Programsko-prostorni aspekti i društvena uloga

Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu

Unkić, Ana

Doctoral thesis / Disertacija

2021

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of

Zagreb, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište u Zagrebu, Filozofski
fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:131:698822

Rights / Prava: In copyright / Zaštićeno autorskim pravom.

Download date / Datum preuzimanja: 2023-11-16

Repository / Repozitorij:

ODRAZ - open repository of the University of Zagreb

Faculty of Humanities and Social Sciences
 Filozofski fakultet

Ana Unkić

PROGRAMSKO-PROSTORNI ASPEKTI I
DRUŠTVENA ULOGA KONCERTNE
DVORANE VATROSLAVA LISINSKOG U
ZAGREBU

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2021.
 Filozofski fakultet

Ana Unkić

PROGRAMSKO-PROSTORNI ASPEKTI I
DRUŠTVENA ULOGA KONCERTNE
DVORANE VATROSLAVA LISINSKOG U
ZAGREBU

DOKTORSKI RAD

Mentorica:
nasl. prof. dr. sc. Naila Ceribašić

Zagreb, 2021.
 Faculty of Humanities and Social Sciences

Ana Unkić

THE PROGRAM AND SPACE ASPECTS,

AND THE SOCIAL ROLE OF VATROSLAV
LISINSKI CONCERT HALL IN ZAGREB

DOCTORAL THESIS

Supervisor:
Professor Naila Ceribašić, PhD

Zagreb, 2021.
1. UVOD ................................................................................................................................... 1

2. STANJE ISTRAŽIVANJA ................................................................................................ 8

3. KONCERTNI ŽIVOT ZAGREBA PRIJE LISINSKOG .............................................. 22

4. OD IDEJE DO SVEČANOG OTVORENJA ................................................................. 28

4. 1. Idejni začeci ................................................................................................................... 28
4. 2. Lokacija buduće Dvorane ............................................................................................ 29
4. 3. Natječaj .......................................................................................................................... 31
4. 4. Izgradnja ........................................................................................................................ 35
4. 5. Naziv Dvorane ............................................................................................................... 48
4. 6. Svečano otvorenje.......................................................................................................... 51

5. PROSTORI DVORANE ................................................................................................... 54

5. 1. Uređenje interijera ........................................................................................................ 55
5. 2. Javni prostori ................................................................................................................. 60
5. 3. Službeni prostori ........................................................................................................... 81
5. 4. Eksterijer ....................................................................................................................... 86

6. OD ZAMISLI DO REALIZACIJE ................................................................................. 88

6. 1. Ugovaranje priredbi ..................................................................................................... 88
6. 2. Odredbe ugovora ......................................................................................................... 107
6. 3. Realizacija priredbi ..................................................................................................... 112
6. 4. Vlasnički i financijski okviri poslovanja ................................................................... 118
6. 5. Organizatori javnih priredbi ..................................................................................... 127

7. IZVEDBE U LISINSKOM .............................................................................................. 139

7. 1. Dvorana kao koncertni prostor .................................................................................. 142
7. 2. Dvorana kao višenamjenski prostor ........................................................................... 150
7. 3. Dvorana kao scenografski prostor ............................................................................. 156
7. 4. Dvorana kao projekcijski prostor .............................................................................. 158
7. 5. Koncertno-višenamjenski prostor na primjeru ciklusa Lisinski subotom ................ 162
7. 6. Različiti aspekti prostornosti na primjeru ciklusa Nedjeljni vrtić ............................ 169
8. DRUŠTVENA ULOGA LISINSKOG ............................................................................ 173
8. 1. Lisinski kao poticaj umjetničkom stvaralaštvu ........................................................ 175
8. 2. Ekskluzivnost i/ili suživot različitosti ........................................................................ 178
8. 3. Dobrotvorni koncerti .................................................................................................. 186
8. 4. Mladi i Lisinski ............................................................................................................ 188
8. 5. Mjesto moći .................................................................................................................. 191
8. 6. Najpopularnije priredbe ............................................................................................. 195
8. 7. Brend Lisinski .............................................................................................................. 198

9. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 205

10. LITERATURA I IZVORI ............................................................................................ 215

10. 1. Radovi u tiskanim i elektroničkim izdanjima ........................................................ 215
10. 2. Diskografska izdanja ................................................................................................ 246
10. 3. Videoprilozi ............................................................................................................... 248
10. 4. Arhivski izvori ........................................................................................................... 250
10. 5. Programska građa ..................................................................................................... 263

11. ŽIVOTOPIS ................................................................................................................. 264

12. PRILOZI ........................................................................................................................ 265

Naila Ceribašić diplomirala je 1990. i magistrirala 1993. na Odsjeku za muzikologiju Muzičke
akademije u Zagrebu, a doktorirala 1998. na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1990. je suradnica i od 1999. zaposlenica u Institutu za
etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Usto od 1999. predaje pojedine etnomuzikološke predmete
na Odsjeku za muzikologiju, a povremeno i na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju.
Zvanje znanstvene savjetnice u trajnom zvanju u polju etnologije i antropologije stekla je 2013.,
a u polju znanosti o umjetnosti 2014., od kada je i u zvanju naslovne redovite profesorice.
Bavila se tradicijskom glazbom istočne Hrvatske, problemima etnomuzikološke glazbene
analize, ulogom i funkcijom glazbe u kontekstu rata i političkih promjena, procesima
festivalizacije, baštinskim programima u sferi javne prakse, rodnim aspektima glazbovanja,
glazbenim izričajima manjinskih zajednica te teorijskim i metodološkim pitanjima
etnomuzikologije. Autorica je knjige Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: Povijest i
etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj (2003.), šezdesetak znanstvenih članaka,
stotinjak stručnih radova te urednica pet zbornika. Bila je članica uredništva znanstvenih
časopisa Narodna umjetnost (1999.-2011.) i Ethnomusicology (2009.-2010.) te uredničkih
odbora časopisa Ethnomusicology Forum (2013.-2016.), Translingual Discourse in
Ethnomusicology (2014.-), International Journal of Traditional Arts (2016.-) i Muzika (2018.).
Na međunarodnom planu, posebno je aktivna u vodećoj svjetskoj etnomuzikološkoj
organizaciji – Međunarodnom savjetu za tradicijsku glazbu (International Council for
Traditional Music, ICTM). Bila je članica programskih odbora njegovih simpozija (Toronto
2000., Prag 2008., Zefat 2012., Petnica 2014.) i svjetske konferencije (St. John’s 2011.) te
sudjelovala u organizaciji triju simpozija ICTM-a održanih u Hrvatskoj (Punat 1995., Korčula
2000., Roč 2004.). Od 2011. je i članica Izvršnog odbora ICTM-a. Sudjelovala je na
sedamdesetak međunarodnih znanstvenih skupova ICTM-a i drugih strukovnih organizacija,
kao i na petnaestak domaćih skupova. Na planu primjene etnomuzikoloških znanja, od posebne
je važnosti njezino sudjelovanje u programu nematerijalne kulturne baštine, najprije na
nacionalnoj, a zatim i na međunarodnoj razini. Od 2012. je zastupnica ICTM-a u UNESCO-u,
te je u tom svojstvu u tri ciklusa (2013.-2015.) bila članica povjerenstva za ocjenu nominacija
za dvije međunarodne liste nematerijalne baštine (Representative list i Urgent safeguarding
list), prijedloga za registar dobrih praksi i projekata međunarodne pomoći. Na to se (od 2016.)
nastavila i suradnja s Tajništvom Konvencije pri UNESCO-u u vođenju radionica za jačanje
kapaciteta i još nekoliko programa te članstvo u upravnom odboru foruma nevladinih
organizacija akreditiranih u Konvenciji (2018.–2020.). Na domaćoj se razini ističe njezino
sudjelovanje u produkciji folklornih manifestacija (napose zagrebačke Međunarodna smotra
folklora, 1992.-2016. i Manifestacije Kulturno stvaralaštvo nacionalnih manjina u Hrvatskoj,
2001.-2008.), rad u vijećima i povjerenstvima za potporu kulturnog amaterizma pri
Ministarstvu kulture, Savjetu za nacionalne manjine i Uredu za ljudska prava i prava
nacionalnih manjina te rad u Upravnom vijeću Ansambla Lado. Dobitnica je nagrada Milovan
Gavazzi Hrvatskog etnološkog društva (2003.) i Josip Andreis Hrvatskog društva skladatelja
(2000.).

Odabrani radovi

Knjiga
Ceribašić, N. (2003) Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće: Povijest i etnografija javne prakse
narodne glazbe u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.

Znanstveni radovi
Ceribašić, N. (2019) Musings on Ethnomusicology, Interdisciplinarity, Intradisciplinarity, and
Deceloniality / Promišljanja o etnomuzikologiji, interdisciplinarnosti, intradisciplinarnosti i
dekolonijalnosti. Etnološka tribina 49 (42), str. 3-79.

Ceribašić, N. (2019) On Engaging Up and Expertise in Ethnomusicology: The Example of

Expert Services in the Programme for Safeguarding Intangible Cultural Heritage. U: Hemetek,
U.; Kölbl, M.; Sağlam, H., ur. Ethnomusicology Matters: Influencing Social and Political
Realities. Wien – Köln – Weimar: Böhlau, str. 233-256.

Ceribašić, N. (2017) O participacijskom mehanizmu, ulozi zajednica i stručnjaka u programu

nematerijalne kulturne baštine: Prilog analizi stranputica humanistike. U: Bagarić, P.; Biti, O.;
Škokić, T., ur. Stranputice humanistike. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 153-
185.

Ceribašić, N. (2015) Povrh tekstualnog predstavljanja u etnomuzikologiji: Od epistemologije

do angažmana i pragme. Arti musices 2 (46), str. 185-201.

Ceribašić, N. (2014) Revivalist Articulations of Traditional Music in War and Postwar Croatia.
U: Bithell, C.; Juniper, H., ur. The Oxford Handbook of Music Revival, London – New York:
Oxford University Press, str. 325-349.
SAŽETAK

Rad o Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog predstavlja koncepcijski novum u istraživanju

kulturnih ustanova u Hrvatskoj budući da se Dvorana ne shvaća isključivo kao glazbena
lokacija već kao složena organizacija koju oblikuju prostorna rješenja, društvene prakse,
kulturne politike, ljudska iskustva, upravljačke smjernice i specifični nepisani uzusi. Cilj rada
bio je istražiti programsko-prostorne aspekte i društvenu ulogu Lisinskog od idejnih začetaka
do danas pri čemu su korištene metode analiziranja arhivske i medijske građe te terensko
istraživanje na „domaćem terenu“, odnosno radnoj lokaciji istraživačice u kojoj je autoričina
autoantropološka pozicija sudionika-insajdera (istraživača) i sudionika-svjedoka (sugovornika)
omogućila sveobuhvatnije zahvaćanje istraživačke teme. Uvodna poglavlja pojašnjavaju
društvene prilike, odnosno postojeću infrastrukturu koncertnog života Zagreba koja je
prethodila budućoj Dvorani, kronološki je popraćena izgradnja Lisinskog, odabir imena i
svečano otvorenje, a gusto ispisanim etnografskim opisom prolazi se po njezinim prostorima,
pojašnjava njihova funkcionalnost i prakse koje se ondje odvijaju, ali i odnos priredbi prema
prostorima Dvorane. Rad daje uvid u uzuse poslovanja, produkcijske uvjete i proces realizacije
priredbi. Izvedbe u Lisinskom razložene su ovisno o načinu korištenja prostora, pri čemu se
posebna pozornost posvećuje priredbama koje koriste mnogostruke aspekte prostornosti.
Društvena uloga Lisinskog propituje više aspekata: poticaj Dvorane umjetničkom stvaralaštvu
hrvatskih autora, njezinu ekskluzivnost i istovremenu dostupnost svim društvenim slojevima te
Lisinski kao brend. Polivalentnost prostora, odlična akustika i programska koncepcija,
Lisinskom nije omogućila samo daljnji razvitak i širenje glazbene kulture, već je Dvorana
postala trajna vrijednost za hrvatsku kulturu.

Ključne riječi: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, izgradnja koncertne dvorane,

izvedbe u Lisinskom, koncertni ciklusi, ugovaranje i realizacija priredbi, organizatori koncerata,
međunarodna kulturna suradnja, Zagrebačka filharmonija, Koncertna direkcija Zagreb, prostori
glazbe, društvena uloga Lisinskog
PROŠIRENI STRUKTURIRANI SAŽETAK NA ENGLESKOME JEZIKU

Vatroslav Lisinski Concert Hall is one of the most significant national cultural institutions. It
has been the centre of musical and cultural life in Zagreb and Croatia for more than 45 years.
This PhD study represents conceptual novelty in the research of cultural institutions in Croatia
since the Hall is not perceived exclusively as a musical location but as a complex organization
formed by spatial solutions, social practices, cultural politicies, human experiences,
management guidance and specific unwritten codes of conduct. Main goal of the thesis was to
explain programme and spatial aspects, and social role of Lisinski from inception until today
using data analysis methods in archival and media research, and fieldwork on a „home field“,
i. e. within a working place of the researcher; auto-ethnographic position of participant-observer
and participant-informant enabled a more comprehensive examination of the subject. Alongside
the existing publications and relevant articles about the Lisinski Hall, this thesis provides
historical overview of the concert venues in Zagreb in comparison to the development of
musical life in former Yugoslavia and other countries (chapter 3). Building on the existing
literature and especially archival sources, the thesis also chronologically traces the process of
the building's construction, from the initial concept and the selection of the location, through
the “Conceptual Design Competition” for the Croatian Heritage Foundation in 1957, to the
choosing of the Hall’s name and the two-day gala opening on December 29 and 30, 1973
(chapter 4). Thick ethnographic description allows the reader to walk through the Hall spaces
and to observe their interior decorated with many art works such as sculptures, busts, tapestries,
wall inlaids made of wood and aluminium, etc. (chapter 5). It also allows to gain insights into
the organizational structure, business practice, distribution and coordination of work,
production conditions and realization of different events, and the relationship with the City of
Zagreb as the owner of the Hall (chapter 6). Particular attention is paid to the Concert
Management Zagreb, the leading concert organizer and promoter in the Lisinski during the
1970s and 1980s and to its business methods, emphasizing in particular a successful cooperation
with the former Soviet Union, German Democratic Republic (DDR) and other countries of the
former Eastern, as well as Western Europe and other parts of the world. As for performances
taking place in the Hall, it has been used as a space for concerts, multifunctional space, scenery
space, and space for screening of (animated) motion pictures and musical-theatrical works,
along with the events that combine its different capacities, in particular the Saturday at Lisinski
and the Kindergarten on Sunday series. An extensive chapter delineates in detail the various
series and individual events belonging to these different categories of performances (chapter
7). The following chapter deals with the social role of the Hall (chapter 8). One aspect pertains
to its technical and acoustic capacities which stimulated the creation of new musical and
theatrical works; a large number of works had premiere there, and management of the Hall
founded award for the best classical music composition of Croatian authors. Following a long-
lasting discussion about the Hall’s exclusivity versus its promotion of cultural diversity, this
research has revealed a constant care for the redistribution of cultural goods to all social classes,
the attention given to social and educational components of the programmes, and the endeavour
towards democratization of culture, disclosing thus the perception of the Lisinski as a place for
high-class people as incorrect. Further on, the Hall has initiated numerous programmes related
to humanitarian aid, especially as a response to tragedies and war consequences. It has also
continuously stimulated young musicians, providing them concert space and creating special
programmes for the youngest audience. In that, it has collaborated with numerous art groups.
At the same time, Lisinski is a representative place of power, connected to and dependent on
the state and local governments. It is a ceremonial place which has hosted countless events
associated with state holidays, politically important dates, commemorative performances and
memorial concerts. On the other hand, the following subchapter deals with the Hall as a sort of
market-driven place of power, revealing the most popular artists and best sold concerts held in
the Hall, and referring to the ongoing public discussions on this issue. Eventually, Lisinski is
recognized as a brand; it has become an expression of social power and an agency in forming
social relations. In conclusion (chapter 9), the thesis recapitulates how the spatial versatility and
excellent acoustics of the Hall have enabled growth and popularization of classical music in the
country, high-quality performances, programme diversity, higher production and organizational
standards, wider audience of classical music and cultural programmes in general. The Hall is
of ultimate importance for the musical and cultural life in Zagreb, as well as for Croatia as a
whole. As a result of quality programmes and eminent artists, it has outgrown the city and the
state, and has itself become a powerful asset of Croatian culture.

Keywords: Vatroslav Lisinski Concert Hall, building's construction of the concert hall,
performances in Lisinski, concert series, performance contracting and realization, concert
organizers, international cultural cooperation, Zagreb Philharmonic Orchestra, Concert
Management Zagreb, musical spaces, social role of Lisinski
 1. UVOD

Po čemu je glazbeni Zagreb poznat u 20. stoljeću? U literaturi prevladavaju tri osnovna
odgovora: po jednom festivalu – Muzičkom biennalu Zagrebu, reproduktivnom ansamblu
– Zagrebačkim solistima, i lokaciji – Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (Bezić,
2009: 403).

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog već je više od 45 godina nezaobilazno mjesto

glazbenog i kulturnog života Zagreba i Hrvatske. Dvorana je „jedan od simbola suvremenog
Zagreba i središnje mjesto održavanja brojnih velikih manifestacija, kongresa, međunarodnih
festivala, gostovanja i koncertnih ciklusa“ (Bilić i Ivanković, 2006: 539-540). Lisinski je kao
koncertni prostor gotovo svakodnevno prisutan u medijima, a relativno štura literatura
monografskog i leksikografskog tipa uglavnom ga sagledava kroz prizmu arhitektonskog
objekta, njegova uređenja i općenitog značenja za glazbeni i kulturni život grada Zagreba.

U ovom radu Dvorana se ne shvaća isključivo kao glazbena lokacija već kao složena
organizacija koju oblikuju prostorna rješenja, društvene prakse, kulturne politike, ljudska
iskustva, upravljačke smjernice i specifični nepisani uzusi. U tom smislu, disertacija predstavlja
koncepcijski novum u istraživanju kulturnih ustanova. Dio rada bit će načinjen po uzoru na
slična istraživanja na području organizacijske antropologije, odnosno proučavanja organizacija
u širem kontekstu koja je inicirala Susan Wright (Wright, 1994a). Posljednjih deset godina
objavljeno je niz antropoloških istraživanja raznih vrsta organizacija, od korporacija (Batteau,
2013), vladinih (Neyland, 2013) i nevladinih organizacija (Roper, 2013), manjih ili većih tvrtki
(Dahles i Koning, 2013; Puljar D'Alessio, 2018), ali i zdravstvenih institucija (Unruh i Pratt,
2008). Premda neki razlog procvata organizacijske antropologije nalaze u zaposlenicima koji
su ujedno i antropolozi (Jordan i Caulkins, 2013), drugi provode višegodišnja istraživanja u
organizacijama s kojima nisu otprije bili u poslovnim ili nekim drugim istraživačkim vezama.
Među njima je Georgina Born koja je zaslužna za uvođenje novog etnografskog područja –
analizu zapadnoeuropskih kulturnih organizacija.

Njezine opširne etnološke i kulturnoantropološke studije o uglednim kulturnim institucijama

poput BBC-ija kao najveće svjetske korporacije za emitiranje radijskog i televizijskog
programa (Born, 2004) i IRCAM-a, tj. Instituta za glazbu i akustička istraživanja u Parizu

1
(Born, 1995) djelomično nalikuju pojedinim tematskim dijelovima disertacije. Njezin rad o
pariškom Institutu za glazbu i akustička istraživanja (Institut de recherce et coordination
acoustique/musique, IRCAM) smatra se jednom od prvih etnografija ugledne zapadno-kulturne
organizacije. Pariški IRCAM jedan je od najvećih istraživačkih centara posvećen istodobno
umjetničkom stvaranju i znanstvenom istraživanju glazbe i zvuka u susretu s novim
tehnologijama. 1 Centar je osmislio skladatelj Pierre Boulez koji je upravljao Institutom od
otvorenja, 1977., do 1992. godine i bio dominantna ličnost koja je nadgledala sve segmente
rada – od glazbene produkcije, reprodukcije i naposljetku, njegovog imidža u javnosti.
Skladatelj je IRCAM nazivao „utopijskim brakom vatre i vode“ (Boulez, 1986: 490) koji
pokušava postići dijalog glazbe i znanosti, odnosno umjetnosti i tehnologije. Georgina Born je
gotovu cijelu 1984. godinu boravila u Institutu kao sudionica-promatračica proučavajući
unutarnju dinamiku Institucije (u radu je npr. portretirala IRCAM-ove skladatelje, podatkovne
znanstvenike,2 tehničare i tajnice), odnosno brojne sukobe i konflikte između ljudi unutar i
izvan IRCAM-a, glazbene i znanstvene strane Instituta, između onih za koje je posao racionalan
i matematički i onih koji ga smatraju umjetnošću – između predstavnika komponirane
„umjetničke“ glazbe poput Bouleza i pobornika improvizirane glazbe. Georgina Born propituje
pokušaj zadržavanja statusa i legitimnosti Instituta u eri dominacije tržišnog poslovanja i
nestalnosti političke i kulturalne klime, odnosno pokušava predočiti načine kojima IRCAM
zadržava autonomnost usprkos komercijalnim i političkim pritiscima. Naposljetku, autorica
propituje reprezentativnost njegova statusa u odnosu na kompleksan odnos između glazbe 20.
stoljeća, tehnologije i institucije te otkriva kontradiktorni efekt svojevrsne institucionalizacije
avangarde.

Pet godina boravka Georgine Born u BBC-iju (Born, 2004) kao najvećoj svjetskoj korporaciji
za emitiranje radijskog i televizijskog programa bilo je ujedno i najdugotrajnije nezavisno
bavljenje tom institucijom ikada unutar BBC-ija. Autorica se koncentrirala na uzbudljivo

1
Uz Javnu informacijsku knjižnica i Nacionalni muzej moderne umjetnosti, IRCAM je dio Nacionalnog centra
umjetnosti i kulture Georges Pompidou, složene kulturne i umjetničke ustanove nazvane prema francuskom
predsjedniku Georgesu Pompidouu koji je za svojega mandata (1969. – 1974.) pokrenuo ideju o njegovoj izgradnji.
2
Eng. data scientist.
http://www.infotrend.hr/clanak/2015/4/data-scientist-%E2%80%93-podatkovni-alkemicar,83,1141.html (2020-
01-15)

2
razdoblje korporacije kasnih 1990-ih, ujedno posljednje godine djelovanja direktora Johna
Birta. Njezina kombinacija reportaže i kulturalne povijesti nudi istovremeno prikaz povijesti
BBC-ija i osobne portrete tamošnjih zaposlenika: producenata, direktora, urednika, računovođa
i menadžera. Bavi se burnim recentnim događanjima u toj uglednoj kulturnoj korporaciji, ali i
budućim izazovima satelitskog i digitalnog emitiranja. Georgina Born daje pomalo
kontroverzni prikaz te velike svjetske radiodifuzijske organizacije, i do tada neviđen uvid u
njezin rad te brojne probleme s kojim se kulturna institucija suočava, ne libeći se kritizirati
politiku tadašnjeg direktora.

Među postojećim istraživanjima inozemnih znanstvenika o koncertnim dvoranama u svijetu

dominiraju radovi koncentrirani najčešće na pojedine aspekte poput akustike prostora,
arhitekture ili na problematiku vezanu uz publiku. Tek se nekoliko radova bavi dvoranom kao
prostorno-programskom cjelinom, ali i problematizira širi društveni kontekst. Kao
najutjecajnije za ovo istraživanje izdvajaju se disertacije o dvoranama Concertgebouw u
Amsterdamu (Cressman, 2012) i Auditorium (Clague, 2002) u Chicagu te knjiga u kojoj Small
(1998) teoriju glazbovanja, tj. eng. musicking, pojašnjava korištenjem gustog etnografskog
opisa u prikazu funkcioniranja koncertne dvorane i realizacije priredbi. Dvorana
Concertgebouw u Amsterdamu poslužila je Cressmanu (2012) kao svojevrsna studija slučaja
kojom oprimjeruje aspekte glazbene kulture u Amsterdamu, ali i u Nizozemskoj. Njezino
otvorenje 1888. označilo je demokratizaciju umjetnosti (pojava javnih koncerata), promjenu
paradigme u glazbenoj kulturi Nizozemske (i ujedno začetak tradicije ozbiljne glazbe) te širenje
ideje superiornosti ozbiljne glazbe nad drugim glazbama. Budući da je Lisinski otvoren čak 85
godina kasnije, on nije donio prekretnicu u profesionalizaciji tradicije ozbiljne glazbe u Zagrebu
i Hrvatskoj, no njegove arhitektonsko-akustičke osobine omogućile su kvalitetnije uvjete
postojećeg glazbenog života, više umjetničke standarde u izvedbenom smislu i stvaranje novih
vrijednosti u programskom oblikovanju. No, za razliku od ove disertacije, Cressmanov se rad
ne dotiče ni repertoara Dvorane niti njezinog funkcioniranja već fokus ostaje na novinamâ u
poimanju umjetničke, osobito ozbiljne glazbe.

S druge strane Claguev (2002) Auditorium u Chicagu, otvoren 1889., samo godinu dana poslije
Dvorane Concertgebouw, utjelovljuje multifunkcionalni koncept u kojemu kazališno-koncertna
dvorana koegzistira s luksuznim hotelom i uredskim prostorom kao osloncima financijske
održivosti. Za razliku od prikaza amsterdamske Dvorane, Clagueva disertacija o Auditoriumu

3
je obuhvatnija i višeslojnija; osim što daje uvid u društveno-kulturne prilike koje su prethodile
otvorenju čikaškog Auditoriuma i propituje položaj glazbe u američkoj kulturi krajem 19.
stoljeća, Clague problematizira konkretne glazbene institucije i glazbene pojave uzimajući ih
kao uporišta za odabir multifunkcionalne koncepcije. Rad nadalje tematizira strukturno-
tehničke dijelove i čimbenike Auditoriuma poput akustike, pozornice, koncertnih orgulja,
gledališta, prostorijâ za najam, uredskih prostora, glazbenog konzervatorija, hotela, tornja s
opservatorijem i dekorativnost interijera, a s druge strane odnos prema konkretnim ansamblima
(Auditorium je jedno vrijeme bio dom Simfonijskog orkestra iz Chicaga i čikaške Opere) i
praksama (od domoljubnih spektakala do analize glazbenih izvedbi posebno načinjenih za tu
čikašku dvoranu). Pojam Auditoriuma kao svojevrsnog ekosustava koji uravnotežuje financije,
umjetnost i društvo, primijenjen je i u ovoj disertaciji o Koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog u smislu tematiziranja spomenutih sastavnica.

Iako je u ovome radu naglasak na repertoaru, on u načelu slijedi Claguevu tematsku koncepciju,
no pojedina su poglavlja ispisana gustim etnografskim opisom Clifforda Geertza (1998) koji je
iskoristio Christopher Small (1998) za razradu teorije glazbovanja kao okosnice svoga rada.
Autor pod pojmom glazbovanja (eng. musicking) podrazumijeva sve aktivnosti vezane uz
glazbu, od komponiranja djela, preko izvedbe i svih popratnih poslova u njezinoj realizaciji do
slušanja glazbe. Small opis koristi za prikaz tipičnog koncerta klasične glazbe u tipičnoj
koncertnoj dvorani i tako pokazuje kako svi sudionici konstruiraju društveni identitet. Ovaj
privlačan i vješt opis prolaska po koncertnoj dvorani iskorišten je i u ovom istraživanju kako bi
se pojasnila prostornost i svakodnevno funkcioniranje Dvorane, odnosno poslovi vezani uz
realizaciju priredbi.

Budući da sam gotovo petnaest godina djelatnica Dvorane, moje insajderstvo podrazumijeva
konstantan boravak na terenu u kojem sam istovremeno promatračica i sudionica. Dapače,
tijekom rada sam osvijestila da je prostor u kojem radim idealan teren za istraživanje i da će
istraživanje nositi značajku „'temeljnog bivanja unutra' (basic insideness) u smislu dijeljenja
nekih osnovnih znanja, emocija istraživača s istraživanima“ (Povrzanović Frykman, 2004: 87-
90). Budući da sam kao djelatnica u prednosti zbog „suštinskog znanja“ stečenog iskustvom
povremeno ću se suočiti „s osobnim stavovima i viđenjima“ koja su neposredno ili posredno
vezana uz temu (Čapo Žmegač et al, 2006: 30). Na terenu (ili bliski terenu) su moji kolege koji
su ujedno i sugovornici (što povremeno postajem i sama) i naša interakcija dovodi do

4
redefiniranja postojećih odnosa (Povrzanović Frykman, 2004), ali i promišljanja o vlastitoj
ulozi u „konstrukciji terena“. Pojedina poglavlja mogla bi se označiti kao autoetnografska što
će se odraziti u konstrukciji pojedine teme, ali i u izlaganju. Terenski se rad svodio na
neformalne razgovore s ljudima, često tijekom obavljanja redovitih poslova na „terenu“.
Takvim pristupom osigurala sam veći osjećaj bliskosti i gotovo neosjetnu razliku između mene
kao sudionika-insajdera (istraživača) i „njih“ – sudionika-svjedoka (sugovornika i/ili kazivača).
U ovom slučaju terenski rad se konstruirao interakcijom temeljenom na zajedničkim znanjima
i iskustvima.

Najvažniji razlog odabira ove teme je osoban. Došavši u Lisinski s 26 godina (2006.) kao jedna
od najmlađih zaposlenica imala sam prilike godinama surađivati sa starijim i iskusnijim
kolegicama i kolegama od kojih je većina u Dvorani provela gotovo cijeli radni vijek.
Dugotrajnost rada u jednoj ustanovi, vrsta posla koja podrazumijeva komunikaciju s velikim
brojem vanjskih suradnika i mnogo prekovremenog rada zbog čega su mnogi djelatnici više
vremena provodili na radnom mjestu nego u vlastitom domu, stvorilo je među većinom
zaposlenika s dužim radnim stažom sintagmu Dvorane kao kuće koja se održala do danas.
Doduše, prihvatili su je i mlađi zaposlenici, no većinom oni čiji je posao vezan uz izravnu
programsko-tehničku realizaciju priredbi. Svakodnevno upijajući njihove zanimljive
anegdotalne priče iz prijašnjih godina, poželjela sam saznati više o osnutku Dvorane, održanim
priredbama i pokušati pronaći razloge koji su je učinili „glazbenim hramom“. Budući da je
arhiva Dvorane bila samo djelomično uređena i to programski dio koji se odnosio na ciklus
Lisinski subotom, sređivanje tog dijela arhive činio mi se kao dobar početak budućeg rada. No,
bio je to samo početak. Trebalo je usustaviti i preostali dio, odnosno većinu programskih
materijala, medijsku i popratnu pravnu dokumentaciju, osobito najstariji dio vezan uz idejne
početke i izgradnju današnje Dvorane.

Iako je rad na pripremi materijala za potrebe ove disertacije bio dugotrajan, svakim danom
otkrivala sam nove zanimljive podatke o načinu njezinog funkcioniranja koji su mi omogućili
da steknem potpuniji uvid u cijelu problematiku. Naposljetku, tijekom više od deset godina rada
na mjestu producentice programa osjećala sam se privilegiranom i sretnom jer mi je priroda tog
posla omogućila da i sama sudjelujem u kreiranju zanimljivih i kvalitetnih glazbenih i inih
programa održanih u Lisinskom, ali i da povremeno utječem na programsku koncepciju
vlastitim prijedlozima. Moji radni zadaci bili su, naime, vrlo raznovrsni i obuhvaćali su poslove

5
planiranja koncertnih sezona koncerata ozbiljne glazbe, dogovore i pregovore s izvođačima i
agencijama vezane uz ugovor, izradu različitih tipova ugovora 3 i financijskih planova.
Producentski posao podrazumijeva realizaciju koncerata svih glazbenih žanrova u Dvorani što
uključuje organizaciju međunarodnog i lokalnog prijevoza (rezervacija i briga o avionskim
kartama i lokalnom transportu), hotelskog smještaja, brigu o realizaciji koncerta i svim
zahtjevima izvođača. Od dolaska u Zagreb do odlaska s aerodroma producent je odgovoran za
izvođače bez obzira da li je riječ o velikom ansamblu ili pojedincu, a gotovo redovito uključuje
i brojne dodatne aktivnosti poput razgledavanja pojedinih dijelova grada, organizaciju intervjua
(ili drugih dogovorenih obveza poput sudjelovanja na tiskovnoj konferenciji) u Dvorani ili u
nekom drugom prostoru. Kao producentica bila sam zadužena i za autorske, uredničke, a
povremeno i voditeljske poslove. Autorica sam tekstova za programske knjižice u ciklusu
Lisinski subotom (dio tih knjižica je nepotpisan), Mladi u Lisinskom, Videoklub Lisinski,
najavnih tekstova brojnih koncerata na službenoj web stranici Lisinskog (www.lisinski.hr), a
posao urednice obavljala sam za sve programske materijale Dvorane, izuzev mjesečnog Biltena.
Urednički posao uz komunikaciju s brojnim vanjskim suradnicima Dvorane poput autora teksta,
lektora, prevoditelja i drugih suradnika (za koje sam izrađivala i odgovarajuće ugovore),
podrazumijevao je i suradnju s grafičkim urednikom, odnosno tiskarom. Voditeljski posao
obavljala sam u ciklusu Videoklub Lisinski, a povremeno sam se u istoj ulozi našla i tijekom
realizacije nekih drugih javnih događanja. Stečena znanja i iskustva nastojala sam pretočiti u
ovaj rad za kojeg se iskreno nadam da će dati što potpuniji uvid u bogatu prošlost, ali i način
rada Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Ujedno, zahvaljujem brojnim kolegicama i kolegama u Dvorani koji su mi tijekom neformalnih

razgovora otkrili mnoge zanimljivosti i tako me neizravno potaknuli na istraživanje. Neke od
njih spomenut ću i osobno u radu, vezano uz konkretan podatak.

3
Ugovori s domaćim izvođačima bili su na hrvatskom jeziku, a s inozemnim na engleskom jeziku.

6
NAPOMENE

Budući da rad obuhvaća razdoblje od 1957. (godina raspisivanja Natječaja za Dvoranu) do

danas tijekom kojega je došlo do promjena naziva pojedinih ansambala i institucija, u tekstu će
se koristiti isključivo tada aktualni nazivi.

Za prostore Dvorane koristit će se sljedeće kratice (naročito u zagradama):

Velika dvorana – ako se priredba održava u Velikoj dvorani, navodit će se samo datum

Mala dvorana – MD

Foyer Male dvorane – FMD

Foyer Velike Dvorane – FVD

Glavni ulaz – GU

Visoko prizemlje – VP

7
 2. STANJE ISTRAŽIVANJA

Preduvjet za izradu ove doktorske disertacije bilo je usustavljivanje primarne građe Koncertne
dvorane Vatroslava Lisinskog, odnosno arhivskih izvora koji obuhvaćaju pisane (rukopisne i
tiskane) izvore koje čini pravno-poslovna dokumentacija te javni i interni programski materijali
Dvorane. To su ujedno i najvrjedniji izvori koji će omogućiti cjelovitije sagledavanje i
tumačenje pojedinih tema, ali i ukazati na nepotpune i pogrešne navode koji su se nerijetko
preuzimali nekritički i bez propitivanja. Važan izvor podataka je i sekundarna građa, odnosno
postojeća literatura o Lisinskom, novinski članci koji su svakodnevno pratili i/ili najavljivali
kretanja u društvenom i kulturnom životu Zagreba (glazbene kritike, komentari, intervjui s
izvođačima i kulturnim djelatnicima, najave), televizijske snimke zabilježene na koncertnom
podiju Lisinskog te istovjetni videozapisi dostupni na mrežnim kanalima kao što je YouTube.

Sekundarna građa je zaslužna što se, neovisno o vremenskoj distanci, o temama vezanima uz
Dvoranu Lisinski desetljećima piše na gotovo identičan način. Citiraju se cijeli tekstovi ili
dijelovi pojedinih tekstova, prenose se otprije poznata mišljenja pojedinaca ili se kombiniraju
već objavljeni podaci. Autori spomenutu (objavljenu) građu smatraju vjerodostojnom i
preuzimaju je nekritički, bez uvida u izvore, propitivanja ili kontekstualizacije. Dvorana
Lisinski u vlastitoj je nakladi izdala četiri publikacije. Povodom dvodnevnoga svečanog
otvorenja Dvorane, 29. i 30. prosinca 1973., objavila je knjižicu Koncertna dvorana 'Vatroslav
Lisinski' (Turkalj, 1973) koja uz pozdravne riječi tadašnjeg Gradonačelnika Zagreba, Ive
Vrhovca, i prvog ravnatelja Dvorane, Ive Vuljevića, donosi program i raspored svih koncerata
za te dane, nepotpisane i nepaginirane tekstove o povijesti Dvorane (Povijest gradnje nove
Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'), arhitektima i tvrtkama koje su sudjelovale u njezinoj
izgradnji (Autori i izvođači projekta), te o tehničkim podacima (Podaci o zgradi i dvoranama),
a nudi i oris njezinog korištenja (Namjenske mogućnosti) te popise osoba i tvrtki koje su
sudjelovale u realizaciji (Investitor i naručilac, Projektanti – autori, Poduzeća i kooperanti koji
su sudjelovali u izgradnji Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'). Izdanje je opremljeno
tlocrtima Velike i Male dvorane, nacrtom koji prikazuje raspored stolaca u objema dvoranama
i brojnim fotografijama interijera. Iako je kao godina izdanja navedena 1973., publikacija nije
mogla biti otisnuta te godine jer sadrži šest fotografija Lisinskog s publikom koje su očigledno

8
zabilježene tijekom dvodnevnog otvorenja održanog na izmaku 1973. godine.4 Među ostalim,
na jednoj od njih zabilježen je i trenutak u kojem se izvodila himna jer prepoznajemo Mladena
Bašića koji dirigira na pozornici, a među publikom u prvom redu partera jedan pored drugog,
stoje Ivo Vuljević i Ivo Vrhovec.5

Zanimljive tekstove donosi i prigodno izdanje 20 godina Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski
(Lisičić, 1993) koje potpisuju Lovro Lisičić (tadašnji ravnatelj Lisinskog), muzikologinja
Jagoda Martinčević i Tomislav Premerl, teoretičar i povjesničar arhitekture. Uz ponovljeni dio
tehničkih podataka o Dvorani i popratnim prostorima koji su objavljeni u publikaciji iz 1973.,
Lovro Lisičić (Lisičić, 1993: 9-29) daje uvid u okolnosti koje su prethodile izgradnji Dvorane
i naglašava raznovrsnost priredbi koje su se održale u Lisinskom, s osvrtom na najuspješnije
programe, poput ciklusa Lisinski subotom i Eurosonga kao produkcijski najzahtjevnijeg
projekta. Također navodi broj termina (priredbi i snimanja) u godini te okvirne godišnje podatke
o broju publike i tipu prosječnog posjetitelja, pozivajući se na empirijsko istraživanje dr. sc.
Silve Mežnarić koje je provedeno povodom Europske godine glazbe 1985. godine (Mežnarić,
1985). Jagoda Martinčević (Martinčević, 1993: 30-39) problematizira mjesto i važnost
Lisinskog za grad Zagreb, dok se Dvoranom kao arhitektonskim ostvarenjem bavi Tomislav
Premerl (Premerl, 1993: 40-45). Izdanje sadrži i sažetak na engleskom jeziku, popis zaposlenika
te svih umjetnika i ansambala koji su ondje nastupili od 1973. do 1993. godine. Publikacija
obiluje fotografijama umjetnika, no nudi i one koje prikazuju djelatnike Dvorane, posjetitelje,
i prazne prostore Lisinskog.

Najobimnija i vizualno najreprezentativnija je monografija urednice Marije Barbieri (Barbieri,

2004) koja je objavljena povodom tridesete obljetnice Lisinskog.6 Uz pozdravnu riječ tadašnjeg
predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića i uvodnik Lovre Lisičića koji je 21 godinu,
od 1. svibnja 1986. do 30. prosinca 2007. (Krpan, 2013: 73) bio ravnatelj Koncertne dvorane

4
Autori fotografija neimenovani su fotoreporteri Vjesnika, Večernjeg lista i tjednika Studio (Turkalj, 1973:
nepag.).
5
Zanimljivo je primijetiti da su se 1973. uzvanici smještali u prvi red partera Dvorane, a danas se
najreprezentativnijim mjestom smatra prvi red tribine sredine Dvorane, uz prolaz koji razdvaja tribinu od partera.
6
Trideseta obljetnica Dana Dvorane obilježena je trodnevnom proslavom (27. – 29. 12. 2003.), no uz fotografiju
Zagrebačke filharmonije s dirigentom Pavlom Dešpaljem umjesto 29. 12. 2003. pogrešno stoji datum 30. 12. 2003.
(Barbieri, 2004: 230).
9
Vatroslava Lisinskog, publikacija u odnosu na prethodna izdanja prvi put donosi preslike
koncertnih plakata i programskih letaka, prigodničarska promišljanja dvadeset dvoje uglednika
o Lisinskom7 te kratke tekstove o priredbama u organizaciji i suorganizaciji Lisinskog s popisom
održanih koncerata u ciklusima Mladi u Lisinskom, Jazz u Lisinskom i Subotom u Lisinskom
koji je u sezoni 1987./1988. preimenovan u Lisinski subotom 8 (***, 2004b: 231-246). Uz
prošireni popis umjetnika i ansambala u odnosu na prethodnu publikaciju, Barbieri objavljuje i
kratke intervjue sa sedmero zaposlenika, 9 ali i dojmove posjetitelja sa svečanog otvorenja
Lisinskog 1973. godine koji su preuzeti s tonskog zapisa Radio Zagreba.

7
To su Ivo Vrhovec (predsjednik Skupštine grada Zagreba od 1972. do 1978. godine), Stipe Milanović
(predsjednik Odbora za izgradnju Dvorane), Tatiana Zdvořák-Erlih (članica Arhitektonskog biroa Forum), Morana
Paliković Gruden (tadašnja predsjednica Gradske skupštine Grada Zagreba), Nenad Turkalj (programski direktor
Dvorane od otvorenja do 1982. godine), Igor Kuljerić (programski direktor Dvorane od 1982. do 1984. godine),
Dubravko Majnarić (programski direktor Dvorane od 1985. do 2003. godine), Radovan Volmut (tehnički direktor
Dvorane od otvorenja do 1983. godine), Branko Matutinović (tadašnji producent Hrvatske televizije), Nikica Račić
(tadašnji direktor Hrvatskog kongresnog i insentiv ureda), nekadašnji šef-dirigent i direktor Zagrebačke
filharmonije Milan Horvat, umjetnice koje su nastupile na otvorenju Lisinskog Ruža Pospiš Baldani i Pavica
Gvozdić, sociolog Ognjen Čaldarović, muzikolog Nikša Gligo, skladatelji Ivo Josipović i Stanko Horvat, hornist
Prerad Detiček (nekadašnji dekan Muzičke akademije u Zagrebu), Naima Balić (tadašnja predsjednica Hrvatske
glazbene mladeži) te posjetitelji priredaba u Dvorani od otvorenja: Igor Čatić, Viktor Žmegač i Petar Tocilj (***,
2004: 13-52).
8
Nažalost, popis koncerata u ciklusu Lisinski subotom, odnosno Subotom u Lisinskom nije cjelovit. Prve dvije
sezone (1981./1982., 1982./1983.) sastojale su se od ciklusa V i L, koji su dobili ime prema inicijalima Vatroslava
Lisinskog. U sezoni 1981./1982. ciklus V sastojao se od koncerata ozbiljne glazbe koji su i navedeni, no ciklus L
činili su koncerti narodne glazbe koji su izostavljeni. U narednoj sezoni (1982./1983.) oba ciklusa čine koncerti
ozbiljne glazbe, no navedeni su isključivo koncerti ciklusa V, dok se ciklus L izostavlja. Premda urednička opaska
„imena izvođača, nazivi ansambala i naslovi djela prema programskim ceduljama“ (***, 2004b: 231), sugerira
izvor podataka, podaci za prvi koncert u ciklusu Subotom u Lisinskom koji je održan 14. 11. 1981. nisu ispravno
navedeni; koncertom je ravnao Pavle Dešpalj, a ne Lovro pl. Matačić kako stoji u popisu (ibid., 233) što dokazuje
programska knjižica koncerta (Kovačević, 1981: nepag.) i Dnevnik rada (inspicijent i dežurni) pokusa, snimanja,
priredbi i ostalih akcija od 23. 10. 1981. do 7. 3. 1982., oboje pohranjeni u Arhivu Lisinskog. Programska knjižica
također dokazuje kako na programu koncerta nije bilo djela Blagoja Berse kako stoji u publikaciji (ibid., 233) nego
su se izvodili Polovjecki plesovi Aleksandra Porfirjeviča Borodina.
9
Barbieri je intervjuirala šeficu računovodstva Ljerku Kos, upravitelja tehničke službe Darka Fijembera,
koordinatoricu programskih poslova Višnju Trputec-Poljanec, voditelja tekućeg održavanja Željka Kottniga,
inspicijente Mirjanu Gligo i Krunu Došena te voditeljicu marketinga i promidžbe Metodu Lhotku.
10
Najrecentnije izdanje urednice Erike Krpan (Krpan, 2013) po uzoru na prethodno izdanje sadrži
pozdravne riječi (Krpan, 2013: 4-11),10 uvodnik urednice (Krpan, 2013a: 17-34), biografije
dvojice ravnatelja Dvorane (Ive Vuljevića i Lovre Lisičića), kronologiju koncerata ciklusa
Lisinski subotom nadopunjenu podacima od proteklih deset godina u odnosu na izdanje iz 2004.
(ne spominju se koncerti ostalih ciklusa) te najrecentnije fotografije umjetnika i ansambala.
Podsjetnik za budućnost: 40 = XL donosi i sažetu kronologiju izgradnje Dvorane arhitektice
Dubravke Kisić (Kisić, 2013: 103-112) te ponavlja tekst Tomislava Premerla iz publikacije koja
je objavljena 1993. godine, no sada mu dodaje naslov – Dobra kuća (Premerl, 2013: 113-118).

Opće podatke o Dvorani i naznaku raznovrsnosti programske politike naznačuju Leksikon

jugoslavenske muzike (Kovačević, 1984: 494-495) i Zagrebački leksikon (Bilić i Ivanković,
539-540) dok Nada Bezić (Bezić, 2012: 91-92) ističe da je Lisinski „jedino takvo zdanje, ne
samo u Zagrebu nego u Hrvatskoj, i ujedno prvi hrvatski multimedijski centar kulture [te]
okosnica koncertnog života u Zagrebu“ (ibid., 148). Povodom 25., odnosno 40. obljetnice
Dvorane, o Lisinskom su pisale muzikologinja Snježana Miklaušić Ćeran (Miklaušić-Ćeran,
1999: 16-17) i Jelena Knešaurek Carić (Knešaurek Carić, 2014: 75-80), koje ističu da je s
Lisinskim Zagreb „dobio […] dva odijeljena prostora [Malu i Veliku dvoranu, op. A. U.] za
istodobno održavanje koncerata“ (Miklaušić-Ćeran, 1999: 7), da je u pogledu repertoara
Dvorana „označila značajnu prekretnicu“ (ibid.), ali i da je „Lisinski postao jedinstveni kulturni
simbol, pa ako je kroz povijest Dubrovnik zaslužio da ga identificiramo kao Grad, tako i
Lisinski zaslužuje da ga nazovemo Dvoranom“ (Knešaurek Carić, 2014: 80).

O Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog kao o arhitektonskom ostvarenju pisali su Klaudije

Mirković (Mirković, 1962: [1]-2), Marijan Haberle (Haberle, 1974: 6-10 i 27) i Aleksander
Laslo (Laslo, 2011: 215), dok se Ivo Maroević (Maroević, 1974: 18-20; Maroević, 2007: 185-
192) kritički osvrnuo na novosagrađeni objekt. Tlocrti i presjek buduće Dvorane objavljeni su
1962. (Mirković, 1962: [1]-2) no najpotpunije i najopsežnije o njoj piše arhitekt Marijan
Haberle (Haberle, 1974: 6-10 i 27), koji je s kolegicama Minkom Jurković 11 i Tatianom

10
Pozdravne riječi uputili su Ivo Josipović (tadašnji predsjednik Republike Hrvatske), Andrea Zlatar Violić
(tadašnja Ministrica kulture Republike Hrvatske), Milan Bandić (gradonačelnik Grada Zagreba) i Dražen
Siriščević (ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog).
11
Minka Jurković bila je i supruga Marijana Haberlea (Premerl, 2005).
11
Zdvořák-Erlih, autor idejnog rješenja buduće koncertne dvorane. Haberleovu birou AB Forum
bila je povjerena i izrada projektne dokumentacije.

Uz postojeću literaturu o Lisinskom najopsežniji dio sekundarne građe čine novinski članci
objavljeni u dnevnim novinama (Borba, Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik), tjednicima
(Hrvatsko slovo, Nacional, Studio, Vjesnik u srijedu), dvotjednicima (OKO, Vijenac, Zarez), i
stručnim časopisima (Arti musices, Čovjek i prostor, Etnološka tribina, Građevinar i dr.) od
1957., odnosno 1969. godine. Premda je Dvorana svečano otvorena 1973., uz oglas Natječaja
za izradu idejnih skica Doma Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom u Zagrebu
objavljen u Vjesniku 1957. (***, 1957: 6), najstariji novinski članak sačuvan u arhivi Lisinskog
je iz 1969. godine. Iako je dio građe koji se odnosio na koncerte u organizaciji Dvorane bio
sustavno arhiviran, većina novinskih članaka doslovno se trebala izrezati iz arhiviranih
tiskovina i umetnuti u registratore raspoređene po koncertnim sezonama. Arhivirana građa
sadrži veliki broj glazbenih kritika, intervjua s istaknutim pojedincima glazbenog i kulturnog
života Grada Zagreba te brojne najave priredbi. Većina članaka objavljena je u hrvatskim
dnevnim novinama, a nalazimo i članke iz tiskovina objavljivanih u ostalim republikama bivše
SFRJ. Iznimku predstavlja otvorenje Dvorane koje su popratili i mediji izvan bivše Jugoslavije.
Među novinskim člancima nalazimo intervjue s izvođačima i kulturnim djelatnicima, najave i
kritike priredbi (koncerata, kazališnih predstava, filmskih premijera...) održanih u Lisinskom te
osvrte na pojedine događaje (kongresi, simpoziji, itd.) u Dvorani. Postojeća arhiva nadopunjena
je i dodatnim člancima pronađenima u tijekom rada na disertaciji. Posljednjih dvadesetak
godina sve medijske materijale u kojima se spominje Dvorana prikuplja specijalizirana tvrtka
pa je novija građa pohranjena na tvrdim diskovima.

Važan izvor sekundarnih podataka su djelomično ili u cijelosti dostupne televizijske snimke
zabilježene na koncertnom podiju Lisinskog, ali i piratski videozapisi gledatelja dostupni na
internetskoj platformi YouTube na koje ću se povremeno pozivati u radu.

Primarnu građu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog čine arhivski (rukopisni i tiskani)
izvori koji obuhvaćaju pravno-poslovnu dokumentaciju i programske materijale Dvorane.
Pravno-poslovna dokumentacija od otvorenja Dvorane do danas u većoj je mjeri sustavno
posložena, dok je građa za razdoblje od 1957., tj. od objave Natječaja za izradu idejnih skica
Doma Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom u Zagrebu do svečanog otvorenja

12
Lisinskog 1973. godine za potrebe ovog rada kronološki razvrstana u odgovarajuće registratore.
Najstariji dio dokumentacije ujedno je i najvrjedniji izvor podataka za poglavlje Od ideje do
svečanog otvorenja.

Među programskim materijalima razlikujemo javne i interne. Interne su načinili djelatnici

Dvorane radi bolje organizacije, koordinacije i realizacije termina, uglavnom su rukopisni, a
čine ih dnevnici rada inspicijenata, radni nalozi, terminski listovi i tzv. inspicijentske crtice, tj.
tjedni rasporedi svih termina u dvorani – od ugodbe klavira preko audio i/ili video snimanja te
postavâ pozornice i pokusa do javnih priredbi.

Interni materijali ujedno su i najrelevantniji izvori podataka, a među njima su najpouzdaniji

dnevnici rada inspicijenata (prilog 1) jer nastaju u trenutku odvijanja termina. U dnevnicima su
sustavno zabilježeni svi termini održani u nekom od prostora Dvorane od 23. travnja 1974. do
5. veljače 2001. uz nekoliko iznimaka.12 Prethodno razdoblje, tj. od 26. prosinca 1973. kada je
održana priredba za pripadnike Jugoslavenske narodne armije do 23. travnja 1974., moguće je
djelomično rekonstruirati iz medijskih izvora poput novinskih članaka pohranjenih u arhivu
Lisinskog, programskih knjižica Koncertne direkcije Zagreb, Zagrebačke filharmonije,
Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i drugih organizatora, odnosno monografijâ
spomenutih ansambala (Martinčević, 2002; Detoni, 1996; Krpan, 2010; Čunko, 2012), ali i
postojeće literature o Lisinskom (Barbieri, 2004).13 Tijekom 27 godina ispisana su 54 dnevnika,
odnosno bilježnice formata A4 tvrdog uveza.14 Prvi dnevnik zabilježio je termine održane od
24. travnja do 21. rujna 1974. i donio Uputstvo za popunjavanje koje je potpisao direktor, Ivo
Vuljević, 24. travnja 1974., a koje citiram u cijelosti i bez intervencija u odnosu na izvornik:

12
U dnevnicima inspicijenata povremeno su evidentirani i sastanci održani u prostorima zgrade Matice iseljenika
Hrvatske pokraj Lisinskog, najčešće tijekom održavanja kongresa i simpozija kao što su Europski kongres za
proučavanje dijabetesa (28. – 30. 9. 1978.) te kongresi Saveza komunista Jugoslavije (13. i 14. 5. 1982.) i Saveza
socijalističke omladine Hrvatske (22. i 23. 11. 1978.; 24. i 25. 4. 1978.).
13
U odnosu na druge tiskovine o Dvorani, monografija urednice Marije Barbieri jedina sadrži i nekoliko preslika
koncertnih plakata i programskih knjižica koncerata održanih od svečanog otvorenja do 23. travnja 1974. godine.
14
Jedini izuzetak je meki uvez Dnevnika rada (inspicijent i dežurni) pokusa, priredbi, snimanja i ostalih akcija od
22. 9. 1974. do 12. 12. 1974.
13
 Uputstvo:

1. U dnevnik rada dužan je inspicijent – šef pozornice svakog dana upisati sve poslovne
događaje (probe, snimanja, priredbe i ostale aktivnosti) koji su se održali u prostorijama
Koncertne dvorane. Opisom poslovnog događaja treba obuhvatiti vrijeme početka, trajanje
i završetak, uočene nedostatke, da li su radnim nalogom obuhvaćeni svi elementi za
uspješnu realizaciju, tehnički kvarovi, bitne primjedbe izvodioca i ostale važne detalje koji
su uočeni.
2. U isti dnevnik rada dežurni upisuje svoja zapažanja – uočene nedostatke o priredbi
odnosno akciji na kojoj je bio dežuran.
3. U iznimnim slučajevima u dnevnik rada može svoje primjedbe upisati i predstavnik
korisnika – priređivač, ukoliko inspicijent ili dežurni smatraju to neophodnim i korisnim
(radi registriranja pojedinog događaja, utvrđivanja činjeničnog stanja i sl.).
4. Ispravke u dnevnik rada može u iznimnim slučajevima unositi samo inspicijent – šef-
pozornice i dežurni i to u koliko su unijeli krivi podatak. Ispravak mora biti ovjeren od
osobe koja ga je izvršila.
5. U dnevnik rada nemaju pravo upisivanja ostale osobe osim navedenih u točki 1., 2. i 3.
ovog uputstva.
6. Dnevnik rada nalazi se na pohrani kod inspicijenta – šefa pozornice ove radne
organizacije.15

Umjesto pojma“ poslovni događaj“ koji navodi Uputstvo, u disertaciji ću koristiti pojam
„termin“ koji će podrazumijevati sva javna i interna događanja, od ugodbe instrumenata
(najčešće klavira), domjenaka i snimanja preko tehničke postave pozornice i tonskog pokusa
do sastanka, koncerta, filmske projekcije, političke i ine tribine, simpozija, kongresa, kazališne
predstava, promocije, svečane akademije, tiskovne konferencije, itd. Ako se termin odvija uz
publiku govorimo o priredbi koja može biti glazbena ili neglazbena. Takva terminološka
distinkcija prisutna je i u razgovornom jeziku među djelatnicima Dvorane, a po istom principu
će biti oblikovan i Intranet, interni sustav Dvorane kolokvijalno zvan kockice, 16 koji je
omogućio učinkovitije organiziranje programske djelatnosti.

15
Dnevnik rada (inspicijent i dežurni) pokusa, priredbi, snimanja i ostalih akcija od 24. 4. 1974. do 21. 9. 1974.
16
Naziv sugerira vizualni izgled Intraneta koji djeluje kockasto.
14
Svi termini u dnevnicima inspicijenata nisu bili jednako popraćeni informacijama i
komentarima. Za svaki održani termin naveden je točan datum, vrijeme početka i svršetka, vrsta
termina, naziv konkretne priredbe (ako postoji), imena i/ili prezimena izvođača, broj prisutne
publike po osobnoj procijeni inspicijenta (elektronski čitači ulaznica uvedeni su u travnju
2011.),17 prezime dežurnog djelatnika Programske službe na javnoj priredbi 18 te povremeno
popratni komentari inspicijenta, a ponegdje i dežurnog djelatnika Dvorane. Ako se priredba
snima, među popratnim komentarima nerijetko nalazimo informacije o izravnom ili odloženom
radijskom i/ili televizijskom emitiranju, a ponekad i imena odgovornih ljudi (npr. redatelj
snimke, scenograf, producent, glavni tonski majstor i dr.). Iako Uputstvo to ne spominje,
dnevnici rada inspicijenata ponekad sadrže i (djelomične) podatke o izvedenom (koncertnom)
programu: najčešće prezime skladatelja čije se djelo izvodi te nerijetko naziv pretplatničkog
ciklusa u sklopu kojeg je održan koncert. Vrlo rijetko je naveden naslov skladbe, a kada postoji
taj podatak, to je gotovo isključivo u slučaju izvedbe cjelovečernjih vokalno-instrumentalnih
djela. Također, u dnevnicima nailazimo i na komentare koji se ponekad odnose na odvijanje
priredbe, izmjenu redoslijeda djela na programu, a ponekad sadrže i raspored izvođača po
garderobama. Na kraju svakog termina potpisan je inspicijent koji je ga je odradio.

Od 8. siječnja 1975., uz Dnevnike rada inspicijenata izrađuju se (ili su pak od tada arhivirane)
tzv. inspicijentske crtice (prilog 2) koje daju tabelarni prikaz rasporeda termina (po danima i
satima) bez navođenja detalja vezanih uz izvođače, program, brojnost publike, itd. Isto načelo
kasnije se primijenilo i na Intranet koji je omogućavao identičan tabelarni prikaz.

17
Na informaciji zahvaljujem Tomislavu Kralju koji je tada bio voditelj studentske službe.
18
Praksa dežuranja na javnim priredbama uvedena je gotovo odmah po otvorenju Dvorane. Dnevnici rada
inspicijenata isprva su bilježili ime dežurne osobe, no spomenuta je praksa očito ubrzo postala izlišna jer dnevnici
inspicijenata već nakon godinu dana ne bilježe ni ime dežurnog djelatnika, a još manje njegove komentare. Ipak,
praksa dežurstava postojala je do 2012. godine. Na svakom terminu dežurala je po jedna osoba iz Tehničke i iz
Programske službe, premda su dnevnici rada inspicijenata bilježili isključivo djelatnike iz Programske službe.
Premda bivši i stariji djelatnici Dvorane tvrde da su nekada dežurne osobe imale konkretne zadatke, u šest godina
(od 2006. do 2012.) koliko sam osobno sudjelovala u toj ulozi, dežurstvo je postalo izlišno zbog nepostojanja
konkretnih obveza dežurnih osoba i isključivo se svodilo na sakupljanje prekovremenih sati koji se, doduše, nisu
isplaćivali, već su se mogli zamijeniti slobodnim danima najčešće tijekom ljetnih mjeseci u kojima nije bilo
programskih aktivnosti.
15
Uz dnevnike inspicijenata i tzv. inspicijentske crtice postojali su i radni nalozi koji su nakon
uvođenja Intraneta promijenili naziv u terminski listovi. Radni nalozi bili su tiskani ili strojno
ispisani obrasci u koje su se trebali unijeti sljedeći podaci: redni broj radnog naloga i datum
podnošenja, datum održavanja i naziv priredbe za koju je nalog otvoren, podaci o programu,
izvođačima i tehničkim detaljima – od opreme koja je potrebna za realizaciju do broja potrebnih
garderoba. Radne naloge ručno su popunjavali organizatori priredbi i većina ih je ostala
sačuvana u arhivi Dvorane.

Od 5. veljače 2001.19 inspicijentske dnevnike zamjenjuje Intranet, interni sustav Dvorane koji
je na zahtjev i prema uputama Programske službe osmislio bivši djelatnik Zdravko Kunić,20
ujedno i njegov administrator do rujna 2015. godine (prilog 3). Sustav je trebao omogućiti
učinkovitije organiziranje programske djelatnosti pa je gotovo svaki djelatnik Dvorane dobio
korisničko ime i lozinku kojima je mogao pristupiti sustavu, pregledavati unesene termine i
upisivati komentare. Dopuštenje za kreiranje termina i unošenje podataka u sustav imalo je
samo nekoliko djelatnika Programske službe Dvorane poput koordinatora(ice) i
administrator(ice), a kasnije i producenata(ica) koji su ranije mogli(e) samo popunjavati, no ne
i kreirati novi termin. Uvođenje Intraneta nije značio fizički nestanak arhive. Dapače, on je
kreiran po uzoru na postojeće radne naloge, no njihovo ispunjavanje sada je bilo puno
jednostavnije i brže jer je sustav, kada govorimo o tehničkoj usluzi, korisnicima već nudio
postojeću opremu Dvorane koju bi se moglo odabrati uz nekoliko klikova mišem. Terminske
listove svih priredbi u Dvorani inspicijenti strojno ispisuju i arhiviraju kako bi se njima služili
tijekom radnog dana te na papirnatoj podlozi, tijekom odvijanja termina, vlastoručno upisali
dodatne komentare i primjedbe koje nerijetko podrazumijevaju brojne promjene u odnosu na
dogovorene uvjete poput izmjene redoslijeda djela na priredbi, iznenadna promjena izvođača,
dodatna tehnička usluga, itd. Naposljetku, terminski listovi odlažu se u registratore s dodatnim
materijalima vezanima uz pojedini termin: promidžbenim materijalima poput programskih
knjižica i letaka, hodograma, detaljnog scenarija priredbe, rasporeda garderoba, popisa
izvođača i sličnih popratnih materijala. Terminski listovi sljednici su dnevnika inspicijenata, a
time i najpouzdaniji i najrelevantniji interni programski materijali.

19
Naime, posljednji inspicijentski dnevnik odnosi se na razdoblje od 20. travnja 2000. do 5. veljače 2001. godine.
20
Zdravko Kunić u Lisinskom je radio kao tonski tehničar od 1. 4. 1989. do 31. 7. 1995. (Krpan, 2013: 74), a
potom je osnovao tvrtku Art-print studio koja je Dvorani pružala informatičke usluge.
16
Javni materijali u manjoj su mjeri pisani pisaćom mašinom, a u većoj su tiskani i namijenjeni
posjetiteljima, odnosno marketinškoj promidžbi priredbe. U javne programske materijale
ubrajamo sezonske knjižice koncerata pojedinog ansambla ili institucije, mjesečne biltene,
programske knjižice priredbi, letke i plakate, odnosno sve promotivne materijale načinjene za
priredbe održane u Dvorani.
Najmanje je sezonskih knjižica, tj. knjižica pojedinih koncertnih sezona pojedinog ansambla ili
institucije (prilog 4). Najopsežnije među njima su sezonske knjižice koju je Lisinski izdao za
prvih šest koncertnih sezona (1975./1976. – 1980./1981.) jer objedinjavaju koncerte svih
ansambala i organizatora koji su održavali priredbe u Lisinskom. Osobito je opsežna knjižica
za sezonu 1975./1976. (Turkalj, 1975) u kojoj su, uz koncertni program u Lisinskom, navedeni
programi u novosagrađenoj Sportskoj dvorani i Hrvatskom glazbenom zavodu, a kao
organizatori priredbi navedeni su Koncertna direkcija Zagreb, Zagrebačka filharmonija,
Muzička omladina, Radio televizija Zagreb i Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski. Uredništvo
knjižice navodi da

nisu obuhvaćene priredbe, koje se prigodice organiziraju tokom sezone, posebno i od drugih
organizatora [...], a među kojima se posebnu ističu „Hrvatski glazbeni zavod“, Društvo
muzičkih umjetnika Hrvatske „Croatia Concert“ i Povijesni muzej Hrvatske. Isto tako, zbog
same naravi njihova rada, nije bilo moguće ovaj pregled glazbenog života nadopuniti
terminima opernih predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu, odnosno predstava
mjuzikla, opera i opereta u zgradi Gradskog kazališta „Komedija“ (Turkalj, 1975: nepag.).

Od koncepta najave sveobuhvatne zagrebačke koncertne sezone odustaje se već naredne

godine, pa Dvorana u knjižicu za sezonu 1976./1977. (Turkalj, 1976) navodi isključivo priredbe
u Velikoj i Maloj dvorani Lisinski kojima dominiraju koncerti u nekom od pretplatničkih
ciklusa stalnih organizatora. 21 Posljednji godišnji program priredbi stalnih organizatora u
Lisinskom objavljen je za sezonu 1981./1982. (***, 1981), a Uprava Dvorane poslije se
koncentrirala isključivo na oglašavanje sezone svojih pretplatničkih ciklusa u zasebnoj knjižici
i/ili letku, baš kao što je to radila Koncertna direkcija Zagreb te postojeći ansambli, Zagrebačka
filharmonija i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, što se i danas prakticira.

21
Uz već spomenute organizatore iz knjižice za sezonu 1975./1976. (Koncertna direkcija Zagreb, Zagrebačka
filharmonija, Muzička omladina, Radio televizija Zagreb i Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski) navedeno je i
Društvo hrvatskih skladatelja.
17
Popis svih priredbi u jednom mjesecu22 sadrži Bilten Lisinski koji se počinje izdavati u sezoni
1975./1976. Prvi mjesečni bilten koji je najavljivao priredbe u rujnu 1975. sastojao se od šest
stranica A4 formata obostrano ispisanih pisaćom mašinom i zaklamanih s gornje lijeve strane.
Od Biltena za svibanj 1979. (***, 1979) svaki mjesec odabirala se druga boja papira. Posebno
izdanje Biltena za Dan Dvorane u nedjelju, 26. prosinca 1982., najavilo je tiskani crno-bijeli
format A4 Biltena za ožujak 1983. (***, 1983). Crno-bijela verzija potrajala je gotovo devet
sezona, a prvi otisnut u boji bio je Bilten za travanj 1992. (Majnarić, 1992). Naposljetku,
današnje dimenzije, 105 x 215 mm, predstavio je Bilten za siječanj 1993. (Majnarić, 1993).

Od prvog tiskanog biltena do danas, odnosno od ožujka 1983., naslovnice su najčešće krasili
umjetnici koji su taj mjesec nastupali u organizaciji (uglavnom u ciklusu Lisinski subotom) ili
suorganizaciji Dvorane te priredbe od osobitog značaja poput Svjetskog festivala animiranog
filma, Muzičkog biennala Zagreb ili dobrotvornih koncerata. Osobito upečatljiva naslovnica
bila je najava dobrotvornog hrvatskog glazbenog festivala Stepinčeva katedrala '92 (prilog 5).
na naslovnici Biltena za listopad 1992. (Majnarić, 1992b). I dok u sezoni 2015./2016. mjesečni
bilten ima nakladu od 1000 primjeraka, jedan dvobroj Biltena za ožujak/travanj 1990.
(Majnarić, 1990) tiskan je u nakladi od čak 10.000 primjeraka, a najavljivao je prestižni
glazbeni događaj u Lisinskom – Izbor za pjesmu Europe 1990. godine (prilog 6). Kao jedino
mjesečno glasilo Dvorane, bilten je isprva donosio najosnovnije podatke o priredbama, a
tiskana verzija omogućila mu je slikovne i tekstualne priloge, ali i reklamni prostor za
oglašavanje sponzora Dvorane. Mjesečni bilten prvenstveno se koristio za marketinšku
promociju vlastitih koncerata, dok je drugim organizatorima omogućeno oglašavanje sukladno
međusobnom dogovoru s Dvoranom uz, u većini slučajeva, izdvajanje dodatnih financijskih
sredstava. Ipak, bilten je prenosio i brojne antiratne poruke,23 obavještavao javnost o važnim

22
Iznimka je jedino bilten za ljetne mjesece jer sadrži priredbe najavljene za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan.
23
Slika golubice s maslinovom grančicom unutar kruga s dvanaest zvjezdica (simbol Europske unije) i naslov Stop
the War in Croatia krasili su naslovnicu Biltena za studeni 1991. (Majnarić, 1991b).
18
priznanjima 24 i obljetnicama, 25 ali i upozoravao na zanimljive koncerte drugih organizatora
poput onih Zagrebačke filharmonije.26

Uz sezonske knjižice s popisom svih koncerata i ciklusa u tekućoj sezoni u organizaciji

pojedinih ansambala (Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije)
i institucija (Koncertne direkcije Zagreb i Dvorane Lisinski), za pojedinačne se priredbe često
tiskala i odgovarajuća programska knjižica i/ili letak, ovisno o vrsti priredbi. Letci su se
najčešće koristili za oglašavanje programski heterogenog pretplatničkog ciklusa Ljeto u
Koncertnoj dvorani 'Vatroslav Lisinski' sredinom 1970-ih godina te za koncerte popularne,
tradicijske i ine glazbe, dok su koncerti ozbiljne glazbe svih organizatora redovito bili popraćeni
programskim knjižicama. Izuzev koncerata u organizaciji Dvorane, tiskane programske
knjižice i letci ostalih organizatora nisu se sustavno arhivirali pa je postojeća arhiva nepotpuna,
osobito od početka 1990-ih. Za potrebe ovoga rada taj dio građe je posložen i fizički usustavljen
u odgovarajuće registratore podijeljene po koncertnim sezonama.

U javne programske materijale ubrajamo i plakate priredbi održanih u Koncertnoj dvorani

Vatroslava Lisinskog. Navedeni dio arhive je djelomično očuvan i pohranjen u odgovarajuće
mape. Najveći broj plakata odnosi se na priredbe (ponajviše koncerte) u organizaciji Koncertne
direkcije Zagreb. Plakati koji svjedoče o gostovanju najatraktivnijih umjetnika u Lisinskom
(neovisno o organizatoru) uokvireni su i izloženi po hodnicima službenih prostora Dvorane
Lisinski, tzv. aneksu.

Arhiva sadrži i fotografsku dokumentaciju, no ona je uglavnom nesređena. Većinu građe čine
promotivne fotografije umjetnika koji su nastupali u Lisinskom, a koje su Dvorani slali

24
Naslovnicu dvobroja Biltena za svibanj/lipanj 1990. (Majnarić, 1990a) krasila je preslika uvjerenja o dodjeli
Nagrade Grada Zagreba za 1989. godinu Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, Zagreb, za cjelokupnost glazbeno-
scenskog djelovanja, a posebno za uspješnu realizaciju koncertnog ciklusa Lisinski subotom, koju je u povodu
obljetnice oslobođenja Grada, 8. svibnja, donijela Skupština Grada Zagreba na Trećoj zajedničkoj sjednici svih
vijeća 25. travnja 1990. godine (klasa: 021-04/90-03/3, ur. broj: 251-11-01/04-90-5) pod predsjedanjem dr. Mate
Mikića, predsjednika Skupštine Grada Zagreba.
25
Naslovnica Biltena za studeni 1992. (Majnarić, 1992c) podsjeća na 750. obljetnicu Zlatne bule Bele IV. i
proglašenje Zagreba slobodnim i kraljevskim gradom.
26
Bilten za svibanj 1991. (Majnarić, 1991) najavljuje Mozartov festival Zagrebačke filharmonije, a Bilten za
svibanj 1992. (Majnarić, 1992a) Gotovčeve dane spomenutog ansambla.
19
umjetnici ili njihovi agenti. U manjini su fotografije s raznih javnih priredbi u prostorima
Dvorane, od kongresa preko Nedjeljnog vrtića i koncerata, istaknutih događaja i obljetnica te s
druženja zaposlenika Dvorane. Nažalost, za većinu fotografija nisu zabilježeni podaci o
događaju na kojem je fotografija nastala, a još manje godina nastanka. Fotografije bi se mogle
razvrstati i detaljno popisati ponajviše po sjećanju umirovljenih djelatnika Dvorane.

Na temelju primarne i sekundarne građe u središnji informacijski sustav hrvatskog glazbenog

života Quercus uneseni su svi relevantni podaci o javnim priredbama održanima u prostorima
Lisinskog od svečanog otvorenja do danas. Za unos podataka najrelevantnija je bila interna
programska građa, odnosno dnevnici rada inspicijenata, tzv. inspicijentske crtice, radni nalozi
i terminski listovi, dok se javna programska građa (programske knjižice, letci, bilteni, sezonske
knjižice koncertnih sezonâ, plakati, itd.) koristila isključivo za nadopunu. Budući da se ona
tiska godinu, mjesec, tjedan ili nekoliko dana prije priredbe, njezino postojanje ne dokazuje da
je priredba povodom koje je tiskana i održana, da su nastupili najavljeni izvođači niti da je
izveden najavljeni program. Od sekundarnih izvora najvažniji su bili novinski članci, osobito
za razdoblje od 29. prosinca 1973. do 23. travnja 1974., kada započinje sustavno bilježenje svih
termina u Dvorani. Provjerljivost podataka navedenih u disertaciji trebala bi osigurati baza
Quercus koja će biti javno dostupna na mrežnim stranicama Muzičkog informativnog centra
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (www.mic.hr) tijekom 2021. godine, pretraživa po
više različitih kriterija: po izvođačima (osobi ili ansamblu), naslovu skladbe, skladatelju, imenu
koncertnog ciklusa, razdoblju, organizatoru, instituciji, itd. Ujedno, Quercus će omogućiti
daljnja znanstvena istraživanja bogate povijesti Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Naposljetku, važan su izvor podataka informacije dobivene neposrednim terenskim

istraživanjem, odnosno kvalitativnim etnografskim metodama – promatranjem sa
sudjelovanjem i polustrukturiranim intervjuima (Hammersley i Atkinson, 2002) s bivšim i/ili
sadašnjim djelatnicima Dvorane, ali i s drugim osobama izravno uključenima u kreiranje
glazbenog i kulturnog života Zagreba. Iako neki razlikuju etnografska istraživanja koja se bave
„znanjima“ od onih koja se bave „događajima“ (Murchison, 2010: 28), ona se ovdje isprepliću,
što je u skladu s namjerom prikaza načina funkcioniranja Dvorane i poslova vezanih uz
realizaciju priredbi. Budući da sam jedanaest godina radila u Lisinskom kao producentica
programa (1. 10. 2006. – 31. 6. 2017.), a od 1. srpnja 2017. godine kao voditeljica
Multimedijsko-dokumentacijskog odjela, rad u velikoj mjeri temeljim na svom radnom

20
iskustvu i brojnim saznanjima vezanim uz organizaciju i funkcioniranje pojedinih poslova, ali
i specifičnih, nepisanih uzusa. Istraživanje se odvilo na „domaćem terenu“, odnosno u mojoj
radnoj sredini gdje su mi kazivači bili kolege, poslovni suradnici i kulturni djelatnici s kojima
sam mogla podijeliti osnovna znanja, osjećaj pripadnosti, ali i emocije (Gulin Zrnić, 2006).
Autoantropološka pozicija sudionika-insajdera (istraživača) i sudionika-svjedoka (sugovornika
i/ili kazivača) omogućila mi je sveobuhvatnije zahvaćanje istraživačke teme, što je istodobno
povremeno zasigurno rezultiralo znanstvenom (ne)senzibiliziranošću „zbog involviranosti u
samome terenu“ (Gulin Zrnić, 2006: 77). Naposljetku, moje predispozicije i poslovi koje sam
obavljala zasigurno su utjecali na koncepciju cijelog rada, a u konačnici, i na prikaz rezultata.

21
 3. KONCERTNI ŽIVOT ZAGREBA PRIJE LISINSKOG27

Zagreb nije Musikstadt, grad glazbe, u svakom slučaju ni izdaleka u onoj mjeri u kojoj je to
Beč, „prijestolnica glazbe“. Ali Zagreb jest glazbeni grad, bogat prostorima koji odišu
davnim i sadašnjim zvucima (Bezić, 2012: 10).

I dok suvremena zdanja, poput Koncertne dvorane Filharmonije na Labi (njem.

Elbphilharmonie) u Hamburgu koja je svečano otvorena početkom 2017. godine, 28 teže
postizanju savršene akustike u cijelom auditoriju, 29 a zbog svoje spektakularne arhitekture
postaju prepoznatljivim turističkim atrakcijama, izgradnja koncertnih prostora u prošlosti je
imala drugačije prioritete. Poticala se demokratizacija umjetnosti, odnosno pojava javnih
koncerata, a istovremeno se osiguravao kontinuitet i daljnji razvoj glazbenog života. U
Nizozemskoj je, primjerice, otvorenje dvorane Concertgebouw u Amsterdamu 1888. godine
označilo demokratizaciju umjetnosti (pojava javnih koncerata), promjenu paradigme u
glazbenoj kulturi Nizozemske (i ujedno začetak tradicije ozbiljne glazbe) tako što se proširila
ideja superiornosti ozbiljne glazbe nad drugim glazbama (Cressman, 2012).

U Zagrebu je tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća postojalo dvadesetak glazbenih lokacija
na kojima se javno muziciralo, od privatnih prostora, poput salona i ugostiteljskih objekata u
kojima je glazba bila tek popratni sadržaj, do sjedišta (glazbenih) društava, višenamjenskih
prostora i koncertnih dvorana. 30 Prvi koncert kojemu je plakat ujedno i najstariji „sačuvani
tiskani podatak o nekoj javnoj glazbenoj priredbi u Zagrebu“ (Bezić, 2012: 74) održan je 1.
srpnja 1818. godine u Kraljevskoj akademiji, danas Gornjogradskoj i Privatnoj gimnaziji (Trg
Katarine Zrinske, br. 5). Ondašnja dvorana s 300-400 mjesta za publiku ugostila je 18. travnja
1827. i prvi javni koncert novoosnovanoga Glazbenog društva koji je označio začetak
redovitoga koncertnog života u Zagrebu za njegovih desetak tisuća stanovnika. Među najvećim
uspjesima tog prostora tijekom prve polovice 19. stoljeća bila je izvedba Mozartova Rekvijema
1837. godine u kojoj je sudjelovalo oko dvjesto glazbenika te gostovanje jednog od najvećih

27
Televizijski prilog o Dvorani Lisinski i ranijim koncertnim prostorima:
https://www.youtube.com/watch?v=U2JOYhPVEmg (2020-07-05)
28
https://www.elbphilharmonie.de/en/elbphilharmonie (2020-06-03)
29
Navedeno je postignuto korištenjem tzv. parametarskog dizajna (Barbarić, 2018).
30
Glavni je izvor podataka o prostorima muziciranja monografija Nade Bezić (2012).
22
svjetskih umjetnika, Franza Liszta, 27. srpnja 1846. godine, kojim se, doduše, htio relativizirati
„nacionalni uspjeh 'prve hrvatske nacionalne opere' – Ljubavi i zlobe Vatroslava Lisinskog,
izvedene u proljeće 1846“ (Katalinić i Ries, 2018: 68).

Javni koncerti, među kojima i prvi pretplatnički ciklus komornih koncerata iz 1865. (Bezić,
2012: 76), plesovi, zabave i koncerti društvenog orkestra HGZ-a odvijali su se gotovo šezdeset
godina (1834. – 1892?) u Redutnoj dvorani Stankovićeva kazališta, danas Skupštini Grada
Zagreba (Ulica sv. Ćirila i Metoda, br. 5). „Omiljeno okupljalište Iliraca“ (ibid., 77), Građanska
streljana, danas kino Tuškanac (Tuškanac, br. 1), djelovalo je 85 godina (1838. – 1923.), a
Zagrepčani su ondje mogli čuti niz uglednih domaćih umjetnika, poput tenora Franje Stazića i
gitarista Ivana Padovca. U njoj su se održavale zabave i plesovi, a navodno je upravo u Streljani
grofica Sidonija Erdödy prvi put javno otpjevala Gajevu popijevku Još Hrvatska ni propala
(ibid., 78).

Postojećim koncertnim prostorima godine 1847. pridružuje se i Preporodna dvorana Palače

Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti31 (Opatička ulica, br. 18). Premda
stariji izvori nisu ujednačeni po pitanju prostornih kapaciteta Dvorane pa spominju kapacitet
od 800 do 1000 osoba koliko ih je sudjelovalo na plesovima, današnji je kapacitet Preporodne
dvorane je 220 mjesta u dvorani i na galeriji (ibid., 79). U tom su se prostoru održavali i tzv.
historijski koncerti „koje je 1864. priredio Leopold Alexander Zellner i Zagrepčane upoznao s
djelima skladatelja iz razdoblja od 15. stoljeća do 19. stoljeća“ (ibid.).

Naposljetku, javnom dobrotvornom akcijom kojoj su se odazvali mnogi Zagrepčani, pa i sam

Franjo Josip I., izgradio se Hrvatski glazbeni zavod (Gundulićeva ulica, br. 6), prva namjenski
građena koncertna dvorana u Zagrebu. Otvorena je 1876. svečanim koncertom, a kasnija
nadogradnja i obnova stubišta proslavila se prigodnim koncertom godine 1895. Velika dvorana
Hrvatskoga glazbenog zavoda ima 386 sjedala, a 1895. nadograđena je i Mala dvorana sa 160
sjedala.32 Osim za koncerte, Velika dvorana služila je i za razne kulturne i društvene priredbe.
Usprkos dobroj akustici, bila je ograničena veličinom pozornice, pa se tako gostovanje
berlinskog Tonkünstler orkestra pod dirigentskim vodstvom slavnog Richarda Straussa održalo

31
U 19. stoljeću ta se zgrada jednostavno nazivala Dvoranom uz korištenje njemačke inačice Saale, a nakon što je
ondje 1848. Josip Jelačić predložen za hrvatskog bana, zdanje se proziva Narodnim domom (ibid., 78).
32
Usto je 1993. godine adaptacijom načinjena podrumska dvorana za pokuse koja može primiti 88 osoba.
23
1903. godine33 u zgradi Sokola (Trg Republike Hrvatske, br. 6) s vrlo dobrom akustikom, a u
dvorani s galerijom moglo je plesati i do 3000 ljudi. Sokol je otvoren 1883., a samo godinu dana
poslije dovršena je i susjedna zgrada hrvatskog pjevačkog društva Kolo s velikom i malom
dvoranom, svečano otvorena 1885. godine, gdje su se također priređivali koncerti, osobito
popularni „jour-fixi“ i razne priredbe. Pet godina kasnije, 1890., dovršena je i najveća dvorana
natkrivena vojna jahaonica koja je tijekom Jubilarne izložbe Hrvatsko-slavonskog
gospodarskog društva bila pretvorena u koncertni prostor. Čini se da je to ujedno bila i najveća
dvorana u Zagrebu koja je navodno mogla primiti više od 8000 posjetitelja, no izglednije je da
je imala 3500 sjedala, koliko je bilo publike na koncertu Berlinske filharmonije, vjerojatno
najposjećenijem koncertu ozbiljne glazbe do tad u Zagrebu34 (Bezić, 2012: 87).

Nešto manjeg kapaciteta bila je izložbena i koncertna dvorana Zagrebačkog zbora (preteča
Zagrebačkog velesajma) koja je nakon Prvog svjetskog rata uređena „u planiranim blokovima
između (današnjih) Martićeve, Klaoničke (Bauerove), Tomašićeve, Lopašićeve i Zvonimirove
ulice“ (Bagarić, 2010: 165) i u kojoj su se, usprkos lošoj akustici, održavali koncerti Zagrebačke
filharmonije (Bezić, 2012: 87), a nastupio je i jedan od najglasovitijih svjetskih pjevača, bas
Fjodor Šaljapin. Nakon preseljenja Zagrebačkog zbora u Dvoranu na Savsku cestu, br. 2535
1936. godine (Bagarić, 2010: 165) koja je mogla primiti do 3000 posjetitelja, ondje je pred
prepunom dvoranom 1939. godine gostovao i slavni violinist Bronislav Huberman. Nakon
početka Drugog svjetskog rata, zgrada Zagrebačkog zbora rijetko se koristila kao koncertni

33
Koncert je priredilo ravnateljstvo Hrvatskog glazbenog zavoda 8. ožujka 1903. godine, a na programu je bila
Brucknerova Treća simfonija, uvertira operi Tristan i Izolda Richarda Wagnera, simfonijska pjesma Vojvoda Petra
Iljiča Čajkovskog, uvertira opere Messidor Alfreda Bruneaua i Straussova simfonijska pjesma Don Juan (Vuković,
1998: 40-41). Zagrebački glazbeni kritičari Dragutin Kaiser (Kaiser, 1903: 7) i Ernest Schulz (Schulz, 1903: 5)
poprilično su kritički popratili gostovanje. Primjerice, Ernst Schulz zapisao je da „Orkestar nipošto nije loš, ali
nije prvorazredan“ (ibid.).
34
Velike razlike u podacima o kapacitetima dvorana mogle su ovisiti o tipu priredbe i/ili brojnosti izvođača; plesne
priredbe na kojima se nije sjedilo mogle su u istom prostoru primiti znatno više publike nego koncertne priredbe,
dok je za ansamble s većim brojem glazbenika poput Berlinske filharmonije trebalo osloboditi dio prostora koji se
inače koristio za publiku.
35
Na navedenoj se adresi od 1957. nalazi Studentski centar (Bagarić, 2010: 166). Za Zagrebački zbor projektirana
je zgrada na Savskoj 18 (danas Tehnički muzej) i naposljetku veliki kompleks u Novom Zagrebu, u Aveniji
Dubrovnik 15, otvoren 1956. godine.

24
prostor uz iznimku triju izvedbi Verdijeva Requiema 1951. u sklopu proslave 50. godišnjice
skladateljeve smrti.

Iako je 14. listopada 1895. godine svečano otvoreno i Hrvatsko narodno kazalište, njegovim
repertoarom dominiraju operna i operetna djela, pa se glavnina koncertnog života krajem 19. i
početkom 20. stoljeća i dalje održavala u Hrvatskom glazbenom zavodu, premda se broj
stanovnika od 1880. do 1921. gotovo utrostručio s 30 830 na 108 674 (***, 2017: 63). Postojala
je potreba za prostranijim koncertnim prostorom pa 1920. započinje gradnja Music-Halla
(Teslina ulica, br. 7). Dvorana je trebala biti namijenjena simfonijskim koncertima i plesu
(Bezić, 2012: 88), s time da su glavninu zarade trebale donositi zabavne priredbe (ibid., 144).
Nova dvorana s više od 1100 sjedala (ibid., 88) svečano je otvorena 6. prosinca 1921., a tadašnji
novinski napisi hvalili su akustiku i u slučaju vokalnog recitala, ali i orkestralnog programa te
su isticali prvi koncert kao glazbeni događaj koji će „sigurno učiniti veliki utjecaj na daljnji
razvoj našega glazbenog života“ (ibid., 88). Program Music-Halla doista je bio raznolik i
Zagrepčani su ondje mogli uživati u koncertima Zagrebačke filharmonije, ali i u varijeteu
tijekom kojega je publika sjedila za stolovima. Premda se Music-hall prema uporabnoj dozvoli
(ibid., 88) nije smio koristiti za kinematografske predstave, 1930-ih godina pretvoren je u kino
Luxor, a nakon adaptacije tijekom 1948. i 1949., u koncertnu dvoranu Istra.

Adaptacijom je Istra dobila 796 mjesta u gledalištu, ali i prostraniju pozornicu koja je bila
pogodna za veće ansamble. Nažalost, hvaljena akustika Music-halla očito se izgubila
adaptacijom prostora. „S vremenom se sve više kritizirala i cijela dvorana kao dotrajala u
opremi i namještaju, i s neprikladnom akustikom“ (ibid., 90). Veliki hrvatski dirigent Milan
Horvat smatrao je da je „premala i posve neprikladna akustički za velike simfonijske koncerte,
a o oratorijskima i da ne govorimo“ (Horvat, 2004: 32). Od svečanog otvorenja, 29. studenoga
1949., u Istri su se održavali koncerti Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra i Zbora
Radio televizije Zagreb, a Dvorana je služila i kao koncertni studio Radio Zagreba. U Istri se
održalo i prvih šest izdanja Muzičkog biennala Zagreb. Iako je Istra zamišljena kao kratkotrajno
i provizorno rješenje (Vd., 1967: 11), usprkos neadekvatnosti, koristila se sljedećih dvadesetak
godina:

Sjetimo se samo onih nemilih godina kada su pojedini gostujući ansambli bili
prisiljeni otkazivati sudjelovanje na Bijenalu iz vrlo praktičnih razloga: jer nisu

25
 mogli stati u Istru, a ona nas je svojim škriputanjem nerijetko navodila u bijes
(Martinčević, 1975: 11).

Osim što nije bilo moguće izvesti vokalno-instrumentalna djela s većim brojem izvođača,
Dvorana je bila toliko dotrajala da je tijekom jednog pokusa sa stropa djelomično otpao i
željezni okvir koji nije nikoga ozlijedio (Martinčević, 1971: 13), no daljnja aktivnost
Zagrebačke filharmonije postala je upitna, pa je tadašnji ravnatelj Josip Depolo uputio zahtjev
Skupštini grada Zagreba da im se odobri održavanje koncerata u Hrvatskom narodnom kazalištu
(Martinčević, 1972: 11). Uz očite nedostatke Istre 36 te ograničene dimenzije pozornice
Hrvatskog glazbenoga zavoda, koncerti s većim brojem izvođača povremeno su se odvijali i na
otvorenim prostorima Gornjega grada.

Uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb (danas Simfonijski

orkestar Hrvatske radiotelevizije) i brojne komorne ansamble koji djeluju u glavnom gradu
Hrvatske, u Zagrebu se od 1953. održava najstariji festival zabavne glazbe u bivšoj Jugoslaviji
– Zagrebački festival zabavne glazbe (danas Zagrebački festival), 37 1961. pridružuje mu se
Muzički biennale Zagreb kao jedan od tada najuglednijih festivala suvremene glazbe, 38 a
desetljeće kasnije, 1972., Zagreb postaje i mjesto održavanja Svjetskog festivala animiranog
filma (danas Animafest), drugog najstarijeg filmskog festivala koji je u potpunosti posvećen
animaciji.39 Ukratko, Zagreb je hitno trebao koncertnu dvoranu prikladne akustike i pozornice
većih dimenzija, a istovremeno i multifunkcionalni prostor pogodan za raznovrsne vrste
priredbi.

Za usporedbu, još je nepovoljnija situacija bila u prijestolnicama susjednih republika bivše

Jugoslavije, Ljubljani i Beogradu. Zadužbina Ilije Milosavljevića Kolarca u Beogradu otvorena
je svečanim koncertom Beogradske filharmonije, 4. veljače 1932. Na službenim stranicama i
danas popularnog Kolarca navodi se da se „Velika dvorana i danas smatra najakustičnijom

36
Istra je „dodijeljena […] 1977. godine Zagrebačkom kazalištu mladih i poslije dugogodišnjeg i temeljitog
preuređivanja otvorena kao kazališni prostor 1987. godine“ (Bezić, 2012: 89).
37
https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dki_festival#1950.-1959. (2020-07-09)
38
https://old.mbz.hr/index.php?opt=news&act=mlist&id=2372&lang=hr (2020-04-30)
39
http://www.animafest.hr/hr/2020/festival/about_us (2020-04-30)
26
salom za potrebe muzičkih izvođenja u Beogradu“40 i da ima 883 sjedala,41 što je gotovo 500
mjesta više od Dvorane Hrvatskog glazbenog zavoda. Iako u urbanom području Beograda danas
živi oko 1 250 000 stanovnika42 Kolarac je i dalje jedina akustički zadovoljavajuća Dvorana za
izvedbu koncerata ozbiljne glazbe. No zbog nedostatka prostora na pozornici, svi veći ansambli
sviraju u Sava centru. Njegova je Dvorana s 3672 sjedala svečano otvorena 1979. godine,43
premda ne primarno za koncertnu nego za kongresnu djelatnost.

Za razliku od Beograda koji, nažalost, do danas nema dovoljno veliku i akustički prikladnu
dvoranu, Ljubljana je rješenje dobila Cankarjevim domom koji je kao kulturni i kongresni centar
otvoren 1982. godine.44 U smislu multifunkcionalnosti Cankarjev dom u mnogočemu je sličan
Lisinskom. Uz organizaciju koncerata bavi se i drugim djelatnostima, a danas je i dom
Slovenske filharmonije osnovane 1908. godine (Koter, 2004: 52) baš kao što je Lisinski
Zagrebačkoj filharmoniji.

40
http://www.kolarac.rs/o-nama/?lang=hr / (2020-07-09)
41
http://www.kolarac.rs/wp-content/uploads/2017/07/Kolarac-brosura-knjizni-blok-priprema.pdf (2020-03-28)
42
https://hr.wikipedia.org/wiki/Beograd (2020-07-09)
43
https://en.wikipedia.org/wiki/Sava_Centar (2020-07-02)
44
https://en.wikipedia.org/wiki/Cankar_Centre (2020-08-06)
27
 4. OD IDEJE DO SVEČANOG OTVORENJA

4. 1. Idejni začetci

Potaknut neadekvatnim akustičkim i tehničkim uvjetima u Koncertnoj dvorani Istra u kojoj je

Zagrebačka filharmonija održavala svoje pokuse i koncerte, Milan Horvat, njezin šef-dirigent
od 1956. do 1970. (Pintar, 2002), navodno je sredinom 1950-ih (Lisičić, 1993a: 9-10) prvi
izložio ideju o izgradnji Doma Zagrebačke filharmonije Većeslavu Holjevcu, tadašnjem
zagrebačkom gradonačelniku od 1952. do 1963. godine (Švab, 2002). Prikladan je prostor u
isto vrijeme tražila i Matica iseljenika Hrvatske koja dopisom od 1. travnja 1957. Savjetu za
prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba45 izražava namjeru da izgradi iseljenički
dom u gradu Zagrebu i poziva se na sugestiju gradonačelnika Većeslava Holjevca da se Dom
Matice iseljenika Hrvatske s modernom koncertnom dvoranom izgradi preko puta Gradske
vijećnice (danas Poglavarstvo Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1), „s time da bi Grad
Zagreb sudjelovao u izgradnji dvorane“. 46 Narednih šest mjeseci raspravlja se o mogućem
prostornom kapacitetu Dvorane, veličini pozornice i gledališta sa svečanim ložama (od kojih se
naposljetku odustaje), popratnim prostorijama i dvorani za pokuse, zaključuje se da je potrebno
zatražiti odobrenje investicije i lokacije, dogovaraju se članovi ocjenjivačkog suda, utvrđuje se
nagradni fond za pobjednike natječaja te odlučuje da bi se Dom Matice iseljenika Hrvatske i
koncertna dvorana gradile usporedno i da bi se trebali angažirati domaći arhitekti.47

45
Dopis Matice iseljenika Hrvatske Savjetu za prosvjetu (i kulturu Narodnog odbora) grada Zagreba od 1. travnja
1957. / potpisnici: Zlatan Sremec i Božo Prpić, tajnik i predsjednik Matice iseljenika Hrvatske. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.
46
Ibid.
47
Arhiva Lisinskog (registrator KDVL 1957. – 1969.) sadrži nekoliko rukopisnih bilješki koje svjedoče da se od
30. svibnja do 5. studenoga 1957. godine održalo nekoliko sastanaka vezanih uz izgradnju Doma matice iseljenika
Hrvatske i nove koncertne dvorane. Imena prisutnih osoba bilježe se povremeno i nepotpuno, a ukupno se spominje
pet osoba: Zlatan Sremec (predsjednik Matice iseljenika Hrvatske), Stojanka Aralica (predsjednica Savjeta za
kulturu grada Zagreba), ing. Milan Marasović, Ivo Vuljević i Milan Horvat.
28
 4. 2. Lokacija buduće Dvorane

Analiza glazbene topografije Zagreba Nade Bezić (Bezić, 2012: 138) pokazuje kako širenje
grada utječe i na odabir lokacija budućih koncertnih i kazališnih prostora, od „spuštanja“ s
Gornjeg u Donji grad krajem 19. stoljeća, presudnog odabira lokacije budućega Hrvatskoga
glazbenog zavoda (danas Gundulićeva ulica 6) u „tada još neizgrađenoj ulici tik uz podnožje
Gornjega grada“ (ibid.), podizanja doma Kolo na rubu grada 1884. (danas Trg Republike
Hrvatske 5) do odluke da se Hrvatsko narodno kazalište izgradi na mjestu Gradskog sajmišta
koje se u to vrijeme smatralo periferijom (danas Trg Republike Hrvatske 15). No, tek će
preseljenjem Zagrebačkog zbora u Dvoranu (danas Studentski centar) na Savsku cestu 1936.
godine (danas Savska 25) koncertna publika prvi put morati proći ispod željezničke pruge,
„makar se radilo o samo stotinjak metara udaljenosti od pruge“ (ibid.). A upravo će s te (južne)
strane pruge kasnije niknuti Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.

Iako prva službena najava gradnje koncertne dvorane ne navodi njezinu točnu lokaciju (***,
1958: 56 i 65) iduće se godine u časopisu Čovjek i prostor raspravlja o urbanističkom rješenju
Ulice proleterskih brigada (Zemljak et al., 1958: 2-5) kojim će se, između ostalog, formirati i
današnji Trg Stjepana Radića, a na njegovu se kućnom broju 4 danas nalazi Lisinski. „U
program raspisa natječaja za urbanističko rješenje poteza Zrinjevac – Sava i za novu gradsku
vijećnicu unio je Narodni odbor Grada svoje želje. [...] „S istočne strane budućeg trga dobiva
lijep položaj u novim prostorima južnog dijela grada koncertna dvorana s domom Matice
iseljenika“ (Kolacio, 1958: 1-2). „Govorkalo se da je to izvan ruke: tada, naime, još nije bilo
pothodnika i u Lisinski se dolazilo pješačkim mostom preko perona Glavnog
kolodvora“ (Turkalj, 2004: 21).

Istovremeno, Lisinski se smjestio u ulici Proleterskih brigada (današnja Vukovarska ulica)48

među građevinama moći, kulture i planirane ekonomije (Galjer i Lončar, 2019: 203), zajedno s
Poglavarstvom grada Zagreba (nekadašnji Narodni odbor grada),49 Pučkim otvorenim učilištem

48
Prva adresa Dvorane bila je Proleterskih brigada bb, no kada se spomenuta ulica 1991. preimenovala u
Vukovarsku ulicu, službena adresa Lisinskog postaje Trnjanska bb. Javni prostor između Gradskog poglavarstva i
Dvorane Lisinski nosio je ime Trga revolucionara koji je 1993. godine prozvan Trgom Stjepana Radića (***, 1992:
286).
49
http://www.historiografija.hr/?p=4754 (2020-05-29)
29
(nekadašnje Radničko sveučilište Moša Pijade), Palačom pravde i zgradom FINA-e (nekada
Služba društvenog knjigovodstva, odnosno Zavod za platni promet).

Naime, socijalizam je kao dio stvaranja „novog društva“ predviđao izgradnju prostora za
društvene, ekonomske, ideološke, političke, kulturne i umjetničko-edukativne svrhe, među
kojima su posebnu kategoriju činili multifunkcionalni objekti kulturno-društvene namjene,
poput Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Takve građevine postajale su „prepoznatljiva
mjesta doprinosa društvenoj i kulturnoj dimenziji svakodnevice“ (Galjer i Lončar, 2019: 195).
Usprkos problematiziranju nekadašnjih nastojanja da se prostor oko Lisinskog realizira kao
„koncept produženog Zrinjevca“ (Maroević, 2009: 118), odnosno svojevrsni nastavak
Lenucijeve potkove, Zagreb se do danas nije uspio riješiti „negativne baštine“ (Knežević, 2003:
181). „Postojala je bojazan uprave Dvorane da publika neće prihvatiti lokaciju južno od
željezničke pruge, no to se pokazalo netočnim i pesimističnim“ (Zdvořák-Erlih, 2004: 18), bez
obzira na pojedince (Festini, 2002: 60)50 „strah je bio potpuno neopravdan“ (Majnarić, 2004:
24), a Lisinski je ubrzo postao nezaobilazna glazbena adresa.

50
„1975. godina u znaku je zaklinjanja najvjernije publike Hrvatskog glazbenog zavoda da nikada neće nogom
stupiti u tu zgradu 'zagrebačkog predgrađa' odnosno, u zdanje 'prek' štreke', kako su Zagrepčani znali govoriti“.
(Festini, 2002: 60).
30
 4. 3. Natječaj

Matica iseljenika Hrvatske i Narodni odbor grada Zagreba raspisuju preko Društva arhitekata
Hrvatske raspisuju „opći jugoslavenski anonimni Natječaj za izradu idejnih skica Doma Matice
iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom u Zagrebu51 i objavljuju ga 8. studenog 1957. u
slovenskom glasilu Slovenski poročevalec (***, 1957: 7) i 9. studenoga 1957. u Vjesniku (***,
1957a: 6), a možda i u drugim glasilima.52

Rok za predaju radova bio je 31. siječnja 1958., a u ocjenjivačkom sudu pod predsjedanjem
Zlatana Sremeca bili su: političar Vicko Krstulović, 53 Božo Prpić, Ivo Vuljević (budući
ravnatelj Lisinskog), Milan Horvat, Ivo Jerman 54 te inženjeri arhitekture: Miro Marasović,
Vladimir Fulla, Ivo Geršić, Viktor Hećimović, Zdenko Kolacio i Marijan Šorli. Od ukupno
trideset šest prispjelih radova (Kisić, 2013: 104) prvu nagradu osvojilo je idejno rješenje grupe
projektanata: Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tatiane Zdvořák-Erlih, dok je konstrukciju
Dvorane izradio Eugen Erlih55 (prilog 7).

51
Ugovor Matice iseljenika Hrvatske, Narodnog odbora grada Zagreba i Društva arhitekata Hrvatske o organizaciji
Natječaja za izradu idejne skice Doma Matice iseljenika Hrvatske sa koncertnom dvoranom u Zagrebu od 8.
studenoga 1957. / potpisnici: Zlatan Sremec (predsjednik Matice iseljenika Hrvatske), Milan Rausavljević
(načelnik Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba) i Vjenceslav Richter (predsjednik
Društva arhitekata Hrvatske). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
52
Prema rukopisnoj zabilježbi u internoj dokumentaciji Lisinskog (registrator KDVL 1957. - 1959.), natječaj se
planirao objaviti u Borbi te u stručnom časopisu Čovjek i prostor, no spomenuta objava nije pronađena u izdanjima
Borbe od 1. do 30. studenog 1957. (godište 22, brojevi 301-329) ni u časopisu Čovjek i prostor od 15. listopada
do 15. prosinca 1957. godine (godište 4, brojevi 67-69).
53
Vicko Krstulović obnašao je brojne visoke funkcije u bivšoj Jugoslaviji (Mihaljević, 2013). Među ostalim, bio
je ministar unutarnjih poslova u Narodnoj vladi Hrvatske (1945.-1946.), ministar rada i pomorstva u Vladi
Federativne Narodne Republike Jugoslavije (1946.-1951.), predsjednik Oblasnog Narodnog odbora i politički
sekretar Oblasnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju (1952.-1953.) ali i predsjednik Matice
iseljenika Hrvatske (1958.-1964.).
54
Uspješni je šahist Ivo Jerman 1958. bio glavni direktor Direkcije za kemijsku industriju Hrvatske. Kasnije je bio
savjetnik u Izvršnom vijeću Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, direktor Instituta za istraživanje i razvoj
Industrije nafte (INA) te direktor i savjetnik kutinske Petrokemije (Hemar, 2014: 96-101).
55
https://zbl.lzmk.hr/?p=3263 (2020-07-02)
31
 Projekt je rađen na temelju složenog programa za 3 zgrade: dom Matice iseljenika Hrvatske,
zgradu muzičkih udruženja i zgradu koncertnih dvorana.56 Sve je trebalo biti i odvojeno i
povezano, a zahtjev je bio da se projektira za izgradnju u dvije etape. Prva etapa je
obuhvaćala dom Matice iseljenika Hrvatske i zgradu muzičkih udruženja, a druga etapa je
bila sama zgrada koncertnih dvorana. Glavna zamisao kod projektiranja ove druge etape,
skoncentrirana u nekoliko riječi, je: stvoriti akustičke dvorane, između njih smjestiti
prostorije muzičara, a foyer razviti naokolo oko velike dvorane, tako da se pruži pogled
naokolo na novi i stari Zagreb i stvori ugodan ambijent za posjetioca (Haberle, 1974: 8).

„Izložba natječajnih radova održana je u Društvu arhitekata Hrvatske od 8. do 14. ožujka

1958.“ (Kisić, 2013: 104), a jedanaest dana kasnije, 25. ožujka, Službeni glasnik grada
Zagreba objavljuje Društveni plan razvitka privrednih i komunalnih djelatnosti grada
Zagreba od 1957. do 1961. godine kojim je bila predviđena velika koncertna dvorana do
1500 sjedala (***, 1958: 56) odnosno oko 1500 sjedala (***, 1958: 65). Arhitekt
Aleksander Laslo, pak, odabrano arhitektonsko rješenje opisuje na sljedeći način.

To je „reprezentativna gradnja kulturne namjene preglednoga funkcionalističkog

prostornog koncepta i naglašenoga autorskog rukopisa. Ostvarenje je nagrađeno Nagradom
grada Zagreba i nagradom Zagrebačkog salona 1974. godine. Građevni sklop trokatnog
korpusa sa školjkom koncertne dvorane, u visini drugoga kata povezanog na dvokatnicu
društvenog doma, i poslovnih prostora Matice iseljenika. Dom matice iseljenika razvedenog
tlocrta, organiziran dijelom kao uredski dvotrakt, dijelom kao atrijski prostor s uredima u
obodnom nizu. Korpus koncertne dvorane kompaktan, sa školjkom velike dvorane u
središtu i malom dvoranom u razizemlju uokvirenom ulaznim vestibulom i dvoranskim
foajeima, te s prostorima glazbenika i tehničkim prostorima u začelju. Nosiva struktura u
armiranobetonskom skeletu s rebričastim međukatnim konstrukcijama, školjka dvorane
skeletnog oboda, natkriljena kupolom od čeličnih rešetki, podna konstrukcija od rebara T-
profila. Trokatni korpus dvorane s napustom preko uvučenog razizemlja s obodnim
trijemom, u punoj visini sa zavješenom ostakljenom alu-fasadom, puni element pročelja u
kamenoj oplati, kupola dvorane prekrivena bakrenim limom (Laslo, 2011: 215).

56
Dubravka Kisić navodi više detalja, odnosno da je projekt prvonagrađenog tima predviđao zgradu Matice
iseljenika s društvenim prostorijama i kino dvoranom za 600 posjetitelja te da je bilo predviđeno da u veliku
koncertnu dvoranu stane 1400 posjetitelja, a da manja dvorana za komorne koncerte ima 300 sjedala (Kisić, 2013:
104).
32
Izgradnja Lisinskog bila je dijelom urbanističkog razvoja Zagreba jer se istovremeno gradio
stadion Maksimir (u izgradnji kojega je sudjelovao i arhitekt Marijan Haberle), 57 Sportska
dvorana, Most mladosti, prve etape rekonstrukcije nekadašnje Gradske vijećnice (danas Stara
gradska vijećnica, Ulica sv. Ćirila i Metoda 5), Držićeve ulice i pothodnika ispod Glavnog
željezničkog kolodvora.

Naposljetku, na sastanku Savjeta za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba koji se
održao 15. travnja 1958. 58 zaključilo se da bi Velika dvorana trebala imati 1200 sjedala u
gledalištu i 200 na podiju, pozornicu amfiteatralnog oblika (uz mogućnost proširenja i suženja)
za orkestar do 100 glazbenika i zborove do 200 pjevača, prostor za orgulje, spremište
instrumenata i notnih stalaka, dvije arhive notnih materijala te niz tehničkih prostorija: od
prostora za snimanje ploča i kontrolu zvuka i rasvjete, preko kabina za projekcije, do onih za
radijske i televizijske prijenose.

Pokusna je dvorana (danas Mala dvorana), osim za sekcijske pokuse puhača, gudača i drugih,
trebala služiti i za komorne koncerte s podijem za oko 20 izvođača. No, službena dokumentacija
nije konzistentna po pitanju broja sjedala u Velikoj dvorani, pa se u internim dokumentima koji
su pohranjeni u arhivi Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog spominje 1200, 1400, 1800 i
2000 mjesta. Također, Pokusna dvorana naziva se i Malom komornom dvoranom i za nju se
predviđalo 300 sjedala. Danas Velika dvorana ima 1851, a Mala 304 sjedala.59

U pogledu muzičkih udruženja predvidjele su se prostorije za Zagrebačku filharmoniju,

Koncertnu poslovnicu Zagreb, odnosno od 1965. Koncertnu direkciju Zagreb (Kovačević,

57
„Haberle je uz suradnju Minke Jurković i Tatiane Zdvořák-Erlih dobio prvu nagradu na natječaju za Palaču
Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom 1958. te tako dobio i izvedbu cijelog kompleksa“ (Premerl,
2013: 115).
58
Zapisnik sastanka Savjeta za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba od 15. travnja 1958. / prisutni:
Stojanka Aralica i Milan Rausavljević (predsjednica i načelnik Savjeta) te članovi ocjenjivačkog suda Natječaja:
Milan Horvat i Ivo Vuljević. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
59
http://www.lisinski.hr/media/files/Brosura_Kongres_2YtcZpI_JHRbcWQ.pdf (2020-04-30)
33
1983: 445), Društvo prijatelja muzike60 (danas Hrvatska glazbena mladež) i Savez muzičkih
udruženja Hrvatske.61

Rukovođenje izgradnjom Doma Matice iseljenika Hrvatske povjerava se 15. srpnja 1959. 62
Odboru u koji su imenovani Zlatan Sremec i Soka Karačić (predsjednik i potpredsjednica), Joža
Brnčić, Ante Pavlinić i Ivo Raić (članovi izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske), Stojanka
Aralica (predsjednica Savjeta za kulturu Narodnog odbora grada Zagreba), Milan Rausavljević
(načelnik Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba), Ivo Jerman
(predstavnik Vijeća proizvođača Narodnog odbora grada Zagreba) i Miro Marasović (direktor
Arhitektonsko-projektnog biroa).

60
Premda je Hrvatska glazbena mladež (današnji naziv nosi od 1992.) osnovana 1954. u okviru Društva prijatelja
muzike kao sekcija Mladi prijatelji muzike, godinu dana poslije je promijenila ime u Muzička omladina Hrvatske,
no Zapisnik sastanka Savjeta za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba od 15. travnja 1958. navodi
njezino staro ime – Društvo prijatelja muzike (Dujmović Kušan, 2004: 137 i 146).
61
Ranih 1950-ih hrvatske udruge glazbenika udružile su se u Savez muzičkih udruženja Hrvatske koji je trebao
biti koordinacijska krovna udruga, no ipak nije opstao, barem ne u prvotnom obliku (Krpan, 2005: 16).
62
Zaključak Narodnog odbora grada Zagreba o učešću Grada Zagreba u izgradnji Doma Matice iseljenika
Hrvatske u Zagrebu s koncertnom dvoranom kao njezinim sastavnim dijelom i o osnivanju odbora za izgradnju
Doma Matice iseljenika Hrvatske od 15. srpnja 1959. godine / potpisnik: Većeslav Holjevac (predsjednik
Narodnog odbora grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957 . – 1969.
34
 4. 4. Izgradnja

Izgradnja Dvorane započela je 1960., 20. kolovoza63 ili 16. studenog,64 (prilog 8) no ubrzo
ponestaje financijskih sredstava. Nemali izdatak bilo je i obeštećenje tvrtke Paromlin zbog
rušenja postojećeg objekta u njegovu vlasništvu, a radi izgradnje Doma Matice iseljenika.
Naposljetku, 10. svibnja 1962. godine Direkcija za izgradnju javnih objekata65 grada Zagreba s
Maticom iseljenika Hrvatske i Gradom Zagrebom dogovara preuzimanje investicijskih poslova
i nabavu opreme.66 U vrijeme sklapanja posljednjeg ugovora (24. siječnja 1964.)67 Dom Matice
iseljenika Hrvatske već se djelomično nalazi pod krovom, a tjedan dana ranije (18. siječnja
1964.) sklopljen je i Sporazum o korištenju poslovnih prostorija pri koncertnoj dvorani između
Zagrebačke filharmonije, Muzičke omladine Hrvatske, Koncertne poslovnice Hrvatske i
Muzičkog biennala Zagreb.68 U isto vrijeme, od koncertne dvorane izvedeni su samo temelji.

63
Dopis Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba Štefici Špiljak (načelnica Sekretarijata za prosvjetu
i kulturu grada Zagreba), br. IV – 350 / 1-1964 od 6. veljače 1964. / potpisnik: Milan Perc (direktor). Prilog: Pro
memoria u predmetu nabave opreme za koncertnu dvoranu u Zagrebu od 28. siječnja 1964. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.
64
Ugovor o prijenosu investitorskih poslova u vezi izgradnje Doma matice iseljenika Hrvatske s koncertnom
dvoranom između Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba i suinvestitora – Matice iseljenika
Hrvatske i Grada Zagreba od 10. svibnja 1962. / potpisnici: Josip Kovačić (direktor Direkcije), Vicko Krstulović
(predsjednik glavnog Odbora Matice iseljenika Hrvatske) i Većeslav Holjevac (predsjednik Narodnog odbora
grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
65
Direkcija za izgradnju javnih objekata (grada Zagreba) prvo mijenja ime u Direkciju za izgradnju Zagreba, a
kasnije u Inženjering-Zagreb (Haberle, 1974: 9).
66
Ibid. bilješka 64.
67
Ugovor o obavljanju investitorskih poslova u vezi s nabavom opreme za koncertnu dvoranu u Zagrebu između
Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba i Grada Zagreba od 24. siječnja 1964. / potpisnici: Milan
Perc (direktor Direkcije), Pero Pirker (predsjednik Gradske skupštine grada Zagreba) i Štefica Špiljak (načelnica
Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Skupštine grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, KDVL 1957. – 1969.
68
Sporazum o korištenju poslovnih prostorija pri koncertnoj dvorani između Zagrebačke filharmonije, Muzičke
omladine Hrvatske, Koncertne poslovnice Hrvatske i Muzičkog biennala Zagreb od 18. siječnja 1964. / potpisnici:
Aleksandar Lhotka (pomoćnik direktora Zagrebačke filharmonije), Branko Molan (tajnik Muzičke omladine
Hrvatske) i Josip Stojanović (direktor Koncertne poslovnice Hrvatske, u ime Koncertne poslovnice Hrvatske,
Muzičkog biennala Zagreb i ostalih muzičkih festivala). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
35
Budući da je „Zagrebačka filharmonija 69 bila uvijek isticana na prvom mjestu kao budući
korisnik koncertne dvorane“,70 7. svibnja 1963. godine Narodni odbor grada Zagreba na čelu s
Većeslavom Holjevcem donosi Rješenje o određivanju Zagrebačke filharmonije kao organa
upravljanja Koncertnom dvoranom, a Savjet Zagrebačke filharmonije ubrzo (21. lipnja 1963.)71
imenuje Upravni odbor Koncertne dvorane u izgradnji kojemu povjerava „da prati probleme
oko izgradnje Doma, da na vrijeme signalizira o eventualnim teškoćama, da koordinira rad
između zainteresiranih ustanova, te da izvještava Savjet o svom radu oko gradnje“.72 U Upravni
odbor odabrani su predstavnici kulturnih ustanova za koje se pretpostavljalo da će biti najčešći
korisnici buduće Dvorane pa su ga, uz Marijana Haberlea kao glavnog projektanta, činili: Milan
Horvat (direktor Zagrebačke filharmonije), Aleksandar Lhotka (šef Muzičkog odjela tvrtke
Dubrava film, danas Jadran film), Nikola Marić (tehnički direktor Direkcije za izgradnju javnih
objekata grada Zagreba), Marija Makuc (predstavnica Savjeta za kulturu i prosvjetu Grada
Zagreba), Josip Stojanović (direktor Koncertne direkcije Zagreb i administrativni direktor
Muzičkog biennala Zagreb), Vera Sarić (pomoćnica direktora Zagrebačke filharmonije),
Ljubica Šmigmator (predsjednica Savjeta Zagrebačke filharmonije), Vojko Trs (tehnički

69
Nažalost, u monografiji Zagrebačke filharmonije Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog ne spominje se ni
kao dvorana u kojoj ansambl održava većinu koncerata, a kamoli u drugim kontekstima (Detoni, 1996).
70
Rješenje Narodnog odbora grada Zagreba o određivanju Zagrebačke filharmonije za organa upravljanja
Koncertnom dvoranom, Ul. Proleterskih brigada br. 01-13380/1-1963. od 7. svibnja 1963. / potpisnik: Većeslav
Holjevac (ovjerena preslika Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba od 7. lipnja 1963.,
ovjerio: Grga Ćorić, šef Odsjeka). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
71
Zapisnik sastanka Savjeta Zagrebačke filharmonije koji se održao 21. lipnja 1963. nije se sačuvao, no o njegovu
postojanju svjedoči dokument od 6. rujna 1963. – Dopis Savjeta Zagrebačke filharmonije Savjetu za kulturu grada
Zagreba o imenovanju Upravnog odbora Koncertne dvorane u izgradnji (u sastavu Marijan Haberle, Milan Horvat,
Aleksandar Lhotka, Nikola Marić, predstavnik Savjeta za kulturu, Josip Stojanović, Vera Sarić, Ljubica
Šmigmator, Vojko Trs i Ivo Vuljević), zamolba za prihvaćanjem dužnosti člana Upravnog odbora Koncertne
dvorane u izgradnji i poziv za prvi sastanak Upravnog odbora Koncertne dvorane u izgradnji 10. rujna 1963. u 18
sati, u prostorijama Zagrebačke filharmonije, Ulica Nikole Tesle 7/1 / potpisnik: Milan Horvat (direktor
Zagrebačke filharmonije). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
72
Dopis Savjeta Zagrebačke filharmonije Predsjedniku Narodnog odbora grada Zagreba od 19. prosinca 1963.
kojim Savjet prihvaća Rješenje Narodnog odbora grada Zagreba o određivanju Zagrebačke filharmonije za organa
upravljanja Koncertnom dvoranom, obavijest o formiranju Upravnog odbora od predstavnika zainteresiranih
ustanova i njihovih obveza te izvještaj sa sjednice Odbora koja se održala 16. prosinca 1963. / potpisnica: Vera
Sarić (predsjednica Upravnog odbora Koncertne dvorane). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
36
direktor Radio televizije Zagreb) i Ivo Vuljević (direktor Opere HNK u Zagrebu i predsjednik
Muzičke omladine Hrvatske).

Izgradnja se nije odvijala po planu (prilog 9). Financijski se problemi povećavaju, a rastu i
dugovi prema izvođaču radova, tvrtki Tehnika, pa ona tijekom ljeta 1964. postepeno povlači
svoje radnike i opremu s gradilišta. Velika poplava u Zagrebu 25. i 26. listopada 1964.,
financijski je opteretila zagrebački proračun i dodatno je usporila izgradnju. Zbog neredovitog
financiranja Tehnika početkom 1965.73 u potpunosti obustavlja sve radove čime prestaje i rad
Upravnog odbora Koncertne dvorane u izgradnji koji je imenovao Savjet Zagrebačke
filharmonije. Iako radovi miruju, tijekom proljeća i ljeta 1966. godine Dom Matice iseljenika
Hrvatske stvarnim korisnicima – Matici iseljenika Hrvatske, Zagrebačkoj filharmoniji,
Koncertnoj direkciji Zagreb i Muzičkoj omladini Hrvatske.74

Rasprave o budućnosti i svrsi nove dvorane sve više propituju ispravnost odluke da Dvoranom
upravlja Zagrebačka filharmonija kojoj će novi prostor donijeti brojne izazove: osmišljavanje
nove koncepcije repertoara i pretplatničkih ciklusa za više nego dvostruki auditorij, privlačenje
postojeće, ali i nove publike te navikavanje na novu lokaciju. Upravljanje Dvoranom utjecalo
bi na financijsku stabilnost Orkestra, pa su se predlagala tri rješenja: 75 da Dvoranom upravlja
Zagrebačka filharmonija uz uvjet da se formira zasebna jedinica s vlastitim proračunom, da
Dvoranom upravlja Koncertna direkcija Zagreb ili da se osnuje nova, samostalna ustanova. Iako
je Zagrebačka filharmonija smatrala da bi Koncertna direkcija Zagreb bila najbolje rješenje jer

73
Prema Zagrebačkoj filharmoniji, Tehnika je obustavila radove početkom 1965., dok su prema izvještaju tvrtke
Inženjering radovi mirovali od 29. ožujka 1966. do 3. listopada 1967.
Pro memoria Zagrebačke filharmonije za koncertnu dvoranu upućena Petru Selemu, predsjedniku Kazališnog
odbora Skupštine grada Zagreba, od 5. svibnja 1970. / potpisnica: Vera Sarić (predsjednica Upravnog odbora za
izgradnju Koncertne dvorane). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1970.
Izvještaj tvrtke Inženjering o Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski za koncertnu dvoranu od 31. siječnja 1971. /
potpisnici: Milan Perc i Robert Lang (direktor i nadzorni organ). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1971.
74
Dopis Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba Gradskoj PTT sekciji radi priključka novih
telefonskih linija za Zagrebačku filharmoniju, Koncertnu poslovnicu Hrvatske i Muzičku omladinu Hrvatske, br.
IV / L-2068/2-1964. od 8. rujna 1964. / potpisnik: Zvonko Bakarić (tehnički direktor). Arhiva Lisinskog, registrator
KDVL 1957. – 1969.
75
Prilog diskusiji o upravljaču nove Koncertne dvorane od 29. travnja 1970. (nepotpisano). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1970.
37
joj je organizacija javnih glazbenih priredbi bila osnovna djelatnost, naposljetku se
iskristalizirala ideja Dvorane kao samostalne ustanove koja bi program dodatno obogatila i
neglazbenim priredbama koje bi osigurale rentabilno poslovanje.

S obzirom na dugotrajnost izgradnje i mnogobrojne promjene u arhitektonskom i tehničkom

smislu u odnosu na izvorni projekt, tri godine prije službenog otvorenja Lisinskog, Skupština
grada Zagreba na čelu s gradonačelnikom Josipom Kolarom Matekom odlučila je 14. srpnja
1970. osnovati Komisiju za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u izgradnji – koncertne
dvorane76 kojoj je zadatak, među ostalim bio, utvrditi „u kolikoj će mjeri Koncertna dvorana
odgovarati kulturnim i društvenim potrebama grada Zagreba prema suvremenim zahtjevima i
zahtjevima koje će donijeti detaljni razvoj grada Zagreba i njegovog kulturnog života“.77

Neophodno je ovaj objekt pripremiti za višestruko korištenje, posebno zbog toga što Zagreb
oskudijeva sa velikim i tehnički moderno opremljenim prostorima za kulturni život. (...)
Ovaj novi objekt, svojim arhitektonskim oblikom, lociranošću, velikim prostorima i
tehničkom opremljenošću predstavljat će u zagrebačkoj kulturnoj situaciji sasvim novu
kvalitetu u glazbenom i kulturnom životu grada. O programu koji će se u njemu odvijati, o
publici koja će se tu okupljati kao i o načinima privlačenja publike u ovaj objekt ne može
se razmišljati iz tradicionalnih osnova kulturnih ustanova i njihovog organizacionog oblika.
[...] Premda je gradnja ovog objekta zamišljena gotovo isključivo za glazbene priredbe, i to
u tradicionalnom obliku (te snimanja za potrebe radija, televizije i produkcije gramofonskih
ploča) neophodno bi bilo tretirati ovaj objekt kao pravi suvremeni dom umjetnosti i kulture
u najboljem i suvremenom smislu. To bi trebao biti prostor u kome će se odvijati najvrednije
i najatraktivnije kulturne manifestacije i koji će na različite načine okupljati veliki broj
posjetilaca (posebno treba predvidjeti organizirano dovođenje omladine – Muzička
omladina). Zbog toga je nužno da on nudi više različitih sadržaja. Pored glazbenih priredbi

76
Rješenje Skupštine grada Zagreba o imenovanju Komisije za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u izgradnji –
koncertne dvorane, koje rad treba organizirati Sekretarijat za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu br. 231/1970
od 14. srpnja 1970. / potpisnik: Josip Kolar Matek (gradonačelnik Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1970.
77
Promemoria – Koncertna dvorana dovršenje gradnje i pripreme za korištenje objekta od 17. srpnja 1970. /
potpisnici: Ivo Vuljević, Branimir Sakač, Dino Radivojević, Zdenko Kolacio i Marko Lehpamer (članovi Komisije
za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u izgradnji – koncertne dvorane). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1970.
38
 za koje je prvotno namijenjen [....] ovaj objekt trebao bi da služi različitim oblicima
scenskih i glazbeno-scenskih priredbi.78

U Komisiju su imenovani Ivo Vuljević (predsjednik Komisije Prosvjetno-kulturnog vijeća

Skupštine grada Zagreba za investicije u muzičkim i scenskim djelatnostima te budući direktor
Dvorane), Branimir Sakač (potpredsjednik Kazališnog odbora i predsjednik Udruženja
kompozitora Hrvatske), Miroslav Poljanec (član Kazališnog odbora), Marko Lehpamer
(pomoćnik sekretara Sekretarijata za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu Gradske uprave
Zagreb), redatelj Dino Radojević (v. d. direktora Zagrebačkog dramskog kazališta) i arhitekt
Zdenko Kolacio (direktor Urbanističkog zavoda grada Zagreba). Komisija za utvrđivanje
funkcionalnosti objekta u izgradnji – koncertne dvorane, imala je dvije radne skupine;79 prva je
trebala predložiti program adaptacija s ciljem osposobljavanja dvorane za scenske priredbe,
načiniti elaborat o tehničkoj opremi dvorane za filmske projekcije i dati plan termina korištenja
dvorane za priredbe i pokuse u suradnji s ostalim korisnicima, a druga je trebala izraditi
prijedlog o preseljenju Matice iseljenika Hrvatske na novu lokaciju (od čega se naposljetku
odustalo).80

Tri mjeseca poslije osnivanja Komisije, 26. listopada 1970., Skupština grada Zagreba osniva
novi Odbor za izgradnju koncertne dvorane (***, 1970: 364-365) koji je trebao voditi brigu o
izgradnji Koncertne dvorane do dovršetka izgradnje, ispitati funkcionalnost prostora i
predviđene tehničke opreme, ali i predložiti eventualne izmjene. Također, Odbor je trebao
izvršiti pripreme za osnivanje i početak rada ustanove koja će djelovati u Dvorani kad objekt
bude dovršen i koja će najmanje dvaput godišnje podnositi godišnji izvještaj Skupštini. U Odbor
za izgradnju koncertne dvorane imenovano je četrnaest članova pod predsjedanjem člana
Gradskog vijeća – Stipe Milanovića: sedmero vijećnika Skupštine grada Zagreba i sedmero
istaknutih kulturnih djelatnika (***, 1970a: 418-419). Iz redova vijećnika Gradskog vijeća
imenovani su: Veljko Broz (vijećnik Gradskog vijeća), Rajko Atanacković i Stjepan Pisk

78
Ibid.
79
U prvoj radnoj skupini bili su Zvonko Agbaba, Marijan Haberle, Miroslav Poljanec, Albert Pregernik, Mladen
Škiljan i predstavnik tvrtke Inženjering-Zagreb, a u drugoj Miroslav Poljanec, Dino Radojević i Branimir Sakač.
Zapisnik sjednice Komisije za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u izgradnji Koncertne dvorane sa zaključkom
o formiranju dviju radnih grupa koje će paralelno raditi od 16. listopada 1970. / potpisnica: Marija Makuc Pojatina
(zapisničarka). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1970.
80
Mediji su redovito izvještavali o pomacima vezanima uz izgradnju koncertne dvorane (Cvetkova, 1970: 11).
39
(vijećnici Privrednog vijeća), Vladimir Galeković, Berislav Horvat i Mladen Veža (vijećnici
Prosvjetno-kulturnog vijeća) te Sead Midžić (vijećnik Socijalno-zdravstvenog vijeća), dok su
na prijedlog ustanova i udruženja imenovani: Josip Depolo (direktor Zagrebačke filharmonije i
direktor muzičkog programa Dubrovačkih ljetnih igara), Branko Molan (akademski muzičar,
stručni suradnik Muzičke omladine), Miroslav Poljanec (diplomirani ekonomist, šef Koncertne
direkcije Zagreb), Stjepan Radić (docent na Muzičkoj akademiji i predsjednik Udruženja
muzičkih umjetnika Hrvatske), Branimir Sakač (profesor, predsjednik Udruženja kompozitora
Hrvatske), dr. Petar Selem (predsjednik Kazališnog odbora, asistent na Filozofskom fakultetu,
kazališni redatelj) i Vojko Trs (zamjenik generalnog direktora Radio televizije Zagreb).

S obzirom na važnost koju će buduća Dvorana imati za tadašnje, a još važnije za buduće
društvo, o nacrtu rješenja buduće ustanove Odbor za izgradnju Dvorane zatražio je mišljenja
sedamnaest institucija i udruga: 81 Zagrebačke filharmonije, Koncertne direkcije Zagreb,
Muzičke omladine, Udruženja muzičkih umjetnika, Društva hrvatskih skladatelja, Udruženja
muzičara zabavne i narodne muzike Estrada, Kazališnog odbora, Ansambla narodnih pjesama
i plesova Lado, tvrtki Arto, Croatia-film, Jadran-film, Zagreb-film, Croatia-concert, Turističkog
saveza Zagreba, Privredne komore Zagreba, Republičkog sekretarijata za prosvjetu, kulturu i
fizičku kulturu te Socijalističkog saveza ranog naroda Hrvatske (SSRNH). Primjedbi na nacrt
Rješenja o osnivanju Dvorane kao samostalne ustanove nisu imali Muzička omladina, Lado te
i Croatia-film. Turistički savez Zagreba predlagao je naziv Koncertno-kongresne palače
Vatroslav Lisinski ili Palače Vatroslav Lisinski dok se Društvo hrvatskih skladatelja zalagalo
za naslov Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski – Dom glazbene kulture. Uz prihvaćanje dijela
primjedbi poput onog Zagreb-filma o održavanju specijalnih filmskih priredbi, Društvo
hrvatskih skladatelja zahtijevalo je najviše izmjena: uvrštavanje u program rada održavanje
koncertnih, glazbeno-scenskih, estradno-zabavnih i kulturno-umjetničkih priredbi,
omogućavanje prisustva stručnih glazbenih organizacija, stalnih glazbenih manifestacija,
izvođačkih glazbenih tijela i društvenih glazbenih organizacija i saveza te osiguravanje
Zagrebačkoj filharmoniji najpovoljnije financijske i druge uvjete za nesmetani rad.

81
Popis ustanova od kojih je zatraženo mišljenje o nacrtu rješenja o osnivanju ustanove Koncertna dvorana
Vatroslav Lisinski / nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
40
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski službeno je osnovana kao ustanova Rješenjem Skupštine
grada Zagreba od 29. lipnja 1971. godine.82 U njemu stoji da će se Zagrebačkoj filharmoniji
osigurati Dvorana za obavljanje njezine osnovne djelatnosti uz najpovoljnije financijske i druge
uvjete te da će imati prioritet upotrebe – od broja potrebnih termina do potrebnih garderoba i
popratnih prostorija. Osnivačko rješenje Dvorane djelomično sugerira i buduću programsku
koncepciju jer navodi da joj je zadaća organiziranje koncertnih, glazbeno-scenskih, estradno-
zabavnih i drugih kulturno-umjetničkih priredbi, suradnja s radnim i drugim organizacijama u
organiziranju festivalskih, reprezentativnih i svečanih priredbi, kongresa i društvenih
manifestacija koje su od interesa za kulturni i društveni život u gradu Zagrebu i za čije
održavanje je koncertna dvorana prikladna s obzirom na prostor, tehničku opremljenost i
reprezentativni karakter. Dvorana se može iznajmiti i drugim organizatorima, pružati tehničke
usluge kod televizijskog, filmskog i audio snimanja te tehničke, reklamne i propagandne usluge.
Dvorani se daje mogućnost bavljenja i sporednim djelatnostima poput izdavanja prigodnih
publikacija, održavanja izložbi ili predavanja, vođenja ugostiteljskog prostora…

Uz Zagrebačku filharmoniju, druga po prioritetu korištenja trebala bi biti Radio televizija

Zagreba, ali pod tržišnim uvjetima. Naime, zbog izgradnje Lisinskog i Televizija Zagreb
odustala je od izgradnje vlastite dvorane u kojoj bi pokuse i koncerte održavao Simfonijski
orkestar Radio televizije Zagreb (Stanetti, 1971: 10), pa se Lisinski, uz Zagrebačku filharmoniju
kao prioritetnog korisnika, obvezao staviti na raspolaganje i tadašnjoj Radio televiziji Zagreb
koja je s gradnjom sadašnje zgrade na Prisavlju, br. 3 započela polaganjem kamena temeljca 1.
travnja 1975. (Galić, 2016: 640). Budući da prva etapa njezine izgradnje nije predviđala
koncertni studio, dogovoreno je da će se Lisinski koristiti i u tu svrhu, ali i kao koncertni prostor
za nastupe Simfonijskog orkestra Radio televizije Zagreb, za snimanje emisija, televizijske
prijenose, festivale, kvizove... Stoga su, na njihov zahtjev, u Dvoranu ugrađene odgovarajuće
instalacije potrebne za televizijske prijenose, rasvjetna tijela podesna za svjetlosne efekte, a u
nekim dokumentima spominjao se i projekt interne televizije.83

82
Rješenje Skupštine grada Zagreba o osnivanju ustanove Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski od 29. lipnja
1971. / potpisnici: Tomislav Hrkač (predsjednik Gradskog vijeća) i Mira Krizmanić (predsjednica Prosvjetno-
kulturnog vijeća). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1971.
83
Dopis Zavoda za izgradnju grada (ex Inženjering Zagreb) Radio Televiziji Zagreb, br. IV/J-85/73. od 23. ožujka
1973., prilog Berislava Brajana upućen tvrtki Inženjering. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.
41
Mjesec i pol dana kasnije, 17. kolovoza 1971., Ivo Vuljević 84 (8. 8. 1919. – 2. 2. 1987.)
imenovan je privremenim direktorom Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u izgradnji i na toj
će dužnosti ostati do umirovljenja 1986. godine. Prema spomenutom Rješenju, Vuljević je, u
suglasnosti s Odborom za izgradnju koncertne dvorane trebao obavljati sve pripremne radnje
potrebne da bi ustanova mogla započeti s radom, a naročito se brinuti za dovršenje građevinskih
radova i nabavu opreme za koncertnu dvoranu. Među obvezama privremenog direktora je i
donošenje programa o korištenju nove dvorane, zapošljavanje prvih radnika, zaključenje
ugovora o nabavi inventara i svega ostalog kako bi ustanova što prije započela s radom.
Privremeni direktor treba, dakako, pomagati i Odboru za izgradnju koncertne dvorane u
izvršavanju svih zadataka.

Odabir 52-godišnjeg direktora folklornog ansambla Lado (od 15. 3. 1966.) u narednom će se
razdoblju pokazati punim pogotkom. Vuljević je, naime, stekao bogato radno iskustvo u
Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Radio televiziji Zagreb i u Ansamblu Lado,85 a imao
je i važnu ulogu tijekom ratnih zbivanja.86 U biografiji koja je predana Odboru za izgradnju
koncertne dvorane vrlo detaljno nabraja sve poslove koje je obavljao, a navodi i impresivne
podatke o svojim organizatorskim postignućima:

osnivač je i predsjednik Muzičke omladine Jugoslavije, pokretač osnivanja brojnih društava

prijatelja muzike u našoj Republici Hrvatskoj i ostalim socijalističkim republikama,
suosnivač i jedan od organizatora Muzičkog biennala u Zagrebu, ansambla Zagrebački
solisti, Simfonijskog orkestra Jugoslavenske radiodifuzije, Festivala jugoslavenske muzike
JRT u Beogradu, Jugoslavenske muzičke tribine u Opatiji, Državnog simfonijskog orkestra

84
Rješenje Sekretarijata za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu, br. 06-65/3-71. o imenovanju Ive Vuljevića za
privremenog direktora ustanove Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski od 17. kolovoza 1971. / potpisnik: Josip
Vuk (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1971.
85
Na Radio Zagrebu (16. 7. 1941. – 18. 7. 1946.) radio kao glazbeni režiser, urednik i tajnik glazbenog odjela, u
Hrvatskom narodnom kazalištu isprva je djelovao kao tajnik Opere i glavni tajnik te ustanove (19. 7. 1946. – 20.
8. 1947.), a kasnije je bio direktor Opere i Baleta HNK (1. 7. 1958. – 31. 12. 1965.) dok je na Radio televiziji
Zagreb bio glavni glazbeni urednik i pomoćnik generalnog direktora za program (1. 11. 1949. – 30. 6. 1958.).
86
Tijekom cijele okupacije bio je ilegalni borac Narodnooslobodilačkog pokreta i Narodno oslobodilačkog rata za
što mu je priznat borački staž u dvostrukom trajanju. Rukovodio je ilegalnom organizacijom zagrebačkih muzičara,
novinara, radio tehničara i glumaca sve do hapšenja 27. 7. 1943. Član je Saveza komunista od 1945. i odlikovan
je Ordenom zasluga za narod 1949., Ordenom rada 1949. i Ordenom bratstva i jedinstva 1969. godine.
42
 u Zagrebu kasnije Zagrebačke filharmonije [od 1955., op. A. U.].87 Bio je duže vrijeme
predsjednik Programske i muzičke komisije Jugoslavenske radiodifuzije.88

Nevažno nije bilo ni političko zaleđe koje je Vuljeviću omogućilo članstvo u brojnim odborima,
vijećima i komisijama na gradskoj i državnoj razini;89 Vuljević je u problematiku koncertne
dvorane bio uključen od samih začetaka;90 godine 1958. bio je u žiriju Natječaja za izradu
idejnih skica Doma Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom u Zagrebu, a u trenutku
imenovanja bio je član posebne Komisije za utvrđivanje funkcionalnosti tog objekta u izgradnji,
što mu je omogućilo insajderski uvid u cijelu problematiku.

Violist, urednik i producent, Stjepan Aranjoš (Galić, 2016: 21) Vuljevića smatra najzaslužnijim
za dovršetak Lisinskog (Aranjoš, 2017: 26),91 baš kao i Milko Kelemen.

Na kraju se javlja nerješivi problem dvorane „Lisinski“ koja je desetljećima stajala

nedovršena kao strašilo, i tada je došao Vuljević da je završi. Rekli su mu da nema novca,
a on je smješkajući se rekao, pa nikad nema novca. To ništa ne znači, dvoranu ćemo završiti.
Ne znam odakle, ali odjednom su se oko nedovršene dvorane pojavili dugački, skupi
kablovi, goleme željezne traverze, razni materijali, za koje nisam mogao zamisliti kamo
spadaju. Jednog dana dvorana je bila završena. Apsolutno sam siguran da bi, da nije bilo
Ive Vuljevića, dvorana još danas stajala nedovršena, kao strašilo, još uvijek bi u njoj
stanovali cigani koji su se jednom tamo uselili (Kelemen, 1995: 37-38).

87
Državni orkestar je 1955. preimenovan u Zagrebačku filharmoniju (Bilić i Ivanković, 2006: 529-530).
88
Biografija Ive Vuljevića pohranjena je u Arhivu Lisinskog, registrator KDVL 1971.
89
“U više navratio bio je član Republičkog savjeta za kulturu SRH, član i potpredsjednik Savjeta za kulturu grada
Zagreba, član Odbora za društvene službe Izvršnog vijeća Sabora SRH, Savezne komisije za kulturne veze sa
inozemstvom SIV-a [kratica Saveznog izvršnog vijeća, op. A. U.]. Sada je član Kazališnog odbora Skupštine
grada, član Upravnog odbora gradskog fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti, predsjednik Komisije
prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine grada za investicije u muzičkim i scenskim djelatnostima, bio je član
dosadašnjeg odbora Koncertne dvorane i član posebne Komisije, koju je imenovao predsjednik Kolar, za
utvrđivanje funkcionalnosti tog objekta u izgradnji“. Ibid.
90
Vuljevićevo ime nalazimo u Zapisniku sa sastanka u vezi gradnje Koncertne dvorane koji se održao u
Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba od 30. svibnja 1957. / prisutni: ing. arh. Miro Marasović, Milan
Rausavljević, Stojanka Aralica, Milan Horvat i Ivo Vuljević (rkp). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. –
1969.
91
„Kasnije je pronašao i sredstva za dovršenje Dvorane Lisinski. Da se nije toga prihvatio još ni danas ne bi bila
dovršena“ (Aranjoš, 2017: 26).
43
Naposljetku, Hrvatsko društvo skladatelja Nagradom Vatroslav Lisinski Vuljeviću je iskazalo
zahvalu „za doprinos razvoju hrvatskog glazbenog stvaralaštva“ (Krpan, 2015: 229) 1985.
godine. Iduće godine Vuljević odlazi u mirovinu (Krpan, 2013: 89), a Upravno vijeće Dvorane
proglašava ga prvim počasnim članom Dvorane.92 U spomen na Vulju, kako su ga mnogi zvali,
u prizemlju Glavnog ulaza u Dvoranu 29. prosinca 1988.93 svečano je otkrivena spomen-ploča
s njegovim reljefnim portretom autora Želimira Janeša, uz natpis Ivo Vuljević / 1919-1987 /
utemeljitelj i prvi direktor.

Nisu zanemarive ni političke okolnosti (slom Hrvatskog proljeća) na temelju kojih je „ondašnja
aktualna vlast, da bi se Hrvati smirili, smatrala [...] kako treba izgraditi i dovršiti nekoliko
kapitalnih kulturnih objekata“ (Majnarić, 2004: 24).

Matica iseljenika Hrvatske i Narodni odbor grada Zagreba trebali su zajedno sudjelovati u
troškovima izgradnje budućeg objekta: 94 Matica iseljenika Hrvatske trebala je doprinijeti
donacijama iseljeništva,95 pa se „dugo […] širila fama o tome kako je Dvorana financirana od

92
Ista čast poslije će pripasti Milanu Horvatu (1987.), Lovri pl. Matačiću (1987.), Igoru Kuljeriću (2003.), Lovri
Lisičiću (2008.), Nikši Barezi (2013.), Pavlu Dešpalju (2013.) i Vladimiru Kranjčeviću (2013.).
93
Dnevnik rada / pokusi, snimanja, koncerti i ostale aktivnosti od 30. 9. 1988. do 12. 3. 1989. Arhiva Lisinskog.
94
Rješenje Narodnog odbora grada Zagreba o određivanju Zagrebačke filharmonije za organa upravljanja
Koncertnom dvoranom od 7. lipnja 1963., poziva se na Ugovor sklopljen 28. veljače 1960. između Grada Zagreba
i Matice iseljenika Hrvatske kojim je „grad preuzeo učešće u financiranju zgrade doma s iznosom koji otpada na
izgradnju koncertne dvorane, a Matica iseljenika učešće u iznosu koji otpada na izgradnju doma“. Rješenje
Narodnog odbora grada Zagreba o određivanju Zagrebačke filharmonije za organa upravljanja Koncertnom
dvoranom, Ul. Proleterskih brigada br. 01-13380/1-1963. / potpisnik: Većeslav Holjevac (ovjerena preslika
Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba od 7. lipnja 1963., ovjerio: Grga Ćorić, šef
Odsjeka). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
95
Slavni hrvatski violinist s američkom adresom, Zlatko Baloković, sakupljao je novac za Dvoranu što dokazuje
i njegova korespondencija iz 1964. godine: „U pismu Božidaru Kuncu, iz Honolulua, 19. ožujka, Zlatko piše kako
ga je grad Zagreb zamolio da među američkim Hrvatima pokuša sakupiti svotu od 85.000 USD za nabavu orgulja,
četiri Steinway glasovira te jedan klavičembalo za dvoranu Lisinski. U tu svrhu, nastavlja Zlatko, on i Joyce darovat
će 10.000 USD, a sprema i proglas za američke Hrvate koji će biti objavljen u Zajedničaru. Istom izvješćuje Kunca
da će o svemu govoriti na velikom skupu u Los Angelesu 19. travnja (Popovčak, 2020: 107). Kako je imao srčanih
problema, u pismu od 24. rujna 1964. ističe kako njegovo „zdravstveno stanje potpuno isključuje da preuzme
glavno vodstvo kampanje u korist dvorane Lisinski“ (ibid.).

44
naših iz Amerike – što ne stoji. Zagreb je jedini izvor – do zadnje pare. A 'Lisinski' je stajao
manje od 200 milijuna“ [dinara,96 op. A. U.] (Milanović, 2004: 16-17) u što je Stipe Milanović
kao predsjednik drugog Odbora za izgradnju koncertne dvorane97 itekako bio upućen, a isto je
tvrdio i arhitekt Marijan Haberle:

… ne znam na temelju čega, neki tvrde da su u tu zgradu uzidani mnogi američki dolari. Ja
koristim priliku da kažem kako u toj zgradi nema ni jednog američkog dolara, ili bilo čijeg
dolara, da je sve platio grad Zagreb od svojih malih financijskih sredstava. Zato kako ju je
mogao, tako ju je i gradio. Ali, sagradio ju je! (Kisić, 2013 : 103).

Navedeno potvrđuje i knjižica koju je Lisinski izdao povodom svečanog otvorenja i u kojoj stoji
„Investitor objekta je isključivo Skupština grada Zagreba, što znači da su novu koncertnu
dvoranu izgradili radni ljudi Zagreba odvajanjem svojih vlastitih sredstava“ (***, 1973: nepag.;
Haberle, 1974: 8-9). Njihove navode potkrepljuje i Ivo Vuljević, prvi direktor Dvorane, koji je
izjavio: „Sredstva je dala Skupština grada. Od ostalih nismo dobili ništa“ (Ambrožić-Paić,
1974: 4).

„'Dva zagrebačka Skadra'98,,koncertna i sportska dvorana“ (Prosperov Novak, 1973: 8) bile su

stalna inspiracija humorističnih dosjetki i ironičnih komentara. Od objave Natječaja za izradu
idejnih skica Doma Matice iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom 1957. do svečanog
otvorenja Dvorane 1973., izmijenilo se čak pet gradonačelnika,99 odnosno predsjednika grada
Zagreba,100 pa nije neobično što novinari nisu propuštali priliku da se osvrnu na spomenutu

96
Protuvrijednost 200 milijuna dinara u 1973. godini iznosila je 12.836.970,47 USD.
http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/yu-dinar-1966-1991.php (2020-04-30)
97
S obzirom na dugotrajnost izgradnje, izmijenila su se i dva Odbora za izgradnju: prvi je imenovan 1963., a drugi
1970. i na njegovu je čelu bio Stipe Milanović (***, 1970: 418-419).
98
„Skadar na Bojani“ sinonim je za gradnju kojoj se ne nazire kraj, a dolazi od srpske narodne pjesme Zidanje
Skadra koja je dobila ime po istoimenom gradu na rijeci Bojani u današnjoj Albaniji. Pjesma je nastala prema
legendi o trojici braće koja su tri godine s tristo majstora gradila tvrđavu, no sve što bi preko dana sagradili noću
bi srušile vile. Termin je bio uvriježen u bivšoj Jugoslaviji, a i danas je aktualan na Balkanskom poluotoku.
99
To su bili Većeslav Holjevac (1952. – 1963.), Pero Pirker (1963. – 1967.), Ratko Karlović (1967.), Josip Kolar
Matek (1967. – 1972.) i Ivo Vrhovec (1972. – 1978.). https://www.zagreb.hr/grad-zagreb-svi-gradonacelnici/4686
(2020-09-09)
100
U razdoblju 1945. do 1990. umjesto institucije gradonačelnika uvedena je funkcija predsjednika grada (Bilić i
Ivanković, 2006: 300).
45
temu. Prilika se ukazala tijekom posjeta delegacije grada Rijeke gradu Zagrebu 13. ožujka 1972.
U prostorijama Poglavarstva grada Zagreba (nasuprot današnjega glavnog ulaza u Lisinski)
delegaciju je primio zagrebački gradonačelnik Josip Kolar Matek koji „nije mogao mimoići da
spomene i koncertnu dvoranu, za koju reče da ne voli ni da je vidi. – Sada nam je jasno – rekoše
gosti iz Rijeke svome domaćinu Mateku – zašto si zagrebačku delegaciju smjestio za stolom
tako da gleda sliku na zidu, a nas da gledamo kroz prozor (na koncertnu dvoranu)“ (Radman,
1972: 6). Tri tjedna kasnije, 4. travnja 1972., u istim novinama Fadil Hadžić koji je pod
pseudonimom Zoran Zec objavljivao ironične portrete kulturnih djelatnika (Radić i Redakcija,
2002) zapisuje: „Predsjednik Zagreba Josip Kolar viđen je jučer na Cmroku kako sluša muziku
iz svog tranzistora. Drug Kolar želi dokazati na djelu da se u muzici može uživati i bez
koncertne dvorane“ (Zec / Hadžić, 1972: 27). Budući da se dovršetak Dvorane stalno odgađao,
popularni lik Pero legendarnog karikaturista Ota Reisingera, 101 dugogodišnji zaštitni znak
Vjesnika, u više je navrata duhovito komentirao dugotrajnost izgradnje Lisinskog, među ostalim
i slikovnim prikazom ostarjelog sportaša zavaljenog u fotelju pored kojega mladić vježba
violinu, koji je popratio prigodnim tekstom: „Vježbaj, sinko samo vježbaj! Ako ja nisam dospio
nastupiti u Zagrebačkoj sportskoj dvorani, ne znači da ti nećeš dospjeti da sviraš u zagrebačkoj
koncertnoj dvorani!“ (Reisinger, 1971: 4) objavljenim 10. studenoga 1971. (prilog 10). U godini
otvorenja Dvorane, 1973. popularni Pero i dalje je vrlo skeptičan oko dovršetka koncertne
dvorane (Reisinger, 1973: 4; prilog 11), osobito za vrijeme održavanja Muzičkog biennala
Zagreb od 14. do 20. svibnja 1973. (Reisinger, 1973a: 5; prilog 12). Usprkos euforičnosti zbog
konačnog otvorenja Dvorane, dugotrajnost izgradnje negativno se odrazila na prostor kao
arhitektonsku cjelinu:

izgubila se ona unutrašnja napetost koja se postiže dovršavanjem djela u jednom dahu [...]
Nagrađeni projekt tijekom gotovo dvadesetogodišnjeg procesa doživio je mnoge promjene
i dopune, a dugotrajna izgradnja naposljetku ostavila je „jak pečat, čak bi se moglo reći
presudni znak u doživljavanju koncertne dvorane kao arhitekture [...] koju treba promatrati
u kontekstu procesa njezina stvaranja, procesa koje je doživljavala i u tom smislu govoriti
o kreativnosti i o vrijednostima (Maroević, 1974: 18-20).

Naposljetku, povodom godišnjice otvorenja Lisinskog, jugoslavenski predsjednik Josip Broz

Tito odlikovao je „24 projektanta i graditelja „toga kapitalnog objekta kulture Zagreba i cijele

101
http://www.stripforum.hr/leksikon/autori/reisinger-oto/ (2020-07-02)
46
naše zemlje“.102 Dugotrajnost njezine izgradnje nije bila iznimka nego gotovo pravilo koje se
primjenjuje za zgrade posvećene kulturi. Dugogodišnje pronalaženje odgovarajuće lokacije, ali
i trajanje izgradnje bilo je karakteristično i za druge zgrade u Zagrebu poput Muzeja suvremene
umjetnosti ili Muzičke akademije u Zagrebu. Više od četrdeset godina trajalo je rješavanje
prostornih problema Muzeja suvremene umjetnosti koji su tijekom šezdesetih godina rezultirali
i dvama idejnim projektima (Nadilo, 2005: 172). Naposljetku, krajem 1995. odlučeno je da se
krene s izgradnjom nove zgrade, određena je današnja lokacija (križanje Avenije grada
Dubrovnika i Avenije Većeslava Holjevca), sredinom 1999. odabrano je idejno rješenje
arhitekta Igora Franića, kamen temeljac postavljen je 17. studenoga 2003. (ibid.), a zgrada
novog Muzeja svečano je otvorena 11. prosinca 2009. godine.103 Iste godine položen je kamen-
temeljac za izgradnju Muzičke akademije (Jelić, 2014: 251) „koja je 1916. godine uzdignuta na
razinu konzervatorija, a 1922. preimenovana u Muzičku akademiju“ (ibid., 264). „Od svog
osnutka nema vlastite zgrade, već je cijeli svoj glazbeni vijek podstanar u prostorima koji su joj
samo dodijeljeni na korištenje i iz kojih često biva izmještena u neki drugi isto tako neadekvatni
prostor“ (ibid., 263). Od prosinca 2003. godine kada je proveden javni urbanističko-
arhitektonski natječaj za rekonstrukciju postojeće zgrade Ferimporta (danas Trga Republike
Hrvatske 12) i dogradnju nove zgrade na mjestu postojeće u Prilazu Gjure Deželića 3, putem
kojeg je odabrano idejno rješenje arhitekta Milana Šosteriča,104 preko rušenja postojeće zgrade
Ferimporta u travnju 2012. godine, do svečanog otvorenja novoizgrađene Muzičke akademije
na spomenutom mjestu u jesen 2014. godine prošlo je jedanaest godina.

102
„Odlikovani su inž. arh. Marijan Haberle, inž. arh. Tanja Zdoržak, inž. arh. Minka Jurković; inž. Albert
Pregernik; inž. Aleksandar Podobnik; inž. Vladimir Radočaj; Vlado Majorinec; Vilma Jurdana; Dragutin
Bednjanec; Juraj Majdak; Vladimir Pasarić; Ivan Ferk; Janko Vuk; Ivan Japarić; Dragutin Jajtić; Slavko Beda;
Vjera Župančić; Irena Pučar; Tomislav Šipek (posmrtno); Antun Šipek; Luka Madunić; Stipe Milanović; Franjo
Golubić i Milan Kalinić. Tom prilikom kolektiv Palače Lisinski predao je spomen-zahvalnicu svim odlikovanima
te članovima odbora za izgradnju, zaslužnim projektantima i pojedincima i radnim organizacijama, poduzećima,
tvornicama, ustanovama i ansamblima koji su pridonijeli izgradnji Koncertne dvorane. Odlikovanja i zahvalnice
predao je potpredsjednik Skupštine Zagreba dr. Ivo Miše na svečanosti održanoj 29. prosinca prije podne na Dan
Dvorane u Maloj dvorani” (***, 1975a: 3).
103
https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=29218 (2020-05-06)
104
http://www.unizg.hr/o-sveucilistu/sveuciliste-jucer-danas-sutra/razvojni-projekti/nova-zgrada-muzicke-
akademije/ (2020-03-28)
47
 4. 5. Naziv Dvorane

Nenad Turkalj navodi kako je Zlatko Baloković105 želio da se nova koncertna dvorana nazove
po njemu, a „kad nije uspio, darovao je svoju dragocjenu staru violinu tadašnjoj Jugoslavenskoj,
a danas Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, umjesto da po njegovoj prvotnoj zamisli
bude izložena u predvorju Koncertne dvorane“ (Turkalj, 2004: 20) Nada Bezić Turkaljev navod
smatra anegdotalnim (Bezić, 2012: 227). S time se slaže i Miroslav Poljanec106 koji se sjeća da
je eventualno bilo govora o mogućnosti proglašenja Balokovića počasnim članom buduće
Dvorane. Činjenica jest da službeni naziv nije usuglašen krajem 1969. 107 kako navodi Turkalj
(Turkalj, 2004: 20) nego puno ranije, i da se o imenu Dvorane raspravljalo za vrijeme
Balokovićeva života (preminuo je 1965.) što je potvrdio i glasoviti hrvatski umjetnik, Vladimir
Ruždjak (Krpan, 2015a), koji je navodno 1961. ili 1963. prvi predložio da buduća Dvorana nosi
ime Vatroslava Lisinskog.

Bilo je to šezdesetih godina nakon jednog koncerta na prvom ili drugom biennalu
suvremene glazbe [radi se o razdoblju od 17. do 24. svibnja 1961. ili od 8. do 16. svibnja
1963, op. A. U.], kad se sastalo malo društvo u kući Većeslava Holjevca: bili su među
ostalima prisutni Ivo Vuljević i Milan Horvat. Govorilo se o planu izgradnje koncertne
dvorane u Zagrebu, pa je pao i prijedlog da se toj dvorani da ime „Beethoven-dvorana“. Ja
sam na to rekao, da uz sve poštovanje prema Beethovenu, koncertna dvorana u Zagrebu
treba nositi ime najvećeg skladatelja naše muzičke prošlosti Vatroslava Lisinskog. Kad je
nakon dugih peripetija Dvorana izgrađena, dobila je to ime (Ruždjak, 1985: nepag.).

105
Zlatko Baloković namjeravao je svoju violinu King oporučno ostaviti Matici iseljenika Hrvatske s time da bi
se čuvala u vitrini u atriju novosagrađene koncertne dvorane (Popovčak, 2020: 107), no „uvidjevši da dvorana
Lisinski ipak neće biti dovršena do 21. ožujka 1965., tj. njegova 70. rođendana i predviđene proslave na pozornici
nove dvorane, Zlatko je počeo razmišljati da Guarnerijevu violinu King i četiri gudala daruje Jugoslavenskoj
(danas Hrvatskoj) akademiji znanosti i umjetnosti“ (ibid.).
106
Razgovor s Miroslavom Poljancem obavljen je 17. lipnja 2019. u Zagrebu.
107
No, da je službeni naslov Dvorane i prihvaćen 1969., Balokovićeva supruga Joyce Borden Baloković godinu
dana ranije (6. travnja 1968.) uručila je Balokovićevu skupocjenu Guarnerijevu violinu King iz 1735. tadašnjoj
Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, poštujući želju pokojnog supruga. http://info.hazu.hr/hr/o-
akademiji/osnutak_akademije/violina_king/ (2020-05-29)
48
Upravni odbor Koncertne dvorane u izgradnji već je na svojoj konstituirajućoj sjednici 10. rujna
1963. 108 prihvatio zaključak Savjeta Zagrebačke filharmonije da nova dvorana nosi ime
Koncertna dvorana Zagrebačke filharmonije 'Vatroslav Lisinski', odnosno skraćeno Dvorana
Lisinski. Dva dana kasnije, 12. rujna 1963., Vjesnik objavljuje da će se Dvorana nazvati po
Vatroslavu Lisinskom, no ne prenosi puni naziv Dvorane, tj. ne navodi da će i ime Zagrebačke
filharmonije biti sastavi dio naziva (Tanjug, 1963: 4).

Usprkos službenoj medijskoj objavi Štefica Špiljak, načelnica Sekretarijata za prosvjetu i

kulturu grada Zagreba dva mjeseca poslije, 11. studenog 1963., upućuje službeni dopis109 na
adrese jedanaest ustanova i udruga110 uz zamolbu da daju prijedlog naziva Dvorane i imena
glazbenih umjetnika čije bi biste trebale krasiti unutrašnjost objekta.111 Koncertna poslovnica
Hrvatske112 za obje je dvorane (Veliku i Malu ili Komornu) predložila naziv Dom Vatroslava

108
Zapisnik sastanka Upravnog odbora koncertne dvorane u izgradnji u prostorijama Zagrebačke filharmonije na
kojem se usvojio zaključak da dvorana nosi ime Koncertna dvorana Zagrebačke filharmonije Vatroslav Lisinski,
skraćeno Dvorana Lisinski od 10. rujna 1963. / potpisnici: Vera Sarić i Aleksandar Lhotka, predsjednica i tajnik
Upravnog odbora. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

109
Dopis Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada Zagreba uz zamolbu za prijedloge po pitanju naziva dvorane i
sugestija vezanih uz biste glazbenih umjetnika, br. 06/30045/1-63, od 11. studenoga 1963. / potpisnica: Štefica
Špiljak (načelnica Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957.
– 1969.
110
Dopis je upućen Radničkom sveučilištu Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište Zagreb), Koncertnoj
poslovnici Hrvatske (od 1965. Koncertna direkcija Zagreb), Muzičkom biennalu Zagreb, Muzičkoj omladini
Hrvatske (danas Hrvatska glazbena mladež), Matici iseljenika Hrvatske (danas Hrvatska matica iseljenika),
Radničkoj kulturno-prosvjetnoj zajednici grada Zagreba (danas Hrvatski sabor kulture), Hrvatskom narodnom
kazalištu, Radio televiziji Zagreb (danas Hrvatska radiotelevizija), Muzičkoj akademiji, Udruženju kompozitora
Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja) i Udruženju muzičkih umjetnika Hrvatske (danas Hrvatsko društvo
glazbenih umjetnika).
111
Marijan Haberle nije bio konzultiran oko bista u predvorju i one se nisu predvidjele u revidiranom projektu koji
je odobrio Narodni odbor Grada Zagreba. Nakon što je Dvorana prozvana po Vatroslavu Lisinskom, Haberle je
razmišljao o eventualnom postavljanju njegove biste u nadnaravnoj visini u predvorju Dvorane, no drugim
bistama, po njegovu mišljenju, nije mjesto u modernoj Dvorani. Izvještaj Upravnom odboru Koncertne dvorane
Zagrebačke filharmonije Vatroslav Lisinski od 16. prosinca 1963. / potpisnici: Vera Sarić i Aleksandar Lhotka
(predsjednica i tajnik Upravnog odbora). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
112
Dopis Koncertne poslovnice Hrvatske u Zagrebu Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba, br. 4825
od 19. prosinca 1963. / potpisnik: Josip Stojanović (direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
49
Lisinskog ili Dom Lisinskog, Muzička akademija 113 najpodesnijim je smatrala skladateljevo
prezime dok su budući službeni naziv predložili Hrvatsko narodno kazalište, 114 Muzička
omladina Hrvatske 115 i Radnička kulturno-prosvjetna zajednica grada Zagreba 116 (danas
Hrvatski sabor kulture).

Naposljetku, na prijedlog Upravnog odbora Koncertne dvorane Savjet za kulturu grada Zagreba
17. siječnja 1964. potvrdio je da službeno ime glasi Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski (od
godine 1995. službeni je naziv Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog).117

113
Dopis Muzičke akademije u Zagrebu Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba, br. 01-1263/2-1963 od
9. prosinca 1963. / potpisnik: Milo Cipra (dekan). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
114
Dopis Hrvatskog narodnog kazališta Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba, br.
3445/1-1963 od 6. prosinca 1963. / potpisnik: Duško Roksandić (intendant). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1957. – 1969.
115
Dopis Muzičke omladine Hrvatske Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba, br.
288/63 od 15. prosinca 1963. / potpisnik: Branko Molan (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. –
1969.
116
Dopis Radničke kulturno prosvjetne zajednice Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba, br. 148/2-
1963. od 17. prosinca 1963. / potpisnica: Lea Ukrainčik. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
117
Statut Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (pročišćeni tekst) donesen na sjednicama Upravnog odbora
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog koje su se održale 20. siječnja i 12. listopada 1995., br. 1900/1-95 od 24.
studenoga 1995. / potpisnik: Milan Balen (predsjednik Upravnog odbora Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1995. (***, 1995: 230; ***, 1995a: 142).
50
 4. 6. Svečano otvorenje

U odnosu na svečano otvorenje rekonstruiranog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 27.

studenoga 1969., kojem je prisustvovala isključivo odabrana političko-kulturna elita, 118
otvorenje Dvorane Lisinski iznjedrilo je neobičan koncept dvodnevnog svečanog otvorenja koje
je bilo dostupno svim zainteresiranim građanima.119 Dana „26. prosinca održana je prva probna
priredba – 2000 djece i roditelja velikog zagrebačkog poduzeća 'Kromos-Katran-Kutrilin'
prisustvovalo je radosnoj novogodišnjoj priredbi“ (Turkalj, 1973: nepag.), no službeno
otvorenje trajalo je dva dana, 29. i 30. prosinca 1973. godine.

U subotu 29. prosinca u 11 sati održala se svečana akademija primopredaje zgrade s prigodnim
koncertom u Velikoj dvorani na kojemu je nastupila Zagrebačka filharmonija i Mješoviti zbor
Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu pod vodstvom Mladena Bašića i uz soliste
sopranisticu Branku Beretovac, basa Franju Petrušanca i tenora Krunoslava Cigoja. 120 Na
programu su bili ulomci iz opere Porin Vatroslava Lisinskog: Zbor Hrvatica, arija Sveslava i
Porina te tercet Porina, Zorke i Sveslava (Kovačević, 1974: 13). Koncert je izravno prenosio
Prvi program Radio Zagreba i Radio televizija Zagreb, a po njegovu završetku tadašnji
predsjednik Hrvatskog sabora Jakov Blažević, u zapadnom predvorju Velike dvorane121 otkrio
je skulpturu glave Vatroslava Lisinskog, rad akademskog kipara Vojina Bakića, koja je danas
izložena na odmorištu južnog stubišta. Otkrivanje skulpture uveličao je nastup Mješovitog
zbora Glazbene škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu koji je pod ravnanjem Vladimira
Kranjčevića otpjevao Lisinskijev zbor Prosto zrakom ptica leti i zborski odlomak Sada trěba
zapěvati iz 1. čina Lisinskijeve opere Ljubav i zloba.

118
Informacija je dobivena u razgovoru s Miroslavom Poljancem obavljenim 17. lipnja 2019. godine u Zagrebu.
119
Premda je Nenad Turkalj pripisao koncept svečanog otvorenja direktoru Ivi Vuljeviću (Turkalj, 2004: 21)
Miroslav Poljanec u razgovoru mi je da je on predložio Ivi Vuljeviću da na otvorenje pozove zagrebačke
glazbenike da sviraju po svim prostorima Dvorane. Vuljević isprva nije prihvatio njegov prijedlog jer je mnogo
truda uloženo u čišćenje dvorane, na što mu je Poljanec odgovorio: „Ako si jedanput očistio, očistit ćeš još jednom!
Daj Zagrepčanima da uđu, da vide za što su dali novce“.
120
Krunoslav Cigoj ne spominje se u knjižici koja je izdana povodom otvorenja (Turkalj, 1973: nepag.) nego se
navodi u kritici poslije koncerta (Kovačević, 1974: 13).
121
Na podatku o točnom mjestu izvedbe zahvaljujem Ivanu Živanoviću koji je na otvorenju Dvorane sudjelovao
kao član Mješovitog zbora Glazbene škole Vatroslav Lisinski.
51
Središnji događaj toga dana bio je svečani koncert u Velikoj dvorani s početkom u 20.15 na
kojemu je ponovno nastupila Zagrebačka filharmonija uz mezzosopranisticu Ružu Pospiš-
Baldani i pijanisticu Pavicu Gvozdić pod dirigentskim vodstvom Milana Horvata122 (prilog 13).
Na programu su bila Bersina Sunčana polja, Čajkovskijev Klavirski koncert u b-molu, arija
Orfeja123 iz Gluckove opere Orfej i Euridika te Dvořákova Deveta simfonija, Iz Novoga svijeta.
Od tada do danas 29. prosinca124 obilježava se kao Dan Dvorane Lisinski.

U nedjelju 30. prosinca 1973. održao se program Zagrebački muzički umjetnici svome gradu
koji je od 10 do 22 sata nudio jednosatne koncerte istovremeno u Velikoj i Maloj dvorani. I dok
su u Velikoj dvorani nastupali veći ansambli, poput Orkestra Opere Hrvatskog narodnog
kazališta u Zagrebu, Simfonijskog i Plesnog orkestra Radio televizije Zagreb (danas
Simfonijski i Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije), Simfonijskog orkestra Muzičke akademije
i drugih, Mala dvorana nudila je posjetiteljima koncerte komorne glazbe, recitale, nastup
Zagrebačkih solista, večer šansone Arsena Dedića i Gabi Novak uz Kvartet Stjepana
Mihaljinca, ali i zajednički nastup Zagrebačkog kvarteta i ansambla Boška Petrovića B. P.
Convention. U programima su bez naknade nastupili najistaknutiji domaći ansambli i solisti –
bio je to „poklon zagrebačkih umjetnika svojoj publici i ujedno poziv da dođe u novu, svoju
koncertnu dvoranu“ (Turkalj, 1973a: 75).

Uprava Dvorane osobito je vodila brigu o prisustvu „radnih ljudi“ na koncertima ozbiljne
glazbe, što se moglo vidjeti već i na otvorenju. Prema informaciji Nenada Turkalja, prvog
programskog ravnatelja Lisinskog, za 22 jednosatna nedjeljna koncerta (11 u velikoj i 11 u

122
Mjesec dana ranije umjesto Ruže Pospiš-Baldani najavljen je orguljaš Anđelko Klobučar, a umjesto skladbi
Berse i Glucka trebala se izvesti Uvertira operi Porin Vatroslava Lisinskog i Koncert za orgulje i orkestar Georga
Friedricha Händela (Martinčević, 1973: 8).
123
Ni u službenim materijalima ni u novinskim kritikama nije naveden točan naslov Orfejeve arije.
124
Detaljna analiza svih proslava koje su se dosad održale pokazala je da se Dan Dvorane nije oduvijek obilježavao
29. prosinca. Budući da su obljetničke proslave trajale do kasnih večernjih sati, organizatori su nekoliko puta
odlučili zanemariti spomenuti datum i održati proslavu tijekom vikenda, najčešće u subotu. U 46 godina proslave
Dana Dvorane bilo je devet iznimaka: četiri puta proslava je održana 28. prosinca (1975., 1979., 1991. i 1996.), tri
puta 27. prosinca (1980., 1986. i 1987.) i dvaput 26. prosinca (1981. i 1982.). Jedino odstupanje od navedenog
dogodilo se 1979. Te godine Dan Dvorane padao je u subotu, 29. prosinca 1979., što je organizatorima inače
savršeno dogovaralo, no iz nepoznatih su razloga taj datum odlučili zanemariti i proslavu su održali dan ranije, u
petak, 28. prosinca 1979. godine.
52
maloj dvorani) na rasporedu drugog dana otvorenja u nedjelju 30. prosinca 1973., izdano je 23
804 besplatnih ulaznica! Većina ih je podijeljena preko radnih kolektiva, a 20% sačuvano je za
pojedinačnu raspodjelu na blagajni Dvorane na dan priredbi. O interesu zainteresiranih građana
za novosagrađenu glazbenu ustanovu, najbolje svjedoči preko dvije tisuće građana koji su na
besplatne pojedinačne ulaznice čekali pred Dvoranom od pet sati ujutro premda se blagajna
otvarala tek u devet sati.

Tijekom dvodnevnog svečanog otvorenja kroz Lisinski je prošlo oko trideset tisuća posjetitelja,
no, s obzirom na ograničen broj sjedala u Velikoj i Maloj dvorani, nisu svi mogli prisustvovati
koncertima; neki od posjetitelja posjetili su zgradu (prilog 14) „da bar razgledaju aulu i foajere,
zadržavajući se u razgovoru u ugodnom ambijentu kafeterija i salonskih garnitura“ (Turkalj,
1974: 9). O reprezentativnosti i elitnosti novosagrađenog objekta najbolje govore brojni napisi
u tadašnjim novinama koji su Dvoranu odmah prozvali „palačom glazbe“ (Indik, 1973a: 11),
„novim ponosom Zagreba“ (Kelemenić, 1973: 10) i „hramom glazbe“ (Polić, 1973: 8), a
njezino otvorenje proglasili su „glazbenim događajem stoljeća“ (Martinčević, 1973a: 2).
Medijski napisi toga doba popratili su otvorenje superlativima, a tek kasnije je direktor
Dvorane, Ivo Vuljević, priznao:

na Dan otvaranja 1973. nije ostala ni jedna jedina pepeljara u zgradi od 300 komada koliko
smo ih nabavili, no ljudi su željeli suvenir i mi smo ih razumjeli. Ni umjetnici na taj dan
nisu baš bili cvijeće. Odnijeli su za uspomenu sve leptir-matice s glazbeničkih pultova, a
nestali su i električni satovi iz izvođačkih garderoba premda ih nitko nije mogao drugdje
koristiti jer su se napajali iz centralnog mjesta! Što ćete, ljudi su ljudi, i u takvim ih
prilikama doista valja razumjeti! (Martinčević-Lipovčan, 1980: 12).

53
 5. PROSTORI DVORANE

Zgrada Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski je pravilnog četverouglastog oblika,

smještena na istočnoj strani budućeg Trga Revolucionara [danas Trg Stjepana Radića, op.
A. U.], nasuprot zgradi gradske Skupštine. Reprezentativni ulaz za publiku, s natkritim
trijemom, nalazi se na zapadnoj strani zgrade prema trgu, dok je ulaz za izvodioce i službeno
osoblje na istočnoj strani, iz Trnjanske ulice. Čitava zgrada je zatvorena ostakljenim
plohama specijalnog tamnog stakla, a pokrivena bakrenom kupolom iznad čeličnog
krovišta. Produženi natkriti trijem iznad glavnog ulaza ujedno je i dugačak balkon s
proširenom terasom, odakle se pruža pogled prema starom središtu grada, zatim preko trga
na zgradu Skupštine i južno na prilaze Mostu slobode i Novom Zagrebu. Ukupna
građevinska površina objekta iznosi 16.875 m2, od čega pogonski prostori za raznovrsne
uređaje zauzimaju 1.522 m2, a otvoreni prostori terase i više balkona 1.850 m2 (Haberle,
1974: 9).

Sve prostore Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog moguće je podijeliti na javne i službene.
Pod javnim prostorima podrazumijevaju se prostori namijenjeni i dostupni isključivo
posjetiteljima poput unutrašnjosti Velike i Male dvorane i njihovih predvorja (s popratnom
ugostiteljskom ponudom), dok među službenim dijelovima razlikujemo prostore za djelatnike
(poslovni uredi, spremišta, projekcijske kabine i dr.) i prostore za umjetnike (garderobe, tonski
studio i dr.).

54
 5. 1. Uređenje interijera

Prestižni novoizgrađeni koncertni prostor dojmljive vanjštine imao je i podjednako atraktivno

uređen interijer pomno odabranim umjetničkim djelima. Raspravu o uređenju interijera pokreće
Sekretarijat za prosvjetu i kulturu grada Zagreba koji podsjeća na nacrt projektanata kojim je
predviđeno da unutrašnjost objekta bude ukrašena bistama glazbenih umjetnika. Stoga 11.
studenog 1963. godine upućuje dopisna adrese jedanaest kulturnih ustanova i udruga tražeći
njihove prijedloge po pitanju naziva Dvorane125 (vidi potpoglavlje Naziv dvorane) i sugestije
za odabir umjetničkih djela. Dopis, doduše, spominje jedino mogućnost postave bista glazbenih
umjetnika, ograničavajući time druge prijedloge.

Postavu poprsja hrvatskih (Vatroslava Lisinskog, Blagoja Berse, Josipa Slavenskog) ili
jugoslavenskih (Davorina Jenka, Slavka Osterca, Stevana Mokranjca) skladatelja predlagala je
Muzička akademija, 126 Radnička kulturno prosvjetna zajednica smatrala je da „poprsja
kompozitora više odgovaraju baroknom prostoru (poput unutrašnjosti HNK) i da u ambijentu
ovakvog objekta na realističnim bistama ne bi trebalo inzistirati“, 127 no ističe kako bi na
spomen-ploči, frizu ili plaketama trebalo istaknuti imena naših kompozitora, od Lukačića do
suvremenih skladatelja.128 S druge strane Hrvatsko narodno kazalište129 i Muzička omladina
Hrvatske 130 predlažu javnu i detaljnu raspravu o temi uređenja. U međuvremenu, izgradnja
Dvorana se obustavlja, a time i pitanje likovnog uređenja.

125
Dopis Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada Zagreba uz zamolbu za prijedloge po pitanju naziva dvorane i
sugestija vezanih uz biste glazbenih umjetnika, br. 06/30045/1-63 od 11. studenoga 1963. / potpisnica: Štefica
Špiljak (načelnica Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957.
– 1969.
126
Dopis Muzičke akademije u Zagrebu Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba, br. 01-1263/2-1963 od
9. prosinca 1963. / potpisnik: Milo Cipra (dekan). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
127
Dopis Radničke kulturno prosvjetne zajednice Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba, br. 148/2-
1963. od 17. prosinca 1963. / potpisnica: Lea Ukrainčik. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
128
ibid.
129
Dopis Hrvatskog narodnog kazališta Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba, br.
3445/1-1963 od 6. prosinca 1963. / potpisnik: Duško Roksandić (intendant). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1957. – 1969.
130
Dopis Muzičke omladine Hrvatske Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba, br.
288/63 od 15. prosinca 1963. / potpisnik: Branko Molan (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. –
1969.
55
Devet godina kasnije tema se ponovno aktualizira budući da 21. siječnja 1972.131 Inženjering –
Zagreb u Investicionom programu Koncertne dvorane daje aproksimativni troškovnik uređenja
Dvorane, odnosno izvod iz idejnog rješenja grupe arhitekata A. B. Forum koji je za umjetnička
djela predvidio 1.478,00 dinara, odnosno protuvrijednost od 24.756,50 USD.132

Naposljetku, na dnevnom redu sjednice Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslav

Lisinski održane 5. listopada 1972.133 našao se i konačni prijedlog arhitektonskog biroa Forum
na čelu s Marijanom Haberleom za izvedbu umjetničkih likovnih djela u prostorima koncertne
dvorane. 134 Predlagala se izravna narudžba djela od likovnih umjetnika. Za prostor izvan
Dvorane, uz njezin južni dio, uz današnju Ulicu grada Vukovara, bila je predviđena postava
slobodno stojećeg kipa od bronce visine oko 2,27 m, kopije kipa Daleki akordi Ivana
Meštrovića.135 Za prizemlje Lisinskog bila su predviđena dva likovna djela: reljef u mramoru
dimenzija oko 6 m x 3,5 m Koste Angelija Radovanija s temom Glazbe za predvorje Male
dvorane i zidni mozaik Povijest hrvatske glazbe Miljenka Stančića koji bi se postavio na zid u
predvorju službenog ulaza Lisinskog na istočnoj strani (ulaz za djelatnike i izvođače).

131
Koncertna dvorana / Investicioni program tvrtke Inženjering – Zagreb od 21. siječnja 1972. / potpisnik: Milan
Perc (direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.
132
http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/yu-dinar-1966-1991.php (2020-04-30)
133
Zapisnik četvrte sjednice Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski održane u Skupštini grada
Zagreba (Ulica proleterskih brigada 45, soba 372/III. kat) od 5. listopada 1972. / potpisnici: Stipe Milanović
(predsjednik Odbora) i Ana Poljak (zapisničarka). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.
134
Sjednici su prisustovali Stipe Milanović kao predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog te članovi: dr. Sead Midžić, Stjepan Radić, Miroslav Poljanec, Igor Žižić, Veljko Broz, Berislav Horvat,
Vladimir Galeković i Branko Molan. Ostali prisutni bili su inženjeri arhitekture Marijan Haberle, Tatiana Zdvořák
(Arhitektonski biro Forum), Vlado Mojorinc, ing. Vladimir Radočaj i Vilma Jurdana (Zavod za investiciona
poslove tvrtke Inženjering – Zagreb), Oto Mojzeš i Antun Veličan (Institut za ekonomiku turizma Zagreb), Vera
Župančić (Sekretarijat za financije Skupštine grada Zagreba), dr. Marija Makuc-Pojatina (Sekretarijat za
obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu Skupštine grada Zagreba), Ivo Vuljević, Ivan Knezić i Ana Poljak (Uprava
Koncertne dvorane). Na Sjednici nije bilo petorice članova Odbora za izgradnju: dr. Petra Selema, Vojka Trsa,
Josipa Depola, Stjepana Piska i Mladena Veže.
135
U zapisniku je dodana opaska o potrebi ishođenja dozvole od udovice Olge Meštrović, koja živi u Americi, ali
i uprave Meštrovićeve galerije u Splitu u kojoj je originalno djelo.
56
Za južni i sjeverni dio zida predvorja Velike dvorane predlagala se narudžba dviju visećih
zidnih tapiserija slobodnih temâ od tekstila veličine 4,5 m x 5,5 m Slavka Šohaja i Ede Murtića.
Također, bila je predviđena i viseća tapiserija slobodne teme Jagode Buić veličine 3 m x 7 m
koja bi visila u prostoru od stropa galerije do poda predvorja Velike dvorane na prvom katu.
Predvorje Velike dvorane na prvom katu trebao je ukrašavati i slobodno stojeći kip Vatroslava
Lisinskog visine 1,70 m s promjerom od 80 cm od mramora Vojina Bakića te četiri slike
slobodnih tema i tehnika (npr. grafike, akvarela ili ulja na platnu) dimenzija 1,8 m x 1,8 m
autorâ Nikole Reisera, Zlatka Price, Ivana Lackovića Croate i Otona Glihe.

Na najvišem katu Dvorane namijenjenom posjetiteljima (južni ulaz na galeriju dvorane) bila je
predviđena zidna tapiserija u drvu Ante (Antuna) Župana i Ernesta Tomaševića s temom Razvoj
glazbe, dimenzija oko 4,5 m x 3 m. Budući da je nepisano pravilo svake državne institucije bila
i postava kipa tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita, predložena je izrada
odljeva jednog Titovog poprsja iz bogatog likovnog opusa Antuna Augustinčića.

Ukupna cijena predviđenih umjetnina bila je 1.500.000,00 dinara, odnosno oko 89.552,24
USD, 136 no kako je financijskih sredstava konstantno manjkalo, Ivo Vuljević rješenje je
pokušao pronaći u privremenoj posudbi postojećih likovnih djela. S Radoslavom Putarom,
tadašnjim direktorom Galerijâ grada Zagreba 137 sporazumio se oko eventualnih posudbi
pojedinih likovnih djela iz svojih zbirki,138 pa je Vuljević zamolio arhitektonski biro Forum da

136
Predviđene cijene umjetnina bile su sljedeće: Meštrović (oko 80.000,00 dinara), Angeli Radovani (oko
250.000,00 dinara), Stančić (oko 150.000,00 dinara), Šohaj (oko 160.000,00 dinara), Murtić (oko 160.000,00
dinara), Buić (oko 170.000,00 dinara), Bakić (oko 200.000,00 dinara), Reiser (oko 20.000,00 dinara), Prica (oko
20.000,00 dinara), Lacković Croata (oko 20.000,00 dinara), Gliha (oko 20.000,00 dinara), Župan i Tomašević (oko
250.000,00 dinara). Ukupan iznos u to je doba bio u protuvrijednosti od oko 89.552,24 USD.
http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/yu-dinar-1966-1991.php (2020-04-30)
137
„Muzej suvremene umjetnosti (MSU) sadašnji je naziv za Galerije grada Zagreba koju je 1954. osnovao
negdašnji Narodni odbor grada Zagreba. U sastavu Galerija grada Zagreba bile su Galerija suvremene umjetnosti,
Centar za fotografiju film i televiziju, zbirka Benko Horvat i odjeli s knjižnicom i dokumentacijom, a do
osamostaljivanja Atelier Meštrović (danas Fundacija Meštrović), Galerija primitivne umjetnosti (Hrvatski muzej
naivne umjetnosti) i zbirka Jozo Kljaković (sada pod upravom Centra za likovni odgoj)“ (Nadilo, 2005: 171).
138
„Galerija pozdravlja namjeru Koncertne dvorane da prostore opremi kvalitetnim likovnim djelima, i u tom je
smislu spremna da uz određene uvjete stavi na raspolaganje likovna djela iz svojih zbirki...“ Sporazum Koncertne
dvorane Vatroslav Lisinski i Galerijâ grada Zagreba oko posudbi pojedinih likovnih djela iz svojih zbirki, br. 01-
57
stupi u kontakt s direktorom Putarom „radi dogovora o izboru likovnih djela koja bi došla u
obzir za posudbu u prvoj fazi“. 139 Vuljević napominje i mogućnost povremene promjene
eksponata u skladu s raspoloživošću fundusa, a po izboru stručne komisije 140 kako bi se
„izbjegla kakva privatizacija ili favoriziranje pojedinih umjetnika“.141 Naposljetku, 25. travnja
1973., i službeno se „odustalo od izvjesnog broja umjetničkih djela predviđenih za interijere,
što će se pokušati privremeno riješiti posudbom eksponata iz fundusa gradskih galerija“.142

Mjesec dana poslije, 23. svibnja 1973., Savjet za nauku i kulturu Skupštine grada Zagreba
preporučuje Odboru za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski „da u što skorijem roku
upriliči sastanak s predstavnicima udruženja likovnih umjetnika Hrvatske i Udruženja
umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske na kome bi se raspravljalo o likovnom prisustvu
u novom objektu“. 143 Sjednica Odbora za izgradnju očito je održana narednih dana jer 31.
svibnja 1973. Večernji list (Cvetkova, 1973a: 8) navodi da predstavnici Hrvatskog društva
likovnih umjetnika (HDLU) i Udruge likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske
(ULUPUH) „energično zahtijevaju unošenje suvremenih likovnih djela u prostore koncertne
dvorane, protestiraju protiv izbjegavanja javnog natječaja, bez obzira na trenutačne materijalne
okolnosti, jer su, prema njihovom mišljenju, i oni pozvani da odluče kako će izgledati jedno

548-1-VP od 17. travnja 1973. / potpisnik: Radoslav Putar (direktor Galerijâ grada Zagreba). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1973.
139
Dopis Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski arhitektonskom birou Forum, br. 48 / 1973. od 20 travnja 1973.
Dopis dostavljen tvrtki Inženjering – Zagreb (Nehajska ulica 15) i Stipi Milanoviću (predsjedniku Odbora za
izgradnju Dvorane). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.
140
Stručnu komisiju, prema prijedlogu Ive Vuljevića, činili bi inženjer arhitekture Marijan Haberle, direktor
Galerijâ grada Zagreba Radoslav Putar i direktor Galerije primitivne umjetnosti, dr. Boris Kelemen (ibid.)
141
Ibid.
142
Bilješka za uvodnu riječ na sjednici Savjeta za nauku i kulturu Skupštine grada Zagreba (nepotpisano), prilog
uz Zaključak četvrte sjednice Savjeta za nauku i kulturu Skupštine grada Zagreba, br. 09/3-944/1-1973, održane
25. travnja 1973. pod predsjedanjem Ljudevita Galica. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.
143
Zaključak pete sjednice Savjeta za nauku i kulturu Skupštine grada Zagreba održane u prostorijama Hrvatskog
društva likovnih umjetnika (tada Starčevićev trg 6) od 23. svibnja 1973. / Sjednici prisustvovali: Ljudevit Galic
(predsjednik Savjeta), Zvonimir Ban, Dragica Česnik, Nedjeljko Fabrio, Kosovka Fadljević, Vesna Milošević,
Zlatko Movrin, Branko Pleše, Gordana Popović i Ivo Vojvodić, novinari Radio-televizije Zagreb i Večernjeg lista,
predstavnici HDLU-a i ULUPH-a, Srećko Puntarić, Rudolf Sablić, Hanibal Salvaro te predstavnici Sekretarijata
za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu: Marija Makuc-Pojatina, Ljiljana Poljak i Vlasta Špiljak. Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1973.
58
javno dobro kao što je Koncertna dvorana“ (ibid.). Po njihovom mišljenju Dvorana bi se trebala
„projektirati kao likovna sinteza“ (ibid.). Usprkos navedenom stavu, natječaj se nije raspisao,
nego su očito sklopljeni pojedinačni ugovori s odabranim umjetnicima. Razlog direktnog
odabira umjetnika mogao bi biti i u kratkom vremenskom roku, ali i internom dogovoru Odbora
za izgradnju da se odaberu djela afirmiranih umjetnika.

59
 5. 2. Javni prostori

Publika ulazi na zapadni, glavni ulaz u veliki vestibil (sic!), iz kojega se monumentalnim
stubištem uspinje na visoko prizemlje do garderoba Velike dvorane, ili se, s desne strane,
silazi u zasebnu garderobu i foaje s kafeterijom za Malu dvoranu. Nasuprot ulazu u zgradu
nalazi se i dizalo, kojim se može uspeti do garderoba, dok iz toga visokog prizemlja sa svake
strane pored stubišta vode i dva lifta do prvog kata, u nivo Velike dvorane (Haberle, 1974:
10).

Ulazni prostor – aula iz koje se stubištima ulazi na katove, u kojoj se nalaze blagajne i ulaz
u pretprostor male dvorane, ostavlja prvi dojam na posjetioca. Raskošni kameni pod, široka
stubišta, neugledna staklena stijena tamo kod blagajni, ni visoka – odbojna; kasetirani
stakleni dimnjak lifta u sredini prostora smeta, ne vidimo s kraja na kraj. Goli beton stupova
i konzolnih greda stubišta, na stropu prefabricirani elementi i plafonjere […] – sve pomalo
zbunjuje necjelovitošću, a kad prođe iznenađenje ostaje osjećaj hladnoće kao da smo u
predvorju nešto raskošnijeg metroa ili pošte, kao da ne ulazimo u „hram glazbe“. Izgubila
se cjelovitost i monumentalnost koju bi aula trebala naglasiti, a vanjski stakleni zid kroz
koji se naziru svjetla grada samo je hladno prisutna ograda – ne oplemenjuje dojam
(Maroević, 1974: 20).

Osim blagajni na kojima se mogu kupiti ulaznice, posjetitelji se u vestibulu mogu informirati o
priredbama iz tiskanih publikacija koje stoje uz blagajne ili putem postavljenih LCD ekrana
pričvršćenih na stupove.

Na kamenom zidu u vestibulu prizemlja vjerojatno su već za otvorenje Dvorane bila ugravirana
sljedeća dva natpisa: ARHITEKTI AB „FORUM“ ZAGREB – MARIJAN HABERLE – MINKA
JURKOVIĆ – TANJA ZDVOŘÁK – AUTORI SU PROJEKTA OVE ZGRADE KOJE JE IZVELO
G P „TEHNIKA“ ZAGREB (prilog 16) te OVU JE PALAČU GLAZBE SAGRADIO GRAD
ZAGREB ODLUKOM SVOJE SKUPŠTINE I PREDAO JAVNOSTI PROSINCA 1973.
GODINE (prilog 17).

Prostor vestibula mjesto je sastajanja publike pred koncert, no njegovi se dijelovi povremeno
koriste i za druge svrhe. Tijekom karnevalske priredbe Lisinski pleše pod maskama koja se u
javnim prostorima Dvorane odvija svake godine od 2010., posjetitelji se ondje dočekuju
glazbom emitiranom iz zvučnika ili izvođenjem uživo. U karnevalsko ozračje publiku su gotovo
60
redovito uvodili i brojni cirkuski umjetnici hodanjem na štulama, vožnjom monocikla ili
žongliranjem s raznim predmetima. Vestibul je korišten i kao izvedbeni prostor tijekom
odvijanja priredbi Muzičkog biennala Zagreb – ondje je izvedena skladba Green Music Johna
Liftona (14. 5. 1977.), primjer biosenzorne umjetnosti. Tijekom dvanaest sezona odvijanja
ciklusa Nedjeljni vrtić (1978./1979. – 1990./1991.) navedeni prostor nazivao se i „zimskim
vrtom“ i ondje su se održavale kreativne radionice za djecu pod vodstvom stručnog osoblja. U
sjećanje na prvog direktora Lisinskog, Ivu Vuljevića, 29. prosinca 1988.,144 na zidu u vestibulu
prizemlja na glavnom ulazu u Dvoranu, između blagajni i ulaza u predvorje Male dvorane,
svečano je otkrivena spomen-ploča s njegovim reljefnim portretom autora Želimira Janeša, uz
tekst Ivo Vuljević / 1919-1987 / utemeljitelj i prvi direktor (prilog 18).

Impozantna stepeništa s lijeve i desne strane vestibula iskorištena su i za predstavljanje modnih

kolekcija poput one kreativnog dua eNVy room koji su u njima pronašli inspirativnu kulisu za
predstavljanje glamuroznih večernjih haljina (GU, 1. 12. 2018.). 145 Posljednjih godina
Zagrebačke mažoretkinje na stepeništu dočekuju posjetitelje karnevalskih priredbi,146 ali i Dana
Dvorane.147 Na desnom stepeništu, u odnosu na glavni ulaz, nalazi se prostrano odmorište na
kojem publiku dočekuje skulptura Lisinskijeve glave148 Vojina Bakića s natpisom na postolju
Vatroslav Lisinski / 1819. – 1854. / hrvatski skladatelj (prilozi 19 i 19a). Djelo je svečano
otkriveno na otvorenju Dvorane Lisinski, 29. prosinca 1973., no na drugom mjestu – u
zapadnom predvorju Velike dvorane (prilog 15). Svečani čin popratio je Bakić osobno (Bekić,
2006: 181), ali i Fadil Hadžić, alias Zoran Zec:

144
Nada Bezić navodi da je Vuljevićeva spomen-ploča mogla biti otkrivena 29. ili 30. prosincu 1988. (Bezić, 2012:
296); i doista, svečani je događaj održan 29. prosinca 1988. s početkom u 10 sati. Dnevnik rada / pokusi, snimanja,
koncerti, ostale aktivnosti od 30. 9. 1988. do 12. 3. 1989.
145
https://www.elle.hr/moda/koncertna-dvorana-vatroslav-lisinski-kao-modna-pozornica/ (2020-05-06)
146
http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-plese-pod-maskama-i-odzvanja-zvonkim-smij/(2020-05-29)
147
https://blog.dnevnik.hr/zgmazoretkinje/2019/02/1632222414/u-nedjelju-klasifikacije.2.html (2020-03-28)
148
Lovro Lisičić, ravnatelj Dvorane od 1986. do 2007. (Krpan, 2013: 82), upotrebljava termin “poprsja” (Lisičić,
1993: 13) premda je rezultat Bakićeva rada skulptura skladateljeve glave, a isto se ponavlja i u najrecentnijoj
publikaciji o Lisinskom (Kisić, 2013: 108). Dvorana je od Bakića možda i naručila poprsje, koje je, očito
naknadnim dogovorom (možda zbog nedostatka financijskih sredstava) preinačeno u skulpturu glave.
61
 Bista Vatroslava Lisinskog otkrivena je također na vrlo originalan način. U času kad je
predsjednik Sabora [Jakov Blažević, op. A. U.]149 povukao zavjesu, uzvanici su ustuknuli
jedan korak, misleći da je to maglovito poprsje Ive Vuljevića, pa su se odmah prijazno
nasmiješili. Nakon malo dubljeg ulaženja u ovaj likovni eksponat Vojina Bakića, ustanovili
smo da je to kompozitor Lisinski, kome je kipar udahnuo za ovu svečanu priliku – nešto
moderniju dušu (Zec / Hadžić, 1974: 9).

Na smještaj Bakićeve biste u prostoru predvorja Velike dvorane osvrnuo se i Maroević:

Čist prostor, čak zanimljiv u toj svojoj prigušenoj visini, no suviše kontinuiran, suviše dug
da bi bio intiman. Nema središta oko kojega bi se kretao prostor. Je li to bista Vatroslava
Lisinskog, što ju je izvajao Vojin Bakić (igra riječi je dopuštena), teško je reći (Maroević,
2007: 190).

Skulptura posjetiocima ne govori mnogo: gotovo apstraktni prikaz glave nema potpisa ni
naziva150 pa se tako ne može znati što i koga prikazuje. Neobično je da Darko Bekić, autor
Bakićeve biografije, izričito piše da je Bakić „po državnoj narudžbi 'Lisinskog' morao izraditi
u konvencionalnom stilu, gotovo u maniri portreta iz vremena Informbiroa što je bilo
razumljivo i posve u 'duhu vremena'“ (Bekić, 2006: 181). Bekić očito smatra da je Lisinski
portretiran konvencionalno jer dodaje: „I nakon Lisinskog nastavio je raditi kompromise, kakve
je morao raditi i u olovno doba jugoslavenskog komunizma“ (ibid.). Bakićeva skulptura danas
se nalazi na odmorištu južnih stepenica koje iz vestibula vode u predvorje visokog prizemlja
Velike dvorane, gdje se na otvorenju Lisinskog 1973. vjerojatno nalazilo brončano poprsje
Josipa Broza Tita Antuna Augustinčića (prilog 20). Početkom 1990-ih Augustinčićev Tito je
završio u jednom od spremišta Dvorane, a 2017. godine Upravno vijeće Lisinskog doniralo ga
je Muzejima Hrvatskog zagorja u sklopu kojega djeluje Muzej Staro selo Kumrovec.151

149
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=8132 (2020-09-09)
150
Godine 2018. dodana je pločica od pleksiglasa na kojoj stoji ime i prezime osobe koju prikazuje, godine rođenja
i smrti i naznaka da je riječ o hrvatskom skladatelju.
151
Odluka Upravnog vijeća Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog o donaciji poprsja Josip Broz Tito autora
Augusta Augustinčića Muzeju Hrvatskog zagorja, odnosno Muzeju Staro selo Kumrovec od 30. ožujka 2017.,
potpisnik: Davorin Štern (predsjednik Upravnog vijeća). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 2017.
62
Na sjevernim stepenicama koje također vode u predvorje visokog prizemlja, nalazi se
dekorativni zidni pano u aluminiju arhitekta Marijana Haberlea (prilozi 21 i 21a) „s nizom
kristalnih odrezanih šiljaka“ (Maroević, 1974: 20).

Impozantnim stepeništima (uz pripadajuća odmorišta) s južne i sjeverne strane ili dizalom
možemo se uspeti u prostor visokog prizemlja s ostakljenim zidnim površinama s tri strane
svijeta. Posjetitelje dočekuje veliki garderobni prostor, četiri sanitarna čvora i, u slučaju lijepog
vremena, mogućnost korištenja terase projektirane iznad glavnog ulaza u Lisinski koja se
produžuje u balkon. Iako je primarna namjena visokog prizemlja da prvenstveno služi publici i
omogući nesmetano funkcioniranje Velike dvorane smještene na prvom katu, prostor visokog
prizemlja zbog svoje je prostranosti često bio mjestom održavanja glazbenih programa (osobito
tijekom proslavâ Dana Dvorane), plesnih priredbi, modnih revija, natjecanja ljepote, izložbi,
domjenaka, ali i informativnih mjesta poput štandova na kojima se izlažu (u slučaju održavanja
kongresa, simpozija i sl.) ili prodaju specifični proizvodi (programske knjižice, audio-vizualni
materijali, knjige, brojni prehrambeni ili unikatni proizvodi)152 povezani s priredbom koja se u
tom trenutku održava u Velikoj dvorani. Također, ondje se održavaju i popratna događanja
poput potpisivanja diskografskih izdanja ili knjiga.

Terasa se najčešće koristila kao dodatni ugostiteljski prostor tijekom ljetnih mjeseci, a nakon
zabrane pušenja, taj je prostor namijenjen pušačima koji ondje mogu predahnuti tijekom stanke
u Velikoj dvorani. Terasa je iskorištena i kao svojevrsni pijedestal s kojega je Tito promatrao i
pozdravljao brojne izvođače (16. 9. 1975.) koji su, njemu u čast, ispred glavnog ulaza izvodili
prigodan umjetnički program (prilog 22). Ispod terase, a iznad glavnog ulaza za posjetitelje u
Lisinski nalazi se LED ekran koji služi za najavu priredbi u Dvorani. Budući da zbog pandemije
koronavirusa i posljedica izazvanih potresom od ožujka 2020. ove godine do daljnjeg nije
moguće održavanje priredbi u Lisinskom, spomenuti ekran omogućio je realizaciju inicijative
Lisinski na otvorenome,153 odnosno reproduciranje glazbe različitih žanrova 24 sata dnevno.

152
http://centar-odgojiobrazovanje-goljak.skole.hr/?news_hk=1&news_id=513&mshow=884 (2020-05-06)
https://www.hsuir.hr/vijesti/obiljezen-medjunarodni-dan-osoba-s-invaliditetom-i-dan-ustanove-uriho (2020-04-
30)
153
http://www.lisinski.hr/hr/novosti/predstavljen-lisinski-na-otvorenome-glazbom-okruze/ (2020-05-29)
63
Naposljetku, četiri stepeništa, dva s južne i dva sa sjeverne strane, vode nas iz visokog prizemlja
na prvi kat – u Veliku dvoranu i njegovo predvorje, zdanje s visokim zidovima od čak 8 metara
s impresivnim zidnim površinama (oko 1888 m² horizontalno i oko 300 m² vertikalno). U
predvorju na prvom katu Velike dvorane posjetitelje su na svečanom otvorenju dočekale velike
tapiserije Slavka Šohaja154 (prilog 23) u sjevernom dijelu i Ede Murtića155 (prilozi 24 i 24a) u
južnom dijelu. Šohajeva tapiserija s motivima glazbene tematike tkana je od raznobojne vunene
pređe u radionici Fine Kovačića oko 1970., s dimenzijama oko 4,6 m x 5,7 m (Regović i Car,
2018: 1), dok je Murtićeva tapiserija apstraktne kompozicije od raznobojne vunene pređe tkana
u Ateljeu-61 za izradu tapiserija Novi Sad, Petrovaradin Tvrđava, pod stručnim vodstvom
Tobolka Etelke. 156 Nacrt Ede Murtića načinjen je 1972., a tkanje je izrađeno 1973. u
dimenzijama oko 4,6 m x 5,7 m (Regović i Car, 2018: 1). Budući da su tapiserije zbog
dotrajalost uklonjene s izvornih pozicija 2010. i pohranjene u spremištu Dvorane, 157 velike
zidne površine iskorištene su za postavu brojnih izložbi kojih je do danas održano na stotine.

Zahvaljujući svojoj širini, zapadni je dio predvorja prvog kata često mjesto druženja posjetitelja,
ali i održavanja formalnijih priredbi s manjim brojem uzvanika poput tiskovnih konferencija
kojima se promoviraju glazbene ili neglazbene priredbe, diskografska, notna i ina izdanja. U
tom prostoru kojega krasi zidni dekorativni pano u drvu Marijana Haberlea (prilozi 25, 25a i
25b), na otvorenju je svečano predstavljena već spomenuta glava Vatroslava Lisinskog Vojina
Bakića te dvije portretne skulpture Lovre pl. Matačića – Koste Angelija Radovanija (prilog 26)
i Kažimira Hrastea (prilog 27).

Angeli Radovani skulpturu je izradio 1989. (Angeli Radovani, 1999; Pintar, 2016), a u Lisinski
je unijeta svečanim otkrivanjem u predvorju Velike dvorane na otvorenju Prvog međunarodnog

154
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59767 (2020-08-23)
155
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=42525 (2020-09-09)
156
Tkalje su bile: Smiljka Lazič, Ankica Horvat, Terezija Horvat, Milenka Isakov, Ružica Isakov, Zora Pregun i
Vida Ostojić (Regović i Car, 2018: 4; prilog 24a).
157
Dana 6. ožujka 2018. djelatnici Odjela za tekstil, papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda pregledali su
navedene tapiserije i ustvrdili da se radi o reprezentativnim tapiserijama čija se oštećenja očituju u velikom gubitku
intenziteta izvornog kolorita korištenih vunenih pređa. Ukoliko bi se tapiserije ponovno izložile, struka predlaže
„izlaganje kopija tapiserija u mjerilu 1:1 otisnutih na težoj tkanini slične teksture na izvornim pozicijama
originalnih tapiserija“ (Regović i Car, 2018: 6).
64
natjecanja mladih dirigenata Lovro pl. Matačić, 16. rujna 1995., u 19 sati158 (Majnarić, 1995:
7-8), ujedno i desete obljetnice Matačićeve smrti (1899. – 1985.). Spomenuta skulptura isprva
je bila smještena u zapadnom predvorju Velike dvorane (Bezić, 2012: 172), no očito je u nekom
trenutku premještena na odmorište južnih stepenica Velike dvorane jer ju ondje nalazimo na
jednoj od fotografija u monografiji izdanoj povodom 30. obljetnice Lisinskog (Barbieri, 2004a:
49).

Četrnaest godina kasnije, 14. veljače 2009. (Sedak, 2009: 20) 159 povodom 110. obljetnice
Matačićeva rođenja, uz predstavljanje publikacije Živi Matačić urednice Eve Sedak svečano je
otkriveno i Matačićevo poprsje Kažimira Hrastea (ibid.)160 na čijoj je pozadini natpis Lovro pl.
Matačić / (1899. – 1985.), a koje je naručio i platio Fond Lovro & Lilly Matačić.161 Te godine
za ravnatelja Lisinskog izabran je Dražen Siriščević (Krpan, 2013: 82; ***, 2016) koji je osobno
razmjestio postojeće skulpture po Dvorani: Bakićev Lisinski iz zapadnog dijela predvorja
Velike dvorane postavljen je na odmorište južnih stepenica gdje se i danas nalazi, Radovanijev
Matačić iz zapadnog predvorja Velike dvorane u službene prostorije za izvođače (u tzv.
dirigentski apartman, garderobu br. 123),162 dok je Hrasteov Matačić ostao u zapadnom dijelu
predvorja Velike dvorane, gdje je i predstavljen.

U zapadnom dijelu predvorja Velike dvorane Zagrebačka filharmonija posljednjih godina

redovito održava razgovore s umjetnicima pola sata prije početka koncerta u Velikoj dvorani,
odnosno od 19 do 19.30 sati. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog prostor je do nedavno

158
Tom prilikom predstavljena je prigodna poštanska marka i knjiga Lovro pl. Matačić – glazbenik urednice Eve
Sedak (Majnarić, 1995: 7-8).
159
http://metro-portal.hr/otkriveno-poprsje-lovre-pl-matacica-u-lisinskom/14926 (2020-03-28)
160
Uz spomenuto umjetničko djelo, Hraste je 1999. godine za Drugo međunarodno natjecanje Lovro von Matačić
(2000.) izradio i zlatne medalje za šesnaestoro najboljih natjecatelja (Bezić, 2012: 172).
161
Račun br. 55 / 08 ljevaonice umjetnina Ujević za lijevanje i montažu brončanog poprsja Lovre pl. Matačića,
rad akad. kipara Kažimira Hrastea / potpisnik: Damir Ujević (direktor). Dokument je dobiven na uvid od Josipa
Nalisa tajnika Fonda Lovro & Lilly Matačić u čijem je arhivu pohranjen.
162
Radovanijev Matačić nije se cijelo vrijeme nalazio u tzv. dirigentskom apartmanu, tj. garderobi br. 123. Od
2013. do 2017. godine nalazi se u uredu ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb, Josipa Nalisa, u Ulici kneza
Mislava 18. Pripojenjem Koncertne direkcije Zagreb Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u ožujku 2017.,
Matačić se vraća u Lisinski, no isprva u službene prostorije (ured br. 212 na prvom katu aneksa Dvorane) i
naposljetku u dirigentski apartman 2020. godine. Na podacima vezanim uz seljenje Radovanijeve skulpture
zahvaljujem Josipu Nalisu.
65
koristila za održavanje zabavnih programa nakon koncerata u ciklusu Lisinski subotom, a na
isti način prostor se koristi tijekom Dana Dvorane Lisinski (29. prosinca) i Filharmonijskog bala
(30. prosinca). Opuštenijoj atmosferi predvorja Velike dvorane pridonose postojeće udobne
fotelje i niski stolići, ali i šankovi od kojih je onaj s istočne strane fiksan, a druga dva (na južnoj
i sjevernoj strani) su pomični.163 Uz barske šankove na prvom katu predvorja Velike dvorane
koji su otvoreni isključivo u vrijeme održavanja priredbi u Velikoj dvorani, posjetiteljima je
dostupna i Kavana Lisinski koja se nalazi u prizemlju Dvorane, desno od Glavnog ulaza, i koja
je otvorena neovisno o priredbama u Velikoj dvorani. Preuređenje Kavane bilo je povjereno
zagrebačkom arhitektu Andriji Rusanu 1996., a promjena najmoprimca 2019. godine donijela
je i novo rješenje interijera arhitektice Vlatke Čizmić.164 Realizacija plesno-zabavnih druženja
i sličnih popratnih događanja u predvorju Velike dvorane podrazumijevala je i postavljanje
manje pozornice, ali i dodatnih okruglih stolova sa stolcima radi udobnijeg uživanja posjetitelja
u ugostiteljskoj ponudi. Tijekom održavanja Eurosonga 1990. prostor zapadnog dijela
predvorja korišten je kao tzv. green room, odnosno prostor u kojem su umjetnici čekali rezultate
glasovanja.165

Dvama stepeništima, sa zapadne i sjeverne strane, dolazi se na galeriju Velike dvorane na

drugom katu. Impozantno i široko stepenište u sjevernom dijelu predvorja Velike dvorane (i
prostor zapadnog predvorja) iskorišteni su i kao modna pista polufinalnog izbora Miss sporta
Hrvatske (FVD, 30. 5. 2016.). Na južnom dijelu drugoga kata ukomponirane su zidne intarzije
u drvu arhitekta i intarzista Ante (Antuna) Župana 166
i akademskog slikara Ernesta
Tomaševića167 (prilog 28), a od pokretnih umjetnina ondje se nalaze skulpture Smeđi oblutak
Ivana Marinkovića (koja je izrađena 1988.; prilog 29) i Kanadski totem Vladimira Polgara
(prilog 30), o kojima je jedino poznato da su ih autori poklonili Lisinskom. Osim umjetničkih
djela, luksuznosti Lisinskog pridonose i prepoznatljivi kristalni lusteri (popularni „maslačci“)
koje je izradila tvornica lustera i metalne robe Ivan Šikić iz Zagreba u suradnji sa samoborskom

163
Trenutačno se u Dvorani nalazi samo fiksni šank s istočne strane, budući da su „pomični šankovi“ vezani uz
trenutačnog ugostitelja.
164
https://www.jutarnji.hr/domidizajn/interijeri/ponovno-je-otvorena-kultna-kavana-lisinski-i-izgleda-
fantasticno/9664036/ (2020-04-30)
165
Navedeno je kratko vidljivo i u televizijskom prilogu o Euroviziji u Zagrebu, od 26:41 do 26:43 min.
https://www.youtube.com/watch?v=lRlLOX-SgyU (2020-06-26)
166
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67849 (2020-09-09)
167
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=61671 (2020-09-09)
66
Tvornicom kristala. Prepoznatljive lustere nalazimo ukomponirane u dizajn diskografskih
izdanja (prilozi 31, 31a, 31b, 31c), vizualno rješenja plakata (prilog 32), a njihovu nenametljivu
dekorativnost i danas koristi marketinška industrija.168

Najznačajnije i najvrednije umjetnine bile su postavljene u Lisinskom već na svečanom

otvorenju, 29. prosinca 1973. godine. Kako je prethodno već opisano, narudžbama djela tada
vodećih hrvatskih likovnih umjetnika, kipara Antuna Augustinčića (1900. – 1979.) i Vojina
Bakića (1915. – 1992.), slikara Ede Murtića (1921. – 2005.), slikara i grafičara Slavka Šohaja
(1908. – 2003.), Ernesta Tomaševića (1897. – 1980.) i intarzista Ante (Antuna) Župana (1912.
– 1983.) osigurana je nenametljiva prestižnost širokih predvorja Dvorane, čineći prostor
„glazbenog hrama“ istovremeno luksuznim i suvremenim. Uz dva ugravirana natpisa s
otvorenja u vestibulu Dvorane te spomen-ploče s reljefnim portretom Ive Vuljevića Želimira
Janeša u istom prostoru, predvorja Lisinskog danas krasi glava Vatroslava Lisinskog Vojina
Bakića, Matačićeva glava Kažimira Hrastea, Smeđi oblutak Ivana Marinkovića i Kanadski
totem Vladimira Polgara, dok uz jugozapadni ugao zgrade i dalje stoji poprsje Vatroslava
Lisinskog Mile Grgasa. Usto interijer ukrašavaju zidna intarzija u drvu, Razvoj glazbe, na
gornjoj galeriji Ante (Antuna) Župana i Ernesta Tomaševića te dva zidna dekorativna panoa u
drvu (zapadni dio predvorja Velike dvorane) i aluminiju (odmorište sjevernih stepenica između
prizemlja i visokog prizemlja) Marijana Haberlea.

U Veliku dvoranu moguće je ući na čak šest ulaza – četiri su ulaza iz predvorja prvog kata (dva
ulaza sa sjeverne i dva s južne strane) i dva s galerije ̶ s južne i sa zapadne strane. Svi su ulazi
smješteni bočno u odnosu na pozornicu izuzev zapadnog ulaza s galerije koji se nalazi nasuprot
pozornice, no u njezinom stražnjem dijelu, iza tribina. Ovisno o priredbi, bočni ulazi u Dvoranu
koriste se za propuštanje publike i tijekom koncerta, što nije slučaj s ulazom na galeriji sa
zapadne strane koji se gotovo nikada ne koristi za tu svrhu jer otvaranje njegovih vrata
omogućava propuštanje svjetla iz predvorja u Dvoranu što bespotrebno privlači pažnju publike,
ali i ometa odvijanje priredbe jer izvođači s pozornice imaju izravan pogled na stražnji dio
Dvorane.

168
Npr. lusteri su vidljivi na početku reklamne poruke tvrtke Diners Club Hrvatska. .
https://www.youtube.com/watch?v=DUFkIC3dSU8 (2020-03-08)
67
 Velika dvorana raspona je 40x50 metara, površine 2.360 m2, s pozornicom raspona 17,4
metara. U gledalištu, podijeljenom na parter i – u kontinuiranom nastavku – tribinu, ima
1851 sjedište. Daljnjih 108 sjedišta nalazi se na podiju iza pozornice, prostoru koji je inače
određen za zbor, i gdje se stolice mogu ukloniti, tako da se može smjestiti pjevački sastav
od 200 članova. Iznad podija, zakrivene pokretnim drvenim stijenama, nalaze se velike
orgulje sa 67 registara (4.924 cijevi), izrade tvrtke Walcker iz Ludwigsburga (SR
Njemačka). Manual orgulja smješten je na lijevoj strani pozornice, zatvoren u ormar-kutiju,
iz koje se za vrijeme sviranja orgulja izvlači na kotačima i smještava prema potrebi na bilo
koje mjesto na lijevoj strani pozornice. Za potrebe Velike dvorane nabavljena su dva velika
koncertna klavira tvrtke Steinway, koji se iz spremišta instrumenata169 dižu na pozornicu
posebnim hidrauličkim dizalom. Osim toga, stražnji dio pozornice imade mogućnost
mijenjanja nivoa triju uzdužnih segmenata, a u podu pozornice ugrađen je uzdužni procijep,
iz kojega se izvlači u vis filmsko platno veličine 19x8 metara: to je najveće filmsko platno
pod krovom u Jugoslaviji. Potpuno izolirana akustički, Velika dvorana ponešto je
nepravilnog oblika, s izlomljenim akustičkim plohama po stijenama, obloženima specijalno
obrađenom američkom orahovinom. Strop je također pokriven poprečnim akustičkim
elementima u koje je ugrađena rasvjeta, ventilacija i projekciona rasvjetna tijela s
automatskim pomičnim zaklopcima. Čitava je dvorana ozvučena vlastitim razglasom: na
vrhu tribine nalaze se, na gornjem katu, četiri kabine za simultane prevodioce, projekciona
kabina s filmskim projektorima i velikim dia-projektorom (poklon grada Mainza povodom
otvorenja Dvorane), te s tonskom i rasvjetnom režijom. Na prostranim stijenama Velike
dvorane ugrađene su režije za radio i tv prijenose, Euroviziju i Interviziju, a u samoj dvorani
osigurana je mogućnost smještavanja nekoliko televizijskih kamera. Pod dvorane prekriven
je parketom, a stolice u gledalište su tapecirane, posebne konstrukcije bešumnog zaklapanja
(Haberle, 1974: 9-10).

Sjedala u gledalištu raspoređena su u deset manjih cjelina – po pet u prostoru parketa i na tribini:
lijevo, sredina lijevo, sredina, sredina desno i desno.170 Trideset devet takozvanih „službenih“
sjedala je zatamnjeno na tlocrtu 171 i pod tim su nazivom „definirana“ u sustavu prodaje

169
U spremištu se od instrumenata danas spremaju samo klaviri, a uz njih stolci i notni stalci.
170
U skladu s time razlikujemo parter lijevo, parter sredina lijevo, parter sredina, parter sredina desno i parter
desno, a iste cjeline vrijede i za tribinu: tribina lijevo, tribina sredina lijevo, tribina sredina, tribina sredina desno i
tribina desno. Budući da parter ima najviše 11 redova, a jedan dio tribine čak 24 reda, dio tribine od 10. reda sjedala
nazivamo gornjom tribinom.
171
Zatamnjena sjedala u rasporedu Velike dvorane: http://www.lisinski.hr/hr/o-nama/publikacije/ (2020-04-29)
68
ulaznica, odnosno ne mogu se ponuditi u slobodnoj prodaji i većinom pripadaju Upravi
Dvorane172 koja njima raspolaže173 bez mogućnosti „trajnijeg“ najma pojedinog sjedala.174 U
slučaju dodatnog interesa publike, u prodaju se daje galerija Dvorane (dodatni 25. red tribina)175
i, ovisno o broju izvođača i scenografskim rješenjima, dodatna sjedala na pozornici Dvorane.176

No, osim unošenja dodatnih stolaca u gledalište, poneke priredbe zahtijevaju suprotnu
prilagodbu postojećeg rasporeda sjedala. Konkretnije, izvedbe pojedinih glazbeno-scenskih
djela zahtijevale su intervencije u prostor gledališta. Tako je scensko rješenje rock-opere
Gubec-beg zahtijevalo cijelu pozornicu, pa se Orkestar morao smjestiti u parter dvorane iz
kojega je prethodno uklonjen određeni broj sjedala. Ista praksa, u drastičnijem obliku, koristit
će se i kasnije.

Prilikom pripreme Dvorane za održavanje Eurosonga (5. 5. 1990.) iz partera gledališta su

uklonjena gotovo sva sjedala kako bi se izgradila prikladna pozornica za taj televizijski
spektakl. Tvrtka Investinženjering 177 morala je prilagoditi unutrašnjost Velike dvorane i
popratne sadržaje u skladu sa zahtjevima natjecanja i televizijskog prijenosa vodeći brigu da
zahtjevi televizijske produkcije ne ugroze osnovnu koncertnu funkciju prostora. Pozornica
načinjena za potrebe eurovizijskog spektakla dizajnirana je s ciljem da se relativno brzo rastavi
i ukloni, kako bi se što brže omogućio nastavak uobičajenih koncertnih aktivnosti. Specifičnost

172
Izuzetak je šest sjedala koja pripadaju Upravi Grada Zagreba kao vlasniku Dvorane (tribina sredina, prvi red,
od 9. do 14. sjedala), a koja se smatraju akustički najatraktivnijima.
173
Iz rasporeda sjedala Velike dvorane dostupnog na službenoj stranici vidljivo je kako, između ostalog, Dvorana
„zadržava“ tri sjedala najbliža ulazima, odnosno izlazima iz Dvorane (tribina desno – 1. red: sjedalo 7; tribina
lijevo – 1. red: sjedalo 1; parket desno – 1. red: sjedalo 7) od kojih su krajnje lijevo i krajnje desno sjedalo prvoga
reda tribine namijenjena službenoj osobi (vatrogascu), dok je krajnje desno sjedalo u parteru desno namijenjeno
„dežurnom“ djelatniku dvorane prisutnom na svim priredbama, neovisno o organizatoru. Praksa „dežurstva“
ukinuta je 2013. godine, no sjedalo je i dalje ostalo „službenim“.
174
U nekim inozemnim koncertnim dvoranama, primjerice u berlinskom Konzerthausu, moguće je zakupiti
određeni broj sjedala ili donirati određeni iznos u zamjenu za postavljanje pločice s imenom donatora na sjedalo.
175
Maksimalno je moguće postaviti trideset sedam sjedala; doduše, „običnih stolaca“.
176
Točan broj i raspored dodatnih stolaca na podiju je varijabilan, no maksimalno se može postaviti 108 stolaca
numeriranih u četiri reda. Navedeno se najčešće koristi kod recitala uglednih pijanista poput Ive Pogorelića (9. 2.
2019.) ili manjih ansambala poput Bečkih dječaka (15. 2. 2020.) čiji su koncerti posljednjih desetak godina
redovito rasprodani.
177
https://web.archive.org/web/20071029193102/http://www.gin.hr/en/lisinski.htm (2020-04-30)
69
eurovizijskog natjecanja odrazila se i na trajnu fizičku intervenciju u prostor Velike dvorane jer
su iznad posljednjih redova gornjih tribina Dvorane nadograđene komentatorske kabine koje su
uklonjene tek 2009. godine, skupa s kancerogenim azbestnim pločama (Kovačević, 2009).
Prilagodba Lisinskog odrađena je uspješno i u rekordnom roku, Velika dvorana je bila zatvorena
od 20. ožujka do 15. svibnja 1990.,178 a Investinženjering dobiva novi zadatak – superviziju
rada na zamjeni bakrenog krova 1992. godine.179

No, i bez intervencija u prostor, parter Dvorane postajao je povremeno dio pozornice. U
postapokaliptičnoj scenskoj produkciji Mozartove Čarobne frule redateljice Dore Ruždjak
Podolski (5. i 20. 12. 2009.), Papageno (tumači ga Marko Mimica) na pozornicu dolazi iz
partera pjevajući svoju najpoznatiju ariju Der Vogelfänger bin ich ja. Parter kao „produžetak“
pozornice iskoristio je i redatelj Krešimir Dolenčić prilikom scenskog uprizorenja Bizetove
Carmen (26. i 27. 11. 2011., 13. 12. 2011.). Naime, međuprostor između partera i tribina postao
je dio scene na koju se motorom marke Harley-Davidson dovozi toreador Escamillo (tumači ga
Matija Meić).

Od 2010. godine, sjedala se jednom godišnje uklanjaju iz partera za potrebe održavanja priredbe
Lisinski pleše pod maskama u kojoj se parter gledališta pretvara u plesni podij. Preobrazba
gledališta u plesni podij događa se katkad i spontanim plesom posjetitelja. Česte su i planirane
intervencije organizatora poput angažiranja nekoliko plesnih parova koji plesom u
međuprostorima partera priredbu čine svečanijom i ekskluzivnijom. Takav je Filharmonijski
bal Zagrebačke filharmonije koji se svake godine održava 30. prosinca. Uz koncertni program
koji sadržajno nalikuje programu Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije (valceri, polke i
koračnice obitelji Strauss i njihovih suvremenika), svečanom ugođaju pridonose i plesni parovi,
ali i podjela čaša s pjenušcem koje konobari unose na kolicima za posluživanje tijekom
pretposljednje skladbe. Budući da nije moguće u tako kratkom vremenu poslužiti sve
posjetitelje, čaše se dijele najbližoj publici u parteru i prvim redovima tribine. Prije posljednje
kompozicije, dirigent nazdravlja publici, ispija se pjenušac, nakon čega slijedi neizostavna
Radetzkyjeva koračnica Johanna Straussa starijeg.

178
Dnevnik rada / koncerti, pokusi, snimanja i ostale aktivnosti od 14. 5. 1990. do 29. 12. 1990. Arhiva Lisinskog.
179
https://web.archive.org/web/20071029193102/http://www.gin.hr/en/lisinski.htm (2020-04-30)
70
Lisinski je prvenstveno izgrađen za koncerte ozbiljne glazbe u kojoj su publici namijenjena
isključivo sjedeća mjesta. Uobičajilo se da jedino organizator smije pretvoriti gledalište u plesni
podij i to, dakako, uklanjanjem sjedala. No, čest je bio i slučaj kada su izvođači popularne
glazbe publiku poticali da zaplešu ne znajući za kućni red. Kada ih publika, znajući nepisana
pravila ponašanja nije poslušala, izvođači su ih smatrali mlakima i nezainteresiranima.

Uz iskazivanje poštovanja prema nacionalnoj himni, ustajanje publike uvriježilo se i kao iskaz
poštovanja i potpore; ruskog baritona Dmitrija Hvorostovskog (13. 5. 2016.) publika je pri
ulasku na pozornicu dočekala ovacijama izražavajući tako podršku njegovoj borbi sa
zloćudnom bolesti od koje je, nažalost, iduće godine i preminuo. Brojne koncerte, poput
gostovanja srpskog violinista Nemanje Radulovića i ansambla Double sens180 (12. 12. 2005.)
ili nastupa Orkestra Minhenskog radija i Zbora Bavarskog radija pod vodstvom Ivana Repušića
(2. 2. 2019.), publika je dočekala na nogama, a izvedba spomenutih njemačkih ansambala k
tome je izmamila suze dirigentu i publici.181 Na koncertima Mate Miše Kovača (11. i 12. 2.
2014.) publika je cijelo vrijeme stajala usprkos negodovanju manjeg dijela posjetitelja182 držeći
k tome i transparente s natpisima prikladnijima za nogometni stadion nego koncertnu
dvoranu.183

U Lisinskom se nije sjedilo samo na stolcima. Na koncertu Stinga i Edina Karamazova (11. 2.
2009.) dio publike sjedio je na stepenicama Dvorane, 184 a na recitalima Ive Pogorelića

180
„Virtuoznom izvedbom, svježim pristupom i ekstravagantnim stilom glazbenici su oduševili i digli na noge
publiku Lisinskoga“.
https://www.seebiz.eu/trzista/product.php?title=nemanja-radulovic-odusevio-lisinski&id=129750 (2020-07-02)
181
„Kao drugi dodatak i veliko iznenađenje za publiku koncertnog ciklusa 'Lisinski subotom', koja je nakon
izvedbe skočila na noge i dugim ovacijama zahvalila na predivnom daru, Gotovčevu 'Himnu slobodi', uz vrlo točnu,
razgovijetnu i očito studiozno naučenu dikciju Gundulićevih stihova, zanosno nam je otpjevao glasoviti Zbor
Bavarskog radija praćen u finalu veličanstvenom tutnjavom čitavog Orkestra Minhenskog radija. Nisam bio jedini
u publici koji sam proplakao, a kad se okrenuo prema publici suze je brisao i dirigent Ivan Repušić“ (Pofuk, 2019).
182
Primjerice, jedna gospođa je nakon koncerta poslala e-mail marketingu Dvorane tražeći povrat novca za
kupljene ulaznice jer je kupila sjedeća, a ne stajaća mjesta. Iako je mogla sjediti, od drugih posjetitelja koji su
stajali nije vidjela pozornicu, pa je stoga bila prisiljena stajati i slušati koncert.
183
Navedeno je vidljivo na snimci koncerta Mate Miše Kovača (12. 2. 2014).
https://www.youtube.com/watch?v=5vzO25Ur1NA (2020-08-05)
184
Na taj je način u koncertu uživala i autorica ovoga rada.
71
 negdje u jesen ’81:185 uz elitnu publiku i connaisseure u njihovim stalnim stolicama, na
podu prepunog Lisinskog, mogle su se vidjeti zanesene dugokose djevojčice u sajmonicama
i traper-jaknama, koje kao da su upravo stigle s koncerta Azre, Riblje čorbe ili Gilan banda,
kako koncentrirano sjede i prate Bachovu suitu br. 2 ili Prokofjevljev Treći koncert. Sve
ono najbolje, sve zainteresirano, najvredniji ljudi toga doba bili su ili su htjeli biti na tim
koncertima (Matić, 2004b: 314).

Dakako, u mnogim je situacijama bilo nemoguće spriječiti ustajanje posjetitelja, no bilo je i

obratnih situacija. Primjerice, José Feliciano održao je dva rasprodana koncerta za redom u
jednoj večeri (19. 5. 1979. u 17 i 20 sati), no

nakon prvoga koncerta pola publike nije htjelo izaći iz Dvorane. Bili su nezadovoljni jer je
Feliciano jako skratio koncert, otpjevao je tek nekoliko pjesama, bio je indisponiran, sve
skupa je bilo loše. I što učiniti? Drugi koncert je u osam, a ovaj je bio u pet, a publika se ne
diže. [...] Zamolili smo posjetitelje da izađu, a kad nisu htjeli, ostavili smo ih da sjede na
stubama. Došla je druga publika i sve se lijepo završilo. Feliciano je pjevao mnogo bolje na
drugom koncertu, i svi su bili zadovoljni186 (Barbieri, 2004: 344).

Prostor pozornice često su „narušavali“ sami umjetnici želeći stvoriti ili pojačati dojam
prisnosti, međusobnog razumijevanja i interakcije. Mnogi izvođači poput Dizzyja Gillespiea
(20. 7. 1978.)

u nakani da sve prisutne privoli da zajedno s njim zapjevuše tih par taktova „Olinge“, bio
je toliko uporan da je s pozornice sišao među slušateljstvo neprestano ravnajući rukama.
Nažalost, tu njegovu želju slušateljstvo nije ispunilo. Pomalo razočaran, malo kasnije je tom
istom slušateljstvu (okupilo se više od 1100 posjetitelja) otvoreno predbacio za preveliku
suzdržanost (Šorak, 1978: 11).

S druge strane Bobby McFerrin (21. 2. 2009.) bio je u tome i više nego uspješan:

185
Iako je po sjećanju Đorđa Matića Pogorelić nastupio u Lisinskom u jesen 1981., prema arhivi Lisinskog te je
godine održao recitale 13., 24. i 26. siječnja, a naredne je nastupio četiri puta: 30. i 31. svibnja, 2. lipnja i 29.
kolovoza 1982. godine Dnevnik rada / inspicijent i dežurni / pokusa, snimanja, priredbi i ostalih akcija od 9. 12.
1980. do 26. 4. 1981.; Dnevnik rada / inspicijenata / pokusa, snimanja / priredbi i ostalih akcija od 8. 3. 1982. do
21. 10. 1982.
186
Iz razgovora Marije Barbieri s koordinatoricom programa Dvorane Lisinski, Višnjom Trputec Poljanec.
72
 Posjetitelje se, uz ne baš previše nagovaranja, uspjelo natjerati i da zapjevaju vokalnu
dionicu Bachove Gounodove Ave Marije, dok je McFerrin sam pjevao instrumentalnu
dionicu Bachovog preludija. A nakon toga je bilo moguće sve, pa tako i posve slobodne
improvizacije, u kojima je sudjelovala i publika, koju je McFerrin vodio vještije od bilo
kojeg, pa i akademskog profesora solfeggia (Matasović, 2009: 33).

Nevjerojatnu interakciju s publikom na rasprodanom koncertu ostvarili su i pijanist Chick Corea

i vibrafonist Gary Burton (30. 10. 1979.):

Teško je opisati atmosferu u dvorani u kojoj Chick sa publikom izvodi kolektivni happeing
Koncert za klavir i 2000 glasova. Publika je na određenim mjestima peteroglasno pjevala i
davala određeni ritam pljeskanjem. Originalni i hrabri eksperiment kakav si može priuštiti
i s uspjehom okruniti samo Chick Corea koji se, osim kao glazbenik, prikazao i kao duhovit
šoumen (Janković, 1979: 11).

Potpuno drugačiji dojam na kritičare je ostavilo gostovanje Chicka Core dvije godine kasnije
(2. 7. 1981.). Uz njega su svirali saksofonist Joe Henderson, kontrabasist Gary Peacock i
bubnjar Roy Haynes. Za razliku od prvog gostovanja, koncert je održan u nepovoljnijem
terminu na početku srpnja pa ne čudi da nije bilo više od samo oko 1400 posjetitelja:

Corea i prijatelji izveli su i obradu jednog starog bečkog valcera, što je odmah zapaženo i
popraćeno odobravajućim pljeskom. Ostaje dojam da dvorana Lisinski nije osobito pogodna
za ovakve nastupe zbog svoje akademske, uštogljene atmosfere, što je sa džez muziciranjem
nespojivo, tako da je osoblje dvorane bilo u nedoumici što da radi kad je dio mlađe,
nekonvencionalne publike na drugi bis – sjeo na pod ispred pozornice (Filipović, 1981: 64).

Umjetnicima su se na pozornici nenadano znali „pridružiti“ i gledatelji. Ležernost

koncerta Fatsa Domina (17. 3. 1977.):

bila je takva da čak ni narudžbe posjetilaca, od kojih se jedan popeo na pozornicu da poželi
Kansas City, nisu djelovale neukusno. A nakon frenetičnog finala, kad se orkestar prošetao
dvoranom u tradiciji paradnih džez-sastava New Orleansa izvodeći When the Saints, moglo
se samo poželjeti da duh rock and rolla još jednom tako uspješno uđe u ovu dvoranu
(Vrdoljak, 1977: 15).

73
Nekoliko najvatrenijih obožavatelja Mate Miše Kovača (11. 2. 2016.) uspjelo je dopuzati na
pozornicu, a prema kazivanju Tomislava Kralja, tadašnjeg voditelja studentske službe
Lisinskog, jedan mu je čak poljubio i cipelu.

Neki izvođači bili su neprofesionalni, drugi nepredvidivi. Pjevač grupe The Platters nastupio
je pijan187 (7. 4. 1977.), a flamenco gitarist Manitas de Plata koji je rasprodao dva koncerta (14.
11. 1979. u 19.30 i 22 sata)

potrudio se da uspostavi prisni dodir s publikom: prošetao se između redova i

predstavnicama ljepšeg spola kavalirski svirao na uho, a potom ih još i poljubio. Pomalo
zatečena publika, nenavikla na takvu vrstu scenskog nastupa, nije uzvratila istom mjerom
prisnosti, pa je izostala zapaljiva flamenco atmosfera (***, 1979: 22).

Osobito nepredvidiv bio je Dizzy Gillespie:

u kratkoj stanci između dvije skladbe, odjednom je skočio, napravio čučanj u zraku i u
trenutku kad je nogama dotakao pozornicu – orkestar je „planuo“. Na svršetku koncerta
izveo je još jedan „štos“: kad mu je u ime Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske i
organizatora Ivo Körbler predao cvijeće i darove (male gusle i čuturicu – sve ručni rad), D.
Gillespie mu je skočio u krilo?! Na sreću I. Körbler se izvrsno snašao: nije bilo lako izdržati
težinu tada 39-ogodišnjeg trubača (Šorak, 1978: 11).

Originalnu, no loše realiziranu ideju imao je Đorđe Balašević (23. 10. 1982.) koji je na
pozornicu doveo „živu“ scenografiju – guske koje su tijekom koncerta sišle s pozornice i
napravile pomutnju u gledalištu:

Najsmešniji događaj bio je sa Đoletovim guskama. Nije hteo da počne koncert bez njih. Svi imaju
balerine, a oni đokice. S tom idejom dođu u Lisinski. Ovi kažu: „Ne dolazi u obzir! Guske na sceni?
Nema koncerta!“ Nekako se nagodimo. Biće gusaka, ali vezanih. I sad, izlazimo na scenu. U prvom
redu sede Rajko Dujmić, Vlado Kalember, sva muzička sila Zagreba. Đole se predstavi, pa kaže:

187
„S prvim blokom 'velikih uspjeha' jasno je da Tony Williams odavno već nema glasa, što je najžalosniji aspekt
koncerta. Osim toga, Tony je... malo 'tankiran'... Nesiguran na nogama, nesiguran u pjesmama“ (Vrdoljak, 1977a:
15).
74
 „Znate, ja nisam navikao da budem vezan, pa neće ni moje đokice“! Pusti guske, one se razgakaše i
rastrčaše, nastane cirkus.188

Odabir Lisinskog nije se uvijek pokazao najsretnijim koncertnim rješenjem, što može
potkrijepiti slučaj malijske glazbene dive Oumouu Sangaré:

Premda poluprazna, dvorana Lisinski (op. a.) tom mi se prigodom ponovno učinila
paradoksalno pretijesnom za ono što se u njoj trebalo / željelo / moglo zbiti. Jasna podjela
dvorane na pozornicu i gledalište, uvriježeni kod ponašanja prema kojem za vrijeme
koncerta nije dozvoljeno ustajanje i plesanje, kao i činjenica da je dvorana uistinu bila
prevelika za okupljenu publiku, učinila ju je neprikladnom za koncert velike, no u Zagrebu
pokazalo se ipak ne dovoljno poznate glazbenice (Piškor, 2010: 105).

Zasigurno najveću uzurpaciju svih svojih prostora Lisinski je doživio tijekom noćenja Savezne
štafete koja je u Dvoranu unesena 8. svibnja 1985. u 19.50 sati, a iz Zagreba je trebala krenuti
sljedećeg dana „u 6,45 sati ispred Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski“ (Starešina, 1985: 6).
Tijekom cijele noći u prostorima Dvorane trebao se odvijati prigodan program:

U dvoranama i predvorjima Lisinskog nastupit će KUD-ovi iz Zagreba, Beograda i Sarajeva,

Branka Cvitković će izvesti tekst Dubravke Ugrešić Ženska proza, a glumačka družina Boja
svoj Nebeski cabaret. U Dancing-clubu će nastupiti Smokvini banditi, Naturalna mistika,
Call '66, Stop, u rock-paradi Film, Dorian Gray, Aerodrom, Lačni Franc, Električni
orgazam, Zabranjeno pušenje. Za ljubitelje jazza će svirati Jazz Fan, Swing again,
Jazzology, M. Matišić i Jazzwa. Na poetskom će sijelu sudjelovati pjesnici Vesna Parun,
Zvonimir Balog, Milko Valent i Zvonko Maković, glumci Darko Čurdo, Dragan
Milivojević i studenti AKF i TV, a Veselu televiziju Štefeti vodit će Zoran Pezo (ibid.).

Rezultat je, međutim, bio „rokerski stampedo hapening“ kojemu je prisustvovalo više od 6000
mladih ljudi (Torbarina, 1985: 5). Naime,

U foajeima velike i male dvorane bačeno je na tapisone na tisuće užarenih opušaka, nogama
su gašeni čikovi, nisu pošteđene ni fotelje u predvorju, ali ni sjedala u gledalištima po
kojima se gazilo, skakalo, skidalo brojeve ili ih se trgalo. Vrhunac pomanjkanja svake mjere

188
http://www.riznicasrpska.net/muzika/index.php?topic=95.5;wap2 (2020-05-04)
75
 dobrog ukusa i korektnog ponašanja bilo je homoseksualno nadigravanje i međusobno
naganjanje izvođača rock grupe Zabranjeno pušenje, na svečano okićenoj pozornici velike
dvorane Lisinski. Ta igra završila je u penjanju rockera na dragocjeni Steinway klavir i
skakanjem po njegovu poklopcu. Dalje se navodi da je objekt ostao u strašnom stanju zbog
razbijenih i razbacanih čaša i boca (Starešina, 1985: 6).

Budući da je noćenje Štafete svojevremeno bilo organizirano u beogradskom Sava centru i u

ljubljanskom Cankarjevom domu, po istoj je analogiji odabran Lisinski (Milijašević, 1985: 2),
pa se za propust prozivala uprava Dvorane. „Naime, nigdje nije bilo pepeljara, a u velikoj
dvorani čuvari su prisiljavali prisutne da rock koncert prate sjedeći, što nigdje dosad nije bilo
zabilježeno, a posjetioci su u Lisinski puštani samo na jedna vrata“ (Torbarina, 1985: 5). „U
6.45 sati Štafeta je ispraćena pljeskom nastavila svoj put po Jugoslaviji“ (Prčić, 1985: 8).
Uprava Dvorane procijenila je štetu na 5 milijuna dinara i tražila od organizatora, Gradske
omladine Saveza socijalističke omladine Hrvatske obeštećenje, no njihovo Predsjedništvo je
smatralo da je „proslava noćenja Štafete bio dobar izgovor da Koncertna dvorana i njezin
direktor Ivo Vuljević zatvore financijsku konstrukciju za obnovu dvorane, pripisujući omladini
da ju je maltene sasvim uništila“ (Torbarina, 1985: 5). „Čulo se i ciničnih prijedloga da se
Predsjedništvo ispriča Lisinskom što omladinci nisu u stanju doći na koncert taksijem, po
dvojica u svakom razmaku od pet minuta kako bi olakšali posao osoblju“ (Starešina, 1985a: 6).

Na pozornicu se, prema riječima nekadašnjeg inspicijenta Dvorane, Krunoslava Došena,

tijekom održavanja državnih priredbi, sjednica Komunističke partije Hrvatske i sličnih
manifestacija, postavljao i portretni kip Josipa Broza Tita od stiropora, dimenzijama i osnovnim
obličjem identičan najpoznatijem kipu Josipa Broza Tita Augusta Augustinčića, postavljenom
pred njegovom rodnom kućom u Kumrovcu (prilog 33). Nije poznato vrijeme nastanka te
inačice kipa, a najvjerojatnije je uništena početkom 1990-ih.

Uz portretni kip Tita, na pozornicu se povremeno postavljalo i poprsje jugoslavenskog

predsjednika vidljivo na snimci Televizije Zagreb 189 koja prikazuje Tita kako tadašnjem

189
Isječak Tito odlikuje Zagreb ordenom narodnog heroja iz dokumentarnog filma Oslobođenje Zagreba redatelja
Branka Marjanovića (1945.).
https://www.youtube.com/watch?v=DW7RwsyvVSw (2020-09-05)
76
zagrebačkom gradonačelniku, Ivi Vrhovcu, predaje Orden narodnog heroja Gradu Zagrebu
povodom 40. obljetnice njegovog oslobođenja (16. 9. 1975.).190

Ako se iz ulaznog predvorja, odnosno vestibula ide prema Maloj dvorani, posjetitelj prvo ulazi
u predprostor s garderobom za posjetitelje s desne i sanitarnim čvorom s lijeve strane. Ujedno,
tu je najčešće i informativno-prodajni štand na kojemu je moguće nabaviti dodatne materijale
povezane s priredbom: programsku knjižicu, audio-vizualne i ine materijale, knjige i slično.
Predprostor nas vodi u predvorje Male dvorane čiji je južni dio ostakljen, a istočni i zapadni
zidovi obloženi kamenom. Predvorje je mjesto održavanja brojnih izložbi, tiskovnih
konferencija, komornih i solo koncerata, radionica i aktivnosti najmlađeg uzrasta (najčešće u
ciklusu Nedjeljni vrtić). Tijekom trajanja Eurovizije, predvorje Male dvorane iskorišteno je i
kao tzv. novinski centar brojnih novinara (prilog 34), no ponajviše se koristilo za održavanje
popratnih događanja poput koktela i domjenaka. S pet stepenica na sjevernoj strani predvorja
ulazi se u Malu dvoranu.

Mala dvorana posve je nepravilnog, peterokutnog oblika, s nepravilnim podijem u jednom

dijelu, sa 313 fiksiranih sjedišta, koja se međutim mogu demontirati i dvorana tako
osloboditi za orkestralne pokuse, izložbe ili druge vrste priredaba. I Mala dvorana je
pretežno obložena drvom, s lepezastom drvenom nadstrešnicom iznad podija, koji je
također, kao i u Velikoj dvorani, stepenasto povezan s auditorijem. Za priredbe u Maloj
dvorani stoje također na raspolaganju dva daljnja nova klavira tvrtke Steinway, kao i jedan
novi klavičembalo, tvrtke Neupert191 (Haberle, 1974: 9).

Prostor Male dvorane je na otvorenju 1973. izgledao sasvim drugačije, a današnji izgled rezultat
je temeljite obnove i uređenja 1997. 192 povjerene arhitektu Andriji Rusanu (Laslo, 2011: 215),
Snježani Jakopčić, Gordanu Mehmedoviću i Dariji Radivojević.193

190
Tijekom Titovog boravka u Zagrebu od 15. do 18. rujna 1975. dogodio se i incident – eksplodirala je bomba u
Paromlinskoj ulici 18. rujna 1975. godine, no nije bilo ozlijeđenih.
https://www.jutarnji.hr/globus/povijesni-ekskluziv-globusa-tko-je-i-kako-zapravo-izveo-atentat-na-marsala-tita-
zbog-kojeg-je-13-hrvata-osudeno-na-smrt-304711 (2020-09-09)
191
Navedeni instrument koristi se i danas.
192
Zagrebački leksikon pogrešno navodi da je temeljita obnova Male dvorane bila 1999. (Bilić i Ivanković, 2006:
539).
193
http://www.oris.hr/hr/casopis/clanak/[183]multikulturalni-prostor,2987.html (2020-03-28)
77
U odnosu na prvotno rješenje ravni pod gledališta zamijenjen je djelomično amfiteatralnim
prostorom, a pozornica više nije kvadratnog oblika već je s prednje strane ovalna a i s preostale
tri nepravilnog oblika, navodno u skladu sa željama Relje Bašića, osnivača i umjetničkog
ravnatelja Teatra u gostima, kazališne skupine koja je u Lisinskom redovito nastupala od 1979.
godine.

U Maloj dvorani do sada su se ponajviše izvodile kazališne predstave, komorni koncerti, recitali
mladih umjetnika, većina jazz koncerata, književnih večeri, ali i raznovrsne druge manifestacije.
Postavljanjem manjeg broja ugostiteljskih stolova i stolaca uz konzumaciju pića 194 u stražnji
dio gledališta Male dvorane na koncertima Jazz orkestra Hrvatske glazbene mladeži (na
inzistiranje umjetničkog voditelja ansambla, Sigija Feigla) tijekom sezone 2012./2013.,
pokušala se uspostaviti klupska atmosfera koja, međutim, nije uspjela zaživjeti. Iako su jazz
koncerti u Lisinskom prisutni od otvorenja, razlika u doživljaju Lisinskog kao isključivo
koncertnog prostora, za razliku od kluba koji dopušta raznovrsne interakcije, očito je bila
nepremostiva.

Svaku priredbu u Dvorani prati određen broj razvođačica, hostesa i biljetera. Razvođačice
pomažu publici u pronalaženju sjedala, a za vrijeme trajanja priredbe prate da se posjetitelji
pridržavaju kućnog reda koji posjetiteljima strogo zabranjuje fotografiranje,195 audio, ili video
snimanje koncerta, 196 stajanje/plesanje (umjesto sjedenja) i svako neprikladno ometanje
koncerta pod kojim se, kada je riječ o akustičnim koncertima ozbiljne glazbe, podrazumijeva i
tiši razgovor. Uobičajilo se da razvođačica nakon dva upozorenja zamoli pričljive posjetitelje
da napuste Dvoranu. 197 Odjevne i druge predmete (poput kišobrana) posjetitelji odlažu kod
hostesa na garderobi Dvorane i preuzimaju ih nakon završetka priredbe. Iskusnije hostese

194
Cijena ulaznice za ta mjesta bila je viša od ostalih u Dvorani, a podrazumijevala je i napitak po odabiru
posjetitelja.
195
„S moje strane poseban pozdrav organizatoru koji nije dopustio fotografiranje te mladoj crno odjevenoj vještici
da mi uočivši moju moćnu kameru cijelo vrijeme 'dihala za ovratnik' i šaptala u uho: 'Nemojte slikati', 'Slikanje
nije dopušteno' – i slične nježne riječi“ (Padelin, 2005: 32).
196
S obzirom na razvoj današnje tehnologije koja gotovo svakom novijem modelu mobilnog uređaja omogućuje
video i foto snimanje, nemoguće je spriječiti neovlašteno snimanje.
197
Osobno sam doživjela da su na klavirskom recitalu u sklopu ciklusa Pianofortissimo u sezoni 2004./2005. dvije
gospođe cijelo vrijeme potiho pričale u prvom redu partera sredine, i nakon dva upozorenja, razvođačica ih je treći
put ljubazno zamolila da napuste Dvoranu što su bez pogovora i učinile.
78
prodaju programske knjižice i povremeno pomažu na pozornici Dvorane asistirajući tijekom ili
po završetku priredbe pri dodjeljivanju pojedinih nagrada ili uručivanja cvijeća umjetnicima.

Biljeteri, ili u žargonu kartodrapci,198 su mladići koji u paru stoje na ulazima u Dvoranu. I dok
oni na glavnom ulazu u Dvoranu provjeravaju ispravnost ulaznica, na ulazima u Veliku ili Malu
dvoranu njihova je zadaća pozdraviti posjetitelje, uputiti ih prema dijelu Dvorane u kojem se
nalazi njihovo sjedalo, upozoriti ih i spriječiti unošenje nedozvoljenih predmeta (npr.
kišobrana) ili neprikladne odjeće (zimskih jakni, kaputa, itd.). Ako je poslije koncerta ili za
vrijeme stanke predviđeno potpisivanje diskografskih izdanja, knjiga ili slično, uz pomoć
voditelja/ice prostora za posjetitelje, zadaća biljetera je osigurati odgovarajuće uvjete koji
najčešće podrazumijevaju usmjeravanje zainteresiranih, ali nagomilanih posjetitelja u
organizirane redove. Biljeteri često osiguravaju održavanje koktela, domjenaka i sličnih
popratnih događanja, namijenjenih isključivo odabranim gostima s pozivnicama.

Ako se u Dvorani odvija priredba tzv. „visokog rizika“, odnosno najčešće koncert izvođača koji
rijetko ili gotovo nikada nije nastupao u Lisinskom, a čija publiku nije navikla na umjetnikovu
„dostupnost“ i blizinu u fizičkom smislu,199 biljetere se koristi i kao „živi štit“ izvođača, s ciljem
sprečavanja povremenih spontanih pokušaja dolaska publike na pozornicu. Broj razvođačica,
hostesa i biljetera u Dvorani nije uvijek isti i ovisi o brojnosti publike i vrsti pojedine priredbe.
Najmanje ih treba za koncerte ozbiljne glazbe čiju publiku većinom čine pretplatnici pojedinih
ciklusa koji su ujedno i najčešći posjetitelji Lisinskog, odlično poznaju prostor i u njemu se
samostalno snalaze. Više osoblja potrebno je u slučaju održavanja priredbi netipičnih za
„glazbeni hram“, od priredbi „visokog rizika“ do najraznovrsnijih događanja koje se u
Lisinskom održavaju po prvi put i sa sobom dovode „novu publiku“. Za potonje posjetitelje
karakteristično je nesnalaženje po prostorima Dvorane, nepoznavanje kućnih pravila (nije
dozvoljeno ulaženje u jakni, unošenje kišobrana i slično), ali i kašnjenje na koncert.

198
Iako se danas koristi elektronsko očitavanje ulaznica i pretplatničkih iskaznica, moguće je da povremeno
navedeni sustav zakaže, pa se biljeteri povremeno vraćaju nekadašnjem načinu poništavanja (drapanja) kupljene
ulaznice.
199
Naime, većina izvođača popularne glazbe najčešće je od publike odvojena fizički: visinom pozornice u odnosu
na gledalište, zaštitnom ogradom, ali i „živim“ štitom, tj. redarima.
79
Dok u drugim „koncertnim“ 200 prostorima priredbe najavljene u večernjim satima gotovo
nikada ne počinju u oglašeno vrijeme (nerijetko sat vremena poslije, pa i više od toga), Dvorana
Lisinski strogo se drži najavljenog vremena početka. No, bez obzira o kojem se glazbenom
žanru radi, dio publike uvijek kasni. Kada su u pitanju koncerti ozbiljne glazbe uobičajilo se da
se zakašnjela publika propušta u Dvoranu najčešće između skladbi (za vrijeme pljeska) i to
isključivo kroz lijevi bočni ulaz na galeriji drugog kata koji je najudaljeniji od pozornice i stoga
najmanje vidljiv izvođačima. U slučaju koncerata popularne glazbe, izravnih i/ili odgođenih
projekcija filmova i opera koji se odvijaju uz ozvučenje, kongresa, političkih skupova i slično,
u dogovoru s organizatorom, zakašnjela se publika propušta u Dvoranu na nekoliko ulaza, pa
čak i za vrijeme odvijanja određene točke u programu.

Iako su mnogi bili skeptični oko ulaska Muzičkog biennala Zagreb u Lisinski u svibnju 1975.,
upravo je njegovo održavanje u tom prostoru prinijelo iznenađujuće velikoj posjećenosti.
Primjerice, prema riječima Nikše Gliga, voditelja Muzičkog salona Studentskog centra u
Zagrebu od 1969. do 1986. godine:201

… ova moja publika ne bi nikada mogla ući u Lisinski na ovaj način na koji ulazi ovdje
[misli se na Studentski centar, op. A. U.] jer bi ih sigurno neki od onih neljubaznih stražara
(namjerno kažem stražara, Mandić ih je jednom nazvao kremeri hrvatske kulture) sigurno
ne bi pustio onakve s čupavom kosom ili trapericama u taj posvećen, a meni jako komičan
prostor. Mislim, takva institucija kao što je koncertna dvorana mora pustiti i na određenim
priredbama, recimo, i na rock-koncertima, tolerirati upravo takvu kostimografiju nazočne
publike, a to je ipak vrlo neprincipijelno. Ipak ja ne bih prejudicirao rezultate koji bi mogli
nastati nakon što Zagrebački muzički bijenale u svibnju ove godine, prvi put uđe u prostore
te dvorane. I to je, mislim, prilika da se naruše barijere vezane uz strukture publike koja tu
dvoranu posjećuje i na taj način bi sigurno i MBZ dokazao da i on ima svoju publiku: a
njegova je publika mlada, mora biti mlada jer na staru on ne može računati, što je mislim,
važno za taj naš, mislim, već star i prilično bolesni festival (Janda, 1975: 20).

200
Pritom mislim na prostore poput klubova i sportskih dvorana u kojima se povremeno održavaju koncerti.
201
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22281 (2020-09-09)

80
 5. 3. Službeni prostori

Među službenim“ dijelovima Dvorane razlikujemo prostore za djelatnike (poslovni uredi,

spremišta, kantina, soba za sastanke, projekcijska kabina, pomoćne prostorije, klimatizacijsko
postrojenje, itd.), prostore za umjetnike (garderobe) i zajedničke prostore poput tonskog studija
ili popratnog ugostiteljskog objekta s pripadajućom kantinom za objedovanje. Za razliku od
javnih prostora koji su bili strogo planirani nacrtom (idejnim rješenjem), pojedine službene
prostorije projektirane su naknadno, najčešće kao produkt prakse. No, to nije slučaj s poslovnim
uredima; prije otvorenja Dvorane oni ne samo da su bili izgrađeni, nego i u funkciji. S druge
strane, tonski je studio dodan naknadno, a neki se prostori strukturiraju povremeno radi potrebe
specifičnih programa (naročito tzv. „Lado garderoba“).

Prostori za djelatnike raspoređeni su po cijeloj Dvorani. Poslovni uredi smješteni su u prostoru

koji povezuje Dvoranu sa zgradom Hrvatske matice iseljenika i isprva su bili namijenjeni
osoblju Zagrebačke filharmonije, Koncertne poslovnice Hrvatske, Hrvatske glazbene mladeži
i Saveza muzičkih udruženja u Zagrebu, odnosno organizatorima priredbi u Lisinskom.

Najveću kvadraturu zauzima klimatizacijsko i elektroenergetsko postrojenje od kojih je potonje

smješteno u podrumski dio, pored atomskog skloništa korištenog u tu svrhu tijekom rata.

Provedena je potpuna klimatizacija i ventilacija dvorana, a razlikom tlaka spriječeno je da

dim od pušenja u kuloarima prodre u koju od dvorana. U zgradi postoji i rezervni agregat
za nužni pogon i rasvjetu, a kroz čitavu zgradu proveden je protupožarni dojavni sistem
velike osjetljivosti (Haberle, 1974: 10).

Po cijeloj dvorani raspoređena su brojna spremišta od kojih se neka upotrebljavaju kao prostori
za odlaganje pribora i sredstava za čišćenje, dokumentacije, nekorištenih pomagala, zastarjelih
strojeva, a manji dio za odlaganje umjetničkih djela202 i veliki broj plakata od kojih su oni iz
novijeg razdoblja kaširani, a oni stariji ostakljeni i uramljeni drvenim okvirom.

202
U jednom od spremišta od 2010. čame tapiserije Ede Murtića i Slavka Šohaja i čekaju prijeko potrebnu
restauraciju.
81
Neko je vrijeme postojala i knjižnica namijenjena djelatnicima dvorane, no ona je vjerojatno
krajem 1980-ih prenamijenjena u salon za sastanke (danas soba br. 101). Nesmetano održavanje
priredbi na pozornici Velike i Male dvorane omogućuju službene prostorije iznad zadnjih
redova gledališta. Riječ je o projekcijskoj, tonskoj i rasvjetnoj kabini, a postoje i prostori s
ugrađenim odgovarajućim instalacijama potrebnim za televizijske i radijske prijenose i
snimanja.

S obzirom na brojne korisnike Dvorane i velik broj raznih događanja (koncerti, kongresi,
festivali, plenumi i dr.), umjetnicima i djelatnicima namijenjeni su zajednički prostori u
prizemlju Lisinskog – manji ugostiteljski objekt sa šankom te s prostorom za posluživanje hrane
i pripadajućom kuhinjom. Zajedničkom prostoru namijenjenom podjednako djelatnicima i
umjetnicima pripada i tonski studio,203 odnosno Lisinski Recording (Digital) Studios, kako se
reklamirao u mjesečnim biltenima Dvorane, od 1984. godine. Osnivač i umjetnički rukovoditelj
studija bio je Igor Savin, pijanist, vibrafonist, skladatelj, aranžer i producent, koji je na toj
poziciji ostao do 1991. godine (Bendazzi, 2016: 268; Veljić, 1986). S obzirom na to da je uprava
Dvorane Lisinski uoči održavanja Univerzijade u Zagrebu 1987. (Turkalj, 1988: 2) primila
veliku donaciju, tonski studio opremljen je tada najsuvremenijom tehničkom opremom što je
omogućilo da u jednom trenutku bude najopremljeniji tonski studio u Jugoslaviji:

Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“ prva je u Jugoslaviji dobila SONY PCM 3324,
najsuvremeniji 24-kanalni magnetofon za digitalno snimanje! Koncertna dvorana
„Lisinski“ steći će učlanjenjem u klub odabranih vlasnika Sonya PCM 3324 sve prednosti
digitalne tehnologije snimanja zvuka i tako svojim korisnicima moći ponuditi najvišu razinu
kvalitete snimanja i reprodukcije. Od pojave na tržištu SONY PCM stekao je po čitavu
svijetu ugled zbog pouzdanosti i gotovo neograničene fleksibilnosti. Kad se pokaže da 24
kanala nije dovoljno, sistem se može jednostavno dograđivati, tako da se povezivanjem dva
ili tri magnetofona dobiju mogućnosti 48 ili 72-kanalnog snimanja (Majnarić, 1987: 9).

U njemu su masterirane (uređene) snimke brojnih koncerata održanih u Dvorani, ali i snimke
potrebne za radiotelevizijske prijenose. Do 1985. u tonskom studiju Lisinskog snimljeno je
preko trideset gramofonskih ploča i manji broj kaseta među kojima je dominirala ozbiljna

203
Tonski studio postoji i danas, no ne koristi se. Upravno vijeće Dvorane prošle godine raspisalo je i Natječaj za
njegov zakup, no bez odaziva.
http://www.lisinski.hr/media/files/Natjecaj_poslovni_prostor_tonski_studio_KDVL.pdf (2020-10-09)
82
glazba, a u manjoj mjeri i popularna (Majnarić, 1985: 1-2). I nakon te godine ondje se
snimalo, 204 ali i uređivalo snimke brojnih koncerata, među kojima i izvedbe vokalno-
instrumentalnih djela poput Mozartovog Rekvijema, Mahlerove Osme simfonije i Brittenovog
Ratnog rekvijema.

Najveće zahvate u obnovi uređaja i prostora u ova dva desetljeća „Lisinski“ duguje dvjema
velikim međunarodnim manifestacijama koje su održane u glavnom gradu Hrvatske:
„Univerzijadi 87“ i „Eurosongu 90“. Nije bilo teško uočiti da se izdašnija gradska sredstva
mogu lakše osigurati u povodu kakve svečane zgode ili obljetnice, negoli svakodnevnim
marljivim radom i zapaženim rezultatima. Stoga su i obavljene pripreme da se spomenute
prilike ne propuste. Zanimljivo je pritom podsjetiti da stjecajem okolnosti u vrijeme
održavanja Univerzijade u Dvorani nije izveden ni jedan jedini koncert. Lorin Maazel
inzistirao je da se IX. Simfonija Ludwiga van Beethovena izvede pred velikim auditorijem
pa je nastupio u Dvorani „Cibone“, ugledni ansambl Orchestre National de Paris u zadnji je
čas otkazao dolazak u Zagreb, a čak je i Smotra folklora dala prednost priredbama na
otvorenom (Lisičić, 1993: 19).

Uz pozornicu, jedini prostori namijenjeni isključivo umjetnicima su garderobe u visokom

prizemlju Velike dvorane, a njihov raspored i broj načinjen je prema zahtjevima Zagrebačke
filharmonije. Zatražila je stalne prostorije za smještaj maksimalno 110 glazbenika, dirigenta i
soliste, odnosno preciznije prostoriju za dirigenta, dvije prostorije s klavirom za soliste, jednu
ili dvije prostorije za oko šezdeset gudača, prostorije za drvene (oko dvadeset glazbenika) i
limene puhače (oko dvadeset glazbenika), kolegice glazbenice, zbor (dvije prostorije, za žene i
muškarce) te prostorije sa stalnim ormarićima s ključevima za spremanje odijela i instrumenata,
prostor za notnu arhivu, studio s klavirom za korepetiranje te prostoriju s vanjskim telefonom
za nadzornika orkestra. Usvojeno idejno rješenje tog dijela Dvorane navedene zahtjeve nije
samo ispunilo, već i nadišlo. Za dirigenta je predviđen manji apartman koji se sastoji od ulaznog
predvorja s vlastitom kupaonicom, prostorom za primanje gostiju i sobom s pianinom

204
Među njima je i LP ploča Voda zvira na kojoj su snimljene izvorne međimurske pjesme u izvedbi
mezzosopranistice Ruže Pospiš-Baldani, vibrafonista Boška Petrovića i pijanista Nevena Frangeša. “Ploča je
snimljena u suvremenom digitalnom studiji u dvorani Vatroslav Lisinski, a izdao ju je zagrebački Jugoton u
produkciji Maria Mavrina. Jugoton je poklonio 500 ploča bolnici kao svoj prilog gradnji“ (N. O., 1988: 6).
83
(garderoba 123).205 Iako je ansambl tražio dvije prostorije s pianinom, danas ih je mnogo više.
Svih pet garderoba za soliste (garderobe br. 125, 126, 127, 128, 129) opremljene su pianinom i
vlastitim sanitarnim čvorom, a od šest velikih skupnih garderoba (garderobe br. 109, 130, 131,
132, 133, 134) četiri su opremljene s pianinom, a u svakoj se nalaze i ormarići s ključevima za
spremanje odijela i instrumenata.

Ormariće koriste isključivo glazbenici Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra

Hrvatske radiotelevizije koji redovito (više puta tjedno) imaju pokuse i koncerte u Dvorani.
Korisnicima velikih garderoba na raspolaganju je šesnaest sanitarnih čvorova, osam za žene i
isto toliko za muškarce. Također, predviđena je i prostorija za nadzornika orkestra Zagrebačke
filharmonije, no ona je danas pretvorena u notni arhivu.

Među djelatnicima Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog već godinama je uvriježen pojam
„Lado garderobe“ koji je nastao radi specifičnih potreba spomenutog ansambla. Naime, tijekom
nastupa, članovi ansambla Lado moraju brzo izmjenjivati odjeću (nošnje) što je moguće jedino
uz uvjet da se garderobni prostor nalazi što bliže izvedbenom. Budući da se garderobe za
izvođače nalaze u visokom prizemlju Lisinskog (dakle kat ispod pozornice Velike dvorane),
prostor istočnog dijela predvorja na prvom katu Velike dvorane u tu se svrhu ograđuje
paravanima i unutar njega se postavljaju stalci za odjeću (tzv. „štenderi“). Takva privremena,
improvizirana garderoba nalazi se odmah iza pozornice, odnosno orgulja u Velikoj dvorani i
omogućuje izvođačima nesmetano održavanje priredbe. Iako je „Lado garderoba“ nastala zbog
tehničkih potreba članova ansambla Lado, redovito se koristi i kao dodatna garderoba kod
priredbi s puno izvođača, osobito za smotre folklornih amatera grada Zagreba na kojima nastupi
i preko tristo izvođača, mahom članova kulturno-umjetničkih društava. Također, pojam „Lado
garderobe“ ne podrazumijeva improviziranu garderobu isključivo u predvorju iza pozornice
Velike dvorane, već djelatnici Dvorane pod tim pojmom podrazumijevaju svaki prostor
prenamijenjen u garderobu izvođača. Najčešće se u „Lado garderobu“ pretvara sjeverni dio
visokog prizemlja te predvorje ili gledalište Male dvorane (u slučaju održavanja priredbi u
Velikoj dvorani).

205
Među djelatnicima Dvorane uvriježen termin za garderobu br. 123 je tzv. dirigentski apartman. Kada se odvija
pokus ili koncert ozbiljne glazbe, „apartman“ redovito dobiva dirigent, a ako je riječ o popularnoj glazbi, dodjeljuje
se vodećem umjetniku, odnosno „nositelju programa“.
84
Idejno rješenje Lisinskog nikada nije u cjelini dovršeno jer se „pod imenom 'II. faza Dvorane'
krije niz dopunskih sadržaja: srednja dvorana s oko 800 sjedala, prostori za studijski rad
umjetnika, dopunski prostori za kongresnu djelatnost, restorani, dućani, podzemno parkiralište“
(Lisičić, 1993: 27). No,

usporedimo li koncepciju prostora kojim se krećemo s koncepcijom koju možemo vidjeti u

nacrtima zgrade još tamo na početku gradnje (prema publiciranim tlocrtima i presjeku u
Čovjeku i prostoru, br. 113 iz kolovoza 1962.), tada možemo uočiti da velikih odstupanja
nije bilo u smislu nekoga drukčijeg grupiranja sadržaja ili izmjena prostorne vizije.
Promjene su očite jedino u sustavu komuniciranja, što nam se može činiti indikativnim u
dva smjera: ili prvotno projektansko rješenje nije bilo dobro pa ga je trebalo mijenjati (čemu
ga tada nagrađivati), ili su se u tijeku ovih dugih godina gradnje promijenili zahtjevi
investitora ili propisi pa se zahtijeva više vertikalnih veza između katova (Maroević, 1974:
19).

85
 5. 4. Eksterijer

Eksterijer Lisinskog nastojao se obogatiti kamenom skulpturom Veliki prodor autora Ljube De
Karina (prilog 35) koju Zagrebački leksikon ubraja pod Obilježja kao „Ulaz u Koncertnu
dvoranu 'Vatroslav Lisinski'“, navodi da je autor Ljubomir Karina i djelo datira u 2002. godinu
(Bilić i Ivanković, 2006: 425). Djelo je ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog
postavljeno 2003. u povodu „nove sezone simfonijskog orkestra“ (Kožarić, 2007: 271):

Skulptura Ljube de Karine apstraktno je djelo jednostavnog volumena i obrisa, izrađeno u

kamenu. Riječ je o uspravnom kamenom monolitu, s pravokutnim otvorom u sredini. Na
prvi pogled skulptura se čini potpuno simetrična, geometrijski jednostavna i pravilna, no pri
pažljivijem promatranju uočava se niz odstupanja. Primjećuje se da je skulptura trokutnog
tlocrta te da je dijagonalno postavljena na bazu. Još jedan element obrade pridonosi
zanimljivosti i udaljavanju skulpture od čistog bloka. Naime, jedna ploha oživljena je
horizontalnim urezima, koji se djelomično gube u dubini kamenog bloka stvarajući usjeke
kružnog presjeka vidljive samo sa strane, a djelomično izlaze na prednju plohu skulpture
gdje tvore horizontalne ureze ili nestaju na površini. Jednostavnost rada odgovara okruženju
koje čine čiste linije koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ ispred koje je skulptura
postavljena, park nasuprot dvorane i prostrane dimenzije Vukovarske ulice. Bitan element
su i vizure koje stvara skulptura. Naime, pogledom kroz nju dobiva se uokviren i režiran
isječak stvarnosti, različit od širokog, jednim pogledom neuhvatljivog prostora u koji je
skulptura postavljena (Brkić, 2008: 87).

Iako je skulptura bila dar Zagrebačke filharmonije građanima Zagreba (ibid.), Bezić navodi da
je „prolaznici i posjetitelji dvorane nikako nisu mogli dovesti u vezu s glazbom ili dvoranom“
(Bezić, 2012: 163), pa je 2008. premještena na južni ulaz u park Bundek.206

Godinu dana poslije De Karinove skulpture, 2004., uz jugozapadni ugao zgrade iza gustog
grmlja (desno od Glavnog ulaza u Dvoranu, uz Ulicu grada Vukovara) postavljeno je poprsje
Vatroslava Lisinskog autora Mile Grgasa (Kožarić, 2007: 270) ispod kojega je natpis Vatroslav
Lisinski / 1819-1854 (prilozi 36 i 36a). Na postolju (sa zapadne strane) stoji podatak o autoru,

206
http://www.de-karina.net/skulpture.asp (2020-04-23)
86
a saznajemo i da je donator Croatia osiguranje d. d. Godine 1969. Grgas je spomenuto poprsje
načinio kazalištima u Zadru i Varaždinu (Der Hazarjan-Vukić, 2002: 172).

Prostor Trga Stjepana Radića između Lisinskog i Poglavarstva grada Zagreba Maroević naziva
gotovo samoniklim parkom nadopunjenim parkiralištem (Maroević, 2009: 118). „Nakon smrti
Josipa Broza taj je trg trebao biti mizanscenom grandioznog spomenika podignutog njemu u
čast. No, vremena su se promijenila i Tito nije dobio spomenik na trgu,207 koji će jednom ipak
možda postati trg (ibid.). U tom bi se kontekstu možda trebalo sagledati i Spomenik domovini
Nikole Bašića koji se upravo gradi na zelenoj plohi Trga Stjepana Radića, zapadno od
Lisinskog, sjeverno od Ulice grada Vukovara i istočno od postojećeg parkirališta na
spomenutom Trgu. Naposljetku, Maroević zaključuje da „Haberleova koncertna dvorana sa
zgradom Matice iseljenika (Marijan Haberle, Minka Jurković, Tanja Zdvořák), svojim
staklenim licem okrenuta prema trgu, čvrsto definira ugao s Vukovarskom ulicom“ (ibid.) i da
je „vrijedan [...] arhitektonski izraz svojih autora i vremena“ (ibid.).

Ispred zgrade Hrvatske matice iseljenika, odnosno sjeverno od Dvorane, nalazi se i kaskadna
fontana autora Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tatiane Zdvořák (prilozi 37, 37a, 37b),
građena od 1963. do 1973. godine (Jukić, 1994: 364).

Prostor oko zgrade katkad je bio odraz programa koji su se odvijali u Lisinskom. Tako su se za
vrijeme održavanja koncerta Narodnih bisera Jugoslavije (22. 3. 1987.) ispred glavnog ulaza
pozicionirali prodavači koštica i kikirikija (Baretić, 1987: 7), a održavanje Noći gutača reklama
(21. 9. 2002., 25. 9. 2004., 27. 9. 2008.) koje promovira oglašivačku industriju redovito je
podrazumijevalo štandove s kokicama ispred ulaza, baš kao i za vrijeme održavanja priredbi za
djecu.

207
Drugu nagradu na Natječaju raspisanom za Titov spomenik 1986. osvojilo je rješenje Borisa Ljubičića koji je
predložio spomenik Titu od velikih kamenih blokova boja različitih blokova. Svaka boja trebala je predstavljati
drugu zemlju. „Žuta asocira na Indiju, a plava na Brazil, pa sam simbolički Tita htio predstaviti kao čovjeka
svijeta“ – objasnio je Boris Ljubičić povijesni kontekst svojeg rada“ (Balija, 2017).
87
 6. OD ZAMISLI DO REALIZACIJE PRIREDBI

6. 1. Ugovaranje priredbi

Koliko je imalo smisla svu svoju energiju i sve svoje sposobnosti, cijeli radni i ljudski vijek
uložiti u aktivnosti čiji su rezultati rada nevidljivi i po naravi posla za javnost uvijek
sporedni? Što ostaje iza svih tih godina rada ovakve ustanove ili koncertnog agenta? Pamte
se koncerti, predstave, priredbe, i festivali. Pamte se, s pravom, umjetnici, sastavi, orkestri,
svi stvaratelji umjetničkih djela i njihovi interpreti. No onaj koji je sve to posložio i
organizirao, onaj koji jedini zna kako se i zašto sve to dogodilo, uvijek ostaje anoniman.
Tragova o tome što je koncertni agent uistinu učinio nigdje nema. Pitanje s godinama
postaje sve ozbiljnije, prerasta u preispitivanje smisla onoga čime se čovjek u životu bavio
i, što je najvažnije, je li se time uopće vrijedno baviti (Poljanec, 2002: 22).

Premda je koncertni život u Zagrebu još u 19. stoljeću podrazumijevao i povremena gostovanja
poznatih svjetskih umjetnika i ansambala, organizirano ugovaranje priredbi započinje
osnutkom Koncertno-kazališnog ureda Banovine Hrvatske 1940. godine kao državne
organizacije (Cindrić, 1971: 39). Preimenovanjem u Koncertnu poslovnicu Hrvatske 1947.
započinje njezino samostalno djelovanje u organizacijskom smislu, ali i dalje kao podružnice
Kulturno-umjetničkog odjela Ministarstva prosvjete (ibid.). No, važan povijesni trenutak
dogodit će se četiri godine kasnije:

Kada je 20. travnja 1951. u Narodnim novinama objavljena naredba o prijenosu poslova
organizacije koncertnih priredaba na Udruženje muzičkih umjetnika Hrvatske (danas
Hrvatska udruga glazbenih umjetnika)208 učinjeno je to s namjerom da se kompetencije i
poslovi iz tog djelokruga prenesu na umjetničku udrugu kojoj je takva vrsta manifestacija
od prvenstvenog interesa. Do tada djelujući unutar Ministarstva prosvjete, Koncertna je
poslovnica bila financijski zaštićena, ali na stanovit način suviše udaljena od umjetničke
udruge koja je bila spremna razviti na tome području određenu aktivnost (Krpan, 2002: 7).

Odvajanje od Ministarstva prosvjete donijelo je financijsku samostalnost, ali i neizvjesnost

tržišnih uvjeta poslovanja u kojima se troškovi priredbe moraju pokriti prihodima od prodaje

208
Riječ je o današnjem Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika, koje taj naziv nosi od 1991. godine. (Krpan,
2005: 12).
88
ulaznica, sponzorstvima, donacijama, itd. (Krpan, 2002: 8). Prvi pretplatnički koncerti počinju
se organizirati u sezoni 1953./1954., a od sredine 1950-ih kreće se i s organizacijom ljetnih
priredbi na Gornjem gradu, isprva pod nazivom Gričke igre, a poslije Večeri na Griču. No,
najveća prekretnica dogodila se u drugoj polovici 1950-ih kada je Poslovnici omogućeno
raspolaganje deviznim sredstvima i pravo poslovanja s inozemstvom u realizaciji međudržavne
kulturne suradnje, što je do tada bila privilegija isključivo koncertne agencije Jugokoncert iz
Beograda osnovane 1946.209 i ukinute 2014. godine.210

Novonastali preduvjeti bili su nužni za realizaciju prvog izdanja Muzičkog biennala Zagreb
1961. godine kojeg je Koncertna direkcija Zagreb organizirala do 1975., kada ga preuzima
Hrvatsko društvo skladatelja (Krpan, 2002: 9). Začetnik Muzičkog biennala Zagreb, Milko
Kelemen, iskoristio je postojeće sporazume bivše Jugoslavije s drugim zemljama211 i njezinu
ambivalentnu ideološku poziciju između Istoka i Zapada u vrijeme Hladnog rata212 kako bi u
Zagreb doveo ponajbolje svjetske umjetnike. Početkom 1960-ih to je vjerojatno bio jedini
festival suvremene glazbe na kojem su se na istom mjestu našli glazbenici iz SAD-a, bivšeg
SSSR-a i država Zapadne Europe, o čemu je New York Times izvijestio člankom „Istok susreće
Zapad na Zagrebačkom biennalu“ (Schuller, 1963: 117). Na prva dva festivalska izdanja, 1961.
i 1963., domaća publika mogla je uživati u nastupima Hamburške državne opere, Simfonijskog
orkestra Moskovske državne filharmonije, Ansambla za Novu glazbu iz Kölna, američkog
ansambla Dancers' Workshop Company iz San Francisca, eksperimentalne grupe Recherches
Musicales Francuske Radio televizije iz Pariza, Simfonijskog orkestra RAI iz Milana, ali i

209
http://www.politika.rs/sr/clanak/287453/Kultura/Grad-ce-platiti-dugove-Jugokoncerta (2020-03-28)
210
Jugokoncert je kao samostalna ustanova postojao do 2014. godine, a poslije je skupa s BELEF centrom i
direkcijom FEST-a objedinjen u Centar beogradskih festivala koji se bavi „realizacijom Međunarodnog filmskog
festivala – FEST, Beogradskih muzičkih svečanosti – BEMUS, Beogradskog letnjeg festivala – BELEF, Filmskog
festivala u Sopotu, kao i organizacijom koncerata i drugih programa u Beogradu povodom dočeka Nove godine i
Pravoslavne Nove godine“.
https://www.danas.rs/drustvo/drzavne-institucije-tanjugu-isplatile-vise-od-114-miliona-dinara/ (2020-04-30)
211
Milko Kelemen je zapisao kako mu je sovjetska ministrica kulture obećala „da će u okviru konvencije između
Jugoslavije i Sovjetskog Saveza preporučiti gostovanje Boljšoj teatra na zagrebačkom Muzičkom biennalu“
(Kelemen, 2000: 10).
212
Kelemen je samoinicijativno posjetio američki State Department u Washingtonu, Istočnu i Zapadnu Njemačku,
Francusku i svi su, čuvši da sudjeluju i „drugi“, odlučili nastupiti na prvom izdanju Muzičkog biennala Zagreb
(ibid.).
89
najuglednijih suvremenih skladatelja toga vremena kao što su Mauricio Kagel, Igor Stravinski,
John Cage, Witold Lutosławski, Luigi Nono, Pierre Schaeffer, koji su nastupili u dirigentskoj
ulozi. „Nakon 1961. ostvaren [je] prodor naših kompozitora u internacionalnim razmjerima kao
nikada ranije„ (Kelemen, 2000: 10), a organizacija Muzičkog biennala Zagreb omogućila je
Koncertnoj direkciji Zagreb uspostavljanje kontakata s brojnim inozemnim umjetnicima,
ansamblima te privatnim i državnim koncertnim agencijama, ovisno o političkom uređenju
pojedine države. Ujedno, 1965. godine (Kovačević, 1984: 445) Koncertna poslovnica Hrvatske
preimenovala se u Koncertnu direkciju Zagreb, a nakon promjene adresa u Donjem i Gornjem
gradu (Krpan, 2002: 8) u srpnju 1966.213 uselila se u zgradu muzičkih udruženja (danas aneks
Lisinskog) koja je s domom Matice iseljenika Hrvatske, izgrađena u prvoj, dok je koncertna
dvorana izgrađena u drugoj etapi.

U takvom ozračju iščekivalo se dovršenje Lisinskog. Buduću Dvoranu trebalo je popuniti

kvalitetnim sadržajem za što je, među ostalima, bio zaslužan Miroslav Poljanec (Zagreb, 1930.),
diplomirani ekonomist koji se počeo baviti glazbom plešući u KUD-u Joža Vlahović, odakle na
poziv Zvonimira Ljevakovića postaje članom prve postave tek osnovanog prvog profesionalnog
ansambla narodnih plesova Lado 1949. godine. Na poziv prijatelja, Mihajla Patarčeca zvanog
Pat, zapošljava se u Koncertnoj direkciji Zagreb u kojoj je stalno zaposlen od 1962. do 1989.,
s time da je funkciju ravnatelja obnašao od 1973. godine do umirovljenja 1989. godine (***,
2002a: 196). Ravnateljska pozicija omogućila mu je da ne bude samo aktivni sudionik već i
osoba odgovorna za organizaciju i oblikovanje koncertnog života tijekom sedamdesetih i
osamdesetih godina 20. stoljeća. Zahvaljujući njegovim iscrpnim i vrijednim informacijama u
nastavku će se otkriti detalji vezani uz način poslovanja, ugovaranje koncerata i ostalih priredbi,
ali i brojne anegdote i životopisne situacije.

Prema Miroslavu Poljancu najzaslužniji za temelje budućeg razgranatog koncertnog života uz

njega su bili Ivo Vuljević (1919. – 1987.) kao ravnatelj Lisinskog i Branimir Sakač (1918. –
1979.) koji je od 1961. bio stalni suradnik, a od 1972. do 1973. i umjetnički direktor Muzičkog
biennala Zagreb te osnivač i ravnatelj Muzičkog informativnog centra od 1972. godine. Oni su
kao istaknuti kulturni djelatnici posegnuli za ugovorima koje je bivša Jugoslavija imala s
državama diljem svijeta, a zahvaljujući kojima je postajala razmjena kulturnih programa na

213
Zagrebačka filharmonija: Plan prihoda i rashoda Koncertne dvorane Zagrebačke filharmonije od 16. svibnja
1968. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
90
državnoj razini. Među potpisnicama sporazuma o kulturnoj suradnji dominirale su socijalističke
države Istočnog bloka (SSSR, Čehoslovačka, Rumunjska, Bugarska, DDR), no bile su tu i
države Zapadne Europe poput Francuske i Švicarske, ali i socijalistička Kuba, zemlje Bliskog
i Dalekog Istoka, itd. Socijalističke države puno su ulagale u kulturu pa su otamo ujedno dolazili
i ponajbolji svjetski umjetnici i ansambli,214 osobito iz bivšeg SSSR-a – od moskovskog Boljšoj
teatra i Državnog akademskog teatra Kirov (danas Marijinski teatar) preko Lenjingradske
filharmonije (danas Sanktpeterburška filharmonija) i Moskovskog državnog simfonijskog
orkestra do brojnih svjetskih pijanista, violinista i violončelista od kojih je većina nastupila u
Lisinskom.

Svaka socijalistička zemlja imala je svoju državnu koncertnu agenciju; u Rumunjskoj je

postojala Aria, u nekadašnjoj Čehoslovačkoj Pragakoncert, u Mađarskoj Interkoncert, dok je
Goskoncert bila državna koncertna agencija u bivšem SSSR-u. Zemlje poput SAD-a, Australije,
Švicarske 215 ili skandinavskih zemalja imale su privatne agencije s kojima su se sklapali
ugovori dogovoreni preko kulturne suradnje zemalja. U bivšoj Socijalističkoj Federativnoj
Republici Jugoslaviji svih šest republika (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska,
Makedonija, Slovenija, Srbija) i dvije autonomne pokrajine (Vojvodina i Kosovo) imale su
svoje koncertne poslovnice ili agencije s dva ili tri djelatnika; najviše djelatnika imao je
Jugokoncert iz Beograda te Koncertna direkcija Zagreb u kojoj je sredinom 1980-ih godina
radilo više od četrdeset osoba (Poljanec, 2002: 32). Radi povećanog obima poslovanja,
Koncertna direkcija Zagreb preuzela je 1973. i Muzički informativni centar osnovan godinu
dana ranije. Naime, velik broj koncerata zahtijevao je i odgovarajuće popratne programsko-
koncertne materijale poput izrade programskih knjižica, pisanja stručnih muzikoloških

214
Gotovo sve najuglednije ansamble i umjetnike iz socijalističkih država zagrebačka publika imala je prilike čuti
u Dvorani Lisinski. Dovoljno je prisjetiti se Lajpciškog Gewandhaus orkestra pod vodstvom Kurta Masura (14.
11. 1977.), Dresdenske državne kapele s Herbertom Blomstedtom (11. 10. 1976.), Berlinskog simfonijskog
orkestra i Kurta Sanderlinga (6. 3. 1977.), Češke filharmonije i Václava Naumana (10. 10. 1974.), Budimpeštanske
filharmonije (24. 10. 1979.), Simfonijskog orkestra Poljskog radija i televizije iz Krakowa s Antonijem Witom
(14. 2. 1978.), Kvarteta Bartók (29. i 30. 9. 1975.), Orkestra Mozarteum iz Salzburga (15. 4. 1980.) i brojnih
drugih.
215
Dugogodišnja poslovna partnerica Koncertne direkcije Zagreb iz Züricha bila je Gianna Guggenbühl s kojom
je početkom lipnja 1979. dogovoren niz nastupa Vladimira Krpana u inozemstvu, a razmatrani su i nastupi
Zagrebačke filharmonije i Zagrebačkog kvarteta u Švicarskoj, SR Njemačkoj i Italiji (Festini et al., 1979a: 23).
91
tekstova, izdavanja snimki i notnih izdanja hrvatskih skladatelja, ali i glazbeno-informativnog
mjesečnika OD-DO koji je detaljno bilježio razgranatu djelatnost Koncertne direkcije Zagreb.

Predstavnici svih jugoslavenskih poslovnica216 okupljali su se na sjednicama Koordinacijskog

odbora koncertnih organizacija Jugoslavije (KOKOJ-a) na kojim se raspravljalo o realizaciji
gostovanja predviđenih sporazumima o međudržavnoj kulturnoj suradnji s već spomenutim
inozemnim agencijama, nerijetko uz prisustvo njihovih direktora ili službenih delegacija
(Festini et al., 1979: 23). 217 Istovremeno su i predstavnici domaćih agencija boravili u
inozemstvu, najčešće na poziv inozemnih kolega. Također, na zajedničkim sastancima u
Saveznom zavodu za međunarodnu naučnu, prosvjetno-kulturnu i tehničku suradnju u
Beogradu koji je koordinirao cijelu Jugoslaviju, raspravljalo su se o konkretnim projektima
kulturne suradnje: gostovanju kazališnih predstava, izložbama, koncertima, odlascima na
stručne skupove, usavršavanjima, itd., a na temelju prethodno poslanih prijedlogâ republičkih
Komisija za kulturne veze s inozemstvom. U Hrvatskoj je ona osnovana 1968. u sklopu
Izvršnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske s ciljem koordiniranja aktivnosti koje
se u toj oblasti ondje odvijaju. Premda su Odluka o osnivanju Komisije i Rješenje o imenovanju
njezinih članova donesene istoga dana, 26. ožujka 1968., Narodne novine Odluku su objavile
15. travnja (***, 1968: 146), a Rješenje o imenovanju sedam dana poslije, 22. travnja 1968.
godine (***, 1968a: 151-152). Za predsjednika je imenovan Josip Lukatela (funkcioner na radu
u Izvršnom vijeću Sabora), a za članove: Josip Barković (književnik iz Zagreba), Božo Bek
(direktor Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu), Bernardo Bernardi (arhitekt i
predsjednik Saveza likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Jugoslavije), Fadil Hadžić

216
Uz zastupanje inozemnih umjetnika i ansambala te brigu oko njihovih nastupa po bivšoj Jugoslaviji, sve
koncertne poslovnice zastupale su i glazbenike iz svoje republike (ili pokrajine) i nudili ih međusobno unutar
zemlje, ali i Komisiji za kulturne veze s inozemstvom. Tako je, primjerice Dvorana Lisinski za nastup violinista
Jovana Kolundžije i pijanistice Nade Kolundžije u ciklusu Lisinski subotom (7. 6. 1986.) sklopila ugovor s
Jugokoncertom, dok je Koncertna direkcija Jugokoncertu nudila hrvatske umjetnike. U vrijeme monopola
Jugokoncerta (odmah poslije svršetka Drugug svjetskog rada) on je na inozemno tržište plasirao i hrvatske
umjetnike poput pijanista Jurice Muraija koji nije bio zadovoljan njihovom organizacijskom politikom (Gračan,
1980: 5).
217
Primjerice, XVI. sjednici KOKOJ-a održanoj 25. lipnja 1979. u Novom Sadu prisustvovao je i direktor
Interkoncerta iz Budimpešte, Joszef Horvath, koji je s predstavnicima domaćih agencija „razmotrio problematiku
međusobne glazbeno-scenske suradnje“ (ibid.). Sutradan je održan zajednički sastanak delegacije rumunjske
agencije Aria iz Bukurešta s kojom je 26. lipnja 1979. potpisan Protokol o suradnji za 1980. i 1981. (ibid.).
92
(filmski režiser i predsjednik Saveza filmskih radnika Jugoslavije), Veljko Knežević (sekretar
Prosvjetnog sabora Hrvatske), Drago Krča (glumac Dramskog kazališta u Zagrebu), Anica
Magašić (član Izvršnog odbora Republičke konferencije SSRN Hrvatske i predsjednik Fonda
za unaprjeđivanje kulturnih djelatnosti SR Hrvatske), dr. Ivica Marinić (predsjednik Savjeta za
naučni rad SR Hrvatske), Ivo Mimica (zamjenik predsjednika Skupštine općine Split), Jurica
Murai (izvanredni profesor Muzičke akademije u Zagrebu), Miljenko Paravić (podsekretar u
Republičkom sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu), dr. Vladimir Serdar (redovni
profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu), Milka Slijepčević (savjetnik u Republičkom
sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu), Đuka Zatezalo (direktor Zavoda za
tehničku suradnju SR Hrvatske), dr. Mladen Zvonarević (izvanredni profesor Filozofskog
fakulteta u Zagrebu) i Darivoje Žilić (direktor izdavačkog poduzeća Otokar Keršovani u Rijeci
i član Izvršnog odbora Republičke konferencije SSRN Hrvatske).

Naposljetku, Ministarstvo vanjskih poslova SFRJ je prijedloge kulturne suradnje iznosilo

odgovarajućim ministarstvima u državama s kojima su imali potpisane ugovore i koje su
pojedine prijedloge prihvaćale ili otklanjale. U praksi je to značilo sljedeće: ukoliko bi,
primjerice, bio prihvaćen prijedlog Jugokoncerta da Jugoslavija ugosti tadašnji Lenjingradski
državni akademski zbor Mihail Ivanovič Glinka iz bivšeg Sovjetskog saveza koji je uključivao
i kraću turneju po Jugoslaviji, Jugokoncert bi (jer je gostovanje prihvaćeno na njihov prijedlog)
postao glavni organizator turneje, potpisao bi ugovor sa sovjetskim Goskoncertom, a potom i
pojedinačne ugovore sa zainteresiranim domaćim organizatorima poput Koncertne direkcije
Zagreb, Zagrebačke filharmonije, Dubrovačkih ljetnih igara, Dvorane Lisinski i drugih. Takav
način rada potvrđuje i interni dopis Nevena Šperande, producenta Lisinskog, upućen
Jugokoncertu u Beogradu, kojim se potvrđuje nastup Zbora Glinka u utorak, 7. listopada 1986.
godine, uz uvjet da Lisinski snosi trošak 95 dnevnica za pjevače, dvaju autobusa, hotelskog
noćenja s doručkom, organizacijskih troškova, tehničke opreme i usluge te marketinških
troškova. 218 Na identičan način radila je i Koncertna direkcija Zagreb, dok su koncertne
poslovnice drugih jugoslavenskih republika imale manji broj zaposlenih, pa stoga i manji obim
rada, odnosno organizirale su manji broj priredbi.

218
Dopis Nevena Šperande upućen Jugokoncertu u Beogradu kojim potvrđuje nastup Zbora Glinka u utorak, 7.
listopada 1986. (nema datacije ni potpisa). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL-LS 1986.
93
Prema riječima Miroslava Poljanca, prijedloge gostovanja pojedinih umjetnika i ansambala
ponekad nije bilo jednostavno realizirati. Dapače, bili su rezultat brojnih veza s kolegama u
pojedinim državama i niza neslužbenih informacija s neformalnih druženja tijekom boravka u
inozemstvu. Prije upućivanja službenih prijedloga za gostovanje pojedinih ansambala, Poljanec
se sjeća da je redovito odlazio u sovjetsku državnu agenciju Goskoncert (prefiks gos dolazi od
ruske riječi za državu, gosudarstvo ili государство) i s tamošnjim djelatnicima dogovarao
buduća gostovanja, a posjeti su bili uzajamni; 17. i 18. lipnja 1979. predstavnici Goskoncerta,
zamjenik generalnog direktora Vladimir Kokonjin i referent za suradnju s Jugoslavijom,
Anatolij Komandirov, posjetili su Koncertnu direkciju u Zagrebu, i s Poljancem (tadašnjim
direktorom) otputovali u Dubrovnik gdje ih je ugostio Niko Napica, tadašnji direktor
Dubrovačkih ljetnih igara (Festini et al., 1979: 23).

U prilikama međusobnog posjećivanja, svaka je strana predlagala popis umjetnika svoje zemlje
koje su predvidjeli za gostovanja nakon čega je uslijedilo pregovaranje. Tijekom jednog posjeta
Goskoncertu, Poljanec se sjeća da je, nezadovoljan popisom predloženih umjetnika, zatražio
gostovanje komornog ansambla Hortus Musicus iz Estonije, tada republike Sovjetskog Saveza.
I dok su predstavnici sovjetske državne agencije tvrdili da takav ansambl ne postoji, Poljanec
im je priznao ne samo da je s njima u kontaktu nego i da su već i dogovorili program turneje po
Jugoslaviji koji je naposljetku i ostvaren 1981. i 1985. (***, 2002: 92).

Brojni su sovjetski umjetnici nerijetko imali problema s tadašnjim vlastima koje su vrlo često
otežavale ili čak onemogućavale njihove inozemne nastupe. Među njima je bio i izvan
Sovjetskog saveza hvaljeni pijanist Rudolf Kehrer, sin njemačkih emigranata koji je odrastao u
Gruziji. Iako je bio izuzetno nadaren, zbog svojeg je porijekla bio sumnjiv sovjetskim vlastima
koje mu jedno vrijeme nisu dopuštale da nastupa izvan SSSR-a. Dozvolu (za socijalističke
zemlje) je naposljetku dobio što je Poljanec slučajno saznao od službenice u moskovskom
Goskoncertu i odmah ga uvrstio na popis gostujućih umjetnika. Premda su njegovi moskovski
kolege bili osupnuti saznanjem da takve informacije dolaze do inozemnih menadžera,
gostovanje je naposljetku realizirano uz osobnu zahvalu Rudolfa Kehrera koji je u Zagrebu više
puta gostovao u Lisinskom (19. 12. 1978., 13. 12. 1981., 6. 10.1983., 21. 10. 2000.), ali i na
Zagrebačkom ljetnom festivalu (24. 6. 1991.).
Premda je Srbija po broju stanovnika i površini bila najveća jugoslavenska republika, u
programima kulturne suradnje povezanima s glazbom najveći utjecaj u Saveznom zavodu za

94
međunarodnu naučnu, prosvjetno-kulturnu i tehničku suradnju u Beogradu imala je, po
mišljenju Poljanca, Koncertna direkcija Zagreb jer je Hrvatska imala najveće glazbeno tržište.
Konkretno, inozemnim je umjetnicima mogla ponuditi nastupe u prestižnoj novosagrađenoj
Dvorani Lisinski s izvrsnom akustikom, ali i u drugim zagrebačkim koncertnim prostorima te
na ljetnim festivalima po jadranskoj obali.

Primjerice, Koncertnoj direkciji Zagreb dvaput je uspjelo organizirati višednevna gostovanjâ

Boljšoj teatra u Zagrebu 1979. i 1982. godine – u Hrvatskom narodnom kazalištu i Koncertnoj
dvorani Vatroslava Lisinskog. Oba puta su njegovi solisti, Orkestar i Zbor održali četiri
cjelovečernja programa u četiri dana. U HNK-u su izveli balet Gisele Adolphea Adama (29. i
30. 3. 1979.), a dvije večeri su ispunili ulomcima iz baletâ Labuđe jezero, Spartak, Don Quixote
i Gisele (31. 3. i 1. 4. 1979.), dok su tri godine kasnije solisti, Orkestar i Zbor Boljšoj teatra u
četiri dana nastupili dvaput u Lisinskom (5. i 8. 10. 1982.) i dvaput u zagrebačkom HNK-u (6.
i 7. 10. 1982.). U Dvorani su koncertno izvedeni ulomci iz opera Boris Godunov i Hovanščina
Modesta Petroviča Musorgskog (ciklus Svijet glazbe, 5. 10. 1982.) te uvertire, zborski brojevi,
arije i dueti iz najpoznatijih ruskih opernih ostvarenja poput Čajkovskijeve Jolante i Pikove
dame, Korsakova Sadka, Glinkina Ivana Susanjina i Ruslana i Ljudmile, Borodinova Kneza
Igora, Rubinštajnova Nerona i drugih (Internacionalni majstorski ciklus, 8. 10. 1982.).
Zagrebačka publika mogla je čuti slavne soliste, sopranisticu Galinu Kalinjinu,
mezzosopranistice Irinu Arhipovu i Tamaru Sinjavskaju, tenora Vladislava Pjavka, baritone
Jurija Mazuroka i Vladimira Maljčenka, basa Aleksandra Vedernikova, a sve pod vodstvom
dvojice dirigenata: Aleksandra Lazareva i Fauta Mansurova. Poljanec se sjeća da je na jednom
koncertu u Lisinskom sjedio na vrhu tribine s direktorom Goskoncerta i zamjenikom direktora
Boljšoj teatra. Publika je bila oduševljena izvedbama, a direktor Goskoncerta u jednom se
trenutku obratio svom ruskom kolegi i upitao ga: “A vi to sami niste mogli smisliti?” Njegov
upit, naime, odnosio se na koncepciju predstavljanja opernih ulomaka u koncertnoj verziji.
Naime, teatru je bilo nezamislivo izvoditi operu bez prave scene pa je ovakva koncepcija,
slijedom Poljančeva opisa, očito bila novinâ vodstvu Boljšoj teatra.

Programi kulturne suradnje najčešće su potpisivani na trogodišnje razdoblje, a podrazumijevali

su da zemlja-domaćin plaća dnevnice i smještaj, dok troškove produkcije snosi zemlja iz kojeg
ansambl ili umjetnik dolazi. Putne troškove uglavnom je podmirivala zemlja-domaćin, no bilo
je i dosta slučajeva da ih snosi država iz koje umjetnici dolaze. Važan dio programa kulturne

95
suradnje bila je klauzula o reciprocitetu koja je omogućavala plasman jugoslavenskih umjetnika
i ansambala u inozemstvo.

No, nisu se uvijek „tržili“ glazbenici istih žanrova što će biti presudno za uspješnu i razgranatu
suradnju Jugoslavije s bivšim SSSR-om, a kasnije i Njemačkom Demokratskom Republikom
(DDR-om). Naime, odsječenost socijalističkih zemalja od Zapada i popularne zapadnjačke
glazbe odlično je iskoristila Koncertna direkcija Zagreb kojoj je upravo tržište popularne glazbe
omogućilo nadmoćnu poziciju u pregovorima:

Njihovo je golemo tržište bilo željno, da ne kažem gladno, takve za njih, „zapadne,
kapitalističke“ glazbe; mlada publika vršila je pritisak na strukture vlasti kako bi je počeli
uvoziti i distribuirati. Službena je kulturna politika tome doskočila tako da je tu istu glazbu
počela uvoziti iz socijalističkih zemalja, pri čemu se produkcija iz bivše Jugoslavije
pokazala najatraktivnijom i superiornom u odnosu na konkurente. Velika je zasluga KDZ
što je odmah uočila i prigrabila nenadano ukazanu priliku i našim estradnim umjetnicima
otvorila put tom zaista golemom tržištu. [...] Kako je naš sovjetski partner, središnja državna
agencija Goskoncert, iz tog posla izvlačio golemu dobit, KDZ je postala njihov cijenjeni i
utjecajni suradnik. [...] Kao razmjenu za naše estradne soliste i sastave dovodili smo njihove
vrhunske soliste, komorne i simfonijske orkestre, uključujući tu i najveće poput S. Richtera,
D. Ojstraha i cijelu plejadu drugih nezaboravnih velikana koji su bitno utjecali na razinu i
kvalitetu glazbenog života u našoj zemlji. Poznata je bila pošalica „mijenjam jednog Mikija
Jevremovića za jednog Svjatoslava Richtera“! Bila je to prava alkemija dostojna snova
srednjovjekovnih mudraca koja je uistinu obično kamenje pretvarala u dragulje (Poljanec,
2002: 32).

Svaka zemlja sastavljala je ponudu svojih glazbenika i ansambla za određeno tržište. Za svakog
od njih bili su navedeni i konkretni uvjeti koji su se razlikovali ovisno o statusu umjetnika.
Preciznije, gostovanja ansambala čije je djelovanje subvencionirala država poput Hrvatskog
narodnog kazališta ili Zagrebačkih solista, bili su povoljniji od pojedinih predstavnika
popularne glazbe jer je glavna ideja subvencionirane kulture bila omogućavanje širenja
nacionalno vrijedne kulturne produkcije. U manjoj su se mjeri subvencionirali i nastupi
umjetnika popularne glazbe i to s razlogom – oni su bili atraktivniji zemlji-domaćinu. Nakon
ispunjenja dogovorenog broja subvencioniranih koncerata, lokalni bi organizatori s takvim
izvođačima sklapali direktan ugovor; npr. s Goskoncertom koji bi im organizirao višemjesečne

96
turneje diljem bivšeg Sovjetskog Saveza koje su ponekad podrazumijevale održavanje više
koncerata dnevno.

Jugoslavenski zabavnjaci bili su važan izvozni proizvod u zemlje iza „željezne zavjese“, gdje
su, uz svoje skladbe, izvodili jazz, rock glazbu, talijanske i francuske šansone i drugu vrstu
„zapadne glazbe“. Nisu svi bili jednako primljeni. Među najpopularnijim glazbenicima iz
Hrvatske u SSSR-u i DDR-u bili su Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi. Dimitrovska je

u Istočnoj Europi, odsječenoj od takve vrste glazbenih atrakcija sa Zapada [...] postala
megazvijezda. U Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu osobito je
uspješno nastupala s Ivicom Šerfezijem, punila koncertne dvorane i u jednom razdoblju bila
popularnija od bilo kojeg jugoslavenskog pjevača. Izdala je čak i nekoliko albuma u Istočnoj
Njemačkoj, i to je zadugo ostalo njezino najvažnije tržište (Polimac, 2016).

A Šerfezi je „60-ih godina čak i u SSSR-u izgradio zapaženu karijeru i zvjezdani status
rasprodavši svojevremeno 150-ak koncerata. Imao je velike turneje po SSSR-u i DDR-u.”219
„Tijekom vremena to se ponovilo, naravno u puno skromnijem obliku, i s ondašnjim DDR-om
(Poljanec, 2002: 32). 220

Prema sjećanju Miroslava Poljanca, u najintenzivnijem razdoblju kulturne suradnje s bivšim

Sovjetskim Savezom tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih, ondje je održano oko tisuću
estradnih koncerata domaćih glazbenika godišnje! Reciprocitet nije podrazumijevao identičan
broj koncerata pa se događalo da za četiri ili pet nastupa sovjetskih umjetnika u Jugoslaviji,
Koncertna direkcija Zagreb organizira više desetaka koncerta hrvatskih (jugoslavenskih)
glazbenika u SSSR-u. Među ostalim, Jugoslavija im je slala najuglednije predstavnike ozbiljne
glazbe u Jugoslaviji, osobito iz Hrvatske poput Zagrebačkih solista, Zagrebačkog kvarteta,
ansambla Opere HNK iz Zagreba, ali i najpopularnije soliste i grupe s područja popularne
glazbe.

219
Ibid.
220
„Na samom vrhuncu svoje planetarne slave, istočnonjemačka klizačka šampionka Katherine Witt za gostovanja
u Zagrebu tražila je autogram samo i ni od koga drugog do Ljupke Dimitrovske, što mnogo govori o njenom
statusu u DDR, ali i mnoge druge stvari...“ (Matić, 2004: 95).
97
Na mnoga putovanja jugoslavenskog predsjednika, Josipa Broza Tita, išle su, među ostalima, i
delegacije kulturnih djelatnika, ministri ili zamjenici ministara kulture s namjerom
uspostavljanja nove ili obnavljanja postojeće kulturne suradnje. Očiti rezultat Titovog boravka
na Dalekom Istoku i posjeta Sjevernoj Koreji i Kini 1977., među ostalim, bilo je gostovanje
dvaju ansambala iz tih zemalja u Lisinskom dvije godine kasnije: Omladinsko-dječjeg muzičko-
plesnog ansambla iz Pjong Janga (19. 6. 1979.) i Omladinsko-dječjeg ansambla pjesama i igara
iz Šangaja iz Narodne Republike Kine (2. 7. 1979.). Na sličan način u Lisinskom su gostovali
Japanski folklorni ansambl (30. 6. 1977.), Folklorni ansambl Doina iz Bukurešta (22. 7. 1977.),
Nacionalni folklorni ansambl Kube (10. 3. 1984.), Folklorni ansambl Filipina Bayanihan (5. 7.
1977. i 13. 7. 1979.), Irački nacionalni folklorni ansambl (14. 10. 1977.) te sastavi iz Sjeverne,
Srednje i Južne Amerike poput američkog ansambla 20th Steel Band (1. 7. 1976.), Nacionalnog
folklornog ansambla Columbia (23. 9. 1980.), Folklornog ansambla iz Brazila Brasil Tropical
(14. 7. 1975.), Karnevala Kariba u izvedbi Folklornog festivala Trinidada (14. rujna 1979.) te
južnoameričkog Kvinteta Facio Santillan (15. 3. 1977.) s programom El condor pasa kojega
su činile narodne pjesme Argentine, Perua, Paragvaja, Bolivije, Meksika, Ekvadora i Čilea.

Zahvaljujući važnoj ulozi Josipa Broza Tita, odnosno Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, u
Lisinskom su nastupili i nacionalni folklorni ansambli pojedinih afričkih zemalja poput onih iz
Gvineje (20. 2. 1979.) i Obale Bjelokosti (tada Slonovače) pod naslovom Legenda crnog
kontinenta (25. 12. 1976.). Zagreb su posjetili u sklopu njihove svjetske turneje, a nastupili su
i u drugim gradovima bivše Jugoslavije. Ipak, najveća kulturna razmjena odvijala se sa SSSR-
om zahvaljujući čemu je Lisinski uz ponajbolje umjetnike tzv. ozbiljne glazbe, ugostio i niz
drugih ansambala; od Sjevernog ruskog folklornog ansambla (16. 7. 1975.), Ansambla
kavkaskih narodnih plesova Alah (8. 7. 1976.), Folklornog ansambla plesova SSR Ukrajine
Pavle Virski (20. 3. 1979.) do Bulata Okudžave (30. 10. 1978.), Valentina Baglaenka i ansambla
Balalajka koji su održali Večer ciganskih romansi i ruskih narodnih pjesama (16. i 17. 6.
1977.).

Koliko je država vodila brigu o kulturi govori i podatak da su prvim izravnim letom tvrtke
Australian Airlines između Beograda i Melbournea, na poziv Ministarstva vanjskih poslova
Jugoslavije, među ostalima, letjeli i direktori Koncertne direkcije Zagreb i Jugokoncerta,
Miroslav Poljanec i Veljko Bijedić, koji su tijekom četrnaest dana u Australiji posjetili nekoliko
najvećih gradova i koncertnih dvorana u Sydneyju, Canberri i Adelaidei te sklopili kontakte s

98
velikim koncertnim agencijama među kojima je bila i Musica Viva Australia, specijalizirana za
ansamble komorne glazbe. Zahvaljujući kulturnoj suradnji Jugoslavije s Australijom, bila je
dogovorena turneja Zagrebačkog kvarteta po toj zemlji, no ugovor se nije sklopio s australskim
Ministarstvom vanjskih poslova nego sa spomenutom agencijom. Danas je to najveća agencija
za komornu glazbu na svijetu koja je već 1970-ih i 1980-ih u tolikoj mjeri kontrolirala tržište
komornih ansambala u toj zemlji, da niti jedan inozemni ansambl nije mogao nastupiti bez
ugovora s njima.

Među zemljama koje nisu sklapale programe kulturne suradnje bile su i Sjedinjene Američke
Države. Premda su američki umjetnici poput Elle Fitzgerald (27. i 28. 2. 1974.) gostovali u
bivšoj Jugoslaviji po tržišnim uvjetima, američkoj Vladi bilo je važno da u Jugoslaviji nastupaju
i njihovi umjetnici pa je, među ostalima, na poziv američkog Ministarstva vanjskih poslova
Miroslav Poljanec posjetio SAD i ondje sklopio kontakte s brojnim koncertnim agencijama.
Koncertna direkcija Zagreb najuspješnije je surađivala s tada najvećom američkom agencijom,
Columbia Artists Management, zahvaljujući kojoj je u Dvorani gostovao velik broj američkih
rock i jazz glazbenika. Iako je za nastup Tine & Ikea Turnera (4. 11. 1974. u 17 i 20 sati) odabran
novootvoreni Lisinski, kasnija gostovanja popularnih američkih glazbenika (Frank Zappa, Eric
Clapton, Ray Charles, B. B. King, Weather Report i dr.) ipak su održana u prostorno
primjerenijem Domu sportova koji je mogao primiti i mnogo više posjetitelja.

Među američkim umjetnicima koji su gostovali u Lisinskom uvjerljivo su najbrojniji bili jazz
glazbenici 221 jer je u doba Hladnog rata upravo jazz bio jedno od sredstava američke
propagande (Vučetić, 2009). Dakako, među gostujućim američkim umjetnicima bili su i

221
Uz već spomenutu Ellu Fitzgerald u Lisinskom su nastupili: McCoy Tyner Quintet (13. 11. 1974.), Chick Corea
samostalno (4. 2. 1975.) i u duu s vibrafonistom Garyjem Burtonom (30. 10. 1979.), Duke Ellington Orchestra
pod vodstvom skladateljeva sina Mercera (11. 3. 1975.), American Brass Quintet (14. 5. 1975.), Carmen McRae i
Bakey-Rainer-Newmark Trio (12. 11. 1975.), pjevačica Blanche Thomas, trubač Ruby Braff i ansambl New York
Jazz Repertory Company (13.12.1975.), Betty Carter i Billy Evans Trio (7. 11. 1976.), Sammy Price Orchestra i
Odetta (6. 11. 1977.), George Duke Band (7. 11. 1977.), Dizzy Gillespie (20. 7. 1978.), Sarah Vaughan (20. i 21.
10. 1978.), Woody Herman Orchestra (2. 7. 1979.), Lionel Hampton Orchestra (6. 11. 1979.), Herbie Hancock
(23. 11. 1986.) i drugi.
99
glazbenici popularne 222 i ozbiljne glazbe, 223 a najznačajniji rezultat Poljančeva američkog
putovanja bilo je uvrštavanje Zagreba kao neizostavne europske postaje na turnejama američkih
umjetnika, što ranije nije bio slučaj.

Istovremeno, omogućena je i promocija domaćih glazbenika u SAD-u. Columbia Artists

Management je kao najveća američka agencija, prema riječima Poljanca, bila poznata po tome
što je najmanje plaćala po koncertu, no prednost je stjecala brojem svojih ispostava; imala ih je
osamdesetak diljem SAD-a i one su omogućavale turneje od najmanje 45 koncerata. Budući da
je Thomas Thompson, jedan od glavnih menadžera agencije, smatrao da su Amerikancima na
spomen Jugoslavije jedine asocijacije Tito i Dubrovnik, Poljanec je američkom kolegi
predložio gostovanje tadašnjeg Gradskog orkestra Dubrovnik s programom hrvatskih
skladatelja i uz nekoliko vrsnih solista.224 U srpnju 1975. Thompson je nenajavljeno nazočio
redovitom koncertu Orkestra u Kneževom dvoru225 nakon čega je dogovorena dvomjesečna
turneja te jeseni tijekom koje je Dubrovnik Festival Orchestra (kako je najavljen na američkim
plakatima) održao 45 koncerata. Veliki uspjeh, a očito i dobra zarada i agencije i Dubrovačkog
orkestra potaknula je i drugu turneju po Americi 1978. godine s ukupno 55 koncerata u dva i
pol mjeseca na kojoj se Orkestru pridružio i tada devetnaestogodišnji Ivo Pogorelić (ibid.).226
Osim Gradskog orkestra Dubrovnik, od 1973. do 1980. godine održano je više od 500 koncerata
hrvatskih umjetnika u SAD-u u organizaciji američkih tvrtki. Osim suradnje s agencijom
Columbia Artists Management, Koncertna direkcija Zagreb surađivala je i s agencijom
Raymond Weiss Artists Management čiji je vlasnik, Raymond Weiss, posjetio Koncertnu
direkciju Zagreb 16. i 17. srpnja 1979. (Festini et al., 1979: 23). Uz njegovu su suradnju
ostvarene dvije uspješne turneje Zagrebačkog kvarteta po SAD-u i nastup New York Jazz

222
Muddy Waters Orchestra (5. 11. 1976.), Golden Gate Quartet (11. 7. 1975. u 17 i 20 sati), Roberta Flack i Al
Matthews (18. 11. 1976., u 19:15 i 21:30 sati), Fats Domino (17. 3. 1977.), The Plattersi (5. 4. 1977.), Amanda
Lear (15. 7. 1980.) i drugi.
223
Filharmonija iz Los Angelesa pod vodstvom Zubina Mehte (2. 12. 1976.), pijanist Misha Dichter (11. 11. 1976.)
i drugi.
224
Maestro Nikola Debelić koji je ravnao Gradskim orkestrom Dubrovnik na američkim turnejama ističe da je i
sam tijekom usavršavanja u New Yorku 1968./1969. upoznao predstavnike spomenute agencije što se kasnije
pokazalo korisnim (Marunčić, 2018).
225
Ibid.
226
Po mišljenju Poljanca, jedan od razloga isplativosti gostovanja bio je u činjenici da je Orkestar mogao stati u
jedan autobus pa su putni troškovi bili minimalni.
100
Quarteta u Zagrebu. Također, prigodom Weissove posjete Zagrebu dogovoreno je trotjedno
gostovanje Zagrebačke filharmonije u SAD-u 1981. te gostovanje američkog Kvarteta Alard u
srpnju i kolovozu 1980. po Jugoslaviji (ibid.).

Koliko je Koncertna direkcija Zagreb uspješno manevrirala između sovjetskih,

zapadnoeuropskih, američkih i dalekoistočnih umjetnika najbolje svjedoče godišnje skupštine
Europske udruge kulturnih menadžera (Association Européenne des Agents Artistiques,
AEAA) kojima je redovito prisustvovao Miroslav Poljanec kao ravnatelj Koncertne direkcije
Zagreb. Osim što „gotovo da i nema važnijeg glazbenika druge polovice 20. stoljeća kojeg KDZ
nije ugostila u Zagrebu ili u Hrvatskoj“ (Poljanec, 2004: 43), na spomenutim skupštinama
mogao se steći najbolji uvid u kulturnu ponudu drugih zemalja, ali i saznati tržišne cijene
sovjetskih umjetnika u Zapadnoj Europi. Primjerice, slavni sovjetski pijanist Svjatoslav Richter
1986. godine u Londonu je (prema sjećanju Poljanca) primio honorar od 10.000,00 GBP, dok
je u Jugoslaviji, zahvaljujući programu kulturne razmjene, nastupao za samo 800 USD (15. i
16. 3. 1986.), što je, dakako, izazivalo zavist ostalih organizatora, osobito onih sa Zapada.

Ugovarajući priredbe, Koncertna direkcija Zagreb, ali i Koncertna dvorana Vatroslava

Lisinskog izravno su surađivale i s brojnim kulturnim institucijama pojedinih država koje su se
isključivo bavile promocijom kulture svojih zemalja kao što su Goethe institut, British Council,
Talijanski institut za kulturu, Američki centar, Francuski institut i drugi, a koje su aktivno
željele pridonijeti postojećoj programskoj raznovrsnosti i, naravno, pokušati u ponudu uvrstiti
i umjetnike iz svojih zemalja. Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina ugovaranje priredbi uvelike je
ovisilo o političkoj, ali i financijskoj situaciji u državi; tako je početkom 1981. bilo potrebno
smanjiti broj inozemnih gostovanja iz zapadnih zemalja i koncentrirati se na ona koja se neće
„plaćati konvertibilnom valutom“ (Martinčević-Lipovčan, 1981: 7), odnosno na umjetnike iz
istočnoeuropskih zemalja, ali i domaće ansamble i glazbenike.

Početkom 1990-ih dolazi do brojnih političkih promjena. Njemačka Demokratska Republika i

Savezna Republika Njemačka ponovno se ujedinjuju 1990., raspadaju se socijalističke zemlje
poput SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije, a s njima i subvencionirani oblici dotadašnje
kulturne razmjene. Osamostaljenjem Hrvatske Koncertna direkcija Zagreb gubi postojeće
jugoslavensko tržište kojim je dominirala, a gasi se i tržište estradnih programa u bivšem SSSR-
u. Od početka 1990-ih gostovanja se dogovaraju isključivo u skladu s tržišnim uvjetima. A opće

101
je poznato da najpoznatiji svjetski umjetnici (osobito vokalni solisti) zahtijevaju veće honorare
u kulturno „zabačenijim“ centrima poput Zagreba, dok u uglednim koncertnim prostorima
poput Bečke državne opere 227 ili milanske Scale, nastupaju za manje iznose, jer tamošnji
nastupi pridonose njihovom ugledu i impresivnijoj biografiji. Domovinski rat dodatno je otežao
uvjete rada s inozemnim partnerima i suradnicima diljem svijeta početkom 1990-ih.

Istovremeno, razvoj informacijske tehnologije olakšava poslovanje u smislu komunikacije i

pristupa informacija budući da državne koncertne agencije više nisu jedini izvori podataka o
ponudi i potražnji na tržištu kulturnih dobara. Danas većina umjetnika i ansambala ima vlastitu
službenu internetsku stranicu sa svim potrebnim podacima: biografijom, popisom skladbi na
repertoaru, rasporedom koncerata, pregledom diskografskih i inih izdanja, fotografskim
materijalima, isječcima iz glazbenih kritika (tzv. press clipping) i dakako, kontaktima
menadžera ili agencija koje ih zastupaju. Najtraženije umjetnike zastupa i po nekoliko agencija
od kojih je svaka zadužena za određeno geografsko područje. Dostupnost navedenih podataka
omogućila je veću vidljivost umjetnika, ali i povećala konkurentnost pa ne čudi da mnoge
agencije (ali i poneki umjetnici) šalju otvorene ponude za nastup na e-mailove brojnih
organizatora i koncertnih prostora. Najtraženiji umjetnici i ansambli imaju dogovorene nastupe
nekoliko godina unaprijed što treba imati na umu i kod planiranja, osobito kada je riječ o
angažiranju velikih produkcija poput vokalno-instrumentalnih projekata koji uključuju orkestar
i zbor, simfonijske orkestre s drugih kontinenata, itd.

Gostovanja velikih sastava dio su detaljnih godišnjih planova koji su dvije ili tri godine
unaprijed vremenski i programski definirani. Primjerice, UNESCO i Europska komisija bili su
pokrovitelji inicijative Kraljevskog Concertgebouw orkestra (Royal Concertgebouw
228
Orchestra) RCO meets Europe koji je tijekom tri koncertne sezone (2016./2017.,
2017./2018., 2018./2019.) izveden u svih 28 229 zemalja Europske unije. Inicijativom se
promicala ideja Europske unije i prenosila mlađim generacijama putem projekta Side by Side,
odnosno izvođenjem jedne kompozicije na programu s orkestrom mladih zemlje-domaćina, što
je u Hrvatskoj bio Simfonijski orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Dva orkestra

227
Bečka državna opera visinu honorara velikih pjevačkih zvijezda ograničila je između 12.000,00 EUR i
13.000,00 EUR po večeri (Zelechowski, 2013).
228
https://www.concertgebouworkest.nl/europe (2020-06-03)
229
Europska unija u to je vrijeme imala 28 članica, a odlaskom Ujedinjene Kraljevine broj se umanjio.
102
skupa su nastupili u izvedbi Uvertire Egmont, op. 84 Ludwiga van Beethovena u ciklusu
Lisinski subotom (24. 11. 2018.).230

Angažman jednog umjetnika uglavnom bi trebao biti dostupniji u odnosu na manji komorni
sastav, no kada su u pitanju ponajbolji svjetski umjetnici, visina honorara za jednu osobu može
biti jednaka honoraru manjeg ansambla, ali i simfonijskog orkestra. Također, gostovanje
manjeg komornog ansambla ne mora nužno biti organizacijski jednostavnije od gostovanja
čitavog orkestra.231 Razlike između agencija koje zastupaju umjetnike i ansamble najviše odaje
broj djelatnika. Agencija s većim brojem zaposlenika, logično, radi raznovrsnije projekte,
skuplje produkcije i nerijetko ima dvije-tri godine unaprijed posložen raspored gostovanja
pojedinih ansambala po datumima kako bi potencijalni organizatori odmah mogli vidjeti
odgovaraju li im iole ponuđeni termini. Među najvećim europskim agencijama je
Konzertdirektion Schmidt iz Njemačke koja se osim po dugogodišnjem iskustvu (osnovana je
1959.)232 ističe organiziranošću i ponudom koncerata za trogodišnje razdoblje. Neke europske
agencije specijalizirale su se za organizaciju turneja simfonijskih orkestara s drugih
kontinenata, dok neki orkestri izravno kontaktiraju agencije radi organizacije turneje u
odabranom razdoblju i u skladu s općim pravilima rada ansambla i s međusobnim ugovornim
obvezama. Najtraženiji umjetnici imaju nekoliko agencija koje ih zastupaju od kojih je svaka
zadužena za određeno geografsko područje.

U današnjem svijetu ozbiljne, ali i popularne glazbe, rad s agencijama je gotovo nezaobilazan
što za organizatora ima pozitivne, ali i negativne učinke. Pozitivna bi bila dostupnost i brz

230
https://www.lisinski.hr/hr/dogadanja/lisinski-subotom-br-kraljevski-concertgebouw-orkes/ (2020-06-02)
231
Navedeno ponajbolje ilustrira organizacija međunarodnog prijevoza članova komornog ansambla. Budući da
je to gotovo redovito obveza organizatora, s obzirom na relativno ograničenu zračnu povezanost Zagreba s
europskim i svjetskim destinacijama, ponekad je vrlo teško organizirati dolazak 20-30 članova ansambla iz
različitih svjetskih destinacija u Zagreb u otprilike slično vrijeme, uzimajući u obzir mnogobrojne pojedinačne
zahtjeve glazbenika – od polaska u određeno vrijeme, kratkoće leta, detalja vezanih uz prtljagu, pozicije sjedala u
zrakoplovu i drugih specifičnosti poput kupnje dodatnog sjedala za pojedine instrumente poput violončela.
Dodatnu komplikaciju predstavlja usklađivanje odabranog leta s rasporedom vožnje drugih prometnih sredstava
poput vlakova ili autobusa, ukoliko se glazbenik nalazi u gradu koji nema zračnu luku.
232
https://www.kdschmid.de/en/about-us/history/ (2020-04-30)
103
odgovor u vezi svih informacija o izvođaču,233 od honorara ovisno o vrsti nastupa, konkretnih
uvjeta i prijedloga termina ovisno o već dogovorenim terminima (u određeno vrijeme i u
određenoj destinaciji). Preciznije, honorar umjetnika u ozbiljnoj glazbi ovisi o tome radi li se o
cjelovečernjem recitalu, solističkom nastupu uz orkestar ili komornoj izvedbi. Uz informacije
o honoraru uvjeti pojedinog umjetnika ili ansambla sadržani su u prijedlozima ugovora koje
agencije redovito šalju potencijalnim organizatorima. Budući da najpoznatiji svjetski umjetnici
godišnje održe veliki broj koncerata za koje moraju biti fizički i psihički pripremljeni, bilo bi
gotovo nemoguće da se uz koncertne obveze bave i organizacijskim poslovima pa ih stoga za
njih obavljaju agencije.

Iako je odnos agencije i umjetnika njihova poslovna tajna, dio odnosa moguće je iščitati iz
ugovora. Agencija u ime pojedinih umjetnika ponekad samostalno sklapa ugovore s
organizatorima, dok u nekim slučajevima organizatori potpisuju ugovor isključivo s
umjetnikom ili ovlaštenim predstavnikom ansambla. U oba slučaja isplata honorara najčešće
ide preko agencije koja za nastup ispostavlja račun organizatoru. Najrjeđi je slučaj da ugovor
glasi na izvođača i da se iznos honorara isplaćuje na račun izvođača, odnosno fizičke osobe.
Doduše, to je financijski najpovoljnije za organizatora, no iziskuje najviše administracije.234

Premda lokalni organizatori nisu upoznati s odredbama ugovora između agencije i izvođača,
kao što ni izvođač nije upoznat s odredbama ugovora između agencije i lokalnog organizatora,
dio izvođača ne želi ovlastiti agenciju da u njihovo ime samostalno potpisuje ugovore. Iako bi
im takav dogovor bio najjednostavniji, mnogi se očito osobno žele uvjeriti u svoju „tržišnu“
cijenu, ali i eventualne korekcije za pojedine koncertne prostore, odnosno organizatore. Naime,
ako je u ugovoru između agencije i izvođača definiran iznos honorara koji je agencija dužna
osigurati izvođaču za pojedinu vrstu nastupa, broj nastupa u godini ili na određenom
geografskom području, a pritom nisu precizirani postotci provizije za pojedine vrste nastupa ili
fiksan iznos, mnoge agencije će, ako ugovor sklapaju izravno s lokalnim organizatorom,

233
Kako bi se unaprijed osigurala maksimalna transparentnost i brže dolaženje do potrebnih informacija, na
službenim internetskim stranicama većine agencija često uz ime umjetnika ili ansambla stoji izravan kontakt
zaposlenika agencije.
234
Ukoliko ugovor glasi na fizičku osobu, inozemni izvođač prema hrvatskim zakonima mora zatražiti osobni
identifikacijski broj (OIB) u Poreznoj upravi kako bi organizator za njegov nastup mogao uplatiti porez u zemlji
u kojoj nastupa, tj. u Hrvatskoj.
104
sigurno pokušati povisiti ugovorno dogovorenu tržišnu cijenu izvođača i zadržati razliku za
sebe.

Negativna strana rada s agencijama je nemogućnost kontakta s izvođačem prije njegova

fizičkog dolaska u zemlju. Budući da agencije u pravilu ne daju organizatorima privatne
kontakte izvođača već prepuštaju izvođačima da to učine po vlastitom nahođenju (tijekom
boravka u zemlji-domaćinu), u slučaju nepredviđenih poteškoća tijekom putovanja, u
avionskom prijevozu ili bilo kakvih drugih situacija, organizatorima (uz postojeći kontakt s
agentima koje je gotovo nemoguće dobiti vikendima ili blagdanima) preostaje samo pratiti red
letenja u pojedinim zračnim lukama jer niti jedna avionska kompanija ne daje informacije o
imenima putnika koji se nalaze na pojedinom letu. Kada je riječ o ozbiljnoj glazbi, većina
izvođača putuje bez pratnje, odnosno bez agenta koji na turneje odlaze najčešće s velikim
ansamblima, a vrlo rijetko s pojedincima. Naposljetku, jedna od negativnosti rada s agencijama
je često i pogrešna pretpostavka organizatora o zahtjevnosti pojedinog izvođača. Mnogi detalji
navedeni u ugovoru vrlo često se pokazuju pretjeranima i nepotrebnima, a izvođač nezahtjevan.

I dok je tijekom 1970-ih i 1980-ih komunikacija s državnim agencijama socijalističkih zemalja

bila jednostrana jer su one predlagale umjetnike i ansamble dostupne za kulturnu razmjenu,
današnja situacija mnogo je transparentnija i omogućuje organizatorima da izravno kontaktiraju
pojedine agencije ili umjetnike ako su zainteresirani za njihov nastup. Istovremeno mnoge
agencije organizatorima šalju otvorene ponude za nastup konkretnog umjetnika ili sastava,
osobito ako im je cilj organizacija turneje većeg ansambla na određenom geografskom
području. Naime, kada su u pitanju veliki simfonijski orkestri agenciji je neisplativo organizirati
jedan ili dva koncerta budući da su osnovni troškovi235 takvih projekata visoki zbog velikog
broja sudionika.

235
Iako su članovi orkestra najčešće i stalni zaposlenici, odlazak na službeni put za upravu orkestra podrazumijeva
osiguravanje dnevnica zaposlenicima i honorare za dodatne glazbenike (soliste, dirigenta ili pojedinog člana
orkestra koji nije stalni zaposlenik), prijevoz velikog broja glazbenika (osobito jer se najčešće putuje
zrakopolovom), prijevoz cestovnim putem (najčešće kamionom) i osiguranje instrumenata i popratne opreme,
najam notnog materijala koji će se izvoditi na turneji, itd. Spomenute troškove Orkestar pokriva novcem od
honorara, a ekonomičnost i pravovremena organizacija putnih troškova omogućit će im zadržavanje većeg dijela
dogovorenog honorara.
105
Naposljetku, koncertne sezone pojedinog organizatora rezultat su komunikacije s brojnim
agencijama, umjetnicima, drugim (geografski bliskim) organizatorima,236 ali i tijelima državne
i gradske vlasti te domaćim glazbenicima i ansamblima. Tako je, primjerice, izvedba Hrvatskog
glagoljaškog rekvijema za soliste, mješoviti zbor i orkestar Igora Kuljerića u interpretaciji
Orkestra Minhenskog radija, Zbora Bavarskog radija i hrvatskih solista237 pod dirigentskim
vodstvom Ivana Repušića održana u povodu predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije
(22. 2. 2020.) i predstavljala je suradnju Dvorane Lisinski kao organizatora s Gradom
Zagrebom, Ministarstvom kulture Republike Hrvatske i Bavarske radiotelevizije (Bayerischer
Rundfunk). Naposljetku, treba reći da je svake godine glazbeno tržište bogatije za nove
izvođače, da mnogi imaju izuzetno duge i plodne karijere, da izvođači godišnje nastupaju češće
nego što je to bilo uvriježeno u prijašnje doba, ali i da se broj organizatora, koncertnih prostora
i raznih manifestacija svakim danom povećava.

236
Primjerice, ako je neka agencija dogovorila nastup inozemnog simfonijskog orkestra u Zagrebu, nastojat će
koncert istog ansambla organizirati i u većim (najčešće glavnim) gradovima susjednih država poput Beograda,
Ljubljane, Maribora, Budimpešte, Graza i Beča. Toga su svjesni i organizatori pa nije neobično da i oni budu
uključeni u dogovor, osobito oko dogovora vezanog uz datum. Naime, ako ansambl nastupa u ciklusu Lisinski
subotom, Dvorana će inzistirati na održavanju zagrebačkog koncerta u subotu, što možda neće odgovarati drugim
organizatorima. U tim slučajevima, agencija mora pokazati umješnost pregovaranja i posredovati između
organizatora.
237
Nastupili su sopranistica Kristina Kolar, mezzosopranistica Annika Schlicht, tenor Eric Laporte i bariton
Ljubomir Puškarić.
106
 6. 2. Odredbe ugovora

Uspješna realizacija priredbe kojom su podjednako zadovoljni i organizator i izvođač gotovo

je redovito posljedica poštivanja ugovornih odredbi obiju strana. Ugovori su vrlo detaljni i
specifični za pojedinu osobu ili sastav, a uz stavku honorara obuhvaćaju standardne zahtjeve
vezane uz putne troškove i hotelski smještaj, ali i niz specifičnosti poput dodatnih
organizacijskih aktivnosti, detalja vezanih uz koncertni i garderobni prostor, promidžbene
aktivnosti i popratna događanja, itd.

Organizator i agent pregovore uvijek započinju oko iznosa honorara. Ako se ne usuglase, daljnji
razgovori su izlišni. Visina honorara, kao što je navedeno u prethodnom potpoglavlju, za jednog
izvođača varira ovisno o tome je li riječ o solističkom ili komornom nastupu, dok kod
ansambala ovisi o broju glazbenika, ali i renomiranosti pojedinog sastava. Cijena komornog
ansambla ili čak simfonijskog orkestra može biti identična honoraru koji određeni solist dobiva
za cjelovečernji koncert. Niži iznos honorara organizator može postići i sklapanjem izravnog
ugovora s izvođačem ili ansamblom budući da se u tom slučaju izbjegava agencijska provizija.
Također, visinu honorara moguće je umanjiti ako organizator preuzme organizacijsku i
financijsku brigu o dodatnim uslugama izvođaču poput plaćanja svih putnih troškova, dodatnih
noćenja u hotelu, itd. Pravila ne postoje. Uz honorar, važne stavke ugovora vezane su uz
međunarodni i lokalni prijevoz, hotelski smještaj, a neki ugovori definiraju i vrlo specifične
detalje.

Putni troškovi za jednu osobu najčešće podrazumijevaju kupnju avionskih karata poslovne
klase ili, ako ih nema na odabranom letu (kod niskotarifnih avionskih kompanija), dvije
ekonomske klase. Za manje udaljenosti do oko 400 km (kao što je otprilike udaljenost Zagreba
i Beča) neki izvođači zahtijevaju da se po njih pošalje automobil. Pri dolasku na aerodrom neki
traže da im organizator osigura tzv. „brzi prolaz“ koji je moguće dogovoriti s osiguranjem na
aerodromu i s policijom, a koji podrazumijeva da se određenoj osobi po slijetanju u zračnu luku
omogući zasebna sigurnosna provjera službenih dokumenata (putovnica, viza) bez čekanja u
redu s drugim putnicima. Također, u ugovorima često stoji i da izvođača mora dočekati
predstavnik Dvorane i otpratiti ga u odabrani hotel. Odabir lokalnog prijevoza je posebna
stavka. Neki izvođači imaju sponzorske ugovore s pojedinim automobilskim kućama pa je
strogo definirana i marka automobila. Ipak, većina zahtjeva luksuznu klasu automobila (bez

107
navođenja konkretne marke) i vozača sa znanjem engleskog jezika. Bilo je i slučajeva kad
izvođač dolazi s pratnjom, predstavnikom agencije i još jednim umjetnikom, pa se zahtjev za
luksuznim automobilom s vozačem udvostručuje ili čak utrostručuje. No, većina umjetnika u
svijetu ozbiljne glazbe nema takve zahtjeve i pristaje na vožnju gradskim taksijem, kombijem
ili čak privatnim automobilom zaposlenika Dvorane. Ako se radi o dolasku orkestra,
organizator je obično dužan osigurati lokalni prijevoz luksuznim autobusima te zasebnim
limuzinama za vodeće glazbenike, obično dirigenta i soliste.

Smještaj najčešće podrazumijeva smještaj u hotelima najviše klase u zemlji, odnosno uglavnom
s četiri ili pet zvjezdica. Najzahtjevniji izvođači mnoge detalje vezane uz smještaj imaju
definirane u ugovoru. Ponajprije se odabire vrsta sobe koja može biti jednokrevetna (sa
standardnim ili francuskim krevetom) ili dvokrevetna soba te luksuzni ili tzv. predsjednički
apartman s dvije spavaće sobe i sobom za primanje gostiju. Mnogima je važna i pozicija u
odnosu na druge sobe unutar hotela poput smještaja na više katove hotela, pogleda na dvorišnu
stranu (za razliku od bučne ulice), ali i udaljenost sobe od lifta. Opremljenost sobe
klimatizacijskim uređajem (neki ugovori čak navode marku i snagu željenog uređaja) danas je
već standardan zahtjev koji se često ni ne navodi u ugovoru, no navodi se npr. mogućnost
otvaranja prozora, što često nije moguće u novoizgrađenim hotelima. Odabrani hotel često mora
biti opremljen teretanom ili sobom za vježbanje te poslugom u sobi 24 sata dnevno. U odnosu
na Dvoranu hotel najčešće mora biti udaljen maksimalno pola sata pješice, a u njegovoj blizini
ne smiju se odvijati veći građevinski zahvati.

Mnogi zahtjevi vezani su i uz koncertni prostor u kojem će izvođač nastupiti. Garderoba

izvođača mora se nalaziti na istom katu ili u blizini pozornice, mora biti prostrana, čista,
mirišljava (vokalni solisti osobito naglašavaju da se ne smije osjetiti miris duhana), s
ogledalima, stolicama, pianinom (akustičkim ili električnim), parnom postajom ili glačalom s
daskom za peglanje (redoviti zahtjev ženskih izvođača), klimatizacijskim uređajem i vlastitom
kupaonicom opremljenom odgovarajućim potrepštinama (ručnicima, sapunima, vlažnim
maramicama, itd.). Također, tijekom pokusa i koncerta izvođač u garderobi mora na
raspolaganju imati izbor svježeg sezonskog voća, čajeva, vode (ponekad se definira i konkretan
proizvođač, npr. voda Evian), tzv. finger food (mali sendviči, kanapei), itd. Neki zahtijevaju i
standardniji obrok dajući prijedloge za pojedina jela uvijek navodeći omiljenije namirnice dok
drugi taj dio prepuštaju organizatoru nerijetko želeći kušati tradicionalnu hranu zemlje u kojoj

108
nastupaju. Neki izvođači trebaju i dodatno osoblje poput garderobijera, frizera, vlastito
osiguranje i asistenta od strane organizatora. Doduše, osiguranje je osobito važno kada je riječ
o koncertima popularne glazbe u velikim prostorima poput sportskih dvorana, stadiona ili
mjesta na otvorenom.

Zahtjevi vezani uz pozornicu najčešće definiraju tehničke uvjete nastupa, detalje vezane uz
instrumente te uvjete i raspored pokusa i koncerta. Tehnički uvjeti (eng. technical rider)
sadržavaju informacije o sastavu ansambla, vrsti i ugodbi instrumenata, poziciji na pozornici,
vrsti i broju notnih stalaka, uređenju pozornice, popisu potrebne tehničke opreme za realizaciju
pojedinog programa s podrobnim detaljima vezanima uz ozvučenje i rasvjetu. Tehnički zahtjevi
pojedinih izvođača strogo definiraju vrstu i proizvođača tonske i rasvjetne opreme poput
mikrofona, zvučnika, tonskih pulteva i mikseta, reflektora, opreme za projekcije (projektor,
platno), videozidova, specijalizirane opreme poput dimnih mašina, itd. Zahtjevniji projekti
sadrže i detaljnu postavu željene rasvjete za svaku pojedinačnu kompoziciju prema kojoj je
potrebno programirati rasvjetnu konzolu. Broj tonskih majstora i majstora za rasvjetu te
dodatnih tehničara na pokusu i koncertu ovisi o tehničkoj složenosti pojedine priredbe. U
najsloženijim slučajevima u kojima su rasvjeta, ozvučenje, projekcije ili nešto slično,
najvažnijim dijelom priredbe, tehnički stručnjaci poput tonskih majstora ili majstora rasvjete
redovito putuju s izvođačima. S druge strane, tehnički nezahtjevni koncerti ozbiljne glazbe koji
se gotovo redovito izvode akustički i uz tzv. „bijelo svjetlo“ koje omogućuje glazbenicima da
dobro vide note na pultevima, i na kojima nastupaju veći ansambli ili čak veliki simfonijski
orkestri, redovito na turneju idu s tzv. poslužiteljima orkestra koji su zaduženi za prilagodbu
rasporeda stolaca i notnih pulteva u dvoranama u kojima nastupaju, za preslagivanje dijela
orkestra tijekom koncerta ovisno o djelima koja se izvode, ali i brizi i rukovanju s
instrumentima. Naposljetku, ovisno o vrsti priredbe i njezinoj tehničkoj složenosti, organizator
u dogovoru s izvođačem dogovara precizan raspored termina unosa opreme u dvoranu i postave
na pozornicu, termin ozvučavanja i programiranja rasvjete, generalnog pokusa i koncerta s
točnim popisom skladbi, minutažom i naznačenom stankom (ukoliko postoji). S obzirom na to
da se oblik pozornice i raspored sjedećih mjesta razlikuje među dvoranama, izvođači se često
ugovorno osiguravaju da ih se mora upozoriti na eventualna sjedeća mjesta na pozornici i da se
navedena mogu dati u prodaju isključivo uz njihovo dopuštenje.

109
Poglavlja ugovora često definiraju promidžbene materijale koji moraju sadržavati fotografije (s
potpisom fotografa) i biografije odobrene od strane izvođača te tekst o djelima koja se izvode s
prijevodima stihova (u slučaju da postoji pjevani tekst). U programskoj knjižici često mora biti
naznačeno da izvođač ekskluzivno snima za određenu diskografsku kuću te da nastupa
posredstvom konkretne agencijske kuće. Ako ima sponzorski ugovor s nekom tvrtkom,
navedeno se također mora navesti. Svako odstupanje mora pismeno odobriti izvođač, odnosno
agencija koja ga zastupa. Niti jedan izvođač ne dozvoljava fotografiranje ili snimanje cijelog
koncerta, no radi medijske promocije organizator i izvođač obično dogovaraju da se navedeno
dopusti na početku ili na kraju koncerta isključivo u informativne svrhe, najčešće u trajanju do
tri minute. Neki izvođači zahtijevaju i da odaberu fotografije ili televizijske snimke koje će se
objaviti. Također, nije moguće oglašavati da je koncert humanitaran ili ga vezivati uz konkretan
događaj bez pristanka izvođača.

Također, sve radnje vezane uz dodatnu promociju koncerta dio su ugovora. Primjerice, mnogi
ciklusi koncerata ozbiljne glazbe sadržavaju razgovore s izvođačima prije ili poslije koncerta,
intervjue za potrebe medija, potpisivanje diskografskih izdanja te sudjelovanje u drugim
oblicima promocije koncerta. Posljednje dvije sezone (2018./2019., 2019./2020.) koncerti u
sklopu Crvenog i Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije sadržavaju i razgovor s izvođačima
u Predvorju Velike dvorane koji vodi Branimir Pofuk, a započinju pola sata prije početka
koncerta, odnosno u 19 sati. Od početka 1980-ih razgovor je i dio ciklusa Lisinski subotom koji
se odvija na pozornici Velike dvorane poslije koncerta. Ako izvođači pristanu dati televizijski
intervju ili sudjelovati u bilo kojem obliku dodatne promocije koncerta, organizator mora
snositi dodatne troškove – od prijevoza izvođača (ako se snimanje ne odvija u Dvorani), do
organizacije i honoriranja vizažistice, frizerke, garderobijerke, i to uvijek uz obvezatno
prisustvo predstavnika Dvorane. Susreti s obožavateljima najčešće su ugovorno definirani. U
nekim situacijama umjetnik odlučuje pozdraviti „goste“ u svojoj garderobi ili u nekom
ekvivalentnom dogovorenom prostoru. Ulazak posjetitelja u garderobu umjetnika ili područje
oko garderobe iza pozornice (tzv. backstage) je moguć isključivo uz dopuštenje umjetnika. Ako
će umjetnik sudjelovati u npr. potpisivanju diskografskih izdanja za koje se pretpostavlja da će
privući veliki broj posjetitelja, organizator mora osigurati prikladan prostor sa stolom,
stolicama, napitcima i osiguranjem koje će i usmjeravati publiku. Ujedno, očekuje se i da će s
umjetnikom uvijek biti i predstavnik organizatora kako bi koordinirao cijeli događaj i utjecao
na njegov svršetak. Većina umjetnika prije koncerta odbija sudjelovati u marketinškim i drugim

110
aktivnostima, izuzev, dakako, pokusa. Također, svi drugi događaji izuzev onih navedenih u
ugovoru moraju se pismeno najaviti najmanje dvadeset dana ranije.

Naposljetku, u realizaciji koncerta mnogo je nepredviđenih situacija. Uz standardne situacije

poput izgubljene prtljage u avionskom prijevozu, Dubravko Majnarić, umjetnički rukovoditelj
Dvorane od 1985. do 2003. (Krpan, 2013: 82) sjeća se da je jedan dirigent zaboravio ponijeti
putovnicu pa ga nisu pustili u Jugoslaviju. Iako je koncert bio rasprodan, dosjetili su se da je
jedini mogući način ulaska u zemlju – da ga se uhiti i pod policijskom pratnjom doprati do
koncerta. Tako je i učinjeno, a na isti način dirigenta su ispratili do državne granice pod strogim
mjerama osiguranja. I dok se većina izvođača drži dogovorenih obveza, dio ih ima drugačije
želje. Mnogi žele uživati, npr. u blagdanskom raspoloženju grada-domaćina posjetom
aktualnim događanjima u gradu, otići u noćne klubove, ali i upoznati se s okolicom Zagreba,
osobito ako otuda potječu preci; npr. John Malkovich posjetio je zaseok Malkovići na
Žumberku, otkuda je njegov djed otišao u Ameriku (Starešina, 2016). Neki izvođači nastupili
su i usprkos zdravstvenim poteškoćama. Violinist Aleksej Igudesman ozlijedio je nogu na
pokusu prije koncerta, a nakon liječničke intervencije, odlučio je nastupiti svirajući violinu u
sjedećem položaju na uredskom stolcu s kotačićima koji mu je omogućio kretanje po pozornici
(19. 12. 2015.).238 Usprkos bolovima, Igudesman niti u jednom trenutku nije ni pomislio na
otkazivanje koncerta. Dapače, priznao je da će mu nastup u sjedećem položaju biti novi
profesionalni izazov, baš kao i njegovom kolegi, korejskom pijanistu Hyung-ki Joou s kojim je
nastupio. Budući da su obojica vrhunski glazbenici, ali i vrsni komičari, nije neobično da je
publika sve shvatila kao još jednu njihovu otkačenu šalu.239

238
http://www.lisinski.hr/hr/novosti/igudesman-i-joo-pokupili-ovacije-publike-u-lisinsk/ (2020-05-29)
239
Budući da sam bila producentica spomenutog koncerta, izvođači su me zamolili da se obratim publici prije
početka koncerta i pojasnim razloge neuobičajenog Igudesmanovog sjedećeg nastupa. No, nisam ih uspjela uvjeriti
u ozbiljnost situacije jer su na moje pojašnjenje reagirali osmijehom.
111
 6. 3. Realizacija priredbi

Vrijeme pripreme ovisi o produkcijskoj zahtjevnosti priredbe. Ako je riječ o događanju koje
zahtjeva ozvučivanje velikog broja glazbenika i fizičke intervencije u prostor poput unošenja
odgovarajuće scenografije, dodatne video opreme (LED zavjesa, projekcijskih zaslona) ili
najsuvremenijih rasvjetnih tijela kao što su moving headovi, dim-mašine i odgovarajućih
upravljačkih konzola, s postavom se kreće dan-dva ranije. Unos opreme i postava scenografije
u prostoru može potrajati cijeli dan, no oni su preduvjet majstorima rasvjete da isprogramiraju
osvjetljenje u skladu sa željama izvođača, sinopsisom priredbe i dakako, tehničkim
mogućnostima.

Dan priredbe najčešće je rezerviran za tonsku postavu i pokus svih izvođača. Tonski
najsloženije su, dakako, glazbene priredbe s velikim brojem izvođača od kojih su neki članovi
orkestra, drugi su dio rock sastava, treći nastupaju solistički ili moderiraju priredbu (voditelji),
a četvrti pjevaju u nekoj vokalnoj skupini poput klape. Ozvučenje takvih priredbi rade najmanje
dva tonska majstora, svaki na svom tzv. “miks pultu” koji im omogućava promjenu glasnoće,
tonske boje i/ili dinamike uključenih mikrofona, ali i “sakupljanje” akustičnih svojstava
instrumenata saksofona ili bubnjeva te signala iz električnih ili elektroničkih instrumenata
poput bas-gitare ili sintesajzera. Drugačiji mikrofoni koriste se za ozvučivanje ljudskog glasa.
Vokalni solisti ozvučuju se bežičnim mikrofonom koji drže u ruci ili na odgovarajućem stalku,
a ako uz to sviraju gitaru ili neki slični instrument, “kao stalak se postavlja „pecaljka“ kako bi
ostalo prostora za instrument između stalka i izvođača” (Kuhta, 2013: 61). Ako je riječ o
scenskoj izvedbi vokalno-instrumentalnog djela poput mjuzikla ili opere ili o koreografiranom
nastupu u kojem se vokalni solist mora slobodno kretati po pozornici, oprema ih se “lavalier
mikrofonima s odašiljačima” (ibid., 60), tzv. bubicama koje se pričvršćuju na odjeću ili se
koristi okovratni ili naglavni držač mikrofona koji ima “minijaturni mikrofon ispred usta spojen
[…] na odašiljač” (ibid., 61), a smješten je obično na pojas ili drugo pogodno mjesto. Za
ozvučivanje pratećih vokala koristi se dinamički mikrofon tako da se obično “postavlja jedan
mikrofon na dva ili tri izvođača, odnosno dva mikrofona na četiri do šest izvođača“ (ibid., 63).
Za ozvučivanje manjih vokalnih skupina poput klapa ili manjih zborova koriste se
“kondenzatorski mikrofoni karotidioidne karakteristike” (ibid., 64) uz uvjet grupiranja po visini
glasova i uz korištenje jednog mikrofona za dva ili tri pjevača. Kod ozvučavanja folklornih

112
priredbi i kazališnih predstava najčešće se koriste viseći mikrofoni koji su ispred pozornice ili
“vise sa stropa pozornice” (ibid., 61).

Velik izazov tonskom majstoru je ozvučenje akustičkih instrumenata poput gitare i gudačkih
glazbala, osobito ako su dio pop ili rock sastava. Posljednjih godina u Dvorani Lisinski održano
je mnoštvo takvih koncerata. Uz Revijski orkestar Zagrebačke filharmonije, Zagrebačke soliste
ili gudački ansambl ad-hoc, rock band i prateće vokale u Lisinskom su koncerte održali Petar
Grašo (12. 12. 2014.), Boris Novković (8. 5. 2015.), Massimo Savić (9., 10. i 21. 2. 2016.) dok
je Hari Rončević navedenim ansamblima dodao klapu (4. 10. 2014.), Oliver Dragojević
mješoviti zbor (8., 9., 10., 11. i 12. 3. 2015.), a Željko Bebek tamburaški orkestar (2. 11. 2015.).
Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i drugi u posljednje
vrijeme češće samostalno organiziraju “popularnije” programe kao što je Rock Classic (27. 3.
2012.) koje čine aranžmani rock uspješnica legendarnih grupa poput Beatlesa, Queena, Bijelog
dugmeta i drugih, a namijenjeni su široj publici.

Mnogo su rjeđe situacije poput one kada je vokalna solistica Ivana Vrdoljak-Vanna svoju 25.
obljetnicu pjevačke karijere obilježila koncertom uz akustičnu verziju Zagrebačke filharmonije
(20. 11. 2015.). Zajedničko muziciranje akustičnih i električnih instrumenata uobičajeno je kod
izvođenja filmske glazbe, a najbolji primjer je koncert Zagrebačke filharmonije povodom 70.
rođendana i 50. obljetnice profesionalnog rada hrvatskog kantautora Arsena Dedića (29. 4.
2008.).

Iako nam današnja situacija izgleda komplicirano, sedamdesetih godina prošlog stoljeća nisu
postojali bežični mikrofoni što je utjecalo i na izgled pozornice. Tako je praizvedba rock-opere
Gubec-beg u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (7. 3. 1975.) s velikim brojem vokalnih
solista koji su se morali nesmetano kretati po pozornici te orkestrom koji je, zbog pomanjkanja
prostora, bio izmješten u parter, nalikovala „'mikrofonskoj' predstavi prepunoj kabela,
mikrofona i zvučnika“ (Draganić, 1975: 29).

Kod koncerata ozbiljne glazbe ne postoji problem s ozvučenjem već s postavom orkestra,
odnosno razmještajem instrumenata na pozornici, tzv. „planom pozornice“ (eng. stage plan).
Većina koncertnih prostora zadovoljava zahtjeve manjih ansambala, no veliki simfonijski
orkestri nerijetko se moraju prilagoditi prostornim (i akustičnim) mogućnostima pojedinih

113
pozornica. Iako postoji standardizirani raspored instrumenata unutar orkestra,240 mnogi orkestri
imaju svoje specifične postave koje oblikuju njihovi šefovi-dirigenti. 241 Uobičajio se skupa
raspoređivati iste grupe instrumenata, odnosno prve i druge violine lijevo od dirigenta, viole i
violončela desno, drvene puhače ispred dirigenta, limene puhače iza njih i udaraljke u zadnjem
radu s lijeve strane, no toga se često, sasvim opravdano, ne pridržavaju ugledni dirigenti poput
Riccarda Chaillyja, Johna Eliota Gardinera i Ivána Fischera. Radi spomenutih razloga, čest je
slučaj da prije početka turneje, nadzornici orkestra osobno obilaze dvorane u kojima će orkestar
nastupiti. Koncerti ozbiljne glazbe u Lisinskom najčešće počinju u 19.30 sati, no kako bi se
ispoštovala navedena satnica potrebno je da kamioni s instrumentima stignu toga dana do 14 ili
najkasnije do 15 sati. O istovaru instrumenata, smještanju na pozornici, realizaciji akustičnog
pokusa i koncerta te utovara instrumenata u kamion nakon završetka koncerta brine inspicijent.
Dužnost organizatora je da za istovar instrumenata organizira četiri do šest pomoćnih radnika
koji će poslužitelju gostujućeg orkestra pomoći u transportu kovčega s instrumentima. Uz
pomoć teretnog dizala instrumenti se iz prizemlja Dvorane podižu izravno na pozornicu Velike
dvorane. 242 Nakon što se iz kofera izvade instrumenti, koferi se, ovisno o mogućnostima i
drugim događanjima u Dvorani, smještaju pored garderoba glazbenika u visokom prizemlju ili
se spuštaju u prizemlje Dvorane.

Izuzev rasporeda instrumenata, na stage planu su ponekad ucrtana i mjesta koje je potrebno
povisiti, a ponegdje i točna visina pojedinih instrumentalnih skupina. Navedeno je potrebno
radi postizanja određenog zvuka orkestra i zbog komunikacije koju dirigent mora imati s
glazbenicima. Različita visina pojedinih dijelova pozornice postiže se podizanjem triju
pomičnih „stepenica“ u stražnjem dijelu pozornice243 (postavljenih prije fiksnih triju stepenica
za zbor), a specifično poravnavanje ostalih dijelova omogućuju tzv. praktikabli 244 različitih

240
https://franspianostudio.me/2012/04/09/seating-plan-the-modern-classical-orchestra-the-piano/ (2020-06-03)
241
http://www.gramophone.co.uk/blog/the-gramophone-blog/how-to-seat-an-orchestra (2020-06-07)
242
Na sredini pozornice u Velikoj dvorani nalazi se dizalo kojim se na pozornicu donose instrumenti. Dizalo se,
osim u prizemlju i na pozornici koja je na prvom katu, može zaustaviti i na visokog prizemlja na kojem se nalazi
spremište za klavir, stolce i notne stalke.
243
Podizanjem i spuštanjem spomenutih triju stepenica upravlja inspicijent Dvorane pomoću odgovarajuće ručice.
Riječ je o hidrauličnom sustavu koji pokreće elektromotor.
244
„Praktikabl (njem. Praktikabel < franc. praticable), u kazalištu, čvrst element na pozornici, u obliku veće
drvene ili metalne kocke ili kvadra, a primjenjuje se za stvaranje pokretne i lako promjenljive scenografije“.
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=49937 (2020-09-09)
114
dimenzija. Stage plan često ne sadrži broj potrebnih notnih stalaka jer je nepisano pravilo da
dva gudačka glazbala sviraju iz jednog notnog stalka, dok svi ostali moraju imati zaseban notni
stalak (dakako, izuzev instrumenata s tipkama kod kojih je stalak dio glazbala).

I dok su pomoćni radnici Dvorane pod nadzorom inspicijenta zaduženi za postavu točnog
rasporeda sjedala i notnih stalaka te praktikabala, o instrumentima gostujućeg orkestra brinu
poslužitelji i nadzornik orkestra. Unos instrumenata i postava orkestra najčešće traju dva sata,
nakon čega orkestar ima kratak akustični ili tonski pokus (ako je riječ o koncertu s
ozvučenjem). Prije početka pokusa inspicijent u dogovoru s majstorom rasvjete i orkestrom
dogovara rasvjetu. Iako se koncerti ozbiljne glazbe odvijaju uz tzv. „bijelo svijetlo“, odnosno
bez korištenja pokretne rasvjete (tzv. moving headova) i dodatnih svjetlosnih efekata poput
reflektora za pratnju (tzv. follow spots), svaki ansambl ima specifične zahtjeve. Primjerice,
dirigent Zbora Mihail Ivanovič Glinka Državne akademske kapele (18. 10. 2014.), maestro
Vladislav Černušenko, inzistirao je da rasvjeta na koncertu bude iznimno svijetla kako bi se
postigla ista atmosfera kakvu članovi zbora imaju u svojoj matičnoj dvorani u Sankt Peterburgu.
S druge strane, srpski violinist Nemanja Radulović i ansambl Double Sens (12. 12. 2015.) željeli
su dinamičnom promjenom rasvjete dodatno naglasiti virtuoznost i učiniti svoj nastup vizualno
atraktivnijim.

Koncerti popularne glazbe zahtjevniji su u smislu rasvjete – „,svjetlo je na [takvim] koncertima

sastavni dio audiovizualnog događanja i svjetlosne slike i promjene osmišljene su tako da prate
i podržavaju glazbu pojačavajući na taj način sveukupni doživljaj izvedbe“ (Marijanović, 2019:
1). Koliko je vizualni identitet značajan dio pojedinih izvođača najbolje govori podatak da su
dizajneri rasvjete danas gotovo ravnopravni članovi pojedinih sastava (ibid.). Dizajn rasvjete
nerijetko podrazumijeva i korištenje video projekcija, odnosno u današnje vrijeme LED ekrana
i zidova, dim mašine i brojnih laserskih tehnologija. Kako ne bi ovisili o tehničkoj opremljenosti
koncertnih prostora, renomiraniji sastavi popularne glazbe na turneje nose vlastitu konstrukciju
za vješanje rasvjete koja se postavlja na pozornicu Dvorane i osigurava im željenu vizualnu
estetiku. Takav pristup ima, primjerice, slovenska grupa Laibach (9. 5. 2017.) prepoznatljiva
po impresivnom audio-vizualnom nastupu. Danas je „tradicionalna scenografija zamijenjena

115
[…] LED tehnologijom, video ekrani su mobilni, razvijaju se rasvjetna tijela koja se kreću u
prostoru, inovativne laserske tehnologije i dr. Sve to bitno je pomaknulo granice i mogućnosti
oblikovanja svjetlosnih i scenskih slika“ (ibid., 13).

Uz rasvjetu i ozvučenje, važno je voditi računa i o temperaturi unutar Dvorane, osobito kada se
svira na čembalu i drugim glazbalima koja su izuzetno osjetljiva na promjenu temperature.
Takvi instrumenti u Dvoranu se unose nekoliko sati prije početka koncerta. Naime, čembalu je
potrebno najmanje dva sata da se prilagodi temperaturi u Dvorani i tek se nakon toga započinje
ugađati. Klavir je zbog svoje konstrukcije mnogo manje osjetljiv na temperaturne promjene, no
također postoje stroga pravila njegovog održavanja. Budući da su tijekom pokusa i koncerta
uvijek moguća oštećenja instrumenta poput pucanja žice ili zaglavljenja tipki, solist na
raspolaganju uvijek mora imati ugađača klavira, tj. klavirštimera (njem. Klavierstimmer) te
rezervni koncertni klavir. I dok klavirštimer redovito iskorištava stanku koncerta za
doštimavanje klavira ili čembala te eventualno za uklanjanje manjih tehničkih manjkavosti,
rezervni klavir koristi se isključivo u slučaju kada klavirštimer nema dovoljno vremena za
otklanjanje tehničkog nedostatka nastalog tijekom pokusa ili izvedbe. Također, gotovo svaka
koncertna dvorana posjeduje koncertni klavir kompanije Steinway & Sons, među ostalima i
stoga što njega i ugovorno zahtijevaju vrhunski svjetski pijanisti. Iako postoji nekoliko različitih
tipova koncertnih klavira te poznate kuće, više od 90% koncertnih dvorana, među kojima je i
Lisinski, posjeduje najpopularniji model D-274 i to više primjeraka.

Realizaciju priredbe na pozornici vodi inspicijent u dogovoru s producentom, majstorima tona

i rasvjete, pomoćnim radnicima, voditeljem službe za posjetitelje, ali i samim izvođačima. Osim
komunikacije s njima, inspicijent uz pomoć Intercoma ugrađenog neposredno uz pozornicu
komunicira i s izvođačima u solističkim i skupnim garderobama. Budući da je pozornica na
prvom katu, a garderobe u visokom prizemlju Dvorane, inspicijent ih na vrijeme mora pozvati
na pozornicu ili ih obavijestiti o eventualnim promjenama. Koncerti s velikim brojem izvođača
koji se ne snalaze po Dvorani, osobito su stresni inspicijentima koji takve koncerte mogu
odraditi jedino u paru – dok jedan brine o odvijanju programa na pozornici i drži se
dogovorenog sinopsisa, drugi dovodi raštrkane glazbenike do tzv. kinstlercimera (od njem.
Künstlerzimmer), prostora iz kojeg inspicijent koordinira nastup, a umjetnik se priprema za
ulazak na pozornicu. Budući da Velika dvorana ima dva kinstlercimera, po jedan na svakoj
strani pozornice, na koncertima s većim brojem izvođača koriste se oba. Primjerice, kada

116
nastupa veliki simfonijski orkestar glazbenici ulaze s obje strane pozornice kako bi vrijeme
ulaska bilo kraće i učinkovitije. Isto se primjenjuje i kod drugih priredbi u kojima sudjeluje
veliki broj izvođača, ali i u onima kod kojih je velika fluktuacija izvođača na pozornici.

Iako je početak priredbe uvijek naznačen u najavi priredbe i popratnim tiskovnim materijalima
(ako ih ima) tijekom realizacije moguća su manja odstupanja. Iznimku čine priredbe s izravnim
televizijskim i/ili radijskim prijenosom. Kašnjenje priredbi ovisi ponajviše o publici. Većina
koncerata ozbiljne glazbe počinje s minimalnim zakašnjenjem jer se mahom radi o redovnim
posjetiteljima koji su dobro upoznati s funkcioniranjem Dvorane, dok koncerti popularne
glazbe mogu kasniti i po petnaest i više minuta jer se njihova publika uglavnom ne pridržava
naznačenog početka, što je praksa karakteristična za nastupe tih izvođača u drugim koncertnim
prostorima. U dogovoru s voditeljem prostora za posjetitelje245 koji prati kretanje posjetitelja
po Lisinskom, odnosno njihov dolazak na glavni ulaz u prizemlju i zadržavanje u predvorjima,
prodaju ili podjelu tiskovnih materijala te situaciju s garderobnim prostorom, inspicijent u tri
navrata zvučnim signalom gonga poziva posjetitelje da zauzmu sjedala u Velikoj, odnosno u
Maloj dvorani. Prvo zvono oglašava se deset minuta, a posljednje minutu ili dvije prije
najavljenog početka priredbe. Što se pak tiče stanki, s obzirom na broj posjetitelja, stanka u
Velikoj dvorani traje najmanje dvadeset minuta, a ponekad i dulje (ovisno o dogovoru
inspicijenta i organizatora priredbe), dok je u Maloj dvorani pet minuta kraća.

Početak priredbe inspicijent također treba koordinirati s majstorima rasvjete i tona. Kako bi se
osigurala maksimalna pozornost posjetitelja, majstor rasvjete postepeno zamračuje Dvoranu, a
inspicijent pušta unaprijed snimljene zvučne poruke o zabrani korištenja mobitela,246 zvučnog
ili video snimanja te eventualno dodatnu obavijest specifičnu za pojedinu priredbu, obično
unaprijed snimljenu najavu. Osim kao podsjetnik na zabranu korištenja spomenutih uređaja,
zvučne poruke trebale bi izazvati pozornost posjetitelja i time osigurati maksimalnu
koncentraciju publike.

245
Spomenuti opis posla trenutačno je dio radne obveze inspicijenta budući da prema najnovijoj sistematizaciji u
realizaciji javne priredbe sudjeluju dva inspicijenta – jedan brine o pozornici i izvođačima, a drugi posjetiteljima.
246
Usprkos tome većina posjetitelja ne gasi mobitele nego ih samo utišava, što itekako utječe na priredbu, ne zbog
povremenih zvučnih ispada, već zbog frekvencijskog polja. Naime, frekvencijsko polje koje su koristili bežični
mikrofoni dano je mobilnim operaterima pa je stoga postojeća tehnička oprema Dvorane postala neupotrebljiva i
bilo je potrebno kupiti noviju opremu koja ne interferira s mobitelima.
117
 6. 4. Vlasnički i financijski okviri poslovanja

Pitanje budućih korisnika novosagrađene Dvorane nametnulo se od samog začetka. Već u

Prijedlogu opreme obiju koncertnih dvorana iz 1963.247 arhitekt Marijan Haberle prenosi stav
stručnog kolegija248 koje smatra da bi obje koncertne dvorane i s njima povezane prostorije
trebale imati najsuvremeniju opremu koja bi im omogućila održavanje glazbenih i neglazbenih
priredbi, kongresa i simpozija. Dva mjeseca poslije, 7. svibnja 1963., Zagrebačka filharmonija
očekivano dobiva upravljačka prava nad Koncertnom dvoranom budući da je Milan Horvat bio
njezin idejni začetnik, ali i zato što je otpočetka mišljeno da će Dvorana biti dom Filharmonije.

Ubrzo se počinje propitivati ispravnost te odluke jer bi isključivo korištenje koncertnih prostora
buduće Dvorane za pokuse i koncerte Zagrebačke filharmonije bilo ne samo neodrživo nego i
financijski neisplativo. Stoga već krajem te iste godine Izvještaj Upravnog odbora Koncertne
dvorane Zagrebačke filharmonije Vatroslav Lisinski249 spominje da bi korisnici obiju dvorana
(Velike i Male) trebali biti Zagrebačka filharmonija (za koncerte, pokuse i snimanja), Koncertna
poslovnica Hrvatske (za sve vrste glazbenih priredbi), Muzički biennale Zagreb, brojni glazbeni
festivali i glazbena natjecanja, Muzička omladina Hrvatske, Radio televizija Zagreb, kulturno-
umjetnička društva i folklorni ansambli, političke i društvene organizacije za kulturne priredbe,
kongrese i predavanja s projekcijama, a navodi se i mogućnost da se dvorane koriste za kino
predstave i sportske priredbe. Zahtjev za korištenjem novoizgrađene Dvorane podnio je i

247
Prijedlog opreme obiju koncertnih dvorana – za novogradnju Doma matice iseljenika Hrvatske sa koncertnom
dvoranom u Zagrebu upućen Soki Karačić, predsjednici Narodnog odbora grada Zagreba, ulica Proleterskih
brigada od 11. ožujka 1963. / potpisnik: Marijan Haberle (direktor Arhitektonskog biroa Forum). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.
248
Članovi stručnog kolegija bili su Albert Pregernik (akustika), Berislav Brajan (televizija), Ivan Rudelić
(elektroinstalacije), Milan Viličić (centralno grijanje, ventilacija i klimatizacija), Miljenko Zuber (PTT instalacije),
Marijan Haberle, Tanja Zdovřák i Velimir Cvitaš (radio). Budući da se protivio nabavi električnih orgulja, Milan
Horvat (direktor Zagrebačke filharmonije) jedini je član stručnog kolegija koji nije potpisao spomenuti dokument.
249
Izvještaj Upravnom odboru Koncertne dvorane Zagrebačke filharmonije Vatroslav Lisinski od 16. prosinca
1963. / potpisnici: Vera Sarić i Aleksandar Lhotka (predsjednica i tajnik Upravnog odbora). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.
118
Ansambl narodnih plesova i pjesama Lado budući da od svog osnutka ne raspolaže vlastitom –
molio je tri do četiri termina mjesečno pod istim uvjetima kao i ostali budući korisnici.250

Četiri godine poslije, 1967., Upravni odbor predstavlja prvi aproksimativni plan prihoda i
rashoda buduće Dvorane na temelju podataka koje su pripremili vodeći ljudi budućih glavnih
korisnika: Milan Horvat (šef-dirigent Zagrebačke filharmonije), Vojko Trs (tehnički direktor
Radio televizije Zagreb), Josip Stojanović (direktor Koncertne direkcije Zagreb i
administrativni direktor Muzičkog biennala Zagreb) te Vladimir Seljan (direktor Jugotona).251
Planom je bilo previđeno devedeset javnih priredbi godišnje u Velikoj i deset javnih priredbi
godišnje u Maloj dvorani, dok su ostali termini bili predviđeni za snimanja i pokuse.252 Uzevši
u obzir prihode od najamnine prostora i poslovnih prostorija u odnosu na rashode za plaće
djelatnika u stalnom radnom odnosu, honorarno osoblje, osiguranje, tekuće održavanje, režijske
troškove i slično, računica Upravnog odbora pokazivala je da bi takvo poslovanje moglo
osigurati i minimalan prihod.

Premda je 1971. Dvorana osnovana kao samostalna institucija, Zagrebačka filharmonija

zadržala je poziciju prioritetnog korisnika 253 kojemu Program rada Koncertne dvorane

250
Zahtjev Ansambla narodnih plesova i pjesama Lado za korištenjem nove koncertne dvorane podnesen
Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Grada Zagreba, br. 02-1043-1 od 19. prosinca 1963. / potpisnik: Saša Zalepugin
(direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
251
Izvještaj Upravnog odbora Koncertne dvorane o radovima na koncertnoj dvorani / Pretpostavke za izradu plana
prihoda i rashoda od 20. prosinca 1967. / potpisnici: Vera Sarić (predsjednica Upravnog odbora) i Josip Depolo
(organizacioni direktor Zagrebačke filharmonije). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.
252
U Velikoj dvorani Zagrebačka filharmonija je predvidjela 200 trosatnih termina pokusa, 40 trosatnih termina
snimanja i 40 javnih priredbi, Radio televizija Zagreb je planirala 100 trosatnih termina pokusa, 200 trosatnih
termina snimanja i 20 javnih priredbi, Koncertna direkcija Zagreb i Muzički biennale Zagreb planirali su samo 20
javnih priredbi, dok je za kongrese, proslave i ostale priredbe bilo previđeno 10 javnih priredbi. S druge strane,
Mala dvorana uglavnom bi služila za snimanja i pokuse – Radio televizija Zagreb ondje bi održala 300 trosatnih
termina snimanja i isto toliko pokusa, a Jugoton 100 trosatnih termina snimanja. Ibid.
253
O kojim se sve potrebama Zagrebačke filharmonije radi najbolje otkriva dopis koji je njezin nekadašnji direktor,
Josip Depolo, uputio Dvorani Lisinski najavljujući njihove potrebe za koncertnu sezonu 1974./1975. Depolo traži
osam trosatnih termina tjedno (šest za pokuse tijekom poslijepodneva, jedan večernji pokus za koncert i jedan
rezervni za pokus četvrtkom poslijepodne ili za koncert nedjeljom ujutro) u razdoblju od 1. rujna do 15. srpnja.
Rad Zagrebačke filharmonije u novoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski od 5. svibnja 1973. s dva priloga:
Sastav orkestra Zagrebačke filharmonije sa stanjem 28. travnja 1973. i Popis instrumenata Zagrebačke
119
Vatroslav Lisinski za 1974. godinu254 jamči 250 termina od kojih su se 32 odnosila na koncerte,
a ostali na snimanja i pokuse. U istom dokumentu Radio televizija Zagreb najavljuje 150-300
priredbi u Velikoj i isto toliko u Maloj dvorani, a bilo je predviđeno i 15 termina javnih skupova
u obje Dvorane, koliko ih je rezervirala i Muzička omladina. Također, za lipanj 1974. bilo je
najavljeno i održavanje Svjetskog festivala animiranog filma.

Program rada Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu za 1974. godinu sadržavao je i
Prijedlog dvogodišnjeg plana budućih glazbenih manifestacija za Veliku dvoranu Lisinski255
podijeljen na stalne glazbene manifestacije, prigodne priredbe vezane uz značajne godišnjice
256
glazbene povijest, internacionalni ciklus velikih vokalno-instrumentalnih ansambala,
internacionalni majstorski solistički tečaj te stilske i popularne koncerte za radne kolektive. Od
stalnih glazbenih manifestacija planiralo se Jugoslavensko natjecanje mladih umjetnika,
Muzičko biennale Zagreb, susret revijskih orkestara, Zagrebačko ljeto, festival šansone, ciklus
Veliki majstori (Zagrebačke filharmonije), Festival zabavne glazbe Zagreb i festival orguljaške
glazbe Musica organistica.

Veliki utjecaj na raspodjelu termina u Lisinskom ima i Grad Zagreb na koji su 1994. prenijeta
osnivačka prava nad brojnim ustanovama u kulturi među kojima je i Koncertna dvorana
Vatroslav Lisinski, ali i Koncertna direkcija Zagreb te Zagrebačka filharmonija. 257 Dužnost
svake od njih bilo je da imenuje upravni odbor koji je u roku od tri mjeseca dužan donijeti statut
i opće akte ustanove te započeti postupak imenovanja „članova organa ustanove u skladu sa

filharmonije / potpisnik: Josip Depolo (direktor Zagrebačke filharmonije). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1973.
254
Program rada Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu za 1974. godinu / nepotpisano i nedatirano.
Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1974.
255
Prijedlog programske koncepcije za Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski s dvogodišnjim planom glazbenih
manifestacija / nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1974.
256
Prijedlog prigodnih priredbi odnosi se na obilježavanje obljetnica smrti ili rođenja jugoslavenskih i inozemnih
glazbenika. Godišnjice rođenja 1974. su imali Arnold Schönberg (100. obljetnica) i Krešimir Baranović (80.
obljetnica), 60. obljetnicu smrti te su godine obilježavali Ivan Zajc i Stevan Mokranjac, dok su 1975. Jakov
Gotovac i Carl Orff slavili 80. rođendan.
257
Rješenje Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske kojim su prenijeta osnivačka prava nad
ustanovama kulture na Grad Zagreb, klasa: 023-03-94/01-62, urbroj: 532-03-3/3-94-01 od 10. veljače 1994. /
potpisnica: Vesna Girardi-Jurkić (ministrica). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
120
zakonom i tim aktima“.258 Sve tri ustanove od tada imaju istog vlasnika što se odrazilo i na
financiranje troškova najma Dvorane. Lisinski je od tada račune za korištenje prostora od strane
Zagrebačke filharmonije i Koncertne direkcije Zagreb upućivao Gradu Zagrebu koji ih je
podmirivao. Situacija je bila daleko od idealne. Godine 1994. godine teška financijska situacija
gospodarstva odrazila se i na kulturne djelatnosti, odnosno na smanjenje sredstava za
programsku djelatnost. 259 Grad Zagreb očito nije podmirio račune poslane za korištenje
prostora od ostalih dviju ustanova, pa je Uprava Dvorane odlučila zadržati novac od prodaje
ulaznica za koncerte Zagrebačke filharmonije i Koncertne direkcije Zagreb, što je Gradski
sekretarijat za obrazovanje, kulturu i znanost smatrao protupravnim.260

Financijski okviri Lisinskog uglavnom su više-manje isti od otvorenja. Grad Zagreb osigurava
sredstva za održavanje Dvorane i plaće djelatnika, dok se prihod od prodaje ulaznica za vlastite
programe i od najma Dvorane koristi i za program, a djelomično i za održavanje prostora.
Navedeno je vrlo precizno obrazložila nekadašnja šefica računovodstva, Ljerka Kos:

Dužni smo Zagrebačkoj filharmoniji, Koncertnoj direkciji Zagreb, Simfonijskom orkestru

Hrvatske radiotelevizije i Hrvatskoj glazbenoj mladeži dati 135 besplatnih 261 termina za
koncerte u Velikoj dvorani, i Gradu (to je Gradsko poglavarstvo i Gradski ured za kulturu)
50 u Maloj dvorani. Tu je još i 364 termina za pokuse, koje npr. Zagrebačka filharmonija
dobiva bez naknade gotovo svaki drugi dan. Preostale termine pokušavamo jednostavno
rečeno, prodat u vrlo različite svrhe, u vrlo širokom rasponu, od glazbenih priredaba do
frizerskih natjecanja (Barbieri, 2004: 338).

258
Dopis za predlaganje imenovanja upravnih odbora Gradskog sekretarijata za obrazovanje kulturu i znanost
Grada Zagreba, klasa: 612-01/64-01/4, urbroj: 251-03-02-94-02 od 21. ožujka 1994. / potpisnik: Mladen Čutura
(sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
259
Dopis Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost Grada Zagreba Koncertnoj dvorani Vatroslav
Lisinski, klasa: 402-09/94-08/226, urboj: 251-06-20-94 od 25. veljače 1994. / potpisnik: Zvonko Festini (pomoćnik
sekretara). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
260
Dopis Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost Grada Zagreba Koncertnoj dvorani Vatroslav
Lisinski, klasa: 402-09/94-08/271, urboj: 251-06-20-94-2 od 11. ožujka 1994. / potpisnik: Zvonko Festini
(pomoćnik sekretara). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
261
Termini nisu bili „besplatni“ nego je njihovu subvencioniranu cijenu Dvorani naknadno podmirivao Grad
Zagreb.
121
Kao javna institucija u kulturi, s drugim ustanovama u kulturi kojima je osnivač Grad Zagreb
te strukovnim i umjetničkim udrugama i/ili organizacijama, Lisinski se svake godine odaziva
Pozivu za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba kojeg objavljuje Ured
za kulturu koje uz financiranje programskih potreba obuhvaćaju i troškove tekućeg i
investicijskog održavanja, materijale i sirovine potrebne za realizaciju programa i druge
nespomenute izdatke. Osim toga, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog svoje programe
redovito prijavljuje i na natječaje Ministarstva kulture Republike Hrvatske kojim se financijski
potpomažu javne potrebe u hrvatskoj kulturi. Zasad je iz tog fonda dobivala skromna
financijska sredstva namijenjena isključivo za programe međunarodne kulturne suradnje262 i
koncerte koji promiču hrvatsku kulturnu baštinu. 263 Budući da je najatraktivnije svjetske
umjetnike i ansamble potrebno angažirati i po dvije godine unaprijed, financijsku neizvjesnost
dodatno stvara činjenica da se svi natječaji raspisuju isključivo za jednu (sljedeću) godinu.

Na žalost mi uglavnom ne znamo pravovremeno s kolikim novcem raspolažemo i to stvara

probleme kod provedbe projekata koji se moraju ugovoriti unaprijed, ponekad i nekoliko
godina. Upuštamo se u rizik i ufamo u sponzore. Naši su glavni sponzori Zagrebačka banka,
INA, Siemens, Pliva i Croatia osiguranje. Moram dodati da smo sretni ako sponzori pokriju
petinu troškova pojedinog projekta (Barbieri, 2004: 338).264

Važnost financijskog opstanka kroz sponzorstva vidljiv je već u knjižici izdanoj povodom
otvorenja Dvorane u kojoj su, na posljednjih šesnaest stranica, objavljeni oglasi partnera ili
sponzora. Uz oglas Koncertne direkcije Zagreb kao budućeg neizostavnog partnera, nalazimo i
oglase brojnih tvrtki među kojima su: Dalekovod, Elektroprivreda, Industrogradnja, Željezara
Sisak, tekstilna industrija Pobjeda, Namještaj Šavrić, Merkantile, Birotehnika – Zagreb,
građevinsko poduzeće Tempo, Slovenijales, Marijan Badel, dvije banke (Jugobanka i

262
Primjerice, za projekt međunarodne kulturne suradnje Hrvatske i Mađarske u 2007. godini Ministarstvo kulture
Republike Hrvatske odobrilo je iznos od 10.000,00 kn. Bila je riječ o božićnom koncertu posvećenom tubi kao
solističkom instrumentu održanom u ciklusu Lisinski subotom (22. 12. 2007.). Nastupila je Panonska filharmonija
s dirigentom Zsoltom Hamarom, Kvartet tuba XL Zagrebačke filharmonije (u sastavu: Krunoslav Babić, Viktor
Kirčenkov, Mario Šincek i Josip Kapović) te solisti na tubi: Krunoslav Babića, Steven Mead i Roland Szentpáli.
263
Primjerice, za izvedbu kantate Religiofonija i orkestralne partiture Chaos Josipa Štolcera Slavenskog povodom
120. obljetnice skladateljevog rođenja u ciklusu Lisinski subotom (9. 4. 2016.), Dvorana Lisinski je u 2016. godini
od Ministarstva kulture Republike Hrvatske uprihodila 30.000,00 kn.
264
Citat Ljerke Kos, voditeljice računovodstva Dvorane Lisinski.
122
Vojvođanska banka), a oglašene su i dvije inozemne tvrtke Schott i Peters, svjetski poznati
nakladnici notnih izdanja. Upravo će iz industrijski i bankarski sektor kasnije biti glavni
sponzori Lisinskog. Naime, dugi niz godina sponzori Dvorane bili su Zagrebačka banka i INA,
a uz njih su se povremeno pojavljivali i drugi (Yugotours, Jugoslavenski aerotransport – JAT,
itd.). INA je nekada imala i godišnju nagradu za glazbu kojom se poticalo stvaralaštvo domaćih
autora, a dodjela bi se povremeno održavala i u Lisinskom, najčešće kao svečani koncert u
Velikoj dvorani. Na jednom od njih (23. 2. 1981.) 265 nastupili su Zagrebačka filharmonija,
orguljaš Anđelko Klobučar i dirigent Pavle Dešpalj, a prisustvovali su joj ugledni predstavnici
društveno-političkog, javnog i kulturnog života (Božić, 1981: 1 i 8).

Kako bi se omogućila „europska razina programa Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski“266

osnovan je i Klub sponzora Lisinskog – osnovalo ga je 20 hrvatskih poduzeća u povodu 20.
obljetnice uspješnog djelovanja Dvorane, a obveza svakog od njih bila je da, počevši od
koncertne sezone 1993./1994., uplati 20.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti. Obveza Dvorane
bila je oglašavanje sponzorstva u svim programskim materijalima, osiguravanje određenog
broja ulaznica, ali i omogućavanje najma pojedinih prostora Lisinskog po povoljnim uvjetima.
Nažalost, ideja naposljetku nije zaživjela, najvjerojatnije zbog nedostatka interesa, ali i
cjelokupne gospodarske situacije u zemlji.

Ulaskom u novo tisućljeće sponzorstvo dviju banka odrazit će se i na programsku koncepciju

Lisinskom. Naime, Zagrebačka banka 2002. postaje dijelom jedne od najuspješnijih financijskih
grupacija u Europi, UniCredit Group d. d., koja je ujedno bila i glavni sponzor milanskog Teatra
alla Scala. U zamjenu za izdašno sponzorstvo, ansambli ove ugledne kulturne institucije dužni
su održati i određeni broj koncerata za spomenutu grupaciju, no ne samo u Italiji, već i izvan
nje. Zahvaljujući tome, zagrebačka publika u tri je navrata imala prilike čuti Filharmoniju
milanske Scale pod vodstvima Riccarda Mutija (26. 2. 2003.), Myung-Whuna Chunga (4. 9.
2004.) i Valerija Gergijeva (10. 11. 2010.). Sva tri puta Zagrebačka banka navedeno je
realizirala uz organizacijsku podršku Lisinskog. Dapače, Uprava Dvorane iskoristila je
gostovanje tog ansambla i posljednja dva nastupa uklopila u pretplatnički ciklus Lisinski
subotom (iako su koncerti održani iznimno u srijedu).

265
Te godine nagradu je primio Stjepan Šulek za svoju Sedmu simfoniju.
266
Pravilnik o ustrojstvo i radu Kluba sponzora Lisinskog, br. 106/1-94 od 4. studenoga 1993. / potpisnik: Ante
Devčić (predsjednik upravnog odbora). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
123
Gotovo identičan slučaj bio je s Privrednom bankom Zagreb, članicom grupacije Intesa
Saopaolo. Zahvaljujući tome Lisinski je gotovo bez financijskih izdataka, organizirao koncert
Filharmonije BBC-ija pod vodstvom Gianandree Nosede u ciklusu Lisinski subotom (17. 4.
2007.). Održavanje ovakvih i sličnih koncerata podjednako odgovara i Dvorani i Banci.
Organizacijom koncerata svjetski poznatih orkestara Dvorana uz minimalne financijske
troškove dodatno potvrđuje visoku kvalitetu svojih priredbi, dok Banka dobiva veliku medijsku
promociju i potvrdu svog ugleda među poslovnim partnerima i korisnicima.267

Manji broj umjetnika, među kojima je bugarski pijanist Vesselin Stanev, ima svoje mecene koji
im plaćaju sve troškove, od honorara, hotelskog smještaja, međunarodnog i lokalnog prijevoza,
preko ugodbe klavira do tiska programske knjižnice. Stoga su takvi malobrojni umjetnici u
mogućnosti darovati svoj nastup.268 U nekoliko navrata događalo se da su pojedini ansambli
Lisinskom nudili nastup bez financijskih obveza, uz uvjet da im se osigura hotelski smještaj.
Neki omladinski orkestri tako pokušavaju organizirati i cijelu turneju, dok drugi pribjegavaju
tome u slučaju otkazivanja jednog od koncerta u sklopu već dogovorene turneje.

Iako je svaka vrsta priredbe jedinstvena, počevši od planiranja do konačne realizacije, najranije
je potrebno započeti planirati događanja s međunarodnim predznakom poput glazbenih
natjecanja od kojih se, primjerice, Međunarodno natjecanje mladih dirigenata Lovro pl. Matačić
održava svake četiri godine. Slična situacija je sa svjetskim kongresima i simpozijima. Barem
dvije godine unaprijed planiraju se i međunarodni festivali poput Muzičkog biennala Zagreb,
ali i pojedini koncerti ozbiljne glazbe na kojima nastupaju inozemni orkestri. Najmanje godinu
dana unaprijed treba planirati i sve godišnje manifestacije kako bi se uspio osigurati željeni
termin (npr. međunarodni simpozij Dani Orisa). U obzir treba uzeti da mnogi stalni organizatori
poput Hrvatske radiotelevizije, nekadašnje Koncertne direkcija Zagreb i već spomenute
Zagrebačke filharmonije imaju koncertne cikluse koji su se tradicionalno održavali upravo na

267
Konkretno, kod ovakvih partnerskih dogovora između Banke i Dvorane, najvažniji uvjet Banke je da im se, za
potrebe uzvanika i zaposlenika, ustupi određeni broj ulaznica na najboljim mjestima u Dvorani. Budući da su
gotovo svi takvi koncerti ujedno bili dijelom pojedinih ciklusa, problem je što su sve pretplatničke ulaznice već
rasprodane, pa su se pretplatnici, za navedeni koncert, iznimno morali izmještati na najbliža slobodna mjesta.
268
Koliko mi je poznato, to je ujedno i jedini takav slučaj u Lisinskom. No postojale su i iznimno bogate mecene
poput talijanske grofice i harfistice Yoko Nagae Ceschine koja je niz godina sponzorirala ne samo dirigenta
Valerija Gergijeva i violinista Maxima Vengerova, već i Izraelsku i Njujoršku filharmoniju, Carnegie Hall i
Marijinsko kazalište. https://en.wikipedia.org/wiki/Yoko_Nagae_Ceschina (2020-05-30)
124
određene dane u tjednu. Uvriježilo se, naime, da se ciklusi Zagrebačke filharmonije održavaju
petkom, koncerti u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije
četvrtkom, nekadašnja Koncertna direkcija Zagreb ciklus Svijet glazbe svojedobno je održavala
utorkom, dok je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog subotu najčešće rezervirala za vlastite
programe – ciklus Lisinski subotom, a jedno vrijeme i za izravne satelitske projekcije u ciklusu
Metropolitan u Lisinskom.

Prihodi od gradskog (i državnog) proračuna269 posljednjih godina dovoljni su tek za dva ili tri
atraktivnija koncertna programa u najskupljem i najatraktivnijem ciklusu Lisinski subotom.
Stoga se on većinom financira prihodima od najma prostora i opreme Dvorane te prihodom od
ulaznica za koncerte popularne glazbe. Posljednjih godina, doduše, prihod od najma se
poprilično smanjio, među ostalim, „zahvaljujući“ i odredbama Programa javnih potreba u
kulturi Grada Zagreba za 2019. (***, 2018a) godinu koji ponajbolje ilustrira odnos Grada spram
Lisinskog. Naime, Dvorana mora omogućiti Zagrebačkoj filharmoniji korištenje opreme i
prostora bez naknade, 270 svi termini od posebnog interesa za Grad Zagreb održavaju se
besplatno ili uz plaćanje minimalnih troškova, dok korisnici koje Grad financira plaćaju
dvoranu po posebnom cjeniku. Preostali slobodni termini mogu se dati u najam.271 Budući da
se broj termina od posebnog interesa i korisnika koji plaćaju po posebnom cjeniku rapidno
povećao, nisu se mogli namiriti potrebni tekući troškovi i osoblje, 272 pa je uprava Dvorane
odlučila iskoristiti dio slobodnih termina za vlastitu produkciju, odnosno za organizaciju većeg
broja koncerata popularne glazbe čijim bi prihodima pokušala nadoknaditi potrebna financijska
sredstva:

Posljednjih godine svim silama nastojimo rasteretiti gradski proračun i vlastitim snagama
doći do sredstava za normalan rad dvorane i njezin program – objašnjava Siriščević i
nastavlja: – Vrhunski glazbenici klasične glazbe, solisti, dirigenti i orkestri iznimno su skupi.
Kao i svjetske pop ili rock zvijezde. Milijunska je vrijednost naših programa klasične glazbe.

269
Pritom mislim isključivo na odobrena namjenska sredstva za programsku djelatnost.
270
Premda stoji da će Grad to „vratiti“ u okviru sredstava namijenjenih za rad Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog, misli se ustvari na novac namijenjen hladnom pogonu i eventualnom ulaganju u uređenje i opremanje
Dvorane što je ionako obveza Grada kao vlasnika.
271
Cjenik najma, opreme i usluga Dvorane prema tržišnim cijenama javno je dostupan na službenoj internetskoj
stranici Lisinskog: http://www.lisinski.hr/media/files/LISINSKI_Cjenik_07_.pdf (2020-09-01)
272
Pritom mislim da vanjske suradnike, tj. studente koji moraju biti prisutni na svakom javnom terminu.
125
 Kako uspijevamo dovesti i platiti vrhunske umjetnike, a publici omogućiti da kupuju
ulaznice po povlaštenim cijenama koje nisu ni približno tržišne? Radom, aktivnostima…–
kaže Siriščević i ističe da je interes publike osnovni preduvjet da neki glazbenik nastupi u
Lisinskom (Rožman, 2015).

Budući da je zahvaljujući gostovanjima najuglednijih svjetskih umjetnika i ansambala Lisinski

postao „središtem izvrsnosti“ (Čaldarović, 2004: 36), svi dosadašnji ravnatelji Dvorane imali
su vrlo nezahvalnu ulogu neprekidnog laviranja između sve većih zahtjeva vladajućih struktura
i održavanja financijske stabilnosti. Tako Fadil Hadžić smatra da je Vuljević „za zagrebačku
muziku uspio učiniti više od pokojnog Vatroslava Lisinskog, pa će naš renomirani kipar Bakić
morati staviti u predvorje njegovu bistu da bi slušaoci koncerata imali što gledati u pauzama“
(Zec/Hadžić, 1976: 13), dok Ivo Josipović ističe da

„Lisinski“ nikada nije imao osobitu naklonost gospodara kese. Ali je imao dva
velika maga – dva ravnatelja. Jer samo je čarolijom u nebogatu društvu, toliko
sklonijem lopti nego orguljama, bilo moguće stvoriti hram poput „Lisinskog“. A
Vuljo i Lovro, kako ih od milja zovu prijatelji i neprijatelji, znali su to učiniti
(Josipović, 2004: 40).

126
 6. 5. Organizatori javnih priredbi

Multifunkcionalni prostor Dvorane Lisinski omogućio je brojnim organizatorima održavanje

raznorodnih priredbi. U začetku je prednost dana ansamblima, ustanovama i udrugama koje su
se i prije dovršetka Dvorane uselile u poslovne prostore današnjeg aneksa Lisinskog –
Koncertnoj direkciji Zagreb, Zagrebačkoj filharmoniji, Hrvatskoj glazbenoj mladeži te, dakako,
upravi Koncertne dvorane (tada još) u izgradnji. Izuzev Koncertne direkcije Zagreb koja je
2017. pripojena Lisinskom, do danas su to najznačajniji organizatori glazbenih priredbi.
Dakako, povremeno se pojavljuju i drugi, ponajviše povezani s koncertima popularne glazbe.
No, uz glazbene priredbe koje dominiraju, velik je i broj organizatora neglazbenih priredbi –
od kazališnih kuća, političkih stranaka do pojedinih institucija, udruga i privatnih tvrtki.

Najznačajnija među organizatorima glazbenih priredbi po brojnosti i raznovrsnosti priredbi bez

presedana je Koncertna direkcija Zagreb. Doduše, to je djelomično i očekivano s obzirom na
broj djelatnika, dugogodišnje iskustvo i brojne inozemne kontakte, osobito stečene tijekom
organizacije Muzičkog biennala Zagreb za koji je u cijelosti bila odgovorna od 1961. do
1975. 273 Stoga ni ne čudi da je upravo njoj dana prednost u osmišljavanju najvećeg dijela
priredbi, bilo kao samostalnog organizatora ili suorganizatora.

Budući da je za izradu dugoročne programske orijentacije, programiranje priredaba s

inozemnim učesnicima, uspostavljanje agencijskih, poslovnih i stručnih kontakata s
izvođačima i organizatorima izvan Zagreba i SFRJ za nekoliko prvih sezona unaprijed,
potreban veći i iskusni stručni aparat čije formiranje i uvođenje u posao traje godinama, a
dvorana ne samo što nema takvih svojih kadrova, nego ne raspolaže ni fizičkim prostorom
za smještaj takve službe, povjerit će se taj posao Koncertnoj direkciji Zagreb. Za sljedeću
sjednicu taj prijedlog će razraditi drugovi Vuljević i Poljanec uz konzultaciju s onim
članovima Odbora koji dobro poznaju ovu problematiku.274

273
Nakon Koncertne direkcije Zagreb koja je organizirala Muzički biennale Zagreb od 1961. do 1975., programske
kompetencije preuzima Hrvatsko društvo skladatelja koje nakon 1991. samostalno vodi i organizacijske poslove
spomenutog festivala (Krpan, 2002: 9).
274
Zapisnik četvrte sjednice Odbora za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski održane u Skupštini grada
Zagreba (Ulica proleterskih brigada 45, soba 372/III. kat) 5. listopada 1972. / potpisnici: Stipe Milanović
(predsjednik Odbora) i Ana Poljak (zapisničarka). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.
127
Koncerti ozbiljne glazbe koje je organizirala uglavnom su bili dijelom koncertnih ciklusa baš
kao i jazz koncerti, uz izuzetak gostovanja najvećih svjetskih umjetnika koji su radi velikog
interesa publike održali koncerte izvan ciklusa.275 Koncertna direkcija Zagreb organizirala je i
najveći broj koncerata popularne glazbe domaćih i inozemnih umjetnika. Zahvaljujući njezinim
organizacijskim pothvatima tijekom 1970-ih i 1980-ih godina Lisinski je ugostio cijeli
dijapazon glazbenika – od izvođača pop-glazbe, rock' n' rolla, američke duhovne (gospel) i
narodne (folk) glazbe, countryja, bluesa pa preko jazza i francuske šansone do flamenca, ruskih
romansi i romske glazbe. Gotovo da ne postoji domaći umjetnik i sastav koji nije surađivao s
Koncertnom direkcijom Zagreb. Uspješno je organizirala i mnogobrojna glazbena natjecanja:
od Jugoslavenskog natjecanja muzičkih umjetnika koje se 1970-ih i 1980-ih godina održavalo
u Zagrebu do brojnih međunarodnih natjecanja poput violinističkog natjecanja Vaclav Huml,
pijanističkog natjecanja Svetislav Stančić, violončelističkog natjecanja Antonio Janigro i
natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić.276 Uz prethodno spomenute priredbe koje su
se djelomično ili u potpunosti održavale u Lisinskom, Koncertna direkcija Zagreb organizirala
je i manifestacije ne samo u drugim koncertnim prostorima grada Zagreba, 277 već po cijeloj
Hrvatskoj278 i bivšoj Jugoslaviji, a zaslužna je i za mnogobrojna gostovanja domaćih umjetnika

275
U spomenutu kategoriju može se ubrojiti koncert Izraelske filharmonije pod vodstvom Zubina Mehte u
Lisinskom (31. 5. 2006.).
276
Trenutačno Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro organizira udruga Unisono, Svetislav
Stančić Europska udruga klavirskih pedagoga (EPTA, European Piano Teachers Association ), natjecanje Vaclav
Huml istoimena udruga, dok je organizator Međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro von Matačić Fond
Lovro & Lilly Matačić.
277
U Zagrebu je organizirala koncerte u sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri (danas Večeri na Griču) u atriju
Jezuitskog samostana (danas Klovićevi dvori), ciklus Orgulje zagrebačke Katedrale u zagrebačkoj Katedrali,
ciklus Molto cantabile u Hrvatskom glazbenom zavodu, Glazbene večeri u Mimari i Glazbene večeri u Crkvi sv.
Katarine u istoimenim prostorima, ciklus Iz dvorane ogledala u Palači Dverce, Bundekfest uz jezero Bundek,
festival Orgulje Heferer diljem Hrvatske, itd.
278
Primjerice, Glazbeni prsten koji je Koncertna direkcija Zagreb organizirala 2003. zamišljen je kao koncertni
ciklus u osam gradova Zagrebačke županije: Samoboru, Zaprešiću, Vrbovcu, Velikoj Gorici, Ivanić Gradu, Sv.
Ivanu Zelini, Dugom Selu i Jastrebarskom.
https://www.culturenet.hr/print.aspx?id=2696 (2020-09-23).

128
u inozemstvu.279 Također, dugi niz godina bila je organizator Svjetskog festivala animiranog
filma (danas Animafest).

Osim Koncertne direkcije Zagreb, kontinuirano se kao organizatori priredbi u Lisinskom

pojavljuju i Zagrebačka filharmonija, Hrvatska radiotelevizija, Hrvatska glazbena mladež, kao
i sama Dvorana. Zagrebačka filharmonija većinu svojih koncerata održava u sklopu pojedinih
ciklusa o kojima će više riječi biti kasnije, a izuzev toga povremeno organizira samostalne
koncerte povodom pojedinih blagdana (npr. Uskršnji ili Božićni koncert), važnih datuma poput
Dana grada Zagreba, Dana Državnosti, obilježavanja pada Vukovara, ali i nadolazeće Nove
godine (Filharmonijski bal). Dakako, Zagrebačka filharmonija redovito sudjeluje i u mnogim
priredbama humanitarnog karaktera poput Koncerta za život u sjećanje na Anu Rukavinu i
maestra Vjekoslava Šuteja koji se redovito održava od 2010. godine. 280

Hrvatska radiotelevizija u Dvorani je dugo bila prisutna isključivo kao organizator više ciklusâ
Simfonijskog orkestra Radio televizije Zagreb, odnosno Hrvatske radiotelevizije. Jednu sezonu
(1997./1998.) u Maloj dvorani organizirala je ciklus Big Band Expo, a uz Majstorski ciklus
Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije koji se održava više od trideset godina,
posljednjih šest sezona (2014./2015. – 2019./2020.) u Lisinskom se održava ciklus Kanconijer
u kojem se Simfonijskom orkestru pridružio i Zbor Hrvatske radiotelevizije. Izuzev koncerata
u ciklusu, Hrvatska radiotelevizija na pozornici Velike dvorane uspješno je realizirala niz
zahtjevnih televizijskih projekata kao što je Porin Classic (9. 5. 2011., 14. 5. 2012.) u
organizaciji Instituta hrvatske glazbe, ali i Izbor za pjesmu Europe 1990. godine.

Hrvatska glazbena mladež u Lisinskom se isprva najčešće predstavljala suorganizacijskim

koncertima sa Zagrebačkom filharmonijom ili Simfonijskim orkestrom Radio Zagreba, a tek je
u novom tisućljeću predstavila samostalni ciklus komornih koncerata. Suradnju sa spomenutim
ansamblima nastavila je do danas Tjednom glazbe za djecu i mladež. Također, od 1988. redovito
dodjeljuje godišnju Nagradu Ivo Vuljević najboljem mladom glazbeniku. Među svoje najveće

279
Časopis OD DO Koncertne direkcija Zagreb je, među ostalim, bilježio turneje svih domaćih izvođača. Tijekom
četiri godine izdana su 43 broja (među njima neki su bili i dvobroji) – prvi broj izašao je 1. lipnja 1979., a posljednji
1. prosinca 1982. godine.
280
Jedanaesti koncert po redu koji se trebao održati 13. ožujka 2020. odgođen je zbog epidemiološke situacije.
https://zaklada-ana-rukavina.hr/category/koncert-za-zivot/ (2020-08-28)
129
organizacijske uspjehe izdvaja Svjetski sabor Hrvatske glazbene mladeži (2. – 4. 4. 1991.) i 30.
kongres Međunarodne federacije Muzičke omladine (20. – 28. 8. 1979.) koji su organizirali
Muzička omladina Jugoslavije, Hrvatske i Zagreba.

Premda se može pohvaliti raznolikim organizatorskim pothvatima, Koncertna dvorana

Vatroslava Lisinskog većinu je svojih priredbi oblikovala u glazbene cikluse kojima dominiraju
koncerti ozbiljne glazbe, a o kojima će detaljno biti riječi kasnije. Posljednjih pet-šest godina
Lisinski je organizator i mnogih koncerata popularne glazbe; u posljednje tri godine među
najprodavanijim izvođačima u Lisinskom bili su Đorđe Balašević (11., 12. i 16. 12. 2018.),
Sergej Ćetković (10. 11. 2018.), Frajle (24. 4. 2018.) i Miroslav Škoro (21., 22. i 27. 3. 2018.).
Jedan od najvećih organizatorskih uspjeha Dvorane bila je organizacija Susreta nacionalnih
kultura (veljača – svibanj 1978.) s namjerom da se zasebno predstave sve jugoslavenske
socijalističke republike i savezne pokrajine, za što je Dvorana primila Nagradu grada Zagreba.
Također, organizirala je i razgovore povodom Europske godine glazbe (28. i 29. 12. 1985.) i
priredbe namijenjene najmlađima posjetiteljima poput Dana dječje radosti u novogodišnje
vrijeme. Naposljetku, treba spomenuti da su njezini najuspjeliji produkcijski projekti ciklusi
Lisinski subotom i Nedjeljni vrtić.

Sa svim takvim stalnim korisnicima prostora, ali i s pojedinim kazališnim kućama, Dvorana je
sklapala godišnji ugovor kojim su regulirale međusobne obveze i prava poput, primjerice,
datumâ korištenja konkretnog prostora. Ako najmoprimac u trenutku potpisivanja ugovora
nema definirane konkretne datume, godišnjim ugovorom regulira se krajnji rok dostave željenih
termina, osobito kada je riječ o Velikoj dvorani za kojom postoji veći interes u odnosu na ostale
prostore Lisinskog. Kod godišnjih ugovora moguće je i preciziranje konkretnih termina iz
mjeseca u mjesec, no to se najčešće koristi za prostore Male dvorane i takvi se ugovori najčešće
sklapaju s kazališnim skupinama. 281
Također, postojanje godišnjeg ugovora ujedno
podrazumijeva i posebne uvjete korištenja prostora Dvorane. Konkretno, spomenuti subjekti

281
Riječ je mahom o privatnim kazalištima u čijim predstavama nastupaju najčešće zaposlenici drugih kazališta i
samostalni umjetnici koji istovremeno rade na više projekata, što organizatorima dodatno otežava definiranje
preciznih datuma izvedbi. Najdugovječnije takvo kazalište u Lisinskom bio je Teatar u gostima, a posljednjih
desetak godina prednjači Teatar Gavran te u manjem obimu Teatri Rugantino, Planet Art i drugi.

130
koriste prostore Lisinskog po posebno povoljnim uvjetima, za razliku od privatnih organizatora,
o čemu više govori potpoglavlje o vlasničkim i financijskim okvirima poslovanja.

Cijena najma Dvorane ovisi o nekoliko parametara među kojima je najznačajnija vrsta prostora,
odnosno radi li se o Velikoj dvorani koja je, dakako, i najskuplja, Maloj dvorani ili nekom
drugom prostoru poput predvorja, terase i sl. Na cijenu utječe i duljina korištenja pojedinog
prostora, od zakupa na sat-dva do cijelog dana, što je, dakako, najskuplja opcija. Izuzev ova
dva elementa, veliku stavku najma čine tehničke usluge. Naime, u cijenu najma Velike dvorane
od 30.000,00 kn (uvećanu za PDV) za priredbu (u trajanju do četiri sata) uključeno je

korištenje dvorane s 1809 mjesta i pripadajućih prostora za posjetitelje, pozornice,

garderobe za izvođače, teretnog dizala, jedan mikrofon za najavu, 20 kW stropne rasvjete,
30 kW dekorativne rasvjete, do 100 stolaca za orkestar, do 70 stalaka za note, dirigentski
pult, klimatizacija prostora, rad jednog inspicijenta, dva tehnička radnika, jednog tonskog
tehničara, jednog majstora rasvjete, jednog pogonskog električara, biljetere, razvođačice,
garderobijerke, ulaznice s prodajom na blagajni i putem interneta, uvrštavanje u kalendar
priredbi u mjesečnom biltenu Dvorane i na internetskim stranicama Dvorane (tekstovi i
fotografije).282

No da bi se priredba realizirala, potrebno je imati postavu i pokus, čiji jedan termin traje do tri
sata i u čiju je cijenu od 7.500,00 kn (uvećanu za PDV) uključeno

korištenje dvorane s pozornicom, garderoba za izvođače, teretnog dizala, do 20 kW stropne

rasvjete, do 100 stolaca za orkestar, do 70 stalaka za note, dirigentski pult, rad jednog
inspicijenta, jednog tonskog tehničara, dva tehnička radnika, jednog zaštitara na službenom
ulazu, jednog majstora rasvjete i pogonskog električara.283

Dakle, za realizaciju koncertne priredbe koja traje tri-četiri sata i za koju je potrebno imati
odgovarajuću postavu i pokus u trajanju do tri sata, organizator mora izdvojiti 37.500,00 kn
(uvećanih za PDV), s time da se svako prekoračenje dogovorenih termina dodatno naplaćuje.
Najam ostalih prostora Lisinskog poput Male dvorane, predvorjâ Male i Velike Dvorane, terase

282
https://www.lisinski.hr/media/files/LISINSKI_Cjenik_nGbIKXu.pdf (2020-09-01)
283
Ibid.
131
ili visokog prizemlja je, dakako, mnogo povoljnije. S obzirom na to da se u predvorjima
Lisinskog održavaju i izložbe, cijena najma za te prostore formirana je po danu, a ne satu.

Osim prostora, na formiranje konačne cijene utječu i odabrane tehničke usluge koje su potrebne
za realizaciju konkretnih termina. Za koncerte ozbiljne glazbe potrebno je, primjerice, unajmiti
klavir ili orgulje te dodatne stolce (ako nastupa zbor), no kada je riječ o koncertu popularne
glazbe neizostavno je korištenje velikog koncertnog ozvučenja i inteligentne rasvjete koji
omogućuju realizaciju tonske i scenske slike određenog koncerta. Za ostale priredbe poput
prikazivanja filmova, potrebno je unajmiti projekcijsko platno te odgovarajuće ozvučenje.
Naposljetku, Dvorana svim organizatorima nudi i usluge oglašavanja, od izrade transparenta i
zakupa mjesta na pročelju zgrade (npr. iznad glavnog ulaza), oglašavanja u tiskanim
materijalima (npr. u mjesečnom biltenu), službenim internetskim stranicama ili na društvenim
mrežama. Ukratko, konačna cijena najma ovisi o odabranom prostoru, dužini korištenja te
odabranim tehničkim i marketinškim uslugama.

U cijeni najma svih prostora su i ljudski resursi Dvorane koji izravno sudjeluju u realizaciji
svakog termina poput inspicijenta, majstora rasvjete, majstora tona, električara, tehničkih
radnika, blagajnica, ali i honorarnih zaposlenika (studenata) koji obavljaju poslove biljetera,
garderobijera i razvođača, odnosno brinu o posjetiteljima tijekom boravka u prostorima
Lisinskog. Dakako, svaki organizator na termin može dovesti i dodatno, vlastito osoblje, koje
može raditi uz i pod nadzorom djelatnika Dvorane. Primjerice, čest slučaj kod koncerata
popularne glazbe jest da vanjski organizator dovodi svog majstora rasvjete ili češće, tonskog
majstora koji čak i samostalno može moderirati zvukovnu sliku koncerta na opremi Dvorane,
ali i na vlastitoj. No, u svim takvim situacijama, prisustvo zaposlenika Lisinskog je obavezno.

Ugovorom su uvijek definirani i detalji vezani uz ulaznice. Konkretno, svaki organizator

samostalno može definirati cijene pojedinačnih ulaznica i pretplatničkih iskaznica (ako je riječ
o prodaji ciklusa koncerata) i načiniti vlastitu kategorizaciju. Primjerice, mjesto u prvom redu
partera, tik do pozornice, nije jednako atraktivno kada je u pitanju koncert popularne ili ozbiljne
glazbe ili pak filmska projekcija na velikom platnu. Kod koncerata za koje vlada veliko
zanimanje, neovisno o radnom vremenu blagajne Lisinski, organizator može definirati početak
prodaje ulaznica putem konkretnih pružatelja online usluga u točno određeno vrijeme,

132
ograničiti broj ulaznica po jednom kupcu,284 omogućiti pojedinim skupinama kupaca posebne
popuste, itd. Definiraju se načini plaćanja te obveze koje organizator ima prema Dvorani i
konkretnim financijskim posrednicima poput banaka, kartičarskih kuća i drugih, eventualni
dodatni troškovi285 te uvjeti pod kojima se organizatoru naposljetku uplaćuje prihod od prodaje.
Obveza Dvorane da organizatoru proslijedi prihod od prodaje ulaznica za pojedinu priredbu
posljednjih se godina često uvjetuje uplaćenim iznosom za korištenje prostora i usluga
Lisinskog.

Naposljetku, neizostavan dio ugovora su i opći uvjeti korištenja Dvorane koji, primjerice,
precizno definiraju maksimalan broj posjetitelja pojedinih prostora, ali i maksimalan broj osoba
koji smiju biti na pozornici Velike i Male dvorane, budući da postoje konkretni izračuni
njihovog maksimalnog opterećenja.

Ukoliko bi se cijene najma prostora, tehničke opreme te marketinških i inih usluga Lisinskog
usporedile s cijenama nekog drugog koncertnog prostora u Zagrebu, Lisinski bi zasigurno ispao
skuplji, osobito kada se radi o prostorima s gledalištem sličnog kapaciteta. No, njegova viša
cijena najma organizatoru omogućuje i višu cijenu ulaznica kojom se kompenzira cijena
najma.286

Ako bismo pokušali sažeti saznanja o organizatorima priredbi u Lisinskom, najznačajniji i

najdugovječniji su organizatori s početka ovog potpoglavlja (Zagrebačka filharmonija,
Hrvatska radiotelevizija, Hrvatska glazbena mladež, Koncertna direkcija Zagreb, odnosno
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog) zajedničko je da se radi o javnim ustanovama u
kulturi i udrugama koje se financiraju iz gradskog i državnog proračuna te da su orijentirane na
organizaciju glazbenih priredbi, ponajviše koncerata ozbiljne glazbe. Doduše, u tome su se
okušali i drugi. Primjerice, privatne tvrtke poput agencija Aplauz (ciklusi musicAgrammundus)

284
Navedeno se prakticira kako bi se spriječila daljnja preprodaja ulaznica po višim cijenama.
285
Primjerice, u slučaju otkazivanja programa organizator je dužan snositi troškove prodaje, odnosno troškove
nastale vraćanjem novca od kupljenih ulaznica. Konkretno, danas većina posjetitelja ulaznice kupuje online i
premda kupac plati ulaznicu npr. 100,00 kn, prihod organizatora umanjuje se za trošak odabranog financijskog
posrednika.
286
Takav slučaj dogodio se s koncertima Multikulture među kojima je i gostovanje Cesárie Évore o kojemu više
govori poglavlje o društvenoj ulozi Lisinskog.
133
i Art Agent (ciklus Piano fortissimo) uspjeli su tek nakratko postati dio glazbene ponude
Lisinskog, dok su udruge poput Hrvatskog društva skladatelja,287 Hrvatskog društva glazbenih
umjetnika 288 i Studentskog kulturno-umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić 289 prisutne u
Dvorani ponajčešće zahvaljujući suorganizaciji s Lisinskim na pojedinim koncertnim ciklusima.
Na isti način, odnosno u suorganizaciji s Dvoranom, prisutna je Muzička akademija.290 Među
organizatorima koncerata ozbiljne glazbe nalazimo i pojedine ansamble 291 koji su ujedno i
organizatori vlastitih ciklusa koncerata u Maloj dvorani. Rijedak je slučaj da je izvođač ujedno
i organizator (npr. orguljaš Žarko Dropulić).

U organizaciji koncerata popularne glazbe kontinuirano je prednjačila Koncertna direkcija

Zagreb, o čemu govori potpoglavlje o ugovaranju priredbi. No, tijekom socijalističkog doba na
tom su tržištu poslovale i druge tvrtke iz svih dijelova Jugoslavije kao što su Ars,292 Dalmacija
koncert, Estrada, Interestrada, klub prijatelja glazbe Jugoart, Jugokoncert i Cankarjev dom.293
Neke od njih bile su usmjerene na pjevače iz pojedine regije (npr. Dalmacija koncert),294 neke

287
Hrvatsko društvo skladatelja organiziralo je samostalno Dane hrvatske glazbe i Međunarodni festival šansone
– Chansonfest, a s Koncertnom direkcijom Zagreb Muzički biennale Zagreb i Zagrebački festival. Također, u
suorganizaciji s Lisinskim u Maloj dvorani organizator je brojnih koncertnih ciklusa (Jazz Lisinski & HDS, poslije
Jazz.hr) i revijâ (Proljetna revija jazza, Međunarodni dani jazza, odnosno poslije ciklus Jazz.hr / Proljeće i Jazz.hr
/ Jesen), ali i ciklusa suvremene glazbe – Cantus ansambl & Lisinski.
288
Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika s Lisinskim je organizirao ciklus Mladi u Lisinskom, a najčešće s
Dvoranom organizira svečani koncert povodom dodjele Nagrade Milka Trnina.
289
Studentsko kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić u Lisinskom je održavalo ciklus Goranovci i
njihovi gosti.
290
Muzička akademija u suorganizaciji s Lisinskim realizirala je Akademski ciklus.
291
Među njima su gudački kvarteti Sebastian, Porin, Cadenza i Rucner, kvartet flauta Syrinx, kvintet Simply Brass,
ali i nestandardni peteročlani instrumentalni sastav Glazbene staze čije koncerte organizira istoimena udruga.
Cikluse koncerata Kvarteta flauta Syrinx i kvinteta Simply Brass jednu sezonu organizirala je i Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog.
292
Najveći organizacijski uspjesi tvrtke Ars bile su rasprodane priredbe povodom Dana žena, Žena je najljepša
pjesma (4. 3. 1982. u 17 i u 20 sati) te rasprodani nastupi Đorđa Balaševića i grupe Neoplanti (23. 10. 1982. u 17
i u 20 sati).
293
Cankarjev dom iz Ljubljane zaslužan za koncert ansambla Dave Brubeck Trio (20. i 21. 6. 1981.).
294
Dalmacija koncert iz Splita organizirala je, primjerice, promociju ploče Ja sam žena Meri Cetinić (11. 10. 1980.
u 17 i 20 sati) i njezin solistički koncert (23. 10. 1983. u 17 i 20 sati) te Tjedan Splita u Zagrebu, tj. retrospektivu
Splitskog festivala s Terezom Kesovijom, Meri Cetinić i Oliverom Dragojevićem (27. 3. 1980.).
134
su se povremeno upustile u organizaciju koncerata inozemnih glazbenika (Estrada, 295
Jugokoncert296) ili čak koncerata ozbiljne glazbe (Ars,297 Jugoart298), no svima je zajedničko da
su se uglavnom bavile organizacijom koncerata glazbenika s područja bivše Jugoslavije, dok je
inozemne glazbenike u Lisinski ponajviše dovodila Koncertna direkcija Zagreb.

Poslije 1990. godine situacija se mijenja. Koncertna direkcija Zagreb ne dominira više tržištem
popularne glazbe. Dapače, gotovo prestaje s organizacijom takvih koncerata, što otvara prostor
brojnim privatnim tvrtkama kao što su Talent d. o. o.299 i Produkcija Vinil d. o. o., dok koncerte
domaćih glazbenika i dalje organiziraju već otprije postojeće tvrtke.300 Novo tisućljeće donosi

295
Estrada je zaslužna za koncert peruanske tradicijske glazbe, Vatreni ritmovi Južne Amerike, na kojem su
nastupili gitarist Pepe Torres i pjevačica Esmila Zevallos (14. i 15. 1. 1980.), nastup New Swing Quarteta iz SAD-
a pod nazivom Nostalgija crne Amerike (23. 3. 1980. u 17 i 20 sati), ali i za koncert japanske pjevačice Kyoko
Šimoni uz ansambl Combo 5 i gošću Terezu Kesoviju (MD, 8. 10. 1985.).
296
Iako je Jugokoncert osnovan prije Koncertne direkcije Zagreb i dugo je poslovao, u Lisinskom se, u svojstvu
organizatora, pojavljuje vrlo rijetko. Među ostalim, bio je organizator solističkog koncerta talijanskog pjevača
Giannija Nazzaroa (22. 11. 1982.) kojemu su gosti bili Oliver Dragojević, Massimo Ranieri, Alto Mare i Tomaž
Domicelj.
297
Agencija Ars povremeno je organizirala solističke i komorne koncerte ozbiljne glazbe u Maloj dvorani Lisinski
poput koncerata Mlade operne nade (MD, 24. 5. 1982.) i Susret sa Zagrebačkim klavirskim triom (MD, 1. 6.
1982.).
298
Jugoart je u Velikoj dvorani Lisinski organizirao solističke koncerte domaćih izvođača kao što su Tomislav
Ivčić (4. 11. 1983.), Arsen Dedić (17. 12. 1983.), Ivo Robić (18. 11. 1984.) i Neda Ukraden (22. i 23. 4. 1984.), a
istovremeno je u Maloj dvorani zaslužan za reviju mladih pijanista Biseri glazbe koji ne tamne (29. 2. 1984.),
pijanistički recital Sretne Meštrović (MD, 17. 11. 1983.), Festival mladih Gaudeamus (5. 3. 1984.) i nastup dua
Orlando – Passigli koji su činili klarinetist Raffaello Orlando i pijanist Andrea Passigli (MD, 14. 11. 1984.).
299
Talent d. o. o. u Lisinskom je pet puta organizirao izvedbu mjuzikla Kosa (28. i 29. 11. 1994.; 14. i 24. 4. 1995.;
17. 10. 1996.), nastup gitarista Ala di Meole (2. 12. 1994.), Billyja Cobhama i grupe Paradox (11. 3. 1997.),
sastava Glenn Miller Orchestra (22. 11. 1995.), Golden Gate Quarteta (7. i 12. 12. 1995.) i sastava Flying Pickets
(14. 11. 1996.), ali i grupa kao što su Leb i sol (7. 12. 1995. u 20 i 23 sata) i Indexi s Kemalom Montenom (16. i
18. 1. 1995.). Produkcija Vinil d. o. o. je s druge strane bila zadužena za gostovanje vokalnog Kvarteta The
Manhattan Transfer (25. 11. 1998.) i Golden Gate Quarteta (25. 3. 1998.), a s Talentom d. o. je suorganizirala
gostovanje sastava Glenn Miller Orchestra (17. 11. 1997.) i nastup Nick Cavea & The Bad Seeds (8. i 9. 6. 1997.).
300
Tako je Interestrada organizirala rasprodane koncerte Tomislava Ivčića nazvane prema njegovim istoimenim
pločama – Posljednji valcer (6. 4. 1987.) i Večeras je naša fešta (5. 12. 1988.) te njegove kasnije solističke nastupe
(11. 10. 1989. u 17.30 i 20 sati), ali je istovremeno imala velik uspjeh s izvođačima tamburaške glazbe poput
Zlatnih dukata (11. 4. 1988.; 28. 2. 1990.). O njihovoj popularnosti ponajbolje svjedoči i podatak da su nastupili i
u plesnom programu Filharmonijskog bala (30. 12. 1990.).
135
i nove organizatore među kojima je udruga za razvoj glazbe Nota,301 Multikultura, Tvornica
kulture d. o. o., i drugi. Slobodno tržište omogućilo je i da koncerte istih izvođača u Lisinskom
organiziraju različiti organizatori, pa čak i „konkurentske“ tvrtke. Ponajbolji primjer su
gostovanja predstavnika tzv. world music koje je po prvi put u Dvoranu dovela Koncertna
direkcija Zagreb. Konkretno, radilo se o kubanskoj pjevačici Omari Portuondo (28. 10. 2001.)
i Cesáriji Évori sa Zelenortskih Otoka (8. 4. 2002.). Godine 2005. obje gostuju u Lisinskom –
Omara u ožujku (13. 3. 2005.), a Cesária u travnju (10. 4. 2005.), ali sada u organizaciji tvrtke
Phronesis d. o. o. koja te i iduće godine dovodi i druge izvođače. 302 Dvije godine kasnije
organizator koncerta bosonoge kraljice morne, Cesárie Évore (2. i 3. 11. 2007.), je
Multikultura.303 Osim što je organizirala gostovanje portugalske grupe Madredeus (7. 2. 2005.),
Tvornica kulture d. o. o. na pozornici Velike dvorane dovela je i Nicka Cavea (13. 6. 2005.),
opernu primadonu Barbaru Hendricks i Magnus Lindgren Quartet (24. 3. 2007.), Zorana
Predina i The Gipsy Swing Band (23. 3. 2009.) i druge. O nestalnosti organizatora ponajbolje
svjedoči primjer Sevdaha u Lisinskom koji se konstantno, jednom godišnje, organizira od 2007.
godine. Od tada je održano trinaest izdanja i premda se tijekom godina na papiru izmijenilo šest
različitih organizatora, iza njih uvijek stoji jedna osoba, producent Tomislav Kašljević, koji je
tome očito pribjegao radi nepovoljnih financijskih razloga.304

301
Izdvajamo nastupe flamenco gitarista Joséa Antonia Rodrígueza (3. 5. 2005.), gitarističkog virtuoza Tommyja
Emmanuela (25. 1. 2006.; 21. i 23. 1. 2007.), fado pjevačice Marize (1. 10. 2006.), japanske udaraljkaške atrakcije
Za Ondekoza (28. 1. 2006.), grupe Vaya con Dios (4. i 5. 2. 2007.) i projekta The Mistery of the Bulgarian Voices
(16. 3. 2008.).
302
Preciznije, zaslužna je gostovanje pakistanskog sastava Faared Avaz Quawwal (15. 5. 2005.), vrtećih derviša
iz Turske (16. 1. 2005.), pjevača Moryja Kantea iz Gvineje (5. 6. 2005.), Marie Tanase uz Kvartet Balanescu (1.
3. 2005.) i projekta Desert Blues na kojem su nastupili grupa Tartit te malijski pjevač Habib Koité s grupom
Bamada (3. 6. 2006.).
303
Među njezinim organizacijskim pothvatima spomenimo i nastupe sastava Rizwan-Muazzam Qawwalli iz
Pakistana (12. 5. 2003.), Taraf de Haïdouks iz Rumunjske (6. 11. 2006. u 19.30 i 22 sata; 20. 1. 2008.) i Lady
Smith Black Mambazo iz Južne Afrike (6. 5. 2007.) dok su s Centrom kulture Roma Hrvatske Romano centro (29.
3. 2003.) organizirali prvo gostovanje već spomenutog rumunjskog sastava Taraf de Haïdouks (29. 3. 2003.).
304
Organizatori Sevdaha u Lisinskom bile su tvrtke/obrti/udruge: Haarlem d. o. o. (28. 11. 2007.; 3. 11. 2008.; 11.
11. 2009., 17. 11. 2010.; 21. 11. 2011.), Dobar zvuk d.o o. (5. 12. 2012.; 6. 11. 2013.), Delungo d. o. o. (10. 1 1.
2014.), Depromo event d. o. o. (9. 11. 2015.; 8. 11. 2016.), Udruga za promicanje kulture Nala (8. 11. 2017.) i
Music time j. d. o. o. (7. 11. 2018.; 6. 11. 2019.).
136
Koncerte povremeno organiziraju i diskografske kuće poput Jugotona koji je Lisinski često
koristio za promociju novih ploča svojih izvođača,305 a 1983. je organizirao i ciklus koncerata
Hitovi Jugotona u sklopu kojega je predstavio ploče Osjećam te Miše Kovača i prijatelja (18.
3. 1983.) i Discoramu, tj. hitove narodne muzike (14. 4. 1983.). Organizator je i niza koncerata
brojnih izvođača poput grupe Leb i sol (1. 2. 1979.), ali i humanitarnih priredbi.306 Jugoton je u
Lisinskom održao i svečane koncerte kojima je proslavio 30. (10. 6. 1977.), 35. (19. 6. 1982.) i
40. godišnjicu – potonju čak dvaput (18. 3. 1987.; 10. 10. 1987.). Nakon što je 1991. godine307
preimenovan u Croatia Records rijetko se pojavljuje kao organizator koncerata, a posljednji put
kako bi promovirao dvostruki album pijanistice Pavice Gvozdić (MD, 23. 3. 2019.). Od ostalih
diskografskih kuća najčešće se pojavljuje Aquarius Records koji uz koncerte „svojih“
izvođača308 organizira i nastupe stand-up komičara.309

Za veliki broj glazbeno-scenskih priredbi poput mjuzikala i rock-opera zaslužno je Kazalište

Komedija. Osim što su na pozornici Velike dvorane premijerno izvedene rock-opere Gubec-
beg i Grička vještica od kojih je svaka imala stotinjak repriza te pop-opera Jadnici Clauda-
Michela Schönberga i Alaina Boublila s gotovo četrdeset izvedbi, Komedija je u Lisinskom
redovito predstavljala i brojne uspješne mjuzikle kao što su Dundo Maroje, Jalta, Jalta, O' kaj,
Aplauz, Vjenčani list, Crna kraljica, Isus Krist Superstar, Kosa i druge.

Dakako, velik broj obljetničkih, prigodnih, dobrotvornih koncerata i koncerata sjećanja

organiziraju i mnogobrojne udruge, društva, savezi, kulturni centri, veleposlanstva, tvrtke, ali i

305
Primjerice, u Lisinskom su održani koncerti s ciljem predstavljanja pločâ Budi uvijek blizu Novih Fosila (5. i 6.
12. 1981. u 10.30 i 16 sati), U trosjedu za dvoje Duška Lokina (MD, 24. 10. 1981. u 12 sati), Ja sam ti jedini drug
Jasne Zlokić (22. 5. 1987.) i drugi.
306
Jedan od njih je i koncert Liga za borbu protiv raka na kojem je nastupila Vera Svoboda, ansambl Combo 5 i
brojni gosti (16. 4. 1984.).
307
https://hr.wikipedia.org/wiki/Croatia_Records (2020-09-09)
308
Među najpoznatijim izvođačima kojima je Aquarius Records organizirao koncerte u Lisinskom su Marko Tolja
(2. 12. 2015.), Nina Badrić (25. 11. 2015.), Massimo (9. 2. 2016.) i Amira Medunjanin (5. 12. 2016.).
309
Primjerice, organizirao je nastupe komičara Russella Petersa (26. 5. 2018.), Stephena K. Amosa (MD, 7. 10.
2019.) i Eddiea Izzarda (15. 4. 2019.).
137
tijela državne uprave 310 s ciljem obilježavanja obljetnica rada ili s namjerom prikupljanja
sredstava za svoj rad ili pak za konkretnu humanitarnu svrhu. Organizatori kongresa, simpozija,
konferencija, plenuma, filmskih premijera, izbora ljepote, političkih tribina i sabora te drugih
događanja također su privatne tvrtke, udruge ili političke stranke koje se nerijetko tek
jednokratno pojavljuju među organizatorima priredbi u prostorima Lisinskog.

310
Primjerice, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske stalni je organizator ciklusa Simfonijskog puhačkog
orkestra Hrvatske vojske, ali i niza priredbi poput svečane akademije povodom Dana Oružanih snaga Republike
Hrvatske i Dana Hrvatske kopnene vojske (28. 5. 2013.).
138
 7. IZVEDBE U LISINSKOM

Nakon uspješno koncipiranog otvorenja Lisinskog, u novotvoreni prostor trajno se „useljavaju“

postojeći pretplatnički ciklusi Zagrebačke filharmonije 311 i Simfonijskog orkestra Radio
televizije Zagreb. Oba ansambla pokušala su pridobiti publiku istaknutim repertoarnim djelima
poput Verdijeva Rekvijema, Beethovenove Devete simfonije i koncertnih izvedbi popularnih
opera. Izvodili su ih miljenici zagrebačke publike: maestro Lovro Matačić, ugledni vokalni
solisti (Ruža Pospiš Baldani, Vladimir Ruždjak) i pjevački zborovi. Koncerti su bili rasprodani
zbog programa, ali i znatiželje posjetitelja da uživaju u ljepoti novootvorene Dvorane.
Koncertna direkcija Zagreb u Lisinski je iz Hrvatskog glazbenog zavoda preselila
Internacionalni majstorski ciklus 312 koji je publici nudio recitale uglednih solista i nastupe
komornih ansambala, a posebno za Dvoranu osmislila je Svijet glazbe, svoj najdugovječniji i
najatraktivniji ciklus po renomiranosti gostujućih orkestara i umjetnika, te Trenutke jazza koji
je ugostio svjetsku glazbenu elitu.

Tehničke predispozicije Lisinskog učinile su dotadašnji glazbeni repertoar raznolikijim i

bogatijim.

Dobili smo orgulje u dvorani i mogli smo davati ciklus Bachove glazbe, što danas jako
nedostaje. Davali smo i cikluse s djelima klasike i rane romantike Schuberta, Schumanna,
jer orkestar koji ne svira dobro Schuberta, Schumanna, Mozarta, Haydna neće ni
Stravinskog dobro svirati. Tako se odgaja orkestar, i to nam je jako dobro došlo za njegov
razvitak. Za mene osobno Dvorana je značila da ću u njoj moći dirigirati velikim
oratorijskim djelima kao što su Beethovena Missa solemnis, Bachova Muka po Mateju,
Brahmsov Requiem, zatim velikim simfonijama Mahlera, Brucknera (Horvat, 2004: 32).

311
U sezoni 1973./1974., koja se od siječnja 1974. održavala u Lisinskom, Zagrebačka filharmonija je imala samo
dva ciklusa: Predbrojku A i B, a već naredne sezone, 1974./1975., pokreće i dva dodatna ciklusa: Velike simfoničare
i Predbrojku s orguljama.
312
Internacionalni majstorski ciklus u sezoni 1987./1988. mijenja naziv u Majstorski ciklus.
139
Vodeći se željama posjetitelja za dobrim koncertima i poznatim solistima (Martinčević, 1974:
7) uz popularna djela ozbiljne glazbe, Lisinski publici nudi i glazbeno-scenske spektakle,
odnosno mjuzikle Jalta, Jalta313 i Dundo Maroje314 Kazališta Komedija te nastupe američkih
jazz velikana Elle Fitzgerald (27. i 28. 2. 1974.) i Errolla Garnera (7. 5. 1974.). Istovremeno, u
Maloj dvorani Zagrebačko kazalište mladih premijerno izvodi Shakespeareov Hamlet (MD, 14.
4. 1974.), zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište Ionescovu Ćelavu pjevačicu (MD, 24. 6.
1974.), a Boško Petrović i B. P. Convention nude zanimljive koncerte u kojima sudjeluju i
glumci, Vanja Drach, Enes Kišević i Ivica Vidović (MD, 17. 4. 1974.). Uz već spomenute jazz
glazbenike, u prvoj godini Dvorane održano je i nekoliko skupnih koncerata rock i pop glazbe,
šansone, tradicijske i narodne glazbe, a mnogi domaći i inozemni izvođači održali su
samostalne koncerte: Korni grupa (18. 5. 1974. u 19 i 21 sat), Ivica Šerfezi (13. 3. 1974.),
Krunoslav Kićo Slabinac (9. 12. 1974.), Ibrica Jusić (17. 12. 1974.), Ike i Tina Turner (4. 11.
1974. u 17 i 20 sati), ansambli Lado (17. 5. 1974.) i Koleda (13. 5. 1974.), Golden Gate Quartet
(20. 7. 1974.), Les Humphries Singers (19. 9. 1974.), Ansambl ruskih narodnih pjesama i
romansi Ljudmila Zikina (12. 9. 1974.), Državni ansambl pjesama i plesova Donski Kozaci (2.
7. 1974.) i drugi.

Ekskluzivnost novootvorenog prostora odmah je privukla i organizatore Svjetskog festivala

animiranog filma, Zagrebačkog festivala i Međunarodne smotre folklora, književnih tribina,
političkih priredbi (svečanih sjednica i akademija), kongresa i simpozija. Gledajući s današnjeg
stajališta, slobodno bismo mogli reći da je već u prvih sedam mjeseci bila formirana programska
koncepcija Dvorane Lisinski kakva će se zadržati do danas.

U ovu, naime, dvoranu naprosto dolaze svi! I oni kojima je nekadašnja Istra bila najvažnije
sjecište visoko glazbenog pojma, i oni koji su nekada posjećivali samo komediju, i ljubitelji
narodnoga melosa, i zabavnjaci, i oni, napokon, koji se do otvorenja dvorane Lisinski nikada
nisu ni usudili kročiti u neki hram muza. Lisinski ih je sve nekako spojio. [...] Danas je to
prostor koji je uspio razbiti konvencije, navike, uštogljenost i separatizam nekadašnje
zagrebačke koncertne publike. Danas je to najpopularnija kuća u Zagrebu (Martinčević-
Lipovčan, 1982: 8).

313
U prvoj godini rada Dvorane, 1974., Jalta, Jalta je izvedena pet puta: triput u siječnju (7., 8. i 9. 1. 1974.) te po
jednom u rujnu (30. 9. 1974.) i listopadu (1. 10. 1974.).
314
Dundo Maroje je u 1974. godini izveden deset puta: tri puta u travnju (25., 26. i 27. 4. 1974.) i sedam puta u
studenom (17., 18., 19., 20., 21., 22. i 23. 11. 1974.).
140
Raznovrsne priredbe održane u prostorima Dvorane promatrat će kroz pojam izvedbe, no ne
kao isključivo izvođačke umjetnosti (Šuvaković, 2005: 453-454) već izvedbe u širem smislu o
kojem govore Valentina Gulin Zrnić i Nevena Škrbić Alempijević (Gulin Zrnić i Škrbić
Alempijević, 2019: 20) polazeći od Richarda Schechnera prema kojem „izvedba nadilazi
umjetnosti te je u temelju raznorodnih kulturnih i društvenih praksi“ (Schechner, 2004: 8).
Izvedba nastaje u „međuigri prostora, vremena, izvođača, akcije i publike“ (ibid., 58), a ključan
okvir za izvedbu je prostor koji se njome „oblikuje, mijenja, obrađuje“ (ibid.), s time da „naša
[zapadna] kultura gotovo isključivo zahtijeva jednoobrazno ponašanje publike uz istovremenu
strogu podjelu publike od izvođača i publiku od ostalih u prostoru koji nisu ni publika ni
izvođači“ (ibid.). Štoviše, Schechner smatra da smo jedinstveni u korištenju gotovih
(standardnih) prostora za kazališta i da je „moguće da je razvoj kazališta kao posebnog prostora
koji se može prilagoditi različitim izvedbama vezan uz urbanu kulturu u kojoj je prostor
skupocjen i stoga se mora jasno označiti njegovo korištenje“ (ibid., 59). „Takvi prostori su
prepoznatljivo organizirani kako bi veća grupa mogla gledati manju grupu i istovremeno biti
svjesna sebe.315 Autor istodobno otkriva kako prostor povratno djeluje na izvedbu: on je jedan
od okvira koji otvara predstavljačke mogućnosti, ali i postavlja pravila te granice izvođačima
(ibid., 15). Na tragu Schechnerova promišljanja, raznovrsne izvođačke prakse Dvoranu su
koristile kao koncertni, višenamjenski, scenografski i projekcijski prostor.

315
Formalna prisutnost publike po Schechneru je, među ostalim, utkana u njezinom aplauzu (ibid., 24).
141
 7. 1. Dvorana kao koncertni prostor

Za razliku od drugih prostora, koncertna dvorana građena je tako da se pažnja veće grupe, tj.
publike, usmjerava prema postupcima manje grupe, tj. izvođačima. To je ciljano građen prostor
koji se intenzivno koristi isključivo tijekom trajanje izvedbe, a ostatak vremena je prazan
(Schechner, 2004: 14). Prema Schechnerovu mišljenju „bolji“ su oni izvođači koji se uspijevaju
kreativno koristiti granicama i zakonitostima prostora. Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog je akustički i prostorno namijenjena izvedbama ozbiljne glazbe, pa zakonitosti tog
prostora, koje su ujedno i njezine prednosti, najbolje koriste glazbenici i ansambli koji ju
izvode, ali i njihova publika. Stoga nije neobično da su upravo koncerti ozbiljne glazbe
najbrojniji. Najzanimljivija među njima su gostovanja najatraktivnijih inozemnih umjetnika i
ansambala koji su, usprkos visokom honoraru, ali uz visoke cijene ulaznica i zainteresirane
sponzore, bili financijski isplativi ili su barem trebali biti. Takvi su bili koncerti španjolske
sopranistice Montserrat Caballé316 (15. 5. 1997.), letonske mezzosopranistice Elīne Garanče
(21. 1. 2013.), španjolskog tenora Joséa Carrerasa (19. 2. 2002.) ili talijanskog tenora Andree
Bocellija (19. 12. 1999.), svi koncipirani kao tzv. gala-koncerti,317 ili pak dodatni rasprodani
koncert Ive Pogorelića izvan ciklusa dan poslije dogovorenog koncerta (31. 5. 1982.). U
najatraktivnije koncertne priredbe ozbiljne glazbe ubrajaju se i gostovanja Izraelske
filharmonija s dirigentom Zubinom Mehtom (31. 5. 2006.) i Filharmonijskog orkestra milanske
Scale pod ravnanjem Riccarda Mutija (26. 2. 2003.).

Većina koncerata ozbiljne glazbe objedinjena je koncertnim ciklusom318 za kojeg se tijekom

1970-ih godina koristi i termin predbrojka. 319
Isti ciklus znalo je organizirati više

316
Televizijska snimka koncerta sopranistice Montserrat Caballé u cijelosti je dostupna na platformi You Tube.
https://www.youtube.com/watch?v=jOKfB95xonM (2020-01-18)
317
Iako engleski izvornik sugerira da se takvim koncertima slavi određena prigoda (eng. performed to celebrate a
special occasion) poput npr. datum svečanog otvorenja Dvorane, pod gala-koncertom podrazumijeva se program
sačinjen od popularnih ulomaka iz glazbene literature – arija, opernih uvertira, kraćih instrumentalnih kompozicija
i virtuoznih solističkih skladbi koje ističu glazbenu superiornost izvođača. http://findwords.info/term/gala (2020-
09-04).
318
Pod ciklusom će se podrazumijevati najmanje tri najavljene i/ili održane priredbe povezane zajedničkim
naslovom, s ili bez pretplatničke iskaznice.
319
Zagrebačka filharmonija je 1970-ih imala Predbrojke A i B te Predbrojku s orguljama.
142
organizatora,320 njihov broj mogao se mijenjati iz sezone u sezonu,321 a bilo je i slučajeva da je
ciklus promijenio organizatora.322 Koncertni ciklusi zaživjeli su iz više razloga: oglašavanjem
ciklusa automatski se promoviraju svi njegovi koncerti, organizatori u cikluse redovito
uvrštavaju dva-tri atraktivna imena koja privlače publiku što istovremeno omogućava i koncerte
manje afirmiranih umjetnika koji, zahvaljujući prvima, imaju osiguranu publiku. Naposljetku,
ciklusi odgovaraju i publici jer je kupnja pretplatničke iskaznice financijski puno povoljnija u
odnosu na cijene pojedinačnih ulaznica za pojedine koncerte. Budući da prodaja pretplatničkih
iskaznica počinje nekoliko mjeseci prije početka koncertne sezone, potencijalni kupci tako si
osiguravaju prisustvo na koncertima atraktivnih umjetnika budući da prodaja pojedinačnih
ulaznica kreće tek netom prije početka koncertne sezone i često se koncerti najrazvikanijih
umjetnika prvi rasprodaju. Naposljetku, i organizator i pretplatnik kupnjom ciklusa osiguravaju
kontinuitet vlastitoga rada (i financiranja), odnosno kontinuitet odlaženja na koncerte.

Među više od sto različitih ciklusa održanih u Dvorani dominiraju ciklusi pojedinih ansambala,
osobito oni s najduljom tradicijom – ciklusi Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra
Hrvatske radiotelevizije koji su odmah po otvorenju Dvorane svoje koncerte „preselili“ u
Lisinski. Uz njih je najdominantniju ulogu imala Koncertna direkcija Zagreb koja je kao
najiskusnija tvrtka u organizaciji koncerata u Hrvatskoj imala vodeću ulogu u programskom
oblikovanju budućeg programa Dvorane te Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog koja je
tijekom godina razgranala vlastitu produkcijsku djelatnost. Uz ove dvije institucije i dva naša
najveća orkestra (Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije),
cikluse su samostalno organizirali i drugi ansambli poput Simfonijskog puhačkog orkestra
Hrvatske vojske, Big Banda Hrvatske radiotelevizije (danas Jazz orkestar Hrvatske
radiotelevizije), Kvartetâ Sebastian, Porin, Rucner i Cadenza, privatne tvrtke Aplauz, dok su
cikluse koncerata kvinteta Simply Brass i Kvarteta flauta 4syrinx neko vrijeme samostalno
organizirali dotični ansambli, ali i Koncertna direkcija Zagreb, odnosno Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog kao njezina pravna sljednica. Mnogi ciklusi nastali su u suorganizaciji
Dvorane Lisinski s brojnim partnerima među kojima su Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatsko

320
Najraniji primjer je ciklus Epohe glazbe koji su skupa organizirali Dvorana Lisinski i Radio televizija Zagreb.
321
Neke sezone Majstorskog ciklusa Radio televizija Zagreb je organizirala samostalno, a neke s Koncertnom
direkcijom Zagreb.
322
Tako je ciklus Piano fortissimo četiri sezone organizirala agencija Art Agent (1996./1997. – 1999./2000.), a
posljednju, petu sezonu, Koncertna direkcija Zagreb (2000./2001.).
143
društvo glazbenih umjetnika, Hrvatska glazbena mladež, koncertna agencija Art Agent,
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu i drugi.

Ciklusima su se nastojali predstaviti vrhunski svjetski glazbenici i ansambli s područja ozbiljne

glazbe (Internacionalni majstorski ciklus, 323 Subotom u Lisinskom/Lisinski subotom, 324
musicAgrammundus,325 Svijet glazbe326), poticao se interes za pojedini instrument (Audijencija
– Priča o Kingu,327 Ciklus s orguljama,328 Ciklus s orguljama – 'J. S. Bach'?,329 Glazba za
orgulje J. S. Bacha, 330 Klavirske večeri, 331 Piano pianissimo 332 ), komornu glazbu (Forte

323
Internacionalni majstorski ciklus Koncertne direkcije Zagreb osamnaest sezona (1974./1975. – 1991./1992.)
predstavljao je vrhunske svjetske umjetnike i komorne ansamble. Posljednje četiri sezone iz naslova ciklusa
izostavljen je pridjev „internacionalni“ pa se održavao pod nazivom Majstorski ciklus (1988./1989. – 1991./1992.).
324
Ciklus Dvorane Lisinski utemeljen je pod nazivom Subotom u Lisinskom u sezoni 1981./1982., a od sezone
1987./1988. je preimenovan u Lisinski subotom.
325
Ciklus musicAgrammundus organizirala je koncertna agencija Aplauz dvije sezone (1998./1999. – 1999./2000.)
tijekom koje su publici predstavljeni neki od najvećih svjetskih umjetnika i ansambala.
326
Najveći organizacijski pothvat Koncertne direkcije Zagreb bio je ciklus Svijet glazbe koji je tijekom četrdeset
jedne sezone postojanja (1974./1975. – 2015./2016.) predstavio vodeće svjetske orkestre, soliste i dirigente.
327
Ciklus Audijencija – Priča o Kingu nazvan je po skupocjenoj Guarnerijevoj violini King iz 1735. godine koju
je glasoviti hrvatski violinist, Zlatko Baloković oporučno ostavio Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a
Dvorana ga je organizirala s HAZU-om i s agencijom Art Agent u sezoni 2004./2005. Na koncertima se, dakako,
sviralo na spomenutom vrijednom glazbalu.
328
Zagrebačka filharmonija je u Ciklusu s orguljama jednu sezonu (1978./1979.) izvodila kompozicije raznih
skladatelja, a jedina poveznica bilo im je prisustvo orgulja.
329
Ciklusom S orguljama – 'J. S. Bach' (1979./1980.) Zagrebačka filharmonija predstavila je raznoliki
instrumentalni i vokalno-instrumentalni opus Johanna Sebastiana Bacha.
330
Ciklus Glazba za orgulje Johanna Sebastiana Bacha Zagrebačke filharmonije održan je povodom 230.
godišnjice skladateljeve smrti u sezoni 1976./1977.
331
Ciklus Klavirske večeri Koncertne direkcije Zagreb održao se deset sezona (1978./1979. – 1990./1991.) i
najčešće se sastojao od klavirskih recitala uglednih svjetskih, ali i domaćih pijanista.
332
Ciklus Piano fortissimo trajao je četiri sezone (1997./1998. – 2000./2001.) od kojih je prve tri organizirao Art
Agent, a posljednju Koncertna direkcija Zagreb. U ciklusu su nastupali mahom domaći te manji broj inozemnih
pijanista.
144
fortissimo,333 Musica da camera 334 ), vokalnu (Goranovci u Lisinskom, 335 Lisinski arioso,336
Majstori pjevači 337
) i vokalno-instrumentalnu glazbu (Kanconijer), 338
glazbenu vrstu
(Umjetnost popijevke)339 ili su se pak promicali opusi manje poznatih autora na drukčiji način
(Neobični koncerti). 340 Organizatori koncerata nekim su ciklusima učinili atraktivnijim
341 342
pojedine dane u tjednu (Glazbeni ponedjeljak, Nedjeljni ciklus, Subotom u
Lisinskom/Lisinski subotom), a priliku za afirmaciju dobili su i mladi glazbenici (Akademski
ciklus, 343 Ciklus mladih, 344 Lisinski Gaudeamus, 345 Mladi umjetnici u Lisinskom/Mladi u
Lisinskom & HDGU 346 ). Specifična tematska poveznica koncerata najčešće se koristila

333
Ciklusom Forte fortissimo Koncertna direkcija Zagreb je tijekom sedam sezona (2004./2005. – 2010./2011.)
nudila nastupe vrhunskih komornih umjetnika i ansambala.
334
Ciklus Musica da camera organizirala je Koncertna direkcija Zagreb u sezoni 1973./1974. Koncerti su 1973.
održani u Povijesnom muzeju Hrvatske, a 1974. preselili su se na pozornicu Male dvorane Lisinski.
335
Studentsko kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić organiziralo je ciklus Goranovci i njihovi gosti
(1985./1986.) kojim se promicalo zborsko muziciranje.
336
Lisinski arioso je tijekom tri sezone (2015./2016. – 2017./2018.) predstavio neke od najatraktivnijih pjevačkih
zvijezda današnjice, a organizator je bila Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.
337
Koncertna direkcija Zagreb je ciklusom Majstori pjevači (1988./1989.) željela predstaviti vrhunsko zborsko
umijeće. Ciklus naposljetku nije realiziran kao cjelina već su se održali samo pojedinačni koncerti.
338
Ciklus Kanconijer Hrvatske radiotelevizije već šest sezona (2013./2014. – 2019./2020.) donosi izvedbe
inozemnih i domaćih vokalno-instrumentalnih djela u interpretaciji Simfonijskog orkestra i Zbora Hrvatske
radiotelevizije.
339
Ciklus Umjetnost popijevke održan je u Maloj dvorani u sezoni 1975./1976. u organizaciji Lisinskog.
340
Ciklus Neobični koncerti organizirao je Lisinski u Maloj dvorani tijekom dvije sezone (1977./1978. i
1978./1979.), a „neobičnost“ najavljenih koncerata bila je u drugačijoj koncepciji koja je nerijetko uključivala
recitiranje poezije i plesne pokrete.
341
Pet sezona (1974./1975. – 1978./1979.) Koncertna direkcija Zagreb organizirala je Glazbene ponedjeljke na
pozornici Male dvorane, a među izvođačima dominirali su domaći (jugoslavenski) umjetnici.
342
Nedjeljni ciklus predstavila je Zagrebačka filharmonija u sezoni 1974./1975., kao ciklus nedjeljnih matineja.
343
Akademski ciklus organizirala je Muzička akademija u Zagrebu, a održan je u sezoni 2001./2002.
344
Ciklus mladih Koncertne direkcije Zagreb organiziran je pet sezona (1976./1976. – 1979./1980.) i u njemu su
najčešće nastupali mladi umjetnici, nerijetko studenti Muzičke akademije.
345
Hrvatska radiotelevizija i Dvorana Lisinski bili su organizatori ciklusa Lisinski Gaudeamus (2017./2018.) u
kojemu su trebali nastupati pobjednici prestižnih glazbenih natjecanja, no naposljetku je održan samo prvi koncert.
346
Ciklus Mladi u Lisinskom & HDGU (1987./1988. – 2018./2019.) održavao se 32 sezone u Maloj dvorani s
podnaslovom Tribina Darko Lukić (u prvoj sezoni 1987./1988. pod naslovom Mladi umjetnici u Lisinskom) u
suorganizaciji Lisinskog i Hrvatskog društva glazbenih umjetnika. Ciklus je imao natjecateljski karakter budući
da je sve koncerte pratio i stručni žiri, a sastojao se od dvanaest koncerata – na deset su nastupili natjecatelji, jedan
145
prilikom obilježavanja pojedinih skladateljskih obljetnica poput 150. obljetnice smrti Ludwiga
van Beethovena 1977. godine (Ciklus Ludwig van Beethoven ili Beethovenov ciklus,347 Ciklus
sonata Ludwiga van Beethovena) 348 i 100. obljetnice smrti Franza Schuberta 1978. godine
(ciklus Schubert – naš suvremenik).349 Koncerte objedinjene u ciklus često je povezivao slijed
glazbenih razdoblja (Epohe glazbe) 350 ili skladateljska ličnost 351 (Muzički portreti), 352 a
repertoarna djela nastojala su se učiniti još poznatijima (Popularna djela velikih majstora).353
Za najmlađe posjetitelje organizirani su Minimini ciklus354 i Nedjeljni vrtić, ali i Tjedan glazbe

cjelovečernji koncert održao je pobjednik/-ci prošlogodišnje sezone, a na posljednjem, dvanaestom, proglašeni su

pobjednici tekuće sezone koji su ujedno i nastupili. O važnosti ciklusa za hrvatsku glazbenu kulturu dovoljno
govore međunarodno priznata imena njezinih laureata među kojima su Monika Leskovar, Ana Vidović, Ante
Knešaurek, Aljoša Jurinić i drugi. Uz Nagradu, Diplomu i Nagradu za najbolju umjetničku suradnju Tribine Darko
Lukić koje dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog od 2006.
godine dodjeljivala je i Nagradu Koncerte dvorane Vatroslava Lisinskog. Od sezone 2019./2020. Tribina Darko
Lukić održava se u Hrvatskom glazbenom zavodu koji je ujedno i suorganizator Tribine s Hrvatskim društvom
glazbenih umjetnika.
347
Zagrebačka filharmonija je dvije sezone organizirala ciklus Ludwig van Beethoven ili Beethovenov ciklus: u
sezoni 1976./1977. povodom 150. godišnjice Beethovenove smrti i u sezoni 1980./1981. povodom 210. godišnjice
Beethovenova rođenja. Inače, godišnji programi Zagrebačke filharmonije za sezone 1976./1977. i 1980./1981.
najavljuju ciklus Ludwig van Beethoven ( ***, 1980: nepag.), no u programskim knjižicama svih koncerata u
sezoni 1976./1977. stoji naziv Beethovenov ciklus, dok u sezoni 1980./1981. ciklus nosi samo naziv Beethoven.
348
Ciklus sonata Ludwiga van Beethovena u povodu 150. godišnjice smrti skladatelja održan je u Maloj dvorani
u sezoni 1976./1977.
349
Ciklus Schubert – naš suvremenik održan je u Maloj dvorani u sezoni 1978./1979.
350
Radio televizija Zagreb i Dvorana Lisinski tijekom dvije sezone (1976./1977., 1977./1978.) predstavile su ciklus
edukativnog karaktera Epohe glazbe u kojemu je svaki koncert bio posvećen jednom glazbenom razdoblju.
351
U ovu kategoriju možemo ubrojiti već spomenute cikluse: Glazba za orgulje J. S. Bacha te Ciklus s orguljama
– 'J. S. Bach'.
352
Ciklus Muzički portreti Zagrebačke filharmonija organizirala je u sezonama 1975./1976. i 1977./1978., a svaki
koncert bio je posvećen gotovo isključivo jednom skladatelju.
353
Zagrebačka filharmonija šest je sezona (1981./1982. – 1986./1987.) organizirala ciklus Popularna djela velikih
majstora u kojemu je naglasak bio na repertoarnim djelima i atraktivnim instrumentalnim i vokalno-
instrumentalnim skladbama.
354
Zagrebačka filharmonija pokrenula je prošle sezone (2019./2020.) Minimini ciklus namijenjen djeci, a čine ga
koncertne predstave u kojima, ovisno o naslovu, sudjeluje niz glumaca-pjevača, plesača i drugih.
146
za mlade.355 Vodilo se računa i o jazzu (Trenuci jazza,356 Jazz klub Lisinski & HDS/Jazz.hr,
Međunarodni dani jazza/Jazz.hr/jesen, Proljetna revija jazza/Jazz.hr/proljeće,357 Jazz Lisinski
& HGM358), a njegovala se i suvremena (Cantus ansambl & Lisinski),359 popularna (Zvjezdani
ciklus,360 Off ciklus361) i tradicijska glazba (Lado u Lisinskom).362 Dakako, postojali su i brojni
drugi ciklusi čiji se naslovi ne uklapaju među prethodno iznesene, osobito ciklusi Zagrebačke
filharmonije363 i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.364

355
Skupa su ga organizirali Zagrebačka filharmonija, Hrvatska glazbena mladež i Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog.
356
Ciklus Trenuci jazza Koncertne direkcije Zagreb trajao je jedanaest sezona (1973./1974. – 1984./985.) koje se
bile vrlo varijabilne po broju koncerata u sezoni – od jednog (1978./1979.) do najviše šest (1976./1977.). Prvi dio
sezone 1973./1974. održan je u Hrvatskom glazbenom zavodu, a otvorenjem Lisinskog jazz koncerti sele se na
pozornicu njezine Velike dvorane.
357
Jazz klub Lisinski & HDS je potrajao 27 sezona (1989./1990. – 2015./2016.) od kojih posljednjih pet pod
nazivom Jazz.hr (2011./2012. – 2015./2016.), dok su se Međunarodni dani jazza i Proljetna revija jazza održavali
23 sezone (1993./1994. – 2015./2016.) od čega posljednjih pet (2011./2012. – 2015./2016.) pod nazivom
Jazz.hr/jesen, odnosno Jazz.hr/proljeće. Riječ je o suorganizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Dvorane Lisinski.
U sklopu Proljetne revije jazza, odnosno ciklusa Jazz.hr/proljeće jedna večer uvijek je posvećena Novim nadama
jazza Marjan Marjanović, odnosno predstavljanju neafirmiranih hrvatskih jazz glazbenika od kojih su mnogi
poslije ostvarili uspješne karijere. Od sezone 2016./2017. svi ciklusi održavaju se u dvorani Blagoje Bersa na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
358
Jazz Lisinski & HGM (2011./2012. – 2013./2014.) koji se oglašavao i kao Sunday Nights, trajao je tri sezone, a
svaku je činilo osam koncerata Jazz orkestra Hrvatske glazbene mladeži pod umjetničkim vodstvom Sigija Feigla.
Radilo se o suorganizaciji Dvorane Lisinski s Hrvatskom glazbenom mladeži.
359
Suorganizacija Lisinskog i Hrvatskog društva skladatelja rezultirala je ciklusom Cantus ansambl & Lisinski
koji se odvijao u Maloj dvorani osam sezona (2007./2008. – 2014./2015.), a kasniji koncerti održani su na drugim
lokacijama u Zagrebu: u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije (2016./2017.), Laubi (2017./2018. –
2019./2020.) i Hrvatskom glazbenom zavodu (2020./2021.).
360
Zvjezdani ciklus Zagrebačke filharmonije održao se samo jednu sezonu (2011./2012.) tijekom koje je spomenuti
orkestar koketirao s brojnim žanrovima popularne glazbe.
361
Off ciklus Zagrebačke filharmonije održava se već petu sezonu (2016./2017. – 2020./2021.) i u programskom
je smislu identičan Zvjezdanom ciklusu.
362
Ciklus Lado u Lisinskom održan je u Velikoj dvorani u sezoni 1996./1997.
363
Primjerice, Predbrojke A i B (1973./1974. – 1986./1987.), Crvena, Bijela i Plava oktava (1987./1988. –
2010./2011.), Crveni, Plavi i Bijeli ciklus (2011./2012.), ciklus Bösendorfer (2000./2001.), Regionalni ciklus
(2011./2012. – 2013./2014.), itd.
364
Primjerice, Predbrojke A i B (1973./1974. – 1974./1975.), Osam koncerata u pretplati (1979./1980.), Deset
koncerata u pretplati (1976./1977., 1977./1978.), Dvanaest koncerata u pretplati (1975./1976., 1978./1979.,
147
Budući da mjesto izvedbe znatno određuje karakteristike i tijek izvedbe koje se smatra
očekivanim i primjerenim za određene kontekste i mjestâ (Goffman, 1959: 75) radi dominacije
priredbi ozbiljne glazbe, Lisinski se često poistovjećuje upravo s njima budući da „stalni tipovi
priredbi koji se odvijaju na pojedinom mjestu ujedno i određuju karakter tog mjesta“ (ibid.).
Istovremeno, svako odstupanje od uobičajene izvedbe dovodi do drugačijeg poimanja izvođača,
ali i mjesta izvedbe. Primjerice, Muzički biennale Zagreb kao najdugovječniji festival prisutan
u Lisinskom od 1975. godine uz tradicionalne koncerte u Velikoj i Maloj dvorani, kao koncertne
prostore često koristi neuobičajena mjesta poput prostora u vestibulu (u prizemlju Dvorane,
ispred blagajni) gdje je izvedena skladba Green Music Johna Liftona (GU, 14. 5. 1977.),
predvorje Male dvorane u kojemu je realiziran projekt Signali u gradu (urbofest) s vrpce
Alberta Mayra (FMD, 18. 5. 1979.), koncertna verzija Trabelon Gamelon za ozvučene bicikle
Richarda Lermana365 (FMD, 12. 5. 1979.) i zvučne instalacije366 (FMD, 8. 4. 1989.), dok je na
stepeništu predvorja Dvorane održan recital Andree Schneider (VP, 9. 5. 1977.). Doduše,
posljednjih godina Muzički biennale Zagreb najčešće se koristi pozornicom Velike ili Male
dvorane, a vrlo rijetko ostalim prostorima.

Od uobičajene izvedbene prakse koncertnog prostora povremeno odstupaju izvođači popularne

glazbe. Naime, većina ih najčešće nastupa po sportskim dvoranama, klupskim prostorima,
improviziranim koncertnim pozornicama, itd., pa stoga imaju i drugačiji odnos prema
koncertnom prostoru. Primjerice, dok izvođači ozbiljne glazbe strogo poštuju distinkciju
između prostora izvedbe i prostora za publiku, glazbenici popularne glazbe nerijetko ju
narušavaju povremenim ulaskom u gledalište, pozivanjem (dovođenjem) gledatelja na
pozornicu, poticanjem publike na „energičnije“ reakcije koje nerijetko podrazumijevaju i
ustajanje sa stolca, ali i plesne pokrete, a to je u suprotnosti sa shvaćanjem nepokretne pozornice
s kulisama koje teže „da ostanu tamo gdje jesu“ (Goffman, 1959: 22), odnosno s modelom
prema kojem izvođači započinju i završavaju svoj nastup dolaskom na pozornicu, odnosno
njezinim napuštanjem.

1991./1992.), Petnaest koncerata u pretplati / Petnaest doživljaja (1983./1984.), Glazbeni doživljaji (1984./1985.
– 1990./1991.), Majstorski ciklus (1988./1989. – 2020./2021.).
365
Izvođači su bili Ivo Josipović, Tomislav Uhlik, Robert Andres, Darko Braje, Hrvoje Perković i Danilo Tomić.
366
Izvedene su dvije skladbe Alvina Luciera: Music for Pure Waves, Bass Drums and Coustic Pendulums te Sound
on Paper.
148
Budući da je prostor koncertne dvorane „prepoznatljivo organiziran kako bi veća grupa mogla
gledati manju grupu i istovremeno biti svjesna sebe, [te] takav ustroj potiče slavljeničke i
svečane osjećaje“367 (Schechner, 2004: 14), ne čudi veliki broj obljetničkih priredbi. Kao što
izvedba naglašava opće vrijednosti društva, tako „obljetničke priredbe obnavljaju i potvrđuju
moralne vrijednosti zajednice“ (Goffmann, 1959: 35). Lisinski je, naime, bio mjestom proslave
obljetnice života ili umjetničkog rada istaknutih kulturnih djelatnika (osobito glazbenih
umjetnika),368 ansambala,369 društava370 i tvrtki.371

Istodobno, koncertni prostor, odnosno pozornica Velike dvorane posljednjih je godina uspješno
koristila i baletni podij – primjerice, za baletni rock spektakl Radio and Juliet uz glazbu s vrpce
grupe Radiohead (20. 4. 2016.), nastup baletne trupe Ukrainian Classical Ballet koji je izveo
balete Šeherezada i Carmen (16. 2. 2020.) te čak četiri izvedbe baleta Orašar Petra Iljiča
Čajkovskog.372 Ista je poslužila i za spektakularno majstorstvo Kineskog nacionalnog cirkusa
(18. i 19. 4. 2007., 4. 5. 2008.), a zahvaljujući suvremenim materijalima, i kao „ledena
pozornica“ u realizaciji Moskovskog cirkusa na ledu (19. 1. 2018. u 17 i 20 sati), spoja
tradicionalnog cirkusa s modernim akrobacijama na ledu.

367
Iz istog se razloga u Lisinskom održavaju i svečane premijere filmskih ostvarenja, kazališnih predstava, i sl.
368
Vladimir Kranjčević u Lisinskom je obilježio 25. obljetnicu rada (26. 11. 1986.), 30. godinu proslavili su Gabi
Novak i Arsen Dedić (11. 5. 1988.), Oliver Dragojević (8. i 9. 12. 1997.) i Vladimir Kočiš Zec (5. 4. 1998.), dok
su 40. godišnjicu umjetničkog rada proslavili Tonko Ninić (23. 1. 1998.), Emil Cossetto (9. 5. 1986.), Zvonko
Špišić (10. 5. 1998.) i Đelo Jusić (18. 11. 1999.). Također, 60. rođendan ondje je proslavio Emil Cossetto 60. (4.
4. 1978.), Boris Papandopulo 80. (24. 11. 1986.), a Miroslav Krleža 85. rođendan (MD, 29. 5. 1978.).
369
Primjerice, Prljavo kazalište u Lisinskom je slavio 20. godišnjicu rada (17. 10. 1997.), KUD Joža Vlahović 45.
(26. 11. 1990.), Češka beseda 100. (17. 10. 1974.), a 150. godišnjicu rada slavila je Mađarska zajednica u Republici
Hrvatskoj (MD, 15. 3. 1998.).
370
Studentsko kulturnoumjetničko društvo Ivan Goran Kovačić je od obilježavanja 30. obljetnica rada (17. 5.
1978.) ondje redovito obilježavao svaku petu obljetnicu. Posljednju su obilježili 70. obljetnicu (15. 11. 2018.).
371
Obrazovni centar za tekstil, kožu i obuću Đuro Salaj proslavio je ondje 25. godišnjicu rada (9. 12. 1986.), a 60.
godina rada Tvornica olovnih proizvoda (18. 12. 1982.).
372
Dvije izvedbe bile su 15. 12. 2019. (u 16 i 19.30 sati) i po jedna tri naredna dana (16., 17. i 18. 12. 2019.
godine).
149
 7. 2. Dvorana kao višenamjenski prostor

Dvorana Lisinski od samog je početka zamišljena kao kongresno-koncertni prostor,373 pa ne

čudi što je već u prvoj godini njezinog rada održan simpozij Američki domovi sedamdesetih
godina (MD, 16. – 20. 9. 1974.). Tijekom 1970-ih godina kongresi374 su trajali po nekoliko dana
i najčešće su se održavali u Maloj dvorani, dok se posljednjih petnaestak godina održavaju u
obje Dvorane i najčešće su jednodnevni. Tematika takvih priredbi vezana je uz različite struke,
od medicine preko arhitekture i gospodarstva do marketinga, humanističkih znanosti, politike,
skupova vezanih uz glazbu i druga područja. Organizatori kongresa nerijetko su organizirali i
popratne kulturne priredbe poput koncerata, predstava, filmskih projekcija i sl.375

U„izuzetnim slučajevima scena prati izvođače“ (Gofmann, 1959: 22) čime se stvara platforma
za promatranje pojedinih prostora Dvorane kao scene koja se aktivira kretanjem izvođača.
Uzimajući za primjer izvedbe popularne glazbe, „pokretna scena“ postiže se isključivo
rasvjetom, tj. reflektorima za pratnju (Marijanović, 2019: 4) koji prate kretanje izvođača po
pozornici, ali i ostatku koncertnog prostora. Isto se odnosi i na mnoge neglazbene priredbe koje

373
Među ostalim, Dvorana se aktivno uključila i u rad Jugokongresa, a dugi niz godina bila je članica Međunarodne
udruge za kongrese i stručne skupove (International Congress and Convention Association – ICCA) i
Međunarodnog udruženja profesionalaca turističke industrije SKAL International (International Association of
Travel and Tourism Professionals). Potonjim udruženjem dvije godine je predsjedao Zagrepčanin Nikola Račić, a
u Upravnom odboru zagrebačkog SKAL kluba bio je jedno vrijeme i djelatnik Dvorane, Darko Fijember. Članstvo
Dvorane u tom međunarodnom udruženju zasigurno je doprinijelo odluci da otvorenje 66. kongresa SKAL
International bude upravo u Velikoj dvorani Lisinski (17. 10. 2005.), ali i da se 25. 2. 1982. u biblioteci (soba za
sastanke br. 101) Lisinskog održi sastanak predsjedništva Međunarodnog udruženja kongresnih palača
(International Association of Convention Centres – A. I. P. C.)
https://www.skal.org/en/past-presidents (2020-09-09).
http://www.poslovni-savjetnik.com/aktualno/izabrano-novo-predsjednistvo-skal-kluba-zagreb (2020-09-09)
374
Budući da se pod pojmom kongresa podrazumijeva „skup, zbor, opći sastanak umjetnika, političara,
znanstvenika i dr.; skupština ili redovno periodično zasjedanje neke organizacije, društva“, ali i „zasjedanje
predstavnika različitih država na kojemu se rješavaju važna međunar. pitanja“ pojam kongresa shvaćam u širem
smislu i pod njim podrazumijevam i sjednice, svečane proslave, sabore političkih stranaka, itd.
https://www.xn--rjenik-k2a.com/Kongres (2020-08-08)
375
Hrvatsko energetsko društvo posjetiteljima foruma Dan energije priredilo je koncert sopranistice Marije Kuhar
Šoša uz pijanističku pratnju Ljubomira Gašparovića (MD, 24. 11. 2006.) i monodramu Ja, tata Rakana Rushaidata
(MD, 18. 11. 2016.), dok je Simpozij geofizičara (31. 5. – 3. 6. 1977.) svečano otvoren uz film o Zagrebu (Zagreb
danas), a u sklopu te priredbe održan je i koncert Simfonijskog orkestra Radio televizije Zagreb (1. 6. 1977.).
150
su svoje mjesto pronašle u Lisinskom poput natjecanja u ljepoti i oblikovanju kose, modnih
revija,376 društvenih igara i sl. Izbori ljepote osobito su bili popularni tijekom 1980-ih i 1990-
ih godina i odvijali se na pozornici Velike dvorane uz izravan televizijski prijenos, 377 no
hiperprodukcija sličnih natjecanja rezultirala je smanjenim interesom javnosti pa se takve
priredbe poslije sele u prostore poput predvorja te impozantnog i širokog stepeništa.378 Ondje
se od 1986. održavaju i Natjecanja u oblikovanju kose kao dijela Otvorenog prvenstva frizera
Frizerskog demonstracijskog centra (FVD, 9. 11. 1986.), ali Šahovski turniri (FVD, 2. 1. 2008.;
2. 1. 2009.).

I dok postojeće zakonitosti koncertnog prostora poput odlične akustike i pozamašnih dimenzija
pozornice najbolje iskorištavaju glazbenici, dramski umjetnici uspjeli su maksimalno kreativno
iskoristiti sve mogućnosti postojećeg prostora koje su, naposljetku, dovele i do preinaka
postojećeg interijera.379 Iako već tijekom 1974. Mala dvorana Lisinski postaje mjesto izvođenja
recentnih predstava Zagrebačkog kazališta mladih i Drame Hrvatskog narodnog kazališta,380
kontinuitet kazališnih predstava Lisinski je nastojao održati uvođenjem dramskih ciklusa Atelje

376
Jedan od primjera „pokretne scene“ je i modna revija Proljeće i ljeto s Murom koja je, uz zabavni program,
predstavila najnoviju prodajnu kolekciju poznate slovenske mode kuće Mura iz Murske Sobote (25. 3. 1983.).
377
Primjerice, na pozornici Velike dvorane u Lisinskom su organizirana natjecanja za Miss Jugoslavije (2. 9. 1989.)
i Miss Zagreba za Miss Hrvatske (23. 4. 1995.).
378
Konkretno, posljednjih pet godina pozornica Male dvorane postala je mjesto održavanja Izbora za Kraljicu
Hrvatske (MD, 25. 5. 2015.), Izbora za Kraljicu Zagreba (MD, 8. 5. 2017.; 8. 5. 2018.; 8. 5. 2019.) i Regionalnog
izbora za Miss Supranational (MD, 9. 5. 2016.), a stepenište u sjevernom dijelu predvorja Velike dvorane i
djelomičan prostor zapadnog predvorja iskoristili su organizatori polufinalnog izbora Miss sporta Hrvatske (FVD,
30. 5. 2016.), Miss & Mister Glamour (FVD, 27. 7. 2017.) i Miss Supranational Hrvatske 2020. (25. 11. 2020.).
379
Preuređenje Male dvorane kojim je izdignuta pozornica u odnosu na gledalište provedeno je između 28. srpnja
i 19. kolovoza 1979. godine, nakon čega je Relja Bašić, umjetnički voditelj i osnivač Teatra u gostima,
novoadaptirani Lisinski najavio kao „novu stalnu kazališnu pozornicu u Zagrebu“ (Torbarina, 1979: 7) odnosno
Malu scenu Lisinski, kako se od tada najavljuju kazališne predstave u mjesečnim Biltenima Dvorane. Novo ruho
Dvorane svečano je otvoreno jugoslavenskom premijerom (Benović, 1979: 21) predstave Prijevare Harolda
Pintera (MD, 26. i 27. 9. 1979.), prvi put izvedene godinu dana ranije u Londonu (Torbarina, 1979: 7). Dodatnom
rekonstrukcijom Male dvorane 1996. dobiveno je stepenasto gledalište amfiteatralnog oblika (do tada je bilo
ravno), a pozornica je dodatno povišena.
380
Zagrebačko kazalište mladih izvelo je Hamleta (MD, 28. 3. 1974.; 2. 6. 1974.) i Ferije u Moskvi (deset izvedbi
tijekom tri zadnja mjeseca 1974.), a Drama Hrvatskog narodnog kazališta Ćelavu pjevačicu Eugènea Ionescoa
(MD, 24. 6. 1974.).
151
212381 (1975./1976.) i 3x3382 (1977./1978.) te Tjednom monodrame383 (1978./1979.), a osobito
uspješne predstave postavljaju se i na pozornicu Velike dvorane.384 Kazališne predstave bile su
i dijelom Tjedna glazbe, kazališta i filma, ciklusa priredbi za organizacije udruženoga rada,
Ljeta u Koncertnoj dvorani 'Vatroslav Lisinski' na kojem su uglavnom gostovale zagrebačke
kazališne kuće i ansambli, ali i Susreta nacionalnih kultura u kojemu su sudjelovala nacionalna
kazališta iz drugih država bivše Jugoslavije (25. 2. – 27. 5. 1978.).385

Najplodonosniju i najdugovječniju suradnju koja je potrajala 25 godina Lisinski je ostvario s

Teatrom u gostima koji je ondje nastupao svakog petka i subote,386 dok su dani u tjednu bili
namijenjeni drugim kazališnim skupinama 387 poput Drame HNK Zagreb, Jugoslavenskog
dramskog pozorišta iz Beograda, Zagrebačkog kazališta mladih, Teatra Žar-ptica, Komornog
teatra klasike, Kazališne družine BIT, Teatra Bojan Stupica, a krajem 1990-ih i početkom 2000-
ih godina pridružuju im se novoosnovana kazališta: Epilog teatar (osnovan 1995.), Mali
hrvatski teatar Kiklop (osnovan 1997.; Š. I., 2020), Teatar Rugantino (osnovan 1998.), 388
Planet Art (osnovan 2001.)389 i Teatar Gavran (osnovan 2002.).390 Mjesto koje je 25 godina u

381
Ciklus je nazvan po istoimenom uglednom beogradskom kazalištu i sastojao se od šest predstava.
382
Naziv ciklusa sugerirao je tri različite kazališne kuće (Atelje 212, Kazalište Marin Držić i Teatar &TD) od kojih
je svaka trebala gostovati s tri predstave, no Teatar &TD jednu večer je prepustio varaždinskom kazalištu August
Cesarec.
383
Tjedan monodrame (MD, 1. – 7. 10. 1979.) donio je jugoslavensku premijeru projekta Sedam lica jedne glumice
Maje Dimitrijević, prvakinje Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda, u sklopu kojega je izvela osam
monodrama.
384
Primjerice, zbog velikog interesa predstava Kraljevo Miroslava Krleže u izvedbi Dramskog kazališta Gavella
na četiri večernje izvedbe i dvije prijepodnevne (28. 2. 1977., te 1., 2. i 3. 3. 1977.) pogledalo je gotovo 10.000
posjetitelja, a jednoj od predstava prisustvovao je i književnik osobno (***, 1977: 20).
385
Primjerice, Pozorište u pokretu iz Sarajeva, Slovensko ljudsko gledališče iz Celja, Srpsko narodno pozorište iz
Novog Sada, Narodno pozorište iz Titograda, itd.
386
Zadnja predstava koju je Teatar u gostima odigrao u Lisinskom bila je Dame u nevolji Alana Ayckbourna (MD,
28. 2. 2004.).
387
Osobito je zanimljivo da se najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom Stilske vježbe387
u izvedbi Lele Margitić i Pere Kvrgića (premijera je bila 19. siječnja 1968.), od prve izvedbe u Lisinskom (MD,
20. 6. 1977.) ondje mogla pogledati gotovo i četrdeset godina poslije (MD, 13. 12. 2016.).
388
http://www.rugantino.hr/oNama_Rugantino.html (2020-08-24)
389
https://www.planet-art.hr/o-planet-artu/ (2020-08-24)
390
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=21438 (2020-08-23)
152
Lisinskom imao Teatar u gostima posljednjih deset godina pripalo je Teatru Gavran391 koji se
od ostalih izdvaja i najvećim brojem predstava, ali i obimnim repriznim programom. Od prvog
gostovanja s predstavom Hotel Babilon (MD, 10. 11. 2006.) na pozornici Male dvorane gotovo
redovito premijerno izvode po jednu novu predstavu godišnje.

Osim kao kazališna pozornica, 2006. postojećem repertoaru pridružuju se i večeri stand-up
komedije s etabliranim imenima engleskog govornog područja poput Dylana Morana (MD, 4.
i 5. 10. 2013.), Daniela Slossa (MD, 12. 11. 2015.) i priredbi London Calling (MD, 16. 5. 2011.,
7. i 8. 12. 2013.). Osobitu popularnost u Lisinskom stand-up je doživio posljednjih pet godina
zahvaljujući brojnim nastupima domaćih i inozemnih umjetnika,392 ali i skupnih nastupa stand-
up izvođača.393

Reprezentativnost predvorjâ Velike (ali i Male) dvorane omogućila je njihovu afirmaciju i kao
izložbenog prostora. Većina izložbi bila je, dakako, povezana s javnim priredbama u Lisinskom,
no bilo je i iznimaka. U kontekstu Lisinskog kao glazbene ustanove najznačajnije su bile izložbe
posvećene hrvatskim,394 i inozemnim glazbenicima.395 Iako je održano i niz samostalnih izložbi

391
http://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/nije-sve-tako-crno-u-teatru-gavran/53537 (2020-07-01)
392
Uz dvije velike zvijezde stand-up komedije, Eddiea Izzarda (VD, 24. 3. 2013.) i Jimmyja Carra (VD, 12. 5.
2015.), koji su s lakoćom rasprodali auditorij Velike dvorane, isti prostor pet puta su rasprodali i domaći komičari
Ivan Šarić (11. 11. 2016.; 7. 12. 2016.; 23. 11. 2017.; 11. 12. 2017.; 3. 2. 2018.) i Željko Pervan (Predzadnji put,19.
2. 2019.; Zadnji put, 2. 3. 2019.; Reinkarnacija, 20. 3. 2019.; Izlazak iz ormara, 1. 2. 2020.; Drugi put iz ormara,
8. 2. 2020.)
393
Best of regional stand up (19. 3. 2016.), Best of regional stand-up, vol. 2 (30. 9. 2017.), Vlatko Štampar – stand
up Comedy Special (22. 9. 2018.), Najbolji za najbolje – LAJNAP Comedy (18. 11. 2018.).
394
Riječ je o izložbama 10 godina Dana hrvatske glazbe (FVD, 7. 12. 1979.), Dora Pejačević – život i djelo (FVD,
19. 2. 1982.), Ivan Zajc – život i djelo (FVD, 11. 12. 1982.), Krsto Odak / 1888. – 1865. – u povodu 100. godišnjice
rođenja (FVD, 23. 4. 1988.), Ivo Malec – kompozitor (FVD, 31. 10. 1985.), Franjo Ksaver Kuhač – život i djelo u
povodu 150. obljetnice rođenja (FVD, 20. 11. 1984.), Jakov Gotovac – u povodu 10. obljetnice smrti (FVD, 30. 5.
1992.).
395
Bach – Händel – Schütz (FVD, 30. 5. 1985.), Arnold Schönberg 1874.-1951. (FVD, 13. 4. 1999.), Poljski
muzički plakat (FVD, 18. 4. 1999.).
153
istaknutih likovnih umjetnika, 396 većina je samo pratila pojedine festivale, 397 natjecanja, 398
smotre,399 ili pak obljetnice pojedinih ustanova, društava i istaknutih pojedinaca.400 Dakako,
neizostavne su bile i brojne tematske izložbe s političkim konotacijama (ponajviše u doba
Jugoslavije),401 ali i humanitarnog karaktera.402 Posljednjih godina izložbe umjetničkih djela
prate i koncerte pojedinih ansambala kao što je Kvartet Sebastian.

Naposljetku, predvorja Dvorane krajem 1980-ih godina postaju i prostori aukcijâ. Jedna od
prvih održana je nakon koncerta violinista Stefana Milenkovića i Zagrebačke filharmonije (MD,
15. 5. 1988.), a prihod od prodaje umjetnina išao je u humanitarne svrhe. Većina kasnijih
aukcija uglavnom je bila prodajnog karaktera. Krajem 1990-ih i u prvih deset godina novog

396
Među njima su akademski slikari Dorica Matjan (FVD, 6. 4. 2013.) i Nenad Vorih (FVD, 24. 9. 2016.) te
Stephan Lupino koji se u dva navrata predstavio skulpturama (FVD, 20. 3. 2012.; 3. 12. 2015.).
397
Primjerice, Festival revolucionarne i rodoljubne pjesme popratila je izložba More i Tito (FVD, 19. 11. 1977.),
a prigodna izložba održana je povodom održavanja 5. Muzičkog Biennala Zagreb (FVD, 8. 5. 1977.). Svjetski
festival animiranog filma organizirao je izložbu karikatura (FVD, 21. 6. 2000.) i izložbu posvećenu engleskom
animatoru Bobu Godfreyu (FVD, 22. 6. 1992.).
398
Povodom održavanja Drugog međunarodnog natjecanja mladih dirigenata Lovro pl. Matačić održana je
Svečana izložba povodom 100. obljetnice rođenja Lovre pl. Matačića (FVD, 30. 9. 1999.), a izložba Henryk
Szeryng u Jugoslaviji (FVD, 22. 1. 1981.) pratila je održavanje Drugog međunarodnog natjecanja Vaclav Huml.
399
Primjerice, izložbom je bila popraćena Međunarodna smotra folklora (FVD, 23. 7. 1990.), Iseljenička večer
Smotre folklora (FVD, 22. 7. 1988.) u organizaciji Matice iseljenika Hrvatske, itd.
400
Proslave 10. i 15. obljetnice Lisinskog popraćene su izložbama (FVD, 29. 12. 1983.; 28. 12. 1988.), baš kao i
30. obljetnica Muzičke omladine Hrvatske (FVD, 31. 3. 1984.), ali i 85. rođendan Miroslava Krleže (FVD, 6. 7.
1987.).
401
Peti susret rezervnih vojnih starješina upriličio je priredba Bratstvo – Jedinstvo 75', ali i tematski odgovarajuću
izložbu Partizanska grafika slovenskog slikara i grafičara Božidara Jakca (FVD, 3. 7. 1975.). Prigodne su izložbe
pratile i brojne političke priredbe poput svečanih akademija povodom Dana Republike, proslavâ pojedinih
obljetnica (npr. Uži izbor fotografija u povodu pripojenja Istre, FVD, 20. 9. 1978.), kongresa Saveza komunista
Jugoslavije (npr. Revolucionarna misao u skulpturi, FVD, 29. 4. 1982.), Svečanih sjednica društvenih političkih
organizacija Zagreba (npr. Oslobođenje Zagreba, FVD, 8. 5. 1985.), kao i Dana oružanih snaga Republike
Hrvatske i Dana hrvatske kopnene vojske (FVD, 28. 5. 2014.) te proslave obljetnice 145. brigade Hrvatske vojske
(FVD, 29. 10. 1992.). Izložbe su pratile i manifestaciju U susret XI kongresu SKJ – susret kultura naroda i
narodnosti Jugoslavije (FVD, 4. 2. – 24. 5. 1978.).
402
Ratne nedaće utjecale su i na tematiku izložbi koje su redovito pratile humanitarne koncerte. Među njima su:
Umjetnici za Rastoke (FVD, 14. 6. 1990.), Karlovac razoren grad (FVD, 19. 1. 1991.), Likovni umjetnici
invalidima domovinskog rata (FVD, 6. 2. 1993.).
154
tisućljeća održano je tridesetak različitih aukcija slika i grafika u prostoru Dvorane, najčešće u
vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana.

Višedimenzionalnost Lisinskog dokazuje i pretvaranje Male dvorane u intimistički prostor,

pogodan za književne tribine, 403 ali i slična događanja.404 Iako je poezija i recitacija pomalo
iščezla iz Male dvorane tijekom 1980-ih godina, upravo su u njoj organizirani 11. susreti
recitatora Zagreba (MD, 14. 1. 1991.).

403
Književne tribine ugostile su tada najznačajnije domaće pjesnike poput Gustava Krkleca (MD, 14. 11. 1974.),
Dragutina Tadijanovića (MD, 11. 2. 1974.), Vjekoslava Majera (MD, 8. 1. 1974.), Miroslava Krleže (MD, 17. 4.
1975.), a održana je i večer recitiranja dječjih misli okupljenih u knjizi Olovka piše srcem Budimira Nešića i Vanje
Rupnik Račić (MD, 10. i 11. 11. 1974.).
404
Ondje su tako održani 8. Zagrebački književni razgovori (MD, 5. i 6. 5. 1975.), poeziju su izvodili Goran
Matović i Ivica Percl (skupa, ali i svaki zasebno) te velika glumačka imena poput Rade Šerbedžije (MD, 29. 12.
1976.), srpske glumice Ksenije Jovanović (25. 3. 1978.).
155
 7. 3. Dvorana kao scenografski prostor

Naposljetku, korištenje prostora Dvorane u mnogim je situacijama negiralo njezinu funkciju

izvedbenog prostora tretirajući ga kao prikladnu scenografiju za filmove i pojedine marketinške
kampanje. Filmskoj industriji osobito su bila zanimljiva predvorja Lisinskog u kojima su
zabilježeni i kadrovi filma Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978.)405 scenarista i redatelja
Vatroslava Mimice s Pavlom Vuisićem u glavnoj ulozi. I dok je u spomenutom filmu Lisinski
mjesto održavanja partijskog sastanka, kadrovi filma Ministarstvo ljubavi (2016.) redatelja
Pave Marinkovića 406 visokim prizemljem Velike dvorane dočaravaju prostor stručne službe
Ministarstva branitelja za prijem i otpremu, 407 pri čemu se njezinom prostranošću (koja
omogućuje prisustvo velikog broja statista) dodatno apostrofira važnost i sveobuhvatnost
dogovorenog službenog putovanja. 408 S druge strane, užurbanost golemog organizacijskog
sustava oslikava hodnik ispred garderoba umjetnika u službenom dijelu Dvorane.

Za potrebe BBC-jeve visokobudžetne serije McMafia (2019.) pojedinim dijelovima Zagreba

dočarao se Prag i Moskva, dok je interijer predvorja drugog kata Velike dvorane predočavao
aerodrom u Ženevi (Banjeglav Perković, 2018). Za istu svrhu poslužio je ulazni vestibul
Dvorane koji je u osmoj sezoni američko-britanske akcijske ratne serije Strike Back (2019.)
prezentirao aerodrom u Münchenu, dok se kadrovima snimljenima oko Dvorane 409 trebao
dočarati Izrael. U svim potonjim slučajevima iskorištena je specifičnost arhitekture interijera i

405
Interijer predvorja Male dvorane i visokog prizemlja Velike dvorane Lisinski koji u filmu djeluju kao
jedinstvena cjelina snimao se u dva navrata (FMD i FVD, 21. 5. 1978. i 3. 6. 1978.), a u filmu je vidljiv od 40:48
min do 42:01 min.
http://www.dailymotion.com/video/x3187p1?GK_FACEBOOK_OG_HTML5=1 (2020-08-30)
406
Interijer predvorja Velike dvorane vidljiv je u uvodnim minutama (od 1:54 min do 2:54 min), a službeni dio
Dvorane i hodnik ispred garderoba umjetnika prikazani su kasnije (od 49:13 min do 49:28 min).
https://www.youtube.com/watch?v=T9oLTq5YhL0 (2020-03-10)
407
Konkretno, na navedenoj lokaciji (u službi za prijem i otpremu) glavni glumac (glumi ga Stjepan Perić)
preuzima odgovarajuću dokumentaciju (radni dnevnik), tehničke uređaje (diktafon i fotoaparat) te ključeve
službenog automobila.
408
Službeno putovanje podrazumijeva posjete udovicama hrvatskih branitelja koje primaju mirovinu poginulih
muževa. Budući da je obiteljskim zakonom izjednačena bračna i izvanbračna zajednica, državni službenici ovom
akcijom pokušavaju utvrditi koje udovice hrvatskih branitelja žive u izvanbračnoj zajednici s ciljem da im se,
dakako, oduzme taj prihod.
409
http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-u-kadrovima-popularne-serije-strike-back/ (2020-06-27)
156
eksterijera Dvorane Lisinski. Osim za filmove, Dvorana je još od 1974. godine410 korištena i
kao mjesto snimanja reklamnih spotova. Posljednjih godina, Zagrebačka banka je u Lisinskom
snimila tri promotivna spota za svoj proizvod (vremenski trezor) pod sloganom Prvih 100;
jedan s Markom Toljom i Ivankom Boljkovac,411 drugi s Koncertnom dvoranom Vatroslava
Lisinskog412 te treći općenitijeg tipa u kojem se pojavljuje i sadašnji ravnatelj Zagrebačke
filharmonije, Mirko Boch.413 Luksuznost i ekskluzivnost prepoznatljivih lustera u predvorju
Velike dvorane iskorištena je u reklami za Diners Club International.414 Naposljetku, koncertni
prostori pozornice Velike i Male dvorane, ali i njezina predvorja istovremeno su poslužila i kao
scenografski prostor, osobito u slučaju snimanja televizijskih emisija i filmova. 415 Osim
scenskog predočavanja različitih drugih prostora i konteksta, prostori Lisinskog služe i kao
prepoznatljiv element brendiranja, njegovog vlastitog, kao i brendiranja umjetnika i ansambala,
o čemu, među ostalim, govori poglavlje o društvenoj ulozi Lisinskog.

410
Zabilježeno je da je Croatia-film dva dana (MD i FMD, 30. 6. 1974. i 1. 7. 1974.) u Maloj dvorani i njezinom
predvorju snimala reklamu, no drugi podaci nisu poznati. Dnevnik rada (inspicijent i dežurni) pokusa, priredbi,
snimanja i ostalih akcija od 24. 4. 1974. do 21. 9. 1974. Arhiva Lisinskog.
411
Reklamna poruka: Vremenski trezor – 100 godina Zagrebačke banke (Ivanka Boljkovac i Marko Tolja).
https://www.youtube.com/watch?v=WwbmICYqELY&index=4&list=PLnUZxKkv_hpKZmQnCG8HOnSHfKb
FY-dl8 (2020-03-08)
412
Reklamna poruka: Vremenski trezor – 100 godina Zagrebačke banke (Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog).
https://www.youtube.com/watch?v=QRt-roSWkIQ&list=PLnUZxKkv_hpKZmQnCG8HOnSHfKbFY-
dl8&index=8 (2020-03-08)
413
Reklamna poruka: Vremenski trezor – 100 godina Zagrebačke banke (općenito).
https://www.youtube.com/watch?v=0oiRsKWymjQ (2020-03-08)
414
Reklamna poruka: Diners Club Hrvatska. https://www.youtube.com/watch?v=DUFkIC3dSU8 (2020-03-08)
415
Tako je pozornica Male dvorane poslužila za snimanje televizijskih emisija Večer za tamburu i Majstori svirači
Hrvatske televizije koja je u Velikoj dvorani snimala zabavno-glazbenu emisiju Svjetla pozornice. Prostori
Lisinskog iskorišteni su i u drugoj epizodi četvrte sezone popularne serije Crno-bijeli svijet kada je košarkaški klub
Cibona u Lisinskom slavio naslov Europskog prvaka osvojen u Ateni, 3. travnja 1985. Spomenuta proslava doista
se održala u Velikoj dvorani (6. 4. 1985.) i to uz Nove Fosile, Terezu Kesoviju, Arsena Dedića, Gabi Novak,
Ansambla Lado, Marija Mihaljevića i Voju Šiljaka. Doduše, u spomenutoj epizodi, protagonisti ne uspijevaju stići
na početak priredbe pa vrijeme provedu u predvorju Velike dvorane – gospoda za šankom službenog kafića, a
dame kartajući se na udobnim foteljama. Interijer Lisinskog pojavljuje se u tri scene (od 42:35 do 45:07 min; od
46:23 do 46:43 min; od 49:36 do 50:16 min). https://www.youtube.com/watch?v=UCwUadZTLbQ (2020-09-09)
157
 7. 4. Dvorana kao projekcijski prostor

Tehnički preduvjeti za Lisinski kao projekcijski prostor 416 stvoreni su „pola godine nakon
otvaranja“ (Turkalj, 1988: 2), 417 a oprema za projiciranje igranih 418 i animiranih filmova
nabavljena je u dogovoru sa stručnjacima iz Zagreb-filma i Kinoteke 16.419 Lisinski je tako već
u prvoj godini rada postao domaćinom Međunarodnog festivala animiranog filma (kasnije
Animafest), drugog po redu najstarijeg festivala crtanoga filma na svijetu (8. – 16. 6. 1974.).420
Dvorana uskoro postaje nezaobilazna lokacija sedme umjetnosti421 budući da filmske projekcije
postaju dijelom Tjedna glazbe, kazališta i filma i Ljeta u Koncertnoj dvorani 'Vatroslav Lisinski'
koji su se održali tri sezone (1976./1977. – 1978./1979.). Velika dvorana je zbog veličine svog
gledališta bila pogodna i za premijerne svečane projekcije 1980-ih godina,422 ali i tijekom

416
Unutar kategorije „projekcijskog prostora“ razlučuje se „'gledališni prostor' – prostorija, mjesto u kojem se
prikazuje film“ (Peterlić, 2019) i „'projekcijski prostor u najužem smislu', tj. [... ] platno“ (ibid.) na koji se projicira
film s kinoprojektora, videoprojektora, televizijskog ili satelitskog prijemnika.
417
Duž ruba pozornice Velike dvorane ugrađeno je filmsko platno dimenzija 19 m x 9 m koje se postavlja
„izvlačenjem“ uvis i koje je do dan-danas najveće platno u zatvorenom prostoru u Hrvatskoj. Uz navedeno, u
Velikoj dvorani postoje i tri platna manjih dimenzija; jedno „prekriva“ orguljske svirale (dimenzija 13m x 6m), a
dva „viseća“ platna (dimenzija 4m x 3m) mogu se postaviti iznad lijeve ili desne strane pozornice, dok se u Maloj
dvorani nalaze dva platna dimenzija 7m x 7m. Doduše, u pročišćenom tekstu Cjenika Koncertne dvorane
Vatroslava Lisinskog kojeg je donijelo Upravno vijeće Dvorane na sjednici održanoj 13. veljače 2012. godine na
temelju članka 28. Statuta Lisinskog, umjesto platna dimenzija 4 m x 3 m navodi se platno dimenzija 4 m x 6,5 m.
Cjenik je pohranjen u arhivi Lisinskog, registrator KDVL 2012.
418
Među razlozima promptnosti možda je bila i pokusna projekcija dijela kultnog filma Sutjeska Veljka Bulajića
(26. 7. 1974.).
419
Dopis Koncertne dvorana Vatroslav Lisinski Zagreb-filmu od 27. rujna 1972. / potpisnik: Ivo Vuljević
(direktor). Dopis Zagreb filma Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski od 2. listopada 1972. / potpisnik: Milivoj
Pogrmilović (direktor). Oba dokumenta pohranjena su u arhivu Lisinskog, registrator KDVL 1972.
420
Spomenuti Festival u Lisinskom će se održavati više od trideset godina (posljednji je održan 2006.).
421
Primjerice, Lisinski postaje mjesto proslave 20. obljetnice postojanja Zagreb-filma (1. 2. 1975.).
422
Ondje su, primjerice, održane svečane premijere filmova Seljačka buna 1573. redatelja Vatroslava Mimice (18.
11. 1975.), Visoki napon Veljka Bulajića (12. 3. 1981. u 17 i 20 sati), Večernjih zvona Lordana Zafranovića (1. 11.
1986.) i Doma za vješanje Emira Kusturice (26. 12. 1988.) kojeg je prije Zagreba vidjela publika u Sarajevu i
Beogradu.
158
1990-ih, i to ne samo za igrane filmove domaćih autora423 već i inozemnih,424 kao i za animirane
naslove.425 Osobiti uspjeh imao je film Dom za vješanje:

Ne vidjeti premijerno prikazivanje Kusturičina filma smatralo se najvećim propustom

godine na izmaku. Svi su htjeli biti tu – u koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“. Pred
ulazom u dvoranu, publiku koja je s kartama i bez njih hrlila na projekciju, pjesmom i
svirkom dočekivali su sudionici, naturščici, uvodeći ih u atmosferu filma (***, 1988: 8).

Od sredine 1980-ih godina Mala dvorana Lisinski mjesto je održavanja video projekcija opernih
i baletnih djela, isprva organiziranih u cikluse Predstavljamo vam Hamburšku operu (MD,
siječanj i veljača 1986.) 426 i Ruska opera i balet na filmu 427 (MD, 24. 10. – 4. 11. 1987.).
Naposljetku, opernu umjetnost428 kontinuirano su promicale video projekcije ciklusa Videoklub
Lisinski kojeg je gotovo devetnaest sezona (1989./1990. – 2008./2009.), svake druge srijede u

423
Među ostalim, u Lisinskom su premijere imali filmovi Vrijeme za… redateljice Oje Kodar (28. 10. 1993.),
Vukovar se vraća kući (26. 11. 1994.) i Božić u Beču redatelja Branka Schmidta (8. 11. 1997.), Gospa redatelja
Jakova Sedlara (14. 4. 1995.), Bogorodica (10. 3. 1999.) i Snivaj, zlato moje redatelja Nevena Hitreca (14. 10.
2005.), Hrvatski kraljevi autora i redatelja Božidara Domagoja Burića (12. 10. 2011.), Dnevnik Diane
Budisavljević redateljice Dane Budisavljević (2. 10. 2019.) i drugi.
424
Među mnogim svjetskim naslovima premijerno ili pretpremijerno su prikazani: Alien 3 redatelja Davida
Finchera (9. 1. 1993.), Alpinist (eng. Cliffhanger) redatelja Rennyja Harlina (14. 3. 1994.), Podvale (eng. Frauds)
redatelja Stephana Elliotta (15. 3. 1994.), Savršeni svijet (eng. A Perfect World) redatelja Clinta Eastwooda (16.
3. 1994.), Nostradamus redatelja Rogera Christiana (21. 1. 1996.), Ratovi zvijezda I: Fantomska prijetnja i Ratovi
zvijezda II: Klonovi napadaju redatelja Georgea Lucasa (19. 9. 1999.; 13. 5. 2002.), Noć u muzeju redatelja Shawna
Levyja (29. 12. 2006.), Ples u tami redatelja Larsa von Triera (31. 1. 2001.), Nemoguće redatelja J. A. Bayona (29.
12. 2012.), Tango redatelja Carlosa Saura (18. 1. 1999.), Go West redatelja Ahmeda Imamovića (28. 10. 2005.),
Na putu redateljice Jasmile Žbanić (27. 2. 2010.), Pedeset nijansi slobodniji redatelja Jamesa Foleyja (9. 2. 2018.).
Film 50 nijansi sive u Lisinskom je imao pretpremijernu projekciju i svečano otvorenje (6. i 7. 2. 2018.), ali i
redovne projekcije (8., 9. i 10. 2. 2018.).
425
Spomenimo, primjerice, svečane premijeru animiranih filmova Čudnovate zgode šegrta Hlapića redatelja
Milana Blažekovića (20. 3. 1997.) i Duga redatelja Joška Marušića (29. 12. 2009.).
426
Ciklus se sastojao od sedam projekcija najuspješnijih opernih predstava spomenute njemačke operne kuće
ostvarenih u vrijeme intendanta Rolfa Libermanna.
427
Ciklus donosi snimljene produkcije moskovskog Boljšoj teatra i lenjingradskog teatra Kirov.
428
Iako su isprva dominirale snimke opernih djela, od latinske trilogije (Traviata, Rigoletto i Trubadur) do brojnih
Wagnerovih ostvarenja, u ciklus se ubrzo uvrštavaju i operete, mjuzikli, baleti, filmovi (najčešće o pojedinim
glazbenicima), ali i snimke gala koncerata i izvedbi koncertnih djela.
159
mjesecu s početkom u 19 sati u Maloj dvorani, osmišljavao i vodio Nenad Turkalj, prvi
programski (umjetnički) ravnatelj Dvorane Lisinski, ujedno utemeljitelj tog ciklusa. 429 Uz
Videoklub Lisinski povremeno su bile organizirane i njegove suvrstice koje su prikazivale
snimke koncerata i ekranizirane biografije poznatih glazbenika s područja zabavne glazbe i
jazza kao što su Videoklub jazz-pop 430 (1991./1992. i 1995./1996.) i Videoklub jazz-pop
šansona (1992./1993.). Početkom 2009. godine video projekcije „zamijenjene“ su
atraktivnijom ponudom – izravnim satelitskim prijenosima iz njujorške Metropolitan opere, i
to u Velikoj dvorani.431 Ujedno, bilo je to prvo od ukupno šest opernih ostvarenja (do lipnja te
godine) koji su do tada već uspješno prenosile kazališne, koncertne i kino dvorane diljem
Sjeverne Europe, Amerike i Japana. Zahvaljujući veličanstvenim opernim produkcijama,432 ali
i medijskoj promociji, Metropolitan u Lisinskom 433 s uspjehom se održao sedam sezona
(2008./2009. – 2014./2015.) kojima su uglavnom dominirale projekcije poznatih opernih
djela.434

Zasigurno jedno od najneobičnijih događanja koje negira izvedbeni prostor Lisinskog i tretira
ga kao isključivo projekcijski, bilo je prenošenje Svjetskog nogometnog prvenstva u
Španjolskoj 1982. na platnima Velike i Male dvorane. Sve utakmice u sklopu priredbe Mundial

429
Preciznije, Nenad Turkalj vodio je Videoklub Lisinski deset sezona (1989./1990. – 2006./2007.), a posljednje
dvije (2007./2008. i 2008./2009.) osmislila je i vodila autorica ovog rada.
430
Podnaslov ciklusa bio je “popularni i jazz ciklus” (Majnarić, 1991a: 21).
431
S obzirom na peterostruko višu cijenu ulaznice za priredbe u novom ciklusu, Metropolitan u Lisinskom, ali i
šest puta veći broj mjesta u velikoj dvorani, prva izravna projekcija Puccinijeve opere Lastavice, 10. siječnja 2009.,
održala se pred polupraznom dvoranom.
432
Iznimku su povremeno činile projekcije operetnih djela, ali i svjetska premijera opere Začarani otok (21. 1.
2021.) sastavljene od barokne glazbe različitih skladatelja poput Georga Friedricha Händela, Jean-Philippea
Rameaua, Antonija Vivaldija i drugih.
433
Ciklus se obično sastojao od 9 (2009./2010.), 10 (2013./2014.) ili 11 (2011./2012.) projekcija.
434
Poslije Lisinskog izravne satelitske prijenose iz Metropolitana počeli su prenositi Kino Valli iz Pule,
Kinematografi Dubrovnik, a od sezone 2015./2016. ih je bilo moguće pratiti i u Cineplexxima Centra Kaptol u
Zagrebu i City Centru One u Splitu.
160
u Lisinskom (VD i MD, 13. 6. – 11. 7. 1982.) bile su popraćene komentarima istaknutih
nogometnih stručnjaka, igrača435 i javnih osoba,436 uz brojna popratna događanja.437

435
Voditelj programa bio je ugledni sportski komentator i novinar Božo Sušec, a tijekom večeri iz Španjolske su
se izravno javljali Mladen Delić i Žarko Božić. Utakmice se uz Sušecovo moderiranje komentirali nekadašnji i
trenutačni treneri Dinama (Vlatko Marković i Miroslav Ćiro Blažević), bivši nogometni reprezentativci
Jugoslavije (Slaven Zambata, Džemaludin Džemal Hadžiabdić, Josip Skoblar, Brane Oblak, Miloš Milutinović,
Krasnodar Rora, Milovan Obradović, Dušan Bajević, Rudolf Belin, Josip Katalinski i Vladimir Beara), bivši i
tadašnji igrači Dinama (Snješko Cerin i Marko Mlinarić), nogometni sudci (Eduard Šoštarič i Ivan Ico Horvat) te
nekadašnji nogometaš i sportski novinar Miroslav Rade, ali i tada aktualni jugoslavenski nogometni
reprezentativac Zlatko Cico Kranjčar.
436
Primjerice, glumac Rade Šerbedžija, pijanist Vladimir Krpan i novinar Pero Zlatar.
437
U poluvremenima prijenosa publika je mogla uživati u modnim revijama, prezentacijama sportske odjeće i
opreme, glazbenim nastupima (Tomislav Ivčić, Novi fosili), ali i ugostiteljskim uslugama Splendida te disco
programu svake večeri poslije završetka nogometnih utakmica.
161
 7. 5. Koncertno-višenamjenski prostor na primjeru ciklusa Lisinski subotom

Iako je Lisinski subotom jedan od najuspjelijih i najdugovječnijih ciklusa koncerata ozbiljne

glazbe (koji se održava već 39. sezonu) u Lisinskom, on ujedno vrlo uspješno koristi nekoliko
aspekata njezine prostornosti. Naime, prema usmenom dogovoru tadašnjih ravnatelja Lisinskog
i Koncertne direkcije Zagreb, Ive Vuljevića i Miroslava Poljanca, Dvorana je trebala pokrenuti
ciklus „opuštenijeg karaktera“ koji je publici trebao omogućiti ne samo uživanje u ozbiljnoj
glazbi već i u razgovoru s umjetnicima na pozornici Dvorane, a potom i druženje uz zabavni
program i ples u predvorju Velike dvorane. Dakle, uz koncertni prostor u kojem se odvija
koncert i razgovor s umjetnicima, Lisinski se koristi i višenamjenski, odnosno kao prostor za
ples i druženje, ali i kao reprezentativno mjesto za izložbe.438 Vodeći se tim idejama, producent
Dvorane Branko Molan osmislio je ciklus Subotom u Lisinskom (od sezone 1987./1988. Lisinski
subotom)439 kojeg do danas organizira Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Ciklus je prvi
put predstavljen pod nazivom Subotom u Lisinskom u sezoni 1981./1982. (Vuk, 1981: 9) s dvije
podinačice – predbrojke V i L prema početnim slovima imena i prezimena Vatroslava
Lisinskog. Oba ciklusa posjetiteljima su nakon koncerta u Velikoj dvorani nudila ples i zabavni
program u predvorju Dvorane do jedan sat iza ponoći, s time da se Predbrojka V odnosila na
koncerte ozbiljne glazbe,440 a Predbrojka L na koncerte narodne glazbe.

Predbrojka V u prvoj je sezoni (1981./1982.) podrazumijevala pet koncerata Zagrebačke

filharmonije kojom su ravnali njezin aktualni i nekadašnji šef-dirigent, Pavle Dešpalj i Lovro
pl. Matačić, a u solističkim ulogama nastupili su vrsni umjetnici s područja bivše Jugoslavije,
pijanisti Vladimir Krpan i Jurica Murai, violinistica Fern Rašković i violončelistica Ksenija
Janković. Uz ugledne glazbenike na koncertima su izvođeni popularni opusi najpoznatijih
svjetskih skladatelja poput Čajkovskijevog Prvog klavirskog koncerta te Mozartove 40. i 41.
simfonija. Najambiciozniji koncert bio je posvećen simfonijskom stvaralaštvu Dore Pejačević

438
Sve izložbe spomenute u bilješci 388 izuzev izložbe 10 godina Dana hrvatske glazbe (FVD, 7. 12. 1979.), bile
su vezane uz koncerte iz ciklusa Lisinski subotom.
439
Razlog promjene naziva pojasnio je Lovro Lisičić, drugi ravnatelj Dvorane: „Do promjene naziva 'Subota u
Lisinskom' u Lisinski subotom' došlo je zbog toga jer se nadamo da će biti i drugih ciklusa koje ćemo povezivati
uz određene dane“ (Veber, 1989: 22).
440
S obzirom da je Predbrojka V podrazumijevala koncerte Zagrebačke filharmonije, govorilo se i o „ciklusu
koncerata Zagrebačke filharmonije“ (Vuk, 1981: 9).
162
(20. 2. 1982.) koji je bio popraćen izložbom Ladislava Šabana i Marcela Bačića o spomenutoj
skladateljici te promocijom monografije Dora Pejačević autorice Koraljke Kos i Jugotonove
ploče s njezinim djelima.441

S druge strane Predbrojka L predstavila je Narodne orkestre Beogradske, Sarajevske,

Novosadske i Zagrebačke radio televizije koji su uz istaknute pjevačke i instrumentalne soliste
izvodili narodnu glazbu Srbije 442 (17. 10. 1981.), Bosne i Hercegovine 443 (21. 11. 1981.),
Vojvodine444 (12. 12. 1981.) i Hrvatske445 (6. 2. 1982.), a umjesto najavljene večeri posvećene
Makedoniji446 koncert je održala Klapa Trogir s gostima – Mandolinskim sastavom KUD-a
Kolo iz Trogira, Oliverom Dragojevićem i Ljubom Stipišićem (17. 4. 1982.). Poslije svih deset
koncerata u ciklusima V i L bio je organiziran zabavni program.447 Koncert Narodnog orkestra

441
Obilježavanje njezinog opusa počelo je dan ranije ( 19. 2. 1982.) s dva koncerta komorne glazbe.
442
Uz (Veliki) Narodni orkestar Radio televizije Beograd nastupili su brojni pjevači (Aleksandra Ivanović,
Izvorinka Milošević, Predrag Gojković Cune, Predrag Živković Tozovac, Božidar Boki Milošević, Vasilija
Radojčić) pod dirigentskim vodstvom Dragana Kneževića. Bilo je najavljeno i sudjelovanje glumca Ivana
Bekjareva, no dnevnici inspicijenata nisu zabilježeni njegovo prisustvo.
443
Uz Narodni orkestar Radio televizije Sarajevo nastupili su Zehra Deović, Zora Dubljević, Himzo Polovina,
Zaim i Nedžad Imamović, dr. Hašim Muharemović. U programu su sudjelovali i novinar i voditelj Nedeljko
Opančić te glumci Rejhan Demirdžić i Rudi Alvađ. Ansambl je umjetnički predvodio Ismet Alijabegović Šerbo.
444
Nastupio je Tamburaški orkestar Novosadske Radio televizije i brojni pjevači kao što su Julija Bisak (Júlia
Biszák), Dragoslava Genčić, Jarmila Kozova, Mihajlo Oneščuk i Zvonko Bogdan pod vodstvom Janika Balaža
(Balázsa) te Narodni orkestar Radio Televizije Novi Sad pod umjetničkim vodstvom Lučijana Petrovića i Ignaca
Šena i uz sudjelovanje Milice Radaković i Ivana Hajtla.
445
Na hrvatskoj večeri nastupio je Tamburaški orkestar Radio televizije Zagreb, Ansambl narodnih plesova i
pjesama Lado, Klapa pučkih pjevača Ošjak i solisti: Vera Svoboda, Jasenka Ernoić, Jovo Kričković, Ljiljana
Budičin Manestar, Boris Nikolić te Blaž i Martin Glavaš. Zabavni program u predvorju Velike dvorane vodio je
po prvi put Ivan Balent Tratinčica, koji će se i toj ulozi naći i nadalje.
446
Na večeri posvećenoj Makedoniji (13. 3. 1982.) trebali su nastupiti Orkestar narodnih instrumenata i Narodni
orkestar Radio televizije Skopje te brojni solisti (Vaska Ilijeva, Aleksandar Sarijevski, Dobri Stavrevski, Tale
Ognjenovski, Koco Petrovski) i glumac Ilija Đuvalekovski, no koncert naposljetku nije održan. U internoj
programskoj dokumentaciji Lisinskog nije naveden razlog otkazivanja, već terminski list za taj dan (Inspicijentske
crtice od 1. 1. 1982. do 28. 2. 1982.) bilježi ručno nadopisane termine među kojima je i televizijsko snimanje za
emisiju Pratimo muzičke događaje od 15 do 21 sat (postava i snimanje), a u Dnevniku inspicijenata nalazimo
dodatne informacije poput imena izvođača, organizatora i dežurnog inspicijenta (Dnevnik rada / inspicijenata /
pokusa, snimanja / priredbi i ostalih akcija od 8. 3. 1982. do 21. 10. 1982.).
447
Tijekom više od 45 godina u zabavnom programu su, među ostalim, nastupili Ivo Serdar, sastav Estrada i
Božidar Mati (17. 10. 1981.), Ansambl Stjepana Jimmyja Stanića, Vanja Drach, Vlado Štefančić i Fabijan
163
Radio televizije Beograd prenosio je Radio Beograd, a u 21.35 sati koncert se emitirao i u
emisiji Našim građanima u svijetu Radio televizije Zagreb (Galić, 2016: 176), dok je kod
koncerta koji je predstavljao vojvođansku narodnu glazbu zabilježeno odloženo snimanje.
Najveći interes vladao je za prvi koncert (17. 10. 1981.) kojemu je prisustvovalo oko 1650
gledatelja, goste iz Novog Sada došlo je poslušati oko 1400 posjetitelja dok je
bosanskohercegovačka večer (21. 11. 1981) bila poluprazna s oko 600 posjetitelja, baš kao i
koncert hrvatskih interpreta s oko 700 gledatelja (6. 2. 1982.). Organizatori su očito očekivali
veći odaziv publike za navedene nastupe, pa su od iduće sezone (1982./1983.) predbrojke V i L
u sklopu ciklusa Subotom u Lisinskom činili isključivo koncerti ozbiljne glazbe.

Nažalost, popisi koncerata iz te i naredne sezone (1981./1982. i 1982./1983.) u postojećim

monografskim izdanjima (Barbieri, 2004: 233; Krpan, 2013: 121-123) uključuju samo koncerte
iz predbrojke V, dok se koncerti predbrojke L ne navode. Bez obzira na razlog takvog pristupa,
očita razlika među predbrojkama je programska koncepcija. Predbrojku V čine atraktivna
vokalno-instrumentalna djela poput Beethovenove Devete simfonije (25. 12. 1982.), Verdijeva
(4. 6. 1983.) i Fauréova Rekvijema (19. 2. 1983.), Haydnova oratorija Stvaranje svijeta (30. 10.
1982.), Zajčeve opere Prvi grijeh (11. 12. 1982.) povodom 150. obljetnice skladateljeva rođenja
te vokalno-instrumentalni opus Josipa Štolcera Slavenskog (26. 3. 1982.), dok predbrojku L
čine koncerti komorne glazbe i recitali.448 Tijekom prve dvije sezone u ciklusu su nastupali
isključivo glazbenici s područja bivše Jugoslavije, no već treća sezona (1983./1984.) donosi

Šovagović (14. 11. 1981.), Orkestar Radana Bosnera i Drago Diklić (21. 11. 1981.), Ivo Serdar, Marija Adler,
Mihajlo Oneščuk, Ansambl Maria Bogliunija te Narodni i Tamburaški orkestar Radio televizije Novi Sad (12. 12.
1981.), Orkestar Stjepana Mihaljinca s Arsenom Dedićem (19. 12. 1981.), Trio Naftalin Stjepana Jimmyja Stanića
(20. 2. 1982.), Ansambl Stjepana Mihaljinca s Dragom Diklićem i Ivom Serdarom (27. 3. 1982.), Gabi Novak (17.
12. 1983.), Zdenka Vučković (19. 2. 1983.), Ivo Robić (30. 10. 1982.), Rade Šerbedžija (20. 11. 1982.), Trio Vanje
Lisaka, Ansambl Combo 5 i Radojka Šverko (22. 11. 1986.), a organizirane su i disco večeri na kojima je glazbu
odabirao D. J. Ivan Balent Tratinčica (6. 2. 1982.; 10. 4. 1982.).
448
Budući da ih prethodne publikacije izostavljaju treba ih ovdje navesti u cijelosti. U sezoni 1982./1983. održan
je koncert Beogradskog gudačkog orkestra Dušan Skovran, violinista Srđana Gruića, kontrabasista Frane
Kakarigija pod ravnanjem Aleksandra Pavlovića (16. 10. 1982.), recital pijanista Vladimira Krpana (20. 11. 1982.),
nastup violončelistice Ksenije Janković uz pijanističku pratnju Nade Kecman (18. 12. 1982.), koncert posvećen
Kvartetu Klima i gostujućim umjetnicima među kojima su bili fagotist Rudolf Klepač, klarinetist Josip Nochta,
pijanist Jurica Murai, hornist Douglas Lyons, kontrabasist Andrija Potoroško, flautist Theo Tabaka i orguljaš
Željko Marasović (5. 2. 1983.) te nastup slovenskog udaraljkaškog ansambla Studio za tokala i puhačkog sastava
Slovenski kvintet trobil s orguljašem Željkom Marasovićem (9. 4. 1983.).
164
nastupe inozemnih umjetnika i ansambala poput pijanista Leonida Brumberga (3. 3. 1984.) i
Bečkih simfoničara na čelu s maestrom Zdenĕkom Mácalom (28. 1. 1984.). Razgovori s
umjetnicima počinju se održavati od sezone 1983./1984. Tijekom 1980-ih najčešće su ih vodili
Antun Celio-Cega, Nenad Turkalj te Mladen Raukar koji to najčešće čini i tijekom 1990-ih. Uz
njega, u voditeljskoj ulozi okušao se velik broj javnih osoba, među kojima dominiraju glazbeni
publicisti i muzikolozi.449

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ciklus se ustaljuje na otprilike deset koncerata po sezoni i
počinje ugošćavati orkestre i umjetnike iz socijalističkih zemalja poput tadašnjeg SSSR-a,
Čehoslovačke, Poljske, ali i iz zapadnih zemalja te s Dalekog Istoka. Najugledniji ansambli
među njima bili su Državni moskovski simfonijski orkestar pod ravnanjem Veronike Dudarove
(14. 10. 1984.), Simfonijski orkestar Radio televizije Luksemburg (19. 10. 1985.),
Filharmonijski orkestar iz Osake (4. 10. 1986.), Simfonijski orkestar Radio Leipziga (17. 10.
1987.) i Simfonijski orkestar Radio Pekinga (10. 11. 1988.). Zahvaljujući jedinstvenom spoju
pomno razrađene programske koncepcije koju čini koncert ozbiljne glazbe i razgovor s
umjetnicima u Velikoj dvorani te plesno-zabavni program u predvorju Dvorane, ciklus Lisinski
subotom očito je ubrzo postao sinonimom kvalitetnog kulturnog proizvoda,450 o čemu svjedoči
i Nagrada grada Zagreba koju je Dvorana primila 1989. godine.

449
Tijekom 1980-ih i 1990-ih godina u voditeljskoj ulozi (uglavnom jednom ili dvaput) okušali su se Sanda
Miladinov Langerholz, Aleksandra Wagner, Milica Maravić, Josip Klima, Joško Marušić, Margareta Pejar,
Dubravko Majnarić, Xenia Detoni, Bosiljka Perić-Kempf, Nenad Turkalj, Branimir Pofuk, Eliza Gerner Strozzi,
Snježana Drevenšek, Duško Knežević, Sanda Vojković, Miroslav Volenec, Zlatko Madžar i Trpimir Matasović.
Novo tisućljeće donosi prevagu muzikologa: Ivan Ćurković, Jana Haluza, Ivana Kocelj, Bosiljka Perić Kempf,
Gordana Krpan, Lana Puclin (danas Merkaš), Jelena Knešaurek Carić, Jagoda Martinčević, Bojana Plećaš
Kalebota, Dina Bušić, Dina Puhovski, Zrinka Matić, Sanda Vojković, Trpimir Matasović. Povremeno im se
pridružuju glazbeni publicisti (Tamara Dagen, Marija Barbieri, Branimir Pofuk), a u manjoj mjeri glazbenici-
instrumentalisti (Pavao Mašić, Marjan Krajna), pjevači (Mirna Gott), skladatelji (Sanja Drakulić), skladatelji-
dirigenti (Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk), televizijska voditeljica i urednica Vlatka Kolarović te prevoditelji
(Natalija Vidmarović, Pjer Kosović).
450
Uz nastupe uglednih svjetskih i domaćih umjetnika i ansambala, ciklus Lisinski subotom posjetiteljima nudi i
razgovor s umjetnicima koji je čest izvor dodatnih saznanja i zanimljivosti, a daje mogućnost i osobnog kontakta
postavljanjem pitanja iz publike. Povrh svega, ciklus svakog posjetitelja potiče na kvalitetnu socijalnu interakciju
koju organizator postiže programskom koncepcijom koncerta u Velikoj dvorani te održavanjem plesno-zabavnih
večeri u predvorju. Koncerti, naime, gotovo redovito imaju stanku od minimalno 20 minuta koja posjetiteljima
omogućuje da prošeću i susretnu znanca, kratko porazgovaraju, upoznaju nove ljude i popiju piće, dok intenzivnije
165
Osim što se izvođenjem zanemarenih ili rijetko izvođenih opernih i oratorijskih djela hrvatskih
skladatelja skrbilo o hrvatskoj baštini, 451 ciklus je nastojao potaknuti inozemne ansamble i
umjetnike da u program uvrste barem jedno djelo hrvatskog autora, što je povremeno i
zaživjelo. Doduše, zbog otužne situacije u hrvatskom glazbenom izdavaštvu u kojem većina
djela hrvatskih autora nikada nije tiskana, izbor djela (osobito orkestralnih) vrlo je ograničen,452
a hrvatske skladbe izvode se povremeno tek kao dodatak službenom dijelu koncerta.453

Uz nepostojanje odgovarajuće glazbene literature u tiskanom obliku kao obvezatnog uvjeta

izvedbe, mnogi inozemni ansambli na turneje odlaze s dva ili rijetko tri različita programa i
najčešće odbijaju gostovanja uvjetovana izvođenjem dodatnih, njima nepoznatih djela. No,
ponekad su afiniteti pojedinih umjetnika za suvremenu glazbu i sklonost glazbenim novinama
rezultirali izvođenjem djela hrvatskih skladatelja.454 Lisinski subotom rezultirao je i mnogim

druženje uz ples, zabavu i nagradnu igru (najčešće tombolu) slijedi u predvorju Velike dvorane poslije koncerta
ozbiljne glazbe.
451
O navedenom svjedoče koncertne izvedbe operâ Koriolan Stjepana Šuleka (7. 2. 1987.), Dorica pleše Krste
Odaka (23. 4. 1988.), Mislav (5. 1. 1992.) i Nikola Šubić Zrinski (15. 2. 1992.) Ivana pl. Zajca, Porin (28. 12.
1988.; 13. 12. 2003.) i Ljubav i zloba (22. 10. 2005.) Vatroslava Lisinskog, Sunčanica (19. 10. 1991.) i Madame
Buffault (25. 4. 2015.) Borisa Papandopula, Adel i Mara Josipa Hatzea (14. 11. 2009.), Ekvinocij Ivana Brkanovića
(8. 12. 2007.), ali i izvedba oratorija Prvi grijeh Ivana Zajca (11. 12. 1982.).
452
Najizvođenije su simfonijska pjesma Sunčana polja Blagoja Berse koju je izveo Mađarski državni
filharmonijski orkestar pod vodstvom Zsolta Hamara (14. 2. 1998.) te Simfonijsko kolo, op. 12 Jakova Gotovca
koju je isti orkestar izveo pod vodstvom Zoltána Kocsisa (3. 4. 2004.). U oba slučaja radilo se o djelu kraćeg
trajanja, pa u tom kontekstu izuzetak predstavlja jednosatna izvedba Hrvatske mise u d-molu, op. 86 Borisa
Papandopula (21. 4. 2012.) u interpretaciji Zbora ruske državne kapele pod vodstvom Valerija Poljanskog.
453
Primjerice, hrvatske narodne pjesme nerijetko su se koristile kao teme orguljaških improvizacija ili su se
izvodile kao dodaci službenog dijela koncerta. Tako je francuski orguljaš Daniel Roth improvizirao na melodiju
pjesme Letovanić, Letovanić selo pokraj Kupe (12. 4. 2014.), Cameron Carpenter na Lepe ti je Zagorje zelene (8.
10. 2016.), a Zbor Mihail Ivanovič Glinka Državne akademske kapele pod vodstvom Vladislava Černušenka za
dodatak je otpjevao dvije hrvatske narodne pjesme iz Dalmacije: Ribar plete mrižu svoju i Falile se Kaštelanke
(18. 10. 2014.). Potonja izvedba dostupna je na platformi You Tube:
https://www.youtube.com/watch?v=5RKi3w-JqgI (2020-07-07)
454
Konkretno, njemački dirigent Ingo Metzmacher osobito je sklon istraživanju novih, suvremenih djela, pa je
Njemački simfonijski orkestar iz Berlina pod njegovim dirigentskim vodstvom izveo 70 odgovora za orkestar
Dubravka Detonija (4. 10. 2008.). S druge strane bugarski pijanist Vesselin Stanev je na vlastitu inicijativu u
program svog recitala u Lisinskom uvrstio Igru staklenih perli Ive Josipovića (8. 5. 2010.) budući da je on u siječnju
te godine postao Predsjednikom Hrvatske. Ipak, najveći broj djela hrvatskih skladatelja izveden je na koncertima
166
umjetničkim suradnjama domaćih i inozemnih umjetnika, 455 a domaći ansambli i pojedinci
upravo su nastup u okviru ovoga ciklusa nerijetko koristili za svečane proslave umjetničkih
obljetnica. 456

Tijekom prve sezone organiziran je i jedan koncert izvan predbrojke kojim je klapa Trogir
proslavila 18 godina rada pod umjetničkim vodstvom Nikole Buble i uz goste Olivera
Dragojevića i Ljubu Stipišića (17. 4. 1982.).457 Naknadno dodani koncerti pojavljivat će se i
kasnije, no osim što će se oglašavati kao „koncerti izvan ciklusa“ ili „koncerti na dar“, na njima
će se izvoditi isključivo ozbiljna glazba, a moći će im se prisustvovati s pretplatničkom
iskaznicom. Tako su se koncerti Muzičke akademije devet sezona (2001./2002. – 2010./2011.)
oglašavali kao „koncerti na dar“,458 a od sezone 2011./2012. dio su ciklusa Lisinski subotom.459
Od kraja 1980-ih i tijekom 1990-ih, a osobito u novom tisućljeću, u ciklusu nastupa sve veći
broj inozemnih glazbenika i ansambala, pa se ciklusi Lisinski subotom i Svijet glazbe, koji je

koji su istovremeno bili dijelom ciklusa Lisinski subotom i Muzičkog biennala Zagreb. Dakako, radilo se
skladbama suvremenih kompozitora od kojih su neke tom prilikom i praizvedene.
455
Zagrebački solisti održali su koncert s jednim od ponajboljih svjetskih flautista, sir Jamesom Galwayem (8. 5.
2004.), Danijel Detoni solistički je nastupio uz Pekinški simfonijski orkestar (29. 11. 2003.), Ivan Krpan s
Belgijskim nacionalnim orkestrom (4. 5. 2019.), Mischa Maisky svirao je s ansamblom hrvatskih violončelista
festivala Strings only (12. 11. 2005.), dok su orguljaš Mario Penzar i sopranistica Antonela Malis nastupili uz
Moskovski državni simfonijski orkestar (5. 11. 2005.).
456
Vladimir Benić proslavio je 50. obljetnicu umjetničkog rada uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije
(24. 10. 1998.), Cantus ansambl proslavio je 10. obljetnicu (15. 5. 2011.), Hrvatski barokni ansambl 15. koncertnu
sezonu (7. 3. 2015.), Klavirski duo (Wayne) Marshall – (Mladen) Janjanin 20. (6. 11. 2004.) i 25. godišnjicu
umjetničkog djelovanja (28. 11. 2009.), Zagrebački gitarski trio 30. obljetnicu (22. 2. 2014.), dok je Zagrebački
kvartet u Lisinskom proslavio 85. (24. 4. 2004.), 90. (14. 3. 2009.) i 100. godišnjicu umjetničkog djelovanja (30.
11. 2019.).
457
Koncert je vodila Ksenija Urličić, bio je popraćen prigodnom izložbom Trogir moj rodni grad Cate Dujšin-
Ribar, a nakon koncerta uslijedio je plesni program u predvorju Velike dvorane.
458
Doduše, u sezoni 2010./2011. u najavi ciklusa Lisinski subotom spominju se i „koncerti na dar“ no pod njima
se navode Opera pod zvijezdama u Športsko-rekreacijskom centru Šalata (8. 7. 2011.), projekcija filma Metropolis
Fritza Langa u Lisinskom (3. 10. 2011.) te završni koncert Petog međunarodnog natjecanja dirigenata Lovro pl.
Matačić u istom prostoru (7. 10. 2011.).
459
Od sezone 2009./2010. Muzička akademija u suradnji s drugim visokoškolskim ustanovama u Zagrebu –
Akademijom likovnih umjetnosti, Akademijom dramske umjetnosti, Tekstilno-tehnološkim fakultetom i
(povremeno) Arhitektonskim fakultetom – uspješno realizira (polu)scenska uprizorenja opernih djela (G. Bizet:
Carmen; W. A. Mozart: Čarobna frula; B. Papandopulo: Madame Buffault, itd.).
167
od otvorenja Dvorane bio gotovo jedini „prozor u svijet“, naposljetku gotovo uopće ne
razlikuju. Dapače, oba ciklusa nastoje ugostiti ponajbolje svjetske orkestre i ansamble i
najuglednije svjetske umjetnike.

168
 7. 6. Različiti aspekti prostornosti na primjeru ciklusa Nedjeljni vrtić

I dok se ciklusom Lisinski subotom objedinjava koncertni i višenamjenski prostor, ciklus

Nedjeljni vrtić obuhvaća i dodatne aspekte prostornosti budući da njegova koncepcija
podrazumijeva vrlo raznolike izvedbe, od glazbenih nastupa (koncertni prostor), kazališnih
predstava (višenamjenski prostor), projekcija crtanih filmova (projekcijski prostor) te popratnih
aktivnosti koje su djeci nudile različite aktivnosti poput kreativnog izražavanja i plesnih pokreta
(višenamjenski prostor). Lisinski je Nedjeljni vrtić, 460 jedan od svojih najpopularnijih i
najdugovječnijih ciklusa, pokrenuo krajem 1970-ih godina ponukan nedostatkom predškolskih
ustanova u Zagrebu. Tijekom dvanaest sezona (1978./1979. – 1990./1991.) održano je preko
700 priredbi na kojima je odigrano stotinjak različitih lutkarskih, kazališnih i glazbenih
predstava u izvedbi brojnih umjetnika i ansambala poput Teatra Žar-ptica, Zagrebačkog
kazališta mladih, Male scene, Lutkarske eksperimentalne scene, Muzičke omladine Hrvatske i
drugih.461

Ogledna verzija Nedjeljnog vrtića prvi put je predstavljena javnosti u sklopu proslave Dana
Dvorane, 29. prosinca 1978. u Maloj dvorani s početkom u 10 sati, izvedbom predstave Od
cvijeta do tikve, od tikve do lutke lutkarskog kazališta Kvak. Prva priredba namijenjena
najmlađim posjetiteljima Dvorane održana je 7. siječnja 1979., a posljednja 28. travnja 1991.
Nedjeljni vrtić održavao se svake nedjelje od listopada do kraja travnja sljedeće godine od 10

460
Kako bi roditelji djece koja su pohađala Nedjeljni vrtić u Maloj dvorani, ali i drugi posjetitelji, mogli uživati u
koncertnim matinejama, u Velikoj se dvorani u sezoni 1991./1992. trebao održati ciklus Lisinski nedjeljom
sastavljen od osam koncerata (Majnarić, 1991a: 17). Orkestar Bruckner iz Linza trebao je nastupiti s pijanisticom
Jasminkom Stančul i pod vodstvom Martina Siegharta (13. 10. 1991.), izvedbu violončelistice Jadranke
Gašparović uz Hrvatski komorni ansambl trebao je predvoditi Pavle Dešpalj (10. 11. 1991.), violinist Marko Žepić
predstavio bi se uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom Ivana Žana (24. 11. 1991.), planiran je recital pijanista
Predraga Mužijevića (8. 12. 1991.), pijanisticu Ninu Patarčec trebali su pratiti Zagrebački simfoničari pod
ravnanjem Mladena Tarbuka (9. 2. 1992.), Ansambl Ermitaž iz Lenjingrada trebao je svirati s pijanistom Dejanom
Lazićem (23. 2. 1992.), bio je predviđen nastup ansambla Cellomania (15. 3. 1992.), a planiran je bio i koncert
solista, zbora i orkestra Nacionalnog teatra operete iz Budimpešte (12. 4. 1992.). Iako su najavljeni inozemni
ansambli dan ranije imali zakazan nastup u ciklusu Lisinski subotom, ciklus je naposljetku otkazan.
461
S izvođačima odabranih predstava Dvorana je sklapala izravne ugovore iz kojih je vidljivo da su se kazališta
obvezivala i na dopremu, postavu i otpremu svih potrebnih kulisa i drugih stvari potrebnih za izvođenje predstave.
169
do najčešće 13 ili 13:30 sati u Maloj dvorani, njezinom predvorju i tzv. „zimskom vrtu,“462 a
sastojao se od aktivnog i pasivnog dijela. Pasivni dio podrazumijevao je gledanje lutkarske,
glazbene, kazališne, folklorne ili filmske predstave u izvedbi profesionalnih ili amaterskih
grupa i pojedinaca u trajanju do sat vremena, a aktivni dio bile su kreativne radionice pod
vodstvom stručnog osoblja.

O pripremi i programu rada spomenutog ciklusa odlučivao je Savjet Nedjeljnog vrtića čije je
članove imenovao Savjet Dvorane.463 Sastajao se jednom mjesečno i na njemu se, uz odabir
predstava464 za naredni mjesec, raspravljalo o uvođenju dodatnih sadržaja poput prikazivanja
crtanih filmova Zagreb-filma (od kojih su neki bili popraćeni ritmikom uz pratnju klavira),
koncepciji radionica, ali i programu za roditelje. Odabrani repertoar bio je sadržajno i pedagoški
prilagođen i pokušao je potaknuti dječju maštu i želju za kreativnim aktivnostima poslije
predstave. Raspored predstava mijenjao se otprilike jednom mjesečno jer su organizatori
pretpostavljali da će svako dijete jednom mjesečno posjetiti Nedjeljni vrtić. Stoga su se tijekom
prva četiri mjeseca 1979. godine mogle pogledati lutkarska predstava Od cvijeta do tikve, od
tikve do lutke kazališta Kvak, Astronotus – planeta pjesme lutkarskog kazališta Zlatni dani i
Leti, tiček, leti Kulturno-umjetničkog društva Joža Vlahović.

Iako su isprva dominirale lutkarske predstave, krajem 1980-ih, u skladu s dogovorom na

sastanku Savjeta održanog 29. rujna 1987.,465 uvodi se više glazbenih sadržaja – od glazbeno-
scenskih predstava (npr. predstava Kriči, kriči, tiček Kulturno-umjetničkog društva Joža
Vlahović) pa do popratnih aktivnosti poput upoznavanja instrumenata i razgledavanja velike

462
Riječ je o prostoru Glavnog ulaza unutar kojega su smještene blagajne Dvorane Lisinski.
463
Uz deset stručnih osoba (pedagoga, glumca, lutkara, redatelja, školskog liječnika i dr.) koje je Lisinskom
predložio Savez društava Naša djeca Socijalističke Republike Hrvatske, u Savjet Nedjeljnog vrtića na sjednici
Savjeta Dvorane održanoj 3. veljače 1986., imenovana su i tri djelatnika programske službe Dvorane:
organizatorica Helena Fabijančić, producent Neven Šperanda i umjetnički (programski) direktor Dubravko
Majnarić. Zadaća Savjeta bila je pratiti planiranje i izvršavanje programa rada Nedjeljnog vrtića, predlagati
kriterije za izradu godišnjih i višegodišnjih planova, sudjelovati u predlaganju vanjskih izvršilaca programa te
predlagati mjere za unapređivanje pojedinih i općih funkcija.
464
Kazališne grupe i dječja (lutkarska) kazališta nudila su Savjetu Nedjeljnog vrtića postojeće predstave koje bi
članovi Savjeta odgledali i potom odabrali najkvalitetnije i pedagoški najprihvatljivije.
465
Zapisnik Sastanka Savjeta Nedjeljnog vrtića od 29. rujna 1987. / nepotpisano. Arhiva Lisinskog, registrator
Nedjeljni vrtić.
170
koncertne dvorane. Kreativne aktivnosti povezivale su se s prethodno odgledanom predstavom,
a najčešće su podrazumijevale likovno izražavanje poput crtanja, slikanja, izrade lutaka,
modeliranja, igranja i brojne druge stvaralačke aktivnosti.466 Iako je na prve predstave dolazilo
čak 230 djece, broj se zbog pedagoških i zdravstvenih razloga morao ograničiti na njih 180.

Cilj Nedjeljnog vrtića bio je socijalizirati djecu koja većinu vremena provode sama ili u društvu
odraslih. Osiguravanje nesmetane igre najmanjih posjetitelja bilo je moguće jedino bez
prisustva roditelja koji su na to isprva teško pristajali. Tome se doskočilo organiziranim
predavanjima o odgoju djece, 467
izboru prikladnih slikovnica i igračaka, izložbama
slikovnica, 468 predstavljanjem najnovijih dječjih knjiga i diskografskih izdanja uz prisustvo
dječjih pisaca poput Mladena Kušeca, brojnih ilustratora, skladatelja, reproduktivnih umjetnika,
odnosno osoba koje na bilo koji način sudjeluju u stvaranju knjiga, didaktičkih igračaka,
slikovnih i ostalih djela namijenjenih djeci. Uz pomoć programa Lutkarski trenutak roditelje se
podučavalo i pojedinim kreativnim vještinama. Ulaznice za Nedjeljni vrtić bile su posebno
likovno obrađene i zamisao je bila da ih najmlađi posjetitelji samostalno kupuju na blagajni
Dvorane.

466
Radionice su se održavale u predvorju Male dvorane gdje su bili postavljeni brojni stolci i stolići s drvenim,
vodenim ili pastelnim bojama, plastelinom i raznoraznim priborom (spužve, čepići, četke, drva) potrebnim za
izradu vlastitih kreacija. Ako je predstava bila lutkarska, djeca su izrađivala lutke, ako je predstava bila glazbeno-
scenska s plesnim elementima, djecu se podučavalo osnovama ritmike, baleta i rekreativne gimnastike,
pjesmicama, novim igrama i pjevanju uz klavirsku pratnju. Tijekom kreativnih radionica djeca su bila podijeljena
u manje skupine od njih 15 do 20 pod vodstvom iskusnih odgajatelja i nadzorom stručnog osoblja. Pedagozima,
likovnim, lutkarskih, dramskim, glazbenim i drugim umjetnicima, često su pomagali i stariji učenici poput
polaznika zagrebačkih odgojiteljskih škola. Tijekom slobodnih aktivnosti ponekad su se projicirali i crtani filmovi
u produkciji Zagreb-filma, u trajanju do 20 minuta.
467
Predavanja su nerijetko držale stručne osobe Savjeta Nedjeljnog vrtića, kao što su bili dr. Zoran Palčok
(predavanje Odgoj djeteta obvezuje oca i majku održano 10. 11. 1985.) i dr. Antonija Posilović (predavanje Uloga
i povijest knjiga namijenjenih djeci održano 15. 12. 1985.).
468
Radilo se o izdanjima Školske knjiga i Republičke konferencije društva Naša djeca.
171
Udruženje samoupravnih interesnih zajednica (skraćeno USIZ) za kulturu Grada Zagreba
financijski je podržalo ideju i rad Nedjeljnog vrtića od prve do posljednje priredbe. 469 Uz
redoviti nedjeljni termin, Dvorana je organizirala i dodatne izvedbe u drugim terminima za
tvrtke470 koje su ih, osobito u novogodišnje vrijeme, organizirale za djecu svojih zaposlenika.
Nedjeljni vrtić bio je specifična priredba kojom je Dvorana nadišla funkciju organizatora
glazbenih i inih priredbi 471 i uvelike pridonijela socijalizaciji predškolske djece i njihovu
uvođenju u institucionalni sustav (glazbenog) školovanja.

469
Konkretnije, na odobrenje Udruženja samoupravnih interesnih zajednica društvene brige o djeci predškolskog
uzrasta grada Zagreba (Izvještaj Nevena Šperande od 27. rujna 1985.). K tome, tadašnji mediji prenose i visoka
očekivanja organizatora (Šigir, 1979) koja će se naposljetku i obistiniti. Iako su organizatori eventualno planirali
proširiti ovaj uspješan projekt na okolne gradove, poput Velike Gorice (intervju s producentom Brankom
Molanom), veliki uspjeh Nedjeljnog vrtića potaknuo je i beogradski Sava centar da od uprave Lisinskog zatraži
korisne savjete, uz mogućnost preuzimanja postojećih programa. Dopis Sava centra upućen Lisinskom od 4.
studenoga 1987. Arhiva Lisinskog, registrator Nedjeljni vrtić.
470
Ina Naftalin, Radne organizacije Na-Ma, Pliva i Lotrščak, SOUR-i: Prvomajska, Chromos, Unikonzum, Rade
Končar i mnoge druge.
471
Uz ugovore s izvođačima, predavačima, pedagozima, Lisinski je u priredbe Nedjeljnog vrtića uložio znatna
sredstva nužna za održavanje kreativnih radionica – od kupnje odgovarajućeg dječjeg namještaja i igračaka, do
nabave potrošnog materijala poput vodenih i drvenih bojica, olovaka, papira, plastelina, flomastera, itd.
172
 8. DRUŠTVENA ULOGA LISINSKOG

Ovdje se dobro osjećaju i djevojka u trapericama i žena u dugoj haljini, jedna drugoj ne
smetaju, obje se dobro osjećaju. Upravo je to pridonijelo da ova Dvorana uđe u kulturni
život Zagreba bolje nego što se pretpostavljalo – kaže Nenad Turkalj (Torbarina, 1976: 11).

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog nezaobilazno je mjesto kulturnog i društvenog života

Zagreba i Hrvatske. Zahvaljujući brojnim radijskim i televizijskim prijenosima iz Dvorane, za
Lisinski su čuli i oni koji ga nikada nisu posjetili. „Izlaskom“ iz centra grada i pozicioniranjem
s južne strane pruge, izvan uobičajenih ruta zagrebačke publike, Dvorana je pridonijela i
prostornom razvoju grada. No, Lisinski je omogućio i mnogo više:

ona Haberleova balustrada, foajei oko cijele zgrade, sa zatamnjelim staklom od krova do
pločnika, koji su simbol otvorenosti ove univerzalne i svačije ustanove (kongresi, kazališna
scena, film, televizija, godišnjice kolektiva, komemoracije, svečanosti). Možda mjesto gdje
ste najbliže kulturnom i društvenom događanju i ljudima (Braut, 1983: 3).

Iako je danas teško pojmiti da se u prvoj polovici 20. stoljeća u Zagrebu nisu mogla izvoditi
vokalno-instrumentalna djela komponirana za stotinu i više glazbenika zbog skučenosti
pozornica dotadašnjih koncertnih prostora, otvorenjem Lisinskog 1973. grad Zagreb je napokon
dobio prikladan koncertni prostor, akustički podesan za koncerte ozbiljne glazbe. Savršeni
akustički uvjeti odmah su u Dvoranu privukli pretplatničke cikluse Zagrebačke filharmonije i
Simfonijskog orkestra Radio televizije Zagreb, ali i drugih. Oba ansambla pokušavala su
pridobiti publiku repertoarnim djelima poput Verdijeva Rekvijema, Beethovenova Devete
simfonije i koncertnih izvedbi popularnih opera. Izvodili su ih miljenici zagrebačke publike:
maestro Lovro Matačić, ugledni vokalni solisti i pjevački zborovi. Koncerti su bili rasprodani
zbog programa, ali i znatiželje posjetitelja da uživaju u ljepoti novootvorene Dvorane. Bojazan
da bi Lisinski nakon nekoliko prvih koncerata mogao zjapiti poluprazan nije se srećom ostvario
nego je, upravo suprotno, „fenomen Dvorane“ (Alfirević, 1975: 16) rezultirao
učetverostručenim brojem stalne publike u odnosu na uvriježeni broj posjetitelja na koncertima
Zagrebačke filharmonije u Dvorani Istra.

Zagrebačka filharmonija, koja nije mogla napuniti maleni studio Istra, sada često svira pred
prepunim golemim auditorijem. Ali, golema se dvorana i te kako odražava na repertoarnoj

173
 politici. Ona, naime, silom prilika, sve više podilazi prosječnom ukusu publike, sve više ide
publici „niz dlaku“. Tako se nižu redom, velika oratorijska djela, opere u koncertnoj izvedbi,
sve što je najpopularnije – gomila se već u prvoj godini. A što će biti kad sva ta djela redom
budu odsvirana? Hoćemo li ih redom ponovno slušati? Na filharmonijskim koncertima
danas je već prava rijetkost čuti solistu na gudačkom instrumentu. Hoće li publika za koju
godinu zaboraviti kako uz orkestar zvuči violina ili cello? (ibid.).

Dvorana je inspirativno djelovala i na Lovru pl. Matačića u oblikovanju repertoara Zagrebačke

filharmonije kao matičnog ansambla Dvorane čije su potrebe uvelike i pridonijele njezinoj
izgradnji.

Činjenica da imamo dvoranu “Vatroslav Lisinski” pomaže nam i inspirira nas u sastavljanju
programa za svaku sezonu. [...] A najdivnije od svega je to da nam je dvorana vratila
publiku, i dapače, znatno proširila njen krug. Taj nam prostor omogućava da sklopimo
poznanstva s mnogim radnim kolektivima i sa sve većim brojem mladih, koji nas posjećuju
(Šigir, 1976: 8).

Izgradnja Lisinskog bila je „kulturni događaj stoljeća“ (Majnarić, 2004: 26) koji je
omogućio daljnji razvitak glazbenog i kulturnog života grada donijevši do „tada
nepoznate prostorne, tehničke i organizacijske uvjete priređivanja glazbenih priredaba“
(Poljanec, 2002: 32). Dvorana je ponudila zajamčenu tišinu „kao preduvjeta zvukovnoga
susreta” (Žmegač, 2004: 48), čime se „razina interpretativne kakvoće počela drugačije
vrednovati“ (Majnarić, 2004: 26). Zagrebačka publika napokon je mogla uživati u
kvalitetnom zvuku domaćih ansambala, a oni su se mogli uvjeriti u vlastitu kvalitetu, ali
i komparirati s gostujućim umjetnicima budući da su ubrzo uslijedila sustavna gostovanja
najuglednijih svjetskih orkestara, zborova i solista s područja ozbiljne glazbe i jazza.
Koncertna direkcija Zagreb za prvu cjelovitu sezonu (1974./1975.) u novoizgrađenoj
Dvorani priredila je koncertne cikluse Svijet glazbe, Internacionalni majstorski ciklus i
Trenuci jazza u kojima je ugostila svjetsku glazbenu elitu. Ciklusi su bili „zaštitni znak i
medij putem kojeg se daleko preko granica širio glas o Zagrebu i Hrvatskoj kao
razvijenom glazbenom središtu“ (Poljanec, 2002: 32).

174
 8. 1. Lisinski kao poticaj umjetničkom stvaralaštvu

Akustičke i prostorne mogućnosti Dvorane potaknule su i velik broj praizvedbi hrvatskih

kompozitora. Tako je triptihon Istarske freske iz Berma za mješoviti zbor i veliki simfonijski
orkestar Borisa Papandopula praizveden tijekom drugog dana proslave svečanog otvorenja
Lisinskog, 30. prosinca 1973., u 12 sati, u interpretaciji Zbora Opere Hrvatskog narodnog
kazališta u Zagrebu, Mješovitog zbora Radio televizije Zagreb i Zagrebačke filharmonije, a sve
pod dirigentskim vodstvom maestra Mladena Bašića:

u 12 je bila matineja Zag. Filharmonije, gdje su se izvodile i moje „Istarske freske“. Ne

mogu ti opisati kakav je to bio veliki i spontani uspjeh, publika je na kraju urlala i vikala
moje ime, nisam se nadao ni u snu, da će djelo tako fantastično primiti! [...] Nova dvorane
ja zaista prekrasna i ima izvanrednu akustiku [...]472

Već iduće godine na pozornici Velike dvorane praizvedena je i prva hrvatska (i jugoslavenska)
rock-opera Gubec-beg (5. 3. 1975.). Budući da su prije nje u svijetu praizvedene tek četiri,
pothvat Karla Metikoša, Ivice Krajača i Miljenka Prohaske doista je bio pionirski. Dvije godine
kasnije uslijedila je i premijera prve omladinske rock-opere Ho-ruk Branka Karakaša i Đele
Jusića (18. 11. 1977.) u sklopu Trećeg Jugoslavenskog festivala rodoljubne i domoljubne
pjesme S Titom do slobode, s Titom u slobodi.

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačka filharmonija redovito u svojim

ciklusima praizvode djela domaćih, ali i stranih kompozitora. Tako su, kolokvijalno zvani,
Simfoničari od otvorenja Lisinskog do 2010. godine u Lisinskom imali 89 praizvedbi djela
domaćih autora (Krpan, 2010: 324-346), dok je Zagrebačka filharmonija u Lisinskom do 1996.
godine praizvela 18 djela hrvatskih autora473 (Miklaušić-Ćeran i Zubović, 1996: 455-463). Dio

472
„Tim je riječima Boris Papandopulo u pismu svojoj supruzi Zdenki od 31. prosinca 1973. komentirao
praizvedbu svojih Istarskih freski iz Berma“ (Merkaš, 2019: VII).
473
Riječ je o sljedećim skladbama: Gotovac, Jakov: Petar Svačić, opera-oratorij u jednom činu, op. 35 (30. 5.
1990.); Bjelinski, Bruno: Osma (17. 2. 1984.), Deseta (13. 6. 1986.) i Dvanaesta simfonija (17. 6. 1988.);
BombardelIi, Silvije: Carillion, sinfonietta za gudače i klavir iz baleta Poklade (13. 5. 1983.); Cossetto, Emil:
Simfonijske varijacije (9. 5. 1986.); Horvat, Stanko: Memorijal za klavir i orkestar (13. 2. 1987.); Kelemen, Milko:
Mirabilia za klavir s ring-modulatorom i dvije orkestralne grupe (17. 5. 1975.), Fanfare za deset limenih
instrumenata (9. 2. 1984.) i Antiphonia za orgulje i orkestar (17. 4. 1987.); Kuljerić, Igor: Koralna predigra (8. 2.
175
skladbi hrvatskih i inozemnih autora praizveden je u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, manji
dio u sklopu Dana hrvatske glazbe, a neka su nastala i na narudžbu jednog od spomenuta dva
ansambla. No, u sva tri slučaja izvedba je najčešće bila dijelom postojećeg koncertnog ciklusa.
Naime, vodstvo najpoznatijeg domaćeg festivala suvremene glazbe u dogovoru sa spomenutim
ansamblima (Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije)
i organizatorima (Koncertnom direkcijom Zagreb i Koncertnom dvoranom Vatroslava
Lisinskog) uvijek je izvedbe novih kompozicija u Velikoj dvorani nastojalo uklopiti u neki od
postojećih koncertnih ciklusa. Muzički biennale Zagreb najčešće traje od sedam do jedanaest474
dana, pa se koncert utorkom nastojao „uklopiti“ u ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije
Zagreb, koncert u četvrtak postao bi dio Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra Radio
televizije Zagreb, petak se mogao uklopiti u neki od ciklusa Zagrebačke filharmonije (npr.
Crvenu ili Plavu oktavu), dok se subotnji nastup povezao uz ciklus Lisinski subotom 475
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Takva suradnja Muzičkog biennalea Zagreb s
pojedinim organizatorima traje dugi niz godina na obostranu koristi partnera: financijski
troškovi koncerta najčešće se podijele u dogovorenom omjeru, Biennale ulaskom u postojeći
ciklus ne mora unajmljivati prostor Dvorane, a osiguran je i dio publike s pretplatničkim
iskaznicama za pojedini ciklus jer koncerti suvremene glazbe rijetko mogu privući gotovo dvije
tisuće posjetitelja, koliko ih s podijem za publiku može stati u Veliku dvoranu.

Umjetničko stvaralaštvo dodatno je poticala i uprava Dvorane koja je tri godine (2006., 2007. i
2008.) dodjeljivala Nagradu za najbolju umjetničku skladbu hrvatskog autora. Rezultat su tri
skladbe domaćih autora koje su praizveli inozemni orkestri u sklopu ciklusa Lisinski subotom.
Bečko koncertno društvo (Wiener Concert Verein) pod dirigentskim vodstvom Ulfa Schirmera

1980.); Miletić, Miroslav: Koncert za gitaru i orkestar (5. 12. 1980.); Papandopulo; Boris: Per aspera ad astra za
orgulje i orkestar (8. 4. 1977.); Parać, Frano: Simfonija (19. 2. 1993.); Pibernik, Zlatko: Simfonija (11. 12. 1977.);
Šulek, Stjepan: Koncert za orgulje i orkestar Memento (24. 6. 1974.) i Četvrti klasični koncert (21. 9. 1984.);
Tarbuk, Mladen: Stara hrvatska glazba (14. 6. 1991.). Praizvedbe su popisane po prezimenu i imenu skladatelja,
nazivu djela i datumu praizvedbe, dok je za utvrđivanje mjesta izvedbe bilo potrebno pretražiti popis svih koncerata
Zagrebačke filharmonije (Detoni, 1996), ali i konzultirati primarnu internu građu Dvorane, tj. dnevnike rada
inspicijenata i tzv. inspicijentske crtice.
474
Jedino je festivalsko izdanje Muzičkog biennala Zagreb 1969. godine trajalo dvanaest dana.
475
Primjerice, Volga Sinfonietta pod vodstvom Nikolaja Aleksejeva praizvela je skladbu Aquarius Adalberta
Markovića koju je skladatelj posvetio spomenutom ansamblu, koncert je održan u ciklusa Lisinski subotom, ali i u
okviru 18. Muzičkog biennala Zagreb (1. 4. 1995.).
176
praizvelo je Preludij, ariju i fugu za gudače Mladena Tarbuka (6. 5. 2006.), Salzburški komorni
orkestar kojim je ravnao maestro Yoon Kuk Lee praizveo je Koncertnu uvertiru Dubravka
Palanovića (17. 5. 2008.), dok je Islandski simfonijski orkestar pod vodstvom Rumona Gambe
zaslužan za hrvatsku praizvedbu kompozicije Inventio Branka Okmace (17. 2. 2007.). Cilj
izvođenja hrvatskih djela od strane inozemnih umjetnika bilo je promoviranje i poticanje
interesa za hrvatske skladatelje, pa ne čudi da je jedno od nagrađenih djela izvedeno i izvan
Hrvatske.476

Izuzev praizvedbi glazbenih djela, na pozornici Male dvorane Lisinski premijerno su izvedene
i mnogobrojne kazališne predstave u produkciji Teatra u gostima,477 Epilog teatra,478 Teatra
Rugantino, 479 Planet Art-a 480 i Teatra Gavran, 481 a premijerni naslovi povremeno su bili
rezultat koprodukcija dvaju ili više kazališta.482

476
Naime, Islandski simfonijski orkestar pod vodstvom Rumona Gambe praizveo je skladbu Inventio Branka
Okmace na Islandu (8. 2. 2007.), premda su se obvezali izvesti je samo na koncertu u Zagrebu (Sen, 2007).
477
Opasna stvar Alexandrea Rivemalea u Lisinskom je imala jugoslavensku premijeru (MD, 30. 1. 1981.), dok su
hrvatsku premijeru imale predstave Smrtonosna klopka Ire Levina (MD, 22. 1. 1982.), U isto vrijeme, na starom
mjestu Bernarda Sladea (12. 1. 1996.), Umjetnost Yasmine Reze (MD, 11. 9. 1998.), Whiskey za troje Donalda
Churchilla (MD, 29. 9. 2000.) i druge.
478
Predstave Epilog teatra koje su imale premijeru u Lisinskom su: Mali raj (Milana Grgića (MD, 14. 4. 2007.),
Zlatna punica Zlatka Krilića (MD, 3. 10. 2003.), Nada iz ormara Darka Lukića (MD, 18. 9. 2004.), Pravilo prvo
Darka Bakliže (MD, 24. 3. 2003.), P(l)utajuće glumište majstora Krona Borisa Senkera (MD, 4. 6. 2006.), Zbrka
Erica Chappella (MD, 6. 4. 2008.), Klopka Roberta Tomasa (MD, 31. 10. 2008.) i druge.
479
Primjerice, predstava This Casting Lutza Hubnera (MD, 1. 2. 2014.).
480
Planet Art u Lisinskom je premijerno izveo Posljednju Freudovu seansu Marka St. Germaina (MD, 12. 12.
2015.) i Boksačko srce Lutza Hübnera (MD, 17. 1. 2020.).
481
Na pozornici Male dvorane premijerno je izvedeno niz predstava Mire Gavrana: Papučari (MD, 11. 11. 2007.),
Najluđa predstava na svijetu (MD, 6. 11. 2009.), Pandorina kutijica (MD, 4. 11. 2010.), Pacijent doktora Freuda
(MD, 21. 10. 2011.), Lutka (MD, 12. 10. 2012.), Noć bogova (MD, 15. 3. 2013.), Pivo (MD, 5. 3. 2015.), Parovi
(MD, 27. 11. 2016.), Zaboravi Hollywood (MD, 27. 1. 2017.) i Sve o muškarcima (MD, 26. 9. 2019.).
482
Primjerice, Teatar Rugantino i Planet Art premijerno su u koprodukciji izveli predstavu Za umrijet od smijeha
Christophera Duranga (MD, 16. 11. 2017.).
177
 8. 2. Ekskluzivnost i/ili suživot različitosti

Dvoranu su od otvorenja mediji poimali elitistički, zasigurno potaknuti reprezentativnošću

novosagrađenog prostora i raskoši njegova interijera, što je u jednoj od svojih kolumni upućenoj
Ivi Vuljeviću zabilježio i komediograf Fadil Hadžić zapisavši da

u [...] dvoranu dolaze čak i oni bez sluha jer im se sviđaju veliki lusteri i široki hodnici s
mekim udobnim sagovima, pa samo manjka „janje na ražnju“ da vikend bude potpun i da
svatko dođe na svoje (Zec / Hadžić, 1976: 13).

Isti je autor popratio i svečanost otvorenja Dvorane:

Kako vidim, svečano otvaranje je prošlo vrlo dobro. Ogroman posjet (skoro ravan polovici
publike s jedne derbi utakmice Dinamo – Hajduk) govori nam da Zagreb ima tradicionalnog
sluha za muziku, a još više za svečana otvaranja, gdje se mogu pokazati novi „nercevi“ i
„perzijaneri“. Kad smo već kod krznenih kaputa, – mogu Vam reći da je vaša dvorana
izvanredno položila ispit. Na svečanom koncertu, gdje je suvereno dirigirao samoupravni
dirigent Milček Horvat, nabrojao sam pedeset perzijanera, čija je prosječna cijena viša od
jedne godišnje plaće vkv radnika, a bilo je i desetak krznenih „egzemplara“ koji se uopće
ne mogu kupiti od plaće, nego treba biti poslovno još muzikalniji. Također moram pohvaliti
i vašeg arhitekta koji je akustične zidove velike dvorane obojio nježnim čokoladnim
tonovima, što će pozdraviti sve posjetiteljice, jer dotična boja odlično odgovara tamnim
večernjim haljinama. [...] Naime, ne mogu se oteti dojmu – da je to jedina sjajna katedrala
(koja čak ima i velike, vrlo vidljive orgulje), a poznato je da su vjernici u svim stoljećima
jurili u katedrale, više zbog spektakularnog arhitektonskog sjaja nego zbog molitve. Tako
se može desiti da i vaša blistava muzička katedrala privuče čak i one koji su potpuno
ravnodušni prema muzici, ali vole prošetati po mekanom, širokom stepeništu i kroz udobne
holove s kristalnim lusterima težim od jedne prosječne peteročlane porodice. Možda bi bilo
najbolje rješenje da odmah uvedete poseban porez na luksuz, tako da bi vlasnici „nercova“
i „perzijanera“ plaćali posebnu pristojbu, što bi isti vrlo rado pristali, jer osim HNK i vaše
dvorane – nemaju adekvatnih ambijenata da pokažu svoje krznene trofeje. Time bi se
donekle smanjile i socijalne razlike u vašoj dvorani na Ulici proleterskih brigada, koja bi
trebala odigrati revolucionarnu muzičku ulogu, kako bi rekao Igor Mandić, dok je još pisao
o muzici [...] Dragi Vuljeviću, predajem ovu muzičku dvoranu u vaše radne ruke (kako je

178
 to rekao Ivo Vrhovec na otvaranju), pa neka vam dragi bog i svi socijalistički sveci pomognu
u njenom financijskom održavanju. Amen (Zec, 1974: 12).

Takvo raskošno uređenje očito je od početka nametnulo i nepisana pravila odijevanja svojih
posjetitelja:

Mladić i djevojka došli su na svečani koncert u „dolčevitkama“. Međutim kada su vidjeli

fantastično zdanje i tisuće posjetilaca u večernjim haljinama, s crnim odijelima i
smokinzima, brzo su sjeli u taksi, odvezli se kući, preobukli u večernju toaletu i vratili na
drugu točku programa (Kritovac, 1973: 6).

No, negiranje ekskluzivnosti odvija se već u doba otvorenja, kada se Dvorana simbolički
„predaje“ građanima podjelom besplatnih ulaznica koje su postojale i za nekoliko sljedećih
proslava Dana Dvorane,483 no i tada je bilo negativnih konotacija:

Zadnje pak tri godine 90 posto ulaznica šalju se u radne organizacije. Zamisao je vrlo dobra
i ispravna, a prva svrha nije ispunjena. Jer oni, koji su preuzeli ulaznice, umjesto da učine
neku propagandu za koncert riješe se tih karata tako da ih podijele bilo kome. Kako su
ulaznice besplatne uzmu ih i oni koji uopće ne namjeravaju doći na koncert. Tako se dolazi
do toga da blagajnice govore da su sve karte razdijeljene, a dvorana je ipak poluprazna
(Regović, 1979: 11).

Poklanjanjem ulaznica Lisinski i drugi organizatori 484 promicali su i načelo društvene

jednakosti kao jedne od središnjih vrijednosti socijalizma. S druge strane, nezainteresiranost
publike za određene priredbe mogla je biti posljedica nedovoljne informiranosti posjetitelja,
nedostatnog marketinga, ali i nesrazmjera između glazbene ponude i potražnje. Dio ulaznica
unaprijed se odvajao za pojedine društvene skupine (vojnike, dobrovoljce radničkih akcija,
omladince), dio se prodavao preko kulturnih animatora u većim poduzećima, a ostatak je išao
u slobodnu prodaju:

483
Budući da je program Dana Dvorane za 1983. godine „bio raznolik, za svačiji ukus, ne predugih cjelina i
mudrovanja“ (Malčić, 1984: 5) Radio televizija Zagreb emitirala ga je na svom drugom programu na Silvestrovo.
484
Petar Mihanović, direktor tvrtke Arto koja je dugi niz godina organizirala Međunarodnu smotru folklora, izjavio
je da je za održavanje spomenute priredbe u prostoru Velike dvorane, kao svojevrsnog zaklona od kiše, polovicu
postojećih ulaznica poklonila radnim organizacijama i onim radnicima koji su na bilo koji način sudjelovali u
financiranju Smotre (Rajić, 1980: 23).
179
 Novaca nemamo da kupimo što želimo, a sve institucije koje nam nude karte po kako-tako
sniženim cijenama, to su obično karte predstava koje inače ne idu kod publike, pa se onda
pojave predstavnici Lisinskog, Gavelle i ostalih kulturnih institucija da kod nas utope to što
je inače neutopljivo (Palada, 1980: 20).

Bili su formirani i posebni ciklusi s tzv. kolektivnom pretplatom poput Tjedna glazbe, kazališta
i filma namijenjenog tadašnjim organizacijama udruženog rada (OUR-ima) koji bi tako mogli
osigurati ulaznice svojim djelatnicima. S ciljem promicanja kulture, programsko vijeće
Lisinskog održalo je 8. lipnja 1977. i sastanak s predstavnicima samoupravnih tijela i komisija
za kulturu dvadesetak radnih kolektiva u Zagrebu, a vezano uz ciklus priredbi Ljeto u
Koncertnoj dvorani 'Vatroslav Lisinski':

Zajednički je stav nakon tog skupa, uz jasno definirane nedostatke programskog profila
(teškoće oko angažiranja kvalitetnih ansambala iz svijeta u ljetnim mjesecima, neplanirano
odgađanje već zakazanih priredbi, neujednačeno odgojno-obrazovno djelovanje programa
na radnike različite kvalifikacione strukture), da „zagrebačko kulturno ljeto“ pod
pokroviteljstvom „Lisinskog“ i sada i ubuduće mora biti prožeto načelom: „Radnik –
sastavljač programa“ (Anagnosti, 1977: 9).

Neprestano isticanje potrebe „demokratizacije kulture“ 485 (Indik, 1973: 6) i podsjećanje na

otvaranje „hrama umjetnosti“ najširem krugu posjetitelja (jer su upravo oni izdvajanjem iz
svojih prihoda omogućili njegovu izgradnju) potaknulo je i Zagrebačku filharmoniju na
održavanje triju ciklusa koncerata kao matineje za radne kolektive, a u organizaciju koncerata
uključio se Klub animatora Radničkog Sveučilišta u Zagrebu i mnoštvo radnih organizacija i
ustanova, a sve u nastojanju da dobra glazba i vrhunske izvedbe budu dostupne svim
zainteresiranim radnim ljudima (Pavić, 1974: 6).

Velika briga oko programa, a osobito kada se radilo o koncertima namijenjenim radnim
organizacijama najbolje potvrđuje duhovita primjedba ironičnog Fadila Hadžića:

485
Istovremeno, „demokratizacija kulture“ nije se provodila prilikom osmišljavanja unutrašnjeg uređenja Dvorane
Lisinski za koje, usprkos protivljenju predstavnika Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Udruge
likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), nije raspisan javni natječaj (Cvetkova, 1973:
8).
180
 Kažu da kod vas ljudi ne zijevaju čak ni na dosadnim koncertima, jer Ivo Vuljević tako
prosijava publiku da svatko sluša samo ono što je za njegovo uhu, pa nekome dopadne
Juliette Greco, a nekome Lovro Matačić (Zec / Hadžić, 1976: 13).

Lisinski je omogućio prijenos društvenih vrijednosti, odnosno nastojao je posjet Dvorani

etablirati kao kulturni kapital te ga učiniti dostupnim svim društvenim slojevima. Osim
raspodjelom ulaznica zainteresiranim posjetiteljima ili posebno povoljnom ponudom za radne
organizacije, dostupnost „kulturnog kapitala“ omogućili su i ciklusi edukativnog karaktera koje
je organizirala Dvorana, ali i Radio televizija Zagreb i Zagrebačka filharmonija. Dovoljno je
prisjetiti se ciklusa Epohe glazbe:

Mi smo razvili vrlo široku animaciju u mnogim organizacijama udruženog rada, održavamo
s njima intenzivne kontakte, informiramo ih o našoj djelatnosti putem biltena, letaka,
usmenih podataka i sve to urodilo je većim zanimanjem publike za sve sadržaje koji se
odvijaju u našim prostorima. Istakao bih da veliki dio te publike čine mladi ljudi.
Osmišljenim i kvalitetnim programima u kojima moraju biti zastupljeni i klasika i
avangarda, osobito domaće stvaralaštvo i vlastita baština, publika se zadržava ali se
automatski dobiva i nova, rekao je na kraju Ivo Vuljević (Martinčević-Lipovčan, 1980a: 6).

Budući da se u izgradnju Lisinskog krenulo s idejom Dvorane kao budućeg doma Zagrebačke
filharmonije kojom će odzvanjati ozbiljna glazba, nije neobično kategoriziranje Lisinskog kao
sjecišta „malobrojne ekskluzivne uvijek iste publike koje ima tri, četiri tisuće“ (Cvetkova, 1973:
8) i koja privlači najimućnije građane, neke radi kvalitete programa, a druge radi
samopromocije i društvenog prestiža.

Ozbiljna muzika nije bila alternativa: uživanje u ozbiljnoj muzici zahtjevalo je veliko
muzičko obrazovanje, intelekt i temperament koji je malo ko imao, tako da je, usprkos
povremenim pokušajima da se ona približi masama, tokom celog socijalističkog razdoblja
ostala u najvećoj meri elitistički fenomen, vezan za uzak krug muzički visokoobrazovanih
i tek nešto širi krug snobova koji su koncertne dvorane punili uglavnom povodom pojedinih
svečanosti ili prilikom gostovanja velikih svetskih imena (Janjetović, 2011: 97).

Percepcija Dvorane kao prostora „visoke kulture“ koji privlači najviši društveni sloj građana,
tj. elitu na tragu je Bourdieuove teoretizacije kulturnog i društvenog kapitala (2011) te daljnjih
istraživanja srodne teorijske matrice, npr. istraživanja američkih sociologa o kulturnoj potrošnji
181
(Peterson i Kern, 1996.; Peterson i Simkus, 1992). Tome u prilog idu i rezultati istraživanja
Silve Mežnarić (1985) o publici Lisinskog, odnosno o pretplatnicima ciklusa koji se ondje
održavaju. Istraživanje je pokazalo da su 65% pretplatnika činile žene, 80% ljudi srednjih
godina (do 50 godina starosti), da je bilo 65% zaposlenih, 486 da su imali većinom visoko
obrazovanje (73%) i obavljali stručne i voditeljske poslove (69%). Gotovo polovica
pretplatnika (njih 45%) bila je rođena u Zagrebu, od čega su 23% bili pretplatnici nekog ciklusa
i prije otvorenja Lisinskog.

Naposljetku, „suživotom“ različitih glazbenih žanrova, ali i neglazbenih priredbi pod istom
kupolom, uprava Dvorane nastojala je ostvariti barem prividno prisustvo različitih društvenih
skupina u istom prostoru. Iako francuski antropolog i sociolog Pierre Bourdieu (1997./1986)
smatra da je društveni život u potpunosti određen kapitalom čije povećavanje i osnaživanje
omogućuje pojedincu i bolji položaj u društvu, u socijalističkoj Jugoslaviji nesrazmjer između
Bourdieuovskog kulturnog i ekonomskog kapitala mnogo je manji nego u kapitalističkom
društvu zahvaljujući, među ostalim, i svima dostupnom (besplatnom) visokoškolskom
obrazovanju, zdravstvenom sustavu te društvenoj stanogradnji. Njima se smanjuju razlike
između osoba s različitim naslijeđenim ekonomskim, socijalnim i kulturnim kapitalom,
odnosno onima koji uz pozamašnija financijska sredstva imaju i razgranatiju mrežu poznanstva
u društveno utjecajnim krugovima na višem društvenom položaju te kulturni kapital u
utjelovljenom (svjesno ili nesvjesno stečena znanja u procesu socijalizacije), objektiviranom (u
obliku posjedovanja kulturnih dobra) i institucionaliziranom obliku (npr. završen studij i radno
mjesto pri vrhu organizacijske hijerarhije). Društveno-ekonomsko uređenje socijalizma kao
egalitarnog društva koje teži ukidanju klasne razlike poticala je i uprava Lisinskog brojnim
marketinškim strategijama poput podjele „besplatnih“ ulaznica, 487 ponudom kolektivne
pretplate tvrtkama za njihove radnike, a nerijetko se određeni broj ulaznica osiguravao za
posebno osjetljive (marginalizirane) društvene skupine poput umirovljenika, vojnika i mladih
osoba (omladine). No u socijalizmu, ali i u postsocijalizmu, veliku većinu činili su posjetitelji
izrazito razvijenog društvenog i simboličkog kapitala prema Bourdieu. Posjedovanje
društvenog kapitala u smislu dobre umreženosti unutar postojeće hijerarhije ponajviše je
dolazilo do izražaja u prilikama nabavljanja ulaznica za osobito atraktivne koncerte od kojih su

486
Autorica ističe i relativno visok postotak udjela umirovljenika od 22% (Mežnarić, 1985: nepag.).
487
Besplatne ulaznice nisu uvijek bile namijenjene nasumičnim potencijalnim posjetiteljima, nego nerijetko
pojedinim tvrtkama koje su ujedno bile i sponzori Dvorane.
182
mnogi u medijima oglašeni kao rasprodani. Dvorana je i mjesto dokazivanja simboličkog
kapitala pojedinca, osobito u slučaju priredbi koje organiziraju udruge građana visokog
društvenog kapitala koje takav „status“ osiguravaju visokom godišnjom članarinom. Čini se da
je Lisinski doista povremeno omogućavao paralelne svjetove udomljujući nositelje visokog
kulturnog (i intelektualnog) kapitala, ali i marginalizirane društvene skupine. Uspjeh Lisinskog
je u programu namijenjenom velikom broju posjetitelja različitog obrazovanja, interesa i
godina:

Tu publiku čine krzna, pamuk i vila, rokeri, folkovci, ljubitelji klasike i narodnjaka, vojnici
iz kasarne „Maršal Tito“, ljudi iz INE, „Končara“, “Tempa“, „Plive“, iz dalekih autobusa,
s fakulteta i gradilišta (Braut, 1983: 3).

Promišljenim oblikovanjem repertoara upravi Lisinskog uspjelo je privući različite publike

ponudivši im na jednom mjestu koncerte ozbiljne i popularne glazbe, kazališne predstave, a
povremeno i poluscenska uprizorenja opernih djela, odnosno provesti u djelo svoju
demokratsku nakanu glazbe za svakoga (Martinčević-Lipovčan, 1984: 9). Odlaskom u
„glazbeni hram“ i radnik i omladinac zasigurno su pribavljali poštovanje u očima svoje
društvene skupine, neovisno o vrsti priredbe. Tako je od prvog dana stvorena „demokratska
atmosfera u kojoj nesmetano koegzistiraju krzneni kaputi i traperice“ (Martinčević-Lipovčan,
1986: 9). Kosta Spajić Dvoranu naziva „tvornicom kulture“ (Spajić i Magdalenić, 1979: 5) što
bi se moglo primijeniti i na ciklus Lisinski subotom. Zamišljen je kao ciklus zabavnijeg,
opuštenijeg karaktera u odnosu na ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb, osobito
tijekom 1980-ih kada je druženje u predvorju Velike dvorane nakon koncerta mnogim
posjetiteljima srednje i starije generacije bilo omiljenim mjestom društvene zabave:

predvorje „Lisinskog“ bilo je premaleno da primi sve one koji su željeli čuti kako voditelj
programa Vlado Štefančić intervjuira dirigenta Pavla Dešpalja i pijanista Vladimira Krpana,
kako dvojica istaknutih umjetnika muziciraju četveroručno na pijaninu, kako Štefančić
govori Tita Brezovačkog i napokon, kako Džimi Stanić pjeva svoj najpoznatiji repertoar uz
pratnju malog muzičkog sastava. Bilo je i pitanja iz publike, mnogo smijeha, zabave uz
skečeve, i nadasve mnogo plesa u ugodnom ambijentu dvorane „Lisinski“, koju su
Zagrepčani već odavno prihvatili i u koju odlaze radije no u bilo koji umjetnički prostor u
svom gradu (Martinčević-Lipovčan, 1981a: 9).

183
Zadaća ciklusa ponajbolje oslikava programsku orijentaciju Lisinskog kao mjesta u kojem
posjetitelji mogu zadovoljiti brojne interese, u kojemu se odvijaju najrazličitije popratne
aktivnosti i u kojem se pokušava ostvariti „dobra ravnotežu između programa koji se odigravao
na pozornici i zabave u foajeima“ (Torbarina, 1976: 11). Zahvaljujući trolistu koji je obuhvaćao
„klasični koncert / razgovor umjetnika s publikom / glazba za ples, zabavni program, nagradne
igre“ (Lisičić, 1993: nepag), „Dvorana 'Lisinski' preuzela je onaj dio društvenog događaja 'oko
koncerta' što je vidljivo čini primamljivim mjestom okupljanja“ (Stanetti, 1985: 20).

Pitanje je zato kako se zabavlja onaj dio građanstva koji se neće otputiti, pa makar i jednom
u nekoliko mjeseci, u noćni lokal, još manje disko, što ne priliči ni godinama, a ni ušima
srednje generacije. Odgovor na to daje već nekoliko dana zaredom dvorana „Lisinski“,
pokazujući se boljim poznavaocem ukusa i potreba prosječnog građanina od onih kojima to
spada u redovnu djelatnost. Subote u Lisinskom postale su već zagrebačkom tradicijom i
negdje u dalekim asocijacijama podsjećaju na dobra stara vremena plesnih vjenčića i čajanki
u legendarnom Glazbenom zavodu! [....] građani Zagreba ne pamte mjesto gdje su se tako
ležerno osjećali. Već i svojim ukusnim a nenametljivim izgledom, a osobito nadasve
funkcionalnim prostorima. I ljudi su doista željni takvih domjenaka, bez osobitih toaleta, a
pogotovu bez većih izdataka gdje će se osjećati ugodno, bez bojazni da će ih netko lupiti po
novčaniku, ili po – ušima! (Martinčević-Lipovčan, 1983: 4).

Naposljetku, Lisinski je mjesto suživota ozbiljne, popularne i tradicijske glazbe ili, s obzirom
na primarnu namjenu Lisinskog, suživota ozbiljne glazbe s drugim glazbenim žanrovima. No
pozornica Velike dvorane Lisinski pripada samo najboljima, neovisno o žanru. 488 Stoga
ansambl Lado najmanje jednom godišnje održava koncerte u Velikoj dvorani, baš kao što je
tvrtka Arto ondje godinama organizirala Međunarodnu smotru folklora,489 a domaća publika
slušala niz nacionalnih folklornih ansambala iz cijeloga svijeta490 te predstavnika tzv. world

488
Zanimljivo je i da je dio jugoslavenskih predstavnika na Euroviziji nastupao u Lisinskom iste godine kada su
predstavljali Jugoslaviju na tom natjecanju – 1974. Korni grupa (18. 5. 1974. u 19 i 21 sat), 1975. Pepel in kri (12.
9. 1975.), a 1987. Novi Fosili (26. 10. 1987.; 6. 7. i 8. 12. 1987.).
489
Organizaciju Međunarodne smotre folklora početkom 1990-ih preuzima Koncertna direkcija Zagreb, odnosno
od 2017. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog i naposljetku 2019. godine Centar za kulturu Travno.
490
Spomenimo priredbu Legenda crnog kontinenta nacionalnog folklornog ansambla Obale Slonovače (25. 12.
1976.), Folklorni ansambl iz Gvineje (20. 2. 1979.), Folklorni ansambl plesova SSR Ukrajine Virski (20. 3. 1979.),
koncert klasične glazbe sjeverne Indije (18. 5. 1979.), nastup peruanskog flamenco gitarista Pepea Torresa (8. 2.
1979.) te niz ansambala s Dalekog Istoka, Južne i Sjeverne Amerike, Azije i Afrike koje spominje potpoglavlje o
184
musica. 491 Istovremeno Zajednica folklornog amaterizma grada Zagreba, Hrvatski sabor
kulture i brojna kulturno-umjetnička društva organiziraju koncerte i smotre folklornih amatera
grada Zagreba u manje vidljivom prostoru, na pozornici Male dvorane. Organizatori koncerata
popularne glazbe na pozornicu Velike dvorane dovode najznačajnije umjetnike brojnih
podžanrova, od romske glazbe, ruskih romansi, rock' n' roll i pop glazbe, preko
novokomponirane narodne glazbe i američke duhovne glazbe, do šansone i jazza. I dok su
najpoznatiji predstavnici romske glazbe, ruskih romansi i francuske šansone najčešće nastupali
u drugoj polovici 1970-ih i prvoj polovici 1980-ih godina, a američka duhovna glazba čula se
tek sporadično, najučestaliji su bili koncerti rock' n' roll i pop glazbe, jazza, 492 ali i
novokomponirane narodne glazbe. Ipak, najpoznatija predstavnica potonjeg žanra, Lepa Brena,
nikada nije nastupila u Lisinskom, premda je to, navodno, željela.493 Razlog je vjerojatno bila
medijska popularnost koju je imala kao „najveća estradna zvijezda u povijesti SFRJ“ (Matić,
2004a: 226), a koja bi Dvorani donijela neželjene negativne konotacije. Stoga nije ni čudo da
se na Savjetovanju o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva uzgred ustvrdilo da je

„Lepa Brena [...] moćnija u ovome času u [...] kulturnoj i supkulturnoj animaciji radničke
klase, odnosno naroda, od bilo kojeg tijela ili ustanove koja se bavi kulturom (Bulajić, 1984:
1112 prema Senjković, 2008: 89).

Ugovaranju priredbi. Većina ih je Jugoslaviju posjetila tijekom svog gostovanja u ovom dijelu svijeta, a osim u
Zagrebu nastupili su i u drugim gradovima bivše Jugoslavije.
491
Među njima je, primjerice, kubanska pjevačica Omara Portuondo (28. 10. 2001., 13. 3. 2005.), ansambl The
Mystery of the Bulgarian Voices (23. 9. 2003., 16. 3. 2008.), rumunjski romski sastav Taraf de Haïdouks (6. 11.
2006. u 19.30 i 22 sata; 20. 1. 2008.), bosonoga kraljica morne Cesária Évora (8. i 9. 4. 2002.; 9., 10. i 11. 4. 2005.,
2. i 3. 11. 2007.), pakistanski sastavi Rizwan-Muazzam Qawwalli (12. 5. 2003.) i Faared Avaz Quawwal (15. 5.
2005.), pjevač Mory Kante iz Gvineje (5. 6. 2005.), vrteći derviši iz Turske (16. 1. 2005.), tradicionalna glazba
Marie Tanase uz Kvartet Balanescu (1. 3. 2005.), malijska pjevačica Oumou Sangare (2. 11. 2009.) te portugalske
zvijezde – sastav Madredus (7. 2. 2005.) i pjevačice fada – Mísia (8. 2. 2004.) i Mariza (1. 10. 2006.).
492
Pozornicu Velike dvorane zaslužili su samo najveća imena jazza poput Elle Fitzgerald, dok su brojni ciklusi
jazz glazbe redovito organizirani u prostoru Male dvorane.
493
Krunoslav Došen koji je radio kao inspicijent u Lisinskom od 1. veljače 1978. sjeća se da je Uprava Dvorane
navedeni zahtjev menadžera Lepe Brene otklonila.
185
 8. 3. Dobrotvorni koncerti

Do početka 1990-ih u Lisinskom je održano tek desetak dobrotvornih, odnosno humanitarnih

koncerata. Dvorana je u nekoliko navrata reagirala na prirodne katastrofe poput poplava ili suša
u Africi. Na dobrotvornoj priredbi za poplavljene stanovnike Posavine (15. 3. 1975.) nastupili
su Krunoslav Cigoj i gosti, dok je suša u Etiopiji uzrokovala glad u toj zemlji 1983. pa je prihod
od ulaznica svečanog koncerta proslave 40. godišnjice Crvenog križa Hrvatske (15. 5. 1984.)
bio namijenjen Fondu pomoći djeci svijeta. Lisinski je u nekoliko navrata organizirao
humanitarne koncerte za Japan. Na posljednjem, Lisinski za Japan (28. 4. 2011.), nastupili su
Maksim Mrvica i duo 2cellos, odnosno violončelisti Stjepan Hauser i Luka Šulić.

Dobrotvornim koncertima željelo se financijski pridonijeti izgradnji društveno važnih

institucija koje su trebale pridonijeti jačanju i napretku glavnog grada Republike, ali i
jugoslavenskog društva općenito. Prihodima svojih koncerata umjetnici su pomagali izgraditi
Muzej Mimaru (Glasovi za Mimaru, 2. 11. 1986.), Autobusni kolodvor (Đurđica i gosti svom
Zagrebu za novi Autobusni kolodvor, 7. 1. 1987.; Zdenka i prijatelji Zagreba za Autobusni
kolodvor, 25. 2. 1987.), Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu (solistički koncert Tereze Kesovije,
7. 12. 1986.), Muzičku akademiju (Ivo Pogorelić za Muzičku akademiju, 10. 5. 2003.) i
spomenik Augustu Šenoi (Koncert za Šenou, 6. 12. 1986.).494

Bilo je i slučajeva da su pojedine ustanove i udruge koncerte samostalno organizirale koncerte

s ciljem unaprjeđenja svoje djelatnosti. Primjerice, Udruga distrofičara Hrvatske organizirala
je zabavni koncert kojim bi prikupila sredstva za rad (16. 10. 1974.), Centar za obrazovanje
djece i omladine Šibenik (danas Specijalni centar za odgoj i obrazovanje djece i omladine) za
unaprjeđenje vlastitog rada organizirao je koncert Šibenčani pjevaju (19. 1. 1985.), Poliklinika
za rehabilitaciju slušanja i govora (SUVAG) koncertom naslovljenim Umjetnici Zagreba
Centru SUVAG (16. 11. 1986.) nastojala je sakupiti novac za proširenje radnog prostora, Liga
protiv raka Zagreb organizirala je koncert popularne glazbe Večer za ligu Zagreb (22. 2. 1988.),

494
Koncert je održan pod pokroviteljstvom Društva književnika Hrvatske i Odbora za podizanje spomenika
Augustu Šenoi te u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb. Scenarij cijele priredbe napisao je Zvonimir Milčec,
a nastupili su Gabi Novak, Arsen Dedić, Zvonko Špišić, Jadranko Črnko, Ivo Fabijan, Elvira Voća, Marijan Miše,
Stjepan Jimmy Stanić, ansambl Zagrepčanke, Zlatko Vitez, Mira Furlan, Ansambl Stjepana Mihaljinca, a sve pod
dirigentskim vodstvom Brune Pintara.
186
a Humanitarni koncert Zagrebačkih umjetnika za dijalizu (18. 10. 1989.) trebao je pomoći
Društvu dijaliziranih Zagreb. Kazalište Komedija prihodom koncerta Od operete do mjuzikla
željelo je obnoviti vlastitu zgradu (21. 11. 1986.) baš kao i Planinarski dom Risnjak koji je
prihod koncerta Hej, haj, planinari (23. 3. 1987.) želio iskoristiti za obnovu i održavanje
spomenutog doma na Medvednici. S druge strane, Večernji list i Dvorana Lisinski suorganizirali
su Koncert za Klaićevu (24. 10. 1989.). Početkom 1990-ih

široko se razmahala i jedna nova programska djelatnost: domoljubni i humanitarni koncerti

u prilog obnove porušenih krajeva, u korist određenih zaklada ili projekata, odnosno u
obilježavanju pojedinih jubileja. 'Lisinski je u takvim priredbama, a ima ih pedesetak
godišnje, pomogao u organizaciji i naplaćivanjem samo efektivnih troškova (Lisičić, 1993:
25).

Prihodima tih koncerata obnavljala se kulturna baština nastradala tijekom Domovinskog rata;
od zgrade šibenskog narodnog kazališta (28. 2. 1998.), hramova Mostara (1. 12. 1997.),
popravka orgulja crkve u Dobrinju na otoku Krku (10. 2. 1998.) do podržavanja rada pojedinih
kulturnih društava poput Napretka (14. 6. 2000.). Prihod mnogih koncerata nerijetko je išao
posebno ranjivim skupinama društva poput Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i
mobilitet (Oči koje vode, 11. 10. 1999.), Saveza društva distrofičara Hrvatske (6. 2. 1998.),
Društva oboljelih od mijastenije gravis (25. 10. 1998.), glazbeno talentiranoj djeci poginulih
hrvatskih branitelja (Znamo da nas volite, 25. 10. 1999.), djeci Gunje (Deloitte za djecu Gunje,
9. 10. 2014.), zdravstvenim ustanovama poput Klinike za neurologiju KD Sestara milosrdnica
(Glazbom do zdravlja, 11. 5. 1998.) i Bolnice Dubrava (6. 6. 1998.), ali i crkvenim zajednicama
poput franjevaca (Koncert za franjevce, 15. 9. 2000.) i Gospićko-senjske biskupije (Ličani i
prijatelji Like za Gospićko-senjsku biskupiju, 1. 6. 2000.).

187
 8. 4. Mladi i Lisinski

Lisinski nije samo mjesto glazbenog užitka, već i mjesto druženja svih generacija. Tako je
povodom Dana Dvorane 1986.

„za mlade posjetioce [...] prostor Male dvorane bio pretvoren u disco klub iz kojega je išao
izravan prijenos emisije na Prvom programu Radio Zagreba i na Omladinskom radiju 101,
o izboru najpopularnijih domaćih i stranih melodija 1986. prema anketi slušalaca“ (Sošić,
1987: 29).

Od prve godine rada Lisinski je bio otvoren i mladim umjetnicima. Muzička omladina Zagreba
i Hrvatske u Dvorani je (već 1965.) napokon dobila prikladan prostor za rad, ali i mjesto za
realizaciju brojnih priredbi:

Za Muzičku omladinu Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“ ima poseban značaj. Mnogo
se velikih akcija odigralo upravo u tom prostoru i gotovo da nema ni jednog većeg događaja
u organizaciji Muzičke omladine koji nije vezan uz Koncertnu dvoranu „Vatroslav Lisinski“
od njezinog otvaranja u prosincu 1973. [...] O dobrosusjedskim odnosima Muzičke
omladine s Koncertnom dvoranom „Vatroslav Lisinski“ svjedoče i brojne akcije „Vlakom
u operu“, koje bi se već odavno morale zvati „Vlakom u operu i Koncertnu dvoranu“ jer se
u Trnjanskoj bb zbiva jednako koliko u kazalištima za vrijeme svakog dolaska „Vlaka“
(Vuljević et al., 1984: 64-65).

Ni tri mjeseca nakon svečanog otvorenja Lisinskog, ondje se organizirao Prvi susret muzičke
omladine Jugoslavije (25. – 30. 3. 1974.) kojeg je posjetilo oko dvanaest i pol tisuća mladih
ljudi iz svih dijelova bivše države (ibid., 64), a za organizaciju tog značajnog okupljanja
Muzička omladina je dobila i Nagradu grada Zagreba (ibid., 65):

novo koncertno izdanje [...] omogućilo je još jedan iznimni domet invencije u
organizacionim oblicima rada Muzičke omladine u nas. Organizirani su kroz nekoliko dana
cjelodnevni susreti omladine iz cijele Jugoslavije, koja je svakog dana dolazila različitim
sredstvima iz udaljenijih krajeva naše zemlje. U Velikoj dvorani organizirano je ukupno tri
reprezentativna programa dnevno: simfonijski koncert, folklorna i zabavna priredba. U
Dvorani su mladi posjetioci dobili i dnevnu prehranu s lanč-paketima, a između priredaba
mogli su prošetati gradom ili počivati na terasama dvorane i na travnjaku ispred zgrade,
188
 gdje tada još nije bilo današnjeg popločenog trga s uređenim zelenim površinama i
parkiralištima. Bila je to jedinstvena svečanost poput one odlaska „vlakom u operu“: mladi
iz svih krajeva zemlje našli su se ponovno zajedno u krilu glazbe (ibid., 1984: 34).

Samo tjedan nakon prve javne filmske projekcije u Velikoj dvorani (19. 5. 1974.), Muzička
omladina je organizirala niz projekcija animiranih filmova za posjetitelje (26. 5. 1974.), što je
nastavila i kasnije, a Lisinski je odmah postao dijelom njezinih već etabliranih ciklusa,
Nedjeljnog i Večernjeg ciklusa, namijenjenih učenicima osnovnih i srednjih škola s ciljem da
se mladima omogući posjet kazališnim predstavama i koncertima te stvori interes za kulturna
zbivanja. Pretplata je previđala šest priredbi u jednoj školski godini: po jedna opera i balet u
HNK Zagreb, predstave u Gavelli, Komediji ili Jazavcu, koncerti ozbiljne glazbe u Lisinskom
te zabavne ili rock glazbe u Domu sportova. No, kazališne predstave za Muzičku omladinu
povremeno su se održavale i u Lisinskom. Među njima su Ferije u Moskvi Zagrebačkog
kazališta mladih, više puta izvedene tijekom 1974., baš kao i Revija mjuzikla Kazališta
Komedija. Za ozbiljnu glazbu bila je zadužena Zagrebačka filharmonija koja je najčešće za
potrebe Muzičke omladine reprizirala već izvedene koncerte s popularnijim skladbama.
Prostori Lisinskog bili su i mjesto održavanja tridesetog kongresa Svjetske federacije Muzičke
omladine 1979. godine kojem su prisustvovali delegati, gosti i umjetnici iz cijeloga svijeta.

Redovito prisustvo mladih umjetnika u novoj Dvorani omogućio je i Ciklus mladih Koncertne
direkcije Zagreb koji se održao pet sezona (1976./1976. – 1979./1980.), a zahvaljujući kome je
koncert održao i Ivo Pogorelić (MD, 13. 12. 1976.). Na isti način kasnije će funkcionirati i
ciklus Mladi u Lisinskom (MD, 1987./1988. – 2018./2019.) kojega su suorganizirali Hrvatsko
društvo glazbenih umjetnika i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog iznjedrivši umjetnike
poput Radovana Vlatkovića, Ane Vidović, Monike Leskovar i drugih. Dvorana je organizirala
i Reviju mladih talenata Jugoslavije (23. – 29. 2. 1980.) koja je predstavila iznimno talentirane
mlade umjetnike omogućivši im nastup uz domaće ansamble – Zagrebačku filharmoniju i
Simfonijski orkestar Radio televizije Zagreb. Reviju je pratila i odgovarajuća Tribina. Iste
godine bio je najavljen projekt Omladinske filharmonije Vatroslav Lisinski (Martinčević-
Lipovčan, 1980: 6) koji naposljetku nije realiziran. Od 2005. godine Hrvatska glazbena mladež
organizira Tjedan glazbe za djecu i mladež u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom na koji
dolaze učenici osnovnih i srednjih škola iz čitave Hrvatske. Osim toga, Filharmonija u siječnju
svake godine održava koncert na kojemu kao solisti nastupaju najuspješniji studenti Muzičke
akademije.
189
Lisinski je uspješno reagirao i na pojedine društvene anomalije, o čemu svjedoči Nedjeljni vrtić
koji je tijekom dvanaest sezona bio namijenjen velikom broju predškolske djece koja nisu
obuhvaćena „radom predškolskih ustanova, a stariji su od pet godina“ (Jelača, 1979: 11) i
kojima je bila potrebna socijalizacija. Zahvaljujući zanimljivim (često glazbenim) predstavama
i inovativnim grupnim aktivnostima nakon predstava poput crtanja, slikanja, modeliranja,
izrade lutaka, itd., većina djece po prvi put je došla u doticaj ne samo s glazbenom umjetnošću,
već i s likovnošću i plesnim pokretom. Nedjeljni ciklus se odvijao u dogovoru Dvorane s
Udruženom samoupravnom interesnom zajednicom kulture grada Zagreba, Udruženom
samoupravnom interesnom zajednicom društvene brige o djeci predškolskog uzrasta grada
Zagreba te s društvom Naša djeca (Šigir, 1979: 5).

190
 8. 5. Mjesto moći

Lisinski je reprezentativno mjesto povezano s najvišim državnim vrhom.495 Predsjednik Tito

posjetio ga je sredinom 1974. (16. 7. 1974.), a godinu dana kasnije prisustvovao Svečanoj
sjednici Skupštine grada Zagreba i predao Orden heroja Gradu Zagrebu (16. 9. 1975.). Poslije
će se taj događaj Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti smatrati dodatnim argumentom pri
odluci da se spomenik Josipu Brozu Titu podigne na Trgu revolucionara, odnosno javnom
prostoru između Gradskog poglavarstva i Dvorane (Zlatić, 1985: 9).496 Pripadnici političko-
državnog vrha bili su česti posjetitelji Dvorane. Najčešće su dolazili na državna i stranačka
okupljanja poput svečanih sjednica, 497 akademija, 498 kongresa i sabora, 499 a protokolarno su
prisustvovali nizu priredbi – od obilježavanja državnih i republičkih praznika, značajnih datuma
ustoličenih nakon 1945. godine 500
do koncerata sjećanja i priredbi komemorativnog

495
Uz predsjednika Sabora SR Hrvatske, Jakova Blaževića, „svečanosti otvorenja prisustvovale su mnoge ugledne
ličnosti, među kojima Milka Planinc, Josip Vrhovec, dr. Ivo Prišlin, dr. Grga Novak, Mika Špiljak, Karlo
Mrazović, dr. Ivo Margan, general-pukovnik Đoko Jovanić, Ivan Krajačić, Dragutin Plašić, Slavko Šajber,
Marinko Gruić“ (Ostojić, 1981: 344).
496
Spomenik naposljetku nije realiziran.
497
Npr., svečana sjednica Skupštine grada Zagreba povodom proslave 31. godišnjice oslobođenja grada (7. 5.
1976.).
498
Primjerice, akademija Radost u slobodi bila je posvećena 35. godišnjici ustanka naroda i narodnosti Jugoslavije
i 100. godišnjici rođenja Vladimira Nazora (1. 6. 1976.), a svečana akademija održana je i povodom 35. godišnjice
osnivanja Desetog zagrebačkog korpusa (18. 1. 1979.).
499
Kongrese i sabore u Lisinskom su održale Komunistička partija Hrvatske i Hrvatska demokratska zajednica.
Izdvajaju se kongresi Saveza komunista Hrvatske (24. – 26. 4. 1978.) i Saveza socijalističke omladine Hrvatske
(22. – 24. 11. 1978.) te Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice (24. i 25. 2. 1990.) koji je baš kao i svi
sljedeći sabori HDZ-a održani u Velikoj dvorani. Ograničavajući se na razdoblje od posljednjih pet godina, u
prostorima Lisinskog predstavljeni su, primjerice, i predizborni programi brojnih političkih stranaka i koalicija kao
što su Domovinski pokret (8. 12. 2019.), Hrvatska narodna stranka (MD, 4. 5. 2019.), koalicija Uspješna Hrvatska
koja okuplja stranke Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez, Narodnu stranku – reformiste, Stranku hrvatskih
umirovljenika i Zeleni forum (MD, 25. 10. 2015.), itd. S druge strane, iako su dobili termin u Velikoj dvorani (2.
3. 1991. u 17 sati) promocija Pokreta za Jugoslaviju naposljetku je bila zabranjena, o čemu svjedoči rukopisna
zabilježba u inspicijentskim crticama za spomenuti dan.
500
Među njima su Dan Jugoslavenske narodne armije (22. 12.), Dan Mladosti (25. 5.), Dan Republike (29. 11.),
Dan omladinskih radnih akcija (1. 4.), Dan pobjede na fašizmom (9. 5.) i drugi. U samostalnoj Hrvatskoj samo
nekoliko puta obilježeni su Dan državnosti (30. 5.) i Dan grada Zagreba (16. 11. od 1993. – 2000.; od 2001., 31.
191
karaktera. 501 Neupitne službene vrijednosti jugoslavenskog društva adresirao je i Festival
revolucionarne i rodoljubne pjesme koji je održan četiri godine za redom (23. 11. 1975., 20. 11.
1976.; 18. i 19. 11. 1977.; 13. 12. 1978.) u organizaciji Republičkog odbora Saveza udruženja
boraca Narodnooslobodilačkog rata Socijalističke Republike Hrvatske i Republičke
konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske.502 Na spomenutom Festivalu izvodile su
se zabavne pjesme revolucionarne tematike koje su trebale zamijeniti nekadašnje masovne
pjesme, no glavni cilj ostao je isti: popularizacija društveno-političkog uređenja Jugoslavije i
samog režima.

Iako su neke od tih pesama napisane po izričitoj narudžbini, izgleda da veliki deo drugih nije. Autori
su stvarajući ih svakako polazili od toga što je društveno poželjno i što bi moglo da se naiđe na
prihvatanje kako vlasti, tako medija, diskografskih kuća i šire publike. To ne znači da su oni uvek
nastupali račundžijski. Naprotiv, većina njih je iskreno delila patriotske i komunističke ideale i
smatrala je za prirodno da svoje uverenje da žive u 'najpravedenijem društvu na svetu', sa
'najmudrijim i najboljim' vođom, pretoči u pesme. Sam Tito je muzičare uvek ljubazno primao i
svojim ličnim šarmom ih utvrđivao u njihovim ubeđenjima. Jasno je da se prolaskom kroz sistem
školovanja, delovanjem propagande kroz medije i ovakvim tretmanom kod većine izvođača ove vrste
muzike razvila spontana privrženost javno proklamovanim društvenim idealima. Budući da im je
sistem, takav kako je bio, omogućavao dosta uspešne karijere i relativno lagodan život, nisu ni imali
razloga zašto u jugoslavenskoj zabavnoj muzici nije bilo kritičkog osvrtanja na društvenu stvarnost
(Janjetović, 2011: 136).

5.), no krenulo se s obilježavanjem drugih važnih datuma kao što su Međunarodni praznik mira (21. 9. 1993.),
Međunarodni dana starijih osoba (27. 9.), Dan planeta Zemlje (22. 4.), itd.
501
Lisinski se očito „upisao“ kao mjesto održavanja komemorativnih priredbi – od prve održane povodom najveće
zrakoplovne nesreće u hrvatskom zračnom prometu – sudara dvaju aviona iznad Vrbovca 1976. godine u kojem
je poginulo 176 putnika (15. 9. 1976.) do komemoracija istaknutih političara poput Džemala Bijedića (21. 1.
1977.), Edvarda Kardelja (12. 2. 1979.), Josipa Broza Tita (7. 5. 1980.), Vladimira Bakarića (17. 1. 1983.), Franje
Tuđmana (12. 12. 1999.) i Ivice Račana (2. 5. 2007.). Nažalost, komemorativna priredba posvećena Slobodanu
Praljku (11. 12. 2917.) imala je negativne konotacije u široj javnosti – propitivala se opravdanost pijeteta, a na
elektroničku poštu Lisinskog stigli su zahtjevi da se ne dopusti oskvrnjivanje glazbenog hrama.
502
Pokrovitelji drugog Festivala održanog 1976. bili su Predsjedništvo Saveza udruženja boraca
Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije i Predsjedništvo Saveza socijalističke omladine Jugoslavije.
192
Festivalom je dominirala zabavna pop-rock glazba koju su izvodile etablirane grupe i pjevači,
no nastupali su i pjevački zborovi503 (među kojima i dječji), klape, kulturno-umjetnička društva
pa čak i zborovi nacionalnih kazališnih kuća. Popularnosti Festivala osobito su pridonijeli
nastupi najznačajnijih glazbenih zvijezda tadašnje Jugoslavije, od Tereze Kesovije, Olivera
Dragojevića, Grupe 777, Indexa, Nede Ukraden, Ibrice Jusića, Krunoslava Cigoja, Josipe Lisac,
Arsena Dedića, Zlatka Pejakovića, Meri Cetinić do Zdravka Čolića. Jugoslavenski festival
revolucionarne i rodoljubne pjesme ugašen je nakon četiri godine, no nakon Titove smrti 1980.,
doživljava svojevrsno „uskrsnuće“ na Zagrebačkom festivalu čije vodstvo jednu večer odlučuje
posvetiti izvođenju revolucionarne i rodoljubne glazbe, ponovno pod pokroviteljstvom
Republičkog odbora SUBNOR-a SR Hrvatske.504

Lisinski je takve programe (su)organizirao u suradnji s gradskim vlastima, a na inicijativu

Koordinacijskog odbora za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija Gradske
konferencije Zagreb Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. 505 I dok je održavanje
stranačkih kongresa trajalo i po nekoliko dana, protokolarni posjeti političara bili su mnogo
kraći. Boravak državnih i gradskih dužnosnika u Lisinskom redovito je unaprijed najavljen radi

503
Iako su nastupali i kao pratnja u pojedinim kompozicijama, često su izvodili samostalne kompozicije, ali i
potpuri Najljepši refreni naše revolucije Nikice Kalogjere komponiran za drugu večer Festivala '77 (19. 11. 1977.).
504
Večer revolucionarnih i rodoljubnih pjesama po prvi put uvodi se na festivalu Zagreb '80 pod nazivom Živi
sretna u slobodi (14. 11. 1980.), no održava se i na narednim izdanjima Festivalâ: Zagreb '81 (23. 11. 1981.) i
Zagreb '82 (5. 11. 1982.). Festivalska izdanja 1983. i 1985. nisu sadržavala tematsku večer revolucionarnih i
rodoljubnih pjesama, no ona će se pojaviti u sklopu festivala Zagreb '84 (8. 11. 1984.) i Zagreb '86 (9. 11. 1986.).
505
Svake godine Koordinacijski odbor za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija, radnog tijela u sklopu
Gradske konferencije Zagreb Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, uputio bi zamolbu Lisinskom da se
u godišnji plan rada uvrsti i obilježavanje konkretnih obljetnica i važnih događanja. Primjerice, među prijedlozima
za 1987. godinu navedeno je obilježavanje 50. godišnjice dolaska Josipa Broza Tita na čelu Komunističke partije
Jugoslavije (kolovoz), 500. godišnjica rođenja Petra Hektorovića (9. prosinca), 100. godišnjica rođenja Lavoslava
Ružičke (13. rujna), 200. godišnjica smrti Ruđera Boškovića (13. veljače), 75. godišnjica rođenja Vladimira
Bakarića (8. ožujka), 40. godišnjica osnivanja SUBNOR Jugoslavije (30. rujna), itd. Nakon 1990. godine
spomenuta praksa prestaje. Zamolba Koordinacijskog odbora za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija
u sklopu Gradske konferencije Zagreb Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske Dvorani Lisinski da u
godišnji plan rada uvrsti i obilježavanje važnih obljetnica i događanja. Prijedlog godišnjica važnih obljetnica i
događanja za 1987. Instituta za suvremenu povijest iz Beograda. Oba dokumenta u arhivu Lisinskog, registrator
1987.
193
prethodne sigurnosne provjere prostora, ali i posebnih uvjeta tijekom njihovog boravka u
prostoru.506

Na samom početku priredbe uglednici se nerijetko s pozornice obraćaju prisutnima, nakon čega
odlaze do svog mjesta u gledalište. Dužina zadržavanja u prostoru Dvorane nakon obavljene
protokolarne dužnosti ovisi o vrsti priredbe, ali i o afinitetima pojedinaca. Većina dužnosnika
napustila bi prostor nakon nekoliko točaka, no bilo je i izuzetaka poput bivšeg hrvatskog
predsjednika, pravnika i skladatelja Ive Josipovića, koji je tijekom svog petogodišnjeg mandata
vjerojatno odslušao sve priredbe kojima je prisustvovao u Lisinskom, osobito koncerte ozbiljne
glazbe, a nerijetko je za vrijeme stanke ili poslije priredbe (ovisno o dogovoru), odlazio
pozdraviti i/ili čestitati umjetnicima.

Vrlo mali dio političko-državnog vrha su redoviti posjetitelji Lisinskog, no ima iznimaka. Među
njima je i nekadašnji ministar zdravstva, Andrija Hebrang, koji je dugogodišnji redoviti
posjetitelj Dvorane i pretplatnik ciklusa Lisinski subotom. 507 Ipak, sudeći prema osnovnim
podacima o pretplatnicima stalnih ciklusa ozbiljne glazbe Zagrebačke filharmonije i Lisinskog
te vlastitog uvida, najvjerniji posjetitelji Dvorane ipak su društvene elite, naročito gledajući s
obzirom na stečene akademske titule (profesori, pravnici, gospodarstvenici i poduzetnici).

506
Nepisano je pravilo da najavljenog dužnosnika u prizemlju, na glavnom ulazu u Lisinski, dočeka domaćin,
odnosno ravnatelj ili osoba iz uprave Dvorane koja ga prati do službenog sjedala i s njim provodi stanku u
izdvojenom prostoru za druženje u ograđenom dijelu predvorja (najčešće jugozapadni ugao predvorja Velike
dvorane na prvom katu) koji je odvojen stupićima i o kojem brinu biljeteri. Također, štićenim dužnosnicima poput
premijera, predsjednika države ili Hrvatskog sabora moraju se osigurati i dodatna mjesta za osobne tjelohranitelje
na točno određenim pozicijama.
507
U nedavnom intervjuu Andrija Hebrang govori o svom narušenom zdravstvenom stanju, a kao najtežu
posljedicu ističe: „Nakon 40 godina otkazao sam pretplatu za Lisinski. Eto do tuda je došlo" (Burazer, 2020).
194
 8. 6. Najpopularnije priredbe

Premda se uvriježilo kako se koncerti ozbiljne glazbe ne mogu rasprodati, tezu demantiraju
mnogi pojedinci i ansambli. U ožujku 1977. godine Dvorana Lisinski i Zagrebačka filharmonija
organizirali su izvedbe Beethovenove Devete simfonije tri dana za redom (23., 24. i 25.), a
ulaznice su prodane istoga dana kad su bile puštene u prodaju. Budući da mnogi pojedinci i
velik broj radnih organizacija nije uspio kupiti ulaznice, dogovorena je i četvrta izvedba:

Pokazani interes ravan je atmosferi koja se javlja prilikom gostovanja najpopularnijih

inozemnih pop-grupa, te predstavlja prvorazredan kulturni događaj, koji je ponukao
organizatore da učine sve kako bi ovo „gigantsko“ djelo Ludwiga van Beethovena doživjelo
i svoju četvrtu izvedbu u ovoj koncertnoj sezoni (D. R., 1977: 15).

Premda je Beethovenova Deveta simfonija jedno je od najpopularnijih djela svjetske glazbene

literature, dodatnu vrijednost izvedbama dalo je dirigentsko vodstvo tadašnjeg šefa-dirigenta
Zagrebačke filharmonije, maestra Lovre pl. Matačića, osobito popularnog među zagrebačkom
publikom, pa je zaključeno da „publika ne traži samo takozvane laganije koncerte nego da i
najozbiljnija glazbena djela imaju mnogo posjetilaca“ (Draganić, 1977: 22). Posljednjih deset
godina Ivo Pogorelić redovito uspijeva rasprodati veliku dvoranu (13. 5. 2017., 21. 5. 2018., 9.
2. 2019.), ali i dodatna sjedala na pozornici, a isto je uspjelo i drugim umjetnicima – od
Jevgenija Kissina (16. 11. 2019.), Vladimira Aškenazija (8. 1. 1986.), Mihaila Pletnjova (11. 3.
1983.) do velikih opernih zvijezda poput Luciana Pavarottija (10. 11. 1980.). Zagrebačka
publika posljednjih je deset godina velik interes pokazala i za rasprodane nastupe Bečkih
dječaka (30. 1. 2016.), Bečkih simfoničara (25. 1. 2020.), Zbora Ruske patrijaršije (19. 11.
2016.), violinista Vadima Rjepina s Novosibirskom filharmonijom (20. 5. 2017.), Filharmonije
milanske Scale s dirigentom Valerijem Gergijevim (10. 11. 2010.) i druge.

Ipak, broj rasprodanih koncerata popularne glazbe i kulture mnogo je veći, a budući da
uglavnom traju kraće od koncerata ozbiljne glazbe, moguće ih je izvesti i više puta u danu.
Veliki interes vladao je i za brojne koncerte popularne glazbe. Već u prvoj godini rada, 1974.,
zbog velikog interesa publike Ike i Tina Turner nastupili su dvaput u jednoj večeri (4. 11. 1974.
u 17 i 20 sati), baš kao i Fats Domino (17. 3. 1976. u 19 i 22 sata), Roberta Flack (18. 11. 1976.,
u 19 i 21.30 sati) i flamenco gitarist Manitas de Plata (14. 11. 1979. u 19.30 i 22 sata).
Rasprodane koncerte imao je i rumunjski romski sastav Taraf de Haïdouks (6. 11. 2006. u 19.30
195
i 22 sata), Cigani Ivanovići koji su gotovo uvijek održavali po dva koncerta dnevno (11., 12. i
13. 4. 1982. u 17 i 20 sati), ali i zvijezde ciganske pjesme i plesa – Raya i ansambl Sar e roma
(8. 11. 1982.; 9. 11. 1982. u 17:30 i 20:30 sati). Predviđajući veliki interes publike za pojedine
umjetnike, organizator je unaprijed znao osigurati i dodatne dane primjerice, za koncerte
francuskih šansonijera poput Charlesa Aznavoura (24., 25., 27. i 28. 9. 1977.; 26. 11. 1978.),
Gilberta Bécuda (13., 14. i 15. 12. 1980.), Juliette Gréco (24. i 25. 1. 1976.; 9. i 10. 4. 1980.),508
bosonoge kraljice morne Cesárie Évore (8. i 9. 4. 2002.), ali i jazz pjevačica Sarah Vaughan
(20. i 21. 10. 1978.) i Elle Fitzgerald (27. i 28. 2. 1974.) „za čije su nastupe [...] ulaznice bile
razgrabljene još prije mjesec dana“ (Križić, 1974: 19). Posljednjih pet godina među
najprodavanijim izvođačima u Lisinskom bili su Oliver Dragojević (8., 9., 10., 11. i 12. 3.
2015.), Sergej Ćetković (10. 11. 2018.), Frajle (24. 4. 2018.), Miroslav Škoro (21., 22. i 27. 3.
2018.) te Đorđe Balašević (15.,16. i 17. 12. 2013.; 11., 12. i 16. 12. 2018.) koji ima najvjernije
obožavatelje.509

Kada je u pitanju jedan umjetnik, najviše samostalnih koncerata u nizu u dosadašnjoj povijesti
Dvorane održao je Vice Vukov. Oni su označili su „trijumfalni povratak [...] nakon osamnaest
godina njegova tajnovitog nestanka s javne scene i domaćih medija“ (Ilić, 1989: 13).
Spomenutim nastupom Vukov je prestigao i dotadašnje rekordere – Terezu Kesoviju i Nove
fosile s po sedam rasprodanih koncerata. „Da se događa nešto nesvakidašnje, pokazala je
publika pozdravivši svojega pjevača na način namijenjen samo velikima: ustajanjem“ (Krpan,
1989: 8). Iako se po medijima provlači teza o osamnaest uzastopno rasprodanih koncerata
(Knešaurek Carić, 2014: 77; Pofuk, 2013), drugdje se spominje „deset večeri zaredom“ 510
(Šoban, 2018). Dubravko Majnarić, tadašnji programski direktor Lisinskog, navodi da je
„prodano 18 koncerata u Zagrebu i jedan u Cankarjevom domu u Ljubljani“ (Majnarić, 2004:
26). No Majnarić ne spominje „uzastopne“ koncerte jer bi osiguravanje tolikog broja termina
zaredom značilo otkazivanje brojnih unaprijed dogovorenih priredbi, a postoji i mogućnost da
nisu svi održani u Lisinskom. Naime, inspicijentski dnevnici su tijekom studenog i prosinca

508
Juliette Gréco u Lisinskom je gostovala i u poznijim godinama (26. 2. 2008.).
509
Iako je prodaja ulaznica za dva Balaševićeva koncerta 15. i 16. prosinca 2013. počinjala u 10.30 sati, njegovi
najveći obožavatelji čekali su u redu ispred Lisinskog već od 4.30 sati premda se temperatura spustila na pet
stupnjeva ispod ništice (Draškić, 2013).
510
http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-je-kulturni-stadion-o-kojemu-nogomet-moze/ (2020-09-01)
196
1989. zabilježili ukupno dvanaest koncerata (Caranović i Vidačković, 2018)511 premda dirigent
Nikola Debelić navodi kako su „na posebnu Vicinu želju svih četrnaest uzastopnih come back
koncerata“ dirigirali kolega Miljenko Prohaska i on (Debelić, 2018: 56).

Vrlo uspješan po broju prodanih koncerata u povijesti Lisinskog bio je sastav Sedmorica mladih.
Iako u medijima često nalazimo podatke da su „četrnaest puta zaredom punili […] zagrebački
'Lisinski'“ (Caranović i Vidačković, 2018.) ili da su imali „sedam rasprodanih koncerata“
(Pongrac, 1985) 1985. povodom 25. obljetnice rada,512istina je da su spomenute godine održali
dvadeset i dva nastupa sa Štrumfovizijom od kojih je dvanaest bilo zaredom.513 No, i tri godine
ranije, 1982., isti je sastav s programom Sedmorica mladih i Djed Mraz održao dvadeset i pet
koncerata.514

No najveći interes u cjelokupnoj povijest Lisinskog publika nije pokazala za neki koncert već
za predstavu – Audiciju. Osmislili su je 1984. studenti Akademije scenskih umjetnosti u
Sarajevu, a popularnost je doživjela diljem bivše Jugoslavije. 515 Predstava je na pozornici
Lisinskog gostovala tijekom 1989. kada je održano trideset priredbi, a godinu poslije izvedena
je još četiri puta. Dakle, Vice Vukov ipak nije „nenadmašeni rekorder po broju koncerata u
Lisinskom“.516 no njegov ponovni izlazak pod svjetla pozornice zauvijek će ostati zabilježen u
glazbenoj povijesti.

511
Konkretno, radilo se o sedam koncerata u studenom (15., 16., 17., 20., 21., 22. i 24. 11. 1989.) te pet u prosincu
(4., 5., 10., 11. i 23. 12. 1989.).
512
Spomenutih sedam koncerata zaredom održani su u studenom 1985., i to dva koncerta dnevno 10., 12. i 13. 11.
1985., te jedan koncert 11. 11. 1985.
513
Dvadeset i dva nastupa održana su u šest dana tijekom ožujka 1985. godine – tri večeri nastupili su pet puta
dnevno (10., 16. i 17. 1985. u 10, 12, 14, 16 i 18 sati), dvije večeri dvaput dnevno (12. i 18. 3. 1985. u 16 i 18 sati)
i jednu večer triput dnevno (11. 3. 1985. u 11, 16 i 18 sati). Dvanaest koncerata zaredom održalo se 16. (pet
koncerata), 17. (pet koncerata) i 12. 3. 1985. (dva koncerta).
514
Deset koncerata (dvaput dnevno) održali su u ožujku (16., 17., 18., 28. i 29. 3. 1982.), a ostalih petnaest tijekom
prosinca 1982.: 19. (četiri koncerta), 20. (dva koncerta), 21. (dva koncerta), 22. (dva koncerta), 23. (dva koncerta),
25. (dva koncerta) i 27. (jedan koncert).
515
https://bs.wikipedia.org/wiki/Audicija_(predstava) (2020-07-09)
516
http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-je-kulturni-stadion-o-kojemu-nogomet-moze/ (2020-09-01)
197
 8. 7. Brend Lisinski

Brojni umjetnici nisu znali za Zagreb, ali za Lisinski jesu (Lisičić, 1993: nepag.). 517 Kao
sinonim za najbolju i najkvalitetniju dvoranu u Zagrebu i Hrvatskoj, ne čudi da je odmah po
otvorenju postala mjesto održavanja Muzičkog biennala Zagreba, 518 Svjetskog festivala
animiranog filma (danas Animafest), Zagrebačkog festivala i drugih velikih kulturnih i
umjetničkih projekata.

Čini se da je redovitim posjetiteljima Animafesta koji se u Lisinskom održavao od svog drugog

izdanja 1974. do 2006. godine, osobito bolno bilo „iseljenje“ iz Dvorane u tehnički manje
primjeren prostor:

Kad je početkom 2007. godine Vijeće Svjetskog festivala animiranog filma na sugestiju
novog umjetničkog direktora Krešimira Zimonića organizaciju Animafesta povjerilo tvrtki
Hulahop, najvjerniji posjetitelji tog festivala ozbiljno su se zabrinuli. Podsjetimo, petnaestak
prethodnih godina, Koncertna ga je direkcija uspješno organizirala u Koncertnoj dvorani
Vatroslava Lisinskog, bez dvojbe tehnički najprimjerenijem prostoru u Zagrebu. Novi
producenti su pak najavili korjenite promjene, seljenje programa u više (inferiornih) kina i
pretvaranje programa iz jednostavnog gledanja filmova u događaj i proslavu animacije.
„Zašto?“, pitali smo se. Potpisnik ovih razmišljanja prije svih: „Pa navikli smo na Lisinski!
Navikli smo gledati najbolji mogući program u najboljem mogućem prostoru [o. p.], a
popratna događanja nas i tako ne zanimaju! Animafest čine filmovi, ne druženja autora,
producenata, publike...“A više od svega zaprepastila nas je odluka da se posebno
ekskluzivnim prostorom proglasi otvoreno kino u Gliptoteci. Nakon savršene akustike
Lisinskog, slijedi nam zujanje automobila i urlanje pijane djece s ulice?“ (Starešinčić,
2010).

Ponekad se može čuti da je Lisinski nedostupan zbog viših cijena ulaznica u odnosu na neke
druge prostore, nerijetko neprikladne za održavanje koncerata (sportske dvorane, klubovi i dr.),

517
Izjavio je to maestro Won Sik Lim u razgovoru s publikom poslije koncerta južnokorejskog Simfonijskog
orkestra iz Inchona održanog u ciklusu Lisinski subotom (24. 11. 1990.).
518
„Do danas nečuven odjek i odaziv auditorija valja, dakako, objasniti nezaobilaznom činjenicom njegova
događanja u magnetu zagrebačkog glazbenog života – nove Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'. Taj neodoljivi
hram glazbe učinio je bijenalu golemu uslugu, privlačeći, baš kao i prigodom otvorenja čitave povorke, čak i onih
koji bi se inače teško odlučili na koncert suvremene glazbe“ (Martinčević, 1975: 11).
198
no u cijenu ulaznice utkana je društvena vrijednost Dvorane, odnosno atraktivnost njezina
interijera, ponuda i kvaliteta popratnih usluga, ali i njegova „bogata prošlost“ za koju su
zaslužni nastupi najvećih svjetskih umjetnika ozbiljne i popularne glazbe. Premda uprava
Dvorane ne kapitalizira isuviše brend Lisinskog u smislu osjetno više cijene najma u odnosu na
druge prostore sličnih kapaciteta u gradu Zagrebu, povremeno to čini prodajom atraktivnih
naslova po dosta višim cijenama. Najbolji primjer su prošlogodišnje izvedbe baleta Orašar
Petra Iljiča Čajkovskog. Naime, u adventsko i božićno doba izvedbe spomenutog baleta u
Hrvatskom narodnom kazalištu rasprodane su mjesecima unaprijed pa je Lisinski, znajući da
postoji velika potražnja za tom predstavom u to doba godine i da je nacionalno kazalište
popunilo svoje kapacitete, odlučio kapitalizirati tu činjenicu ponudivši publici isti naslov. No,
dok je za najatraktivnije mjesto u loži Hrvatskog narodnog kazališta trebalo izdvojiti 180,00
kn,519 u istom djelu moglo se uživati i u Lisinskom, ali za cjenovni raspon ulaznice od 180,00
kn do 350,00 kn, ovisno o mjestu u Velikoj dvorani.520 Pritom je postojala velika razlika i u
samoj izvedbi. Publika u nacionalnom kazalištu mogla je uživati uz domaći baletni ansambl uz
eventualno dva-tri inozemna solista, pratnju orkestra Opere i bogatu scenografiju, dok je baletna
trupa Ukrainian Classical Ballet u Lisinskom nastupila uz reprodukciju glazbe s vrpce i
minimalne obrise scenografije. Usprkos marketinškim objavama koje su izvedbu ukrajinskih
umjetnika veličale spominjanjem „impozantnih dekoracija“, „živog i raskošnog izgleda
jedinstvenih scenografskih i redateljskih rješenja“, „zapanjujućih kostima“ i „uzbudljivih
video-projekcija,“ izvedba Orašara u Lisinskom objektivno je tehnički bila mnogo skromnija
od one u HNK-u, no atraktivnost naslova u predbožićno vrijeme i brend Dvorane očito su bili
dovoljan poticaj organizatoru za visoke cijene ulaznica koje su naposljetku rezultirale s četiri
rasprodane izvedbe tri dana zaredom. 521 Praksi viših cijena ulaznica pribjegavaju i brojni
zakupci Dvorane. Dakako, treba istaknuti da su i honorari izvođača za nastup u Lisinskom
obično viši nego za druge prostore, ali i da se od izvođača očekuje da ponudi „vrhunski glazbeni
doživljaj,“ odnosno da za nastup angažira dodatne glazbenike, prateće vokale, pozove gostujuće
glazbenike, ponudi publici svoj opus u „novom ruhu,“ odnosno poznate skladbe u drugačijem

519
https://www.hnk.hr/hr/informacije/ulaznice/ (2020-08-07)
520
https://www.lisinski.hr/hr/dogadanja/p-i-cajkovski-orasar/ (2020-08-07)
521
Od ukupno četiri izvedbe, prvi su dan održane dvije, u 16 i 20 sati (15. 12. 2019.), a sljedeća dva dana po jedna
(16. i 18. 12. 2019.).
199
glazbenom aranžmanu 522 ili se predstavi s potpuno novim i drugačijim repertoarom. 523
Izvođače koji se nisu držali tih (nepisanih) uzusa, kritičari su, bez oklijevanja, prokazali. Jedan
od njih bio je i Ivica Šerfezi (13. 3. 1974.) čiji je nastup kategoriziran kao „čvrga“.524

Međutim, da se „čvrga“ može izvesti na pozornici tako ugledne dvorane kao što je
„Vatroslav Lisinski“, pokazao je veteran zagrebačke estrade, Ivica Šerfezi, svojim prvim
koncertom pred zagrebačkom publikom nakon punih osam godina. Prihod s ove priredbe
išao je, doduše, u blagajnu hokejaškog kluba „Medveščak“, no taj podatak nimalo ne
opravdava Šerfezijev scenski nastup. I previše je očito njegovo dugogodišnje izbivanje iz
Zagreba: naime, u doba dok je u ovome gradu još redovito nastupao, predstavljao se mahom
po raznoraznim plesnim večerima, pa je vjerojatno pomislio kako i danas, kada njegove
kolege već pomalo prave razlike između koncerta i obične „tezge“ („tezga“: isto što i
„čvrga“) može nastaviti u istome stilu (Vrdoljak, 1974: 9).

Statusna superiornost Lisinskog u odnosu na druge koncertne prostore vidljiva je i u tome što
su se koncerti popularne (primjerice rock) glazbe ondje redovito održavali usprkos
neprimjerenosti prostora zbog sjedećih mjesta, postojećih pravila suzdržanog (pristojnog)
ponašanja i stalnih problema s ozvučenjem.525 Među njima je i koncert makedonske grupe Leb
i sol (1. 2. 1979.) na kojemu nije ostvarena komunikacija s publikom zbog sjedenja „u hladnom
interijeru ekskluzivne dvorane“ (Miletić, 1979: 85), ali i stoga što „'Lisinski' nije baš osobito
podoban za rok postave“ (Glavan, 1979: 7).526 S druge strane, prema analizi Mojce Piškor,

522
„Novo ruho“ nerijetko podrazumijeva i orkestraciju postojećih skladbi za gudački ansambl ili čak simfonijski
orkestar.
523
Tako se američka sopranistica Barbara Hendricks, umjesto s opernim programom, predstavila interpretacijama
bluesa i jazza uz švedski Magnus Lindgren Quartet (24. 3. 2007.).
524
Čvrgom se u žargonu označava sporedna zarada, tezga.
http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f1pgXRE%3D (2020-21-09)
525
Za razliku od kino-dvorane, tonskog studija ili učionice u kojima vrijeme odjeka doseže najviše 1,5 sekundi
(npr. kod kino-dvorane), s volumenom prostorije odjek raste, a opada s količinom apsorpcije u njoj. U Lisinskom,
je vrijeme odjeka „oko 2,5 sekundi s blagim produženjem odjeka na niskim frekvencijama“ (Kuhta, 2013: 25), što
se očito rijetko uspjelo premostiti s postojećom tonskom opremom.
526
Problem ozvučenja nije se pojavljivao samo kod koncerata popularne glazbe već kod svih priredbi za čiju je
realizaciju korišten razglas. Među njima su bile i brojne filmske projekcije poput Bulajićevog filma Visoki napon
(12. 3. 1981.) čije je „ozvučenje na trenutke bilo loše, 'gubio' se glas“ (Vukšić, 1981: 10). No, ogromne dimenzije
platna, gledalište s više od 1850 mjesta i epitet ekskluzivnosti ipak su donijeli prevagu u odabiru prostora.
200
multikulturalizam (na hrvatski način) se nastojao graditi (u specifičnom trenutku
posttuđmanovskog zaokreta) preko elitnog prostora Lisinskog i publike koja će ga upražnjavati
kao jednokratnu predstavu, a ne kao življeno i transformirajuće iskustvo. Primjer je koncert
Cesárie Évore:

Premještanjem u prostor Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski Multikultura je izgubila dio

svoje publike. Ključni pritom vjerojatno nisu bili niti kodovi ponašanja, niti kodovi
odijevanja, već cijena ulaznice. U vrijeme najambicioznijeg i najoglašivanijeg ciklusa
koncerata u organizaciji Multikulture 2005. godine publike, međutim, nije nedostajalo, o
čemu svjedoči i činjenica da je u okviru tog ciklusa „bosonoga diva“ Cesária Évora nastupila
dvije večeri za redom. Visoka cijena ulaznica profilirala je i probrala novu publiku, a
Multikulturu, barem nakratko, učinila i dijelom elitne (multi?)kulture (Piškor, 2010: 122).

Da je Lisinski doista dokazani brend izvrsnosti i prestiža svjedoče i nazivi brojnih koncerata
koji su poistovjećivanjem pojedine priredbe s Dvoranom željeli pridobiti veću medijsku
prepoznatljivost i publicitet te djelomično si priskrbiti dio elitnog statusa Dvorane. Budući da
Uprava Dvorane nikada nije pravno regulirala način korištenja svog imena od strane brojnih
organizatora, pojedine priredbe nerijetko se oglašavaju s imenom Dvorane u naslovu: Sevdah
u Lisinskom,527 Klape u Lisinskom (4. 4. 2016.), Zagorci u Lisinskom (11. 3. 2018.), Šimunovo
u Lisinskom (28. 10. 2019.), itd.

Osim što su odabirali Lisinski za mjesto održavanja koncerta, brojni su umjetnici snimku s tih
koncerta izdali kao diskografsko ili video izdanje (audio kasete, LP ploče, CD-i, videokasete ili
DVD-i). Likovno rješenje tih izdanja nerijetko je već u naslovu sadržavalo ime Dvorane i neke
od prepoznatljivih elemenata Velike dvorane poput orgulja, stepenica za zborove,
karakterističkog interijera gledališta ili nekog drugog detalja. Primjerice, ime Dvorane
nalazimo u naslovu dvostrukog CD-a i DVA-a Rade Šerbedžija / Zapadni kolodvor Band /
Lisinski 2015 (2015.),528 ali i CD-a Matko Jelavić: Majko stara / Live in Lisinski (2018.)529 čiji

527
Sevdah u Lisinskom organiziran je trinaest puta pod tim nazivom, prvi put 28. 11. 2007., a posljednji 6. 11.
2019.
528
https://www.rockomotiva.com/fresh/albumi/objavljen-rade-serbedzija-i-zapadni-kolodvor-lisinski-2015/
(2020-05-06)
529
https://crorec.net/novosti/u-prodaji-cddvd-matko-jelavic-majko-stara-live-in-
lisinski/?post=https://crorec.net/izvodjac/budenje/ (2020-07-07)
201
unutarnji omot donosi i dodatne fotografije s koncerta.530 Nasuprot tome, naslovnica i zadnja
stranica CD-a Marko Škugor u Lisinskom iz 2019. donosi prepoznatljive cijevi orgulja na
naslovnici, odnosno fotografiju pozornice Velike dvorane snimljene s tribina (na poleđini
izdanja).531 Identična situacija je s CD-om Vlatko Stefanovski / Live in Lisinski (2019.)532 čiju
naslovnicu i poleđinu čine cijevi orgulja u Velikoj dvorani. Snimka uspješnih povratničkih
koncerata Vice Vukova u Lisinskom 1989. godine (Vice Vukov u 'Lisinskom') 533 trajno je
zabilježena na LP ploči čije likovno rješenje čine dvije fotografije snimljene u tom prostoru.

S druge strane pojedini su izvođači za naslovnice diskografskih izdanja odabrali umjetnički

najatraktivnije fotografiju s koncerta u Lisinskom za koje se moglo utvrditi da su zabilježene u
Dvorani tek usporedbom odjeće izvođača na snimci koncerta (ukoliko postoji). Takav je slučaj
s naslovnicom CD-a i DVD-a Mate Bulić / Trideset godina s vama (2015.).534

Lisinski je odabran i kao mjesto radnje libreta suvremene Soap Opere za koju su prema
dramaturškom predlošku i songovima Irene Škorić u pet „epizoda“ glazbu komponirali Mladen
Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvije Foretić i Gordan Tudor.535

530
https://www.facebook.com/matko.jelavic.st/photos/a.157183814408286/1735221273271191/?type=1&theater
(2020-07-07)
531
https://www.scardona.hr/u-lisinskom-218/ (2020-06-96)
532
https://www.discogs.com/Vlatko-Stefanovski-Live-At-Lisinski/release/13450385 (2020-06-06)
533
https://www.discogs.com/Vice-Vukov-Vice-Vukov-U-Lisinskom/master/894473 (2020-06-06)
534
https://hr.cedeterija.com/mate-bulic-30-godina-s-vama-cd-dvd-243443/ (2020-06-06)
535
Prva četiri „epizode“ pojedinačno su praizvedene na koncertima Cantus ansambla u Maloj dvorani Lisinski
tijekom sezone 2014./2015. (u sklopu ciklusa Cantus ansambl & Lisinski), a dok je posljednja, peta „epizoda“
praizvedena skupa s prethodne četiri epizode u dvorani Teatra &TD u sklopu Muzičkog biennala Zagreb 2015.
godine u režiji Dore Ruždjak Podolski. Okosnicu radnje čini suparništvo dviju žena, Irme Berger, glamurozne
pripadnice visokog društvenog sloja, snoba i supruge poznatog estetskog kirurga, i ljubavnice njezinog muža
Mirele, siromašne studentice koja u Lisinskom radi kao hostesa, želi diplomirati brodogradnju i raditi na brodu.
Sapunica započinje dolaskom Irme Berger u koncertu dvoranu. Gospođa Berger kasni na koncert, no put joj
prepriječi hostesa Mirela. Sukob dviju protagonistica je neizbježan. Nakon brojnih peripetija karakterističnih za
sapunice, Irma Berger ucjenjuje mlađu suparnicu tražeći od nje da dovuče njezinog supruga u garderobu, gdje bi
ga uhvatila u seksualnom činu, razotkrila muža i zaprijetila mu skandalom kojeg se gospodin Berger, kao pripadnik
više srednje građanske klase, najviše pribojava. Naposljetku, pojavljuje se i ekscentrični bogataš Sforza koji želi
zavesti i Irmu i preoteti je njezinom mužu. Sapunica, dakako, završava sretno. Bračni par Berger se miri, a
siromašna studentica Mirela dobiva pozamašnu stipendiju od Sforze.
202
Arhitektonski izgled i uređenje predvorja Dvorane također su povremeno bili predmet
inspiracije. Unutrašnji dizajn poput slavnih lustera (tzv. „maslačci“) često su korišteni na
plakatima Dvorane, najčešće za najave koncertnih sezona (plakat za ciklus Lisinski subotom,
2000./2001.) ili koncerata na Danu Dvorane (plakat za proslavu Dana Dvorane od 27. do 29.
12. 2003.). Najdugovječniji dizajner omotnica Jugotonovih ploča, Ivan Ivezić, lustere iz
predvorja Dvorane te cjelokupnu vizuru Lisinskog iskoristio je za seriju fotografija s motivom
Lisinskog za potrebe omotnica ploča sa snimkama Zagrebfesta iz 1978. i 1979. godine 536
održanima na pozornici Velike dvorane. Svirale koncertnih orgulja prepoznatljiv su dio
logotipa Dvorane Lisinski kojeg je osmislio slikar i grafičar Tomislav Gusić, ali i urednik
izdanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.537

O uspješnom programu najbolje govore podaci da se u Lisinski stizalo iz drugih mjesta, pa i

država, a ostvareni uspjeh predstavljao je ujedno i izazov drugim sredinama na izgradnju sličnih
objekata poput ljubljanskog Cankarjevog doma ili beogradskog Sava centra.

Za uspjeh Koncertne dvorane „Lisinski“ bit je njena temeljna programska orijentacija na

zadovoljavanje kulturnih potreba publike iz udruženog rada, omladine i svih slojeva
građana [...] U Zagreb se počelo putovati na mnoge značajnije koncerte i glazbeno-scenske
priredbe u „Lisinskom“. I to ne samo iz bliže okolice, nego čak i iz udaljenijih mjesta i
gradova susjednih država (Vuljević, 1983: 5).

Teza da Lisinski nije imao zadaću „zadovoljiti 'najšire slojeve publike' nego im se sve više
približiti stalnim laviranjem između 'druženja' kao socijalnog čina i 'izvođenja' kao estetskog
cilja“ (Gligo, 2004: 39) pokazala se naposljetku netočnom. Dapače, zahvaljujući programskoj
raznolikosti priredbi u sprezi s intenzivnom marketinškom aktivnošću, Lisinski je „već u prve
dvije godine ostvario intenzitet programa predviđen tek za koje desetljeće kasnije“ (Kovačević,
1984: 494-495) – s ondašnjih tisuću na desetak tisuća redovitih posjetitelja.

536
Na navedenom podatku zahvaljujem Željku Luketiću.
537
Iako pisani medij izvješćuju da je uređivao izdanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog od 1967. do 1985.,
godina početka suradnje ne može biti točna jer je Dvorana kao ustanova osnovana 1971., a svečano otvorena tek
1973. godine. (Čakić, 2018). https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/kultura/otvaranje-
retrospektivne-izlozbe-bdquo-dva-pogleda-unatrag-ldquo-toma-gusica-580324 (2019-09-10);
https://radio.hrt.hr/radio-dubrovnik/ep/gradoplov/184727/ (2019-09-10)
203
 Po mojemu mišljenju, Dvorana je izazvala malu revoluciju što se publike tiče, jer su koncerti
ciklusa naših ansambala u njoj gotovo uvijek puni, a koncerti gostujućih ansambala u
ciklusu Lisinski subotom i drugi, rasprodani. Dakle, proširili smo krug posjetitelja s
ondašnjih možda tisuću na desetak tisuća“ (Horvat, 2004: 32).

Lisinski se nije samo„isprofilirao u prostor koji je ispunjen 'kulturama' u tolikoj mjeri da je

postao okrilje svakomu za koga je kultura u najširem smislu 'conditio sine qua non' ma kojega
životnog prostora“ (ibid.) već je postao mnogo više – izraz društvene moći, ali i snage u
oblikovanju društvenih odnosa (Low i Smith, 2005/6).

204
 9. ZAKLJUČAK

Oslanjajući se na arhivske i medijske izvore, napose ukupnu arhivsku građu Dvorane te uvide
na temelju kvalitativnih istraživačkih metoda etnologije i kulturne antropologije (promatranje
sa sudjelovanjem, intervjui i vlastita pozicija djelatnice Dvorane), ovaj rad bio je usmjeren
sveobuhvatnom prikazu jedne od najvažnijih kulturnih ustanova u Zagrebu i Hrvatskoj. Lisinski
je danas stalni koncertni prostor Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra Hrvatske radio
televizije i drugih zagrebačkih orkestara, dok su uredske prostore koristile brojne ustanove i
tvrtke. Dom Matice iseljenika Hrvatske s poslovnim prostorima (danas tzv. aneks Dvorane)
stvarnim je korisnicima, tj. Matici iseljenika Hrvatske (danas Hrvatska matica iseljenika),
Zagrebačkoj filharmoniji, Koncertnoj direkciji Zagreb i Muzičkoj omladini Hrvatske (danas
Hrvatska glazbena mladež) predan na korištenje 31. ožujka 1966. godine.538 Danas u zgradi
Hrvatske matice iseljenika (Trg Stjepana Radića, br. 3) djeluje Institut za migracije i
narodnosti, 539 dok se u prizemlju zgrade iznajmljuje manji prostor galerijskog tipa 540 i veći
prostor kojemu je trenutačni najmoprimac Matis Absolut Lounge s barom i multifunkcionalnom
dvoranom. 541 Aneks s poslovnim prostorima koji spaja zgrade Hrvatske matice iseljenika i
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (Trg Stjepana Radića, br. 4) prvotno je bio spojen sa
zgradom Matice, a danas je pregradnim zidom od nje fizički odvojen i pripojen je Dvorani. U
spomenutom aneksu danas se uredi Zagrebačke filharmonije i Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog, no neko vrijeme ondje je bio i ured Muzičkog biennala Zagreb,542 a početkom 1990-

538
Sporazum o korištenju poslovnih prostorija pri koncertnoj dvorani između Zagrebačke filharmonije, Muzičke
omladine Hrvatske, Koncertne poslovnice Hrvatske i Muzičkog biennalea Zagreb od 18. siječnja 1964. /
potpisnici: Aleksandar Lhotka (pomoćnik direktora Zagrebačke filharmonije), Branko Molan (tajnik Muzičke
omladine Hrvatske) i Josip Stojanović (direktor Koncertne poslovnice Hrvatske, u ime Koncertne poslovnice
Hrvatske, Muzičkog biennala Zagreb i ostalih muzičkih festivala). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. –
1969.
539
http://www.imin.hr/naslovnica (2020-04-30)
540
Prostor je s istočne i južne strane u potpunosti ostakljen pa je najpogodniji za galerijsko-izložbenu djelatnost.
Posljednji najmoprimac bila je Galerija Antonio, a ranije je prostor koristila putničko-turistička agencija Star
travel.
541
https://www.matis-absolut.hr/ (2020-05-29)
542
„Ja sam te godine [misli se na 1973, op. A. U.] bio ravnateljem sedmog festivala Muzički biennale Zagreb, a
ured mi je bio u zgradi Matice iseljenika, već povezanoj s koncertnom dvoranom“ (Turkalj, 2004: 20).
205
i ured Dubrovačkih ljetnih igara.543 Do 1991. (Krpan, 2002: 8) ili do 1992. (Lisičić, 1993: 14)
u aneksu su djelovali Koncertna direkcija Zagreb i Muzički informativni centar koji je od 1973.
(Krpan, 2006: 93) u sklopu te ustanove (ibid.: 9), nakon čega se oba sele u Ulicu kneza Mislava
18. Odlukom Gradske skupštine Grada Zagreba o pripajanju Koncertne direkcije Zagreb
Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog od 21. ožujka 2017. (***, 2017) Lisinski postaje
pravna sljednica Koncertne direkcije Zagreb i preuzima dogovorene poslovne obveze,
zaposlenike, ali i Muzički informativni centar. Spomenutom odlukom djelatnici ugašene
Koncertne direkcije Zagreb ponovno su premješteni u Lisinski, dok je Muzički informativni
centar ostao u Ulici Kneza Mislava 18.544 Ondje mu se 1. listopada 2008. pridružuje i Hrvatska
glazbena mladež545 koja je dotad također djelovala u poslovnim prostorima aneksa Lisinskog,
premda promjena sjedišta još uvijek nije vidljiva na njihovoj službenoj internetskoj stranici.546
Od 1991, odnosno 1992. do danas u aneksu Lisinskog ured su unajmljivale i mnoge privatne
tvrtke.

Prethodna poglavlja uključuju vrlo detaljan pregled tiskovina i dosadašnjih pojedinih napisa o
Lisinskom, od informacija monografskog i leksikografskog tipa do obljetničarskih tekstova i
članaka o Dvorani kao arhitektonskom ostvarenju. Osobito pomno je predstavljena primarna
građa Lisinskog, odnosno arhivski izvori koji obuhvaćaju pravno-poslovnu dokumentaciju i

543
Autorica se sjeća da je do prije otprilike pet-šest godina na vratima jednog od ureda na 2. katu aneksa Dvorane
stajala pločica s natpisom Dubrovačke ljetne igre, premda uprava navedenog festivala spomenuti prostor nije
koristila više od 25 godina.
544
S obzirom da je prostor visokog prizemlja (desno) u Ulici kneza Mislava 18 u vlasništvu Grada Zagreba,
Lisinski je kao sljednik Koncertne direkcije Zagreb potpisao Ugovor o zakupu poslovnog prostora s Gradom
Zagrebom. Zaključak gradonačelnika Grada Zagreba kojim se Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog odobrava
stupanje u prava i obveze iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora, klasa: 372-01/98-06/234, urbroj: 251-17-04-
1/99-33 na adresi u Zagrebu, Ulica kneza Mislava 18, dosadašnjeg zakupnika Koncertne direkcije Zagreb, jer je
Koncertna direkcija Zagreb pripojena Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, klasa 372-01/18-01/73, urbroj:
251-03-02-18-2 od 17. siječnja 2018. / potpisnik: Milan Bandić (gradonačelnik Grada Zagreba). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 2018.
545
Dvorana Lisinski je dio prostora u ulici Kneza Mislava 18 dala u podnajam Hrvatskoj glazbenoj mladeži.
Ugovor o podzakupu poslovnog prostora na adresi Kneza Mislava 18 u Zagrebu ur. br. 2467/1-2018 između
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Hrvatske glazbene mladeži od 13. srpnja 2018. / potpisnici: Dražen
Siriščević (ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog) i Svjetlana Balek Roginić (opunomoćenica
Dubravke Dujmović Kušan, glavne tajnice Hrvatske glazbene mladeži). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 2018.
546
https://www.hgm.hr/kontakt.htm (2020-05-29)
206
programske materijale, osobito one interne (rukopisne), koji su ujedno i najvrjedniji. Pregled
koncertnih prostora i analiza koncertnog života Zagreba prije otvorenja Lisinskog pokazuje da
je postojeća infrastruktura bila nedostatna za redovitu koncertnu djelatnost i da je za daljnji
razvitak glazbenog života, ali i kulture općenito bio neophodan namjenski koncertni prostor. U
kolikoj su mjeri idealni akustičko-arhitektonski uvjeti omogućili kvalitetniji glazbeni život
govori i podatak da su do tada mnoge priredbe gubile na glazbenoj atraktivnosti zbog
održavanja u neadekvatnim prostorima. Kada se radilo o priredbama s većim brojem izvođača
odabirala se lokacija s dovoljno velikim podijem, a nauštrb akustičkih uvjeta. S druge strane, u
slučaju gostovanja svjetski poznatih glazbenika iz sfere umjetničke glazbe prednost je dana
akustičkim svojstvima koja su, kada je riječ o koncertnim prostorima u Zagrebu, značila
ograničen broj publike.

Izgradnja Dvorane bila je dugotrajna, a za njezino su se dovršenje zasluge pripisivale prvom

ravnatelju, Ivi Vuljeviću (Kelemen, 1995: 37-38; Aranjoš, 2017: 26), ali i sveopćoj političkoj
situaciji (Majnarić, 2004: 24) koja je možda i potaknula dovršetak Lisinskog. S druge strane
odlična akustika, prostranost pozornice Velike dvorane i koncertne orgulje u glazbenom su
smislu omogućile veću zvukovnu kvalitetu, nastup ansambala s velikim brojem izvođača te širu
programsku koncepciju. Osobit izazov interpretima ozbiljne glazbe predstavljala je Velika
dvorana čija je odlična akustika „otkrivala“ svaku nesavršenost glazbene izvedbe. Izvođač koji
bi u manjem ili neuglednijem prostoru zadovoljio publiku i kritiku, u najuglednijoj zagrebačkoj
Dvorani ne bi zadovoljio. No, istovremeno su idealni akustički uvjeti napokon omogućili
nesmetano uživanje u muziciranju najglasovitijih umjetnika. Prostranost pozornice Velike
dvorane izravno je utjecala i na programsku koncepciju glazbenih priredbi, osobito 1970-ih
godina, kada koncertima ozbiljne glazbe dominiraju vokalno-instrumentalna djela poput
rekvijema, oratorija i misâ te poluscenskih i koncertnih izvedbi operâ.

Potaknuti novoizgrađenim koncertnim prostorom, povećava se broj koncertnih ciklusa ozbiljne

glazbe, kao i broj pretplatnika. Matačić 547 je, naime, postojećim ciklusima Zagrebačke
filharmonije (Predbrojke A i B) u sezoni 1974./1975. pridodao dva nova: Nedjeljni ciklus i Veliki
simfoničari. Filharmonija i Simfonijski orkestar Radio televizije Zagreb dodatno su održavali i

547
Dvorana Lisinski Matačiću se odužila Zahvalnicom „za značajni umjetnički doprinos u prvoj godini djelatnosti
dvorane“, uručenom 28. prosinca 1974. (Sedak, 1996: 51).

207
koncerte za pretplatnike Muzičke omladine Zagreba, te time doprijeli do najmlađe publike.
Zahvaljujući programskoj inovativnosti, većem broju pretplatničkih ciklusa, dodatnim
koncertima za mlade, više nego dvostruko većem auditoriju Velike dvorane u odnosu na
dvoranu Istra, broj publike uvelike je porastao. Tome je pridonijela i Koncertna direkcija
Zagreb koja je u Lisinski iz Hrvatskog glazbenog zavoda preselila Internacionalni majstorski
ciklus u čijim je koncertima sada moglo uživati gotovo četiri puta više pretplatnika, a osmislila
je i svoj najdugotrajniji ciklus, Svijet glazbe, koji je u Dvorani ugostio najuglednije ansamble
iz cijeloga svijeta.

Osnutkom Dvorane kao samostalne ustanove u kulturi stvoren je i novi organizator koncerata i
drugih priredbi. Uz programski heterogene pretplatničke cikluse poput Ljeta u Koncertnoj
dvorani 'Vatroslav Lisinski' i Tjedna glazbe, kazališta i filma osmišljene da u Dvoranu privuku
publiku različitih kulturnih interesa, Lisinski je ponudio i niz ciklusa u Maloj dvorani među
kojima su najdugotrajniji bili Nedjeljni vrtić i Videoklub Lisinski. Oba su donijeli i „novu
publiku“ – od posjetitelja predškolske dobi do ljubitelja glazbeno-scenskih djela, osobito opera
koje su dominirale Videoklubom. Ipak, tijekom socijalističkog razdoblja u organizaciji
koncerata ozbiljne i popularne glazbe, osobito umjetnika i sastava iz inozemstva, ponajviše
zahvaljujući postojećim kulturnim razmjenama između Jugoslavije i zemalja diljem svijeta,
prednjačila je Koncertna direkcija Zagreb. Dakako, postojalo je i nekoliko privatnih agencija
koje su se bavile organizacijom koncerata popularne glazbe, no one su mahom bile okrenute
domaćim izvođačima. Uspostavom samostalne Hrvatske, a radi ratnih neprilika, kratko dolazi
do zatišja u smislu gostovanja inozemnih umjetnika, no već se sredinom 1990-ih godina
koncertni život normalizira. Doduše, Koncertna direkcija Zagreb polako gubi primat u
organizaciji gostovanja inozemnih umjetnika s područja popularne glazbe i usredotočava se
samo na ozbiljnu glazbu. Istovremeno, pojavljuje se niz privatnih tvrtki koje će vrlo uspješno
realizirati koncerte velikih zvijezda popularne, ali i ozbiljne glazbe.548

Iako je gledalište s više od 1850 posjetitelja omogućilo djelomičnu isplativost pojedinih priredbi
najuglednijih izvođača, s druge strane je onemogućilo većini domaćih umjetnika nastup na toj
najprestižnijoj lokaciji. Premda pojam „poluprazne Dvorane“ u slučaju Lisinskog znači oko

548
Kada govorim o privatnim organizatorima ozbiljne glazbe prije svega mislim na agenciju Aplauz koja je na
pozornici Velike dvorane ostvarila gostovanja najglasovitijih svjetskih umjetnika poput tenorâ Joséa Carrerasa
(19. 2. 2002.) ili Andree Bocellija (19. 12. 1999.).
208
900 posjetitelja, odnosno nešto više od gledališta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i
više nego dvostruko više od Hrvatskog glazbenog zavoda, mnogi domaći glazbenici baš iz tog
razloga odabiru drugi, manji koncertni prostor. No, zahvaljujući koncepciji ciklusâ poput
Svijeta glazbe i/ili Lisinski subotom koji uz atraktivna imena inozemnih izvođača nude i nastupe
brojnih domaćih umjetnika, naši ansambli i glazbenici ipak imaju priliku predstaviti se „u
društvu najboljih“, na najznačajnijoj hrvatskoj pozornici za svakog glazbenika iz sfere
umjetničke glazbe. Organizatoru je to, dakako, i financijski odgovaralo, osobito početkom
1990-ih godina kada mnogi umjetnici nisu dolazili u Hrvatsku zbog ratnih zbivanja, ali i
nedostatka financijskih sredstva. Nastup na pozornici „hrama hrvatske glazbe“ od samog je
otvorenja pitanje prestiža, pa ne čudi što mnogi izvođači odabiru Lisinski za proslavu svog
umjetničkog rada. Nastup je, naime, ujedno i potvrda njihove vrijednosti i kvalitete umjetničkog
opusa.

Polivalentnost Lisinskog omogućila je da se, osim kao koncertni prostor, Dvorana koristi i kao
višenamjenski, scenografski i projekcijski prostor, pa otuda i velik broj izuzetno raznovrsnih
priredbi: od koncerata, predstava, filmskih projekcija, preko raznovrsnih natjecanja, modnih
revija, izbora ljepote, šahovskih turnira, kongresa do plesnih priredbi i cirkusa na ledu.
Primjerice, Dvorana je već u prvoj godini rada otvorila vrata kongresima i simpozijima te
„omogućila […] razvoj poslovnog i kongresnog turizma kao važnog segmenta kulturne ponude
grada“ (Račić, 2004: 30) i postala je aktivna sudionica na međunarodnome kongresnom tržištu.
O Dvorani kao važnoj lokaciji za kongresni turizam svjedoči i prijedlog Uprave dvorane za
preimenovanje u Hrvatski glazbeni i kongresni centar Vatroslav Lisinski krajem 1994.,549 koji
naposljetku nije proslijeđen Gradskoj skupštini550 usprkos detaljnom obrazloženju čelnih ljudi
Dvorane.551

549
Dopis Gradskom sekretarijatu za obrazovanje, kulturu i znanost, ur. br. 1707/1 i Statut Hrvatskog glazbenog i
kongresnog centra Vatroslav Lisinski od 3. studenoga 1994. / potpisnica: Tinka Muradori (predsjednica Upravnog
vijeća Lisinskog). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
550
Dopis Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost vezan uz primjedbe na statut ustanove
Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, klasa: 612-03/94-01/32, ur. broj: 251-06-20-94-2 od 15. studenog 1994. /
potpisnik: Mladen Čutura (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
551
Dopis Gradskom sekretarijatu za obrazovanje, kulturu i znanost, ur. br. 1917/1 i Obrazloženje prijedloga
izmjene statuta ur. 251-06-20-94-2 od 7. prosinca 1994. / potpisnici: Lovro Lisičić (ravnatelj) i Tinka Muradori
(predsjednica Upravnog vijeća Lisinskog). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.
209
Djelovanje Lisinskog oduvijek je bilo usko povezano s državnim, odnosno gradskim
strukturama, ne samo u smislu vlasničkog odnosa (vlasnik Dvorane je Grad Zagreb) nego i u
korištenju tog reprezentativnog prostora kao mjesta obilježavanja važnih obljetnica pojedinih
povijesnih događaja, državnih praznika i sličnih prigoda. Danas Grad Zagreb ondje omogućava
održavanje termina „od posebnog interesa“ koje korisnici plaćaju po posebno povoljnom
cjeniku, no dok je nekoć kategorija posebnog interesa obuhvaćala veoma limitiran broj priredbi,
u novije se doba u nju smještaju i priredbe pojedinih udruga, kulturno-umjetničkih društava,
koncerti humanitarnog karaktera, a nerijetko i komercijalna događanja. Drastično povećanje
spomenutih priredbi posljednjih godina utjecalo je i na programsko i financijsko poslovanje –
prihod od najma se smanjio, a Dvorana je dodatni prihod morala namaknuti organiziranjem
većeg broja priredbi popularne glazbe.

Usporedba četiriju koncertnih sezona (1979./1980., 1989./1990., 1999./2000. i 2009./2010.)

tijekom 40 godina pokazuje da Dvoranom, usprkos njezine multifunkcionalnosti, dominiraju
glazbene priredbe i da se taj postotak s godinama povećao. U sezoni 1979./1980. bilo je nešto
više od 68% glazbenih priredbi, dok četrdeset godina kasnije glazbene priredbe dominiraju s
nešto više od 75% u odnosu na neglazbene. Bojazni da će prevagnuti prikazivanje filmova ili
kongresna djelatnost je nestalo, a Lisinski je zadržao, odnosno još jednom potvrdio svoju
prvotnu ulogu koncertnog prostora.

Usprkos medijskim napisima o njegovom „oskvrnjavanju“ gostovanjem izvođača poput Nives

Celzijus 552
ili Harisa Džinovića, kojima se neposredno sugerira srozavanje standarda
najuglednijeg koncertnog prostora u zemlji i dominacija koncerata popularne glazbe, analiza
programske koncepcije Lisinskog pokazuje suprotno. Krajem 1970-ih, odnosno u sezoni
1979./1980. održano je 14 priredbi zabavne glazba više u odnosu na ozbiljnu,553 dok je četrdeset
godina kasnije situacija obratna – u sezoni 2009./2010. nešto više od 56% glazbenih priredbi
odnosilo se na ozbiljnu glazbu, a ukoliko bismo im pribrojili izravne ili odgođene prijenose iz
njujorškog Metropolitana kojih je te sezone bilo devet, ozbiljna glazba dominirala bi s nešto
više od 60% u odnosu na popularnu.

552
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/komentar-za-i-protiv-zasluzuje-li-dvorana-lisinski-nastup-nives-celzijus-
ili-ne-anketa-484867 (2020-07-05)
553
Za takav omjer u spomenutoj sezoni zaslužne su, među ostalim, brojne izvedbe rock-opere Grička vještica.
210
No, promijenile su se karakteristike medijskog praćenja. Konstantna potreba za stalno novim
sadržajima koji nerijetko glorificiraju određene događaje ili osobe, dovela je i do pomanjkanja
kritičkog, istraživačkog i uopće objektivnog izvješćivanja. Novinski članci nerijetko su
unaprijed dogovoreni i plaćeni oglasi koji doslovno prenose informacije dobivene od
marketinških stručnjaka ili preuzimaju sadržaj s društvenih mreža javnih osoba bez propitivanja
njihove vjerodostojnosti, najčešće uz provokativne i dvosmislene naslove kojima je jedini cilj
privući potencijalnu publiku i zadržati njihovu pozornost. Mediji su nekada pokušavali biti
„ogledalo društva“ nastojeći promicati općeprihvaćene društvene vrijednosti, što je, doduše na
drukčiji način, također moglo biti upitne vjerodostojnosti. No, danas su mediji definitivno
postali dijelom sveopće komercijalizacije javnog prostora kao posljedice stalne utrke za većim
tržištem i većim profitom.554

Programi i organizacija rada Lisinskog kontinuirano već više od 45 godina odražavaju kulturna,
društvena i politička kretanja u Zagrebu i Hrvatskoj, ali su ujedno i sukreatori tih promjena i
povrh izravnog utjecaja na glazbeni život grada. Kao važan dio glazbene infrastrukture Lisinski
je još izravnije usađen u organizacijske, financijske i društveno-političke okvire funkcioniranja
grada i države. Riječ je o najprestižnijom koncertnoj dvorani u zemlji kojoj je, kako je pokazalo
ovo istraživanje, bila zadaća da u svojim programima privuče različite društvene skupine vodeći
se u tome i aspektom financijske održivosti, pogotovo u postsocijalističko doba, što još i
dodatno podcrtava faktor dvosmjernosti, odnosno odraza društveno-političkih okvira i
nepisanih smjernica, ali i njihova sustvaranja programskim rješenjima same Dvorane i
rezultirajućim izvedbama koje se u njoj odvijaju.

Nastojeći kulturne sadržaje učiniti dostupnima različitim društvenim slojevima, Lisinski je od

početka njegovao raznolikost produkcijskih žanrova koji su mu osigurali širok krug
potencijalne publike. Osobito se to odnosi na skupne pretplate, naročito ciklus Tjedan glazbe,

554
Koncert koji je posljednjih godina izazvao najviše polemike u smislu prikladnosti za prostor Lisinskog je nastup
Nives Celzijus. Njezin nastup znakovito je održan na dan zbijanja prvotravanjskih šala (MD, 1. 4. 2005.), a mediji
su svakodnevno „izvještavali“, odnosno prenosili njezine objave opremajući ih njezinim provokativnim
fotografijama. Zanimljivo, niti u jednoj objavi nije stajalo da se koncert održava u Maloj dvorani, već je stalni
narativ bio samo „Dvorana 'Lisinski'“. https://www.sibenik.in/estrada/video-snimila-se-u-kupaonici-poslusajte-
kako-nives-celzijus-pjeva-jalta-jalta/36850.html (2020-07-06)

211
kazališta i filma kojem je cilj bio privući posjetitelje različitih kulturnih afiniteta; uz interes za
filmsku umjetnost, organizator je pokušao pobuditi i interes za kazalište, ali i za ozbiljnu glazbu.
Dostupnost glazbenih, ali i kulturnih sadržaja svim društvenim slojevima najočitija je na
primjeru obilježavanja Dana Dvorane za koju se većina ulaznica dijelila. S druge strane, pojam
elitnosti koji se još tijekom izgradnje počeo vezivati za Lisinski kao prvotni dom Zagrebačke
filharmonije negiran je njezinim utemeljenjem kao samostalne ustanove koja je time dobila širu
namjenu i mogućnost održavanja vrlo raznolikih glazbeno-kulturnih i društvenih priredbi.
Dvorana je omogućila kvalitetnije akustičke i organizacijske standarde glazbenih izvedbi, no
istovremeno je raznolikošću svojih kulturnih programa privukla široki krug posjetitelja i ubrzo
se nametnula kao nezaobilazna kulturna lokacija.

No je li Lisinski doista poligon za stjecanje kulturnog kapitala njezinih posjetitelja, odnosno

pomaže li rastu na društvenoj ljestvici? S obzirom na raznolikost ponuđenih kulturnih sadržaja
i na brojne načine privlačenja publike različitih afiniteta, odgovor bi bio negativan. Naime,
široki društveni dijapazon otvoren svim društvenim slojevima osnovna je ideja socijalističkog
doba usuglašena sa socijalističkom teorijom i praksom. Usprkos tomu, i u socijalističko doba,
kao i postsocijalističko, Lisinski je prije svega „mjesto“ (ne samo prostor) izgradnje i potvrde
identiteta za sloj ljudi koji vuku genealogiju visokog kulturnog i ekonomskog kapitala iz doba
koje prethodi socijalizmu, odnosno za najviši sloj građana kojima je njegovanje ozbiljne glazbe
dio kulturnog identiteta.

Ukratko, kako bi se mogli sagledati različiti aspekti Dvorane, disertacija je zahvatila vrlo široki
tematski okvir. Među ostalim je dotaknula i pitanja organizacije Lisinskog, odnosno načina
njezinog funkcioniranja, podjele i koordinacije poslova i načelnog odnosa između Grada kao
vlasnika i uprave Dvorane. Ukoliko bismo se ograničili, primjerice, na sistematizaciju radnih
mjesta i usporedili socijalističko i postsocijalističko razdoblje, možemo reći kako je u
socijalizmu broj zaposlenika bio za polovicu veći, od čega su velik udio činili niskokvalificirani
radnici. Tijekom godina zamijenili su ih kvalificirani i visokokvalificirani djelatnici. Također,
radi bolje i efikasnije organizacije posla u postsocijalizmu, povremeno se povećavao broj
potrebnih ljudi za pojedini (stručni) posao i uvodila nova radna mjesta, no vrhunac je dosegnut
2017. godine kada su osmišljena brojna nova radna mjesta i odjeli. 555
Razgranata

555
Raspodjela poslova trenutačno je maksimalno raščlanjena, što je više posljedica spajanja djelatnika Koncertne
direkcije Zagreb s djelatnicima Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog nego realne potrebe.
212
sistematizacija utjecala je i na raspodjelu odlučivanja. Konkretno, ustroj Dvorane kao
organizacije s više različitih radnih jedinica, odjela i službi omogućio je i više hijerarhijskih
razina odlučivanja, koje se, doduše, u praksi nerijetko svode na kompromisne odluke. A
koordinacija među službama koja se nekada odvijala ponajprije zahvaljujući zajedničkim
sastancima, danas je mnogo veća zbog dostupnih informatičkih i komunikacijskih sredstava, od
intraneta kao internog sustava Dvorane do elektroničke pošte, mobilnih uređaja itd.
Težnja za ukupnim prikazom načina rada i programa Dvorane nužno je onemogućila bavljenje
nizom važnih aspekata koji ostaju za neka buduća istraživanja. Primjerice, osobito bi zanimljivo
bilo podrobnije istražiti poziciju i repertoar zagrebačkog glazbenog života u svjetlu
ambivalentne ideološke pozicije Jugoslavije između Zapada i Istoka u vrijeme Hladnog rata.
Podrobnija analiza povezanosti programskih koncepcija Dvorane s promjenama društveno-
političkih sustava također bi bila zanimljiva tema. Detaljnije bi se mogla analizirati i radna
svakodnevica zaposlenika ovisno o njihovoj hijerarhijskoj poziciji i vrsti posla te pristupa u
realizaciji različitih vrsti priredbi. Važno bi bilo proučiti i iskustva posjetitelja, od onih koji u
Lisinski dolaze povremeno na različite vrste priredbi do najvjernijih posjetitelja među kojima
su neki vjerni pretplatnici već više desetljeća. Budući da je posljednje empirijsko istraživanje o
okvirnom godišnjem broju publike i tipu prosječnog posjetitelja načinjeno prije trideset pet
godina (Mežnarić, 1985), svakako bi bilo zanimljivo saznati osobine današnjeg prosječnog
pretplatnika nekog ciklusa u Lisinskom i usporediti ga s nekadašnjim. Ukratko, mnogo je
zanimljivih tema za neka buduća istraživanja.

Uvidi ovoga rada tek su na tragu prethodnih istraživanja s područja organizacijske

antropologije. Pritom dobar primjer pružaju radovi o BBC-iju o kojem postoji niz stručnih
radova koji ga sagledavaju kroz prizmu „privatnog svijeta“ u javnoj ustanovi (Burns, 1977),
položaja u Velikoj Britaniji u odnosu na druge radijske i televizijske kuće i njihovu publiku
(Madge, 1989) ili daju prikaz prijelaznog razdoblja 1990-ih koji je rezultirao restrukturiranjem
korporacije i time utjecao na budućnost javnog servisa u toj zemlji (Spangenberg, 1997). Ova i
brojna druga literatura o toj uglednoj instituciji omogućila je drugim znanstvenicima među
kojima je i Georgina Born (Born, 2004) da se koncentriraju na određeno razdoblje, specifičnost
programskih koncepcija, hijerarhijske i osobne odnose među zaposlenicima, izazove emitiranja
i njezine budućnosti. Stalno zanimanje istraživača i novinara za BBC samo je odraz važnosti te
svjetske korporacije za britansko, ali i za globalno tržište.

213
Premda se jedna koncertna dvorana poput Lisinskog ne može komparirati s BBC-ijem,
zahvaljujući televizijskim i radijskim prijenosima i snimkama iz Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog mnoge su glazbene priredbe doprle do šire publike u Hrvatskoj, drugih republika
bivše Jugoslavije, ali i do nekih europskih zemalja. Kvalitetom svojih programa i ugledom
glazbenika koji su u njoj nastupali, Dvorana je odavno prerasla i grad i državu, pa se stoga
iskreno nadam da će ova disertacija potaknuti promišljanja o pojedinim aspektima Dvorane i
pridonijeti sagledavanju njezine vrijednosti za hrvatsku kulturu.

214
 10. LITERATURA I IZVORI

10. 1. Radovi u tiskanim i elektroničkim izdanjima

*** (1957) Oglas Natječaja za izdelavo idejnih skic Doma Matice izseljencev Hrvatske s
koncertno dvorano v Zagrebu. Slovenski poročevalec, 18 (263), str. 7.
URL: https://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-HPAARRPF/acdb6976-125b-425c-9a6c-
49d85ad9ab3d/PDF (2020-07-25)

*** (1957a) Oglas Natječaja za izradu idejnih skica Doma Matice iseljenika Hrvatske s
koncertnom dvoranom u Zagrebu. Vjesnik, 18 (3999), str. 6.

*** (1958) Društveni plan razvitka privrednih i komunalnih djelatnosti grada Zagreba od 1957.
do 1961. godine. Službeni glasnik grada Zagreba, 12 (6), str. 56 i 65.

*** (1968) Odluka o osnivanju Komisije Izvršnog vijeća Sabora za kulturne veze s
inozemstvom, br. 18555/2-612-1967 od 26. ožujka 1968. / potpredsjednik: Milan Mišković, v.
r. Narodne novine, 24 (14), str. 146.

*** (1968a) Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Komisije Izvršnog vijeća Sabora za
kulturne veze s inozemstvom, br. 6090/1-137-1968 od 26. ožujka 1968. Narodne novine, 24
(15), str. 151-152.

*** (1970) Zaključak o osnivanju i sastavu Odbora za izgradnju Koncertne dvorane od 26.
listopada 1970., br. 03-3177/1-1970. / potpisnici: Mira Krizmanić (predsjednica Prosvjetno-
kulturnog vijeća) i Tomislav Hrkač (predsjednik Gradskog vijeća). Službeni glasnik grada
Zagreba, 20 (19), str. 364-365.

*** (1970a) Zaključak o imenovanju predsjednika i članova Odbora za izgradnju Koncertne

dvorane od 23. prosinca 1970., br. 04-4150/1-1970. / potpisnici: Mira Krizmanić (predsjednica
Prosvjetno-kulturnog vijeća) i Tomislav Hrkač (predsjednik Gradskog vijeća). Službeni glasnik
grada Zagreba, 20 (23), str. 418-419.

215
*** (1973) Autori i izvođači projekta. U: Turkalj, N., ur. Koncertna dvorana 'Vatroslav
Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“, nepag.

*** (1975a) Odlikovani graditelji palače „Lisinski“. Vjesnik, 35 (9881), str. 3.

*** (1976) Zagrebačka filharmonija. Sezona 1976./1977. Plan koncerata. Zagreb: Zagrebačka
filharmonija.

*** (1977) Novo staro Kraljevo. Vjesnik u srijedu, 6 (1296), str. 20.

*** (1980) Zagrebačka filharmonija. 1980 – 1981. Plan koncerata. Koncertna dvorana
'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Zagrebačka filharmonija.

*** (1981) Program sezone 1981/82. Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb:
Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“.

*** (1983) Lisinski. Bilten br. 7. Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna
dvorana „Vatroslav Lisinski“.

*** (1988) Možda naš najbolji film. Vjesnik, 49 (14829), str. 8

*** (1992) Zaključak o imenovanju, preimenovanju i ukidanju ulica, trgova i drugih javnih
površina, klasa: 021-05/92-08-40, urbroj: 251-11-04/92-4 od 29. lipnja 1992. / potpisnici: Boris
Buzančić (predsjednik Skupštine Grada Zagreba), Darko Tironi (predsjednik Vijeća udruženog
rada), Žarko Danilović (predsjednik Vijeća općina) i Andrija Kovačević (zamjenik
predsjednika Društveno-političkog vijeća), Službeni glasnik Grada Zagreba, 37 (11), str. 286.

*** (1995) Zaključak o suglasnosti na Izmjene i dopune Statuta Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog, klasa: 612-03/95 – 01/13, urbroj: 251-11-04-95-3 od 7. studenoga 1995. / potpisnik:
Stjepan Brolich (predsjednik Gradske skupštine). Službeni glasnik Grada Zagreba, 40 (11), str.
230.

216
*** (1995a) Zaključak o suglasnosti na Statut Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, klasa:
612-13/95 – 01/64, urbroj: 251-11-04-95-3 od 27. lipnja 1995. / potpisnik: Stjepan Brolich
(predsjednik Gradske skupštine). Službeni glasnik Grada Zagreba, 40 (7), str. 142.

*** (2002) Glazbeni ansambli i solisti. U: Martinčević, J., ur. Koncertna direkcija Zagreb: 50
godina. Zagreb: Koncertna direkcija Zagreb, str. 88-131.

*** (2002a) Djelatnici Koncertne direkcije Zagreb 1951. – 2002. U: Martinčević, J., ur.
Koncertna direkcija Zagreb: 50 godina. Zagreb: Koncertna direkcija Zagreb, str. 195-196.

*** (2004) Sjećanja. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane
Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, str. 13-52.

*** (2004a) Događanja u sezonama 1973./74. – 2003./04. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo
stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog, str. 59-230.

*** (2004b) Lisinski subotom. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30 godina
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog,
str. 231-246.

*** (2016) Rješenje o imenovanju ravnatelja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, klasa:
UP/I-021-05/16-01/7, urbroj: 251-01-01-16-1 / potpisnik: Andrija Mikulić (predsjednik
Gradske skupštine). Službeni glasnik Grada Zagreba, 60 (21).
URL:
http://www1.zagreb.hr/slglasnik/index.html#/akt?godina=2016&broj=210&akt=21364ACA2
C3F46BFC1258080002B6786 (2020-08-10)

*** (2017) Odluka o pripajanju Koncertne direkcije Zagreb Koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog, klasa: 021-05/17-01/104, urbroj: 251-01-05-17-6 od 21. ožujka 2017. / potpisnik:
Andrija Mikulić (predsjednik Gradske skupštine). Službeni glasnik Grada Zagreba, 61 (6).
URL:

217
http://www1.zagreb.hr/zagreb/slglasnik.nsf/restakt/c7b4b601272d117ec12580ec003437d6?O
pen (2020-08-10)

*** (2017) Stanovništvo. Statistički ljetopis Grada Zagreba, 66, str. 59-86.

*** (2018a) Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2019., klasa: 400-06/18-
01/111, urbroj: 251-01-05-18-39 od 13. prosinca 2018. / potpisnik: Andrija Mikulić
(predsjednik Gradske skupštine). Službeni glasnik Grada Zagreba, 62 (28).
URL:http://www1.zagreb.hr/zagreb/slglasnik.nsf/7ffe63e8e69827b5c1257e1900276647/7a2fb
ce003d0ce93c125836a00231db5?OpenDocument (2020-09-01)

Alfirević, A. (1975) Što znači biti istaknuti umjetnik. Vjesnik u srijedu, 24 (1204), str. 16.

Ambrožić – Paić, A. (1974) Snobovi u manjini. Studio, 13 (520), str. 4.

Anagnosti, P. (1977) Radnik – kreator programa. Borba, 54 (157), str. 9.

Angeli Radovani, K. (1999) Kosta Angeli Radovani. Retrospektiva 1940 – 1999. Zagreb:
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

Animafest. URL: http://www.animafest.hr/hr/2020/festival/about_us (2020-04-30)

Aranjoš, S. (2017) Sjećanje na Ivu Vuljevića. U: Krpan, E., ur. Ivo Vuljević, ostavština
vizionara / U povodu tri desetljeća nagrade 'Ivo Vuljević'. Zagreb: Hrvatska glazbena mladež,
str. 26.

Bagarić, M. (2010) Arhitektura Zagrebačkog zbora od 1910. do 1935. Radovi Instituta za

povijest umjetnosti, 34, str. 165-180.

Balija, P. (2017) Želite Tita? Evo vam ga, nosite ga doma i hodajte po njemu. Večernji list, 59
(1199439). URL: https://www.vecernji.hr/zagreb/zelite-tita-evo-vam-ga-nosite-ga-doma-i-
hodajte-po-njemu-1199439 (2020-08-23)

218
Banjeglav Perković, G. (2018) Britanci popljuvali seriju snimanu u Hrvatskoj: Potrošili su 250
milijuna kuna na ovaj promašaj.“ Index.hr.
URL: https://www.index.hr/magazin/clanak/britanci-popljuvali-seriju-snimanu-u-hrvatskoj-
potrosili-su-250-milijuna-kuna-na-ovaj-promasaj/1022027.aspx (2020-09-10)

Barbarić, T. (2018) Hamburško čudo: Što se dogodi kad algoritmi dizajniraju koncertnu
dvoranu. Tportal.hr. URL: https://www.tportal.hr/kultura/clanak/hambursko-cudo-sto-se-
dogodi-kad-algoritmi-dizajniraju-koncertnu-dvoranu-foto-20180117 (2020-08-23)

Barbieri, M., ur. (2004) Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.

Baretić, R. (1987) Na put ću ti stati. Večernji list, 31 (8486), str. 7.

Batteau, A. (2013) The Changing Rhetoric of Corporate Culture. U: Caulkins, D.; Jordan, A.,
ur. A Companion to Organizational Anthropology. Chichester: Wiley-Blackwell, str. 56-73.

Bekić, D. (2006) Vojin Bakić ili Kratka povijest Kiposlavije. Zagreb: Profil International.

Bendazzi, G. (2016) Animation A World History, vol. 2. (The Birth of A Style; The Three
Markets). Yugoslavia: The New Zagreb School. Boca Raton: CRC Press, str. 268.

Benović, M. (1979) Melodije za tri glasa. Studio, 16 (811), str. 21.

Bezić, N. (2009) Što je 20. stoljeće donijelo Zagrebu; Grad kao glazbeni organizam. U:
Hekman, J., ur. Hrvatska glazba u XX. stoljeću. Zagreb: Matica hrvatska, str. 395-406.

Bezić, N. (2012) Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010. Zagreb: Hrvatsko

muzikološko društvo.

Bilić, J.; Ivanković, H., ur. (2006) Zagrebački leksikon, 1. i 2. sv. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža.
- Gradska uprava, 1. sv., 299-300.

219
 - Javni spomenici, 1. sv., 419-425.
- Klub inžinirah i arhitektah, 1. sv., 518-519.
- Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski', 1. sv., 539-540.
- Muzički informativni centar, 2. sv., 93.
- Zagrebačka filharmonija, 2. sv., 529-530.

Born, G. (1995) Rationalizing Culture: IRCAM, Boulez, and the Institutionalization of the
Musical Avant-Garde. Berkley – Los Angeles – London: University of California Press.

Born, G. (2004) Uncertain vision: Birt, Dyke and the Reinvention of the BBC. London: Secker
& Warburg.

Boulez, P. (1986) Technology and the Composer. U: Nattiez, J. – J., ur. Orientations. Collected
Writings. Cambridge: Harvard University Press, 486-494.

Bourdieu, P. (1997./1986) The Forms of Capital. U: Halsey, A. H., et a., ur. Education. Culture,
Economy, Society. Oxford: Oxford University Press, str. 46-58.

Bourdieu, P. (2011) Distinkcija: Društvena kritika suđenja. Zagreb: Antibarbarus.

Božić, D. (1981) Inina svečanost u Vatroslavu Lisinskom. INA Vjesnik, 17, str. 1 i 8.

Braut, I. (1983) Zvuci velegrada. Vjesnik, 44 (12721), str. 3.

Brkić, S. (2008) Javna skulptura na otvorenom grada Zagreba između 1990. i 2005. godine.
Anali Galerije Antuna Augustinčića, 27 (27), str. 75-150.
URL: http://www.gaa.mhz.hr/storage/upload/calendar_activities/anali-27d_9537.pdf
(2020-08-23)

Burazer, A. (2020) Hebrang: „Imam karcinom. Kažu kolege da će za tri mjeseca vidjeti kako
napreduje terapija“. 24 sata.hr. URL: https://www.24sata.hr/news/hebrang-kolege-mi-daju-jos-
tri-mjeseca-zivota-imam-karcinom-724268 (2020-10-26)

220
Burns, T. (1977) The BBC: Public Institutions and Private World. London: Palgrave Macmillan
UK.

Caranović, B., Vidačković, S. (2018.) Sve tiši tonovi "Sedmorice mladih". Novosti.
URL: https://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:724786-Sve-tisi-tonovi-Sedmorice-mladih
(2020-08-23)

Centar za odgoj i obrazovanje “Goljak” Zagreb. URL: http://centar-odgojiobrazovanje-

goljak.skole.hr/?news_hk=1&news_id=513&mshow=884 (2020-05-06)

Cindrić, P. (1971) Koncertno poslovanje u Zagrebu. Zagreb: Koncertna direkcija Zagreb.

Clague, M. A. (2002) Chicago Counterpoint: the Auditorium Theater Building and the Civic
Imagination. Doktorska disertacija. Chicago: The University of Chicago.

Concertgebouworkest. URL: https://www.concertgebouworkest.nl/europe (2020-06-03)

Cressman, D. M. (2012) The Concert Hall as a Medium of Musical Culture: The Technical
Mediation of Listening in the 19th Century. Doktorska disertacija. Burnaby – Surrey –
Vancouver: Simon Fraser University.

Croatia Records. URL: https://crorec.net/novosti/u-prodaji-cddvd-matko-jelavic-majko-stara-

live-in-lisinski/?post=https://crorec.net/izvodjac/budenje/ (2020-07-07)

Culturenet. hr. URL: https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=29218 (2020-05-06)

Culturenet. hr. URL: https://www.culturenet.hr/print.aspx?id=2696 (2020-09-23)

Cvetkova, E. (1970) Dom umjetnosti i kulture. Večernji list, 14 (3435), str. 11.

Cvetkova, E. (1973) Izjava Ive Vrhovca, predsjednika Skupštine grada Zagreba: Tako više ne
treba graditi. Večernji list, 17 (4410), str. 8.

221
Cvetkova, E. (1973a) Nove prepirke na staru temu. Večernji list, 17 (4258), str. 8.

Čakić, A. (2018) Slikar koji Dubrovnik doživljava na drugačiji način. Otvorena retrospektivna
izložba Toma Gusića. Dubrovački dnevnik.hr.
URL: https://dubrovackidnevnik.net.hr/vijesti/grad/otvaranje-retrospektivne-izlozbe-dva-
pogleda-unatrag-toma-gusica1 (2019-09-10)

Čaldarović, O. (2004) Vrhunski socijalno-kulturni status. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo
stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog, 2004, str. 36-37.

Čapo Žmegač, J. et al. (2006) Etnologija bliskoga: Poetika i politika suvremenih terenskih
istraživanja. U: Čapo Žmegač, J.; Gulin Zrnić, V.; Šantek, G. P., ur. Etnologija bliskoga.
Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja. Zagreb: Institut za etnologiju i
folkloristiku − Jesenski i Turk, str. 7-52.

Čunko, T. (2012) Hrvatska glazba i Hrvatski radio. Zagreb: Hrvatski radio – Treći program.

Dahles, H.; Koning, J. (2013) Chinese Business Ventures Into China. U: Caulkins, D.; Jourdan,
A., ur. A Companion to Organizational Anthropology. Chichester: Wiley – Blackwell, str. 418-
437.

Danas. rs. URL: https://www.danas.rs/drustvo/drzavne-institucije-tanjugu-isplatile-vise-od-

114-miliona-dinara/ (2020-04-30)

Debelić, N. (2018.) Najveće turneje hrvatskih simfoničara: Dubrovački simfonijski orkestar u

SAD 1975 i 1978: DSO 1971. – 1979. Zagreb: vlastita naklada.

Der Hazarjan-Vukić, A. (2002) Mile Grgas. U: Macan, T., ur. Hrvatski biografski leksikon, sv.
5. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str. 172.

Detoni, D., ur (1996) Zagrebačka filharmonija / 1871. – 1996. Zagreb: Zagrebačka

filharmonija.

222
D. R. (1977) IX Beethovenova simfonija još jednom? Vjesnik, 38 (10623), str. 15.

Draganić, M. (1975) Glazba žari jače od krune. Arena, 17 (742), str. 28-29.

Draganić, M. (1977) 4 x 9 ta. Beethoven za osam tisuća pari ušiju. Studio, 14 (679), str. 15-19.

Draškić, L. (2013) U redu za Balaševića od 4.30! Večernji list, 54 (17930).

URL: https://www.vecernji.hr/showbiz/u-redovima-od-0430-sati-da-bi-ulovili-svoju-kartu-za-
balasevica-906733 (10-10-2020)

Dubrovački vjesnik (2018) Otvaranje retrospektivne izložbe „Dva pogleda unatrag“ Toma
Gusića.
URL: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/vijesti/kultura/otvaranje-
retrospektivne-izlozbe-bdquo-dva-pogleda-unatrag-ldquo-toma-gusica-580324 (2019-09-10)

Dujmović Kušan, D. (2004) 50 godina zagrebačkih glazbenih putovanja. U: Krpan, E., ur.
Hrvatska glazbena mladež glazbom, riječju i pokretom. Zagreb: Hrvatska glazbena mladež –
Cantus d. o. o., str. 137-158.

Elbphillharmonie. URL: https://www.elbphilharmonie.de/en/elbphilharmonie (2020-06-03)

Elle.hr. URL: https://www.elle.hr/moda/koncertna-dvorana-vatroslav-lisinski-kao-modna-

pozornica/ (2020-05-06)

Enciklopedija.hr. Blažević, Jakov.

URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=8132 (2020-09-09)

Enciklopedija.hr. Gavran, Miro.

URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=21438 (2020-08-23)

Enciklopedija.hr. Gligo, Nikša.

URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22281(2020-09-09)

223
Enciklopedija.hr. Murtić, Edo.
URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=42525 (2020-09-09)

Enciklopedija.hr. Šohaj, Slavko.

URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59767 (2020-08-23)

Enciklopedija.hr. Tomašević, Ernest.

URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=61671 (2020-09-09)

Enciklopedija.hr. Župan, Ante. URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67849

(2020-09-09)

Enciklopedija.hr. Praktikabl.
URL: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=49937 (2020-09-09)

Facebook.com. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.

URL: https://www.facebook.com/www.lisinski.hr/photos (2020-09-08)

Facebook.com. Matko Jelavić. URL:

https://www.facebook.com/matko.jelavic.st/photos/a.157183814408286/1735221273271191/
?type=1&theater (2020-07-07)

Festini, Z. et al., ur. (1979) Vijesti. OD DO, 1 (1), str. 23.

Festini, Z. et al., ur. (1979a) Vijesti. OD DO, 1 (2/3), str. 23.

Festini, Z. (2002) Anegdota kao stalni suputnik. U: Martinčević, J., ur. Koncertna direkcija
Zagreb: 50 godina. Zagreb: Koncertna direkcija Zagreb, str. 58-75.

Filipović, D. (1981) Pop Zagreb ugostio majstore. Studio, 18 (902), str. 62-64.

Find Words Info. URL: http://findwords.info/term/gala (2020-09-04)

224
Frans Piano Studio. URL: https://franspianostudio.me/2012/04/09/seating-plan-the-modern-
classical-orchestra-the-piano/ (2020-06-03)

Galić, M. (2016) Leksikon radija i televizije (2. izdanje). Zagreb: Hrvatska radiotelevizija –
Naklada Ljevak.

Galjer, J.; Lončar, S. (2019) Socially Engaged Architecture of the 1950s and Its
Transformations. The Example of Zagreb's Workers' University. Etnološka tribina: godišnjak
Hrvatskog etnološkog društva, 49 (42), str. 194-222.

Geertz, C. (1998) Tumačenje kulture. Beograd: XX vek.

Glavan, D. (1979) Vatreni džez-rok u “Lisinskom”. Vjesnik, 40 (11297), str. 7.

Gligo, N. (2004) Alternativni životni prostor. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30
godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, str. 38-39.

Goffman, E. (1959) The Presentation of Self in Everyday Life. Garden City: Doubleday
Anchor.

Gračan, G. (1980) Više sustavnosti i dogovora. OD DO, 2 (3), str. 5.

Gulin Zrnić, V. (2006) Domaće, vlastito i osobno: autokulturna defamilijarizacija. U: Čapo

Žmegač, J.; Gulin Zrnić, V.; Šantek, G. P., ur. Etnologija bliskoga. Poetika i politika
suvremenih terenskih istraživanja. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku − Jesenski i
Turk, str. 73-95.

Gulin Zrnić, V.; Škrbić Alempijević, N. (2019) Grad kao susret. Etnografije zagrebačkih
trgova. Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo – Institut za etnologiju i folkloristiku.

Haberle, M. (1974) Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski' u Zagrebu. Čovjek i prostor, 21

3=252, str. 6-10 i 27.

225
Hammersley, M.; Atkinson, P. (2002) Ethnography: Principles in practice. London: Routledge.

Hemar, E. (2014) Slovenci u hrvatskom sportu / Slovenci v hrvaškem športu. Zagreb: Slovenski
dom – Vijeće slovenske nacionalne manjine / Svet slovenske nacionalne manjšine Mesta
Zagreba.

Historiografija. URL: http://www.historiografija.hr/?p=4754 (2020-05-29)

Horvat, S. (2004) Osloniti se na vlastite snage. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30
godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, str. 32-33.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. URL: http://info.hazu.hr/hr/o-

akademiji/osnutak_akademije/violina_king/ (2020-05-29)

Hrvatska glazbena mladež. URL: https://www.hgm.hr/kontakt.htm (2020-05-29)

Hrvatska matica iseljenika.

URL: https://matis.hr/najave/dan-otvorenih-vrata-hrvatske-matice-iseljenika/ (2020-09-08)

Hrvatska radiotelevizija.
URL: https://radio.hrt.hr/radio-dubrovnik/ep/gradoplov/184727/ (2019-09-10)

Hrvatski jezični portal.

URL: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=f1pgXRE%3D (2020-21-09)

Hrvatski savez udruga invalida rada. URL: https://www.hsuir.hr/vijesti/obiljezen-

medjunarodni-dan-osoba-s-invaliditetom-i-dan-ustanove-uriho (2020-04-30)

Hrvatsko narodno kazalište. URL: https://www.hnk.hr/hr/informacije/ulaznice/ (2020-08-07)

Ilić, J. (1989) Povratak zvijezde šezdesetih. Večernji list, 33 (9431), str. 13.

226
Indik, T. (1973) Palača glazbe pred dovršenjem. Večernji list, 17 (4222), str. 6.

Indik, T. (1973a) Palača glazbe otvara se 29. prosinca. Vjesnik, 34 (9546), str. 11.

Infotrend.hr. URL: http://www.infotrend.hr/clanak/2015/4/data-scientist-%E2%80%93-

podatkovni-alkemicar,83,1141.html (2020-01-15)

Institut za migracije i narodnosti. URL: http://www.imin.hr/naslovnica (2020-04-30)

Janda, Ž. (1975) S muzikom na sveučilište / razgovor s Nikšom Gligom, direktorom Muzičkog

salona Teatra ITD. Studentski list, 3 (30), str. 20.

Janković, B. (1979) Publika je pjevala... Večernji list, 23 (6219), str. 11.

Janjetović, Z. (2011) Od 'Internacionale' do komercijale: Popularna kultura u Jugoslaviji

1945-1991. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije.

Jelača, M. (1979) Nedjeljni vrtić u „Lisinskom“. Večernji list, 23 (5964), str. 11.

Jelić, M. (2014) Jedinstvena zgrada kao problem visokoškolskog glazbenog obrazovanja u

Hrvatskoj: medijski odjeci izgradnje Muzičke akademije u Zagrebu 2003-2012. Arti musices,
45 (2), str. 249-282.

Jordan, A.; Caulkins, D. (2013) Expanding the Field of Organizational Anthropology for the
Twenty-First Century. U: Caulkins, D.; Jordan, A., ur. Organizational Anthropology.
Chichester: Wiley – Blackwell, str. 1-23.

Josipović, I. (2004) Epikurov vrt. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30 godina
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog,
str. 40.

Jukić, T. (1994) Tipologija zagrebačkih fontana. Prostor, 2 (3/4), str. 351-366.

227
Jutarnji list. URL: https://www.jutarnji.hr/domidizajn/interijeri/ponovno-je-otvorena-kultna-
kavana-lisinski-i-izgleda-fantasticno/9664036/ (2020-04-30)

Jutarnji.hr (2015) Povijesni ekskluziv Globusa. Tko je i kako zapravo izveo atentan na maršala
Tita zbog kojega je 13 Hrvata osuđeno na smrt. URL: https://www.jutarnji.hr/globus/povijesni-
ekskluziv-globusa-tko-je-i-kako-zapravo-izveo-atentat-na-marsala-tita-zbog-kojeg-je-13-
hrvata-osudeno-na-smrt-304711 (2020-09-09)

Jutarnji.hr. (2015) Komentar za i protiv. Zaslužuje li dvorana Lisinski nastup Nives Celzijus ili
ne. Anketa. URL: https://www.jutarnji.hr/naslovnica/komentar-za-i-protiv-zasluzuje-li-
dvorana-lisinski-nastup-nives-celzijus-ili-ne-anketa-484867 (2020-07-05)

Kaiser, D. (1903) Konzert Richard Strauss. Agramer Tagblatt, 18 (55), str. 7.

Katalinić, V.; Ries, S. (2018) Kontakti Franza Liszta s hrvatskim glazbenicima i značajnicima.
Arti musices, 49 (1), str. 49-68.

Kelemen, M. (1995) Poruka Pateru Kolbu, Zagreb: Durieux.

Kelemen, M. (2000) Muzički biennale Zagreb, zašto? U: Krpan, E., prir. Muzički biennale
Zagreb: Međunarodni festival suvremene glazbe / The Zagreb Music Biennale: International
Festival of Contemporary Music 1961-2001. Zagreb: Hrvatsko društvo skladatelja.

Kisić, D. (2013) Od kronologije prema događaju. U: Krpan, E., ur. Podsjetnik za budućnost:
40 = XL: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, str. 103-112.

Kelemenić, B. (1973) Novi ponos Zagreba. Večernji list, 17 (4410), str. 10.

Knešaurek Carić, J. (2014) Glazba za slušanje, glazba za gledanje i glazba za druženje /

Razmišljanja uz 40. obljetnicu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Hrvatska revija, 14
(1), str. 75-80.

228
Knežević, S. (2003) Zagreb u središtu. Zagreb: Barbat.

Knjižnice grada Zagreba. URL: http://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/nije-sve-tako-crno-u-teatru-

gavran/53537 (2020-07-01)

Kolacio, Z. (1958) Regulacija. Čovjek i prostor, 5 (80/81), str. 1-2.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.

- URL: http://www.lisinski.hr/hr/novosti/igudesman-i-joo-pokupili-ovacije-publike-u-
lisinsk/ (2020-05-29)
- URL: http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-je-kulturni-stadion-o-kojemu-
nogomet-moze/ (2020-09-01)
- URL: http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-plese-pod-maskama-i-odzvanja-
zvonkim-smij/ (2020-05-29)
- URL: http://www.lisinski.hr/hr/novosti/lisinski-u-kadrovima-popularne-serije-strike-
back/ (2020-06-27).
- URL: http://www.lisinski.hr/hr/novosti/predstavljen-lisinski-na-otvorenome-glazbom-
okruze/ (2020-05-29)
- URL: http://www.lisinski.hr/hr/o-nama/publikacije/ (2020-04-29)
- URL: http://www.lisinski.hr/media/files/Brosura_Kongres_2YtcZpI_JHRbcWQ.pdf
(2020-04-30)
- URL: https://web.archive.org/web/20071029193102/http://www.gin.hr/en/lisinski.htm
(2020-04-30)
- URL: https://www.lisinski.hr/hr/dogadanja/lisinski-subotom-br-kraljevski-
concertgebouw-orkes/ (2020-06-02)
- URL: https://www.lisinski.hr/hr/dogadanja/p-i-cajkovski-orasar/ (2020-08-07)
- URL: https://www.lisinski.hr/media/files/LISINSKI_Cjenik_nGbIKXu.pdf (2020-09-
01)
- URL:http://www.lisinski.hr/media/files/Natjecaj_poslovni_prostor_tonski_studio_KD
VL.pdf (2020-10-09).

Konzertdirektion Schmid. URL: https://www.kdschmid.de/en/about-us/history/ (2020-04-30)

229
Koter, D. (2004) Slovenian Music and National Identity within the Austro-Hungarian
Monarchy at the Beginning of the 20th Century. Slovenian Music and National Identity, str. 46-
55.
URL: https://lewebpedagogique.com/musicatub/files/2014/01/Slovania.pdf (2020-06-03)

Kovačević, J. (2009) Hoćemo li napokon u dvorani uživati samo u dobroj glazbi. Jutarnji list,
URL: https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/hocemo-li-napokon-u-dvorani-uzivati-samo-u-
dobroj-glazbi/2862869/ (2020-06-03)

Kovačević, K. (1974) Svečanost zvuka i ljepote. Borba, 53 (1), str. 13.

Kovačević, K. (1981) Programska knjižica za koncert 14. 11. 1981. / ciklus Subota u Lisinskom
/ / Predbrojka 'V' (1). Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski. Arhiva Lisinskog,
registrator Sezona 1981./1982.

Kovačević, K., ur. (1983) Leksikon jugoslavenske muzike (Koncertna direkcija Zagreb), 1. sv.
Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 445.

Kovačević, K., ur. (1984) Leksikon jugoslavenske muzike (Vatroslav Lisinski), 2. sv. Zagreb:
Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, str. 494-495.

Kožarić, I., ur. (2007) Spomenici i fontane u gradu Zagrebu: vodič. Zagreb: Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Gliptoteka – Grad Zagreb, Gradski ured za zaštitu spomenika kulture i
prirode.

Kritovac, F. (1973) Kroz sito i sitnozor: zagrebački događaj stoljeća. 15 dana, 16 (8), str. 6.

Križić, M. (1974) Prva dama jazza. Oko, 2 (48), str. 19.

Krpan, E. (1989) Pjevač koji zna tajnu o pjesmi. Vjesnik, 50 (15148), str. 8.

Krpan, E. (2002) Organizacija između izazova i standarda. U: Martinčević, J., ur. Koncertna
direkcija Zagreb: 50 godina. Zagreb: Koncertna direkcija Zagreb, str. 7-21.

230
Krpan, E. (2005) Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika: šest desetljeća 1945. – 2005. Zagreb:
Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika.

Krpan, E., ur. (2010) Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije: osam desetljeća (1930.-
2010.). Zagreb: Hrvatska radiotelevizija – Glazbena proizvodnja.

Krpan, E., ur. (2013) Podsjetnik za budućnost: 40=XL: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog.

Krpan, E. (2013a) .... kuća nam dozvoljava da mirno sanjamo.... U: Krpan, E., ur. Podsjetnik za
budućnost: 40 = XL: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog, str. 17-34.

Krpan, E., ur. (2015) Hrvatsko društvo skladatelja (1945 .- 2015.). Zagreb: Hrvatsko društvo
skladatelja – Cantus d. o. o.

Krpan, E. (2015a) Ruždjak, Vladimir (Ružđak). Hrvatski biografski leksikon online. URL:
https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11912 (2020-09-09)

Kuhta, D. (2013) Zvuk 1. Zagreb: Grafička škola u Zagrebu.

Kunalipa. Com. Hrvatski numizmatički portal. URL:

http://www.kunalipa.com/katalog/tecaj/yu-dinar-1966-1991.php (2020-04-30)

Laslo, A. (2011) Koncertna dvorana ‘Vatroslav Lisinski’ i Dom matice hrvatskih iseljenika. U:
Laslo, A., ur. Arhitektonski vodič Zagreb 1898.-2010. Zagreb: Arhitekst – Društvo arhitekata,
str. 215.

Lisičić, L., ur. (1993) 20 godina Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Zagreb: Koncertna
dvorana „Vatroslav Lisinski“.

231
Lisičić, L. (1993a) [Priznajem da za Zagreb dosad nisam znao...]. U: Lisičić, L., ur. 20 godina
Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“, str.
9-29.

Low, S.; Smith, N., ur. (2005/6) The Politiscs of Public Space. New York: Routledge.

Ljubo de Karina. De-Karina.net. URL: http://www.de-karina.net/skulpture.asp (2020-04-23)

Madge, T. (1989) Beyond the BBC: Broadcasters and the Public in the 1980s. London: Palgrave
Macillan UK.

Majnarić, D., (1994) Razvoj, vrednovanje i čuvanje tonskih zapisa (fono građe). Arhivski
vjesnik, 37, str. 115-122.

Majnarić, D. (2004) Kulturni događaj stoljeća. U: Barbieri, M. ur. Palača za novo stoljeće. 30
godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, str. 24-25.

Malčić, B. (1984) Ni 'misice' više nisu... Vjesnik, 45 (13049), str. 5.

Marijanović, D. (2019) Dramaturgija svjetla na koncertima (pisani dio diplomskog rada).

Zagreb: Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Maroević, I. (1974) Nova koncertna dvorana u Zagrebu. Čovjek i prostor, 21 (3=250), str. 18-
20.

Maroević, I. (2007) O Zagrebu usput i s razlogom: izbor tekstova o zagrebačkoj arhitekturi i

urbanizmu (1970. – 2005.). Zagreb: Institut za povijest umjetnosti

Maroević, I. (2009) Zagreb njim samim. Zagreb: Durieux.

Martinčević, J. (1971) Ruši im se strop nad glavom. Vjesnik, 32 (8932), str. 13.

232
Martinčević, J. (1972) Zagrebačka filharmonija – na ulici? Vjesnik, 33 (8971), str. 11.

Martinčević, J. (1973) Besplatno u novu dvoranu. Vjesnik, 34 (9529), str. 8.

Martinčević, J. (1973a) Glazbeni događaj stoljeća. Vjesnik 34 (9575), str. 2.

Martinčević, J. (1974) Fascinantan početak. Vjesnik, 35 (9576), str. 7.

Martinčević, J. (1975) Šanse novog prostora. Vjesnik, 36 (9949), str. 11.

Martinčević, J. (1975) Plebiscit za ravnopravnost Novoga zvuka. Vjesnik, 35 (10002), str. 11.

Martinčević, J. (1993) [Može li se jedan prostor...]. U: Lisičić, L., ur. 20 godina Koncertne
dvorane 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“, str. 30-39.

Martinčević, J., ur. (2002) Koncertna direkcija Zagreb: 50 godina. Zagreb: Koncertna direkcija
Zagreb.

Martinčević-Lipovčan, J. (1980) Na koncert – kroz ventilacione cijevi. Vjesnik, 41 (11976), str.

12.

Martinčević-Lipovčan, J. (1980a) Nova publika pristiže. Vjesnik, 41 (11869), str. 6.

Martinčević-Lipovčan, J. (1981) Devizna štednja u glazbi. Vjesnik, 42 (12234), str. 7.

Martinčević-Lipovčan, J. (1981a) A nakon Ravela – ples! Vjesnik, 42 (12296), str. 9.

Martinčević-Lipovčan, J. (1982) Ambijent koji inspirira. Vjesnik, 43 (12339), str. 8.

Martinčević-Lipovčan, J. (1983) Ples uz Filharmoniju. Vjesnik, 44 (13043), str. 4.

Martinčević-Lipovčan, J. (1984) U potrazi za pravim notama. Vjesnik, 45 (13215), str. 9.

233
Martinčević-Lipovčan, J. (1986) Lovro Lisičić: Više događaja nego dana. Vjesnik / prilog:
Panorama subotom, 47 (14035), str. 8-9

Marunčić, B. (2018) Zlatne godine DSO-a 40. obljetnica najveće turneje dubrovačkih
simfoničara. Dubrovački tjednik,
URL: https://www.dulist.hr/zlatne-godine-dso-a-40-obljetnica-najvece-turneje-dubrovackih-
simfonicara/469407/ (2020-07-12)

Matić, Đ. (2004) Dimitrovska, Ljupka. U: Adrić, I.; Arsenijević, V.; Matić, Đ., ur. Leksikon YU
mitologije. Zagreb – Beograd: Rende – Postscriptum, str. 94-95.

Matić, Đ. (2004a) Lepa Brena. U: Adrić, I.; Arsenijević, V.; Matić, Đ., ur. Leksikon YU
mitologije. Zagreb – Beograd: Rende – Postscriptum, str. 223-226.

Matić, Đ. (2004b) Pogorelić, Ivo. U: Adrić, I.; Arsenijević, V.; Matić, Đ., ur. Leksikon YU
mitologije. Zagreb – Beograd: Rende – Postscriptum, str. 314.

Matis Absolut. URL: https://www.matis-absolut.hr/ (2020-05-29)

Matutinović, B. (2004) Trideset godina svečanosti. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće.
30 godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, str. 28-29.

Merkaš, D. (2019) Boris Papandopulo. U: Živanović, I.; Vuković, J., Merkaš, D., ur. Boris
Papandopulo – Istarske freske iz Berma: triptihon za mješoviti zbor i veliki simfonijski orkestar.
Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog – Muzički informativni centar, str. VII.

Metro portal. URL: http://metro-portal.hr/otkriveno-poprsje-lovre-pl-matacica-u-

lisinskom/14926 (2020-03-28)

Mihaljević, J. (2013) Krstulović, Vicko. Hrvatski biografski leksikon online.

URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11443 (2020-09-09)

234
Miklaušić-Ćeran, S. (1999) Veličanstvena kuća glazbe. Hrvatsko slovo, 5 (915), str. 16-17.

Miklaušić-Ćeran, S.; Zubović, A. (1996) Popis praizvedenih i prvi puta izvedenih skladbi na
koncertima 'Zagrebačke filharmonije' u Zagrebu i na gostovanjima. U: Detoni, D. ur.
Zagrebačka filharmonija / 1871. – 1996. Zagreb: Zagrebačka filharmonija, str. 455-463.

Milanović, S. (2004) Per aspera ad astra. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30 godina
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog,
str. 16-17.

Miletić, N. (1979) Uspjeh sa sjenom. Studio, 16 (775), str. 85.

Milijašević, G. (1985) Tko zaslužuje Lisinski. Večernji list, 29 (7932), str. 2.

Mirković, K. (1962) Dom matice iseljenika Hrvatske [i] izgradnja nove koncertne dvorane
DMIH u Zagrebu. Čovjek i prostor, 9 (113), str. [1]-2.

Murchison, J. (2010) Ethnography Essentials: Designing, Conducting, and Presenting Your

Research. San Francisco: Jossey-Bass.

Muzički biennale Zagreb. URL:

https://old.mbz.hr/index.php?opt=news&act=mlist&id=2372&lang=hr (2020-04-30)

Nadilo, B. (2005) Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Građevinar, 57 (3), str. 171-179.
http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-57-2005-03-05.pdf (2020-07-12)

Neyland, D. (2013) An Ethnography of Numbers. U: Caulkins, D. D.; Jordan, A. T., ur. A

Companion to Organizational Anthropology. Chichester: Wiley-Blackwell, str. 219-235.

Oris. URL: http://www.oris.hr/hr/casopis/clanak/[183]multikulturalni-prostor,2987.html

(2020-03-28)

235
Ostojić, S. (1981) Javni dnevnik: Zagrebački kulturni i društveni horizonti: 1952 – 1980.
Zagreb: Globus.

Padelin, M. (2005) Vrhunski koncert triju još uvijek živućih legendi. Zadarski list, 10 (2302),
str. 32.

Palada, J. (1980) Kultura na Radničkoj cesti (VII): Nitko da se sjeti… Oko, 8 (220), str. 20.

Pavić, D. (1974) Ove godine – 100 priredbi. Večernji list (zagrebačko izdanje), 18 (4437), str.
6.

Peterlić, A. (2019) Prostor, filmski. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski

zavod Miroslav Krleža. URL: http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4241 (2020-09-08)

Peterson, R. A.; Kern, R. M. (1996) Changing Highbrow Taste: From Snob to Omnivore.
American Sociological Review, 61 (5), str. 900-907.

Peterson, R. A.; Simkus, A. (1992) How Musical Taste Groups Mark Occupational Status
Groups. U: Lamont, M.; Fournier, M., ur. Cultivating Differences: Symbolic Boundaries and
the Making of Inequality. Chicago: University of Chicago Press, str. 152-168.

Pintar, M. (2002) Horvat, Milan. Hrvatski biografski leksikon online.

URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=7865 (2020-09-09)

Pintar, M. (2016) Matačić, Lovro (Lorenz von Mattachich. Hrvatski bibliografski leksikon.
URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11933 (2020-09-09)

Piškor, M. (2010) Politike i poetike prostora glazbe: Etnomuzikološki i kulturno-antropološki

pogledi. Doktorska disertacija, IEF rkp 1988. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Planet Art. URL: https://www.planet-art.hr/o-planet-artu/ (2020-08-24)

236
Pofuk, B. (2013) Lisinski je palača glazbe koja se izdržava koncertima Olivera i Balaševića, a
dolazi i Mišo Kovač. Večernji list, 54 (17947).
URL: https://www.vecernji.hr/kultura/lisinski-je-palaca-glazbe-koja-se-izdrzava-koncertima-
olivera-i-balasevica-a-dolazi-i-miso-kovac-911298 (2020-06-09)

Pofuk, B. (2019) Suze Ivana Repušića dirigirajući Himnu slobode u Lisinskom. Autograf.hr.
URL: https://www.autograf.hr/suze-ivana-repusica-dirigirajuci-himnu-slobode-u-lisinskom/
(2020-07-12)

Polić, R. (1973) Hram glazbe. Večernji list, 17 (4410), str. 8.

Polimac, N. (2016) Velika karijera vječne djevojčice. Kako je Ljupka Dimitrovska probila
željeznu zavjesu i postala megazvijezda u DDR-u, Čehoslovačkoj i SSSR-u. Jutarnji list, 19
(6517). URL: https://www.jutarnji.hr/spektakli/domace-zvijezde/velika-karijera-vjecne-
djevojcice-kako-je-ljupka-dimitrovska-probila-zeljeznu-zavjesu-i-postala-megazvijezda-u-
ddr-u-cehoslovackoj-i-sssr-u/5046335/ (2020-07-12)

Politika.rs. URL: http://www.politika.rs/sr/clanak/287453/Kultura/Grad-ce-platiti-dugove-

Jugokoncerta (2020-03-28)

Poljanec, M. (2002) Sjećanja. U: Martinčević, J., ur. Koncertna direkcija Zagreb: 50 godina.
Zagreb: Koncertna direkcija Zagreb, str. 22-50.

Pongrac, Z. (1985) O fenomenu popularnosti Sedmorice mladih 85': Sedam rasprodanih

koncerata u dvorani Lisinski. Yugopapir. URL: http://www.yugopapir.com/2015/11/jesen-
1985-sedmorica-mladih-7.html (2020-08-30)

Popovčak, B. (2020) Zlatko i Joyce Baloković: donatori Strossmayerove galerije starih

majstora. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Poslovni savjetnik. com.

URL: http://www.poslovni-savjetnik.com/aktualno/izabrano-novo-predsjednistvo-skal-kluba-
zagreb (2020-09-09)

237
Povrzanović Frykman, M. (2004) „Experimental ethnicity“: meetings in the diasoira“. Narodna
umjetnost: Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 41 (1), str. 83-102.

Prčić, H. (1985) Noć druženja i slavlja. Večernji list, 29 (7899), str. 8.

Premerl, T. (1993) [Dobre kuće imaju svoju samosvojnost...]. U: Lisičić, L., ur. 20 godina
Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, str. 40-
45.

Premerl, T. (2005) Jurković, Minka. Hrvatski biografski leksikon online.

URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9322 (2020-09-09)

Premerl, T. (2013) Dobra kuća. U: Krpan, E. ur. Podsjetnik za budućnost: 40 = XL: Koncertna
dvorana Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, str. 113-118.

Prosperov Novak, S. (1973) Veliko useljenje Euterpe. Vjesnik u srijedu, 22 (1121), str. 8.

Puljar D'Alessio, S. (2018) Mi gradimo brod, a brod gradi nas: etnografija organizacije
brodogradilišta 3. maj. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.

Račić, N. (2004) Sudionik na međunarodnome kongresnom tržištu. U: Barbieri, M., ur. Palača
za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna
dvorana Vatroslava Lisinskog, str. 30-31.

Radić D. i Redakcija (2002) Hadžić, Fadil. Hrvatski bibliografski leksikon online. URL:
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=7046 (2020-09-09)

Radman, B. (1972) Zagreb i Rijeka usklađuju programe: Matek i koncertna dvorana. Vjesnik,
33 (9005), str. 6.

Rajić, V. (1980) A grad se povukao u sebe. Vjesnik, 41 (Sedam dana, 11), str. 23.

Reisinger, O. (1971) Pero. Vjesnik, 32 (8884), str. 4.

238
Reisinger, O. (1973) Pero. Vjesnik, 34 (9334), str. 4.

Reisinger, O. (1973a) Pero. Vjesnik, 34 (9387), str. 5.

Regović, I. (1979) Koncert za prazne stolce. Vjesnik, 40 (11276), str. 11.

Regović, B.; Car, G. (2018) Pregled i prijedlog rješenja za tapiserije Ede Murtića i Slavka
Šohaja iz inventara Koncertne dvorane 'Vatroslav Lisinski' u Zagrebu. Zagreb: Hrvatski
restauratorski zavod (Služba za pokretnu baštinu).

Riznica srpska.net. Biljana Bilja Krstić – arheolog srpske muzike.

URL: http://www.riznicasrpska.net/muzika/index.php?topic=95.5;wap2 (2020-05-04)

Rječnik.com. URL: https://www.xn--rjenik-k2a.com/Kongres (2020-08-08)

Rockomotiva.com. URL: https://www.rockomotiva.com/fresh/albumi/objavljen-rade-

serbedzija-i-zapadni-kolodvor-lisinski-2015/ (2020-05-06)

Roper, M. (2013) NGOs and Community Development, Assessing the Contributions from Sen's
Perspective of Freedom. U: Caulkins, D. D.; Jordan, A. T., ur. A Companion to Organizational
Anthropology. Chichester: Wiley-Blackwell, str. 455-470.

Rožman, K. (2015) Estradne zvijezde u hramu kulture Dražen Sirišević otkriva zašto će Nives
Celzijus pjevati u Lisinskom. Jutarnji list, 17 (5952).
URL: https://www.jutarnji.hr/video/spektakli/estradne-zvijezde-u-hramu-kulture-drazen-
sirisevic-otkriva-zasto-ce-nives-celzijus-pjevati-u-lisinskom-481348 (2020-09-02)

Schechner, R. (2004) Performance Theory. New York – London: Routledge.

Schuller, G. (1963) East meets West at the Zagreb Biennale; Festival's Best Soviets and Nono,
New York Times, 113. URL: https://www.nytimes.com/1963/06/02/archives/east-meets-west-
at-the-zagreb-biennale-festivals-best-soviets-and.html?sq=zagreb+biennale&scp=1&st=p
(2020-04-21)

239
Schulz, E. (1903) Richard Strauss-Concert. Agramer Zeitung, 78 (55), str. 5.

Sedak, E. [1996?] Matačić 1899 – 1985 / Izložba iz umjetnikove ostavštine. Zagreb: Fond Lovro
i Lilly Matačić.

Sedak, E., ur. (2009) Živi Matačić. Zagreb: Fond Lovro & Lilly Matačić.

See.biz. URL: https://www.seebiz.eu/trzista/product.php?title=nemanja-radulovic-odusevio-

lisinski&id=129750 (2020-07-02)

Senjković, R. (2008) Izgubljeno u prijenosu: Pop iskustvo soc kulture. Zagreb: Institut za
etnologiju i folkloristiku.

Skal. org. URL: https://www.skal.org/en/past-presidents (2020-09-09).

Small, C. (1998) Musicking: The Meanings of Performing and Listening Music (Music
Culture). Middletown: Wesleyan University Press.

Sošić, M. (1987) Karta više za Dan D. Večernji list, 31 (8414), str. 29.

Spajić, K.; Magdalenić, I. (1979) Radeći na čudu (2). Diskusije Koste Spajića i Ivana
Magdalenića. Oko, 6 (202), str. 5-6.

Spangenberg, J. (1997) The BBC in Transition: Reasons, Results and Consequences.

Wiesbaden: Deutscher Universitätverlag.

Stanetti, M. (1971) Koncertnoj dvorani – šira namjena. Večernji list, 15 (3630), str. 10.

Stanetti, M. (1985) Glazbeno šarenilo. Večernji list, 29 (8015), str. 20.

Starešina, V. (1985) Štafeta u Zagrebu. Večernji list, 29 (7898), str. 6.

Starešina, V. (1985a) Burna noć u „Lisinskom“. Večernji list, 29 (7916), str. 6.

240
Starešina, V. (2016) Odnos prema iseljeništvu: Malkovicha u Ozlju isprašili kao balavca.
Direktno.hr. URL: https://direktno.hr/medijskipartneri/odnos-prema-iseljenistvu-malkovicha-
u-ozlju-isprasili-kao-balavca-35551/ (2020-05-06)

Starešinčić, J. (2010) 20. Animafest: Pogled unatrag. Kulturpunkt.hr

URL: https://www.kulturpunkt.hr/content/20-animafest-pogled-
unatrag?quicktabs_izdvojeno_i_komentari=0&quicktabs_abeceda_i_kinemaskop=0 (2020-
09-03)

Strip forum. URL: http://www.stripforum.hr/leksikon/autori/reisinger-oto/ (2020-07-02)

Sveučilište u Zagrebu. URL: http://www.unizg.hr/o-sveucilistu/sveuciliste-jucer-danas-

sutra/razvojni-projekti/nova-zgrada-muzicke-akademije/ (2020-03-28)

Šibenik. In. Video. Snimila se u kupaonici: Poslušajte kako Nives Celzijus pjeva 'Jalta, Jalta'.
URL: https://www.sibenik.in/estrada/video-snimila-se-u-kupaonici-poslusajte-kako-nives-
celzijus-pjeva-jalta-jalta/36850.html (2020-07-06)

Šigir, M. (1976) Što priprema Zagrebačka filharmonija? Vjesnik, 37 (10268), str. 8.

Šigir, M. (1979) Od predstave k lutki. Vjesnik, 40 (11269), str. 5.

Šorak, D. (1978) Nepredvidivi Dizzy Gillespie. Vjesnik, 39 (11165), str. 11.

Šuvaković, M. (2005) Pojmovnik suvremene umjetnosti. Zagreb – Ghent: Horetzky – Vlees &
Beton.

Švab, Mladen (2002) Holjevac, Većeslav. Hrvatski bibliografski leksikon online.

URL: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=67 (2020-09-09)

Tanjug556 (1963) Nova koncertna dvorana u Zagrebu nosit će ime Vatroslava Lisinskog. Vjesnik
24 (5951), str. 4.

556
Tanjug je skraćenica od Telegrafske agencije nove Jugoslavije.
241
Teatar Rugantino. URL: http://www.rugantino.hr/oNama_Rugantino.html (2020-08-24)

Torbarina T. (1976) Dolaze u trapericama i u brokatu. Vjesnik, 37 (10545), str. 11.

Torbarina, T. (1979) S publikom nema nesporazuma. Vjesnik, 40 (11533), str. 7.

Torbarina, T. (1985) Stampedo ili izgovor. Vjesnik, 46 (13547), str. 5.

Turkalj, N. (1973) Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana

„Vatroslav Lisinski“.

Turkalj, N. (1973a) 1851 stolica u palači glazbe! Studio, 10 (505), str. 74-75.

Turkalj, N. (1974) Otkrića jedne svečanosti. Večernji list, 17 (4436), str. 9.

Turkalj, N. (2004) Tako je sve počelo. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30 godina
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog,
str. 20-21.

Unruh, K. T.; Pratt, W. (2008) The Invisible Work of Being a Patient and Implications for
Health Care; '[the doctor is] my business partner in the most important business in my life,
staying alive.' Ethnographic Praxis in Industry Conference Proceeding, 1, str. 40-50.

Vd., M. (1967) I „Istra“ traži popravak. Večernji list, 9 (2354), str. 11.

Veber, Z. (1989) Spona sa svijetom. OKO, 16 (438), str. 22.

Veljić, A. (1986) Moje polazište je uvijek bilo u našem folkloru. Studio.

URL: http://www.yugopapir.com/2014/06/igor-savin-skladatelj-iz-zagreba-moje.htm (2020-
07-12)

Vrdoljak, D. (1974) Koncert ili „čvrga“? Vjesnik, 34 (9338), str. 9.

242
Vrdoljak, D. (1977) Večer rock and rolla. Vjesnik, 38 (10623), str. 15.

Vrdoljak, D. (1977a) Debakl u „Lisinskom“. Vjesnik, 38 (10642), str. 15.

Vučetić, R. (2009) Džez kao sloboda: džez kao američko propagandno oružje u Jugoslaviji.
Godišnjak za društvenu istoriju, 16 (3), str. 88.
URL:
http://www.academia.edu/2567272/Dzez_je_sloboda_dzez_kao_americko_propagandno_oruz
je_u_Jugoslaviji (2020-09-20)

Vuljević, I. (1983) Rođendan palače „Lisinski“. Večernji list, 27 (7478), str. 5.

Vuljević, I. et. al., ur. (1984) 30 godina muzičke omladine. Zagreb: Muzička omladina Zagreba
i Hrvatske.

Vuk, R. (1981) Subote su novost. Večernji list, 25 (6743), str. 9.

Vuković, J. (1998) Glazbeni život Zagreba od 1890. do 1920. u orisu glazbene kritike na
njemačkom jeziku. Diplomski rad, MUZA rkp DR 1585. Zagreb: Muzička akademija
Sveučilišta u Zagrebu.

Vukšić, B. (1981) Naše povijesno „Ne“! Večernji list, 25 (6631), str. 10

Wikipedia. org. Audicija.

URL: https://bs.wikipedia.org/wiki/Audicija_(predstava) (2020-07-09)

Wikipedia. org. Beograd. URL: https://hr.wikipedia.org/wiki/Beograd (2020-07-09)

Wikipedia. org. Cankar Centre.

URL: https://en.wikipedia.org/wiki/Cankar_Centre (2020-08-06)

Wikipedia. org. Croatia Records. URL: https://hr.wikipedia.org/wiki/Croatia_Records (2020-

09-09)

243
Wikipedia. org. Sava Centar. URL: https://en.wikipedia.org/wiki/Sava_Centar (2020-07-02)

Wikipedia. org. Zagrebački festival

URL: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dki_festival#1950.-1959. (2020-07-09)

Wikipedia. org. Yoko Nagae Ceschina. URL:

https://en.wikipedia.org/wiki/Yoko_Nagae_Ceschina (2020-05-30)

Zadužbina Ilije M. Kolarca. URL: http://www.kolarac.rs/o-nama/?lang=hr / (2020-07-09)

Zadužbina Ilije M. Kolarca. URL: http://www.kolarac.rs/wp-

content/uploads/2017/07/Kolarac-brosura-knjizni-blok-priprema.pdf (2020-03-28)

Zagrebacki.info. URL:
https://web.archive.org/web/20160704162805/http://www.zagrebacki.info/2012/04/veli
i-prodor.html (2020-01-05)

Zagrebačke mažoretkinje. URL:

https://blog.dnevnik.hr/zgmazoretkinje/2019/02/1632222414/u-nedjelju-klasifikacije.2.html
(2020-03-28)

Zagreb.hr. URL: https://www.zagreb.hr/grad-zagreb-svi-gradonacelnici/4686 (2020-09-09)

Zagrebonline.hr. URL: https://www.zagrebonline.hr/koncertna-dvorana-vatroslava-lisinskog/

(2020-09-08)

Zaklada Ana Rukavina.

URL: https://zaklada-ana-rukavina.hr/category/koncert-za-zivot/ (2020-08-28)

Zdvořák-Erlih, T. (2004) Kako riješiti akustiku dvorane? U: Barbieri, M., ur. Palača za novo
stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog, str. 18.

244
Zec, Z. / Hadžić, F. (1972) Osobni primjer. Vjesnik u srijedu, 21 (1040), str. 27.

Zec, Z. / Hadžić, F. (1974) Sudbina iz dlana / Podmetnite ruku ako ste hrabri / Ivo Vuljević.
Vjesnik, 35 (9578), str. 9.

Zec, Z. / Hadžić, F. (1976) Sudbina iz dlana / Podmetnite ruku ako ste hrabri /
Josip Klima. Vjesnik, 37 (10218), str. 13.

Zelechowski, E. (2013) Orf. at. https://orf.at/v2/stories/2180005/2180006/ (2020-09-08)

Zemljak, I. et al. (1958) Ulica proleterskih brigada. Čovjek i prostor, 5 (80/81), str. 2-5.

Zlatić, Z. (1985) Povezanost s Titovim radom. Večernji list, 29 (7809), str. 9.

Židovski biografski leksikon. (Erlih, Eugen. Erlich, Ehrlich).

URL: https://zbl.lzmk.hr/?p=3263 (2020-07-02)

Žmegač, V. (2004) Lisinski, ne samo subotom. U: Barbieri, M., ur. Palača za novo stoljeće. 30
godina Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Zagreb: Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, str. 48-49.

245
 10. 2. Diskografska izdanja

Festival zabavne glazbe Zagreb ’78. (ploča)

Discogs. com.
URL: https://www.discogs.com/Various-24-Festival-Zabavne-Glazbe-Zagreb-
78/master/717866 (2020-09-09)

Festival zabavne glazbe Zagreb ’78. (kaseta)

Discogs. com.
URL: https://www.discogs.com/Various-24-Festival-Zabavne-Glazbe-Zagreb-
78/release/7256735 (2020-09-09)

Festival zabavne glazbe '79. (ploča)

Discogs. com.
URL: https://www.discogs.com/Various-Zagreb-79-25-Festival-Zabavne-
Glazbe/release/4205295 (2020-09-05)

Festival zabavne glazbe '79. (kaseta)

Discogs. com.
URL: https://www.discogs.com/Various-Zagreb-79-25-Festival-Zabavne-
Glazbe/release/12789453 (2020-09-05)

Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme, 1976. (ploča)

Discogs. com.
URL: https://www.discogs.com/Various-Jugoslavenski-Festival-Revolucionarne-I-
Rodoljubne-Pjesme-Zagreb-20-11-1976-Koncertna-Dvoran/release/6634206 (2020-06-16)

Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme S' Titom do slobode, s' Titom
u slobodi, 1977. (ploča)
Discogs. com.
URL: https://www.discogs.com/Various-S-Titom-Do-Slobode-S-Titom-U-Slobodi-
Jugoslavenski-Festival Revolucionarne-I-Rodoljubne-Pjes/release/1391818 (2020-06-16)

246
Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme, 1978. (ploča)
Rate Your Music.
URL:http://rateyourmusic.com/release/album/various_artists_f2/festival_revolucionarne_i_ro
doljubne_pjesme_1975/ (2020-06-16)

Marko Škugor u Lisinskom, 2019. (CD)

Scardona. hr. URL: https://www.scardona.hr/u-lisinskom-218/ (2020-06-96)

Mate Bulić: 30 godina s vama, 2016. (CD)

Cedeterija.
URL: https://hr.cedeterija.com/mate-bulic-30-godina-s-vama-cd-dvd-243443/ (2020-06-06)

Vice Vukov u Lisinskom, 1989. (CD)

Discogs.
URL: https://www.discogs.com/Vice-Vukov-Vice-Vukov-U-Lisinskom/master/894473
(2020-06-06)

Vlatko Stefanovski: Live at Lisinski, 2019. (CD)

Discogs.
URL: https://www.discogs.com/Vlatko-Stefanovski-Live-At-Lisinski/release/13450385
(2020-06-06)

247
 10. 3. Videoprilozi

Igrana serija
Crno-bijeli svijet (2020.), druga epizoda četvrte sezone.
URL: https://www.youtube.com/watch?v=UCwUadZTLbQ (2020-09-09)

Filmovi
Ministarstvo ljubavi redatelja Pave Marinkovića (2018.)
URL: https://www.youtube.com/watch?v=T9oLTq5YhL0 (2020-03-10)

Posljednji podvig diverzanta Oblaka redatelja Vatroslava Mimice (1978.)

URL: http://www.dailymotion.com/video/x3187p1?GK_FACEBOOK_OG_HTML5=1
(2020-08-30)

Koncerti
Edita Gruberova, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i dirigent Friedrich
Heider (18. 9. 1997.)
URL: https://www.youtube.com/watch?v=93bynzZNlRY (2020-01-18)

Mato Mišo Kovač (12. 2. 2014.)

URL: https://www.youtube.com/watch?v=5vzO25Ur1NA (2020-08-05)

Montserrat Caballé i Montserrat Martí, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i

dirigent Joséa Collado (15. 5. 1997.)
URL: https://www.youtube.com/watch?v=jOKfB95xonM (2020-01-18)

Zbor Mihail Ivanovič Glinka Državne akademske kapele pod vodstvom Vladislava
Černušenka (18. 10. 2014.)
URL: https://www.youtube.com/watch?v=5RKi3w-JqgI (2020-07-07)

248
Promidžbene poruke

Diners Club Hrvatska

URL: https://www.youtube.com/watch?v=DUFkIC3dSU8 (2020-03-08)

Vremenski trezor. 100 godina Zagrebačke banke (Ivanka Boljkovac i Marko Tolja)
URL:
https://www.youtube.com/watch?v=WwbmICYqELY&index=4&list=PLnUZxKkv_hpKZm
QnCG8HOnSHfKbFY-dl8 (2020-03-08)

Vremenski trezor. 100 godina Zagrebačke banke (Koncertna dvorana Vatroslava

Lisinskog)
URL:https://www.youtube.com/watch?v=QRt-
roSWkIQ&list=PLnUZxKkv_hpKZmQnCG8HOnSHfKbFY-dl8&index=8 (2020-03-08)

Vremenski trezor. Prvih 100 godina Zagrebačke banke (općenito)

URL: https://www.youtube.com/watch?v=0oiRsKWymjQ (2020-03-08)

Televizijski prilozi

Eurovizija u Zagrebu (5. 5. 1990.)

URL: https://www.youtube.com/watch?v=lRlLOX-SgyU (2020-06-26)

Priča o Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog

URL: https://www.youtube.com/watch?v=U2JOYhPVEmg (2020-07-05)

Isječak Tito odlikuje Zagreb ordenom narodnog heroja iz dokumentarnog filma

Oslobođenje Zagreba redatelja Branka Marjanovića (1945.)
URL: https://www.youtube.com/watch?v=DW7RwsyvVSw (2020-09-05)

249
 10. 4. Arhivski izvori

Nedatirano. Biografija Ive Vuljevića pohranjena je u Arhivu Lisinskog, registrator KDVL

1971.

Nedatirano. Popis ustanova od kojih je zatraženo mišljenje o nacrtu rješenja o osnivanju

ustanove Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski / nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.

Nedatirano. Dopis Nevena Šperande upućen Jugokoncertu u Beogradu kojim potvrđuje nastup
Zbora Glinka u utorak, 7. listopada 1986. (nema datacije ni potpisa). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL-LS 1986.

1. travnja 1957. – Dopis Matice iseljenika Hrvatske Savjetu za prosvjetu (i kulturu Narodnog
odbora) grada Zagreba / potpisnici: Zlatan Sremec i Božo Prpić, tajnik i predsjednik Matice
iseljenika Hrvatske. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

30. svibnja 1957. – Zapisnik sa sastanka u vezi gradnje Koncertne dvorane koji se održano u
Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu grada Zagreba / prisutni: ing. arh. Miro Marasović, Milan
Rausavljević, Stojanka Aralica, Milan Horvat i Ivo Vuljević (rkp). Arhiva Lisinskog, registrator
KDVL 1957. – 1969.

8. studenoga 1957. – Ugovor Matice iseljenika Hrvatske, Narodnog odbora grada Zagreba i
Društva arhitekata Hrvatske o organizaciji natječaja za izradu idejne skice Doma Matice
iseljenika Hrvatske sa koncertnom dvoranom u Zagrebu / potpisnici: Zlatan Sremec,
predsjednik Matice iseljenika Hrvatske, Milan Rausavljević, načelnik Sekretarijata za prosvjetu
i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba i Vjenceslav Richter, predsjednik Društva arhitekata
Hrvatske. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

15. travnja 1958. – Zapisnik sastanka Savjeta za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada
Zagreba / prisutni: Stojanka Aralica i Milan Rausavljević, predsjednica i načelnik Savjeta te
članovi ocjenjivačkog suda Natječaja: Milan Horvat i Ivo Vuljević. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.

250
15. srpnja 1959. – Zaključak Narodnog odbora grada Zagreba o učešću Grada Zagreba u
izgradnji Doma Matice iseljenika Hrvatske u Zagrebu s koncertnom dvoranom kao njezinim
sastavnim dijelom i o osnivanju odbora za izgradnju Doma Matice iseljenika Hrvatske /
potpisnik: Većeslav Holjevac, predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.

10. svibnja 1962. – Ugovor o prijenosu investitorskih poslova u vezi izgradnje Doma matice
iseljenika Hrvatske s koncertnom dvoranom između Direkcije za izgradnju javnih objekata
grada Zagreba i suinvestitora – Matice iseljenika Hrvatske i Grada Zagreba od 10. svibnja 1962.
/ potpisnici: Josip Kovačić (direktor Direkcije), Vicko Krstulović (predsjednik glavnog Odbora
Matice iseljenika Hrvatske) i Većeslav Holjevac (predsjednik Narodnog odbora grada
Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

11. ožujka 1963. – Prijedlog opreme obiju koncertnih dvorana – za novogradnju Doma matice
iseljenika Hrvatske sa koncertnom dvoranom u Zagrebu upućen Soki Karačić, predsjednici
Narodnog odbora grada Zagreba, ulica Proleterskih brigada / potpisnik: Marijan Haberle
(direktor Arhitektonskog biroa Forum). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

7. svibnja 1963. – Rješenje Narodnog odbora grada Zagreba o određivanju Zagrebačke

filharmonije za organa upravljanja Koncertnom dvoranom, Ul. Proleterskih brigada, br. 01-
13380/1-1963. / potpisnik: Većeslav Holjevac (ovjerena preslika Sekretarijata za prosvjetu i
kulturu Narodnog odbora grada Zagreba od 7. lipnja 1963., ovjerio: Grga Ćorić, šef Odsjeka).
Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

21. lipnja 1963. – Obavijest Savjeta Zagrebačke filharmonije Savjetu za kulturu grada Zagreba
o imenovanju Upravnog odbora Koncertne dvorane u izgradnji / potpisnik: Milan Horvat,
direktor Zagrebačke filharmonije. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

6. rujna 1963. – Dopis Savjeta Zagrebačke filharmonije Savjetu za kulturu grada Zagreba o
imenovanju Upravnog odbora Koncertne dvorane u izgradnji (u sastavu Marijan Haberle, Milan
Horvat, Aleksandar Lhotka, Nikola Marić, predstavnik Savjeta za kulturu, Josip Stojanović,
Vera Sarić, Ljubica Šmigmator, Vojko Trs i Ivo Vuljević), zamolba za prihvaćanjem dužnosti

251
člana Upravnog odbora Koncertne dvorane u izgradnji i poziv za prvi sastanak Upravnog
odbora Koncertne dvorane u izgradnji 10. rujna 1963. u 18 sati, u prostorijama Zagrebačke
filharmonije, Ulica Nikole Tesle 7/1 / potpisnik: Milan Horvat, direktor Zagrebačke
filharmonije. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

10. rujna 1963. – Zapisnik sastanka Upravnog odbora koncertne dvorane u izgradnji u
prostorijama Zagrebačke filharmonije na kojem se usvojio zaključak da dvorana nosi ime
Koncertna dvorana Zagrebačke filharmonije Vatroslav Lisinski, skraćeno Dvorana Lisinski /
potpisnici: Vera Sarić i Aleksandar Lhotka, predsjednica i tajnik Upravnog odbora. Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

11. studenoga 1963. – Dopis Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada Zagreba uz zamolbu za
prijedloge po pitanju naziva dvorane i sugestija vezanih uz biste glazbenih umjetnika, br.
06/30045/1-63 / potpisnica: Štefica Špiljak (načelnica Sekretarijata za prosvjetu i kulturu grada
Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

6. prosinca 1963. – Dopis Hrvatskog narodnog kazališta Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu

Narodnog odbora grada Zagreba, br. 3445/1-1963 / potpisnik: Duško Roksandić (intendant).
Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

9. prosinca 1963. – Dopis Muzičke akademije u Zagrebu Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu

grada Zagreba, br. 01-1263/2-1963 / potpisnik: Milo Cipra (dekan). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.

15. prosinca 1963. – Dopis Muzičke omladine Hrvatske Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu
Narodnog odbora grada Zagreba, br. 288/63 / potpisnik: Branko Molan (sekretar). Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

16. prosinca 1963. – Izvještaj Upravnom odboru Koncertne dvorane Zagrebačke filharmonije
Vatroslav Lisinski / potpisnici: Vera Sarić i Aleksandar Lhotka (predsjednica i tajnik Upravnog
odbora). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

252
17. prosinca 1963. – Dopis Radničke kulturno prosvjetne zajednice Sekretarijatu za prosvjetu
i kulturu grada Zagreba, br. 148/2-1963. / potpisnica: Lea Ukrainčik. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1957. – 1969.

19. prosinca 1963. – Dopis Koncertne poslovnice Hrvatske u Zagrebu Sekretarijatu za

prosvjetu i kulturu grada Zagreba, br. 4825 / potpisnik: Josip Stojanović (direktor). Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

19. prosinca 1963. – Zahtjev Ansambla narodnih plesova i pjesama Lado za korištenjem nove
koncertne dvorane podnesen Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu Grada Zagreba, br. 02-1043-1
od 19. 12. 1963. / potpisnik: Saša Zalepugin (direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1957. – 1969.

19. prosinca 1963. – Dopis Savjeta Zagrebačke filharmonije Predsjedniku Narodnog odbora
grada Zagreba kojim Savjet prihvaća Rješenje Narodnog odbora grada Zagreba o određivanju
Zagrebačke filharmonije za organa upravljanja Koncertnom dvoranom, obavijest o formiranju
Upravnog odbora od predstavnika zainteresiranih ustanova i njihovih obveza te izvještaj sa
sjednice Odbora koja se održala 16. prosinca 1963. / potpisnica: Vera Sarić, predsjednica
Upravnog odbora Koncertne dvorane. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

18. siječnja 1964. – Sporazum o korištenju poslovnih prostorija pri koncertnoj dvorani između
Zagrebačke filharmonije, Muzičke omladine Hrvatske, Koncertne poslovnice Hrvatske i
Muzičkog biennala Zagreb / potpisnici: Aleksandar Lhotka (pomoćnik direktora Zagrebačke
filharmonije), Branko Molan (tajnik Muzičke omladine Hrvatske) i Josip Stojanović (direktor
Koncertne poslovnice Hrvatske, u ime Koncertne poslovnice Hrvatske, Muzičkog biennala
Zagreb i ostalih muzičkih festivala). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

24. siječnja 1964. – Ugovor o obavljanju investitorskih poslova u vezi s nabavom opreme za
koncertnu dvoranu u Zagrebu između Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba i
Grada Zagreba / potpisnici: Milan Perc (direktor Direkcije), Pero Pirker (predsjednik Gradske
skupštine Grada Zagreba) i Štefica Špiljak (načelnica Sekretarijata za prosvjetu i kulturu
Skupštine grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

253
6. veljače 1964. – Dopis Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba Štefici Špiljak
(načelnica Sekretarijata za prosvjetu i kulturu Grada Zagreba), br. IV – 350 / 1-1964 / potpisnik:
Milan Perc (direktor). Prilog: Pro memoria u predmetu nabave opreme za koncertnu dvoranu u
Zagrebu. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

8. rujna 1964. – Dopis Direkcije za izgradnju javnih objekata grada Zagreba Gradskoj PTT
sekciji radi priključka novih telefonskih linija za Zagrebačku filharmoniju, Koncertnu
poslovnicu Zagreb i Muzičku omladinu Hrvatske, br. IV / L-2068/2-1964. / potpisnik: Zvonko
Bakarić (tehnički direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

10. prosinca 1965. – Inženjering – Zagreb, Sektor tehničke pripreme: Informacija o Koncertnoj
dvorani u Zagrebu, br. VI/80-85/65 od 10. prosinca 1965., 1. / potpisnici: Milan Perc i Željko
Solar, direktor i sastavljač informacije. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

20. prosinca 1967. – Izvještaj Upravnog odbora Koncertne dvorane o radovima na koncertnoj
dvorani / Pretpostavke za izradu plana prihoda i rashoda / potpisnici: Vera Sarić (predsjednica
Upravnog odbora) i Josip Depolo (organizacioni direktor Zagrebačke filharmonije). Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

26. ožujka 1968. – Odluka o osnivanju Komisije Izvršnog vijeća Sabora za kulturne veze s
inozemstvom, br. 18555/2-612-1967 / potpredsjednik: Milan Mišković, v. r. Narodne novine,
24 (14), str. 146.

26. ožujka 1968. – Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Komisije Izvršnog vijeća
Sabora za kulturne veze s inozemstvom, br. 6090/1-137-1968. Narodne novine, 24 (15), str.
151-152.

16. svibnja 1968. – Zagrebačka filharmonija: Plan prihoda i rashoda Koncertne dvorane
Zagrebačke filharmonije. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1957. – 1969.

29. travnja 1970. – Prilog diskusiji o upravljaču nove Koncertne dvorane od 29. travnja 1970.
(nepotpisano). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1970.

254
5. svibnja 1970. – Pro memoria Zagrebačke filharmonije za koncertnu dvoranu upućena Petru
Selemu (predsjednik Kazališnog odbora Skupštine grada Zagreba) / potpisnica: Vera Sarić,
predsjednica Upravnog odbora za izgradnju Koncertne dvorane. Arhiva Lisinskog, registrator
KDVL 1970.

14. srpnja 1970. – Rješenje Skupštine grada Zagreba o imenovanju Komisije za utvrđivanje
funkcionalnosti objekta u izgradnji – koncertne dvorane br. 231/1970, koje rad treba
organizirati Sekretarijat za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu / potpisnik: Josip Kolar Matek,
gradonačelnik Zagreba. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1970.

17. srpnja 1970. – Promemoria – Koncertna dvorana – dovršenje gradnje i pripreme za

korištenje objekta / potpisnici: Ivo Vuljević, Branimir Sakač, Dino Radivojević, Zdenko
Kolacio i Marko Lehpamer (članovi Komisije za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u izgradnji
– koncertne dvorane). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1970.

16. listopada 1970. – Zapisnik sjednice Komisije za utvrđivanje funkcionalnosti objekta u

izgradnji Koncertne dvorane sa zaključkom o formiranju dviju radnih grupa koje će paralelno
raditi / potpisnica: Marija Makuc Pojatina (zapisničarka). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1970.

1971. – Biografija Ive Vuljevića. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1971.

31. siječnja 1971. – Izvještaj tvrtke Inženjering o Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski za
koncertnu dvoranu od 31. siječnja 1971. / potpisnici: Milan Ferc i Robert Lang (direktor i
nadzorni organ). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1971.

29. lipnja 1971. – Rješenje Skupštine grada Zagreba o osnivanju ustanove Koncertna dvorana
Vatroslav Lisinski / potpisnici: Tomislav Hrkač (predsjednik Gradskog vijeća) i Mira
Krizmanić (predsjednica Prosvjetno-kulturnog vijeća). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1971.

255
17. kolovoza 1971. – Rješenje Sekretarijata za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu, br. 06-
65/3-71. o imenovanju Ive Vuljevića za privremenog direktora ustanove Koncertne dvorane
Vatroslav Lisinski / potpisnik: Josip Vuk (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1971.

21. siječnja 1972. – Koncertna dvorana / Investicioni program tvrtke Inženjering – Zagreb /
potpisnik: Milan Perc (direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.

27. rujna 1972. – Dopis Koncertne dvorana Vatroslav Lisinski Zagreb-filmu / potpisnik: Ivo
Vuljević (direktor), Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.

2. listopada 1972. – Dopis Zagreb filma Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski / potpisnik:
Milivoj Pogrmilović (direktor). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.

5. listopada 1972. – Zapisnik četvrte sjednice Odbora za izgradnju Koncertne dvorane

Vatroslav Lisinski održane u Skupštini grada Zagreba (Ulica proleterskih brigada 45, soba
372/III. kat) / potpisnici: Stipe Milanović (predsjednik Odbora) i Ana Poljak (zapisničarka).
Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1972.

23. ožujka 1973. – Dopis Zavoda za izgradnju grada (ex Inženjering Zagreb) Radio Televiziji
Zagreb, br. IV/J-85/73., prilog Berislava Brajana upućen tvrtki Inženjering. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1973.

17. travnja 1973. – Sporazum Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski i Galerijâ grada Zagreba
oko posudbi pojedinih likovnih djela iz svojih zbirki, br. 01-548-1-VP / potpisnik: Radoslav
Putar (direktor Galerijâ grada Zagreba). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.

20. travnja 1973. – Dopis Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski arhitektonskom birou Forum,
br. 48 / 1973. Dopis dostavljen tvrtki Inženjering – Zagreb (Nehajska ulica 15) i Stipi
Milanoviću (predsjedniku Odbora za izgradnju Dvorane). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1973.

25. travnja 1973. – Bilješka za uvodnu riječ na sjednici Savjeta za nauku i kulturu Skupštine
grada Zagreba (nepotpisano), prilog uz Zaključak četvrte sjednice Savjeta za nauku i kulturu

256
Skupštine grada Zagreba, br. 09/3-944/1-1973 održane pod predsjedanjem Ljudevita Galica.
Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.

5. svibnja 1973. – Rad Zagrebačke filharmonije u novoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski
s dva priloga: Sastav orkestra Zagrebačke filharmonije sa stanjem 28. travnja 1973. i Popis
instrumenata Zagrebačke filharmonije / potpisnik: Josip Depolo (direktor Zagrebačke
filharmonije). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.

23. svibnja 1973. – Zaključak pete sjednice Savjeta za nauku i kulturu Skupštine grada Zagreba
održane u prostorijama Hrvatskog društva likovnih umjetnika (Starčevićev trg 6) / Sjednici
prisustvovali: Ljudevit Galic (predsjednik Savjeta), Zvonimir Ban, Dragica Česnik, Nedjeljko
Fabrio, Kosovka Fadljević, Vesna Milošević, Zlatko Movrin, Branko Pleše, Gordana Popović
i Ivo Vojvodić, novinari Radio televizije Zagreb i Večernjeg lista, predstavnici HDLU-a i
ULUPH-a, Srećko Puntarić, Rudolf Sablić, Hanibal Salvaro te predstavnici Sekretarijata za
obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu: Marija Makuc-Pojatina, Ljiljana Poljak i Vlasta Špiljak.
Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1973.

1972. ili 1973. (?) – Program rada Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu za 1974.
godinu / nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1974.

1972. ili 1973. (?) – Prijedlog programske koncepcije za Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski
s dvogodišnjim planom glazbenih manifestacija / nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1974.

1974. – Program rada Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu za 1974. godinu /
nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1974.

1974. – Prijedlog programske koncepcije za Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski s

dvogodišnjim planom glazbenih manifestacija / nepotpisano i nedatirano. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1974.

27. rujna 1985. – Izvještaj Nevena Šperande. Arhiva Lisinskog, registrator Nedjeljni vrtić.

257
1986. – Prijedlog godišnjica obljetnica i važnih događanja za obilježavanje u 1987. godini.
Beograd: Institut za suvremenu povijest. Arhiva Lisinskog, registrator 1986.

29. rujna 1987. – Zapisnik Sastanka Savjeta Nedjeljnog vrtića održanog / nepotpisano. Arhiva
Lisinskog, registrator Nedjeljni vrtić.

4. studenoga 1987. – Dopis Sava centra upućen Lisinskom. Arhiva Lisinskog, registrator
Nedjeljni vrtić.

1987. – Zamolba Koordinacijskog odbora za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija

u sklopu Gradske konferencije Zagreb Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske Dvorani
Lisinski da u godišnji plan rada uvrsti i obilježavanje važnih obljetnica i događanja. arhivi
Lisinskog, registrator KDVL 1987.

1987. – Prijedlog godišnjica važnih obljetnica i događanja za 1987. Beograd: Institut za

suvremenu povijest. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1987.

4. studenog 1993. – Pravilnik o ustrojstvo i radu Kluba sponzora Lisinskog, br. 106/1-94 /
potpisnik: Ante Devčić (predsjednik upravnog odbora). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL
1994.

10. veljače 1994. – Rješenje Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske kojim su
prenijeta osnivačka prava nad ustanovama kulture na Grad Zagreb, klasa: 023-03-94/01-62,
urbroj: 532-03-3/3-94-01 / potpisnica: Vesna Girardi-Jurkić (ministrica). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 1994.

25. veljače 1994. – Dopis Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost Grada
Zagreba Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, klasa: 402-09/94-08/226, urboj: 251-06-20-94
/ potpisnik: Zvonko Festini (pomoćnik sekretara). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.

11. ožujka 1994. – Dopis Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost Grada
Zagreba Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, klasa: 402-09/94-08/271, urboj: 251-06-20-94-
2 / potpisnik: Zvonko Festini (pomoćnik sekretara). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.

258
21. ožujak 1994. – Dopis za predlaganje imenovanja upravnih odbora Gradskog sekretarijata
za obrazovanje kulturu i znanost Grada Zagreba, klasa: 612-01/64-01/4, urbroj: 251-03-02-94-
02 / potpisnik: Mladen Čutura (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.

3. studenoga 1994. – Dopis Gradskom sekretarijatu za obrazovanje, kulturu i znanost, ur. br.
1707/1 od 3. studenoga 1994. i Statut Hrvatskog glazbenog i kongresnog centra Vatroslav
Lisinski / potpisnica: Tinka Muradori (predsjednica Upravnog vijeća Lisinskog). Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1994.

15. studenoga 1994. – Dopis Gradskog sekretarijata za obrazovanje, kulturu i znanost vezan
uz primjedbe na statut ustanove Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, klasa: 612-03/94-01/32,
ur. broj: 251-06-20-94-2 / potpisnik: Mladen Čutura (sekretar). Arhiva Lisinskog, registrator
KDVL 1994.

7. prosinca 1994. – Dopis Gradskom sekretarijatu za obrazovanje, kulturu i znanost, ur. br.
1917/1 od 7. 12. 1994. i Obrazloženje prijedloga izmjene statuta ur. 251-06-20-94-2 /
potpisnici: Lovro Lisičić (ravnatelj) i Tinka Muradori (predsjednica Upravnog vijeća
Lisinskog). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 1994.

24. studenoga 1995. – Statut Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (pročišćeni tekst)
donesen na sjednicama Upravnog odbora Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog koje su se
održale 20. siječnja i 12. listopada 1995., br. 1900/1-95 od 24. studenoga 1995. / potpisnik:
Milan Balen (predsjednik Upravnog odbora Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog). Arhiva
Lisinskog, registrator KDVL 1995.

13. veljače 2012. – Cjenik Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 2012.

30. ožujka 2017. – Odluka o donaciji Upravnog vijeća Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog o donaciji poprsja Josip Broz Tito autora Augusta Augustinčića Muzeju Hrvatskog
zagorja, odnosno Muzeju Staro selo Kumrovec / potpisnik: Davorin Štern (predsjednik
Upravnog vijeća). Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 2017.

259
17. siječnja 2018. – Zaključak gradonačelnika Grada Zagreba kojim se Koncertnoj dvorani
Vatroslava Lisinskog odobrava stupanje u prava i obveze iz Ugovora o zakupu poslovnog
prostora, klasa: 372-01/98-06/234, urbroj: 251-17-04-1/99-33 na adresi u Zagrebu, Ulica kneza
Mislava 18, dosadašnjeg zakupnika Koncertne direkcije Zagreb jer je Koncertna direkcija
Zagreb pripojena Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, klasa 372-01/18-01/73, urbroj:
251-03-02-18-2 / potpisnik: Milan Bandić (gradonačelnik grada Zagreba). Arhiva Lisinskog,
registrator KDVL 2018.

13. srpnja 2018. – Ugovor o podzakupu poslovnog prostora na adresi Kneza Mislava 18 u
Zagrebu ur. br. 2467/1-2018 između Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Hrvatske
glazbene mladeži / potpisnici: Dražen Siriščević (ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog) i Svjetlana Balek Roginić (opunomoćenica Dubravke Dujmović Kušan, glavne
tajnice Hrvatske glazbene mladeži). Preslika. Arhiva Lisinskog, registrator KDVL 2018.

Majnarić, D. (1985) Koncertna dvorana u ulozi tonskog studija, izlaganje u sklopu razgovorâ
na temu Uloga velikih dvorana i ustanova u masovnom privlačenju nove publike i širenju
glazbene kulture, koji su se održali u Maloj dvorani Lisinski i njezinu predvorju 28. i 29.
prosinca 1985., nepag. (tekst pisan pisaćom mašinom). Arhiva Lisinskog, registrator Europska
godina glazbe 1985.

Majnarić, D., ur. (1987) Lisinski. Bilten 1 / Listopad 1987. / Sezona 87/88. Zagreb: Koncertna
dvorana Vatroslava Lisinskog. Arhiva Lisinskog, registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1990) Lisinski. Bilten 6/7. Ožujak/Travanj 1990. Sezona 1989./90. Koncertna
dvorana 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva
Lisinskog, registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1990a) Lisinski. Bilten 8/9. Svibanj/Lipanj 1990. Sezona 1989./90. Koncertna
dvorana 'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva
Lisinskog, registrator Bilteni.

260
Majnarić, D., ur. (1991) Lisinski. Bilten 7. Svibanj 1991. Sezona 1990/91. Koncertna dvorana
'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog,
registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1991a) Lisinski. Bilten 8-11. Lipanj, srpanj, kolovoz, rujan 1991. Sezona
90/91 i 91/92. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator
Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1991b) Lisinski. Bilten 2. Studeni 1991. Sezona 91/92. Zagreb: Koncertna
dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1992) Lisinski. Bilten 6. Travanj 1992. Sezona 1991 / 92. Koncertna dvorana
'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog,
registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1992a) Lisinski. Bilten 7. Svibanj 1992. Sezona 1991/92. Koncertna dvorana
'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog,
registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1992b) Lisinski. Bilten 1. Listopad 1992. Koncertna dvorana 'Vatroslav
Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator
Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1992c) Lisinski. Bilten 2. Studeni 1992. Sezona 1992/93. Koncertna dvorana
'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog,
registrator Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1993) Lisinski. Siječanj/January 1993. Koncertna dvorana 'Vatroslav
Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator
Bilteni.

Majnarić, D., ur. (1995) Lisinski. Bilten za srpanj, kolovoz i rujan 1995. Sezona 1994./1995.
Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator Bilteni.

261
Mežnarić, S. (1985) Dvorana u akciji. Pristup Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski kao
generatoru kulturnih potreba, izlaganje u sklopu razgovorâ na temu Uloga velikih dvorana i
ustanova u masovnom privlačenju nove publike i širenju glazbene kulture, koji su se održali u
Maloj dvorani Lisinski i njezinu predvorju 28. i 29. prosinca 1985., nepag. (tekst pisan pisaćom
mašinom). Arhiva Lisinskog, registrator Europska godina glazbe 1985.

Ruždjak, V. (1985) Dvorana u svom kulturnom okolišu, izlaganje u sklopu razgovorâ na temu
Uloga velikih dvorana i ustanova u masovnom privlačenju nove publike i širenju glazbene
kulture, koji su se održali u Maloj dvorani Lisinski i njezinu predvorju 28. i 29. prosinca 1985.,
nepag. (tekst pisan pisaćom mašinom). Arhiva Lisinskog, registrator Europska godina glazbe
1985.

Turkalj, N., ur. (1975) Zagreb: koncertna sezona 1975./76. Zagreb: Koncertna dvorana
„Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator Bilteni.

Turkalj, N., ur. (1976) Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski': program sezone 1976/77.
Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog, registrator Bilteni.

Turkalj, N., ur. (1988) Lisinski. Bilten 2. Studeni 1988. Sezona 88/89. Koncertna dvorana
'Vatroslav Lisinski'. Zagreb: Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“. Arhiva Lisinskog,
registrator Bilteni.

Arhiva Fonda Lovro & Lilly Matačić

23. srpnja 2008. – Račun br. 55 / 08 ljevaonice umjetnina Ujević za lijevanje i montažu
brončanog poprsja Lovre pl. Matačića, rad akad. kipara Kažimira Hrastea / potpisnik: Damir
Ujević (direktor). Preslika. Arhiva Fonda Lovro & Lilly Matačić.

262
 10. 5. Programska građa (rukopisna)

Dnevnik rada (inspicijent i dežurni) pokusa, priredbi, snimanja i ostalih akcija od 24. 4. 1974.
do 21. 9. 1974.

Dnevnik rada / inspicijent i dežurni / pokusa, priredbi, snimanja i ostalih akcija od 22. 9.
1974. do 12. 12. 1974.

Dnevnik rada / inspicijent i dežurni / pokusa, snimanja, priredbi i ostalih akcija od 9. 12. 1980.
do 26. 4. 1981.

Dnevnik rada / inspicijent i dežurni / pokusa, snimanja, priredbi i ostalih akcija od 23. 10.
1981. do 7. 3. 1982.

Dnevnik rada / inspicijenata / pokusa, snimanja / priredbi i ostalih akcija od 8. 3. 1982. do 21.
10. 1982.

Dnevnik rada / pokusi, snimanja, koncerti i ostale aktivnosti od 30. 9. 1988. do 12. 3. 1989.

Dnevnik rada / koncerti, pokusi, snimanja i ostale aktivnosti od 14. 5. 1990. do 29. 12. 1990.

Inspicijentske crtice

Inspicijentske crtice od 1. 1. 1982. do 28. 2. 1982.

Inspicijentske crtice od 1. 3. 1991. do 31. 3. 1991.

Razgovor s Miroslavom Poljancem obavljen je u Zagrebu 17. lipnja 2019. / sadržaj

razgovora zabilježen diktafonom, u arhivi autorice.

263
 11. ŽIVOTOPIS

Ana Unkić, djevojački Boltužić (Sisak, 1980.), diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj

akademiji Sveučilišta u Zagrebu 2005. godine i doktorirala na Odsjeku za etnologiju i kulturnu
antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2021. godine. Od 2006. radi kao
producentica programa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu i urednica (a
povremeno i autorica) tiskanih materijala vezanih uz koncertne cikluse Lisinski subotom,
Lisinski arioso, Mladi u Lisinskom i Videoklub Lisinski. Tijekom petnaest godina rada
sudjelovala je u umjetničkom oblikovanju i realizaciji niza koncerata poput gostovanja
Filharmonije milanske Scale s Valerijem Gergijevim, Filharmonije BBC-ija, ansambla Il
Giardino Armonico, baritona Dmitrija Hvorostovskog, itd. Jedno vrijeme umjetnički je
oblikovala i vodila ciklus Videoklub Lisinski. Od 2017. voditeljica je Multimedijsko-
dokumentacijskog odjela Dvorane Lisinski u sklopu kojeg djeluje Muzički informativni centar
(MIC) kojeg je predstavljala na sastancima Međunarodne udruge muzičkih informativnih
centara (IAMIC) u Rotterdamu (Nizozemska) i Tallinnu (Estonija). Od 2005. surađuje s Trećim
programom Hrvatskog radija kao jedna od voditeljica i urednica noćnog programa Euroclassic
notturno (2005. – 2017.) i autorica priloga za tematski ciklus Europski mozaik u sklopu
emisije Život glazbe. Kao stručna suradnica povremeno je surađivala sa Zagrebačkom
filharmonijom, Hrvatskom glazbenom mladeži i Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža.
Autorica je izvornih znanstvenih članaka objavljenih u muzikološkom časopisu Arti musices i
međunarodnom zborniku Architecture, Public Policies and Social Change, a o glazbenom
životu je pisala za nekoliko domaćih časopisa. Izlagala je na godišnjim sastancima Hrvatskog
muzikološkog društva i Trećem znanstvenom skupu studenata poslijediplomskih doktorskih
studija društvenih i humanističkih znanosti u Zagrebu 2015. godine. Članica je Hrvatskog
muzikološkog društva, Hrvatskog etnološkog društva i Hrvatske udruge muzičkih knjižnica,
arhiva i dokumentacijskih centara.

264
 12. PRILOZI

PRILOG 1

Dnevnik rada inspicijenata za 20. veljaču 1978.

265
PRILOG 2

Primjer tzv. inspicijentskih crtica.

PRILOG 3

Primjer ispisa rasporeda termina s intraneta Dvorane Lisinski.

266
PRILOG 4

267
Sezonska knjižica Lisinski za sezonu 1975./1976. (prvih osam stranica).
268
PRILOG 5

Najava dobrotvornog hrvatskog glazbenog festivala Stepinčeva katedrala '92 na naslovnici

Biltena za listopad 1992., br. 1, sezona 1992./1993.

269
PRILOG 6

Najava Izbora za pjesmu Europe 1990. na naslovnici Biltena za ožujak/travanj 1990., br.
6/7, sezona 1989./1990.

270
PRILOG 7

Dom Matice iseljenika Hrvatske i Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, 1960.-1973.;

Prvonagrađeni projekt arhitekta Marijana Haberlea s Minkom Jurković, Tatianom
Zdvořák i Eugenom Ehrlichom (projektant konstrukcije).

Skica objavljena u publikaciji Podsjetnik za budućnost: 40 = XL: Koncertna dvorana

Vatroslava Lisinskog (Kisić, 2013: 104 i 110-111). Izvornik pohranjen u Muzeju hrvatske
arhitekture.

271
PRILOG 8

Početak izgradnje Doma matice iseljenika Hrvatske (danas Hrvatske matice iseljenika) s
koncertnom dvoranom (danas Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog). Fotografija je
objavljena u publikaciji Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane Vatroslava
Lisinskog urednice Marije Barbieri (2004), no posebno je objavljen lijevi dio fotografije
(Majnarić, 2004: 25), a posebno desni (Matutinović, 2004: 29). Izvornik fotografije u
arhivu Lisinskog.

272
PRILOG 9

Izgradnja buduće Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Fotografija objavljena u publikaciji Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane
Vatroslava Lisinskog (Milanović, 2004: 21). Izvornik fotografije u arhivu Lisinskog.

273
PRILOG 10

Reisinger, O. (1971) Pero. Vjesnik, 32 (8884), str. 4.

(objavljeno 10. studenoga 1971.)

274
PRILOG 11

Reisinger, O. (1973) Pero. Vjesnik, 34 (9334), str. 4.

(objavljeno 16. ožujka 1973.)

275
PRILOG 12

Reisinger, O. (1973) Pero. Vjesnik, 34 (9387), str. 5.

(objavljeno 19. svibnja 1973.)

276
PRILOG 13

Svečani koncert povodom otvorenja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, 29.

prosinca 1973. godine.
Fotografija objavljena u publikaciji Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne dvorane
Vatroslava Lisinskog (***, 2004: 56). Izvornik fotografije u arhivu Lisinskog.
277
PRILOG 14

Publika na svečanom otvorenju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, 29. i 30.

prosinca 1973. godine.
Fotografija je objavljena u publikaciji Palača za novo stoljeće. 30 godina Koncertne
dvorane Vatroslava Lisinskog (Barbieri, 2004: 57). Izvornik fotografije u arhivu Lisinskog.
278
PRILOG 15

Otkrivanje skulpture glave Vatroslava Lisinskog autora Vojina Bakića u zapadnom

dijelu predvorja Velike dvorane nakon svečane akademije primopredaje zgrade s
prigodnim koncertom u Velikoj dvorani u subotu, 29. prosinca 1973., s početkom u 11
sati. Otkrivanje skulpture uveličao je nastup Mješovitog zbora Glazbene škole Vatroslav
Lisinski u Zagrebu, a skulpturu su otkrili Jakov Blažević, predsjednik Sabora
Socijalističke Republike Hrvatske, i Ivo Vuljević, prvi ravnatelj Dvorane.

Autor fotografije nepoznat, a izvornik je pohranjen u arhivu Lisinskog.

279
PRILOG 16

Natpis na kamenom zidu u vestibilu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Fotografirala: Ana Unkić.

280
PRILOG 17

Natpis na kamenom zidu u vestibilu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Fotografirala: Ana Unkić.

281
PRILOG 18

Spomen-ploča s reljefnim portretom Ive Vuljevića autora Želimira Janeša u prizemlju

kod glavnog ulaza u Dvoranu, između blagajni i ulaza u predvorje Male dvorane.
Fotografirala: Ana Unkić.

282
PRILOG 19

Skulptura glave Vatroslava Lisinskog autora Vojina Bakića na postolju na odmorištu

desnog stepeništa (u odnosu na glavni ulaz) između prizemlja i visokog prizemlja
Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
Fotografirala: Ana Unkić.

283
PRILOG 19a.

Skulptura glave Vatroslava Lisinskog autora Vojina Bakića na postolju s naknadno

dodanim natpisom od pleksiglasa Vatroslav Lisinski / 1819. – 1854. / hrvatski skladatelj na
odmorištu desnog stepeništa (u odnosu na glavni ulaz) između prizemlja i visokog
prizemlja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Fotograf nepoznat. Fotografija
preuzeta sa službene facebook stranice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog gdje je
postavljena 8. srpnja 2020. godine.

284
PRILOG 20

Poprsje Josipa Broza Tita autora Augusta Augustinčića (u vrijeme fotografiranja nalazilo
se u jednom od spremišta Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog).
Fotografirala: Ana Unkić.

285
PRILOG 21

Dekorativni zidni pano u aluminiju autora Marijana Haberlea na sjevernim stepenicama

koje vode u predvorje u Visokog prizemlja Dvorane.
Fotografirala: Ana Unkić.

PRILOG 21a

Ibid.

286
PRILOG 22

Fotografija Josipa Broza Tita na terasi Lisinskog zabilježena 16. rujna 1975. godine.
Autor fotografije nepoznat. Izvornik fotografije u arhivu Lisinskog.

287
PRILOG 23

Tapiserija s motivima glazbene tematike autora Slavka Šohaja. Fotografija nepoznatog

autora snimljena 1998. godine i u digitaliziranom obliku pohranjena u arhivu Lisinskog.

PRILOG 24

Tapiserija apstraktne kompozicije autora Ede Murtića. Fotografija nepoznatog autora

snimljena 1998. godine i u digitaliziranom obliku pohranjena u arhivu Lisinskog.
288
PRILOG 24a

Natpis na stražnjoj strani tapiserije apstraktne kompozicije autora Ede Murtića.

Vlasnik fotografije: Hrvatski restauratorski zavod.
289
PRILOG 25

Dekorativni pano u drvu autora Marijana Haberlea u zapadnom dijelu Predvorja Velike
dvorane. Fotografirala: Ana Unkić.
290
PRILOG 25a

Ibid.

PRILOG 25b

Ibid.

291
PRILOG 26

Portretna skulptura glave Lovre pl. Matačića autora Koste Angelija Radovanija u
garderobi br. 123 (tzv. dirigentski apartman). Fotografirala: Ana Unkić.
292
PRILOG 27

Portretna skulptura glave Lovre pl. Matačića autora Kažimira Hrastea u zapadnom
predvorju Velike dvorane. Fotografirala: Ana Unkić.

293
PRILOG 28

Zidne intarzije u drvu Povijest glazbe arhitekta i intarzista Ante (Antuna) Župana i
Ernesta Tomaševića na južnoj galeriji drugog kata Velike dvorane. Fotografirala: Ana
Unkić.
294
PRILOG 29

Skulptura Smeđi oblutak autora Ivana Marinkovića na južnoj galeriji drugog kata Velike
dvorane. Fotografirala: Ana Unkić.

295
PRILOG 30

Skulptura Kanadski totem autora Vladimira Polgara na zapadnoj galeriji drugog kata
Velike dvorane. Fotografirala: Ana Unkić.

296
PRILOG 31

Vizualno rješenje ploče 24. festivala zabavne glazbe Zagreb '78 u izdanju Jugotona.
Fotografija preuzeta s internetske stranice:
https://www.discogs.com/Various-24-Festival-Zabavne-Glazbe-Zagreb-
78/master/717866 (2020-09-09)

297
PRILOG 31a

Vizualno rješenje kasete 25. festivala zabavne glazbe Zagreb '79 u izdanju Jugotona.
Fotografija preuzeta s internetske stranice:
https://www.discogs.com/Various-24-Festival-Zabavne-Glazbe-Zagreb-
78/release/7256735 (2020-09-09)

298
PRILOG 31b.

Vizualno rješenje ploče 25. festivala zabavne glazbe Zagreb '79 u izdanju Jugotona.
Fotografija preuzeta s internetske stranice:
https://www.discogs.com/Various-Zagreb-79-25-Festival-Zabavne-
Glazbe/release/4205295 (2020-09-05)

299
PRILOG 31c.

Vizualno rješenje kasete 25. festivala zabavne glazbe Zagreb '79 u izdanju Jugotona.
Fotografija preuzeta s internetske stranice:
https://www.discogs.com/Various-Zagreb-79-25-Festival-Zabavne-
Glazbe/release/12789453 (2020-09-05)

300
PRILOG 32.

Vizualno rješenje plakata za koncert sopranistice Francesce Patanè uz Zagrebačku

filharmoniju, Zbor Hrvatske radiotelevizije i Hrvatski pjevački zbor Ivan pl. Zajc održan
16. prosinca 2000. u ciklusu Lisinski subotom. Fotografirala: Ana Unkić.

301
PRILOG 33

Portretni kip Josipa Broza Tita od stiropora načinjen prema identičnom kipu
AuntunaAugustinčića. Fotograf: nepoznat. Izvornik fotografije u arhivu Lisinskog.

302
PRILOG 34

Predvorje Male dvorane iskorišteno je i kao tzv. novinski centar tijekom održavanja
Eurovizije. Fotograf: nepoznat. Izvornik fotografije u arhivu Lisinskog.

303
PRILOG 35

Skulptura Novi prodor autora Ljube De Karine ispred Koncertn dvorane Vatroslava
Lisinskog. Fotografija preuzeta s internetske stranice:
https://web.archive.org/web/20160704162805/http://www.zagrebacki.info/2012/04/velii-
prodor.html (2020-01-05)

304
PRILOG 36

Poprsje Vatroslava Lisinskog autora Mile Grgasa ispod kojega je natpis

Vatroslav Lisinski / 1819 - 1854. Fotografirala: Ana Unkić.

305
PRILOG 36a

Ibid.

306
PRILOG 37

Kaskadna fontana autora Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tatiane Zdvořák.

Fotografija preuzeta s internetske stranice:
https://matis.hr/najave/dan-otvorenih-vrata-hrvatske-matice-iseljenika/ (2020-09-08)

307
PRILOG 37a

Fotografija preuzeta s internetske stranice:

https://www.zagrebonline.hr/koncertna-dvorana-vatroslava-lisinskog/ (2020-09-08)

PRILOG 37b

Fotografija preuzeta sa službene facebook stranice Koncertne dvorane Vatroslava

Lisinskog: https://www.facebook.com/www.lisinski.hr/photos (2020-09-08)

308