran
za novog člana MOO-a.

1948. godine počeli su se umjesto odbora formirati stručni savezi za pojedine športske grane. Te je tendencije
još više potencirala politička, ekonomska i društvena situacija na međunarodnom i unutarnjem planu. Športski
i tjelovježbeni pokret doživljava demokratizaciju, razvija se inicijativa lokalne vlasti, jača uloga športaša i
športskih organizacija. U tom duhu su na konferenciji u Beogradu 1951. godine predstavnici svih športskih
saveza olimpijskih športova izabrali novi sastav JOK-a. nakon povratka iz Helsinkija s 15. OI 1952. godine JOK je
poduzeo mjere kako bi se proučila iskustva i uočili propusti u sudjelovanju jugoslavenskih športaša na tim
igrama. Utvrđene su i slabosti. Mislilo se prije svega na mjere protiv kampanjskih priprema, a za stalan i
sustavni rad po određenom planu i programu.

PROBLEMI U RADU JOK-A

Održavanje OI u susjednoj Italiji 1960. godine shvaćeno je kao još jedna velika prilika za afirmaciju
jugoslavenskog športa. U dogovoru sa športskim savezima JOK je još 1957. godine napravio detaljan plan
priprema za sve olimpijske športove. Nastojale su se izbjeći uobičajene kampanjske pripreme u zadnji čas.
Trebalo se uže povezati sa životom i radom športskih organizacija, pratiti njihov razvoj , poticati primjenu
najsuvremenijih metoda treninga, pružati aktivnu pomoć klubovima i savezima, inzistirati na kontroli zdravlja i
treniranosti športaša. Opća situacija u zemlji nije pružala povoljnih mogućnosti za provedbu takvih akcija.
Potpuna decentralizacija športskog pokreta, nakon početnih uspjeha, počela je pokazivati svoje negativne
strane. Decentralizacija je provedena uglavnom u organizacijskoj domeni, a ne i na području materijalnih
sredstava.

Nastala je nezdrava utrka za pridobivanje utjecajnih političkih i društvenih dužnosnika u vodstva športskih
klubova. Zbog toga se razvilo shvaćanje kako je šport od sporedne važnosti i prevladavalo je mišljenje da se u
njemu stvaraju samo problemi i sukobi. Navike stvaranja vlastitih prihoda, od članarina, ulaznica i slično, još
nisu bile stvorene. Ako se tomu pridoda i češći izgredi na natjecanjima, smanjenje kvalitete i sve veći neuspjesi
na međunarodnim nastupima, postaje jasno kako se nešto moralo poduzeti radi promjene stanja. U namjeri
da se analiziraju nedostaci, pronađu njihovi uzroci i predloži rješenje za izlazak iz te teške situacije, 1958.
godine u Beogradu je održan 1. jugoslavenski kongres za fizičku kulturu. Na njemu je predloženo da se u
školama osnivaju društva za fizičku kulturu, a da za njihov rad treba stvoriti potrebne materijalne uvjete. Ovaj
kongres učinio je veliku prekretnicu u shvaćanju uloge i tretiranju tjelesnog vježbanja i športa u društvu.
Poduzete su mjere za ozdravljenje, međutim propušteno se nije moglo tako brzo nadoknaditi. U tom razdoblju
JOK je iskazivao veliku aktivnost na sjednicama izvršnog odbora MOO-a. Svojim referatima i pismima zalagali
su se za izmjenu statuta MOO-a. Nakon smrti Stanka Bloudeka 1959., JOK je za novog člana MOO-a predložio
trojicu kandidata, a MOO je odabrao Borisa Bakrača. Na redovitoj konferenciji JOK-a u Beogradu 1961. godine
68
nastup jugoslavenskih športaša na 17. OI u Rimu ocijenjen je neuspješnim. Izrađen je četverogodišnji plan
mjera za podizanje kvalitete športa. Kako je to bila sasvim nova orijentacija u radu, bilo je razumljivo da je
izazvala i izvjesne nesporazume sa savezima, koji su se po starom običaju pripremali u zadnji čas. Sve te novine
u stručnom radu i odabiru olimpijaca nisu na 18. OI u Tokiju urodile uspjesima mnogo većim nego na
prethodnim OI.

U povodu 50. obljetnice djelovanja JOK-a, Jugoslaviji je povjerena organizacija 4. skupštine Generalne
asambleje nacionalnih olimpijskih odbora, susret Izvršnog odbora MOO-a i delegata nacionalnih olimpijskih
odbora, i 34. kongres Međunarodnog udruženja športskih novinara. Sve te manifestacije održane su u
Dubrovniku 1969. godine. Sastanci u Dubrovniku bili su vrlo dobro organizirani i ocijenjeni kao iznimno važni
za razvoj odnosa u međunarodnom olimpijskom pokretu. Potkraj 1972. godine održano je savjetovanje i
rasprava o rezultatima jugoslavenskih športaša u 1972. godini. Tom prilikom raspravljalo se i o dugoročnim
mjerama za daljnji napredak vrhunskog športa. Konstatirano je kako se u pojedinim športovima postižu
izvanredni rezultati, ali da se s rezultatima postignutim u cjelini na športskom planu ne bi trebali biti
zadovoljni. Na konferenciji JOK-a održanoj 1973. godine u Beogradu donesen je novi Statut kojim je JOK i
organizacijski uključen u jedinstveni pokret fizičke kulture Jugoslavije. Kako je takva organizacijska forma
odstupala od Statua MOO-a, MOO je i službeno upozorio JOK na potrebu promijene i usklađivanja Statuta JOK-
a sa Statutom MOO-a. Primjedbe su usvojene, i Statut JOK-a usklađen je sa Statuom MOO-a na konferenciji
1975. godine. Na sjednici MOO-a 1987. godine razriješen je Boris Bakrač, poštujući njegovu želju, članstva u
MOO-u. Nakon te odluke proglasili su ga počasnim članom MOO-a i dodijelili mu jedno od najvećih priznanja –
Olimpijski red.

45. Sport i olimpizam u Hrvatskoj od 1990. godine.

1990-ih godina počinje proces razdruživanja Hrvatske od Jugoslavije, a kulminacija tog procesa, bio je
Domovinski rat. On je u smislu ratnih događanja završio 1995., a krajem rata možemo smatrati mirnu
integraciju istočne Slavonije 1998. godine. Sport je u tom razdruživanju igrao veliku ulogu. Hrvatski sport i
sportaši također vode bitke za samostalnost hrvatskoga sporta. Početak te bitke jest obnova Hrvatskog
športskog saveza 1991. godine (HŠS koji je osnovan početkom 20. st.). On je bio prva sportska organizacija koja
je vodila proces razdruživanja Hrvatskog sporta od Jugoslavenskog. U knjizi vam je dobro opisan taj proces, a
posebnu pozornost obratite na Ivicu Kerna. Vrhunac tog procesa razdruživanja događa se krajem 1991. godine
kada dolazi do osnivanja HOO. Od dalje preuzima priču razvoja Hrvatskoga sporta i borbu za omogućavanjem
nastupa hrvatskih sportaša na OI. To se dogodilo u veljači 1992. na ZOI u Albertvilleu i u srpnju na OI u
Barceloni (tada su se ZOI i OI održavale iste godine). Priznanje HOO od strane MOO događa se (17.1.1992) dva
dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske države (15.1.1992.). Osoba koja je obilježila razvoj hrvatskoga
sporta u tom razdoblju je Antun Vrdoljak. Poslije Bučara i Bakrača, Vrdoljak je treća najvažnija osoba u
povijesti Hrvatskoga sporta u smislu njegova vođenja i upravljanja. Oni su bili jedini Hrvati članovi MOO. Danas
među 115 članova MOO nema nijednog Hrvata. Biti članom MOO veća je čast nego osvojiti medalju na OI. To
je najelitnije sportsko društvo u svijetu.

Nakon pada Berlinskog zida u ljeto 1989. godine, uslijedile su demokratske promjene koje su zahvatile i
jugoistočnu Europu i pritom se u većini zemalja dramatično mijenja društveni i politički ustroj. Promjene su se
odrazile i na političke procese u Hrvatskoj. Na temelju provedenog referenduma o neovisnosti, kada se većina
građana Hrvatske izjasnila za samostalnu državu, Sabor je 25.6.1991. godine proglasio suverenost i
samostalnost Republike Hrvatske. Budući da šport oduvijek dijeli političku sudbinu naroda, stvaranjem
samostalne i međunarodno priznate Hrvatske dobio je i šport pravu prigodu za punu afirmaciju. Devedesetih
godina, u kritičnim trenucima presudnima ne samo za naš šport, nego i za društvo u cjelini, iskazale su se
kvalitete hrvatskih športskih djelatnika: dobra organiziranost, znanje, ugled i stručna osposobljenost.
Pravovremeno donošenje ključnih odluka tada je rezultiralo i osnivanjem HOO-a.

69
OSNIVANJE HRVATSKOG ŠPORTSKOG SAVEZA

Predsjedništvo Saveza za fizičku kulturu (SFK) Hrvatske je 1990. godine donijelo odluku o pokretanju postupka
za prestanak svoga rada i osnivanje inicijativnog odbora za konstituiranje nove središnje športske organizacije.
Inicijativni odbor je obavio sve pripreme za osnivačku skupštinu Hrvatskog športskog saveza (HŠS), na toj je
sjednici donesena i odluka o osnivanju HŠS-a koji je počeo djelovati 1.1.1991. godine. Prihvaćanjem Statuta
HŠS-a i ostalih akata, te izborom Ivana Kerna za predsjednika, kao i izborom članova izvršnog odbora ,
ostvareni su uvjeti za rad i djelovanje HŠS-a.

STVARANJE HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA

Kako bi HŠS mogao osnovati HOO koji bi zatim pristupio MOO-u. odlučeno je na 9. sjednici Izvršnog odbora
HŠS-a, održanoj 1991. godine o imenovanju članova Radne grupe za pripremu osnivanja Hrvatskog olimpijskog
odbora. Radna je grupa bila dužna pokrenuti postupak i poduzeti sve radnje za osnivanje HOO-a.

Oružane provokacije paravojnih srpskih skupina uz pomoć JNA bile su sve izraženije u ljeto 1991. godine. U
takvim okolnostima Izvršni odbor HŠS-a je u Zagrebu održao proširenu sjednicu, na kojoj su bili i predstavnici
svih strukovnih športskih saveza i predstavnici Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke. Nakon višesatne rasprave
sudionici su jednoglasno donijeli odluku da HŠS obustavlja svoje sudjelovanje u radu Saveza za fizičku kulturu
Jugoslavije (SFK) i Jugoslavenskog olimpijskog komiteta (JOK) i prekida odnose sa Savezom za fizičku kulturu
Srbije. Svi strukovni savezi tada su pozvani da donesu odluku o obustavljanju aktivnosti klubova i pojedinaca u
jugoslavenskom sustavu natjecanja i u jugoslavenskim selekcijama, a športskim djelatnicima je preporučeno
da više ne sudjeluju u radu jugoslavenskih športskih saveza. Strukovnim savezima je sugerirano neka pripreme
prijedloge za nove sustave športskih natjecanja u ekipnoj i pojedinačnoj konkurenciji, uz napomenu da će se ti
sustavi primijeniti kada se za to steknu sigurnosni i drugi uvjeti.

Osnivačka sjednica HOO-a održana je 10.9.1991. godine u hotelu Esplanade. Osnivači HOO bili su strukovni
športski savezi olimpijskih športova i delegati Hrvatskog društva športskih novinara, Hrvatskog društva za
športsku medicinu i Fakulteta za fizičku kulturu. Odluka o osnivanju HOO-a, pravila HOO-a i odluka o načinu
opoziva ili razrješenja predsjednika, dopredsjednika i članova Vijeća HOO-a usvojene su jednoglasno. Izbor
predsjednika i dva dopredsjednika HOO-a obavljen je tajnim glasovanjem. Antun Vrdoljak je izabran za
predsjednika, a Zdravko Hebel i Mirko Novosel za dopredsjednike, u mandatnom razdoblju od 1991. do 1995.
godine. Također su izabrani i članovi vijeća HOO-a. Antun Vrdoljak je nakon predsjednikova izlaganja, priopćio
odluku, kojom se Franjo Tuđman proglašava prvim počasnim članom HOO-a.

PRIVREMENO PRIZNANJE HOO-A

Značajnu ulogu u nastojanju da Hrvatska bude primljena u MOO, odigrao je prvi sastanak izaslanstva HOO-a s
predsjednikom MOO-a Juan Antoniom Samaranchom 1991. godine u Lausannei. Nastup hrvatskih športaša na
Olimpijskim igrama bio je moguć samo nakon primanja u MOO, a Odbor u svoje članstvo prima samo zemlje
koje su bile priznate od međunarodne zajednice. Zato je ključno bilo državno priznanje Hrvatske, najavljeno od
Europske zajednice za 1992. godinu. Uvažavajući to da je Hrvatska suverena i nezavisna zemlja koju je priznao
veliki broj država međunarodne zajednice, kao i to da je formiran HOO, u Lausannei su se 1992. godine sastali
predsjednik i četiri potpredsjednika MOO-a i privremeno priznali HOO te tako hrvatskim športašima omogućili
sudjelovanje na ZOI u Albertvilleu i OI u Barceloni.

KONAČNO PRIMANJE U MOO

Nakon privremenog priznanja, HOO je podnio zahtjev za priznanje i primanje u MOO, budući da su bili
ispunjeni osnovni kriteriji i ostali uvjeti propisani Olimpijskom poveljom. Kao prilog zahtjevu poslan je zapisnik
s osnivačke sjednice HOO te pravila HOO-a, kojima se prihvaća Olimpijska povelja i preuzima obveza
postupanja u skladu s njenim načelima, propisima i pravilima. Definitivno priznanje HOO-a uslijedilo je na 101.
skupštini MOO-a održanoj u Monacu 24.9.1993. godine.

70
46. Djelovanje Franje Bučara na područjima olimpizma, sokolstva, sporta i nastave tjelesnog odgoja.
Kada govorimo o povijesti hrvatskoga sporta, onda zasigurno Franjo Bučar zauzima posebno mjesto u razvoju
TZK, sporta, tjelovježbe pa i u razvoju sokola. Dakle, on je djelovao u svim područjima te je centralna figura
razvoja našeg područja u Hrvatskoj i zato zaslužuje to posebno mjesto na pijedestalu. Rođen je 1866 i umro je
1946, dakle za ono vrijeme je živio dugih 80 godina. U tih 80 godina, bio je suvremenik brojnih velikih ličnosti
kao što su Nikola Tesla, Ante Starčević, Ivan Mažuranić, Khuen-Héderváry, Izidor Kršnjavi, Ante Trumbić, Ante
Pavelić, Stjepan Radić, Adolf Hitler, Josip Broz Tito, dakle brojnih značajnih osoba koje su drastično utjecale na
društveno politička zbivanja na ovim našim područjima. To je jedan od pokazatelja da je živio u izrazito burnim
povijesnim vremenima. Bio je sin jednog Slovenca koji je došao u Zagreb (trbuhom za kruhom), tu se oženio i uz
Franju imao je još dva sina i jednu kćer. Bili su jedna dobro stojeća obitelj koja je djeci mogla opskrbiti
adekvatno školovanje. On je stvarao hrvatski sportski pokret iz ničega. Slično kao Piere de Cubertin, Franjo je
bio pionir na ovim našim prostorima u osnivanju brojnih sportskih klubova, saveza i ostalih aktivnosti vezanih
uz tjelovježbu i sport. Ono što mu je to omogućilo je činjenica da je bio izuzetno društven, vedar, komunikativan
i lako je stvarao prijateljstva (imao je dobar self promotion). Imao je izuzetnu unutarnju želju za znanjem.
Govorio je 7 jezika. Bio je svestrani poliglot i to mu je omogućio i da prati stručnu literaturu iz našeg područja.
Treba napomenuti da je Hrvatska u trenutcima početka osnivanja sportskog i tjelovježbenog pokreta imala
vladavinu od strane Austo-ugarske i izboriti se za pitanje sporta bilo je jako teško jer je to bilo skroz nebitno.
Franjo Bučar je u svom životu promijenio 5 država, a da se nije trebao maknuti iz Zagreba (Habzburška
monarhija, Austro-ugarska, Kraljevina SHS, NDH, FNRJ). S pravom kažemo da je živio u burnim povijesnim
vremenima. Franjo se vrlo rano zainteresirao za tjelovježbu. S 12 godina uključuje se u Hrvatski sokol. Veliki
utjecaj na njega imali su Franjo Kochman i Miroslav Singer (Kochman više). Miroslav Singer je bio prvi učitelj
tjelovježbe u Hrvatskoj (prvi grob na Mirogoju je od Miroslava Singera). Nakon gimnazije, upisuje studij
geografije i povijesti. Studirao je na relaciji Beč-Zagreb. Tijekom studiranja, iskazuje veliki interes za tjelovježbu
i sport. Djeluje u Hrvatskom sokolu. Prvi posao dobio je u Karlovcu (Rakovcu) kao učitelj geografije i povijesti.
Uz taj posao bavi se i nizom izvannastavnih aktivnosti gdje učenike podučava brojnim tjelovježbenim
aktivnostima i sportovima. Međutim, s obzirom da je uvijek tražio više, vrlo brzo daje otkaz i vraća se u Zagreb.
Nedugo nakon povratka, događa se ono što ga na neki način lansira u orbitu (tečaj za učitelje gimnastike).
Kako, zašto? U to je vrijeme na ovim prostorima bio jak sokolski pokret. 1874. godine kada je osnovan Hrvatski
sokol, donesen je zakon o uvođenju obavezne nastave TZK u škole i na vlast je došla narodna stranka na čelu s
Ivanom Mažuranićem, pušteno je u rad obnovljeno Zagrebačko sveučilište (rektor je bio Matija Mesić). Što je
omogućilo takve promjene? Hrvatsko-ugarska nagodba koja se dogodila 6 godina prije (1868) (prije nje 1867
bila je Austo-ugarska nagodba). Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, Hrvatska je dobila autonomiju u
određenim područjima u kojima je bilo i bogoštovlje i nastava (slično današnjem ministarstvu znanosti i
obrazovanja) kroz koju se tjelovježba provodila. Na čelu tog odjela ("ministarstva") bio je Izidor Kršnjavi, a ban
je bio Khuen-Héderváry. Koliko su teške bile društveno političke okolnosti, možda najbolje oslikava izjava Ante
Starčevića "Krila napretka hrvatskog društva su podrezana". Time je htio reći da je većina hrvatske inteligencije
koji su trebali nositi društvo, radila u državnom aparatu i ovisili su o politici s vrha austro-ugarske monarhije. S
druge strane trgovaca i obrtnika je bilo malo. No ipak se neke stvari pokušavaju pa je tako osnovan i Hrvatski
sokol. To je bio pokušaj da se kroz tjelovježbu ostvare i određeni politički ciljevi. Bilo je uspjeha, no nikada nije
ostvaren konačni cilj neovisnosti. Dakle, kada je donesen zakon o uvođenju obavezne nastave TZK, to je bilo
jako dobro što je ta potreba prepoznata, ali s druge strane su bili jako loši materijalno-tehnički i kadrovski
uvjeti, a literature nije bilo kao ni objekata za provođenje te nastave. Takva situacija izvrsno je poslužila
Hrvatskom sokolu koji je prepoznao priliku da oni kao jedina službena tjelovježbena organizacija uđu u školski
sustav. Franju Bučar je dakle prvi proslavio tečaj za učitelje gimnastike. Organiziran je od 1.10.1894. do
25.3.1896. godine. To je bilo prvo visoko školsko organizirano školovanje kadrova za potrebe tjelesnoga
odgoja. Zašto je organiziran taj tečaj? 1894. godine Hrvatski sokol već djeluje 20 godina i organizira brojna
događanja gdje se propagira između ostaloga i širenje nacionalne svijesti. Usko su vezani i uz školski sustav. To
nikako nije odgovaralo Khuen-Héderváry-u koji je htio da se provodi mađarizacija i germanizacija. Zato
zapovijeda Izidoru Kršnjavom (čelniku odjela za bogoštovlje i nastavu) da izbaci opasni sokolski sustav iz

71
školstva. On tada dolazi do ideje da zamjeni trenutni sokolski sustav koji je prožet s politikom s nekim
neutralnim tjelovježbenim sustavom. Najneutralniji sustav u to vrijeme bio je švedski. Zato on šalje Franju
Bučara i Srećka Bošnjakovića u Stockholm na Centralni kraljevski gimnastički zavod. U ono vrijeme to je bila
glavna ustanova za edukaciju i obrazovanje kadrova za potreba tjelovježbe. 1892. godine odlaze u Stockholm,
Bošnjaković se nakon nekoliko tjedana vratio. Bučar ostaje, marljivo radi, prikuplja informacije, studira i sklapa
prijateljstva koja će kasnije biti jako važna u razvoju olimpizma. Redovito se dopisuje s Izidorom i zajedno
pripremaju teren za provođenje tečaja. To pripremanje terena je označavalo preporod u smislu da Bučar šalje
nacrte dvorana s svim spravama, nabavljaju se rekviziti kako bi se omogućila što bolja provedba tečaja. Ne
mogavši dočekati da Bučar završi školovanje, Kršnjavi ga zbog političkih pritisaka zove da se vrati u Zagreb
1894. godine i počinje tečaj. Na taj tečaj prijavilo se 60 pristupnika od kojih je izabrano 30 polaznika među
kojima je bila i jedna žena Ivana Hirschmann (prva visoko školski obrazovana učiteljica tjelovježbe na ovim
prostorima). Bučar je organizirao vrhunski program za polaznike tečaja i organizirao ga je vrhunski. Tečaj je
izazvao i veliku medijsku pozornost. Građani su voljeli pratiti njihove sate na otvorenom. Brojni su sportovi
demonstrirani po prvi puta na tom tečaju. Polaznici su bili učitelji koji su se htjeli dodatno kvalificirati. Ono što
je negativno utjecalo na tečaj, bio je posjet cara Franje Josipa 1896. godine. Tečajci su imali važnu ulogu u
protokolarnom djelu posjeta cara jer su demonstrirali aktivnosti koje su provodili na tečaju. Naravno uz cara za
vrijeme cijelog protokola, bio je naravno i Izidor Kršnjavi. To je zasmetalo Khuen-Héderváry-u i zbog političke
sujete on smjenjuje Izidora Kršnjavija i tečaj se zaustavlja nakon 2 godine, polaznici dobivaju diplomu. Tečaj je
imao veliku vrijednost za razvoj TZK u hrvatskoj, ali i za razvoj brojnih sportova. Usporedno s tečajem, Bučar
radi kao profesor u gimnaziji, aktivan je u sokolu (iako je došao u sukob radi tečaja) i djeluje na području
olimpizma. Završetkom tečaja 1897. god. je doktorirao u Gratzu u toj se godini i oženio za jednu bogatu
udovicu jednog zagrebačkog grofa koja je imala 6 kćeri. Na taj je način riješio svoju egzistenciju.

Olimpizam. 1892. godine bio je kongres u Sorboni (prvi pokušaj osnivanja MOO koji nije do kraja uspio. 1894.
osnivanje MOO također u Parizu. 1896. organiziraju se prve moderne OI u Ateni. Bučar na svom školovanju
upoznaje neke osobe između kojih su brojni bili prvi članovi MOO 1894. Dakle on je bio njihov prijatelj. Na
mjesečnoj se razini dopisivao s nekima. Na taj način on ima i informacije o osnivanju MOO i aktivnostima koje
se provode. On prvi izvještava hrvatsku javnost o tome kroz razna glasila. 1897. godinu smo mi skloni
okarakterizirati i kao godinu u kojoj je Bučar napravio jednu od rijetkih grešaka u svojoj karijeri. On je naime
imao poziv da dođe na kongres 1897. u Le Havre. Nije otišao na taj kongres i propustio priliku da već tada
postane član MOO. S obzirom da su tamo sjedili njegovi intimusi vjerojatno bi postao članom MOO. Mogao bi
se boriti da Hrvatska nastupi na idućim OI pod svojom zastavom. Na žalost, to se nije dogodilo i pod svojom
zastavom nastupili smo tek 1992.

Prvi svjetski rat dočekuje na gornjogradskoj gimnaziji (u to su vrijeme bili podjednako cijenjeni profesori na
fakultetima i u gimnazijama).

Sokol. Bučar je predstavnik Hrvatskog sokola na trećem svesokolskom sletu u Pragu. 1904. godine kada se
osnivao sokolski savez, Bučar je izabran za tajnika, a na čelu saveza je Stjepan Miletić (književnik, prvi
intendant HNK). Nakon osnivanja Hrvatskog svesokolskog saveza pristupa se organizaciji prvog hrvatskog
svesokolskog sleta 1906. godine koji je organiziran s velikim uspjehom.

Bučar je također bio član međunarodne gimnastičke federacije koja je organizirala svjetsko prvenstvo u Torinu
1911. godine i on se kao član uspio izboriti da Hrvatska reprezentacija nastupi na tom svjetskom prvenstvu pod
Hrvatskom zastavom. Od 8 reprezentacija, mi smo bili 7. 1909. osniva se i HŠS, 1910. kreće s radom i Bučar i tu
ima veliku ulogu.

Međuratno razdoblje. Dolazi do osnivanja kraljevine SHS gdje je po pitanju sporta i tjelovježbe Hrvatska
najrazvijenija. Nakon osnivanja nove države, javlja se potreba za osnivanjem krovnoga tijela koje će skrbiti o
sportu. Ostvaruje se dugogodišnja težnja Bučara za osnivanjem nacionalnog olimpijskog odbora, iako se tada
osniva samo jugoslavenski olimpijski odbor. On dolazi na čelo tog odbora i sjedište je u Zagrebu. Zbog
društveno-političkih okolnosti, sport je i dalje zadnja rupa na sviralu. 1920. godine jugoslavenska

72
reprezentacija nastupa na OI u Antwerpu. Bilo je i ranijih nastupa hrvatskih sportaša pod drugim zastavama,
ali sada prvi puta pod jugoslavenskom. Bučar postaje članom MOO 1919. godine. Koristi svoj ugled i utjecaj u
cilju unaprijeđena sporta, tjelovježbe i olimpizma no to je bilo jako teško i 1927. podnosi ostavku s čelne
pozicije JOO. Nasljeđuje ga srpski general Stefanović. Njegov prvi potez bio je prebacivanje sjedišta JOO u
Beograd i preimenovao ga u jugoslavenski olimpijski komitet. Drugih kvalitetnih poteza s njegove strane nije
bilo. Tijekom tog razdoblja sumraka olimpizma, stvara se organizacija koja se nazivala MESAVOD
(međusavezni odbor). Članovi su bili nezadovoljni s vodstvom JOO. Na čelu te nove organizacije bio je Stevan
Hadži. Oni su pokušali organizirati brojne aktivnosti kako bi omogućili pripremu i slanje sportaša na OI. S
obzirom na marginaliziranje hrvatskog naroda u toj zajednici s srbima i Slovencima to nije bilo nimalo
jednostavno. 1932. godine na OI u Los Angelesu uspijeva doći do izražaja napor MESAVOD-a i uspijevaju
poslati jednu delegaciju. To je za posljedicu imalo da se sjedište JOO vratilo u Zagreb i na čelo dolazi Stevan
Hadži i na iduće OI 1936. u Berlin odlazi brojna delegacija koja je bila pripremljena na kvalitetan način. Tada se
rodila ideja da se organiziraju OI na ovim našim prostorima i stoga u Berlin odlazi i jedna nesportska
organizacija da prouči kako se to sve organizira i odvija. Međutim, Hitler je napravio tako dobre OI koje do
tada nisu viđene, ni tehnološki, ni organizacijski i u svakom drugom smislu i odustali su od te ideje. Vrlo brzo
nakon tih OI kreće drugi svjetski rat. Za vrijeme rata se može pronaći Bučarevo ime kao predstavnik NDH, ali
vjerojatno zato što su oni administrativno gledali njega kao pripadnika nove države koja se javila. Ne postoji
nijedan dokaz da je poslan dopis da je Bučar član MOO ispred NDH. Nakon rata se sve radi po uzoru na SSSR.
Sport je smatran kao nešto odiozno, kao produkt kapitalističkog svijeta. Nakon sukoba Tito-Staljin dolazi do
promjena, ali to se događa nakon smrti Franje Bučara. Spomenik Bučaru se nalazi kod doma sportova.

Franjo Bučar rođen je 1866 godine u Zagrebu. Nakon završene gimnazije svoje obrazovanje je nastavio na
Filozofskom fakultetu. 1892 godine Bučar je izabran za studij na Centralnom gimnastičkom zavodu u
Stockholmu, u natječaju koji je raspisao Odjel za bogoštovlje i nastavu na inicijativu Izidora Kršnjavoga,
predstojnika tog odjela. Bučar se sjajno snašao na tada najuglednijoj svjetskoj ustanovi za školovanje
visokostručnih kadrova za tjelesni odgoj i šport. Brzo je naučio švedski jezik i sklopio brojna poznanstva s
uglednim europskim športskim djelatnicima. Svoja zapažanja iz Švedske redovito je objavljivao u stručnom
časopisu „Gimnastika“. Bučar je 1894. godine organizirao Tečaj za učitelje gimnastike. Sve do umirovljenja
1925. godine Bučar je radio kao profesor u zagrebačkim gimnazijama. I u mirovini je nastavio s intenzivnim
radom na promicanju tjelesnog odgoja i športa.

POKRETAČ MODERNOG ŠPORTA

Kao đak osnovne i srednje škole, Bučar se bavio raznim športskim granama. Prilikom boravka u Švedskoj, Bučar
je upoznao do tada njemu posve nepoznate športove. Svoje športsko znanje obogaćivao je posjećujući
europske športske centre i redovito prateći stručnu literaturu. Nakon upoznavanja s osnovnim pravilima i
tehnikom igre, Bučar je i dalje radio na popularizaciji i daljnjem razvoju pojedinih športskih grana. Svakom je
športu nastojao izboriti službeni status u društvu i međunarodno ga afirmirati. Bučar je ujedno najzaslužniji za
osnivanje strukovnih športskih saveza. Za pojedine športove bilo je od presudne važnosti što ih je Bučar uvrstio
u Tečaj za učitelje gimnastike.

BORBA ZA AFIRMACIJU TJELESNOG ODGOJA

U namjeri da reformira tjelesni odgoj u hrvatskim školama, predstojnik odjela za bogoštovlje i nastavu Izidor
Kršnjavi odlučio je postojeći sokolski sustav zamijeniti „neutralnim“ švedskim sustavom. Radi usvajanja znanja
o tom sustavu na studij u Stockholmu poslan je Franjo Bučar. Nakon povratka sa studija Bučar je organizirao
tečaj za učitelje gimnastike, te je bio upravitelj tečaja ali i predavač skijanja, klizanja, igara te pedagoške i vojne
gimnastike. Zahvaljujući Kršnjaviju za tečaj je osigurana i za tadašnje europske pojmove najbolja oprema. U
gotovo idealnim uvjetima Bučaru je uspjelo zainteresirati polaznike Tečaja za brojne , kod nas još nepoznate,
športove i igre. Kada je Izidor Kršnjavi, čiji su izvanredni uspjesi u razvoju prosvjete i kulture zasmetali
mađarskim vlastodršcima, morao odstupiti s ministarskog položaja prestalo je zanimanje vlade za tjelesni

73
odgoj i šport. Nakon nekog vremena tjelesni odgoj u hrvatskim školama se vratio pod ingerenciju sokolske
organizacije, ali je Bučar i dalje neumorno poticao razvoj športa i tjelesnog odgoja.

ZASTUPANJE UČITELJA TJELESNOG ODGOJA

Bučar je bio zaslužan i za osnivanje udruženja učitelja tjelesnog odgoja. Vlastima je upućivao zahtjeve kojim se
tražilo uvođenje tjelesnog odgoja kao obveznog predmeta u više pučke i srednje škole, te uređenje dvorana i
igrališta i izgradnja novih. Istaknuta je i važnost imenovanja učitelja tjelesnog odgoja, ali su se vlasti oglušile na
spomenute zahtjeve.

Situacija se nije popravila ni kad je dvije godine kasnije osnovano i društvo za tjelesni odgoj. Zahvaljujući prije
svega njegovoj ustrajnosti, sljedećih je godina ipak došlo do pomaka. Unutar Društva hrvatskih srednjoškolskih
profesora osnovan je Odbor za tjelesni odgoj i školsku higijenu, čiji je najveći uspjeh bilo uvođenje dva sata
tjedno obvezne nastave tjelesnog odgoja u programu srednjih škola. Bučar ni tada nije bio zadovoljan
postignutim. Zahtijevao je uvođenje dva sata tjelesnog odgoja ne samo u srednjim nego i u svim nižim i višim
muškim i ženskim školama. Preložio je novu osnovu programa tjelesnog odgoja, obvezne đačke izlete,
osigurano sistematsko vježbanje i bavljenje športom, zahtijevao je imenovanje Komisije za ispitivanje i
osposobljavanje učitelja gimnastike. Bučar je ustrajnim nastojanjem ipak postigao da vlada prihvati većinu
njegovih prijedloga.

DJELOVANJE U HRVATSKOM SOKOLU

Već kao dvanaestogodišnjak Bučar je započeo vježbati u zagrebačkom Hrvatskom sokolu, zatim u Bečkom
sokolu, a kasnije postaje tajnik i prednjak karlovačkog Pokupskog sokola. Na njegovu inicijativu 1904. godine je
osnovan Savez hrvatskih sokolskih društava. Izuzetno je bio aktivan u organiziranju 1. hrvatskog svesokolskog
sleta 1906. godine. Jedna je od najzaslužnijih za organizaciju nastupa gimnastičke reprezentacije Hrvatske na
Europskom prvenstvu u Torinu 1911. godine. Bio je i urednik lista „Hrvatski sokol“, te se iskazao u
organiziranju 2. i 3. svesokolskog sleta.

Za gotovo šezdeset godina plodnog rada nagrađen je brojnim domaćim i stranim priznanjima, zahvalama,
diplomama, medaljama i ostalim. Smrt Franje Bučara, prekinula je 1946. godine njegova nastojanja da se šport
i u okviru nove države uključi u međunarodna natjecanja.

47. Razvoj nastave tjelesnog odgoja u Hrvatskoj.

Naš fakultet osnovan je 1959. godine i tada je osnovan kao viša škola, a 5 godina kasnije 1964. položen je
kamen temeljac. Današnja zgrada je otvorena i useljena 1969. godine pa se postepeno završavala. Dio
sveučilišta postali smo tek 70-ih godina 20. st.

Današnji Kineziološki fakultet najduže je djelovao kao fakultet za fizičku kulturu (FFK) sve do 2001. godine kada
fakultet dobiva naziv Kineziološki fakultet.

Puni odgovor na ovo pitanje potražite u knjizi "Razvoj tjelesne i zdravstvene kulture u Hrvatskoj". Knjiga sadrži
oko 70 manjih stanica i lijepo je pisana.

74
ZAKLJUČAK
Kada dođe vaš dan za usmeno izlaganje znanja na ispitu iz Povijesti sporta, gledajte da se eksterijerno
i duhovno spremite kao i intelektualno za ovaj ispit. Prisjetite se kalokagatije i vaše pripadnosti
akademskoj zajednici i ostavite dojam na ispitivača prvenstveno vašom intelektualnom dimenzijom.
Jer se to najviše traži na usmenom ispitu, ali ne zanemarite duhovnu i tjelesnu dimenziju. Dakle,
vedra, nasmijana i pozitivna osoba s odličnim te sistematiziranim poznavanjem uzročno-posljedičnih
veza iz gradiva Povijesti sporta, koja je u stanju iste prezentirati u svakom trenutku, ima
zagarantiranu odličnu ocjenu iz usmenog djela ispita Povijesti sporta.

Molimo i potičemo sve koji bi htjeli skriptu nadopuniti sa stvarima koje su nama možda promakle da
nam se javite na mail: drustvo.studenata@gmail.com ili na facebook stranicu
fb.me/drustvostudenata kako bi idućim generacijama ostavili još kvalitetnije dopunske materijale za
pripremu ispita.

Želimo vam puno uspjeha na kolegiju Povijest sporta!

75