Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

01

Joseph O 'Connor 

Kauboji i Indijci 

prevela s engleskog 

Mirna Čubranić 

02

Hranili smo srce fantazijama, 

Srce posta umorno od puta; 

Više je sadržine u našim mržnjama 

Nego u našim ljubavima; pčele, 

Dođite graditi u praznoj ptičjoj kući. 

YEATS 

03

Eddija Viraga spopala je ozbiljna drhtavica. 

Čvrsto se naslonio o sjedalo i potegnuo Sealinkov džin iz plastične čaše u svojoj 

ruci, zamjećujući da, dok guta, podiže drhtavi mali prst u zrak, kao neka luda 

vojvotkinja ili nešto slično. Kao lady Bracknell, ili neka druga poremećena stara 

čudakinja. Uglađenost. Njegov je otac bio u pravu. Nema te škole koja će je 

iskorijeniti. 

Zbog tog se prsta osjećao iskompleksirano. Taj ga je prst odavao, tako stršeći 

uvis. Da je netko bio s njim, možda bi ispalio i neku preseratorsku duhovitu primjedbu. 

Ali nitko nije bio s njim. Eddie Virago bio je sam, samo on i njegova gitara i njegov 

ego. S dvadeset i četiri godine čovjeka to ne zabrinjava naročito. Uzbudljivo je biti 

sam. Ne znaš što znači biti sam, ne još, ali biti sam velika je stvar, a to je već nešto. 

Zrak u putničkom salonu bio je ustajao i zadimljen, odisao na sredstvo za 

dezinfekciju i masnu hranu. Eddijeve usne bile su slane. A svjetlo školjkastih staklenih 

zidnih svjetiljaka bilo je tako slabo da je morao zaškiljiti, posebice ako je htio 

razabrati nešto u suprotnom dijelu salona, gdje je ogroman prozor gledao prema 

nadolazećim valovima i noćnoj tmini. 

Pod sobom je Eddie osjećao komešanje mora, duboko ispod palube s vozilima. 

Zamislio je ogroman hladan trup trajekta kako plovi morem u tami, eksploziju bijele 

kovine i pjene. Gotovo ga je mogao vidjeti, propinje se u zrak, sudara s valovima, tuče 

po vodi kao iz nekog oružja. I iz nekog razloga, od te pomisli Eddijevo lice se 

zažarilo. 

Bilo je to zgodno lice, u to nije bilo nikakve dvojbe. Eddijevo lice izgledalo je 

kao s neke prerafaelitske slike, ili mu je bar tako jednom rekla Jennifer, jebena 

kvaziintelektualka. Tek na prvoj godini povijesti umjetnosti na UCD-u, a Jennifer se 

već smatrala jebenim Melvinom Braggom ili nekim takvim. Međutim, što god ona 

rekla, Eddie je znao da je zgodan. Govorio je da izgled nije važan. Govorio je to 

svakog jutra kad se lickao pred zrcalom i ponovno svake večeri kad je prao svoje 

blistave zube. Govorio je to svakom raspoloživom prilikom, svakome tko je htio 

slušati. Ali naročito zgodni ljudi to uvijek govore i obično izgledaju posebno dobro 

kad to govore. Eddie je bio lijep da se okreneš za njim. Oduvijek je bio takav, takav je 

bio i sad i, uz samo mrvicu dobre sreće koja uvijek prati ljepotu, smatrao je da će 

takav biti dok ne rikne. Pa čak i tad, kao njegov junak Sid Vicious, Eddie bi bio 

zgodan leš. 

Trepavice su mu bile duge i djevojačke. Uši su mu bile savršene veličine. Nos 

mu je izgledao kao isklesan iz granita. Oči su mu bile krupne i blistave, s upravo 

neodoljivim nagovještajem uvježbane srneće nevinosti. Koža mu je bila preplanula i 

glatka kao staklo. A usne opušteno napućene u brižno njegovanom izrazu koji kao da je 

svima zainteresiranima govorio "Možeš me poljubiti ako želiš, ali hej, ako ne želiš, i 

to je u redu." 

Međutim oči mu u ovom času nisu bile u naročito dobrom stanju. To bi morao 

04

priznati čak i sam Eddie. Obično zelenkastosmeđe i iskričave, sad su patile od 

sinoćnjeg alkoholnog oproštaja, pekle ga i svrbjele u dupljama, gotovo jednako crvene 

kao mohikanka na njegovoj glavi. 

Eddijeva kosa bila je druga priča. Prvu je mohikanku dao napraviti u Dublinu. 

Dogodilo se to davne 1978. godine kad još gotovo nitko u gradu nije ni čuo za Sex 

Pistolse ili Clash, a posebice ne stari brico u Glasthuleu, koji je još uvijek govorio da 

Mick Jagger izgleda poput proklete cure i da nitko više ne zna napisati dobru pjesmu. 

Eddie je kasno noću, dok su se njegovi roditelji svađali u prizemlju, običavao slušati 

Johna Peela i zamišljati kako bi bilo da je u Londonu, u središtu zbivanja, truloj 

jabuci, čudovišnom i smrdljivom rodnom mjestu punka. I žestoka folirantska rika 

"Anarchy in the UK" i "Pretty Vacant" zaglušila bi zvukove istinske anarhije koja je 

divljala kuhinjom u prizemlju. Kad se u ponedjeljak ujutro došepirio s tom frizurom na 

sat vjeronauka, umalo je bio na licu mjesta izbačen iz škole. Sljedeće godine 

premjestili su ga iz koledža Blackrock u jednu od onih trendovskih eksperimentalnih 

škola u Northsideu, gdje su nastavnici nosili dolčevite i naizgled podučavali jedino 

seksualni odgoj i tesarstvo. Dotad su već svi u gradu znali Eddija. Uhvatio bi ljude 

kako upiru prstom u njega, pokušavaju ga fotografirati u Ulici Grafton kad se subotom 

poslijepodne motao oko prodavaonice ploča Freebird Records i žvakao gumu - 

opasnog izgleda i ruku prekriženih u gesti prijeteće snošljivosti, čvrsto se naslanjajući 

potpeticom svoje desne martensice o zid iza leđa. 

Ali sad ga nitko nije želio fotografirati. Eddie je izgledao strašno. Za nekoga tko 

se sprema osvojiti svijet, Eddie je izgledao opako. 

Eddie se tresao poput šteneta koje sere žilete. Bio je tako mamuran da je imao 

osjećaj da mu se mozak i želudac pretvaraju u kašu. Ništa više nije djelovalo stvarno i 

sve se činilo ozbiljno čudno, kao da je sve ispod vode. Prsti su mu drhtali dok je 

potezao dim cigarete. Eddie se osjećao kao središte Bejruta na nogama. 

Zamolio je debelu redovnicu u dugoj sivoj halji da pripazi na njegovu gitaru. 

Podigla je pogled sa svog mekoukoričenog izdanja Hugh Leonardove "Kući prije 

mraka" i uzvratila mu osmijehom, milim, pravim redovničkim. 

Kad je doteturao u zahod - gore na palubi A - Eddie je umio lice vodom i imao 

osjećaj da mu je koža napeta, nategnuta preko kostiju kao celofan. Frizura mu je 

omlohavjela kao neki pijevac na izdisaju. Izvukao je tubicu gela iz džepa na boku i 

polako ga prstima utrljao u mohikanku, potežući pramenove kose i stanjujući ih prema 

vrhu dok nisu ponovno stršali, okomiti i šiljasti, čitavom svojom dužinom od 

veličanstvenih dvadeset centimetara. Nagnuo se tik do zrcala, navlažio prste i prešao 

njima preko trepavica. U želucu mu se sad stvarno uskomešalo. Kao da su iz njega 

podrhtavali zvuči bubnjeva. Eddie je imao osjećaj kao da je progutao pogo štap. 

Iz jedne od kabina izašao je neki mladić u šminkerskom odijelu, uputio Eddiju 

jedan prestravljen pogled i nepotrebno nonšalantno počeo namještati kravatu. Na 

smrdljivom podu kao da se nalazio primjerak svake tekuće tvari koju je ljudsko tijelo 

sposobno proizvesti. A kad je Eddie zatvorio oči, škripanje motora kao da je dolazilo 

iz veće blizine. 

Kad se vratio u salon, ona debela redovnica je spavala, a cvilež motora nekako je 

ponovno zvučao dalek, u dnu onoga što je ostalo od Eddijevog uma. Podsjetio ga je na 

05

žamor razgovora koji je običavao čuti na srednjoj razini sveučilišne kantine, sjajnu 

totalnu buku koja bi te, ako bi je slušao dovoljno dugo, puknula bolje od ijedne droge. 

Dean Bean znao je reći da srednja razina djeluje mirna kao brod dok su noću sjedili na 

njoj i promatrali kako se sunce otapa iza staklenih zidova, za onih sve dužih večeri 

prije završnih ispita. Ali Belfield, s onim svojim zdepastim sivim zgradama punim 

sumornih modernističkih kipova i okrutnih tunela od pleksiglasa, Eddiju je oduvijek 

više izgledao kao neka neobična svemirska letjelica nego kao brod. Hodnici su bili 

mračni i propuhasti, toaletni papir uvijek je bio tvrd i svi, baš svi, kao da su imali 

nešto dokazati. Kad bi pomislio na to, činilo mu se da je prava šteta što su mu nakon 

četiri godine studija to glavna sjećanja. Dobro, znao je da to nije istina, ali - da ga itko 

ikad pita - Eddie je davno odlučio kako bi njegov odgovor bio upravo takav. 

Eddie je znao da će ga jednoga dana ljudi pitati takve stvari. Zanimat će ih - 

novinare, obožavateljice i televizijske producente i posvuduše i prišipetlje i vitke 

pripite djevojke sanjarskog izgleda, naviknute na sintetičke droge. Eddie će biti 

zvijezda. To je jednostavno tako. Rekao je to Dean Bean, rekla je to Jennifer, rekao je 

to čak i njegov stari. S Eddijem nije bilo ako, bilo je kad. "Kad budem bogat i slavan", 

običavao je govoriti i gotovo svi su vjerovali da će takav biti. Ili ako nisu vjerovali, 

govorili su da vjeruju, što je Eddiju bilo gotovo jednako važno. 

Dean Bean bi to vjerojatno ionako rekao. Tome služe najbolji prijatelji, po 

Beanovom mišljenju, a i po Eddijevom. Dean je došao iz Arkanzasa na nekoj 

smiješnoj stipendiji za nadarene kako bi proučavao utjecaj Yeatsa i lady Gregory na 

američku kulturu. Radnja je na kraju bila prilično kratka, ali Beano se zaljubio u 

Dublin. Postao je vegetarijanac, promijenio ime iz Dean Butcher u Dean Bean, uvjerio 

svoje ekstravagantne starce da mu kupe stan u Donnybrooku i posvetio se životu 

Guinnessova piva, sarkazma i beskrajno dugih noći, onakvom životu kakvim po 

mišljenju američkih studenata pravi stanovnici Dublina žive. 

Eddie je promatrao kako je neka djevojka unatraške uteturala kroz vrata salona, 

nijemo opsovala i ljuljala se nasred poda s naprtnjačom na leđima. Najednom se 

trajekt propeo. Negdje se smrskalo neko staklo i djevojka je žustro ispružila svoje 

duge ruke od tijela, poput surferice. Lice joj je bilo tamno, egzotično, i kretala se kao 

da je znala da je netko promatra. 

Traperice su joj bile široke i nemoderne. Na sebi je imala komandosicu kaki boje 

s crvenom i plavom metom na leđima. Eddie je ugledao tu metu kad je ona - lecnuvši 

se - skinula naprtnjaču s leđa i bolno je spustila na pod. Bila je šminkerski odjevena, u 

zbrčkani moher i crne frajerske cipele debelih potplata. Eddie se sjetio jedne šale 

Deana Beana. Zašto u Sjevernoj Irskoj nema šminkera? Bi li ti hodao po Belfastu s 

metom na leđima? Nedostajat će mu Beano, taj glupi američki imperijalistički gad. 

Djevojka je naglo trgnula glavom i zabacila dugu crnu kosu. Eddiju je izgledala 

smušeno. Izgledala je kao netko tko bi mogao zaboraviti kako mu se piše ime dok 

ispunjava neki obrazac. Provukla je ruku kroz gustu kosu i zablejala se oko sebe, kao 

da među stjuardima i parovima koji drijemaju traži staru prijateljicu. Izgledala je kao 

da čeka da se nešto dogodi. Trajekt se podizao i spuštao. Duboko u utrobi, Eddijevi 

enzimi plesali su lambadu. 

Da. Izgledala je kao prava svemirska kadetkinja. A ako ih je itko mogao uočiti s 

06

udaljenosti od sto kilometara, tad je to bio Eddie Virago. Takve je cure on davno 

prozreo. Znao je ishod. Sve se svodi na iskustvo. Ili je barem on u to volio vjerovati. 

U kutu pokraj brodskih prozora sjedila je skupina ragbijaških navijača, 

sredovječnih muškaraca lica crvenih poput cikle, čiji su ga pokreti i smijeh podsjetili 

na njegovog oca. Izgledali su čudno i pomalo otužno, ti odbjegli muškarci zaobljenih 

trbuha ispod smaragdno zelenih pulovera s V-izrezima, s prugastim zeleno-bijelim 

šalovima oko vrata. Bilo je nečeg pustopašnog i djetinjeg na njima, u načinu na koji su 

se cerekali konobaricama koje su prolazile i došaptavali između sebe, i u načinu na 

koji su pokušavali pjevati raskalašene pjesme koje im baš nisu polazile za rukom jer 

nitko nije znao sve riječi. 

Jedan slabašan muškarac žustro je nešto objašnjavao muškarcu pokraj sebe, 

nabrajajući na prste lijeve ruke. Djelovao je uzrujano, kao da se brani od neke 

optužbe. 

Eddie je pokušao dokučiti zašto ovi muškarci sirotinjski putuju trajektom, umjesto 

biznis klasom u avionu. Izgledali su preplanulo, imućno, kao da im ne nedostaje novca. 

Isprva nije mogao shvatiti. Onda mu je sinulo. Kao i on, i oni su predugo čekali. Irska 

je u Twickenhamu igrala protiv Engleske. Tog vikenda nije se moglo dobiti mjesto ni 

na jednom letu iz Irske, ni za sav novac na svijetu. Bilo je kao u jednom filmu koji je 

Eddie gledao, o nekoj južnoameričkoj državi iz koje su svi morali strašno brzo otići 

kad je iz nekog razloga nastala panika i CIA uletjela srediti stvar. Takav je osjećaj na 

tom trajektu vladao te noći. Osjećaj nečeg uzbudljivog. Zabranjenog. Kao da se 

sprema neko ozbiljno sranje. 

Osim jednog muškarca, veoma mršavog tipa sijede kose i sjajnih uznemirenih 

očiju, svi su oni izgledali kao da im je potajno grozno. Vrpoljili su se na sjedalima, 

preuskima i pretvrdima za njihova pozamašna tijela. Kad bi se trajekt propeo, glasno 

su se smijali i stenjući oponašali zvukove povraćanja. Maglica plavog cigaretnog dima 

nadvijala se iznad dva duga stola na nogarima koja su privukli uz svoja sjedala. Male 

bočice džina Cork Dry i Johnnyja Walkera prevrtale su se i kotrljale o povišene 

rubove stola. 

Eddie se pokušao osjećati onako kako bi se trebao osjećati iseljenik. 

Sentimentalne pjesme i stihovi dostrujali su mu u svijest poput zapamćenih mirisa i 

zatim iskliznuli. I iako je blijedo bio svjestan tisuća mušičavih Paddyja koji su kroz 

desetljeća, i kroz stoljeća, prešli preko ovog istog komada mora, zapravo nije mogao 

osjećati ništa. Eddie je bio racionalan tip. Ponosio se time. Mogao je slušati 

Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" i nijednom ne pomisliti na Frankija Vallija. 

Njegova reakcija bila je posve intelektualna. Bol, usamljenost, odvojenost, sve su to 

samo riječi, i mogao si upotrijebiti bilo koje druge riječi da bi opisao iste te stvari, ali 

to Eddiju ne bi ništa značilo. 

Sad se već počeo osjećati uistinu loše i ponovno je zatvorio oči kako bi potisnuo 

nalet mučnine. Pljuvačka mu je bila kisela u ustima. Košulja mu se priljubila uz vlažnu 

kožu. Bradavice su mu bolno podrhtavale. Pokušao je misliti na nešto, bilo što, kako bi 

odvratio misli od svog želuca. 

Uhvatio se kako pokušava izračunati jedan broj, najprije dodajući prosječan broj 

iseljenika mjesečno, zatim godišnje, zatim u deset godina, i tako dalje, dok topla 

07

zavodljivost džina nije rasplinula njegovo računanje, pa je odustao, kao što netko u 

nekom filmu ispušta ruku koja viri kroz rupu u ledu. Osjećao se previše šugavo dok je 

pijuckao mlaki jeftini džin, a želudac mu se propinjao poput valova, s ostacima 

masnog hamburgera uznemirujuće krutima u utrobi. Eddie nikad nije naročito dobro 

podnosio plovidbu. A ona je cura ionako uzurpirala svu njegovu pozornost, dok je kao 

izgubljeno dijete u trgovačkom centru tumarala kroz putnički salon trajekta Charles 

Stuart Parnell, smetenih, srdito namrštenih očiju, tražeći neko mjesto gdje će se 

parkirati. Jednostavno je izgledala kao da ne pripada. 

Osim svoje majke i nekoliko prijatelja s koledža, Eddie je u Londonu jedva ikoga 

poznavao i kad se toga sjetio, malo se izbezumio. Bio je ondje, naravno, u Greenwichu 

je živio njegov stric Ray, koji mu je ujedno bio i kum, a u Tufnell Parku ona neurotična 

pijandura od njegove tetke, o kojoj su njegovi roditelji rijetko govorili. Ali on nije 

imao želje prišlepati se ni njemu ni njoj, slušati bratsko ogovaranje i odgovarati na 

beskonačna pitanja o onome što su njegovi rođaci eufemistički nazivali njegovom 

karijerom. Da je htio obiteljsko maltretiranje, zaključio je, mogao je ostati kod kuće. 

U svakom slučaju, Eddijev je otac bio posvađan sa stricem Rayjem otkad je 

Eddie pamtio za sebe. A sve je postalo još gore kad su prije godinu dana Eddijevi 

roditelji prestali živjeti zajedno. Razlog svađe bio je jedan od onih glupih 

nesporazuma preko kojih prijatelji prijeđu i smiju im se, ali koji se u obiteljima s 

vremenom pretvore u ozbiljnu stvar. Nešto povezano s politikom, Sjevernom Irskom, 

izručenjem - nečim. Neko sranje koje, istinu govoreći, ni jednome ni drugome nije bilo 

važno, ali, naravno, istina se nikad ne govori, ne u obiteljima, barem ne u Eddijevoj 

obitelji. 

Otac je inzistirao da Eddiju na poleđini neke omotnice našvrlja "maminu" adresu 

u Londonu i od toga je napravio veliku predstavu pred Eddijevom sestrom Patricijom, 

kao da želi pokazati kako se u nuždi sve obiteljske razmirice mogu zaboraviti. Kao da 

je to sve što je bilo, luckasta obiteljska razmirica. Ali Eddie je znao da bi oca 

povrijedilo da nazove taj broj i nije to želio učiniti, štogod se još dogodilo. Situacija 

je već ionako bila dovoljno loša. On to jednostavno ne bi mogao podnijeti. Obazrivo 

je uzeo omotnicu i rekao, "Vidjet ćemo", a otac je kimnuo glavom, "Naravno, ja te ne 

prisiljavam, ali nikad se ne zna", na onaj svoj suzdržan način kojim je hinio kako je 

sve u redu i protiv svoje volje davao do znanja da to samo hini. 

Eddie je ponovno ugledao onu djevojku, sad na drugoj strani salona, točno 

nasuprot njemu, u polukrugu sjedala koja su kroz staklo gledala na uzburkano 

uspjenjeno more. Prosvjedovala je jednom od stjuarda i crte lica iskrivile su joj se u 

pretjeranim, bijesnim grimasama. Sad je bila leđima okrenuta Eddiju, ali je on vidio 

kako opetovano trza palcem preko ramena, stojeći posve uspravna s rukama na 

bokovima i zabacujući glavu od srdžbe. Stjuard je bio potpuno nepomican, prekriženih 

ruku, lagano pognute glave, i tvrdoglavo se obraćao podu. Izgledao je kao jedan od 

onih hladnokrvnih gadova, znate, jedan od onih nepodnošljivih seronja koji je prošao 

tečaj ophođenja s gostima i osvojio zlatnu zvjezdicu. 

Neki starac s filcanim šeširom naherio je glavu preko naslona svog sjedala i 

dobacio nešto stjuardu, optužujuće upirući u njega prstom. Ali stjuard se nije obazirao 

na njega i nastavio se svađati sa sagom. I nakon minutu ili dvije, djevojka je teškom 

08

mukom podigla naprtnjaču na leđa i bijesno se udaljila, ostavljajući ga da blebeće sam 

sebi, usred rečenice. Grickala je usnicu i izgledala opako. Kao da je u nekom ratnom 

pohodu. 

Eddie je osjetio kako se njegovim crijevima širi grč. Prdnuo je. Nešto u njemu je 

zaklokotalo. Usne su mu bile suhe. 

Prkosno se osvrćući oko sebe, djevojka se provukla kroz nabrekle kovčege i 

pretrpana sjedala prema mjestu gdje je sjedio Eddie i zatim gurnula na pod žutu 

vrećicu iz trgovine u bescarinskoj zoni koja je ukrašavala sjedalo ispred njega, sjedalo 

pokraj one debele redovnice. Odlučno je sjela, kao da očekuje da će joj netko reći da 

ne smije sjediti ondje. Nitko to nije učinio. 

Debela redovnica probudila se s trzajem, nelagodno promeškoljila i zatim 

ponovno zaspala, hrčući kao motocikl. Knjiga joj je kliznula s krila i tiho sletjela na 

pod. Povjetarac je zalepršao kroz stranice, tjerajući ih da podrhtavaju. 

"Čovjek bi pomislio da će ti za taj novac biti zajamčeno sjedalo", rekla je ona 

cura. 

Bilo je to nešto što bi rekla Eddijeva majka. I način na koji je to rekla, onako kao 

da se obraća zraku, a ne nekom određenom, također je bio svojstven nečemu što bi 

izjavila starija osoba, a ne netko kao ona, tko ima dvadeset, možda dvadeset i jednu 

godinu, u najgorem slučaju dvadeset i dvije. 

Eddie je napućio usnice i odgovorio, "Da, u tome si u pravu." Ali nakon toga je 

pognuo glavu, otvorio knjigu mekog uveza koja mu je ležala na koljenima i počeo se 

praviti da čita. Tog trena nije bio raspoložen za razgovor, iako je izbliza cura bila 

ljepša no što je mislio da će biti. Klizio je prstima preko stupaca riječi, milujući 

požutjeli papir. Ali ma koliko pokušavao, nije se mogao usredotočiti. Crne riječi kao 

da su mu se samo rugale. Eddie je imao previše toga na umu. 

Sjetio se Jennifer, njihovog oproštaja u Ulici O'Connell dok je vjetar zavijao 

preko krova glavne pošte kao Siouxsie and the Banshees, kako je na autobusnoj stanici 

trepćući odagnala suze, i kako se odraz znaka Coca Cole zamaglio grimizom na crnoj, 

prljavoj površini rijeke Liffey. 

Jennifer ih je sve prešišala. Nakon svih onih beskonačnih razgovora o spašavanju 

svijeta na srednjoj razini sveučilišne kantine, nakon sveg onog neiskrenog studentskog 

ekstremizma, Jennifer je jednog dana objavila da kad diplomira odlazi godinu dana u 

Nikaragvu podučavati engleski. I način na koji je to spomenula - čak je i Eddie morao 

priznati da je imala stila. Jednostavno je to istresla kao da ide u šetnju oko kvarta. 

Samo tako. Zapravo je sve bilo već dogovoreno. Jimmy i Ruth i svi ostali rekli su da 

je to sjajno, ali Eddie se sjećao kako su, kad je ona to izjavila, svi gledali njega, a ne 

nju, očekujući da će on nešto reći. Dean Bean bio je zabezeknut. A Eddie je bio 

jednako iznenađen kao i svi ostali. Sranje, istinu govoreći, bio je i iznenađeniji od 

njih, iako to nije mogao priznati, čak ni Beanu. 

"Pošteno", rekao je. "To je super. Mislim, svi idu u Nikaragvu. Ja bih osobno 

radije otišao u Gvatemalu, ali priznajem, super, ako je to ono što želiš." 

Djevojka je i nadalje kuhala od bijesa. Zapalila je cigaretu i kvrcnula šibicu 

palcem da je ugasi. Kosa joj je bila gusta, ali ne crna, kao što je ranije mislio, već 

tamnosmeđa i prljava. Između dva dima cigarete, grickala je nokat na palcu desne ruke 

09

dok joj od dima nisu zasuzile oči, pa je počela škiljiti i treptati. Obrazi su joj bili 

rumeni, ali to je moglo biti od bijesa. Pogledom je šibala naokolo kao ptica. 

Zakašljala se i slobodnom rukom pljesnula po grudima. "Što to čitaš?" upitala je. 

Govorila je žustro, s laganim seoskim naglaskom Sjeverne Irske. Eddie je 

podigao pogled i pogledao je ravno u oči. Nešto mu je zabubnjalo u glavi. Poželio joj 

je reći da odjebe i ode dodijavati nekom drugom, ali nije to učinio. Djelovala je kao 

jedna od onih cura koje bi te ošamarile da joj to kažeš. Možda je to bilo i zbog 

naglaska. Ne zajebavaš se s nekim sa sjevernoirskim naglaskom, ne ako želiš sačuvati 

smislen odnos s čašicama vlastitih koljena. Oči su joj bile zelene i prkosne poput očiju 

neke vještice, to je bilo nešto što je zamijetio. Presavinuo je vrh stranice i zatvorio 

knjigu. 

"Lyonsa", rekao je. "Irsku nakon gladi." 

"Hmmm", odgovorila je ona usred dima, "i mislila sam da je to." Cigaretu je 

cijelom dužinom odložila na limenku coca-cole i izvukla se iz komandosice. Bila je 

mršava. Ružičasta koljena svijetlila su joj kroz raščehanu tkaninu poderanih levisica. 

"Mislila sam da je to", ponovila je, kao da to pokušava protumačiti. Otkopčala je 

svoju vestu od mohera i skinula je. 

Na mekoj koži njezinog vrata svjetlucao je srebrni križ. Nosila je majicu s 

natpisom "Hothouse Flowers" i konturom pjevača, nekog tipa irskog imena čija je 

frizura imala perverznu logiku koja je mogla konkurirati čak i Eddijevoj. 

"Ti si studentica?" upitao je. 

"Ne", odgovorila je, "hoću reći, bila sam." Zastala je. "Ali u ovom trenutku 

nisam." 

Eddie se isprva nije mogao sjetiti ničega što bi još rekao. 

Nije želio pitati gdje je studirala, najprije zato što se bojao da bi mogao znati 

nekoga tko je išao na isti fakultet, a to bi potaknulo razgovor. Kao drugo, to je pitanje 

bilo posve predvidljivo, a Eddie se ponosio time da nikad ne govori predvidljive 

stvari. Osim toga, doista se počeo osjećati jako loše, omamljen, drhtav i grozničav. 

"Kako ti se čini?" upitala je ona kimajući glavom prema knjizi. 

"Oh, u redu je", odgovorio je Eddie, iznenađen tim pitanjem. "Znaš što hoću reći. 

Ako te zanimaju te stvari." 

Najednom je postao svjestan svog dublinskog naglaska srednje klase, njegovih 

jednoličnih nazalnih tonova, njegove bezizražajnosti, njegovog krajnjeg siromaštva u 

modulacijama. Njezin je glas bio melodičan i teksturiran, sav u samoglasnicima i 

vlažnim intonacijama, blago lelujajući kao divljina Donegala iz koje je očito dolazila. 

Tako je bar smatrao Eddie. Eddiju su se događale takve stvari. Eddie se zamišljao 

pomalo pjesnikom. 

"Kako se tebi čini?" upitao je kako bi odvratio pozornost od sebe. Ona je prstima 

raščešljavala kosu iza ušiju. 

"Ja mislim da je ta knjiga obično sranje", odgovorila je kroz polusmijeh, posve 

trezvenim glasom, ne gledajući ga, ispustila opušak cigarete u praznu polistirensku 

čašu i protresla ga s jedne strane na drugu. Zatim je to ponovila i izazovno ga 

pogledala kao da želi reći, "Onda, kompa, što misliš o tome?" Izgledala je kao prava 

štemerica. 

10

Eddie je počeo teško gutati. Oči su mu vrelo zasuzile. Bol mu je nadirala 

dušnikom. 

"Oh, jebemu", prostenjao je i uhvatio se za rukohvate. 

"Što je?" upitala je. "Što se dogodilo?" 

Eddie se presavinuo u struku i opsovao, s rukama na ustima. 

"Jebemu Boga", rekao je. Debela redovnica se probudila i zagledala u njega. 

"Jebi me", rekao je Eddie. Djevojka se nasmijala. 

Eddie se nagnuo dok mu se glava nije našla točno između koljena i izrigao se 

poput "jednorukog Jacka". Vrelom je bljuvotinom zalio svoje platnene hlače i nove 

martensice, a kad je zatvorio usta, rigotina mu se probila kroz nosnice. Čelo se orosilo 

znojem. Kroz čvrsto stisnute usnice nadirala je nova bljuvotina. Pljuvačka je bila gusta 

i sirupasta kad je pljunuo. Rigotina je curila niz njegovu bradu i kapala u džep košulje. 

Kliznuo je na sve četiri i još se silovitije ispovraćao, i ta je rigotina zapljusnula 

djevojčina stopala i njegove vlastite prste. I dok je bljuvotina zapljuskivala pod, taj je 

zvuk u njemu izazvao nov podražaj na povraćanje. 

Trajekt se naglo zanjihao. 

"Isuse", rekla je djevojka. Izraz nepatvorenog užasa zaposjeo je svetačko lice one 

redovnice. 

Ragbijaški navijači su jedan po jedan prestajali čavrljati. Pogledali su Eddija i, 

na njegovo veliko iznenađenje, nisu se smijali. Činilo se da su se svi zaprepastili, svi 

osim onog sitnog muškarca sa zabrinutim očima, koji je uzeo sendvič i odsutno ga 

zagrizao. Debela redovnica povikala je da donesu čašu vode, ali Eddie nije mogao 

piti. Ponovno je povratio, iako je u njegovom želucu jedva išta ostalo. Debela 

redovnica rekla je da mu je potrebna šalica vrućeg slatkog čaja. Uporno je to 

ponavljala. I svaki put kad bi izgovorila te riječi - vrući slatki čaj - Eddie bi progutao 

novi kipući gutljaj. 

"Dođi", rekla je djevojka, mahnito ga potežući za rigotinom natopljen rukav. 

Izvan dosega brodskih svjetala more je bilo tamno i uljevito, na ponekim 

mjestima prošarano onakvim sjajnim svjetlom kakvo se vidi samo na razglednicama. 

Kad se primakneš, bilo je zeleno poput novčanice i prljavo. Eddiju je fijukalo u glavi. 

Zagledao se preko palube i pokušao usredotočiti na točku gdje je svjetlo prestajalo i 

počinjala tama. Galebovi su lepetali krilima oko krme, kričeći i sudarajući se dok su 

slijedili trajekt u nadi da će pronaći hranu. Svako malo jedan od njih pokušao bi 

sletjeti na ogradu s koje se ljuštila boja, oklijevao bi, ne bi uspio i s iznenađenim 

graktajem stuštio bi se prema sitnim kapljicama te bi tek u zadnjem času ponovno 

naglo uzletio. 

Stajali su i promatrali, neko vrijeme nesigurni što bi rekli. Eddie se čvrsto 

uhvatio za hladnu čeličnu ogradu i pokušao se ne rasplakati. Djevojka je nastojala ne 

prasnuti u smijeh. 

"Galebovi su tako jebeno glupi", rekla je na kraju, s iskrenim prezirom. "Čovjek 

bi pomislio da će pokušati jednom i shvatiti da se to ne može učiniti. Čovjek bi 

pomislio da će imati bar toliko pameti." 

Veliki surovi gad sletio je na ogradu i zagledao se u Eddija gotovo s prezrivim 

11

osmijehom na prijetećem kljunu. 

"Daj, molim te", prostenjao je Eddie. "Pa to su, pretpostavljam, irski galebovi." 

Bili su toliko daleko na pučini da se sad ni na jednoj strani nije vidjelo nikakvo 

kopno. Nebo je bilo bijelo, puno mliječnih oblaka, a vjetar je žestoko ovijao malenu 

zeleno-bijelo-narančastu zastavu oko jarbola, s kojeg se bezuspješno pokušavala 

odmotati. Vjetar je zvučao još tužnije od mora. I što se zastava više opirala, to ju je 

vjetar jače ovijao oko motke. 

"Da", rekla je, "valjda jesu." I zavitlala je užareni vrh cigarete preko ograde, gdje 

ga je gomila galebova okružila u kreštavom oblaku destrukcije. 

"Irci su, sigurno", rekla je, "u to nema dvojbe", a Eddie je potonuo na koljena, 

hvatajući se za trbuh i glasno priželjkujući da je mrtav. Upalilo je. 

Nekoliko minuta kasnije, njih dvoje su se ljubili. 

U vlaku su se pohvatali i Eddiju je bilo drago što je na postaji Holyhead svratio u 

muški zahod oprati zube i malo se srediti uz pomoć jednog od onih bezveznih pribora 

za putovanja kakve kupiš za dvije funte i pedeset i odmah potom požališ. Ljubila ga je 

žestoko i zubi su im strugali jedni o druge. Usne su joj bile hladne i mirisala je na anis 

i sapun. Način na koji ga je ljubila, nekako kao da je brusila svoje usne o njegove, kao 

da na Noć vještica zaranja po jabuke u lavor pun vode. Kad je gurnuo ruku pod njezinu 

majicu i dodirnuo joj leđa, lecnula se i zatim opustila. 

Prstima je milovala njegov zatiljak i priljubila se uz njegove grudi, grickajući mu 

usnice. Eddie je imao dojam da se ljubiti naučila gledajući fotografije u nekom 

časopisu za tinejdžere. Navukla je svoju komandosicu preko njihovih migoljavih tijela 

i otkopčala traperice. 

Kad je gurnula ruku niz prednjicu njegovih hlača, nije se pobunio. Izdrkala mu je i 

prije no što je shvatio što se zbiva. 

Nakon toga nisu mnogo govorili. Ona je popušila najprije nekoliko cigareta, zatim 

čitavu gomilu; i neko je vrijeme čitala neki časopis prije nego što se naslonila na 

Eddijevo rame i zaspala mrmljajući. 

U četiri i trideset jedna se debela crnkinja dogegala s kolicima sa sendvičima i 

uputila Eddiju i djevojci sućutan pogled koji je njega pomalo uznemirio. 

Svjetla na dalekim brdima treperila su i zamagljivala se na oknima vlaka. Brda su 

se povlačila u sve veću tamu dok nisu nestala u nebu. Eddie je promatrao svoje lice na 

prozoru. Stalno je odvraćao pogled i nastojao se uhvatiti, iznenađen, na staklu. 

U unutrašnjosti vlaka bilo je mračno i ugodno i klopotanje čelika po tračnicama 

prekidao je samo smijeh mladih momaka na drugom kraju vagona, koji su igrali poker 

u smotane cigarete. Njihovi glasovi bili su irski i glazba iz njihovog kazetofona 

također je bila irska, sentimentalne, srcedrapateljne ljubavne pjesme i country i 

western standardi. Sama pogažena obećanja, hiroviti skitnice, osamljeni kauboji. 

Daleka narančasta izmaglica Birminghama brzo je projurila pokraj njih dok se 

dim izvijao u noć, a bojažljivi ga povjetarac mamio podalje od uspavanog grada. Boje 

su krvarile zajedno na kišovitom prozoru. Grad je izgledao kao neka čudna životinja 

koja drijema u tami s milijun mrzovoljnih narančastih očiju. Jednostavno nije pripadao 

ondje. Nekako se ušuljao u taj krajolik, kao pogrešan komadić spajalice silom zaguran 

12

na to mjesto. 

Eddie je pomislio na šestoricu iz Birminghama, četvorku iz Guildforda, trojicu iz 

Winchestera. Kao što je Dean Bean rekao, anglo-irski odnosi postaju niz jebenih 

nogometnih rezultata. 

I pomislio je na Yeatsa, na "surovu zvijer" koju je predskazao u svojoj pjesmi 

"Drugi dolazak". Pogledao je Birmingham, zastrašujuć u svojoj narančastoj izmaglici, i 

toga se sjetio. Surove zvijeri, koja je oživjela u jednoličnom i beživotnom srcu 

Engleske. Sjetio se predavanja iz književne kritike u Dvorani L u studena jutra u 

veljači kad je njegovo srce lupalo od pomisli da će morati razgovarati s osobom 

pokraj sebe, što je prema smjernicama referade bio način da stekneš prijatelje. I prvog 

dana kad je vidio Jennifer, na podiju Dvorane L, kad se kandidirala na izborima za 

predstavnicu studenata engleskoga, sjetio se njezinog božanstvenog lica filmske 

zvijezde pod svjetlom električne žarulje na podiju, njezine kože, bijele kao novi list 

papira u bloku. Sjetio se njezinog govora, i kako je ona grozna Amerikanka koja je 

hodala kao da ima klip kukuruza u guzici govorila prije nje, rekavši da smatra da bi svi 

trebali glasati za nju jer je ona tako simpatična i tako prokleto dobra u engleskoj 

književnosti. 

"Dakle", odgovorila je Jennifer svojim najboljim zavodničkim glasom. "Ja nisam 

tako dobra, ali to vjerojatno znači da predstavljam veći broj vas." Tad se Eddie sjetio 

buke muških povika, glasnih, kao kad zrakoplov uzlijeće, i prodornih donžuanskih 

zvižduka. 

Da, Jennifer Swift je bila prava maherica. Swift po imenu, brza po jebenoj 

naravi. Takva je bila tad, a takva je i sad, i Eddie je to znao. I iz nekog razloga nije ga 

mučilo to. Mučila ga je činjenica da je sad znao da je to činjenica. Sad je to jasno 

shvaćao. To je ono što ga je jebeno smetalo. Stvarno jest. Eddie je smatrao da bi se sa 

svime mogao nositi, samo dane mora previše misliti o tome. Činjenice, na kraju, samo 

previše zbunjuju. 

Djevojka se trgnula u snu i čvrsto navukla komandosicu na svoje sitno, žilavo 

tijelo. Eddie je otvorio časopis i pročitao članak o nekom tipu koji je sagradio 

motoristički Zid smrti nasred nekog tresetišta u Kildareu. Očito luđak prve lige, a sad 

snimaju film o njemu. Što se tu može? Svijet je pun luđaka, primadona i seronja, a 

nigdje više nego u Irskoj. U Irskoj ne možeš biti ništa, ako ti ne nedostaje nekoliko 

dasaka u glavi. Stvarno i istinito. Jednostavno ne možeš. Sad je i to shvatio. 

Postaja Euston u šest sati ujutro nije bila bogzna što. Vjetrić je dogalopirao ispod 

elektronskih vrata i tresnuo ih ravno u lice dok su klipsali kroz rampu. Prljavi golubovi 

mahali su krilima sa svojih greda i sve je bilo hladno i polovno. Eddie je ponovno 

vidio onu debelu redovnicu koja je čvrsto držala svoj karirani kovčežić i veliku torbu 

na kojoj je s jedne strane pisalo "Italija 1990.", a s druge "Raspali, Jack". Druga ju je 

redovnica čekala pokraj trgovine čarapa, cupkajući u svojim debelim cipelama da bi 

se ugrijala. Dvije su se redovnice zagrlile i poljubile zrak uz lice one druge. Činilo se 

da znaju kamo idu. Djelovale su samouvjereno, i sposobno, kao da im je doista drago 

što se vide, kao da su stare prijateljice i kao da uopće ne glumataju. 

Zadrijemali pijanci ležali su šćućureni u kutovima i nišama iz kojih je 

13

nepodnošljivo vonjalo. Na niskom sivom zidiću koji je odvajao pokretne stube prema 

podzemnoj željeznici nalazila se mramorna ploča koja je objavljivala da je proširenje 

postaje otvorilo Njezino Veličanstvo Kraljica godine 1977. Trgovine uz rub 

kolodvorske dvorane bile su zatvorene i roloi spušteni, metalni panoi prekriveni hiphop 

grafitima, plastični neonski natpisi ugašeni, svi osim jednog ispred trgovine s 

alkoholnim pićima Tresher, koji je zatitrao i zazujao dok su prolazili pokraj njega, kao 

da je u njihovim tijelima bio neki neobičan elektricitet. Što je, na određeni način, bila 

istina. 

Jedan crnac u plavoj odori i kariranoj lovačkoj kapi hodao je gore-dolje, gurajući 

stroj za čišćenje koji je brujeći iza sebe ostavljao otkose blještavih na prljavštini na 

podu. Kad se približio, opazili su da na ušima ima walkman i svako toliko zabacuje 

glavu nešto tiho pjevušeći uz ritam koji je samo on čuo. 

Djevojka je rekla da želi šalicu kave, pa su ušetali u McDonald's na postaji i ona 

je sjela za stol. Eddie je znao da to nije baš ispravno, ali u šest sati ujutro, u 

nepoznatom gradu, čovjek jednostavno ne razmišlja o amazonskoj kišnoj prašumi. 

Svjetlo u unutrašnjosti bilo je bijelo i blještavo i okupalo je lokal nekom bizarnom, 

tromom nesnosnošću. Jeftina glazba dopirala je iz zvučnika. Ronald McDonald 

posprdno se cerekao sa zida, nalik nekom izbezumljenom zlostavljaču djece iz 1960 - 

ih. Eddie se s blagajne vratio s dvije polistirenske čaše na plastičnom pladnju i 

jednom mršavom vrećicom pomfrita. Djevojčina stopala nezgrapno su počivala na 

kutiji njegove gitare, ali nije ništa rekao. Nije ni okusila krumpiriće. 

"Čupaš li obrve?" upitala je, pijuckajući kavu uz bolnu grimasu. 

"Ne", odgovorio je Eddie. "A ti?" 

"Ne moram", promrmljala je i njezino se lice rastopilo u umoran osmijeh tamnih 

očiju. 

"Ne", rekao je Eddie, "pretpostavljam da ne moraš." 

"Ime mi je Marion", rekla je. "Mangan." 

"A meni Eddie Virago", odgovorio je. 

"Zgodno", rekla je. 

"Ludo ime, ludi tip", rekao je on. 

"Kako god", slegnula je ramenima i čvrsto ovila svoje ružičaste prste oko čaše. 

"Imena ljudi meni nisu važna." 

Eddie je rekao da mrzi što to mora spomenuti, ali malo je kratak s lovom. 

Novcem, rekao je, za kavu i to. Prekopala je po torbici i gurnula kovanicu od jedne 

funte preko plastičnog stola. On je rekao hvala. Ona nije željela da joj zahvaljuje. 

Eddie tek što nije progovorio, kad je iza sebe čuo prolijevanje i neočekivano 

naguravanje. 

Dvojica muškaraca bila su odjevena u otrcanu sivu odjeću i lica su im bila tamna. 

Čak i s deset metara udaljenosti, Eddie je namirisao njihov topao i truli vonj. Lica su 

im bila jednake boje kao odjeća, a oči upale u lubanju, sjajne kao srdito ugljevlje u 

vatri. Ustali su od stola, zauzeli borbeni stav, naguravali i udarali jedan drugoga. 

Visoki muškarac imao je rupu na desnoj cipeli i Eddie mu je vidio crne prste na 

nogama. Šugavi pas privezan za nogu stola je zarežao. Iza pulta, svi su se iscrpljeni 

zaposlenici prestali kretati. Izgledali su kao da znaju da će se nešto dogoditi. Nešto 

14

poznato. 

"Što si ti ikad učinio za mene?" obrecnuo se niži muškarac. "Ništa." 

"Gade", zarežao je onaj drugi pljuskajući ga, izazivajući. "Bez mene bi bio ništa, 

čuješ li me? Ništa." 

Nije to bila onakva tučnjava kakvu vidiš na televiziji. Kad je pao prvi snažan 

udarac, nije se čuo zvuk udarca, samo potmulo stenjanje naglog izdaha dok se onaj niži 

muškarac previjao u struku molećivo ispruživši jednu ruku. Visoki muškarac ščepao ga 

je za raščupanu kosu i snažno povukao. Tad je niski muškarac izgledao izbezumljen od 

bola, lud, i lamatao je rukama i nogama oko sebe. Muškarci su držali jedan drugoga, 

gotovo kao plesači, a onaj krupniji je zajecao kad ga je niži odalamio po licu. Nasrnuo 

je na njega i pogodio ga koljenom u međunožje, te mu snažno zabio lakat u vrat. Niži je 

zastenjao i zateturao ispruženih ruku, savijajući prste u kandže. Tad su obojica 

izgledali kao da ih na nogama drži jedino težina protivnika. Krv je zamrljala oba lica, 

ali Eddie nije mogao razabrati jesu li obojica povrijeđeni, ili se krv jednoga od njih 

nekako našla i na licu drugoga. Tad to nije bilo važno. Dvojica muškaraca žestoko su 

udarali jedan drugoga, u prsa i ramena, i crnim, čađavim noktima grebli jedan drugome 

lice. 

Eddie i Marion zurili su u ovaj prizor kao da je riječ o predstavi, nesposobni 

pomaknuti se ili se umiješati. 

Zatim se najednom onaj pas otrgnuo od stola, šepavi crni mješanac mrzovoljnog 

izgleda sa štapićem lizalice zaguranim u otrcano krzno ispod stražnje noge i jednim 

strašnim bijelo-crvenim okom. To je Eddie zamijetio. Spustio je glavu nisko uz pod i 

zarežao. Marion je vrisnula. Eddie se nasmijao kao superjunak. Pas je onjušio zrak, 

naizgled nesiguran odakle je došla ta buka. Okrenuo se i zagledao u Marion, s čeljusti 

mu je kapala slina. 

Pas je došepesao do Marion i ona je naglo ustala i prevrnula kavu koja se prelila 

preko ruba stola. Tad je počela dahtati, držeći ruke ispred grudi i prepona, kao da je 

naga na nekoj šugavoj razglednici s morske obale. Ramena su joj se tresla i zagrizla je 

usnicu. 

"Sranje", rekao je Eddie. Ustao je. Pasje isprva izgledao znatiželjno. Zazveckao 

je svojom pohabanom ogrlicom, češući se, i djelovao smeteno. 

"Odlazi!" vrisnula je, gnječeći papirnatu čašu. 

"Sranje", ponovio je Eddie. Pas je djelovao gotovo neodlučno. Ali baš kad se 

činilo da će se odgegati prema onoj dvojici muškaraca koji su se hrvali, okrenuo se, 

sad štekćući, režući, grebući šapama pločice na podu, slineći, oblizujući nozdrve. 

Marion se popela na svoj stolac. Pasju je netremice promatrao, tresući ogrlicom i 

ludom glavom. "Čovječe, jebeno jebeno sranje", rekao je Eddie. Pas je još jednom 

zbunjeno pogledao i tad, gotovo kao da je bilo jednostavnije to učiniti nego okrenuti se 

na drugu stranu, kao da je podigao prednje šape i proletio zrakom, poput režeće pruge 

crnog, raščupanog krzna, gotovo kao usporeno. 

Eddie mu je stao na put. Uhvatio se kako psu nudi svoju ruku, jer znao je da će 

pas nešto ugristi, a nije želio da ga ugrize za lice. 

Stoga je ispružio podlakticu i osjetio kako se žuti zubi čvrsto zatvaraju oko 

njegovog rukava. Čuo je samoga sebe kako glasno govori, "uh", samo tako, taj je uzdah 

15

došao iz dna njegovih pluća, potmuo i prazan zvuk gađenja i nakon toga je trebala 

minuta ili dvije da stigne i bol. 

Pasje divljački grgoljio negdje u dubini grla. Tresao je i potezao Eddijevu ruku 

kao da je ta ruka štakor ili neka druga lovina koja se opire satjerana u kut. 

Eddie je osjetio kako ga u očima bockaju suze. Kad je podigao ruku, mješanac je 

i nadalje nije ispuštao iz čeljusti i Eddieju je nekoliko puta podigao visoko u zrak i 

svaki put žestoko odalamio psa po trbuhu. Trzao je rukom naprijed i natrag i pas je 

klizio stražnjim nogama po podu, cvileći kroz zube, ali nije puštao. Eddie se osjećao 

kao gledatelj, kao netko tko promatra sve ovo, kao netko tko promatra kako pas reži i 

slini preko njegove ruke, kako Marion nasrće na psa dok je on pokušava zadržati 

podalje, netko tko čuje njezine vriske i roktaje psa iz daljine, i zavijanje vlaka koji tek 

što nije krenuo s nekog perona. 

Policajce je vidio tek krajičkom oka, njihove su mornarskimodre odore 

zabljesnule negdje u njegovom umu. Netko je izviknuo ime nekog muškarca. Netko je 

drugi uzviknuo "Pizdo". Eddie je čuo štropot kad je kaciga pala na pod i zakotrljala se 

po obodu. "Pizdo", začuo je ponovno, ružnu i grubu riječ, najružniju riječ u 

engleskome jeziku, kako je jednom rekla njegova majka. Pizdo! 

Gumena džepna svjetiljka s praskom se obrušila točno posred pseće glave. Pseto 

je vrisnulo kao majmun i još jače zagrizlo. Zatim je svjetiljka ponovno zamahnula i 

dvije su ruke u rukavicama povukle psa za uši. Zateturao je ustranu, zbunjeno se srušio, 

a jedan od one dvojice policajaca zgrabio je psa za meku kožu na stražnjoj strani vrata 

i brzim ga korakom odnio u ispruženoj ruci kao da će ga baciti u kantu za smeće. 

Marion se tresla kao u deliriju. "O moj Bože", uporno je ponavljala, "O moj 

Bože". Kad je otvorila šake, na ružičastim dlanovima imala je majušne bijele 

polumjesece od noktiju. Nije plakala, ali djelovala je prestravljeno i u nevjerici. 

Izgledala je kao da se dogodilo nešto strašno, a ne kao da je neki pas ugrizao nekog 

tipa kojeg je jedva poznavala. Prislonila je dlanove na sljepoočnice, ali nije rekla ni 

riječ, osim "O moj Bože", što je uporno ponavljala, "O moj Isuse", kao da je to neka 

litanija koju je naučila napamet. 

"S trajekta, je li?" upitao je policajac. 

Eddie je osjetio da se Marion ukočila. 

"Da", odgovorio je. "S trajekta." 

"Irci?" upitao je policajac. 

"Ne", odgovorila je Marion. "Svahili." 

Eddie se uhvatio za ruku. U očaju se zagledao u strop i zatim ponovno pogledao 

policajca, koji je naškubio usnice i izgledao strogo, lupkajući gumenom svjetiljkom o 

kožnu rukavicu na svojoj lijevoj ruci. 

"Da, dobro", rekao je policajac. "Nećemo se obazirati na to." Izgledao je kao da 

razmišlja o nečem važnom. Nos mu se namreškao. 

Eddijevo suzama zamrljano lice zasjalo je od olakšanja, ali Marion je samo 

podigla svoju naprtnjaču i djelovala ravnodušno. Povukla je naprtnjaču za sobom po 

podu i zapela naramenicom o jednu plastičnu Safewayevu vrećicu. Zagledala se u 

izlog novinskog kioska i zapalila cigaretu. Eddie je ugledao odraz plamena na staklu. 

Pogledao je mladog policajca, želeći da on kaže nešto čime će razbiti strah u 

16

njegovoj glavi. 

"Bit će bolje da vam to pogledaju, gospodine", rekao je policajac, neodređeno 

kimajući prema Eddijevom rasparanom rukavu. 

"Da", odgovorio je Eddie, masirajući ruku, "imate pravo." 

"Nikad se ne zna", znalački je odvratio policajac, "ovih dana." Rekao je to kao da 

uvodi Eddija u neku tajnu. 

"Ponovno ste u pravu", suglasio se Eddie, "nikad se ne zna." 

Policajac je govorio pristojno, ali bila je to usiljena uljudnost, pristojnost učitelja 

koji grdi učenika pred roditeljima. Sjeveroistočni naglasak zvučao je pomalo kao 

irski, sa svojim zgnječenim suglasnicima i samoglasnicima progutanim u dnu grla. 

"Sretno, gospodine", rekao je. 

"Da", odgovorio je Eddie, "sreća je upravo to što mi treba." 

"To je ono što nam svima treba", rekao je policajac, "posebice ovih dana", i 

nasmiješio se i pretresao Eddijevu ruku. Eddiju je palo na pamet da je ovaj policajac 

koji mu se obraća s "gospodine" dvije, možda tri godine stariji od njega. Eddie je 

opazio kako Marion bijesno pogledava preko ramena, a zatim vraća pogled na izlog 

novinskog kioska. 

Prišao je mjestu na kojem je stajala, bilo mu je vruće, bio je napet, šokiran. Srce 

mu je još uvijek brzo lupalo ispod košulje, a tijelo kiselo vonjalo. Mali je izlog bio 

prekriven naljepnicama koje su oglašavale kurve tinejdžerice i jeftine hotele. A usred 

svih njih, jedna je mala plava razglednica u datim okolnostima pomalo neuvjerljivo 

objavljivala, "Isus spašava". 

"Dakle", rekao je Eddie, "nadam se da si jebeno sretna." 

"Oh, zaboga, ne započinji", uzdahnula je Marion s umornom rezignacijom koja se 

njemu učinila deprimantnom. Zadnja osoba koju je Eddie čuo da tako govori bila je 

njegova majka kad se obraćala njegovom ocu. Imao je osjećaj kao da su u braku deset 

godina. Eddie se osjećao uhvaćen u klopku. 

Oštro ga je napala, čitavo vrijeme trepćući u pod, mašući rukama oko sebe dok je 

psovala, ni u jednom času ne pogledavši ravno u Eddija. 

"Tipično", rekla je, "znaju da si Irac i odmah te tako gledaju, jednostavno je 

uvijek isto. Jebeni britanski gadovi." 

"Slušaj, daj se smiri, dobro?" rekao je. 

"Nevin dok se ne dokaže da je Irac", prekinula ga je. "Ništa se nikad ne mijenja, 

zar ne?" 

"Za Boga dragoga", obrecnuo se, "hoćeš li se, kvragu, smiriti?" 

Sad ga je pogledala. Prinijela je prst tik uz njegovo lice. 

"Nemoj mi govoriti da se smirim", zaurlala je i njezino je lice nabreklo od bijesa. 

"Ne obraćaj mi se kao da sam dijete, Eddie jebeni Virago." Na drugoj strani 

kolodvorske dvorane, onaj muškarac sa strojem za čišćenje zastao je i osvrnuo se oko 

sebe. Skinuo je kapu. 

"Slušaj", rekao je Eddie s lažnom smirenošću, "meni ovo ne treba, znaš?" 

"Onda odlazi", odgovorila je, "jednostavno odjebi, znam ja što sam ja tebi, samo 

idi." 

"Što si ti meni?" Čuo je kako njegov glas grakće. "O čemu ti govoriš?" 

17

"Odjebi", odgovorila je. 

"Slušaj, ja tebe ni ne poznajem." 

"Onda odlazi od mene", zaurlala je. "Ostavi me na miru. Jebi se." 

Glas joj je počeo zapinjati od suza, zbog čega je iskrivila lice do ružnoće. Eddie 

to jednostavno nije želio vidjeti. Suze su uvijek tako djelovale na njega. Činile su da 

osjeća mučninu i krivnju i očaj. Činile su ga transcedentalno besmislenim. 

"U redu onda", rekao je Eddie, dograbio svoju gitaru i bahato prošao kroz 

staklena vrata. 

"Samo ti idi", povikala je ona preko kolodvorske dvorane, "samo idi." 

"Oh, i ti se jebi", odgovorio je Eddie, ali sebi u bradu. 

Izašavši iz postaje, Eddie je sjeo na betonski rub ribnjaka i pokušao shvatiti 

situaciju. Omoti hamburgera, kartonske kutije i stranice novina plutali su u prljavoj 

vodi. London se budio. Promet je zamorio. Nebo je izgledalo kao zobena kaša, a zrak 

je bio zadimljen, iznuren, star. Eddija je boljela ruka, ali ugriz nije bio ozbiljan. Oko 

rane već su se počele širiti smeđe-plave modrice. Bilo mu je žao djevojke, Marion. 

Bila je samo malo potresena. Znao je to. Nije htjela biti nepristojna. Moraš imati 

razumijevanja s takvim djevojkama. Moraš im oprostiti. 

Eddie je pogledao sivi nered Ulice Euston koji se prostirao ispred njega. I ispod 

tog svog velikog razumijevanja, Eddie je osjetio nešto što, pokušao je uvjeriti samoga 

sebe, nije bila osamljenost. 

Kad se vratio u kolodvorsku dvoranu, ona je sjedila za stolom u McDonald'su i 

jela, mirna kao da se ništa nije dogodilo. Činilo se da ga nije ni primijetila. Nakon 

jedne minute, rekla mu je da pojede svoj pomfrit prije nego što se ohladi. On je to 

učinio. Kupila mu je svježu kavu. 

Hotel u Ulici President zvao se Brightside Hotel. Marion je rekla kako je neka 

njezina prijateljica iz studentske referade Sveučilišta Galway nekoliko puta odsjela 

ondje, znala upravitelja i rezervirala sobu za nju. Eddie je rekao da tome ne može 

prigovoriti. 

Kad su pritisnuli zvonce, iz stražnje je prostorije izašao jedan Indijac u srednjim 

tridesetim godinama života, s djetetom u naručju. Mjesto je mirisalo na osvježivač 

zraka s aromom jabuke, ne kao jabuke, već kao zamisao nekog odbora kako jabuke 

mirišu. Indijac se nasmiješio i zanjihao bebu koja je gugutala. Imao je lijepo 

podrezane brkove i sjajne oči. Šake su mu bile dlakave. Bio je zgodan. 

"Željeli bismo sobu", rekla je Marion. 

"Da", odgovorio je Indijac, oduševljeno pregledavajući knjigu gostiju, "moguće 

je". Odložio je bebu na pult, lagano položio dlan na bebina prsa i klizio prstom niz 

stupce u svojoj knjizi. "Može se urediti", rekao je. 

Beba je bila ružna. Iskrivila je svoje lišće i zaškiljila prema Eddiju. 

"Imam rezervaciju", rekla je Marion. "Na ime Mangan." 

"Ah, u redu, trebali ste to odmah reći." Imao je prijateljski nestašan osmijeh. 

Slatki miris tamjana dopirao je iz stražnje prostorije. 

"Mangan", rekao je. "Mislim da to nije britansko ime." 

"Točno", odgovorio je Eddie. "Irsko je." Indijac se ponovno nasmiješio. 

18

"Smaragdni otok", rekao je i kimnuo glavom razrogačivši oči, kao da čeka da 

započne razgovor. Nije započeo. "Na koliko dugo?" upitao je. 

Marion je pogledala Eddija, ali on je samo slegnuo ramenima. 

"Nismo sigurni", odgovorila je. I Indijac je slegnuo ramenima. 

"Nema veze", rekao je črčkajući u svoju knjigu. "Reći ćete ujutro meni ili staroj." 

Odveo ih je u malu sobu na katu i zastajkivao očekujući napojnicu. Eddie se 

potapšao po džepovima, mahnito pucketajući jezikom. Marion je rekla da zvuči kao 

Skippy, australski klokan. Dala je Indijcu nekoliko kovanica i on je rekao "jako 

ljubazno od vas". 

"Kako se zovete?" upitao je Eddie. 

"Patel", odgovorio je. I podigao je dijete s kreveta i držao ga visoko u ispruženim 

rukama kako bi mogli vidjeti njegovo malo gugutavo lice. "Patel i sin", nasmijao se. 

Marion je to željela učiniti u položajima o kojima je Eddie samo čitao. Jebala ga 

je žestoko, kao da u tome što čine nema nikakvog smisla, nikakvog razloga na svijetu, 

osim esencijalne čežnje za nekom vrstom bijega. A najčudnije od svega bilo je da je, 

kad je dodirnuo njezino tijelo, rekla "Oh dragi" i "Dušo, to je tako dobro" u pokušaju 

malaksalog mumljanja koje je jednostavno zvučalo toliko nesvojstveno njoj da se 

Eddie zapitao koji se to kurac događa. Zvučala je kao lik iz nekog jeftinog romana iz 

1970 -ih, kakve kupuješ u zračnoj luci. 

Dok je svršavala, istresla je nešto iz sebe, iz same svoje dubine, i nijemo se 

trznula kao da je u agoniji. A kad je Eddie svršio, čvrsto se uhvatio za prekrivač na 

krevetu i osjećao usamljeniji no što je ikad smatrao mogućim. 

Ležali su u krevetu cijeli dan. Čak i kad su se probudili, nastavili su ležati čitavo 

poslijepodne, ne govoreći ni riječi jedno drugome, dok je svjetlo s druge strane 

prozora sve više jenjavalo i miris znoja ispunjavao sobu, sad prodoran i sladak kao 

pokošena trava ljeti. Nakon nekog vremena, kad se naoblačilo, jedino svjetlo koje je 

preostalo u sobi bio je četverokut tople zlatne svjetlosti rasprostrte preko hrpe 

izblijedjelog donjeg rublja koje je ležalo nabacano na sagu. 

Soba je bila prilično malena, ali imala je pripojenu minijaturnu plavu kupaonicu i 

balkon koji je gledao na sive i zelene krovove King's Crossa i vitke gradske nebodere 

u daljini. Željeznička postaja St. Pancras, velika hrpa bahatog viktorijanskog 

pješčenjaka priječila je pogled. Taje zgrada odisala moći. "Jebi se, Bude", kao da je 

govorila prometu koji je prolazio pokraj nje i legijama crvenih i žutih dizalica koje 

kao da su prijetile ulicama. 

Eddie je neko vrijeme gledao kroz prozor, ali nije osjetio nimalo ushita. Ovaj mu 

je prizor bio tako dobro poznat s televizije i iz filmova da je imao osjećaj kako je 

oduvijek živio ovdje. U njemu nije bilo ničeg iznenađujućeg. Ničeg novog, osim 

možda svježine zraka kad je nebo proparao grom i napokon pala kiša i proizvela šumu 

kišobrana na ulici ispred hotela. Na trenutak Eddiju se učinilo da se nešto zabjelasalo. 

Ali kad se okrenuo, ona je stajala uz krevet s njegovim fotoaparatom u ruci, 

namotavala film i odvažno se smješkala. 

Bila je omotana u ručnik i raščupana mokra kosa dodirivala joj je ramena. Nokti 

na nogama bili su joj dugi. To je zamijetio. A prsti su joj drhtali dok je namotavala 

19

film. 

Ne obazirući se na njega, sjela je za toaletni stolić, prelistavala neki časopis koji 

je pronašla u jednoj od ladica i tiho si pjevušila u bradu. Eddie se pitao što će se 

sljedeće dogoditi. Sjedio je na prozorskoj daski, pušio, promatrao njezine kretnje. 

Htio joj je prići i ponovno dodirnuti njezina krhka naježena ramena i priljubiti je tik uz 

sebe. Ali iz nekog razloga, nije to učinio. 

Tad je ona najednom pljesnula rukama, glasno se nasmijala, djetinjim i sretnim 

smijehom koji mu je sledio srce. 

"Sjajno," rekla je. Izvukla je iz torbe škarice za nokte i polako, brižno, počela 

izrezivati slova ABC iz naslova nekog članka o televizijskom kanalu. Vršak jezika 

virio joj je iz usta dok je izrezivala. "Kako ti se čini?" upitala je podižući izrezana 

slova da ih on vidi. 

"Jako lijepo", odgovorio je, zbunjen. 

Odmotala je selotejp, odgrizla komad vrpce i pomno zalijepila velika crna slova 

na zid iznad kreveta, zaglađujući papir prstima. Zatim se odmaknula, diveći se prizoru, 

ponovno dograbila Eddijev fotoaparat i snimila fotografiju zida. Ovaj put je zbog 

bljeskalice morao protrljati ošamućene oči. 

"Jednostavno volim abecedu", slegnula je ramenima. "Ne znam zapravo zašto." 

Eddie je rekao pošteno. 

"Chacun a son gout." Morao je prevesti. "To znači što god te veseli", rekao joj 

je. "Znaš, samo ti radi svoje." 

"Zašto onda jednostavno nisi tako rekao?" upitala je, a Eddie nije mogao smisliti 

odgovor. 

S ulice je dopirala buka i glasna glazba, a kad se spustila noć, postalo je još gore. 

Zvukovi Londona bili su ti zbog kojih je bilo drugačije. Kakofonija kakvu nikad ne 

čuješ u Dublinu, puna stranih naglasaka i grohota smijeha i uvreda i zavođenja. A 

zidovi su bili tako tanki da su se kroz njih čuli povici i stenjanje i šuštanje tuševa iz 

susjednih soba. 

"Zašto si došla ovamo?" upitao je Eddie dok se ona šminkala. 

"Zašto si ti došao?" odgovorila je, vješajući plavu haljinu u ormar. 

"Zbog posla", odgovorio je. "Znaš kako je." 

"I ja", rekla je, "vidjeti sestru i možda potražiti posao." Zatim se nasmijala. 

"Isuse", uzdahnula je. "Zašto bi inače itko došao ovamo?" 

"Ne znam", odgovorio je Eddie, "iz različitih razloga." 

"Pa znaš", rekla je napućivši se pred zrcalom, "nisam sigurna u to, ja ni po čemu 

nisam različita." 

"Ne bih to rekao", odgovorio je Eddie. 

"Ti vjerojatno ne bi", odgovorila je, "ali možeš mi vjerovati na riječ." Izgovorila 

je ono "ti" kao da je poznavala Eddija izvana i iznutra i njega je to nekako iživciralo. 

"Ne", rekla je, "ja apsolutno ni po čemu nisam različita." 

"Pričaj mi o sebi", rekao je samoposprdnim kalifornijskim naglaskom zbog 

kojega se osjećao nelagodno čim je to izgovorio. 

"Što želiš znati?" upitala je, obujmivši dojke dlanovima ispred zrcala. 

"Ne znam", odgovorio je. "Pričaj mi o svojoj obitelji. O ocu. Čime se bavi tvoj 

20

otac?" 

"Nadijeva kobasice", odgovorila je bijesno ga promatrajući. "Zašto?" 

"Ne!" rekao je, udarajući po melankoličnoj žici. "Zafrkavaš me." 

Njezino se mrštenje smekšalo u osmijeh. 

"Ne zafrkavam", odgovorila je, crvenjeći. "On je predradnik u tvornici kobasica." 

"Pa dobro", rekao je Eddie. "Pretpostavljam da netko mora i to raditi." 

"Da", odgovorila je, "i on tako kaže." 

"Da, to je u redu", slegnuo je ramenima Eddie, "netko mora sve raditi." 

Te su večeri izašli jesti u neki meksički restoran nazvan "Ne zaboravi Alamo". 

Okačili su jakne o divovski plastični kaktus točno nasred poda. Bilo je to jedno od 

onih mjesta gdje je jelovnik načinjen od plastike i prevelik, i gdje puštaju Richarda 

Claydermana, koji izvodi pjesme Barryja Manilowa, i konobarica ti kaže svoje ime, 

čak i ako ga ti ne želiš znati. Eddie je zamijetio način na koji je Marion govorila 

konobarici "molim" i "hvala" i "oprostite", i tad se osjetio krivim jer on to nije učinio. 

Imao je osjećaj da je ona to učinila samo kako bi njega posramila. Naručila je 

tostados i chilli con carne i popila veliku kriglu piva. On je uzeo enchiladas i ledenu 

vodu jer mu je želudac još uvijek bio nadražen. Stalno mu se prdilo i vrpoljio se na 

stolcu. 

Marion je bila iz Ballybrackena, obalnog gradića u Donegalu, za koji Eddie nikad 

nije čak ni čuo. Rekla je da je to mirno mjestašce u kojem se nikad ništa ne zbiva. 

Jedno od onakvih mjesta gdje uključiš električnu četkicu za zube i ulična rasvjeta 

odmah oslabi. Jedan je semestar bila na Sveučilištu Galway, studirala politiku, ali 

morala je otići kad je njezin otac zapeo u nekom stroju na poslu, a majci bila potrebna 

dodatna pomoć u kući. 

"Isuse", rekao je Eddie. "Kojim je dijelom tijela zapeo?" 

"Nosom", drsko je odgovorila. "Moj otac nema nos." 

"Čime onda njuši?" upitao je Eddie. 

"To je stari vic", odgovorila je. A zatim je rekla da želi promijeniti temu. 

Imala je osmoricu braće i tri sestre. Stvarno tipična irska obitelj, rekla je, stvarno 

tipična, dečki koji ne znaju ni tanjur oprati, cure koje su odgojene za peglanje. 

"Zašto je Krist bio Irac?" upitala je. "Zato što se stalno družio s dečkima i do 

tridesete godine živio s majkom." 

Sad su svi otišli od kuće. Svi osim njezinog malog brata, Pascala. Dvije njezine 

sestre su se udale, jedna za simpatičnog tipa koji je neko vrijeme radio za policiju, 

druga za pravog gada koji ima trgovinu kaubojskim čizmama u Mullingaru. Jedan je 

brat u vojsci, služi u Libanonu. Dvojica su građevinski radnici u Dublinu i žive u 

jednoj sobi u Rathminesu. Jedan je u New Yorku, održava zahod u nekom velikom 

hotelu. Jedan je u Leedsu na tečaju za psihijatrijsku njegu i svi u gradu misle da je on 

sam lud. Ostaju još dva brata o kojima ona jednostavno ne želi govoriti. 

Onaj u New Yorku ima djevojku koja je stjuardesa na prekooceanskim letovima 

kompanije Aer Lingus. Svaki vikend donese paket prljavog rublja kući u Ballybracken 

da ga njegova majka opere, a zatim ga letom u ponedjeljak ujutro odnese natrag u New 

York. 

21

Kad je to rekla, Eddie se umalo udavio svojim avokadom, ali ona se zaklela da je 

to istina. 

"Jadno", rekla je, "ali kunem ti se da je istina." 

"Sranje", rekao je Eddie. "Teleportiraj me, Scotty." 

"Da", odgovorila je, "bilo bi smiješno da se prema njoj ne odnose tako kako se 

odnose. Ona je kao rob." 

Eddie joj je rekao da je njegov tata zamjenik pomoćnika upravitelja banke i da je 

to već deset godina. Ima jednu sestru, Patriciju, i ona je sad na Trinityju i studira 

psihologiju i sociologiju. I ispričao joj je sve što se dogodilo prošlo ljeto kad je pisao 

diplomsku radnju, o majci, o ocu, kako su se svi iznenadili kad je ona nazvala iz 

Londona i rekla da je sve svršeno i da se neće vratiti. Pričajući tu priču osjetio je 

zabrinutost, kao i uvijek. Teško je ispričati je, a ne ostaviti dojam da očekuješ 

suosjećanje. Nije da on nije želio suosjećanje. Samo nije želio da se to vidi. 

"Dobra je stvar da sad svi mi sami peremo svoje rublje", rekao je. 

Nasmiješila se. Zatim je Eddija upitala kakvom se glazbom bavi, a on je 

odgovorio da to ne može izraziti riječima. Glazbom koja nešto govori, to je sve, a ne 

tapetama za uši. Rekla je da se njoj sviđa George Michael i takvi ljudi. Eddie je 

odgovorio da je za njega to previše komercijalno i ispalio nekoliko imena bendova za 

koje ona nikad nije čula, The Stone Roses, Screaming Blue Messiahs, New Model 

Army. Posvađali su se oko U2. Ona je rekla da ih ne voli, a Eddie nije mogao shvatiti 

zašto. Rekla je da stalno lupetaju gluposti o Sjeveru, o situaciji koju oni jednostavno 

ne razumiju. Pogled joj je bio oštar dok se prepirala i Eddie je zbog toga osjetio 

nelagodu. Rekla je da pretpostavlja kako je Eddie jedan od onih pet milijuna ljudi koji 

tvrde da su bili na njihovoj prvoj svirci u Dandelion Marketu. 

"Bio na njoj?" nasmijao se Eddie. "Pa ja sam svirao tamo, kao predgrupa, znaš, 

sa svojim prvim bendom, The Honey Bees, zapravo su dečki iz U2 stvarno pristojni 

tipovi, uvijek mi pošalju karte kad sviraju u Point Depotu." 

Marion je rekla strašna fora. Eddie je rekao da su oni mnogo učinili u borbi 

protiv apartheida i da se njihove ploče ne mogu kupiti u Južnoj Africi. Marion je rekla 

sretna stara Južna Afrika, a Eddie joj je odgovorio da je ta primjedba nepoštena. 

Marion je smatrala da su svi ti bombastični govori o opresiji negdje daleko posve u 

redu, ali nema li i Irska apartheid na Sjeveru? Što je sa zatočenjima, pucanjem da 

ubiješ, mučenjem zatvorenika? 

"Ne", podrugljivo je odgovorio Eddie, "to su gluposti. Situacija tamo gore možda 

jest loša, ali nije tako loša." On smatra da je Irska puna ljudi koji ruše druge Irce i da 

su U2 totalno kul ekipa koja je učinila čuda za ugled njihove domovine u inozemstvu. 

Ona je rekla da to sve ovisi o tome što Eddie podrazumijeva pod "njihovom 

domovinom", a - ako se nju pita - i Ulster je dio te domovine. 

"Slušaj", uzdahnuo je Eddie, "poštedi me one spike o zelenoj zastavi." 

"Onda mi nemoj prodavati te folove." 

"Koje folove?" podrugljivo je upitao Eddie. "Ja ne prodajem nikakve folove. 

Istinu govoreći, boli me briga." 

"Thatchericu", prekinula ga je, "folove establišmenta, sve sam to već čula od 

takvih kao ti." 

22

"Takvih kao ja?" upitao je Eddie. 

"Da", odgovorila je, "takvih kao ti. Svadljivih ljevičara srednjeg sloja iz Dublina 

4." Izgledala je kao neko inatljivo dijete dok je to govorila, ali Eddiju se jednostavno 

nije dalo započinjati svađu. "Da", uzdahnula je, "iznenađen si, ali takve sam već 

srela." 

Eddie se nasmijao. 

"Slušaj, dušo", rekao je, "ako želiš vjerovati u te napuhane priče, slobodno 

vjeruj. Samo nemoj meni nabijati krivnju, dobro?" 

Neki je ćelavac u kutu pogledao Eddija, izvadio cigaretu iz kutije i mahnuo njome 

podižući obrve. Eddie mu je dobacio kutiju šibica, koju je ovaj bacio natrag kad je 

zapalio svoju pljugu. 

"Slušaj, Eddie Virago", rekla je ona, "kao prvo, mislim da nije baš totalno kul" - 

podrugljivo se nacerila rekavši tu riječ - "da me zoveš dušo." 

"Istina", nasmiješio se. "Touche." 

"A kao drugo, mislim da bih ti to trebala reći, moj otac je vijećnik Sinn Feina." 

"Velika stvar", slegnuo je ramenima, cupkajući pecivo. "Zadivljen sam." 

I bio je. 

Kad su se vratili u Brightside, Marion je otišla u sobu, a Eddie nazvao oca iz 

telefonske govornice u predvorju. Sve je u redu, rekao mu je, plovidba je bila malo 

nemirna, ali on je na trajektu naletio na jednu prijateljicu s faksa i nekoliko će dana 

ostati s njom. 

Razgovarali su nekoliko minuta i govornica je uznemirujućom brzinom progutala 

Eddijeve kovanice. Patricia je dobro, negdje je vani s dečkom, na nekoj večeri s 

plesom organiziranoj za pomoć zlostavljanoj djeci u Irskoj, smiješno je kad tako to 

kažeš, kad čovjek malo bolje razmisli. Eddie se suglasio s njim. 

"Usput, Irska je pobijedila", rekao je njegov otac. 

Dok je govorio u slušalicu, Eddie je prelistavao svoj primjerak New Musical 

Expressa. 

"Super, tata", rekao je, "jesi li gledao tekmu?" 

"Jesam", odgovorio je njegov otac, "i popio sam nekoliko piva." Razvodnjena 

jeka i pucketanje izobličili su mu glas. "Bila je dobra, znaš", rekao je njegov otac, "ali 

nije bila sjajna." 

"Mislio sam da smo pobijedili", odgovorio je Eddie. 

"Da, ali to je samo jedna utakmica, zar ne?" 

Eddie je opazio kako gospodin Patel prolazi hodnikom sa šalicom kave u ruci, 

podiže zasun uz pult i nestaje u stražnjoj prostoriji. Kretao se graciozno. Izgledao je 

kao da doista pripada ovdje i toliko je dobro znao raspored prostorija da nije ni 

gledao kud hoda. Eddie mu je zavidio. Plava svjetla i sjene treperile su na zidovima 

predvorja. Mora da je upaljen televizor. 

"Da", rekao je Eddie, "to je samo jedna utakmica." 

"Svejedno", rekao je njegov otac, "u pravu si, pobijedili smo." 

"Moram ići, tata." 

"Da", odgovorio je njegov otac, "nemoj nabijati račune." 

23

"Lijepo spavaj, tata", rekao je Eddie. 

"Trideset i osam penija po minuti, eto koliko košta nazvati kopno. Sramota!" 

"Da, to je ludost, tata. Slušaj, moram gibati." 

"U redu, sine, slušaj, htio sam ti reći..." 

Linija je zaškljocala i prekinula se prije nego što je Eddie uspio uloviti zadnju 

riječ. Eddie je nekoliko trenutaka stajao u maloj, mračnoj telefonskoj govornici, 

razmišljajući o svom ocu i pitajući se da li da ga ponovno nazove samo da mu još 

jednom zaželi laku noć, onako kako dolikuje. Ali znao je da bi to bilo glupo i 

nelagodno. Imao je osjećaj kako želi nazvati nekog drugog, ali nije se mogao sjetiti 

koga bi nazvao. Otvorio je telefonski imenik i pogledao brojeve navedene pod 

njegovim vlastitim prezimenom. Bio je popriličan broj Viraga, sedamnaest da budemo 

precizni, kad ih je prebrojio. U Dublinu su oni bili jedini. To je život učinilo veoma 

jednostavnim. Ljudima je samo morao reći da se zove Virago i da je jedini Virago u 

telefonskom imeniku. Jednostavno. London će očito biti zajeban. 

Na prvoj stranici New Musical Expressa nešto je zamijetio. Članak o izdavačkoj 

kući DEF JAM, hip-hop kompaniji u New Yorku. Eddie se glasno nasmijao i položio 

prste preko stranice, trgajući slova DEF. 

Zatim se okrenuo i odlijepio naljepnicu s unutrašnje strane vrata govornice. 

"Ujedinjena islamska stranka", pisalo je. "Zabranite Sotonske stihove!" 

Kad je izašao u predvorje, provirio je preko pulta. Gospodin Patel sjedio je na 

rubu male sofe, gledao neku maloumnu komediju situacije i smijuljio se. Zvuk je bio 

preglasan, pa se prozorčić u stražnjem dijelu prostorije zatresao kad se zaorio 

nasnimljeni smijeh. Na zidu je bio poster neke indijske filmske zvijezde s malom 

crvenom točkicom nasred čela. Uz telefon je na podu bila pripojena automatska tajnica 

na rubu koje je treperila crvena žaruljica. Na televizoru se nalazio smotak toaletnog 

papira, sav namreškan kao da je pao u zahodsku školjku i nakon toga bio izvučen iz 

nje. 

Kad je opazio Eddija, gospodin Patel kimnuo je glavom, nasmiješio se i upitao ga 

je li sve u redu. Na hladnom plavom svjetlu izgledao je veoma zgodan. Eddie je rekao 

da, sve je u redu, a gospodin Patel se ponovno nasmiješio. Kad se nasmiješio, njegovi 

obrazi zaoblili su se u male kugle. Otpio je gutljaj svoje kave i donja mu se usnica 

podigla preko brkova. 

"Pobijedili ste nas", rekao je mašući prstom. Eddie ga je upitao što time misli. "U 

ragbiju", odgovorio je, "prava nepravda." Iz zvučnika je zagrmio smijeh i ispunio 

čitavu prostoriju. "Irska četiri, Engleska nula", uzdahnuo je gospodin Patel podižući 

četiri prsta u zrak. Eddie mu je rekao da to već zna, ali uvijek postoji drugi put. "Da", 

odgovorio je gospodin Patel, "čovjek mora biti filozof." 

Eddie je zamolio rano telefonsko buđenje. Zatim je otišao van nabrzinu popušiti 

džoint. Prošetao je do kraja Ulice President i vratio se suprotnom stranom, puštajući 

da mu dim marihuane struji kroz nos. Miris hamburgera i pabova ispunio je zrak. 

Osjećao je napetost i umor, veliku bojazan. Uhvatio se kako se pita što Jennifer radi u 

tom trenutku i hoće li ikad ponovno misliti na njega. Sjeo je na stube Brightsidea, 

zatvorio oči i pokušao prizvati njezino lice, ali ono se odbijalo pojaviti. Dok je gasio 

džoint, pomislio je na Deana Beana. Hip-hop glazba dopirala je ulicom, a dolje na 

24

uglu četvorica nasmijanih crnaca potezala su iz boca. Eddie je očajnički buljio u 

zvijezde i mjesec King's Crossa, samodopadan i crven poput trešnje među oblacima. 

Kad se vratio u sobu, ona se nasmijala dok je on lijepio DEF na tanki zid. 

A kad je odgrnuo pokrivač, već je bila naga. 

Sljedećeg jutra, gospodin Patel nije bio sretan. 

Odteglio je ogromne hrpe bijelih šalica i tanjura u odvratnu blagovaonicu koja je 

vonjala na mast i izveo veliku vodviljsku predstavu rasprostirući ubruse i prazneći 

pepeljare. Odjeven u crno odijelo s tankom crnom kravatom, izgledao je otmjeno i 

ležerno, kao neki detektiv iz stripa. Ali, iako je davao sve od sebe da bude uljudan i 

gorljivo kimao glavom kad bi netko rekao "Dobro jutro" ili "Lijep dan", svi su mogli 

vidjeti da je ljut i ne baš onako mio kao što je bio dan ranije. Usnice su mu bile 

stisnute čvršće od devine guzice u pješčanoj oluji. Sitnim je koracima brzao kroz 

blagovaonicu i kuhinjskom krpom bijesno mlatarao po zraku, ispravljao slike na 

zidovima, većina kojih je već ionako ravno stajala i mrmljao prostote sebi u bradu. 

Iako je u prostoriji bilo hladno, izgledao je kao da mu je vruće i stalno prolazio 

prstima kroz svoju crnu kosu i podizao ruku da raskopča ovratnik, koji je već bio 

otkopčao i zakopčao nekoliko puta prije nego što su Eddie i Marion stigli do svog 

stola. 

Iskaljivao se na supruzi. Svako toliko gurnuo bi guzicom kuhinjska vrata, u očaju 

pogledao u strop, prekrižio ruke, sklopio oči i viknuo nešto što Eddie i Marion nisu 

mogli razumjeti, ali što je zvučalo kao da bi moglo biti itekako nepristojno. Tad bi se 

ona pokunjeno dovukla u blagovaonicu, spuštenog pogleda, noseći kantu ili krpu za 

pod, jedva se usuđujući pogledati svog supruga ili ono malo ljudi raštrkanih za 

pohabanim stolovima, ili bilo što drugo osim otrcanog saga. Tugaljiva istočnjačka 

glazba cvilila je iz kuhinje, a dernjava prodavača novina na pločniku ispred hotela 

bila tako glasna da se činilo kako prozori podrhtavaju. 

Gospođa Patel bila je niska, veoma mršava žena. Imala je žutoljubičasti sari koji 

joj je ovijao tijelo od vrata do nožnih prstiju i bijeli veo preko nosa i usta, zbog čega 

je bilo nemoguće pogoditi njezinu dob. Imala je prekrasne bademaste oči, grimizne kao 

vino, koje je Eddie ugledao kad je ona s krivnjom pogledala u njegovu smjeru i skinula 

svoje naočale s debelim okvirom. Koža joj je bila malo svjetlija od suprugove i 

jednako glatka kao njegova. I kretala se kao ptičica, brzim, osebujnim kretnjama, dok 

je ribala kutne daske i nekom žutom krpom laštila jedaći pribor. 

Marion je danas bila bolje raspoložena, što nije škodilo. Eddie je počeo shvaćati 

stvarnost svoje situacije. Žamor prometa probudio ga je u pola šest ujutro. Ležao je u 

mraku i slušao prigušeni odjek dalekog radija, ispružen na krevetu za jednu osobu, 

bolnoga grla, nogu isprepletenih s njezinima, meškoljeći se po još vlažnim plahtama s 

mrvicama starog tosta koje su ga poput kamenčića bockale u leđa. Eddie doista nije 

znao što da učini. Morao je to priznati. Negdje duboko u sebi znao je da je ovo seks za 

jednu noć koji će na kraju završiti kao nešto drugo. Kao i svaki drugi seks za jednu noć 

u njegovom životu. Tipično. Tek se iskrcao s trajekta, a već je u govnima do grla. 

Upravo ono što je samome sebi obećao da neće učiniti - da se neće prebrzo ni uz koga 

vezati - a sad je baš to učinio. Ovo se po svemu moglo pretvoriti u pravu Torvill i 

25

Dean situaciju. Tanki led svuda naokolo, i Eddie je već osjećao kako počinje pucati. 

I krevet je bio pravi hotelski, premekan, s najlonskim plahtama koje su izazivale 

statički šok i oprugama koje se vjerojatno čulo s milje udaljenosti. Zrak je bio svjež i 

Eddie je promatrao kako se njegov dah pretvara u paru dok je nepokolebljivo mirno 

ležao pokraj nje i pitao se zašto se ovo dogodilo i kako će se iz toga izvući. Osjetio je 

nešto muklo u samoj jezgri svojega postojanja. Ali to nije bila emocija. Bila je to glad. 

Načas je pomislio da ustane i iskrade se bez ijedne riječi, da se samo odšulja 

stražnjim stubama kao Errol Flynn ili netko takav, i nikad se ne vrati. U mjesecima koji 

će uslijediti, često će se upitati zašto to nije učinio, zašto nije jednostavno kliznuo do 

majčinog stana u jednom od onih otmjenih crnih londonskih taksija, bez ikakvih 

pitanja. Mogao je biti ondje i prije no što ona ustane. Ili bilo gdje drugdje osim u 

hotelu Brightside. I mogao je to učiniti. Bilo je rano, nikoga nije bilo u blizini i mogao 

se izvući neopažen. Ali čak ni Eddie nije bio takav gad. Uostalom, praktično gledajući, 

nikad ne bi uspio spustiti gitaru niz stube, a da pritom ne proizvede buku. 

Kad je sad u blagovaonici gledao Marion, njezine majušne ruke koje su 

podrhtavale držeći punu šalicu, u grčevitom stisku mišića koji se predstavljao kao 

Eddijevo tjeskobno srce, bilo mu je gotovo drago što se nije izložio toj opasnosti. 

Gotovo, ali ne posve. Ona je jednostavno izgledala beskrajno ranjiva. 

Uhvatila ga je za ruku preko tanjura s doručkom i uputila mu osmijeh, neobično 

žaloban osmijeh. Zatim je ispružila palac i obrisala nešto s ruba njegovih usana. 

Zacrvenjeo se. Jutros je izgledala bolje, u to nije bilo dvojbe. Naspavala se, tu nije 

bilo greške, škrgutajući zubima i tiho hrčući kao mače. Sad su njezine zelene oči bile 

bistre, malo se našminkala, a njezina je koža još uvijek bila ružičasta od apsurdne 

siline tuša. Kosu je podigla debelom žutom vrpcom, s kojom je izgledala kao Simone 

de Beauvoir, ili neka od onih drugih koprivojedačica s Lijeve obale. Eddie je u tim 

zelenim očima vidio vlastiti odraz. Doista su bile zelene kao more kraj Sandymounta, 

iako, znajući što se u njega ispuštalo, nije bio siguran bi li ona to nužno shvatila kao 

kompliment. Međutim sad je shvaćao zašto ljudi tako govore o zelenim očima. 

Gledajući Marion, bilo je očito. 

Strogo govoreći, Eddie nije bio za šminku. Šminka je bila jedna od onih stvari 

koje nisu bile moderne, seksistička, sve to. Ali Marion je izgledala veoma lijepo 

ovako našminkana i on se zagledao u nju, nastojeći vjerovati da su jučer u ovo doba 

jedva poznavali jedno drugo, a sad su već jedno drugome učinili stvari koje većina 

ljudi ne učini za čitavog bračnog vijeka. A ispod krivnje, najjači osjećaj koji ga je 

obuzeo bilo je nestrpljenje da nekome to ispriča, po mogućnosti Deanu Beanu, koji je 

erotska iskustva drugih ljudi skupljao kao što prištićavi momčići skupljaju brojeve 

vlakova. Da, Beana bi ovo itekako zainteresiralo. Eddie je gotovo mogao vidjeti 

njegovo veliko, debelo, velikodušno jenkijevsko lice kako govori, "Isuse Kriste, nisi 

valjda, majko moja, nisi to učinio, odvratno, čovječe. Isuse." 

"Izgledaš jako lijepo", rekao je. I to je neki početak. Na kraju krajeva, nisu 

razmijenili ni riječ otkad su se probudili i to jednostavno nije moglo dugo trajati. 

Eddiju je bilo neugodno dok ju je promatrao kako naga i blijeda hoda po sobi, odabire 

odjeću iz svoje naprtnjače i uvlači se u tajice. On je svoje bokserice bio navukao 

ispod perine dok mu je ona bila okrenuta leđima. Znao je da je to smiješno, ali on je 

26

io takav. Ona se nije potrudila ni nasmijati mu se zbog toga. 

Dok se ona tuširala, on je brzo pospremio krevet, okrenuo plahte, zavukao deke 

čvrsto ispod madraca. Na to ga nije nagnala nikakva neodređena ljubav prema 

urednosti. Samo nije želio da ona vidi mrlje. A ni sam ih nije želio vidjeti. Želio ih je 

sakriti. 

"I ti izgledaš lijepo", odgovorila je ona, "ali ti to već ionako znaš, zar ne?" 

Eddie je pokušao smisliti neki mudrijaški odgovor, ali bilo je prerano i glava mu 

je još uvijek bila zamućena od džointa koji su podijelili prije no što su u dva i pol 

ujutro napokon zaspali, iznova napisavši Kama Sutru. Riječi su se kotrljale njegovim 

opustošenim umom, ali nijedna nije došla. 

"Tebe ne mogu pobijediti", rekao je Eddie. 

Gospođa Patel probrzala je pokraj stola, pognuta nad težinom velike metalne 

kante pune prljave sapunaste vode. 

"Ne", rekla je Marion, "ne možeš." 

Podigao je njezinu ruku do svojih usana i poljubio je, prijetvoran trik koji bi mu 

uvijek upalio. Uputila mu je pogled od kojega se osjetio pomalo smiješno i nastavila 

vilicom otvarati plastičnu kutijicu s pekmezom. Dok je to činila, naramenica joj je 

kliznula i Eddie je ugledao ljubičaste ljubavne ugrize na mekom dijelu njezinog vrata 

pokraj srebrnog križića. Uhvatila je njegov krivnjom ovlažen pogled. "Vidiš li što si 

mi učinio, divljačino", rekla je i ponovno dodirnula njegovu ruku. 

Eddie se zacrvenjeo i zagrizao hladan, gnjeckav tost. 

"U žaru trenutka", odgovorio je. Ali osjećao se kao gad. Kvragu, ni ona nije bila 

anđeo. Eddie je imao osjećaj da mu je prepucij trenutačno negdje oko gležnjeva. Ali 

sad je djelovala tako nježno i ranjivo, ni u kom slučaju onakva kakva je bila u krevetu, 

i od pogleda na tragove svojih zubiju na njezinom vratu doista se osjećao poput 

neandertalskog pervertita. Ujedno je osjećao kao da ti tragovi imaju nadzor nad njim, a 

to mu se nimalo nije sviđalo. Naravno da nisu imali, ali Eddie se svejedno tako 

osjećao. Osjetljiv. Eddie je u stvarima vidio simboliku. Jednostavno je bio taj tip. 

Skinula je vrpcu s glave, zabacila kosu i zagledala se duboko u njegove oči dok 

nije poželio da prestane. 

"Prestani", nasmijao se, kad je osjetio kako njegove vlastite oči bježe u križ pod 

njezinim pogledom. 

Nije prestala. Čvrsto je stisnula njegovu ruku između svojih i zagledala se još 

dublje, kao da na njegovom licu traži nešto poznato. Oči su joj bile znatiželjne i 

podrugljive. 

"Mora da izgledamo kao idioti", nasmijuljio se, nervozno se osvrćući po 

prostoriji u potrazi za nečim - bilo čim - o čemu će razgovarati. 

"Tako si lijep, Eddie Virago", najednom je rekla. "Prava je šteta da si takav 

veliki folirant." 

"Hej, baš ti hvala", odgovorio je. "I ja tebe volim, dušo." 

Ona se tad nasmijala, tiho, i vratila svom doručku. 

U deset i trideset, gospođa Patel prišla je stolu i odglumila da gleda na sat. Zatim 

je pokazala na vrata. 

Dok su izlazili, Marion je kliznula rukom oko Eddijevog struka, gurnula ruku u 

27

njegov stražnji džep i Eddie je jasno čuo kako se gospođa Patel i njezin suprug tiho 

smiju iza njegovih leđa. Lice mu je gorjelo od nelagode, ali nije se okrenuo. 

Kad su se vratili u sobu, stali su uz prozor zagrljeni, ništa ne govoreći i nesigurni 

što bi osjećali. Eddie je zurio u njihov zagrljeni odraz u zrcalu ormara. Stvarno će 

morati nešto učiniti glede svoje mohikanke. Hitno je treba potkratiti. 

Marion je željela znati što sad i Eddie je rekao da ne zna, ali što kaže na ševu? 

Zapucketala je jezikom i rekla da mrzi tu riječ i da uopće nije mislila na to. Eddie se 

odmaknuo od nje i otvorio kutiju svoje gitare. Izvukao je gitaru i sjeo na krevet, divlje 

nastojeći da izgleda kao da ugađa instrument, zavrćući vijke dok žice nisu bile tako 

napete da je bio siguran kako će njegova treble E puknuti. Marion je zapalila cigaretu i 

zagledala se u njega, provlačeći ruke kroz kosu. Šutnju je prekinulo nervozno kucanje. 

Kad je otvorila vrata, pred njima je bio gospodin Patel. Djelovao je smušeno. 

"Je li soba u redu?" upitao je prijateljskim glasom. Marion je rekla da, a 

gospodin P. da je to dobro. "Naša soba", pokazao je, "malo je dalje niz hodnik, pa ako 

vam po noći išta zatreba, samo pokucajte." 

Marion je rekla da je sigurna kako joj ništa neće trebati, ali ako joj bude trebalo, 

svakako će pokucati. 

"Hvala vam", rekla je. "Hvala vam, gospodine Patel." On se ponovno nasmiješio. 

"Smijem li?" nasmiješio se ulazeći u sobu. "Na čas?" 

"Naravno", odgovorila je Marion. "Na kraju krajeva, soba je vaša." Gospodin 

Patel se nasmijao. 

"Valjda", rekao je. "Nisam tako razmišljao o tome." Zastao je i zatim rekao: 

"Zašto ste ovdje? Biste li mi rekli?" Marion se tobože nasmijala. Zatim je rekla da je 

ovdje zbog posla. "Slušajte", rekao je on, najednom oduševljen, "ja vam mogu 

pomoći." 

Eddie se uhvatio kako postaje sve svjesniji slatkog mirisa kanabisa u sobi. Širom 

je otvorio kruti prozor. Zatim je sjeo na prozorsku dasku i nadalje motreći gospodina 

Patela, koji je veoma zabrinuto lamatao rukama dok je govorio. 

Gospodin Patel je rekao da je Angela jutros otišla, bez ikakve prethodne najave, i 

da on to mrzi reći, ali to je tipično za crnce, jednostavno ne žele raditi. Ispostavilo se 

kako je Angela bila sobarica i da se vraća na Barbados kako bi živjela sa svojom 

tetom usidjelicom. Gospodin Patel bio je stvarno uzrujan jer se on sa svojim šogorom 

baš spremao pokrenuti mali stolarsko-vodoinstalaterski posao i vođenju hotela 

jednostavno više nije mogao posvećivati onoliko vremena koliko je želio. 

"Angela me je uvalila u sranje", uzdahnuo je. "Oprostite na izrazu." 

Čitavo vrijeme dok je govorio, pogled mu je skretao ka Eddijevoj gitari, 

prebačenoj preko perine. Bila je predivna, to se mora priznati, pravi Fender 

Stratocaster iz 1956., sunburst boje, s Gretch pikapovima. Ali po tome kako gospodin 

P. nije mogao prestati gledati u nju, dakle, činilo se kao da nikad ranije nije vidio 

gitaru, što možda i nije, u svakom slučaju ne izbliza. 

"Kakve sve to ima veze s nama?" upitao je Eddie. 

"Imam prijedlog", nasmiješio se gospodin Patel. "Dat ću vam ponudu koju nećete 

moći odbiti", i prišao je krevetu, nagnuo se nad gitaru i dodirnuo žice, gotovo sa 

strahopoštovanjem, nježno, kao da je umalo očekivao da će ga žice ugristi. Eddie mu 

28

je rekao da se mora uključiti u struju prije no što iz nje dobiješ ijedan pravi zvuk. 

Gospodin P. djelovao je zbunjeno. 

Ponuda je bila da Marion preuzme Angelin posao, malo čisti, pospremi nekoliko 

kreveta, pomogne s doručkom, općenito "uleti", a zauzvrat će dobiti besplatnu hranu i 

smještaj. 

"Možete ostati u ovoj sobi", rekao je. A ako njezin zaručnik želi povremeno 

pomoći, i njemu može ponuditi isto. Ako se bude pristojno ponašao. 

"Tko?" upitao je Eddie. "Ja?" 

"Nitko neće ostati praznih ruku", rekao je. "Ostanite ovdje s nama. Što kažete?" 

"On nije moj zaručnik", rekla je ona. Gospodin Patel podigao je ruke. 

"Ja ne postavljam pitanja", nasmiješio se, "vi ne lažete." 

"Zastoja?" upitala je ona. "Vi me ni ne poznajete." 

Gospodin Patel je rekao da mu se jednostavno sviđa i da djeluje kao draga 

djevojka, uostalom, zna kako su Irci marljivi radnici. U građevinskom je poslu naletio 

na mnoge Irce i zna da su sazdani od izdržljivog materijala. Dok je govorio, s vremena 

na vrijeme bi se nasmijuljio i stidljivo zagledao u pod. Rekao je da vidi kako su njih 

dvoje mladi, a jako dobro zna da su mladi ljudi gladni prilike. Sam se toga sjeća. 

Zakoračio je prema Marion i dodirnuo joj ruku dok je govorio. Ovdje imaju priliku, 

rekao je. Grad je sjajan. Trebala bi to shvatiti kao početak. Korak po korak. Uostalom, 

da bude iskren, očajan je, a oni dripci iz Ureda za zapošljavanje mladih obični su mali 

lijeni usranci iz gradskih stanova, koje više zanima snifati ljepilo nego odraditi dnevnu 

satnicu. Nasmijao se kad je to rekao, malim smiješkom punim krivnje. Vidi da Eddie i 

ona nisu takvi. Ima instinkt za ljude, rekao je, i nikad ga nije prevario. Eddie i Marion 

ulijevaju povjerenje. Eddie se mahnito zahihotao. 

Marion je pogledala Eddija i upitala ga što misli. Teško je progutao i rekao da ne 

zna. 

"Znam da ne znaš", uzdahnula je, "ali što misliš?" 

Eddie se uspaničario. Nijemo. Ovo je sad jednostavno izmicalo iz ruku, odlazilo 

itekako predaleko, upravo onako kako je znao da će se dogoditi. Gorljivo je poželio 

da je nikad nije upoznao. Jedino što je želio bilo je družiti se možda dan ili dva, zatim 

joj uvaliti spiku o dobrim prijateljima i pobjeći. U redu, to baš i nije bilo posve točno, 

ali između dvije suglasne odrasle osobe jest tako i svatko tko to ne zna zavarava 

samoga sebe. Nije želio da ga pita za mišljenje o tome kako bi ona trebala živjeti svoj 

život. To je jednostavno bilo previše. Sad će morati biti hrabar, reći sve što misli, 

prije no što itko bude povrijeđen. Okrenuo se prema njoj. Izraz na Marioninom licu 

prkosio je razočaranju. 

"Onda?" upitala je. "Bi li volio ostati?" Eddie se nacerio i pogledao u pod. 

"Plašljivac", rekao je gospodin Patel, mašući prstom. 

Eddie je razmislio o tome. Jedva da je poznavao tu curu. Nisu imali apsolutno 

ništa zajedničkog. Kvragu, da bude posve iskren, nije mu se čak ni sviđala toliko. 

Želio je samo seks za jednu noć, ništa ozbiljnije od toga. Isuse. Zašto je uvijek tako 

teško? Odeš s curom u krevet, a već u sljedećoj minuti ona te pita za tvoje jebeno 

mišljenje. Činila ga je strašno nervoznim. Na sve što bi on rekao, ona je imala 

odgovor, obično i prije no što bi on uopće zucnuo. Nije bila poput ijedne cure koju je 

29

dotad upoznao, a u svakom slučaju nimalo nalik Jennifer ili drugim djevojkama s 

kojima se u životu družio i to je bila istina, bez uvijanja. Duboko u srcu znao je da će 

to biti prava katastrofa. Nije moglo nikako upaliti. Imali su dvije šanse, tanku i 

nikakvu, a i to promatrajući optimistično. Bilo je krajnje i apsolutno osuđeno na 

propast. To jednostavno nije dolazilo u obzir. Morao je biti nepopustljiv. 

Pogledala ga je, žvačući žvakaću gumu, obrva podignutih u očekivanju. 

"Onda?" ponovno je upitala. "Ostaješ li ili odlaziš?" 

"Naravno", promucao je, "volio bih ostati, u redu? Ako je to ono što ti želiš." 

Napuhala je balon i on se rasprsnuo na njezinim usnicama. 

"U redu", nasmiješila se, "onda možeš ostati." 

"Kako god ti želiš", rekao je podigavši dlanove. "Ti si ta koja odlučuje." 

Gospodin Patel je rekao da ona može razmisliti, ali ona je rekla ne, nema svrhe 

razmišljati, ostat će. On je pljesnuo rukama od oduševljenja. 

"Prava ljubav", smiješio se od uha do uha. 

"Da, dobro", rekao je Eddie dok je ona prekrivala njegovo lice poljupcima, 

"nemojmo se zanositi." 

Osjećao se kao njegov otac. Osjetio je kako se koči, sav razdražljiv od usrane 

odlučnosti i zrelosti. Međutim uživao je u načinu na koji ga je gospodin Patel 

promatrao, smijući se, dok ga je Marion ljubila u vrat čvrsto ga obgrlivši rukama. 

Morat će najprije ostati nekoliko dana, rekla je, jer mora posjetiti neke ljude i 

obaviti važne poslove. Zatim će se morati vratiti kući u Donegal, pokupiti svoje stvari, 

objasniti starcima i vratiti se. Čitava stvar mogla bi potrajati nekih tjedan dana. 

Gotovina je problem, ali gospodin Patel je rekao da će joj on posuditi novac za trajekt 

do kuće, a ona mu ga može otplaćivati iz tjedna u tjedan. Ona je rekla da to ne dolazi u 

obzir. Posudit će od sestre. 

"Znači, svi sretni?" upitao je gospodin Patel, razdragano. 

"Da", odgovorio je Eddie, opuštajući ovratnik, "svi raspomamljeni od sreće." 

"Danas je sjajan dan za Irce", blistao je gospodin Patel, "kako stara pjesma kaže." 

Gospodin Patel zaustavio se na dovratku i okrenuo, podigavši jedan prst kao da je 

nešto zaboravio. Cereći se kao školarac, iz džepa prsluka izvukao je jednu karticu i 

pružio je Eddiju. 

"Moja nova posjetnica", rekao je. "Cijenio bih tvoje mišljenje. Irci su nadareni za 

lijepe riječi, nije li tako? Po tome je vaša zemlja čuvena, nije li?" 

"Da", odgovorio je Eddie, "lijepe riječi", i uzeo posjetnicu. 

N.P. PATEL I S.R. SIDDIQUI 

STOLARSKI I VODOINSTALATERSKI RADOVI 

ISPROBALI STE KAUBOJE, SAD PROBAJTE INDIJCE 

Marion je sjela na krevet i privukla koljena k bradi. Pogledala je najprije ABC 

na zidu, zatim DEF, i nasmiješila se poput djeteta, glupim, dirljivim, nevinim, 

kolebljivim osmijehom. 

"Super je", rekao je Eddie i gurnuo posjetnicu u svoj džep. "U svakom slučaju bih 

vas angažirao." 

30

Gospodin Patel djelovao je zadovoljan. Rekao je da će kasnije razgovarati o 

dogovoru i izašao iz sobe, nježno zatvarajući vrata iza svojih leđa. Čuli su kako zviždi 

neku pjesmu Elvisa Presleyja dok se žustrim korakom udaljavao hodnikom. Heartbreak 

Hotel. 

"A da mi treba veliki folirant", rekla je Marion, čvrsto ga grleći, "angažirala bih 

tebe, Eddie Virago." 

"Hvala", rekao je. 

"Nema na čemu", odgovorila je s prkosnim izrazom. 

Eddie je najednom osjetio veliku nervozu. Dok se kretao kroz sobu, na sebi je 

osjećao njezin pogled. Osjećao je i da želi biti sam, negdje daleko od ove neobične 

djevojke i njezinih šutnji. 

"Što ti je?" upitala je. Eddie se nasmijao. 

"Baš ništa", odgovorio je, "samo o nečemu razmišljam." 

"O kome?" nasmiješila se. "Je li zgodna?" 

"Ništa takvo", odgovorio je. Zatim je ponovno progovorio, da promijeni temu. 

Pljesnuo je rukama i vedro rekao, "Onda, izgleda da prilika kuca na vrata, ha?" 

"Znaš, to je samo čišćenje", odgovorila je, "ali sretna sam sad kad si ti ovdje". 

Dok ju je promatrao, crvenjela je do korijena kose. "Možda mogu i tebe očistiti, Eddie 

Virago", rekla je, "što misliš?" 

Eddie je slegnuo ramenima i okrenuo se na drugu stranu. U sobi je sad bilo 

hladno. Zamolio ju je da mu posudi nekoliko funti da može otići po cigarete. Morala je 

razmijeniti desetku, ali rekla je da nema ništa protiv. 

Jutro su proveli obilazeći grad. 

Buckinghamska palača je nalikovala ogromnoj kući za lutke koju je neki nasilni 

stariji brat skinhead šutnuo niz Mall, ofucana, izlizana na rubovima, željna propisnog 

ličenja. Ni Leicester Square nije bio ništa naročito, pun Union Jack pečenjarnica i 

prejako osvijetljenih picerija i onih malih okruglih javnih zahoda koji izgledaju kao 

nešto pristiglo ravno iz neke traljave epizode "Doktora Who". Napadni štandovi važno 

su svjetlucali, prodajući kičaste razglednice punk rokera i zvijezda sapunica, crne 

plastične kacige bobbyja i male crvene londonske autobuse koji su brzali po tlu kad ih 

naviješ. 

Dok su hodali preko Trafalgar Squarea, nebo se zamračilo od golubova, čvoraka, 

vrana, velikog graktavog oblaka ptičurina koje su kreštale, borile se i srale po 

kipovima. Ispred Južnoafričkog veleposlanstva, tri tipa klonulog izgleda u crnim 

trapericama hodala su gore-dolje s plakatima na ramenima i sakupljala novac u 

kantice. Eddie je ubacio kovanicu od irskih deset penija. 

"Samo vi nastavite s dobrim poslom, drugovi", rekao je. 

Nacionalna galerija bila je puna brbljavih Amerikanaca koji su grozničavo 

fotografirali jedni druge ispred crteža Leonarda da Vincija, tutnjeći kroz raskošne 

prostorije i suvenirnicu kao krdo divljih gnuova ili pošast skakavaca okićenih Nikon 

fotoaparatima. 

Marion se Nacionalna galerija ionako nije sviđala. Rekla je da je Picasso sranje, 

a Eddie, iako se nije slagao s njom, nije uspio pronaći riječi kojima bi objasnio svoje 

31

mišljenje. Jennifer mu je jednom pričala o tome, jedne cugom natopljene noći u baru 

Belfield kad su bili zajedno tako kratko da su ih još uvijek zanimala mišljenja ovog 

drugog. Ali sad se nije mogao sjetiti što je točno trebalo biti takva fora u kubizmu. 

Stoga je rekao da, Picasso je ponešto precijenjen, u tome si u pravu. 

Marion je rekla da je nije briga što itko kaže, nitko nikad ne izgleda tako. Eddie 

joj je odgovorio da bi trebala vidjeti neke od cura s kojima je izlazio. Nije se 

nasmijala. On jest. 

Svidjela joj se Caravaggiova "Večera u Emausu" i oduševila se ogromnom 

Monetovom slikom nazvanom "Vodeni ljiljani" jer je rekla da vodeni ljiljani baš tako 

izgledaju. Eddie se iznenadio čuvši da u Donegalu imaju vodene ljiljane, ali ona je 

rekla da, ondje gore imaju sve, tamo je kao Disneyland i raj zajedno. Kupila je 

razglednicu s Van Goghovim "Suncokretima" i komplet podmetača za stol nazvan 

"Veliki svjetski umjetnici". Za svoju majku. Eddie je rekao da su super, iako ih je u 

sebi smatrao seljačkim i bezveznim. 

Na trgu u Covent Gardenu promatrali su klauna s plavom kosom i velikim žutim 

usnama kako izlijeva vodu iz kante na nekog sitnog tipa u prugastom odijelu i s jadnim 

izrazom na licu. Kad je visoki tip upitao, "Da ga zalijem?" sva su djeca glasno 

povikala, "Da, da, da" - male gnjide. Nakon četvrtog ili petog namakanja, niski je tip 

skočio, dograbio kantu i ispraznio je na prednjicu kariranih hlača visokog tipa. Tad je 

potrčao kroz gomilu uzvrištalih klinaca, koji su se razbježali, urlikao je, puhao u 

zviždaljku i mahao drugom kantom, za koju se, kad ju je istresao na jednog klinca 

nesretnog izraza i debelog lica, ispostavilo da je puna konfeta. 

Tijekom ručka Eddie je bio živčan. Glazba u Hard Rock Cafeu bila je preglasna, 

a lokal dupkom pun ljudi u dolčevitama koji su vikali i mahali rokovnicima i nastojali 

kao ludi zadiviti jedni druge dok su istodobno djelovali kao da se dosađuju. Nešto ju 

je želio upitati, ali nadao se da će samo iskrsnuti u razgovoru. Suvišno je reći, nije 

iskrsnulo. 

Razgovarali su o svakakvim sranjima, filmovima koje vole, The Fine Young 

Cannibals, nevjerojatnoj prljavštini londonskih ulica, irskim šansama na Svjetskom 

kupu. 

Na kraju, uz kavu, Eddie je to spomenuo. Mjera predostrožnosti, rekao je, 

prigušenim, zavjereničkim glasom. Malo je zabrinut. Jesu li, da tako kaže, bili sigurni? 

Rekla mu je da nema AIDS, ako je to ono zbog čega je zabrinut. Odgovorio je da 

ne govori o tome. Govori o sigurnom seksu, u staromodnom smislu te riječi. 

"Pa, sad je malo prekasno za to pitanje", rekla je, "nije li?" Eddie se vraški 

usredotočio na svoj cappuccino. Osjetio je kako mu lice crveni. Pustila ga je da 

zamuckuje nekoliko minuta. "Ne moraš brinuti", uzdahnula je najzad popuštajući. "Sve 

je pod kontrolom." 

Eddie joj je uputio jedan od svojih kiselih osmijeha. 

"Znaš, ne želim zabadati nos", rekao je, "hoću reći, hej, ženino je pravo upravljati 

vlastitom plodnošću." 

"Da", odgovorila je. "Hoćeš reći, muškarca se to ne tiče." 

"U redu, u redu", kimnuo je glavom, crvenjeći. "Shvatio sam." 

Rekla je da bi možda sljedeći put mogao unaprijed pitati. Nema smisla plakati 

32

nad prolivenim mlijekom. Eddie se nasmiješio. Smatrao je to nekom grubom šalom, 

nečim na što bi se čovjek lecnuo, a što bi Dean Bean ispalio baš kad najmanje 

očekuješ. Ali ona se nije smiješila. Bila je ozbiljna. "Da", suglasio se. "U redu, u 

pravu si." Rekla je da zna da je u pravu, hvala lijepa. Zatim je on upitao što je uopće 

mislila s onim sljedeći put, a ona je rekla, "Sa sljedećom naivnom seljankom koju 

pokupiš i iskoristiš." Eddie je složio jednu od svojih povrijeđenih faca i rekao da 

nema potrebe za takve riječi. Ona mu je rekla da se opusti, samo se zafrkava. 

"Ti ne znaš prihvatiti šalu, Eddie Virago", nasmijala se, "stvarno ne znaš." 

Prošetali su kroz Hyde Park, ližući sladoled u kornetu i hineći da se dobro 

zabavljaju. Ali bilo je hladno i sad su malo toga imali o čemu bi razgovarali i listopad 

je umrtvio stabla i ofurio cvjetne gredice. 

Sivo magličasto svjetlo preklopilo se preko paviljona i sve se doimalo 

tajanstveno i nejasno, kao da je oblikom jednako svojem prividu, ali je zapravo nešto 

drugačije i prijeteće. Isparavanja su se uzdizala u zrak iznad jezera kao neki ušljivi 

heavy-metal video u kojem netko pojača dim mašinu. Veliki krugovi ležaljki spiralno 

su se prostirali oko podija za svirače, no većina njih bila je prazna, a njihova pastelno 

isprugana tkanina žestoko je mlatarala na vjetru. Ponegdje su dremuckali malobrojni 

samotni umirovljenici sa šeširima na međunožju i rupčićima optimistično zavezanim u 

čvor preko ćelavih glava. Ali osim njih, i naizgled smetenih poslovnjaka koji su 

cipelama škripali po šljunčanim stazama i parova koji su se pipkali uz stabla, nije bilo 

nikoga. 

Kad su se zaustavili kod Speaker's Cornera i osvrnuli iza sebe, vidjeli su da su 

njihova stopala ostavila dva niza crnih otisaka na svježoj, ledenoj travi kroz čitav 

park, dokle im je pogled sezao, sve do onoga mjesta gdje se boja trave mijenjala u 

sivu i zatim bijelu i potom nestajala u jezeru. Jednom ili dvaput otisci su se 

presijecali, kad je ona otplesala ispred njega sjedne na drugu stranu dok su hodali, 

vedro brbljajući ni o čemu. Niz Ulicu Edgware bučio je promet. 

Marion je rekla da će ostati u Londonu nekoliko dana, posjetiti sestru, zatim otići 

kući u Donegal po svoje stvari. Govorila je brzo, uzbuđeno i glasno se smijala. Ali 

njezino oduševljenje njega je tištilo. Eddie se žestoko borio protiv neodlučnosti. 

Naravno, naravno, on se bio suglasio s njom. Kad je bilo vrijeme, nije ništa rekao. Ali 

ovdje na hladnom svjetlu Hyde Parka, jedino što je Eddie vidio bio je pun vlak 

gnjavaže koji se tračnicama ustremio ravno na njega. Strašna je kukavica. Znao je to. 

Promatrao ju je kako radosno izlaže planove, većina kojih je naizgled uključivala i 

njega, i jednostavno se nije mogao ufurati. 

"Jesi li sigurna da ne želiš razmisliti o tome?" vedro je upitao. "Iseljenje je velik 

korak, znaš. Mislim, to nije nešto što čovjek uzima olako. To je ozbiljna, velika stvar." 

Pogledala ga je kao da tek što nije prasnula u smijeh. 

"O da", rekla je, "zašto bih razmišljala o tome? Budem li razmišljala o tome, 

samo ću se sjebati? Što ja ondje imam? Još tri godine izrade mrežica za kosu i pranja 

gaća?" 

Govorila je s nekom čudnom vrstom molećivo histeričnog prizvuka u glasu, koji 

kao da je podrazumijevao da će biti najbolje da je on ne pokuša odvratiti. Odlučila je. 

"Nemoj me pogrešno shvatiti", rekao je. "Hoću reći, ne pokušavam te 

33

pokolebati." 

Hej, pa on misli da je to super ideja. Jedino razmišlja o njoj. Ali, kvragu, ako je 

ona sigurna, nema problema i, na kraju krajeva, odluka je njezina, on s time nema 

nikakve veze. Čak će joj posuditi gotovinu, rekao je. Može avionom do Belfasta, sjesti 

na bus i za tren oka bit će doma u Donegalu. U protivnom će trebati dani, trajektom, 

vlakom od Dublina, busom od Derryja. Eto koliko on tu zamisao smatra dobrom. 

"Evo", rekao je vadeći novčarku. "Daj da ti dam lovu." 

"Mislila sam da si švorc", rekla je. 

"Pa nisam", zamuckivao je Eddie. "Zasad sam u redu. Samo sam oprezan, znaš." 

"Dobro, dobro", pristala je, na njegovo veliko iznenađenje. "Puno ti hvala." 

Otišli su u USIT i na licu mjesta kupili zrakoplovnu kartu. Eddie je platio jednom 

od svojih zadnjih novčanica od pedeset funti. 

"Je li to sav novac koji imaš?" upitala je. Eddie se nasmijao, malo preglasno. 

Rekao je nema šanse, zaboravi, pun je para. Rekla mu je da će mu svejedno vratiti. 

Eddie je rekao da bi to bilo super, ali kad si to bude mogla priuštiti, na primjer 

sljedeći tjedan će biti u redu. Rekla mu je da ne brine, neće pobjeći s lovom 

bogataškog sina. "A čak i ako pobjegnem", rekla je, "možeš to smatrati isplatom." 

Eddie je rekao da doista nema potrebe za takve riječi. 

Ostalo je još samo jedno slobodno mjesto na Ryan-airovom letu i morat će biti 

nepušačko. Eddie je znao tipa iza pulta, jednog samouvjerenog pametnjakovića koji je 

nekoć slušao predavanja iz povijesti društva na UCD-u. Pravio se da ne poznaje 

Eddija, ali svejedno je to bio on. Jedne su se večeri u baru Belfield posvađali oko 

marksističke književne kritike. Nosio je jedno od onih jeftinih odijela koja se usmrde 

nakon nekoliko dana, onih koja izgledaju sjajno na lutkama u izlogu i ispod disko 

svjetala, a usrano ostatak vremena. Djelovao je kao da mu je neugodno. Izgledao je 

kao da ne želi da itko zna da radi ondje. Kad je pružio karte, nije se smiješio. Nisko je 

pognuo glavu i počeo črčkati neka sranja na poleđinu obrasca. 

Kad su ponovno izašli na ulicu, ona je spremila kartu u džep i upitala Eddija što 

on namjerava. To, odgovorio je on, to je pitanje. Možda će uzeti neki film, ili se samo 

negdje opustiti i vidjet će se kasnije u hotelu. Odmahnula je glavom i rekla sutra. 

Stoljećima nije vidjela sestru, tako da će možda morati prespavati kod nje. Podigla je 

torbu. 

"Znaš kako je ", rekla je. "Ženski razgovori." 

"Da", odgovorio je. "Znam kako je." 

"Pitam se hoćeš li biti ondje kad se vratim", uzdahnula je, kao da joj to nije 

važno, "ili ćeš zbrisati." 

Policijski automobil naišao je vrišteći iza ugla, sirena je histerično zavijala. 

Debeli muškarac na suvozačkom sjedalu ispružio je ruku kroz prozor i učvrstio plavu 

rotirku na krov. 

Eddie je rekao da će biti ondje. Ona se nasmiješila kao da mu ne vjeruje i rekla 

mu da ne mora biti ondje, samo da ne laže. On je uporno tvrdio da ne laže. 

"Ja nikad ne lažem", rekao je, "posebice ne ljudima s kojima sam spavao." Ona se 

ponovno nasmiješila. 

"Ne mislim da smo ti i ja vjenčani ili nešto takvo", šapnula je, "ako te to brine." 

34

"Hej", nasmijao se, "tko je zabrinut? Ja?" 

"Možda bi trebao otići posjetiti majku", rekla je. 

"Da", odgovorio je Eddie. "Možda i hoću." 

Poljubili su se ispod mramornog luka. Muškarac prljave brade i tužnih očiju, 

odjeven u skandalozno odijelo cvjetnog uzorka i gumene čizme, dogegao se do njih 

mašući fotoaparatom i mrmljajući nešto o nekoj fotografiji. Marion mu se nasmijala, a 

Eddie odbio. Zatim su se ponovno poljubili, žestoko, i ona je navukla par crnih 

rukavica bez prstiju, u kojima su zglobovi njezinih prstiju izgledali ružičasti, nažuljani 

i promrzli. 

"To ću učiniti", rekao je, "ići ću posjetiti staru." 

Krajičkom oka, Eddie je vidio da je onaj prljavi starac malo čučnuo raširenih 

nogu i uperio fotoaparat u njih. Eddie se zatekao kako se okreće, tek neznatno, kako bi 

kamera mogla uhvatiti njegovu dobru stranu. 

"Poželi mi sreću", nasmiješila se. 

Onaj prljavac je hodao gore-dolje, ljuljajući fotoaparat u ruci kao malo dijete, 

njišući ga, milujući ga. 

"Sretno", rekao je Eddie i ona je otišla, mašući kao djevojčica na školskom izletu 

svojom malom torbom u koju je spakirala stvari potrebne za jednu noć. Gledao je kako 

meta na njezinoj komandosici nestaje u mnoštvu. Uporno se nadao da će se okrenuti i 

mahnuti mu, ali ona to nije učinila. 

Muškarac u odijelu dogegao se do njega s polaroidnom fotografijom, vonjajući na 

ustajalu spermu i Guinness. Glas mu je bio promukao i Eddie se morao nagnuti tik do 

njegovih smrdljivih usta da bi ga čuo. Muškarac je rekao da ih je svejedno slikao i da 

Eddie može dobiti fotografiju za cijenu čarapa. Eddie je uzdahnuo i dao mu pedeset 

penija. Tip je zurio u kovanicu, djelovao je nesretno. Šapnuo je nekoliko riječi koje 

Eddie nije uspio razabrati, a zatim se naglo okrenuo i odlučno odmarširao stubama do 

podzemne željeznice, vitlajući fotoaparatom kao oružjem. 

Eddie je pogledao fotografiju, dva lica koja su izranjala iz ljepljivog papira. 

Držao ju je palcem i kažiprstom, puhao u nju, mahao njome sjedne na drugu stranu. 

Fotografija nije bila sjajna. Njegove su oči bile crvene, a Marion je izgledala kao da 

tek što se nije ispovraćala po njemu. Fotka je bila poput jedne od onih šugavih 

snimaka koje pokazuju na televizijskim vijestima kad netko nestane. Svejedno ju je 

gurnuo u džep i nije doista znao zašto. 

Spuštajući se pokretnim stubama, Eddiju je sinulo da je ono što je rekla netom 

prije nego što je otišla, dakle, da je to bilo smiješno reći. Poželi mi sreću. Pa samo ide 

u Lewisham posjetiti sestru. Poželi mi sreću. Kvragu, čuo je da je to opasan kvart, ali 

nije baš safari. Međutim žene su čudne. Ako je Eddie nešto znao, tad je to znao. 

Ženama jednostavno nisu sve na broju. A ova je čudnija od većine. Poželi mi sreću. 

Čudakinja na kvadrat. 

Eddie je sjeo na prašnjavi peron i pustio da prođu tri vlaka. Iscrpljene žene i 

muškarci u odijelima teturali su prema izlazima, a drugi muškarci i žene grubo gurali 

jedni druge s puta kako bi ušli u vlak prije nego što vrata proizvedu onaj zvuk nalik 

prdežu i zalupe se. Eddie je bio u jednom od onih raspoloženja kad ne želiš žuriti. Nije 

morao. Promatrao je svu tu jagmu prema izlazima, kišobrane i aktovke podignute 

35

visoko iznad glava, i pitao se odakle ovi ljudi dolaze i kamo idu, i je li išta od toga 

uistinu važno. 

Udahnuo je topao, posve ustajao zrak podzemne željeznice i osjetio se 

slobodnijim nego u zadnjih godinu dana. Izvukao je svoj džepni rokovnik i potražio 

majčinu adresu. A onda je još nekoliko grafitima zapljusnutih vlakova dopuzalo iz 

tunela, ali je i njih propustio, misleći da bi, zadrži li se ovdje dovoljno dugo, mogao 

vidjeti nešto zanimljivo. Nije vidio. 

U pola pet, nakon četrdeset i pet minuta koračanja gore-dolje po hladnoći, Marion 

se uspela stubama i ušla kroz velika crna staklena vrata. Popela se dizalom na najviši 

kat, baš kako joj je bilo rečeno. 

Sunčeva svjetlost koja je jenjavala koso je prodirala kroz zastore i u predvorju je 

sve bilo grubo, crno i zlatno. Prijamni ured bio je ljepši, pun raskošnih biljaka u 

ogromnim posudama od pečene gline, s dva crna stolića za kavu, nasuprot pultu, a 

ispred sofe. Marion se predstavila, rečeno joj je da malo sjedne. Jedna je žena 

zabrinutog izgleda lepršala naokolo brišući listove peruškom i štrcajući ih vodom iz 

bijele plastične boce. Najednom od niskih crnih stolova bili su raštrkani leci o 

kondomima i dijafragmama - riječ "izlučivanje" privukla joj je pogled i natjerala je da 

zadrhti. Na drugom su bile uredne hrpe sjajnih časopisa, na naslovnicama kojih su bila 

lica Kylie Minogue, Gorbačova, princeze od Walesa, Madonne, Roberta de Nira i 

neke mršave Irkinje bijeloga lica koja se velikim koracima probijala na televiziji, 

Salome Wilde. 

Marion se sjetno upitala kako bi bilo biti ona. 

Aparat za kavu mrmorio je na polici u kutu. Rukom napisan natpis "poslužite se" 

bio je prilijepljen na zid iznad aparata, ali nigdje nije bilo šalica. Negdje je na radiju 

svirala spora inačica pjesme "Dance in the Old-Fashioned Way", sva erotična od 

saksofona. Pod je bio popločen crnim gumenim pločicama. Sve je bilo tiho, praktično, 

čisto. Kad je zazvonio, telefon iza pulta oglasio se nježnim, modernim bipom, a lijepa 

plavuša koja je odgovorila na poziv pjevnim je glasom rekla, "Dobar dan, mogu li vam 

pomoći?" kao da je doista željela pomoći onome tko je nazvao i nije to govorila samo 

radi novca. Nokti su joj bili dugi i tamnocrveni, gotovo savršeni, kao u manekenke. 

Marion se osvrnula oko sebe i skinula tamne naočale. Glupo je biti tako 

paranoičan, znala je to. Uostalom, jedina je u čekaonici, samo ona i lijepa 

recepcionerka koja se tiho smijala dok je šaputala u slušalicu. Marion je snažno 

uštipnula hrbat svog nosa i oči su joj se zamaglile. Kad je prinijela jagodice prstiju 

sljepoočnicama, osjetila je svoje bilo, ali to je bila samo glavobolja od napetosti. I to 

je znala. Iz iskustva. 

Uzela je neki časopis i prelistala ga. "Vara li vas vaš muškarac?" pitao se jedan 

naslov. "Moj raj s Rockom Hudsonom" pjevao je drugi. "Sve što biste trebali znati o 

velikom O", izazivao je treći. Izvukla je kemijsku olovku i počela rješavati upitnik 

"Jeste li samosvjesni?" Ali kad je pogledala straga da provjeri odgovore, vidjela je da 

je netko istrgnuo tu stranicu. Pitala se zašto bi netko tko trga stranice iz nečijeg tuđeg 

časopisa uopće trebao rješavati upitnik o samosvijesti. 

Preletjela je članak u jednom od nedjeljnih dodataka. "100 stvari koje bi svaka 

36

žena trebala znati o muškarcima". Marion je uvidjela da ih većinu već zna. Zatim je 

pročitala reklamu za nešto što se zvalo transplantacija sala i umalo je povratila. 

Zamislila je kako znojni kirurg s maskom na ustima, do lakta u badnju rastopljenog 

sala, lopaticom ili špatulom trpa to salo u nečiji širom otvoren trbuh. 

Pomislila je i na Eddija Viraga. Eddie nije bio debeo. Imao je malo mesa na 

trbuhu, ali to se ne bi moglo nazvati salom. Pupak mu je bio strško. Tako ih je zvao 

njezin tata. Pupak je gumb za trbuh. Na tom te je mjestu Bog poljubio na proizvodnoj 

liniji gore na nebu da pokaže da si dovršen. 

Neki su pupci uvučenci, neki stršci. Da odviješ pupak, guza bi ti otpala. To je tata 

običavao govoriti. Zadrhtala je. Bilo je hladno. 

A kad je pomislila na Eddija, ponovno joj je bilo toplo, neobično iznutra, 

nevoljko i vrdavo, ali i neodređeno sretno. Zatvorila je oči i pomislila na njegov jezik, 

njegove prste, njegove meke djevojačke usne. Bio je toliko drugačiji od svakoga koga 

je dotad upoznala, svakako nimalo nalik tipovima iz Ballybrackena. Nervoznim 

farmerima koji, kako bi te pokušali zavesti, galopiraju tresetištem i govore o nabreklim 

spremištima za tekuće blato i roditeljima koji će brzo umrijeti i čije će farme 

naslijediti. Vijećnicima alkoholičarima koji bi obećali zvijezde samo da ti se uvuku u 

gaćice, a zatim otrče kući svojim izboranim ženama u bungalove koji oponašaju 

španjolske hacijende. Nalickanim menadžerima zabavljačkih bendova s preuranjenim 

ejakulacijama i polovnim kombijima Hiace s umjetnom kožom na sjedalima koja ti se 

lijepi za golu stražnjicu na crkvenom parkiralištu nakon zatvaranja. Možda, zaključila 

je, možda će on biti drugačiji. Bože svemogući, pomislila je, molim te, daj da ovaj 

bude drugačiji. 

"Sljedeća, molim!" zacvrkutala je žena, stara žena otmjene sijede kose, u kostimu 

mornarskoplave boje, koja je sad stajala položivši gracioznu ruku na rame plavokose 

recepcionerke. Obje žene kao da su gledale u nju, ljubazno, blago. Način na koji su 

bile jedna kraj druge podsjetio je Marion na jednu od slika koju je vidjela u 

Nacionalnoj galeriji, ali nije se mogla sjetiti koju. Čudno je razmišljati o tako nečemu 

u trenutku kao što je ovaj. 

Žena je pomalo nalikovala Kraljici majci, s onom svojom kosom boje sive 

šećerne vune. I govorila je kao ona. Pogledala je blok u svojoj ruci. "Sljedeća?" 

upitala je, podižući obrve. "Gospođa?" Riječ "gospođa" izgovorila je promišljeno, 

pretjerano, poput one buke koju proizvodi zubarska bušilica. 

Marion se smiješila dok je ustajala. "Gospođica", rekla je. "Wilde." 

"Ovdje se volimo jedni drugima obraćati imenima", rekla je stara dama. 

Marion je teškom mukom progutala slinu. 

"Salome", rekla je. "Salome Wilde." 

"Drago mi je, Salome", odgovorila je dama, pozivajući je da priđe. "Kako lijepo 

ime." Kad je Marion prišla pultu, žena je podigla vratašca, odmaknula se sa širokim 

osmijehom na licu i pokazala joj da se provuče pokraj nje. Telefon se ponovno 

oglasio. "Sljedeća je gospođa Callaghan, Audrey", rekla je starija žena recepcionerki, 

koja je kimnula glavom držeći slušalicu između brade i ramena. Mirisala je lijepo, 

skupo, ali ne i egzotično. Na lančiću oko vrata visjele su joj naočale nalik cvikeru. Na 

prstenjaku je imala zlatni vjenčani prsten. Lagano je obgrlila Marion oko ramena dok 

37

su hodale. 

"Čudno je to", rekla je, gledajući je u oči. "Uvijek sam mislila da se to ime 

izgovara Saloma." 

"Oh, ne", odgovorila je Marion i zacrvenjela se. "Da, istina, ponekad se tako 

izgovara, ali ja ga izgovaram ovako. S e." 

"Dražesno, dušo", odgovorila je dama, tiho, otvarajući neka vrata. "Kako god ti 

želiš." 

Sjele su za stol, koji je bio odvojen od ostatka prostorije otvorenom zidnom 

pregradom. Kao da je došla u posjet upravitelju banke. Ime joj je Margaret, rekla je. 

Postavit će joj nekoliko pitanja. Marion je rekla, da, to je i očekivala. 

Margaret je zapisala Marionino puno ime - Salome Bernadette Wilde - i nekoliko 

drugih pojedinosti nekako raspoloženo, kao da je to što rade nešto svakodnevno, što je, 

naravno, i bilo. Ali kad je Marion zapalila cigaretu, naglašeno je zapucketala jezikom, 

namrštila se i rekla, "Radije ne, dušo, molim te." 

Marion je zgnječila cigaretu, nespretno, na Wedgwood tanjuriću. 

Margaret je uhvatila tanjurić palcem i kažiprstom, nabrala nos u pretjeranom 

gađenju i držeći ga daleko od sebe, odnijela ga do prozorske daske. Marion se 

zacrvenjela. Margaret se nasmiješila. Na donjim zubima imala je jedva primjetan trag 

ruža za usne. 

"Nacionalnost?" upitala je. "To je samo zbog statistike." 

"Irkinja", odgovorila je Marion. 

"Da", radosno se nasmiješila Margaret, "i mislila sam da sam prepoznala 

naglasak." Naslonila je lijevi rukav preko obrasca dok je pažljivo pisala crnim 

velikim slovima. "Krasna zemlja", promrljala je, "predivna." 

"Da", odgovorila je Marion. 

"Imamo prijatelja koji živi u nekom mjestašcu negdje u Galwayju." 

"Stvarno?" upitala je Marion. 

Margaret je djelovala pomalo smušeno. Izgledala je kao da se pokušava nečega 

sjetiti, a zatim je slegnula ramenima, nasmiješila se i pogledala Marion u lice. 

"Blizu Connemare", rekla je. Marion je kimnula glavom. 

"Krasna zemlja", ponovila je Margaret. "Hoću reći, jednostavno tako 

nepripitomljena, znaš." Marion se suglasila. "Mislim, kad kažem da živi ondje, prije 

je zapravo riječ o pied a tene. Hoću reći, to je seoski pied a tene, ako tako nešto 

uopće postoji." Marion nije znala što je pied a tene, ali nije bila raspoložena pitati. 

Samo je ponovno kimnula glavom i rekla da je to lijepo. "Znaš, ovdje nam dolazi 

mnogo djevojaka iz Irske", rekla Margaret i podigla pogled dok je zapisivala. 

"Razumljivo, valjda. Nakon onog s onim amandmanom." Margaret je napućila usnice i 

sa žaljenjem odmahnula glavom. "Strašno nesretno", uzdahnula je. Marion nije ništa 

odgovorila. Posegnula je u torbu, izvukla papirnati rupčić i četiri novčanice od 

pedeset funti, koje je potom stavila na stol. "Ili žena, naravno", nasmijala se Margaret. 

"Sad bismo ih trebali zvati žene, draga, zar ne? Ne djevojke." 

Zatim se ponovno nasmijala, najednom, kao da je rekla nešto histerično. I Marion 

se nasmijala. Margaret je naškubila usne i upitala hoće li trebati račun. Marion je 

odmahnula glavom. Margaret je kimnula. Hoće li biti posjetitelja? Marion je rekla ne, 

38

neće ih biti. 

"U redu", rekla je Marion označujući kvadratić na obrascu, "u redu. Bez 

posjetitelja. Znaš li, draga, ponekad mislim da je tako zapravo bolje." 

"Postoje djevojke, postoje žene i postoje dame", odgovorila je Marion. "Znate li 

tu pjesmu?" 

Margaret je pogledala negdje u daljinu preko Marioninog ramena. Kucnula je 

vrškom kemijske olovke o zube i sjajne su joj oči ispod naočala zaiskrile od 

oduševljenja. Ponovila je te riječi. 

"Postoje djevojke, postoje žene i postoje dame", rekla je, nekoliko puta. "Krasno, 

stvarno krasno." Ali na kraju je odmahnula glavom. "Ne, draga", uzdahnula je, "mislim 

da ne znam tu pjesmu. Tko je pjeva?" 

Marion nije znala. Rekla je da je to samo neka glupa country pjesma. 

Margaret je slegnula ramenima i njezin se osmijeh otopio. Mora pitati je li 

Marion o svemu dobro razmislila, a Marion je rekla da jest, razmislila je, rekla je to 

sa sigurnošću koja je iznenadila njih obje, da, kompletno, nema apsolutno nikakve 

dvojbe. 

Na putu do operacijske sale, Margaret je veoma nježno zagrlila Marion oko 

ramena i rekla joj da bude hrabra kao prava dobra cura. 

"Jesi li ikad bila u Connemari, draga?" upitala je Margaret. I iz nekog razloga 

koji nije mogla shvatiti, Marion je rekla ne, kroz suze, nikad nije bila ondje. "Sigurna 

sam da ćeš jednog dana otići, draga Salome", ohrabrujući je šapnula Margaret. 

"Jednog dana doći će i tvojih pet minuta. Sigurna sam u to." 

Kad se Eddie te večeri vratio u sobu, bio je ozbiljno ljut i žalio je što se nije 

sabrao, sjeo na jebeni vlak do Richmonda i posjetio majku. Traćenje vremena? 

Sigurno. Ali čak ni to ne bi bilo toliko traćenje kao što je bilo ono što je učinio, 

odnosno ništa. 

Stvari na burzi nisu prošle po planu. Čekao je u redu dva sata, okružen skinsima s 

tetovažama i naramenicama, kako bi mu neki tip s licem koje bi samo jako 

blagonaklona majka mogla voljeti rekao da je u pogrešnom redu i da on ne traži šalter 

za "nezaposlene" nego "tražitelje zaposlenja" i da "tražitelji zaposlenja" tek što se nisu 

zatvorili jer im na "nezaposlenima" nedostaje ljudi. Po svemu sudeći, na 

"nezaposlenima" im je nedostajalo ljudi jer se dovoljno ljudi nije odjavljivalo. Nakon 

nekoliko minuta takvih riječi, tip je promijenio taktiku i počeo ga gnjaviti oko njegove 

adrese. Eddie je rekao da ne zna točno gdje će odsjesti, a tip je rekao da ne može ništa 

potraživati dok ne bude imao trajnu adresu. Zato mu je Eddie rekao za Brightside, uzeo 

nekoliko obrazaca i brošura i otišao na kavu u lokalnu prčvarnicu. 

Ali čovjek ne može zauvijek piti cappuccino, a tad je već zaključio da jedna 

brošura proturječi drugoj. Potpora na dohodak. Dodatne beneficije. Socijalni fond. 

Potpora za nezaposlene. U čemu je jebena razlika? I kako može dobiti broj socijalne 

sigurnosti kad nikad nije radio ovdje? I zašto nije sve ovo proučio prije nego što je 

otišao od kuće? Studentska referada nikad nije prestajala bombastično govoriti o tome, 

Vaša prava u Londonu, i sve to - brošuru samo što nisi dobio zajedno s preslikom 

diplome. Znao je da je Jennifer bila u pravu kad mu je rekla da što više toga prouči 

39

prije odlaska. Jennifer je uvijek bila jebeno u pravu. To ga je sad stvarno žderalo. Da 

je Jennifer na njegovom mjestu, ona bi bila uredila da joj prvu potporu za nezaposlene 

pošalju posebnim letom i da joj je na jebena vrata dostavi Norman Tebbit osobno, 

doista bi to učinila. Iako, naravno, Jennifer nikad neće primati potporu za nezaposlene. 

Nema šanse. Ljudi koji mnogo govore o nezaposlenosti obično se uspiju nekako snaći. 

Baš odvratno. 

Eddijevo raspoloženje dodatno je pogoršala činjenica da Marion nije bila s njim. 

Ali analizirajući to osjećao se još gore nego ranije, pa je prestao. Sjedio je u pabu 

zlovoljan, zamišljao učinak izravnog nuklearnog napada na ured za nezaposlene, 

gledao trojicu irskih šljakera crvenih lica za stolom nasuprot njegovom, smijao se i 

pušio, dok nebo s druge strane stakla nije postalo tamnocrveno i bijelo kao neka velika 

prugasta kriška slanine, sa suncem nalik masnom pečenom jajetu. 

Kad se vratio u Brightside, gospodin Patel nije bio za pultom. Zapravo, nigdje 

naokolo nije bilo nikoga i predvorje je djelovalo tiho i sablasno, natopljeno mirisom 

tamjana i sredstva za dezinfekciju. 

U sobi se još uvijek osjećao Marionin slatkast miris, što god to bilo što je 

stavljala na sebe. Uzeo je svoju gitaru i brzo je ponovno odložio. Istrgnuo je stranicu 

iz bloka i počeo črčkati pismo Deanu Beanu, ali kad je stigao do kraja prvog odlomka 

već mu je dojadilo. Što bi mogao reći? Dragi Beano, evo me ovdje, skrivenog u nekom 

jeftinom prenoćištu u King's Crossu s nekom odvaljenom ženskom koju jedva 

poznajem, a u ovoj sam jebenoj zemlji tek dva dana. U pravu si, Deane, ja stvarno 

jesam seronja za Oscara. Voli te Eddie. 

Zato je legao na krevet s rukama iza glave, zabuljio se u strop i slušao stenjanje 

para u susjednoj sobi. Jesu li tako i oni zvučali, pitao se, Marion i on? Poput zvjerčica 

koje jedna drugoj pružaju užitak u jeftinoj hotelskoj sobi. No dobro, nije to loš zvuk. 

Morao je to priznati. Nije to najgori zvuk koji je Eddie u životu čuo. To je samo zvuk 

dvoje ljudi koji vjerojatno ne vole jedno drugo, dok vode ljubav. I ništa više. 

Izrezao je lijepo sjajno crveno "g" iz letka "Socijalna prava građana Europske 

ekonomske zajednice" i dodao ga nizu slova na zidu. 

Činilo se da su ovi u susjednoj sobi doista uživali. Španjolci. Ili Talijani. U 

svakom slučaju stranci. Svako toliko začuo se zvuk pljeskanja, pljes, samo tako, nakon 

kojega bi uslijedila dva neobuzdana hihota, strašno škripanje opruga na krevetu i 

grčevi ekstatičnog stenjanja. Isuse, pomislio je Eddie. Ljudi su zbilja jadni kad ih 

preuzmu hormoni. 

Ustao je i otišao u kupaonicu, gdje je električnim brijaćim aparatom obrijao glavu 

oko mohikanke. Brijao se dok mu glava nije bila glatka kao jaje, zatim se pet minuta 

promatrao u zrcalu, naglo se okrećući prema njemu, namještajući vrata ormarića za 

maksimalni višekutni učinak, nastojeći neočekivano uhvatiti svoj odraz. Znao je da će 

morati prestati s time. Počelo se pretvarati u lošu naviku. 

Ponovno se spustio u predvorje i nazvao Jimmyja Shawa u njegov ured. Neka se 

fifica javila na poziv i nije mogla izgovoriti Eddijevo ime. Na kraju je poziv preuzeo 

Jimmy i zvučao razdraženo. Eddie ima sreće, rekao je. Radi dokasna. Velik je pritisak, 

strašno važan klijent, inače bi već bio kod kuće s Ruth. 

Eddie je htio razgovarati, ali Jimmy je uporno ponavljao, "Slušaj, neću te 

40

zadržavati. Znam da sigurno imaš posla, čovječe." Eddie je rekao da, istina je, stvarno 

ima posla, zapravo pada s nogu od posla, ali vjerojatno bi mogao ugurati Jimmyja, ako 

se želi kasnije naći u Bunch of Grapesu. Jimmy se nasmijao. 

"To je stvarno velikodušno od tebe, Eddie", rekao je. "Vidimo se u osam." 

Na ulici je bilo hladno i Eddie je podigao ovratnik jakne iznad ušiju. Spustio se 

Ulicom President i našao tik ispred St Pancrasa razmišljajući o ocu i majci. Promatrao 

je skupinu bolničara u štrajku koji su skupljali potpise ispred postaje, žuto svjetlo 

žeravnika natapalo je njihova lica. Toptali su nogama. Puhali su u zglobove prstiju i 

pijuckali iz pljoski. I kad god bi neki automobil zatrubio u podršku, okretali su se i 

neodređeno mahali prema ulici, zveckali su svojim vjedrima, dobacivali ispijenim 

putnicima koji su se umorno progurivali pokraj njih i ulazili u postaju. Kad je Eddie 

potpisao peticiju, mladić u odori je rekao, "Neka i prema tebi budu pošteni, kompa." 

Bio je Irac. Iz Dublina. Jednostavno nikamo nisi mogao pobjeći. 

U Ulici Gray's Inn Eddie je kupio kebab, koji je smrdio na pseći zadah, odgrizao 

komad i ostatak bacio u žlijeb uz pločnik. Zatim je otišao do novinskog kioska i kupio 

dvije čokoladice Mars i neki ilustrirani časopis s fotografijama nagih žena, koji je 

zagurao pod košulju i niz hlače. 

Kad se vratio u sobu u Brightsideu, prelistao je časopis ležeći potrbuške na 

krevetu i mljackao Mars čokoladice. Nage žene nestašno su pozirale na krevetima s 

baldahinom, na sve četiri, stražnjica okrenutih prema fotoaparatu, raširenih nogu, 

buljeći preko ramena kao radoznale krave uhvaćene na polju. Na duplerici je bila naga 

žena koja je mogla staviti gležnjeve iza glave. "Stidljiva Wendy", glasio je naslov. 

Bilo je i pisama čitatelja o zavođenju tajnica na uredskim proslavama i špijuniranju 

susjeda lezbijki. Bilo je popisa telefonskih brojeva koje možeš nazvati i neka bi te 

kućanica nazvala na tvoj broj i rajcala te riječima dok drkaš. 

Znao je za njih. Dean Bean nazvao je jedan takav broj, ali za to moraš imati 

kreditnu karticu. Fotke ga nisu uzbudile. Ne isprva. Od njih je osjećao neku 

neodređenu mučninu. Rekao je sebi da je dobro što se u Irskoj ovakve stvari ne mogu 

kupiti. Naravno, on je bio protiv cenzure, ali, svejedno, ovo je bilo pornografsko 

ponižavajuće smeće. Smeteno ga je bacio u koš, kao da ga netko promatra. Odsvirao je 

nekoliko pentatonskih molskih ljestvica na gitari, ali prsti su mu bili previše hladni, 

previše ukočeni da bi uspio odsvirati išta teže od rifa od četiri akorda za "Smoke on 

the Water". 

Pola sata nakon toga, izvukao je časopis, otišao u kupaonicu, otkopčao hlače i 

izdrkao se u umivaonik, promatrajući se u zrcalu dok je to činio. 

Kad je stigao u pab Bunch of Grapes, Jimmy i Ruth su već čekali, sjedeći na 

dugoj klupi, oboje sjajni i ružičasti od znoja. Prošla je možda godina dana otkad ih je 

zadnji put vidio. Nije on njih nikad baš naročito volio, ali nekim ih je slučajem 

upoznao prvog tjedna na koledžu, onako kako upoznaješ ljude kad si toliko očajan da 

misliš kako nećeš imati nijednog prijatelja ukoliko ne spustiš kriterije i ne razgovaraš 

sa svakom budalom koja ti se pojavi na putu. Kad su 1987. godine otišli u London, 

Eddie je rekao da će im s vremena na vrijeme sigurno skoknuti u posjet. Dozlogrdit će 

im, obećao je, toliko će često dolaziti. Smučit će im se. Ali iz nekog razloga, kako su 

41

oni glasno predskazali u tom trenutku, Eddie ih nikad nije dospio posjetiti. 

Jimmyjevo lice postalo je bucmasto, a kosa mu je bila tako kratka da su mu uši - u 

jednom je bila naušnica - izgledale kao da malo previše strše. Ruth je još uvijek bila 

ista, dobrih pola metra niža od Jimmyja, veoma lutkasta, ali s ustima kao u piljarice i 

gomilom neukrotivih smeđih kovrča. Bila je odjevena u smeđi blejzer s lažnim grbom 

na suvratku. 

Lice joj je bilo izbijeljeno puderom, a usne crvene kao kutija Marlboroa. 

Ruth i Eddie su se jednom pohvatali, one noći kad su dobili rezultate ispita prve 

godine. Ali ona se toga vjerojatno nije sjećala, a Jimmy sigurno ne, a otad se, 

uostalom, dogodila čitava hrpetina stvari, pa uopće nije bilo važno. 

Jimmy je mahnuo kad je opazio kako se Eddijeva mohikanka približava kroz 

mnoštvo napadnih japijevaca u odijelima i sekretarica u uskim suknjama. 

"Eddie Virago", povikao je iz sveg glasa. Eddie im je prišao i sjeo na barski 

stolac, odmatajući šal s vrata. 

"Što ima?" upitao je. Jimmy i Ruth uputili su mu onaj šutljiv, odmjeravački 

pogled kakav upućuju samo prijatelji kad se neko vrijeme nisu vidjeli. 

"Upravo sam se vratio s terena", odgovorio je Jimmy. 

"Ma nemoj?" upitao je Eddie. "Gdje je pak sad gorjelo?" 

"Ne, seronjo", odgovorio je Jimmy, "sa skvoša." Lijevom je rukom oponašao 

forhend. 

Eddie je okrenuo očima prema stropu. 

"Znam, glupane", rekao je. "Vidim da otkad si došao ovamo nisi bio na 

transplantaciji smisla za humor." 

Jimmy se zajedljivo nasmijao. 

"Smisao za humor", rekao je. "Sviđa mi se to, Eddie, baš je lijepo iz tvojih usta." 

"U svakom slučaju", odgovorio je Eddie, "lijepo vas je vidjeti, koliko je sad 

dugo?" 

"Oh", uzdahnuo je Jimmy, pomno proučavajući Eddijevo lice, "oko petnaest 

centimetara, pretpostavljam", i ispružio je ruku i snažno pljesnuo Eddija po bedru. Tek 

je dvije godine bio u Engleskoj, a Jimmy je već izgubio ono malo dublinskog naglaska 

koji je ikad ugurao u svoje zatezanje tipično za predgrađe Foxrock. Sad je govorio kao 

švercer iz okolice Londona. "Onda", kokodakao je, "kako je stari peder, a ne govorim 

o Charliju Haugheyju?" 

"Kao i uvijek", odgovorio je Eddie, "usrano, znate." 

"Dobri stari cinični Eddie", rekla je Ruth. Eddie joj je uputio jedan od svojih 

snošljivih osmijeha. 

"Odjebi, Ruth", nacerio se. 

"Zabij si ga u guzicu, Eddie", nasmiješila se od uha do uha. 

"Dobro", rekao je Jimmy, trljajući ruke, "sad kad smo obavili formalnosti, što 

piješ?" Eddie je rekao da će popiti Guinness. "Jesi li siguran?" upitao je Jimmy, lica 

iskrivljenog od gađenja. "Ovdje je kao pišalina." 

"Siguran sam", odgovorio je Eddie. 

"Seljačina", uzdahnula je Ruth, pijuckajući svoj Perrier. 

"Siguran sam", ponovio je Eddie. 

42

Jimmy je naručio rundu i vratio se na klupu s pladnjem krigli. 

Minutu ili dvije sjedili su u tišini. Kao da nitko nije želio započeti razgovor. 

"Ispričajte me", rekla je Ruth, "moram se otići malo osvježiti." 

Ruth je ustala potresajući stol i provukla se pokraj Jimmyja, koji je neodređeno 

mahnuo prema njezinoj stražnjici kao da je želi stisnuti. Eddie je zurio u strop od 

umjetnih hrastovih greda i nijemo izbrojio do deset. 

"U svakom slučaju", rekao je Jimmy, "vidim da još uvijek imaš onu frizuru." 

"Ne", odvratio je Eddie, "to je astralna projekcija." 

"Da", suglasio se Jimmy, "tako i izgleda." 

Eddie nije bio raspoložen za uobičajeno bockanje, pa je dobro potegnuo iz svoje 

krigle, maznuo cigaretu iz Ruthine kutije, zapalio je i upitao, "Onda, kakvo je 

oglašavanje prema vama dvoma, japijevskim gadovima?" 

"Oh, prilično dobro, Ed, znaš, ne mogu se požaliti. Naravno, nekome tvojih 

načela sve je to totalno materijalističko", na to je Jimmy podigao dva prsta u 

hipijevski znak mira, "čovječe." 

"Već sam ti rekao da mrzim hipije", rekao je Eddie. 

"Znaš, za nekoga tko ih mrzi, zanimljivo je što ponekad govoriš kao jedan od 

njih." 

"Daj, nasadi mi se na lice", uzdahnuo je Eddie. 

"Zašto, zar ti je nos veći od kurca?" upitao je Jimmy. 

"Na to pitanje postoji odgovor", odgovorio je Eddie. 

"Hmm", rekao je Jimmy usred gutljaja, "samo ga se ti ne možeš sjetiti." 

Kad se Ruth vratila iz, kako ju je ona sama nazvala, "sobe za curice", Jimmy joj 

je rekao da će, budući da Eddie više ne može podnijeti zajebanciju, biti najbolje da se 

prebace na ozbiljan, "dubokouman" razgovor. Ruth se nije obazirala na njega. Ni 

Eddie nije reagirao. Rekao je da je umoran i da mu se jednostavno ne prepire. 

"Pustite me na miru", rekao je, "dobro?" 

"Pax", rekla je Ruth. 

"Tampax", dometnuo je Jimmy. "U redu, u redu, začepit ću, kunem se." 

Neko su vrijeme razgovarali o zajedničkim prijateljima, studentskimfaux pas, 

planovima Deana Beana, tko koga ševi, gdje sad svi rade, koliko se dobro snašla stara 

ekipa, osim Eddija, naravno, ali to je bilo samo pitanje vremena, oni imaju veliku 

vjeru u njega. 

"Trebao bi nazvati Salome Wilde", rekla je Ruth, "i nagovoriti je da te profura." 

Jimmy je rekao da mu je zapravo mučno do kostiju od te Salome Wilde. 

"Da", rekao je Eddie, "posvuda viđam njezino ime. Koji je ona kurac?" 

"Sjećaš je se", rekla je Ruth, "bila je u Belfieldu, godina prije nas, studirala 

povijest i drevne civilizacije. Jimmy je napravio idiota od sebe kad joj je jedne 

godine pokušao zafolirati na plesu u Trinityju." 

"Gradi si ime", uzdahnuo je Jimmy i zakolutao očima. "Vodi onu hrpetinu devinih 

govana nazvanu 'Napad umjetnosti' na Channel Fouru." 

"Da", rekao je Eddie, "onu neku pizdariju o umjetnosti, u ponoć, koju nitko ne 

gleda?" 

"Baš to", odgovorila je Ruth. "I zapravo je emisija prilično loša. Kultura za 

43

proletere, znaš, nizozemski barokni slikari i Jeffrey Archer. Ali ponekad imaju i 

bendove. I Salome je stvarno veoma dobra u tome. To moram priznati." Jimmy je 

rekao da bi svaki put kad bi otvorio neki jebeni časopis ugledao još jedan jebeni 

portret te ženske. Ruth je rekla da neki ljudi prigrabe svu sreću. "Ali ja nisam 

ljubomorna, iskreno", uzdahnula je, "mršava gadura." 

Eddie je bio iznenađen. Koliko se on sjećao, na faksu je Salome Wilde uvijek 

bila veoma povučena, jedna od onih suzdržanih cura, u udobnim cipelama, stalno u 

knjžnici, prvim busom doma nakon predavanja. Zgodna, da, ali pomalo šutljiva. 

"Planira naš Eddie", šapnuo je Jimmy, "stalno smišlja neke planove. Treba se 

čuvati povučenih tipova, ti su najopasniji. A ona je i protestantkinja, naravno, a to je 

definitivna prednost za televiziju, o da." 

Eddie im je ispričao o svojim roditeljima i oni su rekli da je to krajnje žalosno, i 

totalna depra i gnjavaža. 

"Razvod?" upitao je Jimmy. Eddie je odgovorio da u Irskoj nema razvoda, u 

slučaju da je Jimmy zaboravio. Ruth je pogledala Jimmyja i odmahnula glavom hineći 

nevjericu. Jimmy je još više pocrvenjeo i rekao da to, naravno, nije zaboravio, mislio 

je na poništenje ili kako to već, dovraga, Crkva naziva. Eddie je rekao ne, sumnja da 

će se to dogoditi, ne čini se da oni to žele učiniti službenim. Zatim im je rekao kako bi 

radije razgovarao o nečem drugom. 

Zato su razgovarali o neobičnom fenomenu prema kojemu kao da su se svi njihovi 

studentski kolege udebljali, posebice dečki. Jimmy je rekao da je to zbog onih 

studentskih godina života na pomfritu i lager pivu. 

"Jebenih trideset i nešto", rekao je malodušno. "Zašto gledati kad ih možeš 

živjeti?" Ruth je rekla, da, a njima je tek dvadeset i četiri. 

Ruth je bila zaluđena kalanetikom, oblikom fitnesa koji je bio čuven jer ga je 

koristila vojvotkinja od Yorka. Navodno je bio naročito dobar za ljude s problemom 

na području stražnjice. Jimmy, koji je bio deblji od većine, uporno je nastojao 

odvratiti razgovor od sala, celulita i liposukcije i navesti ga na cijene kuća. On i Ruth 

kupili su stan u Golders Greenu, ne baš kao ozbiljnu vibru zajedničkog života - Ruth je 

rukama napravila znakove navodnika - već uglavnom kao ulaganje. Ali od 

gospodarskog sloma, cijene kuća padale su brže nego što izgovoriš "kladim se da on 

pije Carling Black Label". Sad su za hipoteku plaćali dvostruko više, a njihov stan je 

vrijedio manje nego štosu ga platili. Pitsville Arizona. Eddija nije bilo briga. Sve je to 

čuo već ranije, kad se Dean Bean prošle godine vratio iz posjeta Londonu. Rekao im je 

da to zaslužuju zato što su smeće koje podržava Thatchericu. 

"Oh, nisi valjda još uvijek u svim tim spikama", prostenjala je Ruth. 

"Svim kojim spikama?" naškubio je usta Eddie, tonom koji je jasno davao do 

znanja da dobro zna o čemu ona govori. 

"Svemu tome", zahihotala se i pogledala Jimmyja, "u svemu onom buntovničkom 

boljševističkom sranju." 

"Jesam", odgovorio je. 

"AH ozbiljno, Eddie", rekla je, "čak je i Rusija odustala od komunizma, a 

pogledaj Istočnu Njemačku." 

"Što s njom?" upitao je Eddie. 

44

"Pa, Honecker je otišao, za početak." 

"Ah, dobro", rekao je Eddie, "tad ću popiti Carlsberg." 

"Strašna fora", srdito je rekla. "Umirem od smijeha." 

Kad se prestao smijuljiti, Eddie je rekao da čovjek ne želi ostaviti sva svoja 

načela iza sebe kad diplomira. 

"No dobro", uzdahnuo je Jimmy, "nama to ne smeta, zar ne, bubice? Ti možeš 

imati načela, a mi ćemo imati jacuzzi." Ponovno je pljesnuo Eddija po bedru. "Mi smo 

fleksibilni prijatelji, Eddie, i zato, zašto ne odkaskaš do šanka i naručiš nam svima 

duplu votku" - širom se osmjehnuo - "druže?" 

Eddie mu je rekao da je pravi idiot. 

"Načela", podrugnuo se, "vi imate petlje govoriti mi o načelima. Vjerojatno 

mislite da su načela ime nekog noćnog kluba u jebenoj Ulici Carnaby." Jimmy je 

odgovorio da mu je ta dobra. 

"Ako nije", rekao je, "trebala bi biti." 

Kako se noć vukla, malo su previše popili. Jimmy je prešao na whisky sa sodom 

"S ledom?" upitao je Eddie. "Ne", odgovorio je Jimmy, "radije bih ga popio" - a Ruth 

je započela raspravu o svom bratu koji se netom vratio iz Australije doslovce bez 

prebite pare, iz aviona je ispao u smrdljivim havajskim kratkim hlačama, natjerao oca 

da otplati njegov studentski kredit i sutradan izašao te novim kreditom kupio tri odijela 

i dizajnerski Jean-Paul Gaultierov kišobran, što god to bilo, ionako jedini koji se 

mogao nabaviti u cijelom Dublinu, morao je biti posebno uvezen. Jimmy je sve 

nepopustljivije tvrdio da je ona grozna gnjavatorica i da njezinom bratu trebaju odijela 

za razgovore za posao i kako se ne možeš pojaviti u uredu osiguravajućeg društva i 

izgledati kao jebeni Bob Geldof, a ona je postajala sve agresivnija, govorila da svog 

brata voli najviše na svijetu, ali ponekad je sebični mali seronja, i Jimmy bi to trebao 

znati, a Eddie je mogao samo sjediti ondje u tišini, razmišljati o Marion i brojiti žene u 

Bunch of Grapesu koje su na nogama imale cipele s bijelim stiletto potpeticama. 

U pola jedanaest do njih je dolepršala neka preplanula cura u crvenoj uskoj 

haljini i svjetlucavim naušnicama, i samodopadnim dahtavim glasom Jimmyju i Ruth 

rekla, "Bog, neznanci". Eddiju su je predstavili kao Audrey Beckett, Ruthinu 

prijateljicu još iz samostanske škole. Ovdje je radila u tatinoj firmi za pakiranje mesa, 

vodila odjel za odnose s javnošću. Ali sa strane se malo bavila i manekenstvom, tek 

povremenim poslićima. Eddie joj je ponudio da je počasti pićem, ali ona je bila u 

žurbi. Morala je otići do Hampsteada, pojaviti se na nekom tulumu. Međutim činilo joj 

se da je Eddija vidjela već negdje ranije; zna li ikoga od dublinskih ragbijaša? Ne 

zna? Da nije možda prijatelj Deana Beana? 

"Da, da", uzdahnuo je Eddie. "Isuse, izgleda da je London klub obožavatelja tog 

tipa ili nešto slično." 

"No dobro", nasmijala se, "ne čudi me. Mogla bih ti ispričati nekoliko stvarčica o 

našem Beanu." Eddie ju je upitao je li sigurna za piće, ali ona je bila apsolutno 

sigurna, Bambino je bio parkiran na punoj crti ispred Harrodsa, malo dalje niz ulicu. 

"Sljedeći put", nasmiješila se. "Uzmi moj broj od Ruthie Pops i nešto ćemo 

iskombinirati." 

Čim je razmahana ruka Audrey Beckett prepuna narukvica nestala kroz staklena 

45

vrata Bunch of Grapesa, Ruth je iščezao osmijeh s lica i nazvala ju je kravetinom. 

"Možda", zadahtao je odsutno Jimmy, "ali, moj Bože, okuje mila, to joj moram 

priznati." Ruth ga je žestoko uštipnula za obraz. Jimmy se lecnuo i rekao joj da odjebe. 

"Ti odjebi", odgovorila je, "debeli idiote." Eddie se nije potrudio zatražiti broj. 

"Ekipo", rekao je, "moram ići." 

Jimmy je rekao da, i oni će svakog časa put pod noge. Ruth ga je gurnula laktom u 

rebra i on ju je upitno pogledao. "Hajde", rekla je, "pitaj ga." 

"Oh, da, da. U subotu nam dolazi nekoliko ljudi na klopu", uzdahnuo je Jimmy. 

"Zašto ne dođeš i ti?" 

"Možeš nekoga povesti, ako hoćeš", dodala je Ruth. 

"Ne", odgovorio je Eddie. "Sam ću." 

"Obično to sam i obaviš", rekao je Jimmy. 

"Bum bum", zahihotala se Ruth i oduševljeno pljesnula rukama. 

Jimmy se smijao dok mu iz očiju niz debele obraze nisu potekle suze. Uporno je 

pokušavao prestati smijati se, a zatim je najednom zadahtao u svoje piće i ponovno se 

grohotom nasmijao, podižući pogled prema Eddiju i držeći se za nos kako bi potisnuo 

smijeh. 

"Hej, opusti se, Ede", ponavljao je. "Samo se zajebavam s tobom." 

Eddie je pogledao svoje dvoje prijatelja, njihove jednake bijele trenirke na 

kojima je pisalo "nahranio sam svijet", gledao kako se drže za ruke i tresu od smijeha i 

bio je sretan zbog njih, onom osobitom vrste sreće kakvu čuvaš za ljude koje smatraš 

toliko inferiornima sebi da je to dirljivo. 

"Dakle vidimo se u subotu, jebeni reakcionari", rekao je. A Ruth mu je poslala 

poljubac i on je naglo zakoračio unatrag kako bi ga izbjegao, i pritom prevrnuo jedan 

tequila sunrise preko nečega za što mu je bilo nepokolebljivo rečeno da je odijelo 

Brucea Oldfielda. 

"Koji je kurac Bruce Oldfield?" upitao je. "Mikeov stariji brat?" 

Kad se vratio u hotel, gospodin Patel sjedio je na recepciji i čitao Today. Kad je 

ugledao Eddija, brzo je ustao i djelovao je u jednakoj mjeri zabrinut i kao da mu je 

laknulo što ga vidi, kao da je bio pretpostavio da se Eddie nikad neće vratiti. Uspravio 

se i provukao prste kroz kosu. 

"Hvala Bogu", rekao je gospodin Patel. 

Eddie je upitao što nije u redu. Gospodin Patel mu je odgovorio da je zapravo 

sve u redu. Ali Marion se vratila i spava u sobi. 

"Otkud znate?" upitao je Eddie. 

"Nije joj dobro", odgovorio je gospodin Patel. "Odnijeli smo joj vruće mlijeko. 

Stvarno je jadna i bolesna. Trese se." 

Sparina u sobi vonjala je na prljave čarape i puder u prahu. Dok se trokut svjetla 

iz hodnika širio preko kreveta, Eddie i gospodin Patel vidjeli su da Marion sad spava, 

na leđima, teško dišući, s rukama prekriženim na grudima kao leš. Lice joj je izgledalo 

napeto i izmoždeno, kao da trpi bolove. Duga kosa bila joj je zapetljana i znojna. 

Grašci znoja načičkali su joj se na čelu, a obrazi sjajili na svjetlu. Bila je u dugoj 

crnoj majici Chrisa de Burga i lijevu je nogu podvila ispod sebe, zbog čega joj je 

46

ijelo bedro djelovalo debelo. 

"Vratila se netom nakon što si ti otišao, Eddie", šapnuo je gospodin Patel. "Jako 

blijeda, sva uzdrhtala. Neko je vrijeme sjedila u predvorju, s glavom među rukama, 

ovako, a zatim je ono zlo i naopako zamolila tabletu protiv bolova." Eddie ga je upitno 

pogledao. "Ženu", objasnio je. "Gospođu Patel." Eddie je ispružio prst i bocnuo 

Marion u rebra, ali ona se nije probudila. Tiho je zadah tala i okrenula se na bok, 

savijajući noge prema prsima. "Izmoždena je", šapnuo je gospodin Patel, "mislim." 

Eddie je upalio svjetlo uz krevet. U dalekom kutu sobe ugledao je onaj 

pornografski časopis na toaletnom stoliću, poderan po dužini na dva dijela. 

"Sranje", rekao je, "čovječe, jebeno sranje." 

Okrenuo se kako bi ponovno pogledao zbunjeno lice gospodina Patela. Ali 

gospodin Patel se samo prekrižio, prijekorno zapucketao jezikom i izašao iz sobe 

polako zatvarajući vrata. 

Eddie se sav snužden razodjenuo i zavukao u krevet pokraj nje. 

Probudila se usred noći i rekla mu da je sad sve u redu i da je tako sretna što je 

ovdje s njim da misli kako nikad neće moći otići. 

Eddie je rekao da je nije očekivao prije sutra. Dodirnuo joj je dojku kroz majicu, 

ali ona je odmaknula njegovu ruku, promrmljala nešto o istinskoj i vječnoj ljubavi i 

gotovo odmah zaspala. 

Tjedan dana nakon toga Marion je napokon otišla u Irsku i Eddiju je, istinu 

govoreći, poprilično laknulo. Samom je sebi rekao da to nije zato što mu se ona ne 

sviđa. Ni najmanje. Samo, morali su promijeniti kartu, platiti dodatnu naknadu i 

obaviti beskonačne telefonske pozive i Eddija je jednostavno iživciralo što se po čitav 

dan vukla po zagušljivoj sobi, mrzovoljna i čudna, i djelovala sumorno i nadureno, 

praveći se da je bolesna. Dobro, rekla je da je bolesna, ali svaki put kad je Eddie 

predložio da pozovu liječnika, ona bi poludjela i preklinjala ga da to ne učini. Stvarno 

je bila neurotična zbog toga. A onaj dan kad je on ponudio da nazove njezine roditelje? 

Isuse. Istinska provala bijesa na koju bi bio ponosan i Led Zeppelin. 

Od dana kad je otišla posjetiti sestru, jednostavno nije bila dobro, u to nije bilo 

nikakve dvojbe. Ma kako pokušavao, Eddie nije mogao dokučiti razlog. Pitao se jesu li 

se njih dvije posvađale ili nešto slično, možda je razlog bila neka sestrinska razmirica, 

ali nije htio pitati. Eddie je znao da nije uputno zabadati nos u obiteljske sukobe, a 

budući da mu ona nije ništa natuknula, on nije ništa spominjao. 

Kad je ujutro počela povraćati, u trenucima panike padalo mu je na pamet da bi 

možda mogla biti trudna. Ali kad je prikupio hrabrost da je upita o tome, ona je rekla 

da nije trudna i ponovno posve zanijemila i nije mu se obratila ostatak večeri. Stoga 

nije mogao smisliti ništa drugo osim nekog neodređenog ženskog problema o kojem 

zapravo radije ne bi ni volio znati. 

Gospodin Patel je postajao nesiguran. Rekao je da shvaća kako ona nije zdrava, 

ali takav nije ni njegov bankovni račun. Morat će brzo uzeti osoblje; ako ona ne želi 

posao, ima puno drugih voljnih ruku koje žele. Morat će pokazati malo poduzetnosti. 

Naglasio je da on nije registrirana dobrotvorna organizacija, kao da je to trebalo 

dokazivati, i govorio i govorio dok mu Eddie nije rekao da ohladi, a Marion da ne 

47

ine, ona još uvijek želi posao i otići će kući i do vikenda se vratiti sa svojim 

stvarima. Obećava mu. 

Do Lutona je otišla Thameslinkom ravno iz King's Crossa, i nadalje izgledajući 

bolesna i blijeda. Rekla je Eddiju da će misliti na njega i on je rekao da je to lijepo. 

Na propuhastom peronu se rasplakala i zagrlila ga tako čvrsto da je jedva mogao 

disati. Rekao joj je da ne zaboravi donijeti natrag nešto iz djutića. 

"Ne mogu, budalo jedna", jecala je. 

"Zašto ne?" upitao je Eddie. 

"Zato što je to Belfast", odgovorila je. "Hoću reći, nije druga država." 

Dan nakon što je ona otišla, Eddie se najzad uspio prijaviti za pomoć za 

nezaposlene, ali mu je rečeno da će na svoj prvi ček morati čekati dva tjedna. Novca 

je bilo sve manje. Onih dvjesto pedeset funti koliko mu je dao otac već je gotovo 

spiskao na obroke u restoranima s Marion, njezinu avionsku kartu, telefonske pozive, 

povremeni taksi, podzemnu, cugu, desetku iz špila tarot karata koju im je izvukao jedan 

nesretni hipi ispred kluba Sir George Robey jedne večeri, kad je odvukao Marion sa 

sobom na svirku Napalm Deatha da je malo razvedri. Loš odabir. 

Kad je sve to zbrojio, mogao je opravdati trošak od sto pedeset funti. Imao je 

pedeseticu u gotovini, dakle bio je kratak samo za pedeset, što je prilično dobro za 

Eddija, tipa za kojeg je Beano znao reći da je za financijsko planiranje sposoban kao 

El Salvador. 

Pored one pedesetice od oca, imao je i jednu vlastitu, od zadnjeg čeka koji je 

unovčio prekoračivši svoj studentski kredit prije nego što je otišao iz zemlje. Eddie je 

pomislio na Kierana Caseyja, antipatičnog brkatog bankovnog seronju koji je jedva 

čekao odobriti ti gotovinu kad je trebaš, a zatim shvaćao kao osobnu uvredu kad ne 

založiš svoje prvo dijete kako bi tu istu gotovinu otplatio. Sa ženama je Kieran bio 

očijukavi gad. Jennifers njim nikad nije imala nikakvih problema. Samo bi zavrtjela 

tipa oko malog prsta i izašla sva obavijena novčanicama. Ali dečki, s njima je priča 

bila drugačija. Dečkima je zagorčavao život. Dečki su svaki put kad su ga željeli 

vidjeti morali čekati u redu ispred njegovog ureda kao da idu na ispovijed. Na 

određeni način, i išli su na ispovijed. On bi te svašta pitao. Pogledao bi tvoju čekovnu 

knjižicu i rekao, "Lijep ručak u restoranu, zar ne?" i "Je li ljetovanje bilo dobro?" i 

"Isuse, ženske su gadno skupe, nisu li, Eddie?" Da. Kieran Casey bio je od one vrste 

studentskih bankara koja ljude tjera da smišljaju šifrirani jezik. 

Eddie je razmišljao o Kieranu Caseyju, kako sjedi u svom podzemnom uredu na 

College Rowu okružen uokvirenim fotografijama svoje debatne grupe i ragbi momčadi, 

čita Eddijev ček, onaj na kojem krupnim crnim slovima na prednjici piše "Zračna luka 

Dublin", a sitnima na poleđini "Jebi se, Kierane". Čovječe, kako će popizditi. Doista 

će poludjeti. Eddie se glasno nasmijao kad je pomislio na to. Jednostavno je mogao 

vidjeti tog samozadovoljnog gada kako skakuće i čupa ono malo kose što mu je ostalo 

od transplantacije. 

Ali takav je bio Eddie s novcem; živi sad, plati kasnije, često je to znao reći 

njegov otac, a i majka, iako ona po tom pitanju nije bila mjerodavna. 

"Izgleda da ne razumiješ", uzdahnuo bi njegov otac, "ne povezuješ, sine. Kad 

gurneš tu karticu u automat, iz njega izlazi bančin novac, ne tvoj. Jednog dana sve ćeš 

48

to morati vratiti, znaš? Eddie, zašto to jednostavno ne povežeš? Ti si pametan momak. 

To je njihov novac, budalo! Isuse." 

Ali sad je likovao što je Kieranu Caseyju ponovno dao razlog za brigu. To će 

onoj masnoj gnjidi pokazati da ne očijuka s njegovom curom. Što mu je ono Jennifer 

rekla, nešto što joj je Kieran jednom rekao, tijekom jednog od onih njegovih 

beskonačnih monologa o vlastitoj ženi? "Nije da ja nju više ne volim. Samo mi 

nedostaje strast." Jennifer je to smatrala zapravo prilično tužnim. Jebeni oportunistički 

gad. Eddie je jako dobro znao da to govori svakoj studentici svježeg lica vjerojatno 

još otkad je jebeni James Joyce pohađao UCD. 

"A da je James Joyce danas živ", rekao joj je, "još uvijek bi otplaćivao svoj 

studentski kredit. Taj bi se gad pobrinuo za to." 

No potajno je znao da je njegov otac u pravu. Njegov je otac gotovo uvijek bio u 

pravu. 

"Kako, zaboga, misliš da banka funkcionira?" rekao bi. "Ja bih trebao znati, 

Eddie. Ja se bankarstvom bavim od svoje osamnaeste. Banci je u interesu da ti ne 

vratiš zajam. Činiš upravo ono što očekuju. Zar to ne shvaćaš? Razmisli o tome. Isuse, 

Eddie. Zbunjuješ me." Naravno, Eddie nije bio jedini kojemu je njegov otac običavao 

to govoriti. 

Na Charing Cross Roadu sjetio se dugih noći u kojima je sjedio na stubama s 

Patricijom i slušao sve ono što se zbivalo dolje u kuhinji. Tresak razbijenog 

kuhinjskog porculana, buku koju su njegovi roditelji proizvodili dok su se hrvali, 

stenjali, gurali jedno drugo o radijator, zvuk plača također. E, to je bio zvuk koji nisi 

htio čuti. Nakon toga, neko vrijeme sve kao da je išlo nabolje, nakon savjetovanja, do 

prošle godine kad je najednom sve ponovno eksplodiralo i ona nazvala iz Londona, iz 

kuće nekoga po imenu Raymond, za kojeg nitko nikad nije čuo, da kaže kako se više 

nikad neće vratiti. Najednom prošlog ljeta. Baš kao u onoj šugavoj drami. 

Svratio je u ured New Musical Expressa i dao oglas. 

PJEVAČ I GLAVNI GITARIST, (DUBLIN), 

TRAŽI SUPUTNIKE ZA ZBILJA BLISTAVU BUDUĆNOST. 

UTJECAJI: CLASH, PISTOLS, DOORS, SMITHS, STOOGES, VELVETS. 

METALCI I HIPIJEVCI NE TREBAJU SE JAVLJATI. 

Zgodna ženska iza pulta također je bila iz Dublina. Imala je krupne plave oči i 

piercing na blago prćastom nosu. Odmjerila je Eddija kao da ga je prepoznala. 

"Znam te", rekla je. "Nemoj mi reći." 

"Da", odgovorio je Eddie. "Ja jesam prijatelj Deana Beana." 

"Da", nasmijala se. "To je to. To je to. Kako je on?" 

"Dobro. Isuse", uzdahnuo je Eddie, "ovo je ludo. U Londonu još nisam sreo 

nijednog Engleza. Svi su iz Dublina. Oni su ovdje kao Mafija." Ona je kimnula 

glavom. 

"Da", rekla je, "Murphija." 

Nekoliko minuta su razgovarali o Deanu Beanu. Zatim je on upitao bi li koji put 

izašla na piće, ali ona je rekla ne, ne baš, izlazi samo s hipijima i metalcima. Potom je 

49

liznula prst, izdirigirala nevidljivi takt u zraku i nasmijala se. Eddie je izveo svoje 

krajnje ležerno slijeganje ramenima i odvukao svoj ego iz ureda. 

Sat vremena kasnije, dok je gledao izlog Colletove knjižare, prišao mu je jedan 

pristav mlad Amerikanac s fotoaparatom. 

"Vau, čovječe", rekao je, "super mohikanka, smijem li je slikati?" 

Klinac je bio nizak i debeo, u majici na kojoj je pisalo "Iznenadna smrt" i uistinu 

gadno bolovao od gluposti. Bio je odjeven u plave kratke hlače i tenisice, jednako kao 

njegova mala cura, ili možda njegova sestra, s hip-hop kapom i kožnom jaknom u kojoj 

se zacijelo znojio na toplom listopadskom vremenu. Izgledao je debeo kao lopta za 

plažu s nogama. Rekao je da su po čitavom Londonu tražili pravog punk rokera i da 

nigdje nisu uspjeli naći nijednoga. 

"Svi su nestali", rekao je. "Punk je jednostavno mrtav, ovaj grad je prepun 

tetkastih Kylie čudaka." 

Eddie je htio reći odjebi i smatrao je da bi to zapravo zadivilo klinca mnogo više 

nego da pristane da ga fotografira, ali nije to rekao. Stao je pokraj debelog klinca, 

zagrlio ga oko ramena, izgledao opako i podigao palac. Zatim je klinac fotkao svoju 

curu, ili sestru, s rukom oko Eddija, a ona je promatrala Eddija i sama podigavši 

palac, hihoćući, kao da je to neki tajni, strašni znak. 

"Isuse, Louise", šapnuo je debeli klinac, "ovo je tako super." 

Ime mu je bilo Herb, a djevojčino Tess. 

"Kako si je uspio namjestiti da stoji tako uvis?" upitala je Tess pokazujući 

glavom na njegovu kosu. 

"Trebaš uzeti tubu paste za zube i utrljati je u kosu", rekao je Eddie. 

"Fuj", odvratila je djevojka, "odvratno." 

"Avangardno", zadahtao je klinac, "stvarno, zar to napraviš?" 

"Da", odgovorio je Eddie, "zubna pasta ili ljepilo, kužite. Ili bilo što ljepljivo." 

"Što, nešto kao pekmez ili slično?" 

"Da", rekao je Eddie, "to bi upalilo, ali mislim da bi trebao pitati majku." 

"Pitati majku", odvratio je klinac, a lice mu je bilo utjelovljenje nevjerice. 

"Možeš li vjerovati što ovaj tip govori? Moja me majka može poljubiti u guzicu, 

kompa." 

"Pitaš li ti svoju majku?" upitala je djevojka. 

"Ne", odgovorio je Eddie. "Već neko vrijeme nisam vidio majku. Izbacili su me, 

kužite, jer sam takav buntovnik." 

Djevojka je rekla da je to prava sramota. Rekla je, "Trebao bi je otići posjetiti." 

"Jesi li ti pravi punker?" upitao je klinac. "Jesi li poznavao Sida Viciousa?" 

"Poznavao?" odgovorio je Eddie. "Ti se šališ! Vidiš ove ruke? Sid Vicious umro 

je na ovim rukama. Ja sam bio taj koji ga je pronašao, preko u New Yorku, u Hotelu 

Chelsea, kad je umirao. Ja sam bio menadžer turneje Pistolsa." 

"Ideš", rekao je klinac. "Misliš, kad je ubio Nancy?" 

"Točno", odvratio je Eddie. "Zadnje je riječi uputio meni. Rekao je", Eddie je 

pogledao u nebo,"'Eddie, reci im da ja to nisam učinio. Reci im da su mi smjestili.' 

Baš tako je to rekao." 

"Isuse j...eni Kriste", rekao je klinac, "to je jebeno ne-vje-ro-jat-no." 

50

Njegova djevojka, ili sestra, tresnula ga je po glavi i on ju je nazvao pravom 

fašisticom. Zatim je Eddie rekao da mora ići. Mora otići do ureda izdavačke kuće. Sad 

ima vlastiti bend. Ima sastanak s nekim jako važnim ljudima. Dvoje klinaca poželjelo 

mu je sreću i reklo da će iščekivati njegovu prvu ploču. Nagovorili su ga da se potpiše 

na poleđini novčanice od jednog dolara. Potpisao se kićeno, "Eddie Honey Bees 

Virago". 

Marion je nekoliko puta nazvala iz Donegala. Ali svaki put kad je nazvala Eddie 

je bio vani, klipsao gradom, glumio Jamesa Joycea, nastojao se sabrati i nekako 

dokučiti to mjesto. Jedno drugome su kod gospodina Patela ostavljali neodređene, 

eufemističke poruke, ali zapravo nijednom nisu doista razgovarali. 

"Ona je posve očarana tobom, Eddie", rekao bi gospodin Patel. "Ti si jedan jako 

sretan muškarac." 

London je bio čudno mjesto da ga čovjek upozna. Bio je daleko prevelik za 

hodanje, a sustav javnog prijevoza nije baš mnogo pomagao. Kao da nikad nije 

funkcionirao kako treba. Domišljatost i raznolikost najava na peronima podzemne 

željeznice gotovo su zadivile Eddija. Puknute cijevi, protupožarne sirene, manjak 

osoblja, samoubilački japiji koji su se bacali pod vlakove, izlike kao da su svaki dan 

bile drugačije. Ali čak i kad je čitava ta jeftina zbrka nekako uspijevala funkcionirati, 

putovanje podzemnom Eddiju nije davalo apsolutno nikakvu predodžbu gdje se išta u 

gradu nalazi u odnosu na bilo što drugo. Dani su bili zbunjeni slijed svjetala koja 

bljeskaju, divljačkih automata za karte, izmrcvarenih pokretnih stuba i bijesnih 

čeličnih crva koji tutnje iz vrelih tunela. I Eddie bi navečer došao kući još zbunjeniji 

no kad je krenuo u grad, tješeći se pomišlju da je u Uliksu Stephen Dedalus činio 

uglavnom to isto, ali s mnogo manje dojmljivom frizurom. Da moraš ukratko izložiti 

radnju, to je otprilike to. 

Jednog je dana Eddie krenuo posjetiti majku, ali toliko se izgubio na Northern 

Lineu da je odustao i zatekao se pola sata nasukan u nekom tunelu u Stockwellu, samo 

on i pet krupnih debelovratih crnaca koji su se uporno smijali njegovoj kosi i s bolno 

glasnog kazetofona puštali "Funky Cold Medina". Ne baš sjajno mjesto na kojem bi 

čovjek završio kad krene za Richmond. Ne baš sjajno mjesto i točka, ako se Eddija 

pita. 

Ali Marion i gospodin Patel sve su sredili. Telefonski su utvrdili večinu toga, i 

sad kad je sa sigurnošću znao da se ona definitivno vraća u Brightside, gospodin Patel 

kao da je bio malo mirniji. Stalno je ponavljao Eddiju da je ona krasna dama i prava 

zvijezda, a Eddie se stalno suglašavao s njim s najviše oduševljenja što je mogao, 

osjećajući neku neodređenu napetost, kao da mu gospodin Patel pokušava nešto reći, 

što je možda i pokušavao. 

Gospodin Patel je razgovarao i s njezinim roditeljima. Oni su htjeli malo 

popričati, uvjeriti se da je sve u najboljem redu i jasno. Bez uvrede, ali rekli su da ne 

žele da njihova kćerka radi za bilo koga. Oni nemaju ništa protiv ljudi drugačije boje 

kože, ali svejedno. I posve ispravno. Gospodin P. je rekao da u današnje vrijeme i 

doba čovjek ne može biti previše oprezan. Divio se njihovom poštenju. 

"Krasni pristojni ljudi", rekao je, "ali, naravno, ti to znaš, Eddie." Eddie je rekao 

51

da ih nikad nije upoznao i gospodin P. se iznenadio. Izgledao je kao da će nešto upitati, 

ali zatim se predomislio u zadnjem trenutku. Bio je diskretan kako su diskretni samo 

vlasnici jeftinih hotela. Eddie mu je rekao da zamoli Marion da ostavi broj na koji je 

može nazvati, ali gospodin Patel je rekao da ona zove iz govornice. Marionina obitelj 

nema telefon u kući. "Oni su dobri ljudi iz radničke klase. Stvari koje ti i ja uzimamo 

zdravo za gotovo" - skrušeno je pokazao na Eddija i samoga sebe - "oni nemaju." 

Ponekad bi noću gospodin Patel pokucao na vrata i pozvao Eddija da mu se 

pridruži na čaju u strojarnici - bio je to jedan od njegovih izraza za predvorje. 

Gospodin Patel nije pio. To se kosilo s njegovom vjerom. Ali ponekad bi bio 

usamljen, kasno noću, dok je sjedio u kontroli svemirskog leta - ponovno predvorje - i 

volio je dobar razgovor da mu vrijeme brže prođe. Eddiju se te seanse uz čaj nisu baš 

naročito sviđale, uglavnom zato što je gospodin Patel čitavo vrijeme želio razgovarati 

o sebi. Ali prihvatio bi poziv i sjedio u ledenoj sobici, dok je televizor u kutu bubnjao 

iz sve snage, i pio čaj koji je imao okus herbicida, jer nije imao mnogo drugog posla i 

jer je gospodin Patel bio dovoljno pristojan tip, ako se potrudiš. Kvragu, nije se ni 

morao naročito truditi. Eddie je morao samo nalijepiti zainteresiran pogled na lice i 

svakih nekoliko minuta reći "da", a za to su ga četiri godine visokog obrazovanja 

itekako dobro opremile. 

Gospodin Patel precizno je govorio o svojoj prošlosti, kao da je jedan dan 

zapisao sve činjenice svog života i naučio ih napamet. Došao je iz Pakistana 1974. 

godine sa šogorom i njihove dvije supruge. Eddie ga je upitao je li svaki od njih imao 

dvije supruge ili su sve zajedno bile dvije i gospodin Patel je djelovao malo šokiran. 

"Smirite se, gospodine P", nasmijao se, "samo vas zafrkavam." Na to je gospodin 

Patel izgledao još šokiranije, pa je Eddie začepio. 

Isprva su svi spavali u jednoj prostoriji, na podu. To je bilo gore u Kirkstallu, 

prema mišljenju gospodina Patela groznom mjestu koje je Bog ispustio u zadnjoj 

minuti negdje na pola puta između Leedsa i Bradforda, hladnom i smrdljivom sivom 

raštrkanom gradiću punom strmih brda, rotvajlera, ljudi koji su naokolo potezali 

noževe, curry zalogajnica, pabova nalik betonskim bunkerima i gorljivih socijalnih 

radnika koji su brzali naokolo u rabljenim volkswagenima i oduzimali ljudima djecu. 

Gospodin Patel je zadrhtao kad je izgovorio riječ "Kirkstall". Rekao je da je Kirkstall 

izbjegao bombardiranje tijekom rata i da je jedini razlog tome bio taj da su Nijemci 

pogledali iz svojih aviona i pretpostavili da je već bombardiran. Tad se nasmijao, 

svojim visokim ženskastim smijehom, "ha ha ha", i Eddie se također nasmijao. 

Nisu imali apsolutno ništa, rekao je, kad su tek došli u Englesku. Novac od 

miraza njegove supruge otišao je na letove. Ali onda su dobili zajam od nekog rođaka, 

preselili u London i kupili novinski kiosk u Catfordu. To nije dugo trajalo. Dobro su 

zarađivali, ali gospođa Patel bila je trudna s prvim djetetom i gospodin Patel nije želio 

toliko naporno raditi i biti odvojen od nje. Njegovom rođaku se to nije baš svidjelo, 

ali trudnoća je bila teška, a dijete - sin - poživjelo samo dva tjedna. Odlučili su 

promijeniti svoje živote i pokušati ponovno iznova, negdje drugdje. Stoga su prodali 

kiosk i pri tome zaradili, otplatili zajam, višak uložili u dionice British Steela, nakon 

nekog vremena ih unovčili, uzeli novi kredit i potporu za poticanje poduzetnika i 

napokon uplatili polog za ovaj hotel. "Brightside", rekao je, "Brightside Hotel", i kad 

52

je to rekao, te su riječi iz njegovih usta zvučale kao poezija. Njihov sin Ali rodio se 

onog tjedna kad su uselili. 

Kad su je prvi put vidjeli, zgrada je bila pravo smetlište, ali gospodin Patel i 

njegov šogor rastavili su je do temelja, postavili nove podne daske, nove cijevi, nove 

instalacije, novi krov, nove zidove, novo pokućstvo, nove rabljene sagove, sve. 

Gospodin Patel je rekao da je njegov šogor pravi čarobnjak sa svim takvim stvarima. 

"Ali trebao si vidjeti račune, Eddie", rekao je i zakolutao očima. "Da ti se zavrti 

u glavi." 

Gospodin Patel je rekao da je to teško vjerovati, ali Brightside je nekoć bio hotel 

za slavne, hotel koji su posjećivali nadareni i lijepi ljudi. 

"Baš kao sad", rekao je Eddie i gospodin Patel se nasmijao. 

"Možda će te zanimati, Eddie, da je veliki irski pisac Oscar Wilde odsjeo ovdje 

na vrhuncu svoje slave, a i tijekom pada. O da. Mi smo napravili svoju domaću zadaću 

o ovome mjestu. Čini se da je tadašnja vlasnica bila jedna ljubazna i uljuđena žena, 

suosjećajna, obrazovana, znaš, i sažalila se na tog sirotog progonjenog momka kad se 

cijeli svijet okrenuo protiv njega. Sakrila ga je gore na katu kad je policija došla po 

njega." Eddie je bio fasciniran. Rekao je da u Dublinu ima prijatelja koji piše 

disertaciju o Wildeu i koji će biti jako ljubomoran kad čuje za ovo. Patel se nasmijao. 

"Reci svom kompiću da nas dođe posjetiti kad god želi", rekao je. "Možemo mu 

pokazati sobu za koju mislimo da je u njoj odsjedao siroti Wilde, jadničak." Gospodin 

Patel tiho se nasmijao i zatim odmahnuo glavom. "Takva nesnošljivost, i to prema 

jednom tako velikom čovjeku, Eddie, stvarno, to je tragično, zar ne, što sve ljude 

smeta." 

Tad je Eddie upitao gospodina Patela o rasizmu, ali gospodin P. nije volio 

govoriti o tome. Rekao je da nije vidio mnogo toga, ne osobno. Zna da rasizam postoji. 

To ne poriče. U novinama čitaš o nekim groznim stvarima, napadima na učenike 

Azijce, stvarima koje je učinila policija, svemu tome. Ali on ima sreće još otkad je 

prvi put nogom kročio u Veliku Britaniju, u to nema dvojbe. I ionako ne brine previše 

zbog toga. On i gospođa P, njih dvoje zapravo uopće ne brinu. Drže se za sebe i veoma 

naporno rade. Rekao je da je bolje ne opsjedati se previše rasizmom. Bolje je uložiti 

energiju u posao. Nitko ne može raditi kao Azijci. Nitko, a on je sreo ljude sa svih 

strana svijeta. 

"Vidiš, Eddie, zato nas Englezi ne vole", rekao je. "Možemo biti bolji trgovci od 

nacije trgovaca." 

Eddie je rekao da oni ne vole ni Irce, ali gospodin Patel mu se podrugnuo i 

uporno tvrdio da je to glupost. Što je s Terryjem Woganom? Njega svi vole. Eddie je 

rekao da je to nešto drugo, ali nije mogao točno objasniti zašto. 

Gospodinu Patelu se Eddie sviđao. Obračao mu se otvoreno, čak si dopuštajući 

da povremeno opsuje, kao znak da ima povjerenja u njega. Govorio je o osobnim 

stvarima. Ispričao mu je o svom mrtvom sinu Josufu, koliko ih je to potreslo. A katkad 

je i Eddie govorio gospodinu Patelu. Ispričao mu je o svojim roditeljima i gospodin 

Patel je bio suosjećajan, ali na način koji nije bio neugodan. Sjedio je spojivši 

jagodice prstiju, mudro kimajući glavom u kutu, škubeći usne dok je kimao. Obitelji su 

silno važne, rekao bi, i Eddie bi se suglasio s njim. 

53

Međutim postojala je jedna stvar koju gospodin Patel jednostavno nije mogao 

razumjeti. Zašto Eddie ne ode posjetiti majku? Ne želi se petljati u njegova privatna 

posla, rekao je, ali to jednostavno ne može shvatiti. Eddie se glasno nasmijao, ali nije 

mogao smisliti nikakvu izliku. Rekao je gospodinu Patelu da će vjerojatno otići, čim se 

malo snađe. Jednostavno to još nije dospio učiniti, ali samo je pitanje vremena. 

Gospodin P. je rekao da bi to doista trebao učiniti. 

"Svijet je pun žena, Eddie", uzdahnuo je, "ali imaš samo jednu majku." Eddie ga 

je upitao je li to neka drevna muslimanska poslovica. A gospodin P. je rekao ne, nije, 

to je jedna country i western pjesma. 

Na Eddijev oglas u New Musical Expressu stiglo je nekoliko odgovora i u petak 

navečer našao se s nekim ljudima u baru De Hems Dutch u Ulici Macclesfield. 

Došla je jedna kratkokosa Amerikanka po imenu Ginger O'Reilly koja je svirala 

bas, i dvojica Engleza, bubnjar Brian Smith i gitarist koji je uporno tvrdio da mu je 

ime Clint Saigon. Eddie je upitao je li to njegovo pravo ime i on je rekao, da, naravno 

da jest. Rekao je da mu to nije krsno ime, ali svi ga tako zovu, pa je zato njegovo 

pravo ime. Brian Smith je rekao da ni njemu pravo ime nije Brian Smith. 

"Moje pravo ime je Tokyo Cosmonaut", rekao je, "ali nije bilo dovoljno 

uzbudljivo, pa sam ga promijenio." Clintu se to nije naročito svidjelo, ali svima 

drugima jest. 

Eddie je rekao da je mijenjao bendove od šesnaeste godine, ali sad mu je dosta 

zajebavanja. Kani ozbiljno pokušati, bez zadrške, napasti bez pravila i iz svih oružja. 

Naravno da je stekao poprilično iskustva dok je svirao kao predgrupa The Police u 

Slaneu, i takve stvari. 

"Isuse", zadivio se Brian, "pa to je najveća dvorana u Irskoj, nije li?" 

"U Europi", odgovorio je Eddie, "molim te." Naravno, Eddijev je bend bio na 

dnu programa, ali svejedno, dobili su super kritike i preneseno im je iz pomične kišne 

šume iza pozornice da su se samom Stingu stvarno "svidjeli". 

Svi su bili zadivljeni. I činilo se da svi vole iste bendove pa je Eddie podijelio 

primjerke svoje demovrpce i dogovorili su se naći ponovno sljedeći tjedan na svirci i 

onome što je Brian nazvao "vidi što će se dogoditi". Ginger je rekla da se sve odluke u 

bendu donose demokratski i, iako je Clint rekao da smatra da demokracija i umjetnost 

ne idu zajedno, Eddie se suglasio s Ginger i uvjerio Briana, pa je na kraju Clint bio 

nadglasan. Morat će biti demokratičan, želio to ili ne. Zatim su razgovarali o imenu 

benda. 

"The Honey Bees", rekao je Eddie, "tako se zvao moj stari bend. To je zapravo 

stvarno zvučno ime. Ljudi jednostavno kao da ga odmah zapamte, kužite. Prilično sam 

zagrizao za njega, moram priznati." Ostali nisu djelovali previše oduševljeni, ali jedini 

njihovi prijedlozi bili su Imelda Marcos i njezine cipele od Ginger, ili Oliver North i 

njegovi papirorezači od Briana, pa je The Honey Bees frakcija na kraju pobijedila. 

Barem kao radni naslov. A to je bio najškakljiviji dio formiranja benda. 

Neko su vrijeme razgovarali o acid house tulumima i Michelle Shocked, i svi su 

počastili rundom. Pivo u De Hemsu bilo je jako, a noć vruća. Eddie ih je promatrao 

kako se prepiru i smiju i zadirkuju i inzistiraju na nepobitnosti mišljenja koja su 

54

posvema proturječila onome što su izjavili samo pet minuta ranije. To je bilo u redu. 

Svi kao da su međusobno kliknuli, iako je Brian možda bio malo previše tih, posebice 

kad je govorila Ginger. Svejedno, Eddie je zaključio da će nakon kratkog vremena biti 

u redu. Bio je siguran u to. Ovo su bili pravi ljudi, a on je bio vođa ekipe. Stvari su 

sad napokon obećavale. Vidio je da se kotači počinju okretati. Iskapio je svoje piće i 

zamolio Briana cigaretu. 

Netom prije nego što je došao red na njegovu drugu rundu, Eddie se pljesnuo po 

čelu, glasno opsovao i najednom sjetio da mora negdje biti. Ostavio je The Honey 

Bees u De Hemsu da se prepiru o drugom albumu The Waterboysa i što stvarno čuješ 

ako pustiš "Sergeant Pepper" natraške, i osjećao se tako vrtoglavo sretan da se 

počastio taksijem do kuće. 

Te je noći skupina ludih Libijaca otela jedan nizozemski zrakoplov u Beču. To je 

bilo jako nezgodno za sve. Sve osim Eddija. Zadovoljno uzdišući, izrezao je "HIJ" i 

"KLM" iz naslova u Evening Standardu i veoma brižno ih pridodao slovima koja su 

već bila na zidu spavaće sobe. 

Zatim je legao na krevet i razmišljao. Situacija se očito popravlja. Tek je dva 

tjedna u Londonu, a evo ga, živi sa ženskom i na samom je rubu da okupi svoj prvi 

bend. Da. Situacija se očigledno popravlja. 

E, to je ono što Eddie naziva napretkom. 

Ispostavilo se da je stan Jimmyja i Ruth nešto uistinu posebno. Nalazio se u 

ogromnom obnovljenom potkrovlju viktorijanske kuće strogog pročelja koja je gledala 

na staro židovsko groblje u Golders Greenu. Podovi su bili uglačani i glatki, a prozori 

s vitrajima protezali se čitavom dužinom krova. Sve je pokućstvo bilo crno i Jimmy je 

rekao da su ga nabavili u Shabitatu, što je bila šala koju je morao objasniti Eddiju, 

budući da je on bio nov u tim stvarima. 

Čips, kikiriki i slane grickalice bili su raspoređeni u crnim zdjelicama na crnom 

stoliću za kavu. Charlie Parker trubio je iz crnih zvučnika stereouređaja. Ruth je 

poljubila zrak s obje strane Eddijevog lica i objesila njegovu kožnu jaknu na crnu 

vješalicu za kapute. 

"Ponudi se grickalicama", rekla je migoljeći stražnjicom dok je kroz dvokrilna 

vrata unatraške ulazila u kuhinju. Njezina uska crna haljina izgledala je kao da ju je 

morala odjenuti uz pomoć koloturnika i vitla. 

Jimmy je dolepršao u sobu omotan crnim ručnikom, pivski mu je trbuh visio 

preko ruba. 

"Hej, Ruth", uzviknuo je, "svi su već ovdje." Uzeo je limenku piva i pozdravio 

Eddija. "Znaš li ekipu?" upitao je. "Škvadro, ovo je Eddie Virago, donedavna 

stanovnik grada Dublina, a sad jedan od brojnih prljavih putnika Ryanair naraštaja. 

Usput rečeno, nezaposlen je, pa se zato pred njim nemojte razmetati svojim ogromnim 

bogatstvom." Eddie mu je rekao da se gubi i nešto odjene. 

Osim Jimmyja i Ruth, bilo je još nekoliko drugih starih prijatelja s faksa. Dobro, 

ne baš prijatelja. Ljudi čija su lica Eddiju bila poznata. 

Neki tip kojeg su zvali Creep - nitko nije znao njegovo pravo ime - a kojemu su 

se obrve spajale posred čela, i njegova djevojka Fiona koja je bila pomoćna 

redaktorica u nečemu što je nazivala profesionalnim tiskom - zapravo, u časopisu po 

55

imenu Mjesečnik trgovine mesom. Eddie ih se blijedo sjećao s predavanja o trgovini. 

Bili su jedan od onih parova koji su se tijekom predavanja držali za ruke i pipkali u 

baru. Creep je radio kao prodavač vreća za otpad u nečemu što je nazivao "sjevernim 

sektorom". Njegova djevojka stalno mu je govorila da ispriča jednu osobitu priču o 

nečemu doista smiješnom što mu se jednom dogodilo u Carlisleu, ali on kao da to nije 

želio. 

"Trebalo bi biti ondje", objasnio je. 

Bila je tu još jedna djevojka, također Fiona, poklonica Zelenih, odjevena u žutu 

bluzu od guste gaze. Bila je vegetarijanka, tako da se tema Mjesečnika trgovine 

mesom diskretno izbjegavala. Radi kao sakupljačka sredstava za Odbor za ukidanje 

eksperimenata na životinjama, rekla je. Kad ju je Eddie upitao kako joj se sviđa taj 

posao, nasmiješila se i rekla, "Oh, ne smijem prigovarati." S njom je bio neki tip koji 

je djelovao stidljivo i nezgrapno, nije mnogo govorio i stalno je čistio nokte 

čačkalicom. Navodno je bio pjesnik. Eddie nije uhvatio njegovo ime. Imao je naočale 

s crnim okvirima, kao Buddy Holly, i crni pulover s visokim ovratnikom. Izgledao je 

kao netko tko je došao na svečanu zabavu u Islingtonu odjeven kao pjesnik. A zapravo 

je i bio pjesnik. 

"U stvarnom životu", kako je sam to rekao. 

Atmosfera je bila malo napeta dok su sjedili u sobi i čekali da se Jimmy i Ruth 

vrate. Jedna od Fiona stalno je gledala Eddijevo lice, kao da ga se pokušava odnekud 

sjetiti. Eddie se uporno nadao da će prestati, ali nakon petnaest minuta odlučio joj je 

okončati jade. 

"Da", rekao je Eddie, rezigniran, "Dean Bean." Tad je ona pucnula prstima i 

nasmijala se. 

"O, da, to je to." Eddie je uzdahnuo. "Pravo je srce", rekla je s razarajućim 

osmijehom. "Onda, što sad radi?" 

Creep je iz nekog razloga počeo govoriti o sponama za kotače, a pjesnik se 

spustio na koljena kako bi prelistao zbirku ploča, povremeno pomno proučavajući 

sitna slova na poleđini omota albuma. Svaki put kad bi netko rekao "Fiona", obje bi se 

djevojke okrenule istodobno i svi bi prasnuli u smijeh, kao da je to doista smiješno. 

Ali bilo je i čitavih minuta bolne šutnje dok su svi čekali da netko drugi započne 

razgovor, i kad je Jimmy napokon ušao u prostoriju Eddiju je toliko laknulo da bi ga 

bio mogao poljubiti. 

"Jebemu", rekao je Jimmy promatrajući naokolo, "uhvatimo se za ruke i 

pokušajmo stupiti u kontakt sa živima." Naguran u uski par svijetlih taperica, Jimmy je 

izgledao još deblje nego neku večer. 

Jimmy se ispričao što nema nikakvog metilnog alkohola, što je navodno trebala 

biti ironična primjedba na Eddijevu frizuru. Zatim je snažno udario Eddija po leđima i 

nasmijao se. 

"Ta ti je dobra, Jime", rekao je Eddie. "Samo te zajebavam, Ed", odgovorio je 

Jimmy. "Što ćeš popiti?" 

Eddie je rekao da bi džin s tonikom. 

"S ledom i limunom?" upitao je Jimmy. 

"Ne", odgovorio je Eddie. "Bez ičega." Jimmy ga je pogledao u oči. "Da nisi ni 

56

pomislio", rekao je Eddie. 

Kad je Ruth izašla iz kuhinje, zamolila je Eddija da ne stoji na sagu, ako nema 

ništa protiv. Nabavili su ga na ljetovanju u Tunisu i njima je tres poseban. Zato je 

Eddie sjeo na široki izbojak prozora i slušao čavrljanje, a svi su ostali stajali oko ruba 

saga kao da je on bazen pun pirana. Pjesnik je stavio album Nine Simone. 

"Corso nije dobio onaj posao za Beep", rekla je Fiona vegetarijanka, a Fiona 

mesožderka odmahnula je glavom u očaju i rekla da bi, da se ona razočarala toliko 

puta kao Corso, vjerojatno jednostavno odustala od disanja ili nešto slično. 

"Da", suglasila se Fiona vegetarijanka, "jako je ljut, čeka neku povratnu 

informaciju." Sad se prijavljivao na Kraljevsku filmsku školu u Elmers Endu. Jimmy je 

rekao da nema šanse, dobro zna tu školu, ako nemaš vezu iznutra, nećeš joj se približiti 

ni na pljucomet. Creep se nasmijao, a Eddie upitao Jimmyja otkud to zna. Odvažno je 

namignuo i kvrcnuo se po nosu. 

"Vorsprung durch Technik", odgovorio je. "Veze, Ed." Pjesnik je rekao da je to 

apsolutna glupost. "Ne, ozbiljno", rekao je Jimmy, "mi im radimo oglašavanje." 

"Hoćemo li?" upitala je Ruth pokazujući prema vratima. 

"Hoćemo li što?" upitao je Eddie. 

"Jesti", odgovorila je. "Sve je spremno." 

Eddie nikad ranije nije kušao vichyssoise. Rekao je da je divno što sve Marks i 

Spencer mogu staviti u limenku ovih dana, a Ruth mu je rekla da odjebe. Rekao joj je 

da jako dobro izgleda. Ona je njemu ponovno rekla da odjebe. Ruth je bila u jednom 

od svojih živčanih raspoloženja. 

Jimmy je pomirisao vino. 

"Gadna berba", rekao je, "ne bih je volio susresti jedne noći u nekoj mračnoj 

uličici." Nitko se nije nasmijao. Jimmy je to očito zaboravio, ali tu je foru sipao još od 

prve godine faksa kad su ponekad svi davali priloge za bocu marokanskog Hocka ili 

Asti Spumante i odnosili je u stan Deana Beana. 

Beanov cimer Johnny Speed u to je vrijeme radio za Simon Community. Po čitavu 

bi se večer vozikao ulicama Dublina, nasilu šopajući mokre i blatnjave alkose 

sendvičima i juhom, samo kako bi se u dva ujutro vratio i zatekao njih u svom stanu 

gotovo jednako oblokane i dvostruko nesuvislije od svih koje je te večeri sreo. Zatim, 

kad bi im ponestalo cigareta, on bi otvorio sljedovanje Playersa koje bi svaki radnik 

Simona dobio za hripave stanovnike jeftinih prenoćišta, i oni bi ih podijelili u 

mahnitoj zahvalnosti prije no što bi se upustili u svađu tko je više srednji sloj od koga. 

Bilo je to, kako je često govorio Dean Bean, divno vrijeme. 

Kad je Ruth donijela ogromni pladanj s vegetarijanskom štrucom, blistala je od 

zabrinutog ponosa dok su svi govorili kako lijepo izgleda. Ona se sad doimala 

nevjerojatno nervoznom. Kad je grickala nokte, Eddie je zamijetio da joj se ruke tresu. 

To nije bilo nimalo nalik Ruth. Pitao se je li dobro. Stalno je zaglađivala kosu i 

gledala oko stola, kao da je nešto zaboravila. Jimmy ju je zagrlio i stisnuo joj ramena. 

Rekao joj je da se opusti. 

Ali nije dobro prošlo. I prije no što su razdijelili salatu od avokada, izbila je 

velika prepirka oko Socijaldemokratske stranke. Ruth je rekla da će glasati za njih jer 

joj se sviđa guzica Davida Owena, što je bilo otprilike najpametnija stvar koju su svi 

57

zajedno rekli čitavu večer. Obje Fione suglasile su se da će svoj glas dati Zelenima. 

Uporno su ponavljale, "Uništili smo planet, upropastili svijet", s prizvukom krivnje u 

glasu kao da su one osobno uništile planet i upropastile svijet. Creep je rekao da to 

nije važno, čitavom državom ionako upravljaju banke. Jimmy je rekao da će ostati uz 

Maggie i da mu se jebe za glasački porez. Laburisti su u redu, ali kad je riječ o 

sindikatima ne može im se vjerovati. Rekao je da Scargill drži Kinnocka za jaja i, 

gurajući hrpu tjestenine u usta, desnom rukom napravio pokret kao da nešto stišće. 

"Znam da je Maggie pizda", rekao je, "ali može obaviti jebeni posao, to joj se 

mora priznati." 

Eddie se latio svog komada vegetarijanske štruce i rekao da je jako ukusna. 

Jednostavno nije bio raspoložen za ozbiljan razgovor o politici. Iz nekog razloga, 

stalno je razmišljao o Marion i nadao se da je dobro, pitao se što bi ona rekla o večeri 

kao što je ova, pitao se što bi ovi prijatelji rekli da je ikad upoznaju, iako se to, 

naravno, nikad neće dogoditi. Ruth ga je upitala je li imao imalo sreće na poslovnoj 

bojišnici i on joj je odgovorio da postoji nekoliko definitivnih mogućnosti, ništa 

potvrđeno, ali drži fige. Pjesnik je tad upitao, "Nije li definitivna mogućnost 

oksimoron?" Jimmy mu je rekao da ne bude takva picajzla. 

Nakon večere, Fiona mesožderka izvukla je veliku vrećicu trave i smotala džoint. 

Jimmy je to nazvao "maricom" i to ih je sve nasmijalo. Trava je bila dobra. Eddie je 

snažno uvukao vlažan vršak džointa i osjetio kako mu se trnci polako šire tijelom od 

stopala naviše. Osjećao se bolje. 

Jimmy je iz kuhinje donio zdjelu narezanog kivija i banana, a Ruth je donijela 

ogromnu posudu tučenog vrhnja. Fiona vegetarijanka rekla je da je apsolutno luda za 

kivijem, posve se izbezumi kad ga vidi, i onaj pjesnik se iz nekog razloga nasmijao, 

malčice preglasno. 

Eddie je počeo razgovarati s pjesnikom, koji kao da ga je čitavu večer ignorirao. 

Rekao je da je i sam napisao neke pjesme. Pjesnik nije izgledao zainteresirano. Eddie 

ga je upitao tko su njegovi uzori i on je rekao Oh, ljudi kao Ginsberg. 

"Ljudi kao Ginsberg?" upitao je Eddie. "Što to znači?" Pjesnik je rekao da je 

teško točno objasniti što je time mislio i da zapravo uopće ne voli objašnjavati svoja 

djela. Draže mu je da ona opstanu ili propadnu zahvaljujući svojim kvalitetama. 

"Pomalo kao Eddijeva kosa", rekao je Jimmy. 

Eddie je upitao je li mu išta objavljeno i pjesnik je odgovorio, "Ovdje i ondje, 

uglavnom u malim časopisima, vjerojatno nisi ni čuo za njih." Eddie je rekao da bi se 

trebao prijaviti za pjesničko nadmetanje, ali je pjesnik rekao da se ne slaže s 

nadmetanjima u umjetnosti, budući da ona samo ponavljaju hijerarhijski fetišizam 

malograđanskog društva općenito. Činilo se da je time razgovor bio završen. 

Creep je započeo razgovor o puštanju Guildfordske četvorke i dokumentarcu o 

njima koji je vidio tijekom tjedna. Rekao je da je strašno to što im je učinjeno i 

djelovao iskreno uzrujano zbog toga. Jimmy je podigao čašu i rekao, "Za njih", i svi su 

pobožno kimnuli glavama kucajući se. Ruth je rekla da je to apsolutna sramota. Pjesnik 

je rekao da ne bi imao ništa protiv petnaest godina u zatvoru, ako bi na kraju dobio sav 

taj novac, a obje Fione su rekle da je to apsolutno glupo. Rekao je da se samo šalio, i 

uostalom, mučno mu je od sveg tog licemjerja. Eddie je rekao da se zapravo slaže s 

58

njim. 

"Što je s Nickom Kellyjem?" upitao je. "Njemu su smjestili, u zemlji takozvanih 

Svetaca i Učenjaka." I u Irskoj su se događale opasne stvari, ali nitko, rekao je Eddie, 

nitko kao da ne mari koliko ni za pišljiv bob. Na trenutak je zavladala šutnja. Creep je 

rekao da je to istina, ali svejedno. "Tipično", rekao je Eddie. "Baš tipično." 

Sjeverna Irska iskrsnula je uz cambembert. Tijekom tjedna neki su tipovi 

ustrijeljeni u nekom baru, građevinski radnici koji su radili za Britansku vojsku. Tad je 

započela uobičajena prepirka o tome jesu li stari dobri IRA-ovci teroristi ili ne, u 

usporedbi s provizionalnim krilom. Creep je rekao da jesu, da čine sve stvari koje 

čine i pripadnici provizionalnog krila, otimaju, ubijaju, muče. Fiona je rekla da to nije 

istina, da ona ne zna točno kako bi to formulirala, ali oni su jednostavno nekako 

drugačiji. Fiona vegetarijanka rekla je da se ona protivi svakom nasilju osim u Južnoj 

Africi, a pjesnik je upitao, "Zašto, zar moralna pravila prestaju na južnoafričkoj 

granici?" Čitava se ta stvar vukla s jedne strane stola na drugu, svi su izbacivali 

mišljenja koja je Eddie čuo već milijun puta. Eddie se ionako nije mogao usredotočiti. 

Osjećao se neugodno što je ranije bio pretjerao. Nije ništa rekao. I sve ove priče o 

Sjevernoj Irskoj uporno su ga vraćale na Marion. Bilo je čudno. Bio je napušen. Ali to 

je bila istina. 

Razmišljao je o obliku njezina lica, načinu na koji se smijala, načinu na koji je 

držala cigaretu, načinu na koji je okretala stranicu časopisa, načinu na koji je miješala 

kavu, načinu na koji bi je katkad uhvatio da ga promatra, načinu na koji se smiješila ne 

pokazujući zube, i smijala kad bi on govorio nešto tužno. Uhvatio se kako uspoređuje 

ove tri djevojke za stolom s njom i pita se da je Marion ovdje, što bi ona rekla na to? 

Ponovno je povukao džoint i pokušao je zaboraviti. Nije mogao. 

Negdje na pola deserta, prodornim staklenim zvukom zazvonio je telefon i 

prekinuo letargičan razgovor o cenzuri koji je upravo počinjao. I u svom iracionalnom 

stanju, Eddie je bi uvjeren da zove ona. Bio je siguran. Pripremio se otići do telefona i 

primiti poziv. 

Ali tad su iz hodnika čuli Jimmyja kako govori, "ozbiljno sranje" i "teška zadaća" 

i "pederski grad Arizona". A kad se vratio, izgledao je zabrinut. Hugo Rogers bio je u 

nevolji. Otišao je proslaviti svoj novi posao u Vanjskim poslovima, razbio majčin 

volvo dok se iz Ulice Leeson vraćao kući i prešao preko stopala policajca koji ga je 

pokušao zaustaviti na mostu u Ulici Baggot. Bio je u velikom sranju i želio je broj 

Jimmyjevog brata Paula ("Pablo", tako ga je zvao Jimmy), odvjetnika. 

Prostoriju su ispunili zgranuti uzdasi. Netko je upitao je li onaj policajac 

ozlijeđen. 

"Pa nije baš presretan, znate" - na to je Jimmy izveo svoj Groucho Marx skeč s 

nevidljivom cigarom. 

Eddie je rekao da je to bilo samo pitanje vremena i da je Hugo uvijek bio 

neodgovorni drkadžija. 

"Eddie", upozorila ga je Ruth. 

"Pa taj tip razmišlja kurcem", odgovorio je Eddie. 

"Naravno, ti si, Eddie, oduvijek bio bezdušni seronja", rekao je Jimmy, vedro. 

"Ti ne mariš ni za što osim načela, zar ne?" 

59

"Načela?" upitao je Eddie. "Zaboga, pa tip je pregazio policajca." 

"Svinju, Eddie, nisi li ih nekoć tako zvao? Fašističku svinju?" Ruth je počela 

raspremati stol. Eddie je rekao da nije smisao u tome. Rekao je da svi oni mogu izvući 

stvari iz prošlosti, ako žele. "Znači, promijenio si se, nisi li, Ede? Svijest srednje 

klase, zar se sad takvim predstavljaš?" 

Fiona vegetarijanka pošla je za Ruth u kuhinju, noseći džoint ispred sebe kao 

raspelo prema vampiru. 

"Ti svakako znaš sve o srednjoj klasi", rekao je Eddie. 

"Da, a ti kao ne znaš. Loše odgojen u sirotinjskim četvrtima Ranelagha." 

"Moj otac je radnička klasa", rekao je Eddie bockajući prstom zrak. 

Jimmy je polako zapljeskao i progovorio upornim Sean O'Casey naglaskom koji 

je čuvao za takve prigode. 

"Oh, dakle, stiglo je i to doba večeri? Izvucimo Viraga starijeg, starog dobrog 

momka. Evo ga, moje dame i gospodo, nema guzice u njegovim proleterskim hlačama. 

Naklonite se, tako vam Isusa, naklonite se." Creep i njegova djevojka počeli su se 

igrati jedaćim priborom. Pjesnik je skinuo svoje naočale, obrisao ih ubrusom i 

ponovno stavio na nos. "O da", rekao je Jimmy, "promijenio si se, Eddie sine." 

"Ti se nisi promijenio", mrzovoljno je odgovorio Eddie. "Nikad ni nećeš." 

Osjećao je kako postaje pijan, povrh napušenosti od koje mu je otežala čeljust. 

"Eddie, zašto ne napišeš pjesmu o tome, ha? Na to će podignuti barikade, na to će 

se buržoazija zatresti u cipelama." 

Eddie se zacrvenjeo. Jimmy je njištao od smijeha, a svi drugi bili su nijemi. 

Fiona je počela pitati Eddija o njegovoj glazbi, ali on nije bio raspoložen. 

"Slušaj", rekao je Eddie Jimmyju, "kad sam te tek upoznao, crtao si penise na 

fotografijama u novinama. Kad si to prestao činiti?" Jimmy je ispuhao puna usta dima 

preko stola. 

"Ja sam ih prestao crtati, Ed, a ti bi se možda trebao prestati ponašati kao jedan." 

Creep je glasno uzdahnuo i rekao da razgovor postaje malo pretežak. 

"Možda", odgovorio je Eddie, "ali on se pretvara u jebenu karikaturu samoga 

sebe." 

"Ooooo", zacvilio je Jimmy, "tako si seksi kad si muškarast, Eddie." 

U kuhinji se Fiona s dugom kosom skljokala nad stol i plakala. Eddie je stajao na 

vratima i promatrao je, ali ona kao da ga nije zamijetila. Žustro je govorila Ruth kako 

je život ponekad natjera da se osjeća kao "račić u aspiku", lijep, profinjen, ali polako 

trune. Ruth ju je grlila i govorila joj da će sve biti u redu. 

Baš kad je Eddie sjeo za kuhinjski stol, Fionina je glava kliznula s Ruthinog 

ramena. Njezino je tijelo spuznulo na pod i ležala je nepomično na boku, s jednom 

rukom ravno ispruženom ispred tijela, i nadalje držeći džoint. Izgledala je kao Kip 

slobode, prevrnut jakim vjetrom. 

Eddie je pomogao Ruth da opere posuđe. Ne zato što je to želio. Samo je htio 

pobjeći od Jimmyja, koji je gorljivo inzistirao da pjesniku pokaže kako radi centralno 

grijanje. Dok su odlagali posuđe koračali su preko Fione koja je hrkala. 

Upitala ga je je li mu se javila Jennifer. Eddie je podrugljivo odgovorio, "Što 

misliš? Znaš kakva je." Ruth je rekla da, to je istina. Upitala je da li ga sad izluđuje 

60

netko drugi i on je rekao ne. Zatim je rekao, zapravo da, na određeni način. Rekla je da 

je to lijepo, ali nije pitala ni za jednu pojedinost, što je Eddija malo iznenadilo, a čak i 

razočaralo. Kad je rekao da se Jimmy ponovno ponaša kao gad, ona je djelovala 

iznenađeno što je to uopče spomenuo. 

"Znaš kakav je", slegnula je ramenima. 

Kuhinjski zidovi bili su prekriveni fotografijama Jimmyja i Ruth, s Eiffelovim 

tornjem koji im je nicao iz glava, dok zveckaju pinacoladama na balkonima okupanim 

zalaskom sunca, guraju lica kroz kartonske izreske Mona Lise, zaljubljeno se gledaju 

preko suncem poškropljenih stolova u pabu. 

Kad su pospremili posuđe, Ruth i Eddie neko su vrijeme sjedili u kuhinji i listili 

bocu džina. Razgovarali su o starim danima i Eddie je postajao sve pijaniji. U jednom 

trenutku, posegnuo je preko stola i dodirnuo Ruthinu ruku. 

"Znaš", petljao je jezikom, "uvijek sam te smatrao jako privlačnom, Ruth, u 

fizičkom smislu." Ruth je odmaknula njegove prste sa svog rukava. 

"Odjebi, Eddie", rekla je. 

Vratili su se džinu kao da se ništa nije dogodilo. Iz nekog razloga, razgovarali su 

o irskim šansama na natjecanju za pjesmu Eurovizije, o čemu ni ona ni on nisu imali ni 

najmanje pojma. A nakon još jednog džointa, Ruth je spopala gadna glad. Eddie je 

izvadio malo kruha i maslac iz hladnjaka. Sjedili su u tišini i jeli deset minuta ne 

rekavši ni riječ, hvatajući jedno drugome pogled i zatim skrećući vlastiti, kao da su se 

zbog nečega trebali osjećati krivima. 

"Svaka čast Irskoj", rekla je, nakon nekog vremena, "izmislili su prvi maslac koji 

se može razmazati čim ga izvadiš iz hladnjaka." 

"Da", suglasio se Eddie, "sjajna je to zemlja." 

Kad je bilo vrijeme za odlazak, Eddie je uzeo svoju kožnu jaknu iz spavaće sobe. 

Creep i Fiona spavali su pokriveni kaputima. Creep se probudio i mutnim se pogledom 

zbunjeno zablenuo u Eddija. 

"Oh", zijevnuo je, "ti si." Rekao je da bi mu vjerojatno mogao naći posao u 

National Bags'n'Sacks, ako želi. Eddie mu je rekao hvala ali ne hvala, ne misli da je to 

za njega. Creep ga je natjerao da svejedno uzme njegovu posjetnicu, iako je Eddie 

rekao da iskreno nema smisla. Creep mu je rekao da će ga nazvati, ako čuje za išta 

drugo. "Mi Paddyji moramo se držati zajedno", štucnuo je. "Moramo se zauzeti jedni 

za druge, Eddie, što ne?" 

U vrtu ispred kuće, Jimmy je bio skrušen i pun isprika. Rekao je Eddiju da može 

prespavati, ako hoće. Imaju dvosjed na razvlačenje. Eddie je rekao da će tu ponudu 

iskoristiti neki drugi put. 

"Daj, Eddie", rekao je Jimmy, "nemoj se ljutiti." 

Eddie je zabio ruke duboko u džepove i zatoptao nogama na hladnoći. U lokvama 

na prilazu stvorio se led poput vafla, a trava je bila hrskava pod nogama. Jimmy je 

rekao da im barem dopusti da mu pozovu taksi, ali Eddie je rekao ne, to si jednostavno 

ne može priuštiti. 

"Nismo svi tako imućni kao vas dvoje", napućio je usta. Jimmy je rekao da će mu 

uskočiti s nekoliko funti, ali Eddie mu je samo uputio jedan od svojih najboljih 

uvrijeđenih pogleda. 

61

Mjesec je bio oštro crveno oko iznad Golders Greena. Tamnoplavo svjetlo kao 

da je curilo kroz šuplje nebo. "Znaš me, Ede", molio je Jimmy, "previše vatrene vode. 

Kad sam pijan, pretvorim se u jebenog Barclayjsovog bankara." 

"Da", odgovorio je Eddie, "to je istina." Jimmy je zagrlio Eddija. 

"Volim te, čovječe, znaš da te volim, daj, Ede, smiluj mi se." Eddie mu je rekao 

da se opusti. Rekao je da je to samo zbog droge, u zadnje vrijeme pretjeruje, a previše 

toga čovjeka čini agresivnim. Jimmy je rekao, da, on to više ne čini baš često. 

"Zapravo, sad sam stvarno pravi dosadni gad", uzdahnuo je. "Hoću reći, nije da ja to 

ne znam, časna riječ. Znam ja to. Dosadan sam kao jebeni Channel Tunnel, Ede, doista 

jesam." Stajali su u vrtu i promatrali žuto osvijetljene prozore stana i sjene koje su 

klizile preko zastora. Jimmy je djelovao nespokojno i malodušno. Rekao je da je 

dobro ponovno vidjeti Eddija, a Eddie je rekao da, da, naravno da je dobro. Jimmy je 

upitao je li Eddie doista siguran da želi ići kući, a Eddie je odgovorio, da, apsolutno 

je siguran, sutra mora obaviti neke stvari, vidjeti se s nekim ljudima. Jimmy je 

izgledao kao da će se rasplakati. "Daj se vrati gore, čovječe", rekao je, "zbog starih 

dobrih vremena. Popijmo čašicu ili dvije prije spavanja i rogoborimo protiv nekoga, 

što kažeš?" 

"Ne", odgovorio je Eddie. "Slušaj, stvarno nisam raspoložen za to, dobro?" 

"Onaj dvosjed na razvlačenje", uzdahnuo je Jimmy, "znaš, koštao nas je tristo 

pedeset funti, a nijednom ga nismo upotrijebili." 

Eddie je rekao da bi ga trebali zamijeniti za noviji model. Zatim mu je rekao da 

mu ne zamjeri, ali stvarno mora krenuti. Jimmy je stajao na vratima i tužno mahao, kao 

da Eddie odlazi u rat. I kad je Eddie odmaknuo deset metara niz ulicu, Jimmy je 

ponovno zazvao njegovo ime. Eddie je zakolutao očima i okrenuo se. Jimmy kao da je 

najednom ponovno bio pijan. Malo se ljuljao na nogama, s jednom rukom na stupu 

vrata kako bi uhvatio ravnotežu. 

"Vidiš li sve one zvijezde tamo gore, Eddie", bijesno je protisnuo. "Znaš što rade 

tamo gore?" Eddie je slegnuo ramenima. "Svi oni planeti tamo gore, čovječe, daleko, 

posve srebrni, znaš li što smo mi? Mi smo govna koja proizvode ljudi na tim 

planetima. Ispale ih sva u svemir, Ede, i ona se spuste ovdje dolje i to smo mi. 

Interplanetarna govna, ti i ja, svi mi. To je istina, čovječe, mislim, ono, na to se, koliko 

ja vidim, na kraju sve svodi. Intergalaktički izmet, znaš o čemu govorim?" 

Uzduž stablima obrubljene ulice počela su se paliti svjetla na prozorima. 

"Super, Jimmy", rekao je Eddie, "to je stvarno super." 

Spustio se ulicom do telefonske govornice i iz nje nazvao taksi. 

Kad se Marion vratila, stvari su postale čudne. 

Eddie je bio na razgovoru za posao prodaje enciklopedija od vrata do vrata po 

gradskim stambenim naseljima u Južnom Londonu. Tip je samo pogledao njegovu kosu 

i odmah počeo govoriti kakvi su gadovi u računovodstvu kad su mu ovako smjestili, i 

otkud su znali da mu je rođendan? Popadao je po uredu od smijeha, a zatim nazvao 

svog kolegu s četvrtog kata da dođe dolje i pogleda. Nije mogao vjerovati da to nije 

neka neslana šala ili punk-o-gram. Kad ga je Eddie napokon uvjerio da nije i da on 

doista želi taj posao, tip se sav smeo i rekao da nije mislio ništa osobno; izgledao je 

62

uvjeren da će ga Eddie napasti. Naglasio je da, iako shvaća da mladi ljudi moraju 

izraziti svoju individualnost, nema šanse da to čine dok je on glavni. 

Kad je Eddie otvorio vrata sobe, ona je sjedila na krevetu obgrlivši koljena i 

zurila u zrcalo na zidu iznad stola. Eddie je poskočio kad ju je vidio. 

"Hej", rekla je. "Vratila sam se." Izgledala je sretna što ga vidi. Eddie je 

zakoračio u sobu i ona je po prvi put vidjela njegovo odijelo. "Kriste svemogući", 

rekla je, "rođena je strašna ljepota." 

Prvo što je Eddiju palo na pamet bilo je da ona izgleda viša no što ju je pamtio, 

iako se na perini sva pogurila i šćućurila. Bila je odjevena u debelu bijelu pamučnu 

košulju i crnu suknju, s crnim vunenim čarapama i izguljenim gležnjačama. Još uvijek 

je imala križ oko vrata. Soba je mirisala na kišu. Ona je izgledala dobro, ali oči su joj 

bile vlažnjikave i Eddiju je palo na pamet da je već duvala. I prozor je bio širom 

otvoren, to je bio još jedan znak. A kad se pomaknula, na jastuku je vidio paketić rizli. 

Njezin kaput bio je na vješalici obješenoj na okvir prozora. Otrcana žuta ruža visjela 

je iz zapučka. Izgledala je kao da joj ondje nije mjesto. 

"Onda, jesi li dobio posao?" upitala je. 

"Nisam", odgovorio je, "nije bilo baš ono što sam tražio." 

Eddie je odvezao svoju crvenu kravatu s turskim uzorkom i bacio je u ormar. 

Njezine cipele bile su uredno složene na dnu ormara. Njezina odjeća šuštala je na 

vješalicama. Skinuo je košulju i strpao je u svoju naprtnjaču. Ona je ustala s kreveta, 

izvukla je iz naprtnjače i ponovno prebacila preko njegovog ramena. 

"Molim te", rekla je, "ondje je košara za prljavo rublje." 

Pospremila je sobu, propisno poslagala knjige i ubacila hrpu Eddijeve prljave 

odjeće u kadu. Kupaonicom se širio oštar miris amonijaka i izbjeljivača. Pokraj 

umivaonika ležala je njezina toaletna torbica, a na vrhu su virile četkica i pasta za 

zube. Jastučići za pudranje, turpijice za nokte i pakiranje šampona s mirisom jagode 

ležali su na polici. Kutija tampona i kutijica vitaminskih tableta nalazile su se u 

ormariću i kad je Eddie zatvorio vrata izgledao je blijed u zrcalu. Potegnuo je kapke 

kažiprstima i deset dobrih minuta zurio u samoga sebe. 

Obrijao je glavu, oprao pazuha, a zujanje brijaćeg aparata prolamalo mu se kroz 

lubanju, od čega su mu zubi bili kao šuplji. 

Soba je bila tako prokleto uredna. Kad bi Eddie pospremao, nekako nije 

izgledala jednako. Nikad nije bila više od zbroja pospremljenih dijelova. Ali kad je 

ona to učinila, ta je soba izgledala netaknuta i nova i svježa, i gotovo je bilo šteta 

zgužvati plahte ili se popisati u zahod. Za ime Božje, ona je obrisala prašinu ispod 

kreveta! Jednostavno je bila takva cura. Doista vična kućanskim poslovima. 

Kad je izašao iz kupaonice, ona je pušila novi džoint i čitala članak u nekom 

ilustriranom časopisu. 

"Ne moraš čistiti ovu sobu", rekao je. 

"Netko to mora učiniti", odgovorila je i ponudila mu dim, ne podižući pogled sa 

svog časopisa. Prihvatio je džoint. Mahnula mu je da ga dovrši. "Jesi li vidio ovo?" 

upitala je podigavši naslovnicu nekih novina. Naslov je sumorno najavljivao da se 

pozicija Laburističke stranke prema istraživanjima NOP-ove kompanije za ispitivanje 

tržišta iz tjedna u tjedan poboljšava. Eddie je rekao da je to super. "Nije li?" upitala je 

63

Marion, veselo. "Treba nam NOP, to su sljedeća tri slova." Uspravno je sjela, leđima 

okrenuta tapetama na zidu, posegnula za svojim škarama i u četiri brza pokreta zgloba 

izrezala slova. 

"Onda", rekao je on nakon što ih je zalijepila na zid, "kako je bilo u Donegalu?" 

Zapalila je cigaretu i bacila šibicu kroz prozor. 

"Kao i uvijek", slegnula je ramenima, "znaš." 

Naslonila se na jednu ruku, položila glavu bočno na nju i pozorno promatrala dok 

se Eddie kretao po prostoriji, namještao stvari, podizao ih, premještao, pravio se da 

nešto traži. Pod njezinim se pogledom osjećao nekako krivim. Imao je osjećaj da je 

ona možda saznala nešto optužujuće, nešto što bi ga moglo odati, iako je racionalno 

znao da ne postoji ništa takvo. Upitala ga je nije li mu nedostajala i po načinu na koji 

ga je promatrala Eddie je pomislio da ona nekako zna više nego što govori. Rekao joj 

je da mu nije nedostajala, nisu još vjenčani, a ona se kreštavo nasmijala, kao da je ono 

što je rekao apsurdno. 

"Jesi li otišao posjetiti svoju mamu?" upitala je. 

"Da", odgovorio je gledajući kroz prozor. "Nije bila kod kuće." 

Marion je mirisala na sapun i znoj, i kad su se poljubili, uši su joj bile hladne. 

Nokti su joj bili podrezani. Prije ih je grizla. Nešto između njih nije bilo jednako. 

Eddie je to osjećao. Činilo se kao da je prošlo veoma mnogo vremena otkad je zadnji 

put bila ovdje, iako je prošlo samo tjedan dana. Shvatio je da je u dubini duše potajno 

očekivao da je više nikad neće vidjeti. Možda se tome čak i nadao. Možda ne. Ionako 

ga je zbunjivala do balčaka. To je bilo jedino što je sa sigurnošću mogao reći. 

Željela je znati što je radio otkad je ona otišla i zašto nikad nije bio u hotelu kad 

bi nazvala. 

"Imaš li drugu žensku, Eddie Virago?" upitala je štipajući ga za ruku dok se nije 

trgnuo od istinskog bola i pljesnuo je po prstima da prestane. 

Stoga joj je rekao za novi bend i grozan tulum i sve to, i smijao se dok je pričao o 

tulumu, iako se činilo da ona ne razumije. Osjećao se kao krivac dok je to govorio i 

rekao je zajedljive primjedbe o svojim prijateljima kako bi pokušao pokazati da nije 

blizak s njima. Ali ništa što je rekao nije moglo otjerati onaj zamišljeni smiješak s 

njezinog lica. Rekla je da njegovi prijatelji zvuče kao bezveznjaci i, na vlastito 

iznenađenje, to ga je povrijedilo. Ne zato što on nije znao da su oni bezveznjaci, ali 

svejedno, njegovi su prijatelji, na njemu je da odluči. 

Kad je ona otišla u kupaonicu, Eddie je sjeo na krevet i prelistavao njezin 

časopis. Na unutrašnjoj stranici bila je crno-bijela fotografija nekoga koga je 

prepoznao. Isuse. Znači, Jimmy je tad bio u pravu. 

"Važno je biti Salome Wilde", izvikivao je naslov. Eddie je jednu minutu 

promatrao tu fotografiju. Doista je bila jako zgodna, sad je to vidio, glatke kože, 

božanstvenih usana. "S pravom ili ne", govorio je podnaslov, "sviđa mi se biti ja." 

Eddie je bacio časopis u koš za smeće. "Uobražena kravetina", progunđao je. 

Gospodin Patel je, kako se sam izrazio, bio totalno lud od sreće. Toliko je bio 

oduševljen što se ona vratila da je donio u sobu ogroman buket cvijeća, obješene 

krupne karanfile, i rekao joj da nema na čemu zahvaljivati i da je uistinu silno uživao u 

razgovoru s njezinim roditeljima. Zatim su sjeli na krevet i pregledali računalno 

64

obrađene rasporede onoga što je trebalo učiniti, gdje se drže sredstva za čišćenje, 

radne satnice, sve to. Gospodin Patel govorio je zabrinuto, kao da je napola očekivao 

da će se ona predomisliti i ponovno otići. Dok je govorio, provlačio je ruke kroz 

sjajnu crnu kosu. I stalno je ponavljao, "Jesi li sigurna da je to zadovoljavajuće?" i 

"Jesi li sigurna da shvaćaš?" dodirujući njezino zapešće dok je govorio. 

Eddie je uzeo gitaru i krenuo van iz sobe. Najednom se osjećao kreativnim. 

Odbijenica na razgovoru za posao uvijek ga je činila kreativnim. Marion ga je upitala 

hoće li presvući odijelo. Odgovorio je da neće. 

"Uništit ćeš svoje dobro odijelo", prekorila ga je. Ali on je rekao da će se 

preodjenuti kasnije. Gospodin Patel je rekao da će, kad bude bogat, ako Bog da, moći 

kupiti novo odijelo za svaki dan u tjednu. Marion se podrugljivo nasmijala. Postajala 

je jako dobra u podrugljivom smijanju. Zapravo bolja od Eddija, a to je nešto. 

"Bit ću gore na krovu", rekao je, "ako me itko bude trebao." 

Eddie nikad nije svladao umijeće sviranja prstima. Znao je samo akorde, a čak ni 

njih nije sve znao. A od sola je znao samo tri ili četiri koja je skinuo s nepoznatih B- 

strana Clashovih ploča, a čak je i s njima morao varati, polagajući mali prst na 

kobilicu gitare kako bi mu ruka bila stabilna. Joe Strummer bio je njegov gitaristički 

idol. Ako nije mogao pogoditi šest žica, jednostavno ga nije zanimalo. Eddie nije bio 

virtuoz, ali to nije ni želio biti, to nije bilo neophodno. 

Sjeo je na krov i pokušavao odgonetnuti nekoliko zamršenih progresija, dok ga 

jagodice prstiju nisu zaboljele i zapešća mu se umorila. Kad je prestao svirati, žvakao 

je zadebljanja na jagodicama, grickajući tvrdu kožu koja se gitaristima na tim mjestima 

pojavi. U ustima je osjetio kiselu mješavinu znoja i čelika žica. 

Eddie već jako dugo nije napisao nijednu pjesmu. Zapravo, usprkos svemu što je 

govorio ljudima, Eddie je jedva ikad napisao ijednu pjesmu. Eddie je bio čovjek od 

ideja. Imao je gomile ideja za atraktivne male akorde i rifove u kojima se žica poklopi 

prstom lijeve ruke, poput čekića, za odlomke igara riječima koji bi poslužili kao 

stihovi. Ali bilo mu je teško razraditi ih u bilo što. I svaki put kad bi nekome odsvirao 

nekoliko taktova, taj netko kao da je uvijek mislio da zvuče kao nešto što je već čuo, 

The Slits ili The Damned ili The Subway Sect. Svi su to mislili, osim Deana Beana, 

koji je mislio da je sve fantastično i super, čak i kad je bilo obično sranje, što je 

uglavnom bilo. Ali Dean Bean je bio prijatelj. 

On bi rekao sve što želiš. To je svakako bilo nešto što je Beanu išlo u prilog. 

Kad je Eddie prešao tkaninom niz žice, iz kutije se začuo tihi zvižduk. Bio je to 

zadovoljavajući zvuk. Ponovio je taj pokret. 

Vrata u podu su se podigla i Marion je izašla na krov. Kosu je stavila iza ušiju. 

Vjetar ju je otpuhao natrag u njezine oči i ona je bijesno zabacila glavu. Nije ništa 

rekla. 

I onog trenutka kad ju je Eddie pogledao, znao je da je zaljubljen. Samo tako. 

Samo po načinu na koji se kretala ili nešto, i načinu na koji ga je promatrala preko 

krova, jednom rukom zakriljujući svoje zelene oči. Bez violina, bez mekog fokusa. 

Samo osjećaj da nailazi velika nevolja i da je prekasno bilo što promijeniti. 

Bila je to živa muka, ali znao je da je ne može prestati promatrati. Te zelene oči 

izgledale su previše lijepe da bi bile istinite, svakako ljepše no ikad ranije. Eddie je 

65

prepoznao sve znakove. Isti praiskonski strah, isti osjećaj da se stvari oko njega ruše i 

vrata otvaraju u njegovoj glavi, isti osjećaj trome neizbježnosti, sve je to bilo ovdje i 

uvijek je bilo prokleto jednako. Eddie je teškom mukom progutao slinu. Prsti su mu 

odsvirali akord. Sunce na zalazu je blještalo, veličanstveno na njezinom licu. 

Osjetio je sponu između njih i ona je krenula prema njemu kao da je pričvršćena 

za neku tanku nit koja će je privući toliko blizu da će se na kraju dodirnuti. Kretala se 

kao neka majušna životinjica. Hodala je kao da nema nikakvog prava biti ondje, kao da 

je lopov ili neko zbunjeno stvorenje u zoološkom vrtu. Izašla je iz sjene glavne 

odvodne cijevi rashladnih uređaja, glave pognute prema tlu a ruku ispruženih prema 

njemu. 

Poljubili su se nespretno, kao loši glumci u nekoj šugavoj dnevnoj sapunici. 

Zatim je ona okrenula leđa Eddiju i stegnula njegove ruke preko svog trbuha. On je 

položio bradu na njezino tjeme. Umalo je nogom zagazio u gitaru. 

Stajali su na vrhu zgrade i zurili preko sivog i magličastog prostranstva King's 

Crossa, daleko preko otrcanih trgovina Gray's Inn Roada. Nebo je bilo bistro i sve 

tamnije, a siluete nebodera boje plastelina izgledale su kao da su naslikane zračnim 

kistom. Miris pomfrita i dizela dopirao je negdje s ulice. 

"Što je to s Londonom?" upitala je, nakon jednog trenutka. "Sve same praonice." 

Nasmijala se. "Jesi li to primijetio, Eddie Virago? Sve same praonice i taksi uredi." 

Eddie je rekao da nije primijetio, ali da, u pravu je. 

"To je ono što održava smetlište", rekao je, "čista odjeća i mjesta na koja možeš 

otići." 

Sjeli su na zidić i ponovno se poljubili, s novom nježnošću. Eddie je dodirnuo 

njezino lice, a ona pomilovala njegovu ćelavu glavu. Poljubila ga je u kut usana. 

Uhvatio ju je za prste. Svrake su kreštale u zraku. 

Sjedili su dugo i nijemo, držeći za ruke, i zurili jedno drugome u oči kao dva lika 

iz nekog stripa na čestitki za Valentinovo. Zatim je Eddie veoma brzo ustao, uz mnogo 

petljanja spremio svoju gitaru i rekao da želi razgovarati. 

"I mislila sam da ćeš htjeti", uzdahnula je. 

Ne zanima ga neka velika teška ljubavna priča i to joj je rekao. Ona je rekla da je 

to u redu. Ne zna čak ni značenje riječi ljubav, rekao je, a "biti zaljubljen" jednostavno 

je nešto smiješno, samo riječi. Suglasila se s njime. Sve je to kemija, rekla je, kao 

magnetizam ili nešto slično. Gledala je neki dokumentarac o tome na BBC2. 

On je upravo izašao iz jedne stvarno teške veze i ne želi ponovno biti povrijeđen, 

barem ne sad, a možda nikad. Jednostavno ne želi ponovno tako riskirati. Ne želi se 

izložiti. 

Rekla je da i ona osjeća jednako. To je iznenadilo Eddija. Nikad nije pomišljao 

da je Marion ikad bila zaljubljena u ikog drugog. Naravno, sigurno je bila, ali Eddie 

jednostavno nije na to računao. To mu je palo na pamet, kao ludo otkrovenje. Ona 

jednostavno nikad nije nikoga spomenula. 

Rekla je da želi znati na čemu je. Jesu li njih dvoje par. Hodaju li ili ne. 

Prošlo je veoma dugo otkad je Eddie zadnji put čuo taj izraz. Hodati. Na koledžu 

si "bio u vezi" ili se "viđao s nekim, ništa ozbiljno". Ako si Jennifer, "provodio si 

vrijeme" s nekim. Ili ako si Dean Bean, "prašio se s nekim". 

66

Hodati. To je zvučalo kao nešto što bi reklo neko dijete. Sjetio se da je to jednom 

rekao njegov otac. "Kad smo tvoja majka i ja hodali, muškarci su imali poštovanja 

prema ženama." I onaj neizreciv izraz na njegovom licu kad je to rekao, djetinji i 

sretan izraz koji više nitko nije često viđao. 

"Zašto ne bismo jednostavno vidjeli što će se dogoditi?" rekao je Eddie. "Znaš, 

ne želim se previše obvezati." 

Marion je rekla da ona ne govori o Kylie Minogue i Jasonu Donovanu, samo želi 

znati na čemu je. Eddie je podvinuo rukav. 

"Što želiš?" upitao je. "Krv?" 

Zurila je u njegovu ruku kao da je nikad ranije nije vidjela. Uhvatila ju je, mlitavo 

zatresla, kao da je nešto mrtvo. Zagledala se u tragove zubiju onog ludog psa, još 

uvijek udubljene u njegovo meso od onog prvog jutra nakon što su se upoznali. Lice joj 

se rastočilo u osmijeh. 

"To se može urediti", rekla je. 

Zatim su sišli s krova, razodjenuli se i legli jedno pokraj drugoga na krevet. Sad 

je bilo hladno. Guma u pojasu suknje urezala joj se u kožu i ostavila ružičast trag. 

Ležali su zagrljeni bez ijedne riječi. I Eddie je poželio da je promijenio plahte. 

Jedne večeri nedugo nakon toga The Honey Bees imali su prvu probu, u Clintovoj 

garsonijeri u Highgateu. Bila je to prava katastrofa. Za početak, Brian nije mogao 

nagurati svu svoju opremu u taksi. Zatim je bilo gotovo nemoguće sastaviti ono što jest 

donio. Na kraju je završio lupajući u mali bubanj na Clintovom stoliću za kavu, dok je 

u kutu Clint djelovao nadureno. Nije bilo pojačala za gitaru, pa su se Eddie i Clint 

ukopčali u glazbenu liniju i zvučnici su se raspuknuli. Povrh toga, Ginger je bila 

jednostavno najgora basistica koju je Eddie ikad čuo. Nije znala čak ni kako treba 

naštimati gitaru i njezin bas je stenjao kao da ga je kupila tog istog poslijepodneva što 

je, na kraju, i priznala da je učinila. 

Nakon pet dobrih sati, uspjeli su jedanput od početka do kraja odsvirati Elmore 

Jamesov "Madison Blues", jedinu pjesmu koju su svi znali, bijednih dvanaest taktova 

za koje je Clint rekao da ih nitko, ali baš nitko ne može zajebati, čak ni Stockmarket i 

Waterman. Eddie je slutio da će ovo dobrano potrajati. Kad je došao kući rekao je 

Marion da je sve prošlo sjajno. 

"Bilo je nekih problema", priznao je, "naravno, ali to je na početku uvijek tako. 

Kao i sa svime drugime." Marion se nasmiješila, misleći da je ironičan. 

Narednih nekoliko tjedana bili su najzabavniji od svih koje su doživjeli. 

Razgovarali su satima, otkrivali sve jedno o drugome, ostajali budni dokasna, previše 

pili, vodili ljubav još i više, sve ono što činiš kad si u nepoznatom gradu i nikome ne 

moraš polagati račune i nevoljko se zaljubljuješ. I nisu mogli znati da će, kako vrijeme 

bude odmicalo, i ona i on pamtiti to razdoblje kao da se nikad nije dogodilo, na onaj 

maglovit, podrugljiv način svojstven ljubavnicima nakon što stvari postanu tako loše 

da im više nema spasa. 

Ponekad bi Marion odlazila naći se s nekim prijateljicama u lokalnom irskom 

pabu, Ponos Erina. Ali Eddie je pošao s njom samo jednom. Marionine prijateljice 

išle su mu na živce. Sve su bile tračave seljakuše, iz Donegala kao i ona, a Ponos je 

67

djelovao irskije od ijednog paba u Irskoj u kojemu je bio. Bio je irski na onaj isti 

način na koji je Disneyland američki. Nešto u njemu jednostavno ga je iritiralo i nakon 

prve večeri rekao je da više ne želi ići onamo. Njoj to iskreno nije smetalo. Zapravo, 

tako joj je bilo i draže, ili je bar to rekla. 

Navečer na Dan Guyja Fawkesa otišli su pješice sve do južne obale promatrati 

vatromet. Šetali su rukom pod ruku preko mosta Charing Cross kao da su pravi par u 

nekoj ljubavnoj pjesmi. Zrak iznad rijeke bio je prepun trpkog dima, čudnih boja 

zamućenih lica i muklog zvuka dalekih prasaka. Eddie nije baš volio vatromet. Nikad 

nije ispunjavao nebo onako kako je ispunjavao televizijski ekran. 

Razvalili su se bacardijem u nekom otrcanom baru kina National Film Theatre i 

Marion je rekla da je Guy Fawkes jedina osoba u povijesti koja je imala ispravan stav 

prema Britanskom parlamentu. 

Studeni se spustio na grad i sve je bilo sjajno i glamurozno na kiši. Najavljen je 

štrajk podzemne. Eddie je unovačen da pomogne Marion i gospođi P. da se pobrinu za 

mahnite poslovnjake iz predgrađa koji su nagrnuli u Brightside, spavali na krevetima 

na sklapanje i smrdljivim madracima i na kraju, kad su već sve sobe bile zauzete, na 

jastucima u hodnicima. Bila je to apsolutna ludnica. Gospodin P. je na njoj silno 

zaradio. Hotel je izgledao kao neka bolnica u središtu Sajgona. 

Eddie je uživao šetkati hodnicima kao časnički namjesnik i svima naređivati. 

"Prerogativa" mu je postala omiljena riječ. "Ako vam se ne sviđa, možete otići", rekao 

bi, "to je vaša prerogativa." Osjećao je određeno oduševljenje što ovi pretili 

povlašteni knjigovođe i samoznačajni konzervativci moraju primati zapovijedi od 

nekog tko izgleda kao njihova najgora kolektivna noćna mora, hodajući argument za 

prisilnu vojnu službu. A Marion mu se smijala dok je paradirao hodnicima, na neki 

način zbog kojega se činilo da je ponosna na njega i istodobno joj je neugodno zbog 

njega. Što je bila istina. 

Jednog nedjeljnog poslijepodneva otišli su prošetati uz rijeku i dali da im neki 

otkačeni tip na sklopivom tronošcu ispred Tatea ugljenom nacrta portret. 

"Ona te jako voli", rekao je umjetnik, neki ruski izbjeglica, ili je barem tako 

rekao. "Da", uporno je ponavljao, "vidim to u njezinim očima. Ona te voli, jako te 

voli, prijatelju. Baš si pravi sretni kurvin sin." Sličnost nije bila baš naročita. 

Noću je Eddie znao da je preduboko zaglibio. Zatekao bi se kako se prepušta 

sentimentalnim mislima i zuri u Marion dok ona hoda blagovaonicom i slaže stolove. 

Čak je pokušao i napisati pjesmu o njoj, ali budimo iskreni, što se rimuje s Marion? 

"Kamion" je bilo jedino što mu je padalo na pamet, a to baš nije posve primjerena 

riječ za ljubavnu pjesmu, čak ni za jednu postpunkersku ljubavnu pjesmu. Ali u ovome 

je bilo nečeg posebnog i u onoj slatkoj boli koja je nastajala iz činjenice da to neće 

potrajati - da, Eddie je gotovo počeo uživati u tome. 

Marion je nastavila izrezivati svoja slova i veoma brzo došla do kraja prve 

abecede - "Sindikat Traži Ugovore s Vladom" dali su joj neuhvatljive TUV - i 

započela je drugi red. Na neki čudan način, zbog tih je malih slova soba djelovala 

srdačno i toplo, a pronaći sljedeći komplet slova postalo im je pravi izazov. Jedna od 

onih igara koje ljubavnici igraju. Gospodin Patel donio im je od svog šogora rabljeni 

crno-bijeli portabl televizor. Jednog dana Eddie je u stražnjem dijelu nekog metalnog 

68

kontejnera u Ulici President pronašao pohabanu električnu grijalicu i kad ju je donio 

kući radila je. Marion je bila presretna. Vodili su ljubav na crvenom svjetlu grijalice. 

Soba je bila udobna i topla i ugodna i, iako je bila malena, Eddie se osjećao dobro 

dok se uspinjao onamo s Marion, zatvarao vrata i odvajao se od čitavog vanjskog 

ludog svijeta. 

Krajem studenog počeli su se svađati. Tad su doista znali da nema povratka. 

Marion je počela tražiti pomoć. Željela je pomoć pri pisanju pisama, s prijavama za 

posao, raspitivanju o tečajevima. Eddie joj je rekao da ona već ima posao, ovdje u 

Brightsideu, ali ona je rekla da ima previše slobodnog vremena i jedno od njih dvoje 

mora malo raditi. Eddie je to smatrao niskim udarcem. Ako ona misli da on voli živjeti 

na njezin račun, gadno se prevarila. 

Silno se zapalila za večernje tečajeve i Eddie je isprva mislio da je to super. 

Rekla je da se želi obrazovati i naučiti nešto o svijetu. Rekla je da joj se London čini 

dobrim mjestom za to. 

Ali način na koji je to činila, to je bilo ono što je Eddija nerviralo toliko da bi 

najradije zavrištao. Upitala bi ga što da kaže i kako da se izrazi, a on bi joj rekao, 

"Reci što god misliš da trebaš reći, ne pitaj mene, što ti misliš?" Prvih nekoliko puta 

rekao je to dobronamjerno. Znao je da joj treba pomoći da se osjeća neovisnom. 

Ali nakon nekog vremena to se pretvorilo u gnjavažu. Jedne večeri su se gadno 

posvađali, nakon što je Eddie progutao LSD, i rekao joj da je glupa, na što je isprva 

pustila nekoliko suza, a zatim se rasplakala kao kiša godina. Kasnije joj je rekao da mu 

je žao, a ona je rekla da je i njoj žao, ali svjesna je da je on s riječima spretniji od nje 

i samo želi malu pomoć. Ne traži ga previše, jecala je, samo malu pomoć. Ona bi 

njemu pomogla, da mu ikako može pomoći. 

Eddie se osjećao kao zadnje govno. Rekao je da ona njemu pomaže, svaki dan, i 

da nema šanse da bi on mogao dalje živjeti u Londonu bez nje, apsolutno nikakve šanse 

na svijetu. Zatim se i on rasplakao, što je nju natjeralo u još jači plač. Sjedili su na 

krevetu, zagrljeni, i plakali kao male bebe. On je jednostavno strašno frustriran, rekao 

je, strašno potišten. Ma što učinio, u ovom jebenom pansionu od grada kao da ne može 

dobiti priliku. Boji se. Vidi samo neuspjeh. Svi njegovi prijatelji su se snašli, ali on 

ne, i zna da mu se smiju iza leđa. Čvrsto ga je zagrlila i rekla mu da ne brine ni zbog 

čega. Samo su se malo posvađali. On nije propalica i svi se svađaju, i na kraju će sve 

između njih biti dobro, ona to zna. I rekla je da se takve stvari trebaju očekivati. To je 

cijena koju moraš platiti kad se tako jako zaljubiš. Eddie ju je zamolio da ne 

upotrebljava tu riječ i ona je rekla u redu, ali on je znao što je time mislila. 

"Gledaj dobru stranu", uzviknula je. "To je sve." A Eddie se nasmijao. 

Ali od te večeri Marion više nikad nije zamolila Eddija za pomoć. On se pravio 

da to ne zamjećuje, ali znao je. Sama je pisala svoja pisma i ispunjavala obrasce. Tiho 

bi sjedila u sobi, gledala kroz prozor preko King's Crossa i cuclala vršak svoje olovke 

zadubljena u misli, kao obavijena dekom. Kao u maternici. I ma koliko joj Eddie nudio 

svoj savjet, nikad ga nije prihvatila. 

Od večeri kad je i drugo XYZ zalijepljeno na zid, bili su, kako je Eddie s 

vremenom zavolio govoriti, osuđeni na propast. 

U prvom tjednu prosinca, Eddie je dobio posao u onoj istoj tvrtki za proizvodnju 

69

vreća za smeće za koju je radio Jimmyjev prijatelj Creep. To je bilo sve što je uspio 

dobiti. Svakog je ponedjeljka bio kupovao The Guardian i tjedno se prijavljivao za 

možda petnaestak ponuđenih poslova u medijima. (Marion je pomogla s tipkanjem na 

tekst procesoru gospodina Patela.) Isprva je kanio naći nešto što će potpomoći njegovu 

glazbenu karijeru. Posao u nekoj glazbenoj izdavačkoj kući, videospotovima, tako 

nešto. Malo-pomalo, definicija onoga što bi potpomoglo njegovu karijeru postajala je 

sve šira i šira, dok se na kraju jednostavno nije rasplinula. Eddie je počeo štancati 

prijave za sve za što je mogao, žestinom vladinog ministra koji novinama odaje tajne i 

povjerljive podatke. 

Većinom mu se nisu potrudili ni odgovoriti, a oni koji su mu odgovorili bili su 

toliko snishodljivi da se zbog toga osjećao još gore. Na kraju je Eddie već po izgledu 

omotnice znao hoće li dobiti odbijenicu ili ne. Jednostavno je znao. Odbijenice su bile 

lagane na dlanu. Razgovori za posao bili su malo teži, a adresa obično napisana 

nalivperom. 

Kad je Creep nazvao glede poslaza National Bags'n'Sacks, Marion mu je rekla da 

ga prihvati. I Eddie je znao da nema mnogo izbora. 

Taj će mu posao pomoći da se prehrani dok se ne sredi sa svojom glazbom, ili je 

bar tako rekao ocu. Njegov otac nije bio baš siguran. Rekao je da Eddie nije za to 

proveo sve ono vrijeme na koledžu. Ali Eddie mu je rekao da si ne može dopustiti 

izbirljivost i da će morati prihvatiti sve što može, barem zasad. 

"Kolika je plaća?" upitao je njegov otac. 

"Oh, ne znam", odgovorio je Eddie, "desetka godišnje plus provizija, tako nešto." 

Otac je rekao da mu to ne zvuči baš mnogo. "Hej, hvala ti, tata", rekao je Eddie, "hvala 

na informaciji, dobro?" Otac je rekao da mu samo pokušava pomoći. 

Njegov šef zvao se Miles Davis, "nismo u rodu". Izgledao je kao jedan od onih 

mladih krajnje desnih torijevskih zastupnika u parlamentu, sav plavokos, s tankim 

usnicama i odijelima naručenim pouzećem iz Nextova kataloga. Miles je bio iz 

Romforda, Essex, istog grada iz kojega je bio i Steve Davis, njegov junak i imenjak. 

Imao je ružnu malu suvenir-ploču na stolu, na kojoj je pisalo prodaj! i za koju je, 

prema vlastitom priznanju, platio 145 funti plus porez, na vikend-tečaju o tome "Kako 

ljudima prodati stvari koje im zapravo ne trebaju". 

Ured Nationala zauzimao je dvije jedinice propuhaste kutije sagrađene od 

građevnih blokova i nazvane "Poslovni park Plavi mjesec", smještene negdje između 

Slougha i M25. National Bags'n'Sacks bio je jedini ured u zgradi. To je bilo zato što je 

ostatak zgrade polako počeo tonuti u blato, a arhitekt je velikom brzinom nestao negdje 

u Južnoj Americi, zadužen do grla i sa ženskom svog bivšeg partnera. Ili je bar tako 

Miles rekao. 

Miles je govorio o tajnici kao o "onome", a o svom BMW-u kao o "njoj". Negdje 

na pola Eddijevog razgovora, nesvjestan bilo kakve ironije, izjavio je, "Dao sam 

onome da je proveze po kvartu prošli tjedan." I govorio je o vrećama i vrećicama za 

smeće kao o "B'n'S". Rekao je da su "B'n'S" bile dobre prema njemu, i da su "B'n'S" 

široko otvoreno područje i ako ti poštuješ "B'n'S", tad će i "B'n'S" poštovati tebe. 

Naravno, ima "B'n'S" svoje oldtajmere, kao i svako drugo područje, ali ne ovdje, ne u 

Nationalu. National je poduzetna, rasturačka, vodeća, prodorna ekipa. Miles će uvesti 

70

neke promjene, i prodrmati svijet B'n'S-a tako da neće znati što ga je pogodilo. Za 

početak, već pregovara s upravnim odborom da promijeni zaglavlje tvrtke iz 

zastarjelog "National Bags'n'Sacks" u otmjeno i energično "Natty Sax'n'Bagz". I žudio 

je reklamirati svoj proizvod. 

"Ako ti itko ikad kaže da reklamiranje ne pali, znaš što ćeš mu odgovoriti?" Eddie 

je rekao ne, ne zna. Miles je namignuo. "Reci im", smiješio se od uha do uha, "svi 

znamo što je reklama, Ede, samo im to reci." 

Miles se naginjao preko stola dok je govorio i lupkao nalivperom po bugačici. 

Rekao je da je mnogo čuo o Eddiju, i da Creep govori veoma lijepo o njemu. Ali za 

početak, želi iskušati nekoliko pojmova da vidi hoće li ih Eddie prepoznati. Htio je 

znati kakvi su Eddijevi poslovni horizonti i odakle Eddie dolazi. Eddie je rekao iz 

Rathminesa, preko King's Crossa, a Miles je rekao ne, zanima ga njegova pozadina. 

Koji su Eddijevi parametri? 

Eddie je u sebi zastenjao. Vidio je da će, na svoj način, ovo biti veoma zahtjevan 

razgovor za posao. 

Milesova kosa bila je toliko natopljena gelom da se činilo kao da bi se, da 

kresneš šibicom u istoj prostoriji s njime, sam od sebe zapalio. Na zidu iza stola 

visjela je objava. "Ne moraš biti lud da bi radio ovdje", smijuljila se, "ali to pomaže." 

Uz nju se nalazila uokvirena fotografija Samanthe Fox, s njezinim potpisom, "Milesu, s 

ljubavlju, Sammi XXX". A pokraj nje visio je poster lijepo građene mlade žene na 

teniskom igralištu, leđima okrenute kameri, u kratkoj bijeloj suknjici koja joj se 

podigla preko stražnjice. "Ludo", tako je to nazvao Miles. 

Uz "krilaticu" i "parametar", ispostavilo se da je "lud" također jedna od 

Milesovih omiljenih riječi. Govorio je o svojoj ekipi prodavača, koje je zvao Dečki, 

kao o pomalo ludima, ali u osnovi pristojnim tipovima. "U osnovi" je bila još jedna 

omiljena poštapalica. Profitne marže, projekcije, proračunske tablice, sve je bilo u 

osnovi ludo. 

Eddie je upitao za svoju plaću. Miles je rekao da će krenuti s četiri tisućice plus 

provizija i vaučeri za ručak u iznosu od sedam funti mjesečno. Eddie je rekao da je to 

u redu. 

"Super", rekao je Miles, "upadaš. Provest ću te po starom rezervatu." 

Eddie je trebao raditi u prostoriji sa četiri staklena zida i petnaest crvenih 

telefona, nazvanoj Akvarij zlatnih ribica. Za stolovima nije bilo stolaca. Na onom 

čuvenom vikend-tečaju Milesu je rečeno da ljudi učinkovitije prodaju dok stoje. 

"Drži ih na iglama, Eddie", rekao je, "i oni će držati tebe. To je moj moto." 

Eddijev posao bio je nazivati ljude s popisa koji je tvrtka dobila od neke 

hipotekarne kompanije. Dobivao je 1.71 funtu provizije za svaki trag. Prije 

oporezivanja. Trag je značilo da uspije nekog nagovoriti da ga trgovac dođe posjetiti i 

besplatno mu procijeniti "sve potrebe za vrećama i vrećicama". Miles je rekao da je to 

iznenađujuće teško. Mnogi ljudi odmah samo spuste slušalicu. Drugi misle da su 

osvojili paket kukuruznih pahuljica u nekoj nagradnoj igri ili nešto tako i treba ti 

možda deset minuta da im objasniš. Gotovo svi će te upitati odakle ti njihov broj. 

Jedno ili dvoje reći će ti da odjebeš. 

Milesu se nije sviđala Eddijeva frizura. Rekao je da čovjek mora imati 

71

poštovanja prema sebi jer tad će i veliki igrači imati poštovanja prema njemu. Eddie 

je naglasio da, ako postoji itko prema kome on ima poštovanja, tad je to on sam, a 

uostalom, preko telefona ga nitko ne može vidjeti. Svejedno, Miles je bio neodlučan. 

Rekao je da su prilično kruti glede odijela i kravate. Sve je to pitanje stava. Kad je 

Eddie izravno odbio ošišati se, Miles je na sekundu djelovao zblenut, a njegova se 

prirodno neodređena faca činila specijalno dizajnirana za to. Zatim je rekao, "Mora da 

sam lud, ali u tvom ću slučaju, Ede, učiniti iznimku. Imam dobar osjećaj u vezi s 

tobom. Hoću reći, nazovi me ludim, Ede, ali tebi ću progledati kroz prste." 

Keith, Russell i Johnny K. bili su Dečki, trojica "voditelja ekipa". Odijevali su se 

jednako kao Miles, samo što su oni nosili bijele čarape. Johnny K. bio je povučeniji 

od ostale dvojice, ali na svoj vlastiti način jednak drkadžija. Svaki od Dečkiju 

upravljao je ekipom od deset lokalnih agenata, načičkanih uzduž i poprijeko države, od 

kojih je jedan bio i Creep. 

Dečki su izgovarali riječ "jebeno" kao "hebeno". "Hebeni pakao", rekli bi, i to su 

govorili svakom raspoloživom prigodom. Ponekad bi posve odbacili ono "he" i samo 

upotrijebili sufiks "beno", ili uzviknuli "ježi ga". Zajebavali su Eddija zbog frizure. 

Rekli su da će sav taj lak za kosu poharati hebeni ozon ili što li već. Eddie im je rekao 

da on koristi samo ozon - prijateljski lak za kosu i oni su prasnuli u zbor povika i 

nazvali ga hebenom tetkicom. Zatim su rekli Keithu da nema šanse da će on oštetiti 

onaj ozonski što li već budući da hebeni dezodorans nije upotrijebio već godinama. 

Povremeno, kad bi zavladala dosada, jedan od njih brzo bi ustao i zgrabio drugoga 

između nogu, što bi trećega nagnalo na histeričan smijeh. Tajnica Maria rekla im je da 

su prokleta djeca. Dečki su popadali od smijeha. 

"Hebena lezba", rekao je King, crvenjeći, "ne može podnijeti benu šalu." 

Svejedno, Eddie je zarađivao dovoljno da se vuk ne približi vratima Brightsidea 

- ili, kako je govorio gospodin Patel, barem predvorju - i za izradu kopija svoje 

demovrpce. Na demovrpci bile su dvije pjesme koje je napisao jedan Eddijev stari 

prijatelj po imenu Jonesy, koji je sad u Saudijskoj Arabiji radio kao inženjer. Bila su 

tu i dva instrumentala, koja je više-manje napisao Eddie, s naglaskom na manje. 

Navečer bi on i Marion spakirali vrpce u omotnice za slanje lomljive robe, 

sastavili jezgrovita pisma koja su bila suptilna mješavina bahatosti i molećivosti, i sve 

pripremili za poštu. Ponekad su vrpce več bile ponovno kod kuće i prije no što bi se 

Eddie vratio s posla, odmah vraćene iz izdavačkih kuća biciklom natrag u Brightside s 

površnom porukom da to nije baš ono što oni traže. Bujica vraćenih demovrpci postala 

je toliko neumoljiva da se Eddie grozio povratka kući. Gospodin Patel je rekao da 

ljudi u kreativnim umjetnostima uvijek imaju takvih problema. 

"Pogledaj Jeffreyja Archera", savjetovao je. "Sirotan je umalo bankrotirao prije 

nego što se probio kao pisac. A vidi ga sad." 

Dečki su bili dripci, ali jednom kad je Eddie shvatio da su potpuni dripci, uspio 

se nositi s njima. 

Recitirali su beskonačne priče o svojim putovanjima uzduž i poprijeko čitave 

države, izmišljene priče o frustriranim kućanicama i autostopericama nimfomankama 

koje su došle ravno iz pisama čitatelja na stranicama pornografskih časopisa koje su 

čitali. Zid Akvarija za zlatne ribice bio je oblijepljen izrescima s treće stranice i 

72

duplericama časopisa koje su bile tako zorne da su se mogle koristiti kao ginekološki 

informativni posteri. Jedna je fotografija bila zalijepljena na ploču za pikado i svakoga 

jutra Dečki bi pokušali pogoditi bradavice raskrečene žene dok su čekali da IBM 

izbaci adrese za taj dan. 

"Pravi šarmeri", rekao je Eddie kad ga je Marion upitala kakvi su. 

I oni su, jednako kao i Miles, o ženama govorili u srednjem rodu. Čak su i njihove 

supruge bile "ono". Njihova djeca bila su "klinci". Ponedjeljak ujutro imao je svoju 

posebnu rutinu. Dečki bi doteturali u ured, rastezali se, zijevali, lecali se, izvijali leđa. 

To je bilo zbog napora "domaće zadaće", što je bio njihov eufemizam za vođenje 

ljubavi s njihovim ženama. "Morao sam to jednom kresnuti", rekli bi, "ili bi nastao 

pakao. Pomislilo bi da šaram izvan hebene kuće ili tako nešto." I to su govorili iz 

tjedna u tjedan, svaki klonuli ponedjeljak ujutro koliko je Eddie opstao ondje. 

Novine koje su čitali kao da su u cijelosti bile sastavljene od deset riječi - 

marsovski, dinje, ludonja, tetkica, ševa, gaćice, Kraut, ludo, vlažan i Thatcher, ili, što 

je bilo češće, Thatcha. 

Eddiju se sve to gadilo, ali trebao mu je posao, a - kako se ispostavilo - ubrzo je 

postao i dobar u njemu. Razvio je talent. Da je lupetanje besmislica umjetnost, Eddie 

bi bio stari majstor. To je rekao Miles, a on bi trebao znati. 

"Ti si najbolji hebeni lažljivac kojeg sam ikad sreo, Eddie", rekao je, "i hej, znaš 

što, to je kompliment." 

Tajna je bila u tome da brzo kažeš da je procjena besplatna. Eddie je spoznao da 

je to jedino što mora učiniti. Predstavljao se kao Eddie Smith jer je Virago 

jednostavno bilo predugo i previše se dragocjenih sekundi gubilo na ponavljanje tog 

prezimena zabezeknutim žrtvama s druge strane linije. Miles mu je pomogao s 

tehnikom. Prenio mu je sve teorije, akronime i mnemotehničke trikove koje je pokupio 

na svom tečaju, šapćući ih u pabu u pauzi za ručak, kradomice kao agent KGB-a. 

Činilo se da se Milesu sviđa. Rekao je da će jedne večeri pozvati Eddija i 

njegovu malu u svoj vigvam, ali Eddie je rekao da on nema malu, i uostalom, navečer 

je većinom zauzet svojom glazbom. Milesu to kao da nije smetalo. 

"Neki drugi put", rekao je Eddiju. Rekao je, "Vidiš, ti i ja, Ede, mi smo različiti." 

Eddie je priznao da je to svakako istina. "Ali na određeni način smo jednaki, Ede", 

rekao je Miles. "I znaš što? Sviđa mi se to." 

Međutim postojao je jedan problem. Kako je vrijeme prolazilo, sve mu je teže 

bilo podnositi Dečke. O tome nije mogao ni razgovarati s Marion jer je znao da će ga 

ona, kaže li joj makar polovicu onoga što su oni govorili, napasti što nema petlje otići. 

Ionako se približava Božić, tako je rezonirao Eddie. Izdržat će do Nove godine, 

vidjeti hoće li se pojaviti išta bolje. Mora se pojaviti. Nazvao je oca i zamolio ga 

zrakoplovnu kartu do kuće na Badnjak. Otac se usprotivio. Želio je znati zašto Eddie 

ne može sam platiti kartu. Eddie je rekao da je zapravo malo u stisci. 

"Imam nekih problema s likvidnošću, tata", rekao je. "Samo privremeno, znaš." 

Nakon tornada uzdaha, otac je popustio i rekao da će mu poslati kartu. Ali to će morati 

biti Eddijev dar za Božić. Neće dobiti ništa drugo, i bez pritužbi. Takav je dogovor. 

Nije on napravljen od novca. Eddie je rekao u redu. 

Tad se, nakon samo tri tjedna na poslu, nešto dogodilo. 

73

Svi su sišli u Mucky Duck na piće s Fitzyjem, mlađim činovnikom koji je, na 

veliko čuđenje Dečkiju, odlučio nakon Božića napustiti svijet sad službeno prekrštenih 

"Natty Sax'n'Bagz" i otići na koledž. Miles je bio sretan. Upravo je čileanskom 

Ministarstvu sigurnosti uspio prodati 57.000 crnih king-size vreća za otpad i situacija 

je obećavala. On je častio pićem. Večer je započela dobro, s gomilom besplatnog 

lošeg whiskyja za koji je Miles ponavljao kako "vrijedi svaku paru da pleme bude 

sretno." 

Ali tad se Johnny K. vratio s još jednog od svojih na propast osuđenih pohoda 

upucavanja šankerici, uzbuđeno lamatajući rukama i nešto nesuvislo mrmljajući. 

Zgrabio je Keitha i Eddija i odvukao ih do šanka. 

"Pogledajte ovo", rekao je sa strahopoštovanjem, "nije li to jednostavno nešto 

fenomenalno?" 

Trebalo je nekoliko trenutaka da utvrde da Johnny K. pokazuje veliki okrugli sat 

na ostakljenom zidu iza šanka, s imenima otprilike svih koktela za koje je Eddie čuo - i 

još popriličnog broja za koje nikad nije čuo - napisanim jarkim bojama oko brojevima 

označene obodnice. 

"Hebi me", uzdahnuo je Keith. "Shvaćam što misliš." Johnny K. imao je zamisao, 

a Decke se nije dalo odgovoriti. Do ponoći će popiti sve koktele. Smrt ili slava. 

Rigograd ili propast. 

Kad je zbor "krećemo, krećemo, krećemo" napokon utihnuo, gazda umornog lica 

savjetovao je oprez. Rekao je da su ti kokteli ubojiti i da on neće biti ni za što 

odgovoran. Ali Miles je inzistirao. Izvukao je iz novčarke dvije novčanice od pedeset 

funti i razmetljivo ih zagurao u džepić na prsluku vlasnika lokala. Rekao je da je to 

najbolja prokleta prodajna ekipa u kršćanskom svijetu i da ih on ne kani sad 

iznevjeriti. Dečki su zaklicali i zalupali po stolovima dok im je šankerica prilazila 

nervozno teturajući, pognuta pod teretom punog pladnja. Ruke su dograbile čaše pune 

egzotičnog lišća i psihodeličnih boja. Eddie se nasmijao. Znao je da će na kraju sve to 

ispovraćati u zahod u Brightsideu, ali ipak, u tom trenutku, to nije bila poen ta. Bio je 

sretan. Imao je dovoljno gotovine. I kad mu je prvih nekoliko otmjeno nazvanih 

sirupastih pripravaka kliznulo niz grlo, bio je tako pijan da više nije mario. 

"Eto", zacvrkutao je Miles, crven u licu, mašući svojim satom. "Zadnji na satu je 

Liberalni demokrat. Je li tako, Ede?" 

"Miles", zapinjao je jezikom, "pijan sam kao bačva, umoran sam, gladan sam, ali 

jednostavno me više nije briga." 

Johnny K. mu je rekao da je to duh koji se traži. I da je dobro ponekad biti gladan. 

Rekao je da Irci ionako jedu previše krumpira, pa im to utječe na mozak. Eddie je 

rekao da bi Englezi pojeli bilo što, samo da je u limenci. 

"Da je general Galtieri stvarno želio sjebati Engleze", rekao je žustro miješajući 

svoj Long Slow Screw Against the Wall, "trebao je samo izostaviti sve male ključiće 

za otvaranje konzervi argentinske svinjetine." 

Lagano pijuckajući svoj treći Harvey Wallbanger, Keith se nasmijuljio. 

"To nije baš lijepo, Eddie, nije baš kršćanski." 

"Pa ja nisam jebeni kršćanin." 

"Nisi valjda prokleti Židov, zar ne?" užasnuto je upitao Keith. 

74

"Zapravo sam agnostik", otezao je Eddie, iskapivši svoj Knee Trembler u tri 

gutljaja. 

"Ooooo", povikao je Keith, "ma nemoj? A ja sam jebeni horoskopski bik." 

"Kako to da u ženskim zahodima imaju aparat za prodaju cigareta?" promrmljao 

je Johnny K. nikome određenom. 

"To je aparat za prodaju tampona, idiote", uzdahnula je Maria. 

"Religija je opijum za narod, Keith", pristojno je blebetao Eddie, otpuhujući 

pjenu sa svog Multiple Orgasma. "Kao što je rekao Marx." 

"Groucho, je li?" zahihotao se Miles i nastavio sve do histeričnog smijeha. 

"Ali, ozbiljno, Ede, kompa", zapijevao je Keith, kopajući nos, "što je sa, znaš, 

ozbiljno, što je s prirodom i svim time, ne, prestani se smijati, Johnny pizdo... Kako ti 

to, ono, kako sve to objašnjavaš?" 

"Što hoćeš reći?" zašušljao je Eddie. 

Keithove mutne oči zurile su nekud neodređeno dok se zamišljeno češkao po 

međunožju. Potegnuo je gutljaj Thigh Openera, rokćući dok mu je malo tekućine kapalo 

niz kravatu. 

"Pa, pomisli na mali cvijet, dobro, hoću reći, hebeni cvijet, u redu, mislim, zašto 

bi za kog vraga, ušuti Maria, zašto bi za kog vraga uopće trebao postojati? Mala 

pristava šugava pizda od cvijeta, bez ikakve koristi ikome? Nema smisla, zar ne?" 

"Jako je jednostavno", progutao je Eddie. "Evolucija." 

"Evojebenalucija?" podrugnuo se Keith. "Zabij si je u šupak, Eddie, što kažeš na 

to? To je zato što ga je Bog stavio ondje, nije li? Hoću reći, to se samo po sebi hebeno 

razumije." 

"Dečki, dečki, dečki, dečki, dečki, dečki", rekao je Miles, "dečki, molim vas." 

"Ti odjebi", obrecnuo se Keith, "i daj mi još jedno ono nešto s malim hebenim 

papirnatim kišobranom." 

Eddie je imao osjećaj da mu se mozak počinje usporeno uvlačiti u sebe. 

"Ne, slušaj, Keith", uvjeravao je Eddie, slistivši svoj Rumbo Rupturer u jednom 

cugu, "moraš to shvatiti, čovječe, shvaćaš" - obrisao je usne rukom i osjećao se toplo, 

blistavo i zadovoljno, najednom zamjećujući kako su neobično simpatične, ugodne i 

općenito zdrave Keithove plave oči - "mislim ono, volim te čovječe, i zato želim da 

vidiš istinu." Smeten i crvenjeći se, Keith je zamijetio ruku koja ga je čvrsto držala za 

suvratak. "Moraš shvatiti, Keith, moraš se jebeno osloboditi, čovječe. Mislim, uključi 

se u stvarnost, znaš o čemu govorim? Ono, jesi li ikad čitao Keatsa? Ili Williama 

Blakea?" 

"U pravu je", uzdahnuo je Johnny K. škubeći usne, kimajući glavom, nesretno 

gutajući svoj Exocet Missile. "Posve je u pravu." 

Eddie je zagrlio Keitha oko ramena. 

"Odhebi, hebeni pederu", upozorio ga je Keith. Eddie se nasmijao i muževno 

udario kolegu u prsa. Zatim je ispraznio kutiju sigurnosnih šibica na vlažni stol i 

nastavio objašnjavati Darwinov život i djelo, dok se Keith s istinskom pobožnošću 

probijao kroz veoma veliki Hand Shandy. 

Tri French Letters, jedan Roll Me Over i pola For God's Sake Whip Me Now 

75

kasnije, Eddie još nije naročito odmakao. Keith se uzrujao. Tugaljivo iskapljujući svoj 

Bollock Blender, lupio je šakom po stolu. 

"Postoji hebeni Bog i boli me ona stvar što ti govoriš o biglovima, pizdo." 

"Ne", rekao je Eddie, "Isus je bio dobar čovjek, ali on je bio samo prorok." 

"Je li netko rekao dotok?" upitao je Miles. 

"Ne počinji o Isusu", upozorio je Keith, neodređeno mašući prstom. "Ozbiljno to 

mislim, Eddie, šala je hebena šala, ali ne počinji." 

"Mir i dobra volja svim ljudima", zaštucao je Johnny K. dok mu je ružičasta 

tekućina curila iz nozdrva. 

"Ne postoji nikakav Bog", zarežao je Eddie, pohlepno gutajući gorke gutljaje 

svog duplog Prickteasera. "To je samo jebenajebena seljačka propaganda, Keith, i ti 

to jebeno dobro znaš, seronjo. Koja je tvoja furka, hajde, hoću reći, na što se ti jebeno 

furaš, čovječe, reci nam, ha? Jesi li plaćeni ubojica za jebenog Papu ili što?" 

Keith je progutao svoj Brewers Droop, prekrižio ruke, glasno se podrignuo, 

zatvorio oči i žestoko zakimao glavom. 

"O da, to je to, dovoljno je dobro za sve druge, ali ne i za našeg hebenog 

takozvanog obrazovanog... znaš, nešto ću ti reći, Eddie Virago, ili kako god je tvoje 

hebeno pješačko ime s Crvenog mora, ja sam radnička klasa i hebeno sam ponosan na 

to." 

"Ali Keith", petljao je jezikom Johnny K. "nisi li ti zadnji put glasao za 

torijevce?" 

"Ha", progutao je Eddie, malo preglasno. "Ha." Miles ga je nervozno pogledao. 

"Hoćeš li povratiti ili tako nešto?" upitao je, prekrivajući rukom čašu. 

"Hebeno nisam, ti pizdo", otresao se Keith. "Uostalom, to nije važno. To je nešto 

drugo." 

"Moj Bože", uzdahnula je Maria. "Stvarno si budala, nisi li, Keith?" 

"Barem nisam hebena lezba", otresao se Keith, "za razliku od nekih gadura koje 

bih mogao spomenuti." 

Eddie je teškom mukom pomicao čeljust. U želucu je imao osjećaj kao da je 

progutao perilicu rublja. Zamijetio je da svaka riječ koju Keith sad govori kao da 

počinje slovom "s". To ga je živciralo. To, i činjenica da su Keithova neobično zlobna 

i prepredena dva plava oka preblizu jedno drugom. Da. Nikad to ranije nije zamijetio, 

ali definitivno su preblizu, tu nema pogreške. Sad je to vidio, pokvareni gad. Isuse, 

ružni, prezira vrijedni gad. Ljude kao što je Keith, razmišljao je Eddie, jednostavno 

treba staviti pred zid i strijeljati. Ili još bolje, nasmrt izlemati toljagom. 

Vreli srdit zrak kao da je nadirao pokraj Eddijevih ušiju dok je trusio svoj Jerk 

Me Silly. 

"Da, takve su maloumne budale kao ti i započele jebeni Španjolski građanski rat. 

Da, ti osobno, fašistu jedan. Da, ti. Ne osvrći se tako oko sebe, tebi govorim, Adolfe." 

"Zašto ne možemo jednostavno voljeti jedni druge", zacvilio je Johnny K. "Zašto 

ne možemo svi jednostavno..." 

"Imaš li kakve planove za Božić, Ede?" vedro je upitao Miles. 

"Oh, odjebi, reakcionaru", rekao je Eddie. Najednom jecajući u svoj Sink The 

Belgrano, Keith je promrmljao, "Ali mislim, siroti mali Isus, onako posve sam u 

76

svojoj štalici, samo on i hebene krave i govna i slama. Posve sam na svijetu. Bez ikoga 

da se brine o njemu. Siroto malo kopile." I glasno je ispuhao nos u svoju zelenu i 

tamno-ljubičastu kravatu. 

"Oh, jako lijepo", rogoborio je Eddie, "jako lijepo, baš me zanima kako će to leći 

vikaru na božićno jutro, to nazivanje navodnog potomka sveznajućeg božanstva 

nezakonitim djetetom. Stvarno jako lijepo." 

"To je jebeni problem s vama prijeko u Irskoj, vi nemate nikakvu hebenu religiju. 

Svi ste vi prokleti obožavatelji sunca." 

"Previše jebene religije", zarežao je Eddie, "to je pravi problem. Ono što je nama 

zapravo potrebno, zapravo, jest da se organizirana masa radnićke klase" - uhvatio se 

kako ustaje na noge, u tom trenutku stisnuvši dlan u šaku - "da se udruži, svrgne lance 

ropstva i zbaci zajedničke kapitalističke ugnjetavače." Negdje u pozadini uma čuo je 

gromoglasan junački proleterski pljesak. 

"Koga ti nazivaš zajedničkim, pizdo?" zarežao je Keith. 

"Je li netko rekao lanci ropstva?" upitao je Miles. "Mislim da sam to čuo već 

ranije." 

"Radnička klasa, moja guzica", objavio je Johnny K. 

"Oh, Kriste, evo počinje", zastenjala je Maria i posegnula za svojim kaputom. 

Tišina se veoma naglo spustila na društvo. Glazba je cilikala iz džuboksa. Miles 

je iskapio svoj J Danforth Quayle i zapalio cigaretu. Svi kao da su gledali u njega, svi 

osim Keitha i Eddija, koji su bili previše zaposleni gledajući jedan drugoga. Tad je 

Keith najednom pognuo glavu i rukama dodirnuo oči. Rasplakao se. Ramena su mu se 

tresla, a Johnny K. ga je čvrsto zagrlio za ohrabrenje. 

"Onda, idem ja, dečki", rekao je Fitzy, "velika vam hvala na oproštaljki." 

"Ti si pizda", jecao je Keith, "ti si bezdušna pizda, Eddie." 

"A ti si jebeni monoteist", zaderao se Eddie. 

Iza šanka, vlasnik lokala duboko je uzdahnuo i pucnuo prstima. Crni izbacivač 

teškim je korakom došao s ulaza i položio svoje masivne ruke na Eddijeva ramena, 

veoma ga nježno gurajući natrag na sjedalo. 

"U redu, čovječe", rekao je Eddie izbacivaču, "Nelson Mandela od glave do pete, 

ha? Jedan metak, jedan jebeni kolonist, je li tako?" 

"Nemoj tako govoriti, Paddy", rekao je Keith, nasmiješen, najednom 

samouvjeren. "Nisi u hebenom Belfastu." 

Eddie je ponovno ustao i sad se osjećao neobično trijeznim, totalno trijeznim, 

zloguko trijeznim, zapravo treznijim no što bi bio da uopće nije pio, zapravo treznijim 

no ikad u čitavom svom životu, ako itko pita, iako se to nikoga jebeno ne tiče. Čista 

destilirana mržnja kolala je kroz njegove vene. Prezir mu je palio mozak. Otvorio je 

usta, ali iz njih nije izašla nijedna riječ. Sve se zamutilo u njegovim vrelim očima. 

Vrućina mu se cijedila iz pora. Svi u lokalu kao da su ih promatrali. On je netremice 

gledao Keitha i kad se počeo ritmički ljuljati s jedne na drugu stranu, posve je nehajno 

shvatio da ga želi ubiti, po mogućnosti na neki bizaran, ali krajnje bolan način. 

"Čekaj, Ede", rekao je Miles. "Nemoj sad poludjeti. Evo, popij još jedan 

Multiple Orgasm." 

Eddie je zabacio glavu i počeo zavijati na krovne grede od umjetne hrastovine. 

77

"Maggie Maggie Maggie, Van Van Van, 

Maggie, Van, 

Maggie, Van, 

Maggie Maggie Maggie..." 

"Van van van", odsutno je rekao Miles. 

"Ježi ga", rekla su obojica Keithova, odmahujući nacerenim strašnim glavama, 

"nije nikakvo čudo, zar ne?" 

"Što nije nikakvo čudo?" otresao se Eddie. 

"Nije nikakvo čudo što se događa tamo preko u zemlji kućnih duhova." 

Četvorica Johnnyja K. zacerekala su se u svoje čaše. 

"Začepi gubicu", zagrmio je Eddie vojsci kaleidoskopskih Keithova koji su mu 

plesali pred očima. "Upozoravam te." 

"Samo daj, Paddy", podrugivali su se, "uljepšaj mi hebeni dan." 

Miles je dokrajčio svoj Missionary Position i pokušao nešto reći. 

Ali bilo je prekasno. Bar kao da je eksplodirao. Pića, pepeljare, masline, 

četvrtine limuna i mali ružičasti papirnati kišobrani letjeli su zrakom. Netko je vrisnuo. 

Džuboks se zatresao. Eddie se našao leđima pritisnut o zid, s Keithovim nasmiješenim 

licem nasuprot svom. Čuo je paranje svoje košulje, dok ga je Keith potezao za 

suvratak. Eddie je negdje vidio krv. I vidio je kako Johnny K. i Russel drže Milesa za 

ruke. Čuo je zvuk razbijanja stakla. Vidio je kako mu se smiješi netko koga nije 

poznavao. 

Keithove usnice su se pomaknule. Oči su mu se zatvorile. Obrazi zakotrljali kad 

je snažno ušmrknuo. Pljunuo je Eddiju u oči. 

Keithovo široko pjegavo čelo zabilo se u Eddijev nos. Zatim je pognuo ramena, 

zaškripao zubima i glavom se ponovno zabio u njega. Eddie se predao bolu. Osjetio je 

kako ga netko okreće. Obrazom je zastrugao po ožbukanom zidu. Osjetio je kako mu je 

ruka čvrsto izvinuta na leđima. Vidio je kako njegova krv kapa u pravilnim štrcajima 

na popločen pod, gdje je klizila po sjajnoj površini kao da će nestati. Koljeno se 

zabilo u stražnju stranu njegovog vlastitog koljena i srušilo ga kao da se moli. 

Stražnjica njegovih hlača bila je topla i mokra. Negdje je hučala vatra. 

Eddie je ležao na leđima i zurio u strop, nesposoban progovoriti. Pokušao je 

pomaknuti ruke, ali bol ga je štrecnula u leđima i proširila se čitavim njegovim tijelom 

dok više nije bio siguran odakle dolazi. Lica su zurila u njega. Prostorija se počela 

vrtjeti, najprije polako, zatim se posve zaustavila, a nakon toga ubrzala do kovitlavog 

vrtuljka zvuka i ognja. Potom je sve izgledalo crno i bijelo, a kad je progutao, kiseo i 

metalni okus krvi preplavio je stražnji dio njegovog grla. Osjetio je nešto ljepljivo na 

licu. Činilo se kao med. Pomislio je na Marion. U zakutku njegovog opustošenog uma, 

jedino što je mogao željeti bilo je da je ona ondje. Vidio je njezino mršavo lice u 

ognju, i vidio je kako bolno vrišti, tamnih očiju i plamteče kose, ispruživši ruke iz 

plamena kako bi ga dodirnula. 

Kad se Eddie osvijestio, pneumatska bušilica marljivo je prodirala u njegov 

mozak. Ležao je na leđima u nekoj bijelo popločenoj prostoriji, a Miles je stajao iznad 

njega, bez kravate, otkopčanog ovratnika, s prednjicom bijele košulje ispruganom 

krvlju. U dalekom kraju prostorije nalazila su se dva policajca, jedan crnac, a drugi 

78

veoma bijel i veoma umornog izgleda. 

"Hvala kurcu", zastenjao je Miles. "Oh, Isuse." 

Rekao je Eddiju da ne govori. Rekao mu je da se ugrizao za jezik i udahnuo krv. 

Bolničarka je bila Irkinja. Zašila mu je ranu na glavi i stavila oblog od leda na 

lice. Rekla je da smatra da U2 rade sjajne stvari za Irsku. 

"Ako kažete išta o Deanu Beanu", upozorio ju je Eddie, "jednostavno ću jebeno 

zavrištati, dobro?" 

"Siroti momak", uzdahnula je, "bunca." 

Milesu je bilo rečeno da će Johnny K. i Russell vjerojatno biti dobro, ali da će 

njegov treći zaposlenik noć provesti iza rešetaka. Eddie nije mogao govoriti kako 

treba. 

"Želiš li podići optužnicu protiv njega?" uzdahnuo je crni policajac. Eddie je 

bijesno kimnuo glavom. Miles je stavio ruku na Eddijevo rame. 

"Slušaj, Ede, kompa", rekao je, "to je ludo, a mi ne želimo učiniti ništa 

nerazborito." 

"Optužite pizdu", rekao je Eddie, "a ti, Miles, miči ruke s mene." 

Sat kasnije, kad se osjećao bolje, Eddie je oteturao do telefona u predvorju i 

nazvao Marion. Umirala je od brige zbog njega. Rekla je da mu glas zvuči kao da su 

mu usta puna šećerne vune. Isprva mu nije vjerovala da zove iz bolnice. Ali kad se 

srušio na vrata Brightsidea izgrebenog lica prepunog modrica, povjerovala mu je. 

Rekao je Marion da je otišao spasiti neku sitnu staricu koju su dva skinsa napala 

željeznom polugom na All Saints Roadu. 

Marion je rekla da u ovoj zemlji ima apsolutnih gadova. Eddie je rekao da, ali 

nevolja je u tome da su mu zdipili novčanik s plaćom za cijeli mjesec i sad je švorc. 

Ona mu je odgovorila da ne brine. Dat će mu nekoliko funti. 

I gospodin Patel dao je svoj doprinos. Popeo se u sobu dok je Eddie ležao 

raskrečen na krevetu i tresao se u Mihail Gorbačov boksericama, s vlažnim ručnikom 

preko lica. Upitao je može li Eddie nakratko sjesti. Blistajući od ponosa, pružio mu je 

jednu omotnicu. Eddie ju je dao Marion da je otvori. U njoj su bile dionice Thames 

Watera u vrijednosti od dvjesto funti. Čuvao ih je za Božić, rekao je, kao dar njima jer 

su mu pomogli tijekom štrajka podzemne, ali u ovim okolnostima mogu ih odmah 

dobiti. Nadao se da će im to omogućiti dobar početak, i da će ih upotrijebiti kako 

treba, za svoju budućnost. Jednostavno se osjeća doista loše, rekao je, zbog onoga što 

se dogodilo Eddiju. Ne želi da njih dvoje steknu loš dojam o ovoj zemlji. 

"Ljudi ovdje nisu takvi", rekao je. "Te životinje su trula jabuka, Eddie." 

Kad se u ponedjeljak vratio na posao, Miles je pozvao Eddija i Keitha u svoj 

ured. 

"Vi ste obojica dobri dečki", rekao im je, "svijet je vaša pepeljara. Obojica imate 

svijetlu budućnost u ovoj igri, ali ne mogu dopustiti da se ponašate kao hebeni Apači, 

zar ne?" Zatražio je od njih da se poljube i pomire, popuše lulu mira. Keith je zurio u 

sag i rekao da mu je žao. On nema baš ništa protiv Iraca, ili hebenih Židova, kad je o 

tome riječ. Uzela ga je cuga. Miles mu je rekao da ga nije briga, bolje da se to ne 

ponovi. Keith je rekao da je, kad je došao kući nakon noći u zatvorskoj ćeliji, od svoje 

zakonite dobio poštenu jezikovu juhu, ako je to ikakva utjeha. Eddie je odmahnuo 

79

glavom i rekao da mu ne zamjera. Keith je izgledao kao da mu je iskreno žao, i uporno 

je ponavljao da mu je žao i da on nema ništa ni protiv koga, stalno je to ponavljao dok 

već nije postalo neugodno. Miles je izgledao ponosan kao neki tata na sportski dan u 

školi. Rekao je da će obojica dobiti božični bonus. "Ali nemojte ga čitavog potrošiti 

na vino, ženske i pjesmu", duhovito je primijetio. "Novac potrošen na pjesmu često je 

potraćen." Zatim je rekao da se mogu vratiti na posao i da o tome više neće biti 

govora. "Mi smo ovdje ekipa", rekao je, "kad nastane frka, mi smo ekipa. Ne 

zaboravite to." 

Nekoliko dana kasnije, kad je božični tjedan nahrupio u London, stigla je 

Eddijeva zrakoplovna karta. A kad se Marion te večeri vratila kući s posla, rekao joj 

je da napokon ima dobre vijesti. Menadžer The Hothouse Flowersa uspio je čuti 

njegovu demovrpcu u Dublinu i plaća mu kartu do Dublina da za božične blagdane 

snima za njihov novi album. 

Nije mogla vjerovati. Zagrlila ga je i poljubila mu lice još uvijek puno modrica, 

ljubila ga i nije ga prestajala ljubiti. Upitao ju je hoće li joj smetati što će ići kući u 

Donegal trajektom, sama, a ona je rekla naravno da neće. Ljubila ga je i ljubila i rekla 

da je ta novost upravo učinila njezin Božić kompletnim. Eddie je rekao da ga neće 

spomenuti na albumu ili nešto tako, ali to će biti megaiskustvo. Ona je rekla da je to 

apsolutno divno i kupila bocu pjenušca. Čak je i gospodin Patel popio gutljaj. I 

gospođa Patel također. 

Gospodin Patel je rekao da imaju dobar razlog za slavlje. Njegove prekrasne 

smeđe oči ispunile su se suzama. Gospođa Patel ponovno je trudna. Mahnuo je rukom 

prema svojoj supruzi kao mađioničar koji plješće šljokicama prekrivenoj dami koju je 

najprije prerezao napola i zatim ponovno sastavio. 

"Tako sam silno ponosan na nju", uzviknuo je držeći njezinu majušnu ruku. "Želim 

i vama dvoma sreću koju smo mi pronašli." 

Eddie je te večeri želio ići po klubovima, ali Marion nije mogla. Morala se 

spakirati za trajekt. Sutra ujutro mora rano ustati. 

"Nismo svi velike rock zvijezde kao ti, Eddie Virago", zadirkivala ga je. "Nismo 

svi imućni kao ti." A zatim je ponovno izjavila koliko je ponosna na njega. 

"Da", slegnuo je ramenima Eddie. "Znam da jesi." 

"Sretan Božić, Eddie", tiho je rekla, "mislit ću na tebe." 

I vodili su ljubav u mraku, dok su bijele rešetke automobilskih svjetala u prolazu 

plesale po slovima prekrivenim zidovima. 

Ulica O'Connell bila je puna sivog klizavog snijega koji se stisnuo ispod bljuzge 

čvrst kao mramor. Glasne skupine badnjačkih dublinskih pijanaca izlile su se iz 

pabova i diskoteka. Policijska vozila šuljala su se gore-dolje, zanoseći se stražnjim 

dijelom po zaleđenim uglovima, crvenim svjetlima prelijevala su se po izlozima 

trgovina iz kojih su zurile tužnooke lutke. Voda kod kipa Anne Livije - drolje u 

jacuzziju - bila je posve zaleđena, a vrećice čipsa, limenke coca-cole, paketići 

kondoma i omoti hamburgera posve okamenjeni u prozirnom ledu. Glavna pošta 

ljeskala se blijedožutim svjetlom i svi su prozori bili urešeni širokim zelenim vrpcama 

na kojima je zlatnim slovima pisalo "Dobrodošli kući za Božić". Niz Ulicu Henry 

80

svjetla u obliku zvijezda sugestivno su se caklila na ljubičastom smogu. U Ulici Talbot 

bilo je jednako. Eddie je vidio kako neki teturavi pijanac u kostimu Djeda Božićnjaka 

zaustavlja taksi i ulazi u njega, zastajući samo kako bi iz džepa na prsima izvukao 

kutiju s dvadeset cigareta. Dva vojnika čekala su na autobusnoj stanici, s nabreklim 

putnim vrećama uz noge. Ispred vrata restorana brze hrane protezali su se redovi. 

Igračnice bilijara i kladionice bile su pune mladih tipova u trapericama, koji su 

psovali ubacujući loptice u rupe. I čitava ulica kao da je vibrirala razdraganim 

žamorom zvona jackpota i upornim muklim odjekivanjem heavy metala. Parovi su se 

posklizavali po pločniku, s božičnim žaruljicama u očima, smijali se, ljubili, prepirali. 

Ispod kipa Daniela O'Connella, skupina zdepastih pripadnica irskih nomada zamotanih 

u karirane deke pila je iz zajedničke pljoskice nešto što se pušilo i prebrojavala novac 

sakupljen tog dana u otrcanu košaricu za gljive. I uzduž čitave rijeke Liffey, tamna je 

voda treperila od svjetla, čitavim putem pokraj srebrnog mosta Halfpenny sve do 

parka Phoenix, gdje je neonska duga obasjavala ogroman papinski križ. 

Eddie se probijao pokraj crne gromade koledža Trinity, prema Westland Rowu, 

zabrinut i uzbuđen u jednakoj mjeri. Dublin je u božično doba opasan grad. Previše je 

poznatih ljudi i svi čekaju da iskoče iz sjena i mahnu ti u lice svojim najnovijim 

stavom. 

Kennedy's je ključao ljudima. Vrući vlažan zrak i miris znoja i Guinessa zapuhnuo 

je Eddijeve hladne obraze dok se probijao u pab. Glasna tradicionalna glazba bubnjala 

je iz zvučnika i nekoliko studenata u kratkim kaputima s gajtanima pjevalo je uz nju, 

udarajući šakama po zraku kad bi naišao pobunjenički refren. Resice ušiju i nos boljeli 

su ga od hladnoće, a boljela ga je i njegova obrijana glava iz koje su probijale kratke 

dlačice. Ogroman oblak cigaretnog dima visio je ispod lustera i kotrljao se s jedne na 

drugu stranu bara, ali je stalno zadržavao svoj ljubičasti oblik. Pjenušave krigle žutih 

kremastih vrhova dodavale su se iz ruke u ruku, visoko u zraku, i prolijevale se po 

podu i niz vratove ljudi. Eddie se bočno progurao kroz gomilu, promatrajući lica koja 

je znao i upijajući svu tračavu očijukavu kakofoniju Badnjaka. 

"Hej, naivčino", začuo je glas iza leđa, "što ima?" 

Eddie se okrenuo, upravo na vrijeme da vidi kako se dvije ružičaste usne spuštaju 

na njegov obraz. 

"Dean Bean", nasmijao se, "što ima?" 

"Ništa nema, osim stanarine", nasmijao se Beano, čvrsto mu stišćući ruku. "Kako 

je kod tebe?" 

"Super sam", rekao je Eddie, "jednostavno super." 

"Isuse, čovječe", rekao je Beano, "koji se to kurac dogodio tvom licu?" 

Eddie je odgovorio da je to duga priča. 

Dean Bean je žvakao gumu za žvakanje i izgledao uobičajeno promišljeno i 

opušteno. Njegova koščata koljena stršala su iz Levisica, a njegov sitno karirani 

tamnoljubičasti pulover izgledao kao da mu je potrebno ozbiljno pranje. Zgrabio je 

Eddija za lakat i gurnuo ga u muški zahod gdje je iz džepa na boku izvukao malu 

limenku za duhan. Zavjerenički se osvrnuo preko ramena, svjetlucavim nedužnim 

očima, a zatim uvukao Eddija u jedan od pregradaka. Otvorena limenka bila je puna 

sitnog bijelog praha. 

81

"Sanjam bijeli Božić", zagraktao je i smotao plavu novčanicu od dvadeset funti. 

"Super te je ponovno vidjeti, stari", rekao je i snažno pljesnuo Eddija po leđima, 

gurajući limenku u njegove drhtave ruke. Eddie je vidio mrzovoljno lice W. B. Yeatsa 

koje je zurilo u njega s novčanice dok je snažno udisao kiseli bijeli prah. "Junak se 

vratio kući", rekao je Beano sklapajući oči, žestoko ušmrknuo i lupkao se po 

nozdrvama. Eddie je ušmrknuo dok mu oči nisu zasuzile. 

Beano je rekao da je škvadra zauzela nekoliko stolova u stražnjoj prostoriji. Ali 

Eddie je želio znati tko je točno ondje. U Dublinu je nekoliko ljudi na koje stvarno ne 

želi naletjeti. A nije raspoložen ni za napornu vibru o dobrim starim vremenima. 

"Vibru?" upitao je Beano. "Vibru? Pa gdje si ti, dovraga, bio, čovječe? Na 

planetu Woodstock?" 

Eddie je na svoje iznenađenje osjetio kako crveni. 

Beano mu je rekao da ohladi i vrati oči natrag u glavu. Izvukao ga je iz zahoda i 

odvukao u stražnju prostoriju, prema stolu za kojim je Eddie prepoznao razna lica koja 

su se dosađivala, uključujući, posve na suprotnom kraju, lica Jimmyja i Ruth. Ponovno 

je pljesnuo Eddija po ramenima i zavikao, "Hej, ekipo, novi je klinac stigao u grad." 

Podignuta lica. Sumorni osmijesi. Ruth je mahnula Eddiju da dođe i sjedne kod njih. 

Ponovno je izgledala nervozna. A Jimmy je izgledao pijan, znojan i pomalo previše 

star. 

"Kasnije", nijemo joj je odgovorio Eddie. Djelovala je razočarano. 

Eddie je sjeo pokraj Deana Beana i Ronnija Kavanagha i netko mu je donio piće. 

"Sviđa ti se tamo, zar ne?" najednom je upitao Ronnie. 

"U redu je", odgovorio je Eddie. "Meni je grozno. Bio sam nekoliko puta. Pivo 

ima okus pišaline." Beano se glasno nasmijao. "Ti bi to trebao znati", rekao je. "Meni 

se sviđa", rekao je Eddie. 

"Samo izvoli", rekao je Ronnie, skidajući jezikom pjenu sa svoje gornje usne. 

"Pivo je stvarno imalo okus pišaline." 

Beano je rekao da on ionako previše pije. Mora pripaziti. 

"Ja sam ovisnički tip", rekao je Beano. Ronnie je rekao da to nikad nije zamijetio. 

"Ja osobno mogu i ne moram", rekao je. "Mislim, tvoj tip." Beano mu je pokazao 

prst. 

"Onda, kako je rock and roll posao?" upitao je Beano, bubajući Eddija po ruci. 

"Awopbopaloobob." 

"Oh, sve je u redu", skromno je odgovorio Eddie. "Nekoliko izdavačkih kuća 

njuška naokolo. Malo sam snimao dok sam bio ondje, dobra lova." 

"Majčicu mu", zagraktao je Beano. "Fenomenalno." 

"Ma nemoj?" upitao je Ronnie. "Za koga?" 

"Za The Jesus and Mary Chain", odgovorio je Eddie paleći cigaretu. 

"Gade nad gadovima", rekao je Beano. "Koliko?" 

"Dvije i pol dnevno", odgovorio je Eddie i nehajno slegnuo ramenima. Ronnie je 

otpio iz svoje krigle. 

"Što, nisu htjeli dati čak ni tri funte?" upitao je. 

Dean Bean se ponovno nasmijao i rekao Ronniju da je budaletina. Ta je riječ 

zvučala čudno izgovorena njegovim arkanzaškim naglaskom. 

82

"Ta ti je dobra, Rone", s osmijehom je rekao Eddie. "Onda, što ima kod tebe?" 

Ronnie je radio na kopirki u uredu svog oca i čekao da završi embargo na 

poslove u državnoj službi. I nadalje je pomalo pisao, ali ne mnogo. Samo vikendom. 

Poneku čudnu pjesmu. 

"Silno čudnu", rekao je Beano, ali Ronnie se nije obazirao na njega. Viđao se s 

nekom curom iz Njemačke koja je došla studirati folklor. 

"Znaš taj tip", rekao je. "Čarobne vile i duge gaće." Navodno je bila pobornica 

Zelenih, kao i svi preko. 

Beano je upitao čini li Eddie išta u smislu ljubavi u Londonu. Izgovorio je tu riječ 

dugo i apatično, kao pjevač bluesa. 

"Onda, Ede", rekao je, "tko ti sad drka, ha?" Ronnie se nasmijao kroz nos. 

"Ne", odgovorio je Eddie, "ne dolazi u obzir. Ne želim sve to ponovno. Ne nakon 

zadnjeg puta." 

"Tko se jednom opeče, ha?" rekao je Beano. 

Na kraju stola, netko je prevrnuo kriglu Guinnessa i jedna je visoka djevojka koju 

Eddie nije prepoznao brzo ustala, psujući, dok su joj se niz bijelu haljinu širile tamne 

vlažne mrlje. 

"Tko se dvaput opeče", odgovorio je Eddie, a Ronnie se zahihotao u svoje piće. 

Ali Beano najednom više nije slušao. 

"Isuse Kriste", duboko je uzdahnuo, "pogledaj molim te tko je to. Hoću reći, mi o 

vuku..." Eddie je nepomično sjedio. Znao je što će se dogoditi. 

Netko se progurao između dva tijela, stao Eddiju iza leđa i ovio ruke oko 

njegovih očiju. Znao je odmah tko je to. Bilo je to zbog njezinog parfema. Slatkog, 

skupog i pretencioznog. Oduvijek ga je mrzio. Dodirnuo je njezine prste i pustio da se 

oviju oko njegovih. 

"Zar si to stvarno ti, upitala je", rekla je Jennifer. Imala je naviku s vremena na 

vrijeme govoriti o sebi u trećem licu. Ona je to smatrala forom i ponekad je tako i 

bilo. Ali većinom nije. 

Jennifer je dobro izgledala. Malo je omršavjela, ali njezine božanstvene oči bile 

su bistre i sjajne, a koža boje bijele kave. Razgovarali su neko vrijeme, ali Ronnie i 

Beano počeli su dovikivati jedan drugome o Descartesu i u lokalu je bilo prebučno. 

Nagnula se tik do Eddija kako bi je on mogao čuti i njezin mentolast dah pomilovao je 

njegovo lice. A onda je netko drugi uletio u filozofsku raspravu na strani 

antikartezijanaca i Eddie je više nije mogao čuti, makoliko se trudio, pa je predložio 

da nakratko izađu. 

Kad su izašli na uličicu, zanijeli su se ljubeći se i drhćući na hladnoći. Eddie je 

gurnuo ruku pod Jenniferinu suknju i obrađivao je prstom dok se propinjala bokovima 

uz vrata. Kao da su govorili jezikom koji su napola zaboravili. Dah im je bio kao dim, 

a Eddijeve su pete stalno klizile po ledu. Na kraju, negdje na pola puta naročito 

oduševljenog nasrtaja, pao je na leđa u jednu lokvu i ogrebao ruke o poklopac kante za 

smeće. Ona se nije nasmijala. Zato je ponovno ustao i njih dvoje su drkali jedno 

drugoga dok je ritmična vriska Poguesove "Fairytale of New York" odjekivala kroz 

požarni izlaz. 

Kad je Eddie svršio, ona je rekla nešto na španjolskome. A kad je ona svršila, 

83

Eddie nije rekao ni riječ. 

"Rekla je da ovo vjerojatno nije bila baš jako dobra zamisao", rekla je Jennifer. 

Eddie je rekao da je sad malo kasno. "Vjerojatno misliš da sam drolja", rekla je. 

Eddie je rekao da je to smiješno, naravno da to ne misli. 

"Uostalom", slegnuo je ramenima, "Božić je." Zakapčajući bluzu, Jennifer je 

željela znati kakve to veze ime s bilo čime. 

"Dobra stara vremena", rekao je. "Znaš. Mir i dobra volja." 

"Nakon toga su prošetali po kvartu i razgovarali o Nikaragvi." To je bilo ono što 

je rekla Jennifer, tromo, dok je zaglađivala suknju. Rekla je da je to predivna zemlja i 

da su svi političari pjesnici. A Eddie joj je rekao kako mu sjajno ide u Londonu i kako 

je najbolja jebena stvar koju je ikad učinio bila otići iz ovog očajnog sranja od države. 

Upitala je ne nedostaju li mu prijatelji. 

"Prijatelji?" nasmijao se Eddie. "O da, sjajni prijatelji, stvarno, prava zbirka 

jebenih luzera i zgubidana koji drkaju jedni drugima i jedni drugima zabijaju nož u 

leđa." Jennifer je rekla da misli da je to pomalo nepravedno. Eddie je rekao da je 

Božić. On uvijek probudi gada u njemu. 

"Nikad se nećeš promijeniti, Eddie", rekla je, "pravi si glumac." Nije znao što 

ona time misli. Ali nije ni želio znati, pa to nije bilo važno. 

Kad su se vratili u lokal, neki je zgodan tip u crnom blejzeru sjedio za stolom 

naslonivši glavu na ruku, pijuckao sok od naranče i promatrao Deana Beana s nekom 

usiljenom, upitnom znatiželjom. Imao je frizuru mondenog jezuita i pomalo prćast nos. 

Beano je bio u svom elementu. Cuga i koka djelovale su uobičajeno i učinile ga gotovo 

posve nesuvislim. Mahao je rukama oko sebe i ponovno govorio o izgubljenoj 

generaciji. Dok je govorio, pogled mu je bio uzbuđen i palio je jednu cigaretu za 

drugom, ispuštao ih na pod i pokušavao ih ponovno podići. 

"Socijalizam", viknuo je. "Irska laburistička stranka ne bi prepoznala socijalizam 

ni da je ugrize ravno za guzicu, majčice mila. Stajali su po strani i promatrali 

izgubljenu generaciju." 

"Isuse", uzdahnula je Jennifer, "nije li apsolutno divno biti dio izgubljene 

generacije? Stvarno ne znam o čemu bi inače Beano govorio." 

Upoznala ga je s Leppom. Leppo je bio ragbijaš i igrao centar za irsku 

reprezentaciju. Stisak njegove ruke bio je čvrst i topao, ali dah mu je bio kiseo. Eddie 

je prepoznao njegovo lice iz novina, ali nije to htio priznati. Njih dvoje nisu furali ili 

nešto slično, bio je samo Jenniferina trenutačna avanturica. Izgledao je kao jedan od 

onih tipova koji vuku puške po prašini. Jennifer je rekla nešto o autogramu za 

Eddijevog tatu, ali Eddie je rekao ne, starog više ne zanima ragbi, otkad je Stephen 

Roche osvojio Tour de France, zagriženi je ljubitelj biciklizma. 

"Pezzina igra", rekao je Leppo, zabacio glavu i nasmijao se. 

"Što je s Južnom jebenom Afrikom?" petljao je jezikom Beano. "Što je s 

Nelsonom Mandelom, ha?" Leppo je rekao hej, je li on igrao u napadu ili u obrani, a 

zatim se nasmijao. Potom je rekao ne, ozbiljno, ragbi ionako nije sport za crnce. Beano 

je rekao, možda je tako, ali irski igrači ne bi trebali ići onamo podržavati apartheid. 

Ali Leppo je rekao da će vrlo rado otići u tu republiku da vidi kako je ondje, ako mu 

se ikad ukaže prilika. Ne možeš govoriti o nekoj situaciji, smatrao je, ukoliko je nisi 

84

neposredno doživio. 

"Hoću reći", zakokodakao je, "neću valjda pitati Papu o jebanju, zar ne?" 

Eddie se osjećao loše. Leppo je počeo govoriti o banci u Londonu u kojoj je 

radio, kreditima ili nečemu, kamatnim stopama, ali koka je sve činila intenzivnijim. 

Kad je Eddie pokušao progovoriti, obuzeo ga je strašan strah. Gledao je Jennifer kako 

se smije i način na koji je dodirivala Leppovu ruku kad ga je željela prekinuti i nešto 

reći, način na koji su njegovi prsti stiskali njezinu ruku. Boje su se ljeskale. Glazba je 

zvučala električno i čudno. Kad god bi pogledao Jennifer, njezino bi se lice 

namreškalo, kao da je odraz u vodi. I svako toliko, netko bi prišao s raskvašenim 

podmetačem za pivo ili salvetom i zamolio Leppa za autogram. On bi se svaki put 

jednako našalio. 

"Samo ga nemoj staviti na ček, dobro?" 

Eddie se ispričao i odjurio u zahod, gdje je gurnuo dva prsta u grlo i natjerao se 

povratiti u pisoar. Nije to bila Leppova krivnja. Koka je loša, znao je to, i nije želio 

postati paranoičan, ne na Badnjak, već je i ovako sve dovoljno ludo i paranoično. 

Blagdanska doza. Tipičan Dean jebeni Bean. Jednostavno mu se ne može vjerovati kad 

je riječ o drogama. Jednostavno nije izbirljiv. Ako ga uloviš u pravom raspoloženju, 

mogao se odvaliti od boce Domestosa. Zapravo, vidio ga je jednom nakon nekog 

tuluma u Foxrocku, kad je bilo kasno i hladno, kako mota lišće aspidistre i pokušava 

ga popušiti bulazneći o zori. 

Kad je izašao iz muškog zahoda, Jennifer i Leppo su stajali. On joj je pridržavao 

kaput kao neki jebeni vojvoda, a ona je gurala ruke u rukave. Od toga su joj se dojke 

napele ispod bluze. Beano se ljuljao naprijed-natrag na stolcu bez naslona, zatvorenih 

očiju i izobličenog lica, pjevušeći samome sebi "Walk Away Renee". Leppo je pušio 

cigaretu, držao ju je kao da je Noel Coward, praveći se da ne zna da pola paba zuri u 

njega. 

I dogodilo se nešto čudno. Najednom, Eddie je osjetio umor. Sve u tom ludom 

mahnitom pabu sad je djelovalo nepomično u očima koje su ga pekle. Sve se 

zaustavilo. Čuo je zvuk valova koji se razbijaju o stijene. Svi ovi ljudi djelovali su 

kao automati, izblijedjela smeđa poza na nekoj staroj fotografiji, zamrznuta slika, bez 

svjetla, bez pokreta, bez igdje ikakve mogućnosti. Eddie je imao osjećaj da je na rubu 

nečeg opasnog i teškom je mukom progutao slinu kako bi se odvukao natrag u 

stvarnost. Htio je zadrhtati i leći, ali uvidio je da se ne može ni pomaknuti. 

Na kraju, upleo se Jenniferin nasmiješeni glas. 

Pozvala ga je na tulum na koji su njih dvoje išli, u RTE-u, ali Leppo je rekao da 

bi moglo biti problemčića. Tulum je, zapravo, bio strogo na pozivnice. 

Eddie je rekao da nema veze. Ionako je pozvan na dva tuluma. A na tulumu RTE-a 

bio je prošle godine. Sranje, rekao je. Pozeri, diletanti i preuhranjene netalentirane 

fifice. Ona se ponovno nasmijala. 

"Ona je rekla zbogom", rekla je i poljubila ga u obraz. Leppo mu je rekao da ga 

ponekad nazove u Londonu. 

"Naći ćemo se", rekao je, "i slistiti nekoliko boca." 

Nakon što je ona otišla, Eddie je nekoliko minuta sjedio i prisjećao se svih 

dobrih trenutaka koje su proveli zajedno. Sad ju je jedva poznavao. Silno je 

85

samouvjerena, to je ono što mu stvarno ide na živce. Silno je samouvjerena i sabrana i 

izgleda tako seksi i super i, općenito, preživljava bez njega. Kriste. To je da poludiš. 

Dean Bean nagnuo se preko Eddijevog krila, isplazivši sivi jezik. 

"Jednom se provozaj i ostat ćeš zauvijek očaran" rekao je. 

"Da", odgovorio je Eddie, "nešto tako." 

Kad je spustio pogled na stol, zamijetio je omotnicu sa svojim imenom i smeđ 

vlažan trag čaše na njoj. Nitko nije znao odakle se stvorila. Otvorio ju je, znatiželjan. 

U njoj je, presavijena na četiri dijela, bila istrgnuta stranica iz The Facea. "Diskretan 

šarm Salome Wilde", glasio je naslov iznad bijelog, čednog lica. Eddie je otvorio 

čestitku. "Nije li ti jednostavno zlo od nje?" pisalo je. "Sretan Božić od Jimmyja i 

Roof." Osvrnuo se oko sebe, ali njih dvoje nije bilo. Zgužvao je onu stranicu i čestitku 

u loptu i latio se Dean Beanovog piva. 

Hodao je čitavim putem do kuće, jer ga nijedan taksist nije želio primiti. Uzbrdo 

uz Nacionalnu galeriju, svu krutu od snijega, pa niz Merrion Row, uz crne tračnice 

Greena, pa Earslfort Terraceom i Ulicom Harcourt, pokraj razbijene ljušture 

televizijskog kluba bez prozora, preko mosta i kroz sad napuštenu ravan Ranelagh gdje 

je bio na toliko mnogo tuluma i nekoć imao toliko mnogo prijatelja. Neki su bili u 

Australiji. Neki su bili u Americi. Jedan ili dvojica bili su u zatvoru. Sjetio se one 

noći kad su se Ritchie Mulcahy i on laskanjem uspjeli ubaciti na proslavu nekog 

ušljivog dvadeset prvog rođendana u Hotelu Harcourt i razgovarali o pjesništvu. I 

onog puta kad je Beano plakao na njegovom ramenu ispred Onion Fielda i rekao mu da 

mu je najbolji prijatelj na svijetu. I drugih noći također, nejasne maglice ludih tuluma i 

tuđih djevojaka. 

U trgovini koja je radila dvadeset i četiri sata dnevno, neki je policajac izvan 

dužnosti folirao stidljivoj djevojci iza pulta. Pištolj mu je bio zaguran za pojas na 

leđima, a pilotska jakna podigla se toliko da se pištolj vidio. Imao je tužne oči. Mjesec 

je bio hladan i crven na nebu. Visio je iznad velike zelene kupole crkve Rathmines kao 

neka glupa božična kugla. 

Kad je prešao staru prugu i našao se u Ulici Beckett, u želucu mu je bilo bolje. 

Glava mu je sad bila bistrija i, iako mu je pljuvačka bila gusta kad je pljunuo, znao je 

da vjerojatno neće ponovno povratiti. 

Kad je pomislio na Marion, potisnuo je spoznaju da je mnogo sretniji kad ona 

nije u blizini. Činila mu se tako dalekom i gotovo kao da je nikad nije ni upoznao. 

Prepucij ga je bolio od onoga ranije u uličici i pišalo mu se. Eddie se osjećao 

obeshrabreno. 

Ispred kuće je bio parkiran skupi automobil posve zamagljenih prozora i 

upaljenog svjetla. Kad se približio, Eddie je vidio Patriciju i njezinog dečka kako 

sjede na stražnjem sjedalu, jedu hamburgere i razgovaraju. Eddie ih je pustio njihovom 

poslu. Ona je spustila prozor dok je on prolazio i iz automobila je zacilikao Cliff 

Richard. Upitala je želi li Eddie upoznati novu ljubav njezinog života, ali Eddie je 

rekao ne hvala i zakoračio na prilaz kući. 

"Dražesno", rekla je ona."Ljudi, ovo je moj stariji brat." 

Svjetlo u prednjoj sobi još je bilo upaljeno. Eddie je s ulice vidio oca 

zaokupljenog borbom s božičnim drvcem. U ruci je imao odvijač i uporno je nešto 

86

ockao, kao da je očekivao da će ga drvce ugristi, približavao mu se i uzmicao kao 

mačevalac u pustolovnom filmu. On je stajao u dvorištu i zurio kroz prozor. Na usnama 

su mu muzirale snježne pahuljice. 

Kad je Eddie ušao u hodnik, njegov je otac stajao ondje, vizija predebele srdžbe 

u grimiznoj božičnoj vesti. Bilo je to zbog drvca. Lampice su zafrkavale, kao i svake 

godine. 

"Ako joj nisam rekao bar tisuću puta", uzdahnuo je, "kupi novi komplet. Isuse. 

Svatko bi se zakleo da smo nomadi." Eddie je sjeo na naslon dvosjeda i gledao kako 

njegov otac bocka svjećice. "Jedne od ovih vražjih godina", prasnuo je, "svi ćemo 

završiti reš pečeni u krevetu." Eddie se poslušno nasmijuljio. Otac se okrenuo i rekao 

da to nije šala. 

Iznenadan zaglušujući prasak rasparao je tišinu. Tirkizni bljesak osvijetlio je 

prostoriju. Eddijev otac je jauknuo i odmaknuo se od drvca. Ispustio je odvijač, 

stisnuo ruku ispod pazuha i zaurlao od bola. Svjećice su tad jače zablistale, jedna po 

jedna, potom su podrhtavajući utrnule, s dna drvca spiralno prema uskom vrhu, a za 

njima i zidna rasvjeta i rasvjeta u hodniku, dok se čitavo prizemlje kuće nije našlo u 

mraku. 

Drvce se srušilo postrance na zid i oborilo sliku, koja je uz štropot pala na pod. 

Majušna plastična zvonca i kuglice survali su se na sag. Plamen je lizao grane. Eddie 

je potrčao u kuhinju i napunio zdjelu vodom. Čuo je kako njegov otac i nadalje urliče u 

tami. 

Eddie je izlio vodu na drvce. 

"Isuse, kakav si ti idiot", obrecnuo se njegov otac. "Znaš li koliko su me koštale te 

tapete? Isuse." 

Nakon što su upalili svijeće i osušili zid, zasjeli su pod treperavim narančastim 

svjetlom i pijuckali scotch koji je Eddie kupio u zadnji čas u bescarinskoj zoni u 

zračnoj luci Heathrow. Otac je sad bio dobro. Samo ga je malo streslo. 

Isprva je bio malo mrzovoljan i nisu imali mnogo toga reći jedan drugome. 

Uporno je ustajao i pokušavao upaliti svjetla da vidi je li se struja nekom čarolijom 

vratila. Nije. Eddie je ponudio da pogleda razvodnu kutiju, ali njegov je otac to 

uporno odbijao, pričekat će do ujutro i pozvati nekog kvalificiranog. 

"Na Božić vjerojatno košta četrdeset funti", rekao je, "četrdeset ili pedeset 

najmanje, još jebenih pedeset iz čovjekovog života." Eddie je nastavio točiti i malopomalo 

otac kao da se razvedrio. Duboko je uzdahnuo i rekao da mu je žao što je 

Eddija nazvao idiotom. "Drugi Božić bez mame", rekao je. "To me jednostavno malo 

snuždilo." Eddie je rekao zaboravi. Rekao je ocu da gleda na dobru stranu svega toga. 

Otac je upitao Eddija je li ijednom vidio majku u Londonu. 

"Ne", odgovorio je Eddie, "ne baš." Otac je kimnuo u svoju čašu i zabubnjao 

prstima po stoliću za kavu. 

"Znaš da sam je volio", najednom je rekao, nastojeći ispasti simpatičan, "zar ne?" 

Eddie se nasmijao i rekao naravno, zna to. Otac je rekao, "Ne znam zašto, ali sad mi je 

to važno, ovih mi dana to postaje prokleto važno." Eddie mu je rekao da ne brine. Zna 

to. 

"Stvari ponekad jednostavno ne ispadnu kako treba", rekao je. Njegov je otac 

87

ekao da čovjek nikad ne zna gdje će nešto završiti. Jednostavno ne možeš vidjeti do 

kakvog će preokreta doći u tvom životu. Popili su još jedno piće. Vidio je da se otac 

opušta. "Reci mi što ti je na umu, tata", rekao je. "Znam da o nečemu mozgaš." 

Eddijev se otac tiho nasmijao i ispričao mu priču o čovjeku po imenu Pascal, koji 

je nekoć radio s njim u banci, kad je bio u podružnici u Ulici Baggot. Pascal je bio 

samotnjak. Živio je u iznajmljenoj sobi kod jedne židovske obitelji u Rathminesu, nije 

imao prijatelja, nikad nije izlazio s djevojkama. Dakle jedne su godine njegovi kolege 

rekli, "Slušaj, Pascal, nemoj ovaj Božić provesti sam, idi nekud na odmor." On je 

isprva oklijevao, ali nakon nekog vremena je pristao. Rezervirao je dva tjedna u 

Španjolskoj, svake večeri izlazio, opijao se i započeo avanturu s nekom Njemicom. Na 

Staru godinu nazvao je Eddijevog oca i majku da im poželi sretnu novu i da im kaže da 

se zabavlja kao nikad dotad i zahvali im što su ga nagovorili na to putovanje. Čak je 

dao slušalicu i onoj Njemici, zvala se Greta, da ih pozdravi. 

"Ali ona nije baš govorila engleski", rekao je otac, "a znaš kakvi smo mama i ja 

sa stranim jezicima." 

"Da", odgovorio je Eddie, "znam." 

"Kad se vratio iz Španjolske, znaš što je učinio?" Eddie je rekao ne, ne zna. Otac 

je otpio gutljaj whiskyja. Eddie se pripremio na otrcanu poentu. "Ubio se, Eddie. 

Jedne se večeri predozirao tabletama za spavanje. Kad su ga pronašli, već je bio 

mrtav, bez oproštajnog pisma, bez ičega." 

U prostoriji je nekoliko trenutaka vladala tišina. Na ulici su se čuli podrugljivi 

povici nekolicine pijanih klinaca koji su se vraćali kući s ponoćke. Sat je postojano 

otkucavao. Činilo se da je prošlo mnogo vremena prije no što je ijedan od njih 

progovorio. 

"Isuse", rekao je Eddie, "tata, to je strašno." 

"Da", odgovorio je otac, "mislim da je netom shvatio što je propustio, u svom 

životu, shvaćaš? Mislim da je netom uvidio sve to, onako kako se to ljudima ponekad 

događa, čuo si za to." Ponovno je uslijedila tišina. "Događa se", rekao je otac. Sladak i 

žaloban miris borovih iglica bio je težak u prostoriji." I ja se u ovo doba godine uvijek 

sjetim njega." 

"Da, tata", rekao je Eddie. "Siguran sam da ga se sjetiš. Isuse." 

"Da", odgovorio je otac, "stvarno ga se sjetim", i ponovno je zavladala šutnja u 

prostoriji, šutnja koja kao da je sezala dalje i uključivala duh tog tužnog i mrtvog 

bankovnog službenika koji je umro u svojoj unajmljenoj garsonijeri, maštajući o 

sangrijama i posve sam. 

Tišina je trajala toliko dugo da je to postalo gotovo nepodnošljivo i Eddie je bio 

na rubu da zijevne i kaže da mora na spavanje, jer je osjećao da njegov otac želi biti 

sam. I samo što to nije uistinu rekao, kad je njegov otac ponovno progovorio, kao da se 

najednom nečega sjetio. 

"Jedna stvar, Eddie", rekao je. "Koliko ti je sad godina?" 

Eddie je rekao da ima dvadeset i četiri. 

"Riječ je o nečem što sam ti namjeravao reći kad napuniš dvadeset i jednu." 

Nasmiješio se, u nelagodi. "Sitnica, ali činjenica je da ne volim kad me oslovljavaš s 

'tata'. Stvarno to ne volim. Zapravo, nikad nisam volio. A u tvojoj dobi, mislim da bi 

88

me mogao oslovljavati imenom. Hoću reći, ako me predstavljaš nekom svom 

prijatelju, ne želim da moraš reći 'tata', shvaćaš? To je samo sitnica." 

"Što?" upitao je Eddie. "To da te oslovljavam s Francis?" 

"Frank", odgovorio je otac. "To je moje ime, tako me svi zovu." 

"U redu", nesigurno je odgovorio Eddie. "Bit će čudno, ali ako ti tako želiš." 

"Da", odlučno je rekao otac, "tako ja želim. Odsad nadalje bit ću Frank." 

"I ja ću biti iskren", 1 rekao je Eddie. Otac se nasmijao i obojici im natočio još 

malo whiskyja. 

"Da", rekao je, "to će biti dan, Eddie, to će biti dan." Sat u hodniku otkucao je 

dva iza ponoći. Oni su pijuckali whisky i razgovarali o perestrojki. 

U četiri ujutro, otac je zamolio Eddija da izađe i kaže Patriciji da je stvarno 

vrijeme da uđe. Ali kad je Eddie izašao na ulicu, sve je bilo mirno i mračno, a 

automobila njezinog dečka nije bilo na vidiku. Snijeg je padao na cestu, skupljao se na 

krovovima automobila i uz rubove pločnika. Bijela prašina. 

"Ponekad ostaju vani cijelu noć", uzdahnuo je otac i turobno odmahnuo glavom. 

"Čitavu noć." 

Eddie si je natočio još jedno piće i uhvatio se kako se nijemo pita što sad radi 

njegova majka i bi li se sjetila onog jadnog malog duha o kojem je ranije govorio 

njegov otac. 

Na stubama je Frank rekao da misli da bi Patricia trebala imati malo više 

poštovanja prema sebi. 

"Čitavu noć vani", rekao je, "to stvarno nije u redu. Doći će na loš glas i onda će 

joj biti žao." Kratko je stajao na stubama, prstima dodirujući ogradu i provlačeći ruke 

kroz kosu. Zatim se okrenuo i polako počeo uspinjati. 

Negdje na pola puta se zaustavio. Ponovno je dodirnuo ogradu stepenica, čvrsto 

se uhvatio za nju i zatim popustio stisak. Eddie ga je promatrao iz hodnika. 

"Volim te, sine", rekao je, ne okrećući se. "Znaš to, zar ne?" 

"Da, Frank", nježno je odgovorio Eddie. "Znam." 

"U ovoj zemlji to ne govorimo često", rekao je Frank. "Osobito ne muškarac 

muškarcu." 

"Ne", rekao je Eddie. "Ne govorimo." 

Kad je Frank otišao, Eddie je oteturao natrag u sobu dokrajčiti whisky. Sjedio je 

na slabom svjetlu, nastojeći otjerati sjećanja na davne Božice. Neumoljivo je pio dok 

nije ispraznio bocu. Pio je dok ga želudac nije zabolio, i soba se zavrtjela oko njega, i 

glava mu bila prepuna hučanja vjetra koji nadire. Kad je zapalio zadnju cigaretu, prsti 

su mu drhtali. 

Eddie je u tišini pokušao zamisliti osamljenost očeva, strašnu dubinu njihove 

ljubavi, njihovu moć, njihovu neizrecivu ranjivost. Dim mu je lepršao u oči. Vruće 

peckave suze počele su mu se slijevati niz lice. Eddie je objesio glavu i plakao kao 

dijete kakvo je znao da će uvijek biti. 

Ostatak Božića prošao je u maglici nadutosti i sladunjave osjećajnosti, onako 

kako Božici prolaze. Eddijeva majka više nije bila spomenuta. Na božično jutro, 

Patricia je u pet minuta popravila razvodnu kutiju. Zatim je u mikrovalnoj ispekla 

89

gnjecavu puricu, Eddi je je oprao posuđe, i nakon toga su sjedili u dnevnom boravku s 

Frankom, gledali "Dvadeset i jednu godinu dvojice Ronnija" i pili ishlapjele džintonike. 

Jedini neugodan trenutak bio je onaj nakon deserta, kad je Frank podigao čašu u 

zdravicu. 

"Za odsutne prijatelje", rekao je i žestoko zatreptao, prije no što se glasno 

zakašljao i brzo odjurio u kupaonicu. Patricija je rekla Eddiju da će biti dobro, to je 

samo od vina. Eddie je rekao da zna. 

Tijekom Božića Patricia je nazvala Roda najmanje petnaest puta. Govorila mu je 

"zečiću" i obraćala mu se gugutavim dječjim glasom. Eddie je rekao da je sigurno 

super biti mlad i zaljubljen, a Patricia mu je odgovorila da ne bude takav cinični stari 

drkadžija. 

"Krasan rječnik", rekao je Frank, s klonulom rezignacijom brišući prašinu s ploče 

Monopolyja, "o da, to je divno." 

Narednih nekoliko večeri Eddie je otišao na nekoliko tuluma s Patricijom i 

Rodom, koji je vozio Ford Sierru i bio sklon trash heavy metalu. Rod je bio 

dražbovatelj stažist, ali u redu tip. Najveća ambicija bila mu je emigrirati u Australiju. 

Činilo se da mu se Eddie sviđa, iako se on Eddiju nije baš naročito svidio i što mu je 

ovaj prilično jasno dao to do znanja. Ali Rod je bio jedan od onih ljudi koje možeš 

izvrijeđati na mrtvo ime, a oni misle da se samo zafrkavaš. Misle da si ironičan. Taj 

tip. 

Čim bi stigli na te tulume, Rod i Patricia nestali bi ostatak noći i ostavili Eddija 

da se snalazi sam. On je davao sve od sebe da se nalije najvećom mogućom količinom 

besplatne cuge, upucava ženskama, sere o svojim planovima u Londonu. Ponekad je 

bio scenac za Terrencea Trenta D'Arbyja, ponekad dizajner pripravnik za Katherine 

Hamnett, ponekad pak novinar istražitelj za New Statesman and Society. Ali koju god 

priču ispričao, Eddie bi na kraju uvijek oteturao kući sam. Mogao se zadržati dovoljno 

da ga zečići povezu, ali to je bilo pitanje ponosa. Hodao bi šest milja do kuće po kiši, 

samo kako bi sljedećeg jutra mogao reći Patriciji da je zbario neku žensku i rano 

otišao, dok se ona u sobi s kaputima žvalila s Rodom. 

Kao da je njoj to bilo važno, ovako ili onako. 

"Eddie Virago", zadirkivala ga je, "muškarac koji se ševom probio do dna." 

Marion je nazvala jednom. Razgovor nije prošao naročito dobro. Imali su si 

veoma malo toga reći. Zvučala je daleko i silno potišteno. U Donegalu je sniježilo, 

danima. Eddie je smatrao da to zvuči živopisno, ali ona je rekla ne, samo je hladno, i 

spremnik za vodu se zamrznuo i nema ničeg živopisnog u nekupanju četiri dana. U 

liniji je bilo jeke, pa je Eddie čuo svoje riječi ponovljene kao da govori u željeznu 

kantu. U Ballybrackenu nije bajno, rekla je. Dosadno je. A tvornica mrežica za kosu 

upravo je objavila da se zatvara i seli u Portugal, tako da su svi u gradu u depri. 

Rekla je da joj nedostaje i smatrala da ona njemu ne nedostaje toliko kao on njoj. 

Optužila ga je da pokušava skrenuti razgovor na nevažne teme. Iz nekog razloga, Eddie 

joj nije proturječio. Kad bi zavladala šutnja, ona bi rekla "Halo, halo?" kao da je 

mislila da se veza prekinula, a Eddiju se to činilo krajnje iritantnim. Rekao joj je da 

postaje previše ovisna. Spustila je slušalicu, a kad je Eddie nazvao natrag, nije bilo 

90

odgovora. Zamislio je otiske njezinih stopala u snijegu, kako se sporo vraćaju u grad, 

psujući ga. 

To je bio loš dan. Eddie je bio mrzovoljan i besposličario po kući podigavši 

stopala na pokućstvo i čekajući da telefon ponovno zazvoni, što se nije dogodilo 

nijednom, barem ne za njega. 

Da, to je bio loš dan. I sljedećih nekoliko dana, kad ona nijednom nije nazvala, i 

oni su bili loši. Ali stvari će postati još gore. No dan prije Stare godine, to je bio dan 

kad je sve otišlo ukrivo. 

U jedanaest sati ujutro začulo se zvono na ulaznim vratima. Patricia je tromo 

ustala od kuhinjskog stola i odvukla se u hodnik, dok je Eddie sjedio i žvakao sendvič 

od tostirane puretine, liječeći mamurluk i nastojeći pronaći smisao u beskonačnim 

novinskim pregledima godine na izmaku. Frank je otišao do strica Joea gledati 

američku utrku konja na njegovoj satelitskoj telki. U kuhinji je mirisalo na mandarine 

koje je Frank kupio za Badnjak i ostavio nedirnute u velikoj bijeloj zdjeli na stolu. 

Eddie je čuo glas iz hodnika koji je pitao je li on kod kuće. Isprva nije obraćao 

mnogo pozornosti. Bio je na pola nekog članka o Bonovim ambicijama za devedesete. 

Nije zapravo zamijetio taj glas. Zatim se ponovno začuo i Eddie je pomislio da mu se 

pričinja. 

Presavinuo je novine, teško progutao, brzo ustao, zagledao se u prozor želeći da 

nekako može nestati. Iz nekog razloga, podigao je ostatak sendviča i bacio ga u kantu 

za smeće. Zatim je ponovno sjeo, prekrižio ruke i nastojao djelovati smiren i opušten. 

Čuo je kako ga Patricia doziva imenom, a zatim tutnjavu njezinih stopala u 

čarapama dok se trčeći penjala stubama na kat. Kralježnicom su mu prostrujali trnci 

jeze. Čuo je kako se ulazna vrata zatvaraju na vjetru koji je fijukao. Čuo je kako ga 

imenom zaziva glas jedva čujniji od šapta. Ponovno je pogledao kroz kuhinjski prozor 

koji se protezao čitavom širinom zida, i zagledao se daleko u mesnate, šokantne 

oblake. Ponovno je čuo zazivanje svog imena, ovaj put malo odvažnije. Eddie je 

polizao prste i provukao ih niz trepavice, provjeravajući svoj podbuhli odraz na 

čajniku. Zatim je otišao u hodnik. 

"Isuse", rekao je, "super te je vidjeti. Nestvarno." 

Tik uz vrata stajala je Marion, s ruksakom napola izvrnutim na podu ispred nje. 

Isprva je stajala veoma mirno, potezala kosu i zvjerala po hodniku kao da je u 

nekoj crkvi ili muzeju. Smiješila se. Izgledala je zdravo i dobro. Koža joj je bila 

rumena od hladnoće. Činilo se kao da na sebi ima slojeve i slojeve odjeće, žutu jaknu 

od voštanog platna, vuneni Dexyjev šešir i crne rukavice. Šuškala je kad se 

pomaknula. Kad se ponovno nasmiješila, zubi su joj bili bjelji no što ih je Eddie 

pamtio. Dah joj je mirisao na dim. 

"Iznenađen?" upitala je otkopčavajući jaknu. 

"Da", odgovorio je Eddie, "zapanjen." 

Gore u kupaonici vrata su se s treskom zatvorila i prigušeni zvuk radija žuborio je 

uz mlaz vode. 

"To je tako engleski izraz", rekla je. 

Poljubili su se, ispod grančice imele koju je Frank tjedan dana ranije optimistično 

zalijepio selotejpom na sjenilo svjetiljke u hodniku. Eddie je ponavljao da je to divno, 

91

a ona se ispričala što mu nije unaprijed javila. 

"Nema frke", rekao je, "ništa strašno. Stvarno." Marion je rekla da je kuhinja 

veća od čitavog prizemlja njezine kuće. "Ma nemoj?" nasmijao se Eddie. "Je li to 

istina?" Osvrnuo se oko sebe, kao da očekuje da će se zidovi stisnuti. Zatim se 

ponovno nasmijao i rekao da, sad kad ona to već spominje, pretpostavlja da je kuhinja 

uistinu prilično velika. Ali Marion se nije smijala. Promotrila je svežanj računa, 

pričvršćenih na vrata hladnjaka magnetom u obliku banane. Zagledala se u vrt, kao da 

je u travi zamijetila nešto čudno. Zatim je skinula jaknu i prebacila je preko naslona 

stolca. "Tako je", rekao je Eddie, "baci je bilo gdje." Sjedili su u kuhinji, pili kavu i 

pušili. Eddieju se vrtjelo u glavi od neke neodređene panike. Prstima je bubnjao po 

stolu. Ona je stalno ponavljala da je kuća nevjerojatna. "Onda", upitao je, "što ima? 

Jebemu. Super je vidjeti te." 

"Ništa", odgovorila je. 

"Stvarno?" upitao je. "Sve mirno, je li?" 

Neko su vrijeme razgovarali o tapetama u dnevnom boravku. Upitala ga je koliko 

vrijedi stereouređaj. 

"Znala sam da me nećeš željeti vidjeti", rekla je, dopola ispivši drugu šalicu 

kave. 

"Ne budi luda", nasmijao se Eddie, "samo sam malo iznenađen, to je sve." 

Osjetio je da ga hvata glavobolja. Ona je rekla da su joj jednostavno dojadila sranja 

kod kuće, obiteljske svađe, dečki koji se valjaju pijani, sestre koje oko stola nasilu 

šopaju svoju drečavu djecu. 

"Ma nemoj?" zahihotao se Eddie. "Nisi baš ljubiteljica djece?" 

"Ne", namrštila se, "stvarno nisam. Ma što to bilo." Zato je izdržala do danas 

ujutro i uhvatila prvi bus iz grada. Eddie je rekao da je njegov Božić protekao u redu, 

prilično zaposleno, naravno, sa svim tulumima na koje je bio pozvan, ali svejedno O. 

K. Pružila mu je paket. Iščupala ga je iz ruksaka, umotanog u plavi papir, žutu sportsku 

majicu s malim krokodilom na džepu na prsima. Dar za njega. Nabavila ju je na 

novogodišnjoj rasprodaji. Rekao joj je da je lijepa, iako to nije nešto što bi on osobno 

odabrao. On njoj još nije stigao ništa kupiti, ali hoće. Rekla je da ne mora, samo se 

sjetila u zadnjem trenutku. "Ne brini", rekla mu je, "bila je jako jeftina." 

Prišla je i sjela na Eddijevo koljeno i prilično ga ozbiljno ljubila dok su prstima 

istraživali jedno drugo kroz odjeću. 

"Možemo li nekamo otići?" upitala je nakon nekoliko minuta. 

"Pa, morat ćemo paziti", rekao je. "Kasnije će doći Gloria." Marion je upitala tko 

je Gloria. "Nitko, jedna žena", odgovorio je Eddie. "Jedna žena koja dolazi glačati za 

tatu, znaš." Marion se glasno nasmijala. Mislila je da se Eddie šali. 

"Ovo je kao u 'Upstairs Downstairs'", rekla je. 

"Daj, Marion", rekao je grizući nokte, "tati treba malo pomoći." Marion ga je 

uštipnula za ruku. 

"Sad kad je tvoja mama otišla?" upitala je, optužujući. Eddie je rekao da, zapravo 

da. 

Otišli su u gostinjsku sobu i zaključali vrata. Kad su počeli voditi ljubav, Eddie 

je čuo kako radio u kupaonici postaje sve glasniji i glasniji. "Drugstore Woman". John 

92

Lee Hooker. Krevet je previše škripao, pa su legli na sag i nastavili. Eddie je nažuljao 

koljena. Jaukanje gitare Johna Leeja galamilo je kroz zidove. 

Nakon toga je ona u donjem rublju sjela na prozorsku dasku i zapalila neizbježni 

džoint. Eddie je rekao da to nije baš sjajna zamisao, da će biti bolje da se odjenu, 

Gloria stvarno tek što nije nahrupila. 

"Oh, u redu", uzdahnula je, navlačeći suknju, "ne želimo razočarati Gloriju. Ovih 

je dana tako teško naći dobru služinčad." 

Upitala ga je kako je prošlo s The Hothouse Flowers. Eddie je rekao da je prošlo 

sjajno, mnogo bolje nego što je očekivao. Lecnuo se navlačeći treperice preko 

izguljenih koljena. 

"Stvar je samo u tome da je sve to pomalo tajna", rekao je, "u ugovornom smislu, 

shvaćaš, zapravo ne bi smjeli koristiti studijske glazbenike, iz poreznih razloga ili tako 

nečeg, pa ću ti biti više no zahvalan ne budeš li govorila o tome." 

Patricia je bila u kuhinji, sušila je kosu. Eddie ju je upoznao s Marion. 

"Da", nasmijala se od uha do uha, u zrcalu, "zapravo smo se već upoznale, nismo 

li, Marion?" Marion je rekla da, upoznale su se. Patricia je rekla da mora ići. 

"Ma nemoj?" upitao je Eddie. "Zečić dolazi, je li?" Nije odgovorila. "Interna 

šala", objasnio je Eddie Marion. Ona je odmahnula glavom, kao da je nije briga. 

Popili su još jednu kavu. Eddie je izvukao kemijsku i rekao Marion da mu na komadu 

papira zapiše broj svog telefona u Dublinu pa će se naći kasnije. "Super je da si u 

gradu", rekao je. "Dobro ćemo se provesti. Toliko je mnogo ljudi koje bih volio da 

upoznaš." 

"Znaš", odgovorila je, "ja zapravo nemam gdje odsjesti u Dublinu." Eddie je 

rekao da je to pravi zajeb. Počešao se po glavi. "Da", nastavila je ona, "pa sam se 

nadala da možda mogu ostati nekoliko dana kod tebe." 

"Molim?" nasmijao se Eddie. "Misliš ovdje? U kući?" 

"Ne", rekla je, "spavat ću u daščari u dvorištu." 

Eddie je počeo trgati komadiće papira iz novina i odsutno ih žvakati. Predložio je 

da popiju još jednu kavu. 

Na kraju je Marion rekla da će ona, budući da Eddie očito ne želi da ostane, otići 

djevojci svog brata u Čabru. Eddijev smijeh pretvorio se u kreštav falseto, toliko je 

bio zabavljen pomišlju kako on ne bi želio da ona ostane. Naravno da želi da ona 

ostane. Kvragu, to je očito. Samo mu nije palo na pamet, iskreno. Jednostavno se toga 

nikad ne bi sjetio. 

"Danas sam malo spor", promucao je, "ali to je stvarno super ideja." 

Eddie je uzeo jednu Marioninu cigaretu i nazvao oca k stricu Joeu. Kad se otac 

javio na telefon, rekao je, "Što ne valja, Eddie, zašto me zoveš?" Eddie je rekao da ga 

samo želi pozdraviti. Otac je uzdahnuo, "U redu, u redu, što želiš, Eddie?" 

"Frank, nešto je iskrsnulo", rekao je. 

"Nije valjda mama?" upitao je Frank, zabrinut. Eddie mu je rekao ne, nije mama. 

Samo prijateljica iz Londona. Frank je upitao što Eddie želi reći kad kaže prijateljica, 

a Eddie je odgovorio stvarno, samo prijateljica, cura koja živi na istom mjestu gdje i 

on. Frank je pitao jesu li povezani, u ljubavnom smislu, a Eddie je rekao ni govora, 

apsolutno ne. Zatim je rekao da, valjda jesu, moglo bi se i tako reći, na određeni način. 

93

Zastao je. 

"Onako", priznao je. "Neodređeno." 

Frank je isprva bio veoma nesklon. Stvarno ne misli da je to dobra zamisao. Ali 

Eddie je rekao da je doista ne može izbaciti na cestu, a jedina druga opcija je netko 

koga ona poznaje u Čabri. To kao da je bilo presudno. Frank je pristao, pod uvjetom 

da spavaju u odvojenim sobama i da se ona kreće po kući u pristojnom izdanju. Nije 

htio da se njegov dom pretvori u Folies Bergere - "čak iako tvoja majka nije ovdje." 

To ne bi bilo dobro za Patriciju. Eddie je rekao da Frank previše brine za Patriciju. 

"Ima dvadeset i jednu godinu", rekao je. Frank je rekao da se Eddiju dvadeset i 

jedna možda čini starim, ali njemu ne. Eddie je rekao, "Slušaj, Frank, kad si ti imao 

dvadeset i jednu godinu, bio si oženjen i već imao dijete." 

"Točno", uzdahnuo je Frank. "Trebam li reći više od toga?" 

Za vrijeme objeda, Frank kao da je izbjegavao Marion. Ona ga je oslovljavala s 

"gospodin Virago", a on je rekao "Molim te, Marion, zovi me Frank. Osjećaj se 

slobodno." Ali kad ga je oslovila s Frank, to kao da mu se nije svidjelo. Nije ni njoj. I 

na neki čudan način, nije se svidjelo ni Eddiju. 

Frank nije mnogo govorio. Pojeo bi svoju večeru s novinama uspravljenim uz vrč 

za mlijeko većinu vremena pucketajući jezikom ili odmahujući glavom u rezigniranoj 

nevjerici na zadivljujuću glupost političara. Kad je govorio, činilo se da nekako 

govori pogrešne stvari i Eddiju je bilo neugodno. Jednog dana, upitao ju je osjeća li se 

u Londonu kao "višak". Druge večeri razgovarali su o književnosti i Eddijev je otac 

upitao tko su njezini omiljeni pisci. Rekla je da nikad ne čita. Jednostavno ne voli 

knjige. Eddie je rekao da to nije istina, da ih voli, a ona se obrecnula na njega, 

sklopila oči, zaškrgutala zubima i ponovila da ne voli. Patricia je rekla da je sigurna 

da je Marion posve sposobna govoriti za sebe i Marion se zacrvenjela do korijena 

kose. Zatim je njegov otac rekao, "Naravno, budući da dolaziš odande gore, 

pretpostavljam da zacijelo znaš mnogo narodnih priča, bajki i slično." Marioninim 

licem razlio se izraz zbunjenosti. "Sa sela, to sam htio reći", rekao je Frank. To kao da 

je sve još dodatno pogoršalo. 

Kad je ona rekla da njezin otac radi u tvornici kobasica, Frank je rekao, oh 

dobro, njegov je vlastiti djed bio skitnica, navodno. Ili je bar tako jednom čuo, od 

svog brata Joea, koji je proučio povijest obitelji. 

"I mi u obitelji imamo sramota koje tajimo, Marion", nasmiješio se od uha do uha 

i zatim dugo smijao. 

Eddie je znao da Marion gaji antipatiju prema Franku. Kad nije bio u kući, nije 

govorila mnogo o njemu. Eddie bi joj ispričao svoju zbirku smiješnih anegdota o ocu, 

ali Marion kao da ih nije smatrala nimalo smiješnima. Činilo se da joj se ni Patricia ne 

sviđa baš previše. Rekla je da je Patricia obojila kosu previše plavo, i da stalno 

govori "zapravo", za što je Eddie izjavio da to nikad nije primijetio. Zapravo. 

Ni Patriciji se nije svidjela Marion. Nije ništa govorila, ali Eddie je znao. 

Patricia je rekla Rodu da je Marion "pravi karakter" i "totalno jedinstveno ljudsko 

biće" i "iznenađujuće drugačija od svih cura s kojima je Eddie hodao". Prilično 

osuđujuća optužba, od Patricije. 

Bilo je naporno imati je ondje i na određeni način Eddie je znao da to ne može 

94

potrajati. Nešto je moralo puknuti, toliko je bilo jasno čak i njemu. Ali na kraju je 

došlo do svađe, ne između Eddija i Marion, čak ni između Patricije i Marion. Kad je 

do toga došlo, stvar je naposljetku puknula između Marion i Franka. A kad se to 

dogodilo, ponovno je izbio obračun kod OK korala. 

Stara godina protekla je u redu, zapravo bolje nego što je Eddie zamišljao. 

Dean Bean i Marion odmah su kliknuli. Beano je mislio da je ona jedna otkačena 

ženska, to sigurno. Svaki put kad bi nešto rekla, grohotom bi se nasmijao, uhvatio je za 

ramena i protresao kao štene koje se igra s lutkom. 

"Tako si čudna", grmio je, "kako govoriš, Isuse, čovječe to je fenomenalno." I ona 

se smijala Beanu. Rekao joj je zašto je promijenio ime, a ona mu je rekla da je jebeni 

idiot, ali nema veze. "Da", kimnuo je glavom, "U pravu si, Marion, posve si u pravu, 

čovječe." 

Ali Eddie je bio nespokojan jer se na tulumu pojavila i Jennifer. Ragbijaš je 

otišao, rekla je. Večeras je njezin pratilac bio neki isfenirani istraživač za neku 

izdavačku kuću, tip u odijelu koji je izgledao kao da vjerojatno još uvijek ima lovu s 

prve pričesti. Kad je Jennifer upoznala Marion, rekla je, "Čujem da te zadesila nesreća 

da trenutačno furaš s Eddijem." Eddie se pitao tko joj je rekao. Kad je Jennifer 

okrenula leđa, Eddie je vidio kako Marion i Beano ismijavaju njezin hod. 

Pojavili su se i Ruth i Jimmy, ali, hvala Bogu, nisu ostali. Eddie ih je uspio 

zadržati u hodniku, govoreći kako bi jednom u Novoj godini trebali doći na večeru. 

Očajnički je želio da ne sretnu Marion. Znao je da će nastati prava frka, ako se to 

dogodi. Jebemu. Bio bi to Černobil. Kad se Ruth vratila s WC-a, rekla je da je na 

plesnom podiju neka stvarno naporna i grozna ženska, koja svima ide na živce. 

"Znaš kako je na ovakvim tulumima", slegnuo je ramenima Eddie, "uvijek postoji 

jedna takva, zar ne?" 

Kad je Jennifer odlazila, Eddie ju je ispratio u hodnik. 

Rekla je, "Djeluje jako simpatična, Eddie, šteta što mi nisi rekao." Izvukla je 

malo zrcalo iz torbice i počešljala se. 

"Mislio sam da ćeš biti ljubomorna", rekao je. Jennifer se nasmijala. Napućila je 

usnice i popravila šminku. 

"Ljubomorna?" nasmijala se. "Na nju?" Zatim je poljubila Eddija u obraz i rekla 

da se vide sljedeći Božić. Eddie je rekao da bi je možda mogao ponekad posjetiti u 

Nikaragvi. "Da", uzdahnula je, "sigurno, Eddie, samo ti dođi." Eddie je rekao da će to 

stvarno učiniti, već godinama želi vidjeti što se ondje dolje zbiva. 

"Hasta luegd", zazvao je i ona mu je odmahnula ključevima automobila svoje 

majke i nestala na prilazu kući, sa zbunjenim izdavačem u odijelu žestoko za petama. 

Kad se vratio u prostoriju, Marion je s nekom dugokosom djevojkom u poput 

crijeva uskom puloveru plesala na "Pump It Up" Elvisa Costella, skakutala naokolo 

rukom pod ruku s Deanom Beanom, Fredom i nekom drugom curom koju Eddie nije 

prepoznao. Beano je bio izbezumljen kao i obično, lupao po nevidljivoj gitari i toptao 

nogama, mlateći glavom u ritmu s bubnjevima. 

Eddie je stajao na vratima kuhinje i promatrao ih, potežući iz limenke Red 

Stripea. Glazba je bila tako glasna da su podne daske podrhtavale. Svaki put kad bi 

ona poput vihora prošla pokraj njega, pravila se ili da ga nije vidjela, ili se još 

95

glasnije nasmijala, dok nije bio uvjeren da to čini namjerno. Znala je da ga to nervira 

do ludila. 

U ponoć se bacila u zagrljaj svima osim Eddiju. 

Nekoliko sati kasnije, Beano je zapaprio njihove tekile anđeoskim prahom, što je 

bilo njegovo poimanje dobre novogodišnje šale. Marion se to prilično svidjelo, teško 

je disala i mahala rukama kao vjetrenjača, ali to je Eddija naročito iznerviralo. 

Djelovala je tako udomaćeno i sretno, mnogo sretnije nego ikad s njim. Kad je on 

kritizirao Beana, rekla je, "Oh čovječe, nemoj mi nabijati krivnju, nemoj mi sad 

izigravati kreposnog." I rekla mu je da ne bude takav uštogljeni seronja, da se samo 

malo zabavlja. 

Na putu kući, oboma im je pozlilo u taksiju. Marion je rekla da je njezina 

novogodišnja odluka da bude zauvijek sretna s Eddijem, a taksist je lakonski 

promrmljao "amen". Kad su se ušuljali u njezinu sobu i srušili na krevet, uporno je to 

ponavljala, mrmljajući u snu, zajedno sa svakojakim čudnim stvarima o njezinoj 

obitelji koje Eddie nikad ranije nije čuo, a ni sad baš naročito nije želio čuti. 

Za kuhinjskim stolom narednog jutra grizla je nokte i zapalila cigaretu. Dim je 

strujao prostorijom i Eddiju se prisralo. Osjećao se apsolutno užasno. Imao je strašan 

proljev i guzica ga je boljela kad god bi se pomaknuo. Kad je zatvorio bolne oći, još 

uvijek nije bio svoj. Kad ih je otvorio, osjećao se još gore. Makoliko vode izlio niz 

grlo, jezik mu je bio posve spaljen. 

Frank je otišao na jutarnje trčanje, a Patricia na misu. Čudno je što to čini, rekao 

je Eddie. Ali ona mu je odgovorila da je folklorna skupina zapravo prilično dobra, 

uostalom, nema nekog drugog posla i vjerojatno će nakon mise svi otići na nekoliko 

pića, čitava škvadra. Dobrodošli su ako im se žele pridružiti, rekla je, ali Eddie je 

rekao da ga sama pomisao na piće tjera na želju da izriga žuč. Patricia je to smatrala 

štetom i dala sve od sebe da ne pokaže da joj je laknulo. I zato su Eddie i Marion 

sjedili sami u hladnoj kuhinji, slušali Gayja Byrnea na radiju i pravili se da je sve u 

redu. 

Frank je nahrupio u kuhinju, rumen od znoja u svojoj otrcanoj crnoj trenirci, 

lagano zadihan. Stajao je raskrečenih nogu nasred kuhinje, s rukama na bokovima, 

pognut, uvlačeći zrak. 

"Zdravlje", rekao je i podigao palac. Samo to, kad se uspravio. "Zdravlje." 

Potrčao je na mjestu, lupajući zrak kao boksač. Izgledao je kao da tek što ga nije 

ščepao srčani napadaj. Eddie mu je rekao da ne pretjeruje, ali on se nasmijao, 

progutao veliku čašu vode i pljunuo u sudoper. "A kako su jutros zaljubljene ptičice?" 

nasmijuljio se plješćući rukama i udarajući se po prsima. 

"Sjajno, Frank", odgovorio je Eddie. 

"Sjajno", rekla je Marion, "Frank." 

Frank je ugasio svjetlo. Rekao je da u prostoriji ima dovoljno svjetla za čitav 

Broadway. Eddie je znao da će to biti jedan od onih dana. 

Frank je napravio veliku predstavu od pripreme doručka dok je odvajao grude 

čvrste masti iz paketa u hladnjaku i strugao kuhačom po masnom rubu tavice. Izvadio 

je slaninu iz pakiranja i ubacio je u tavicu, kao vještica pantomimičarka koja ubacuje 

žablje krakove u kotao. Kad bi nešto ubacio u tavu, odmaknuo bi se, s lijevom rukom u 

96

zraku, kao da očekuje da će to nešto planuti. Razbio je jaja i okretao razbijenu ljusku 

na sve strane, cijedeći i zadnju kapljicu bjelanjka. Zviždao je. Bio je u dobrom 

raspoloženju. Glumatao je. 

Posvadili su se oko pobačaja. U novinama je izašao neki bijedni članak o 

velikom broju Irkinja koje su te godine otišle na pobačaj u Englesku i Gay Byrne je 

rekao nešto o tome na radiju. Rekao je, "I naravno, mi u Irskoj volimo misliti da 

nemamo apsolutno nijednog pobačaja, o da, sveta katolička Irska, prijatelji moji", 

netom prije propagandnih poruka. 

Marion je rekla da je sve to gadljivo. 

"Da. Što one mogu?" rekao je Frank. "Nemaju novca, sirotice. Trebalo bi ga 

učiniti legalnim i ovdje." 

"Nisam to mislila. Novac nije sve", odgovorila je Marion. "Pobačaj je 

jednostavno pogrešan. Oduzimanje života." 

" T i svećenici", podrugnuo se Frank, usta punih kobasice. "Novac mnogo 

pomaže", rekao je, "ne postoji ništa što novac ne može srediti. Ljudi koji ti kažu 

suprotno, u redu, sve je to u redu, znaš. Vjeruj mi na riječ, dušo", rekao je, nasmijao se 

i dodirnuo joj ruku. 

Marion je zurila u Frankove prste na rukavu svog pulovera. On ju je pogledao u 

oči i njegov smijeh je utihnuo. Lice joj se smračilo od bijesa. Njegove su oči izgledale 

vodenasto. Lagano je zatresla ruku i on je povukao svoju. Približio je prste ustima i 

nakašljao se. Marion je sad izgledala još srditija. Napućila je usne i otvorila novine. 

Eddie je pogledao Franka, a Frank je slegnuo ramenima. 

"Hej, daj ohladi, Marion", rekao je Eddie. "Mislim da bi pobačaj trebao biti 

dopušten, ako je to ono što čovjek želi. Mislim, nitko ne govori o tome da bude 

obvezatan." 

"Znaš", odgovorila je, "mene nije briga što bilo tko kaže, ja mislim da je to 

pogrešno." 

"E pa ja mislim da ti griješiš", rekao je Eddie. "Žena ima pravo odabrati." Na to 

je stisnuo šaku i digao je u zrak. 

"Tipičan muškarac", rekla je pljujuči te riječi. "Najbolje je sve prepustiti ženi." 

"Ali gledaj, dušo", rekao je Frank. 

"Nemojte vi meni 'dušo'", obrecnula se. "Ja sam protiv pobačaja i to je to. Čovjek 

ponekad mora zauzeti stav." 

"Ali hoću reći, što da si ti osobno u toj situaciji?" 

"Želite li reći nešto o meni?" prasnula je i stavila ruke na bokove. 

"Ne", odgovorio je Frank, "naravno da ne, samo kažem, rasprave radi, što da 

završiš, znaš, u nevolji." 

"Ja nisam takva osoba", rekla je, "ne govorite to o meni." 

"Ne, stani", rekao je, "ništa ja ne govorim. Samo što bih pomislio da bi većina 

obrazovanih ljudi uvidjela stavke u korist pobačaja, to je sve." 

"A ja nisam dovoljno obrazovana, je li to ono što ste htjeli reći?" 

"Isuse, dušo, ne, samo kažem, možda ti na stvari gledaš drugačije, valjda." 

"Pa, ja od vas ništa drugo ne bih ni očekivala", odgovorila je i naglo ustala. Vrč s 

mlijekom se srušio i izlio u Eddijevo krilo. "Nije nikakvo čudo da vam se brak 

97

aspao", prosiktala je. 

Bijesno je izašla iz kuhinje zalupivši vratima najjače što je mogla, tako jako da su 

vrane u vrtu iza kuće usplahireno uzlepršale. Eddie je spustio bolnu glavu među ruke. 

Frank se zagledao u vrt. Nasmijao se. Zatim je izgledao kao da će nešto razbiti. 

Ljuljačka se njihala na vjetru, a crni lanac zveckao uz okvir. Pažljivo je prekrižio nož i 

vilicu preko tanjura. 

"Želim da ode", tiho je rekao, ne gledajući Eddija. Zatim je pretjerano mirno 

ustao, prišao sudoperu, oprao svoju šalicu. Kad je to učinio, ostavio je vodu da teče u 

jakom mlazu, i zamahao po sudoperu crvenom plastičnom četkicom, dok je drugom 

rukom dodirivao zatiljak. Prsti su radili. Činilo se da doista cupka kosu na zatiljku. A 

zatim se okrenuo kako bi izašao u vrt. Uperio je prst u Eddija i podigao obrve. Lice mu 

je bilo crveno. Ispod očiju je imao podočnjake. "Želim da ode", rekao je. "Odmah." 

Glas mu je drhtao. 

Ona je plakala vani na cesti i Eddie nije mogao ništa učiniti. Svaki jebeni susjed 

kao da je bio vani, šetao psa ili djecu, i svi su se znalački smješkali, ali nisu rekli ni 

riječ dok su se provlačili pokraj njih na pločniku. 

Eddie je rekao da je njome zgrožen. 

"Isuse Kriste", rekao je, "kako si mu mogla reći nešto onakvo? Isuse Kriste. 

Zaboga, pa on je moj otac." 

Tad se još jače rasplakala. Rekla je da je Eddie taj koji uvijek blebeće o 

ustrajanju uz načela. Eddie je rekao da, ali on veoma dobro zna da se ona ne protivi 

pobačaju. 

"Otkud ti to znaš?" upitala je. "Nikad nismo razgovarali o tome." 

"Prestani me zajebavati, Marion", rekao je. "Dovoljno te dobro poznajem." 

"Ti o meni ne znaš ništa, Eddie Virago", rekla je. "Toliko si pun govana da ti 

izlaze na uši." 

Eddie je na to započeo mirnim glasom. 

"To si rekla namjerno", rekao je. "Ne znam što te je spopalo ovih dana, jesi li 

ljubomorna ili što? Što ti je?" 

"Ljubomorna na što?" upitala je. 

"Na moj odnos s Frankom", rekao je. "Ljubomorna si." 

"Frank", nasmijala se, "to je još jedna stvar." 

"Da", odgovorio je, "Frank." 

"O, da, mogla bih 'Franku' reći par stvarčica o njegovom ljubljenom sinu, to je 

istina. Baš vam je neki odnos. Pa on ne zna ništa o tebi! Ti se njega bojiš." 

Eddie je rekao da zna da ona to ne misli ozbiljno. Zna da joj je teško. Rekao je da 

zna da je došavši ovamo k njemu vjerojatno postala svjesna da je on drugačiji, da 

potječe iz drugačije sredine. 

"Ali novac nije sve", rekao je. "Trebala bi to shvatiti, i hej, tata je pravi 

pripadnik radničke klase, stvarno." 

Ošamarila ga je, snažno. 

"Gade", rekla je, "ti si jedan jebeni skorojević i snob, Eddie Virago, muka mi je 

od tebe. Jebi se i ti i čitava tvoja obitelj." 

Eddie se okrenuo na petama i udaljio. Lice mu je pulsiralo na hladnoći. To je bilo 

98

u redu. To je bilo apsolutno u redu. Ona je ionako luda, u to nema nikakve dvojbe. 

Jebena svemirska kadetkinja. Nije on tražio da se rodi u srednjoj klasi. Pokazat će on 

njoj, jebenoj kravetini. Isuse. Njoj fali nekoliko dasaka u glavi, to sigurno. Igračke na 

jebenom tavanu ili što. Slobodno može odjebati. Odmah će nazvati gospodina Patela, 

reći mu da se neće vratiti, reći mu da njegove stvari nekud pošalje, možda njegovoj 

majci, da, to će pokazati jebenoj gaduri. Isuse. Između njih je sve gotovo, i to ni minute 

prerano. Pokazat će on njoj, i to jebeno. 

Pola sata kasnije, Eddie ju je sustigao u Rathminesu. Pokušala mu se otrgnuti, ali 

on ju je čvrsto držao za ruke i nije ju puštao. Rekla je da će vrištati, ali nije to učinila. 

Ne odmah. Tek kad je rekao da se neće usuditi. Tad je zaurlala kao luđakinja. Neka je 

starica s hodalicom zurila u njih dok su urlali jedno na drugo nasred ulice. 

"Ti si jebena budala, Eddie, svi tvoji prijatelji to kažu o tebi, iza tvojih leđa, 

prozreli su tvoju glumu." 

Eddie joj je rekao da može izmišljati i vrištati koliko god želi, da ovo moraju 

riješiti. 

"Što ti je?" uporno je ponavljao. "Jesi li bolesna ili nešto? Muči li te što?" 

Marion se ponovno rasplakala i jecala je kao dijete, a lice joj se izobličilo od suza 

koje su je gušile. "Volim te", rekao je. "Daj, znaš to, volim te." 

Marion je rekla da misli da se raspada. 

"Osjećam se tako grozno", jecala je, divlje se potežući za kosu. "Nešto mi se 

događa u glavi." Željela je posjetiti liječnika. Rekla je da se doista ne osjeća dobro i 

da ne glumata. 

I tako je Eddie nekoliko sati sjedio u čekaonici bolnice Saint Vincent i pitao se 

kako se, dovraga, uvalio u ovo i kako će se iz toga izvući. Kad je izašla, osjećala se 

bolje. Pošteno se napričala s jednom bolničarkom. "Samo neki ženski problem", rekla 

je. "Hormoni. Ne želim govoriti o tome. Obična sitnica. Ne bi te zanimalo." 

Eddie joj je rekao da će, treba li joj lijek iz ljekarne, on otići po njega, ali ona je 

rekla ne, ne treba joj, želi samo malo svježeg zraka. 

Otišli su autobusom u grad i sjedili na hrskavoj travi Stephen's Greena, 

promatrajući pretili limeni orkestar na podiju. Kasnije je četa djevojčica u kićenim 

zelenim haljinama sa šljokicama u obliku harfi i keltskih zavijutaka kratko plesala na 

pozornici. Muževi i žene šetali su vlažnim stazama, vukući za sobom nevoljku djecu i 

tjerajući ih da hrane patke. 

Eddie je rekao da nije baš siguran kako će dalje. Ponekad se pita zna li ona doista 

tko je i žele li njih dvoje još uvijek isto od veze. 

Ona je rekla, "Znači li to da želiš prekinuti?" Rekao joj je ne, to uopće nije ono 

što on želi reći, samo želi podijeliti s njom neke svoje misli, i kako to da je to njezina 

prva reakcija svaki put kad on bilo što kaže? "Ti jednostavno nemaš muda otići", rekla 

je. "To je tvoj problem." Pogledao ju je u oči. 

"Ova mi veza mnogo znači", rekao je, značajno. "Ne želim sad odustati od nje." 

Ali znao je da je lažljivac. Sjedili su u udobnosti Kehoe'sa, gdje je Marion 

navalila na džin i tonik kao da tek što nije presušio, a Eddie se osjećao umoran kao 

pas. Užasavao se da bi netko koga on poznaje mogao ući u pab. Iako se obrijao, imao 

je osjećaj da mu je lice čekinjasto i nadraženo, a oči i vrh njegove obrijane glave 

99

divljački su ga svrbjeli. 

Izgledala je tako lijepo, tako ranjivo, dok se smijala kad joj se boja vratila u 

obraze, dok je držala njegovu ruku u svojima, dok se obraćala samoj sebi. 

"Sretna Nova godina", ogorčeno je rekla. 

Eddie je potegnuo dug gutljaj Guinnessa. Okus mu je bio kiseo, otrovan. Stresao 

se. 

Dan kad je ona otišla bio je vedar i hladan, oštar zimski dan kad mraz leži kao 

šećerna glazura preko hrptova dublinskih planina. Stabla u Ulici Beckett izgledala su 

kao crna čipka na pozadini neba. Djeca su vrišteći demontirala snjegoviće na 

travnjacima. A Eddie se osjećao tako dobro da je gotovo mogao vjerovati kako će na 

kraju sve ispasti dobro. 

Ujutro je otišao pokupiti Marion iz garsonijere Deana Beana u Donnybrooku; kad 

je stigao, ona je stajala navratima grleći svoj ruksak. Beano je izašao, rekla je. U grad. 

Mora se s nekim naći, rekla je, ali uhvatit će Eddija kasnije u Crombie Innu na piću. 

"Baš je sladak", rekla je, "nije li?" Eddie je rekao da, baš je sladak, jedan u 

jebenih milijun. "Ne, stvarno", rekla je. "Apsolutno je božanstven." 

Rano su otišli do Dun Laoghairea i prošetali po trgovačkom centru, svratili na 

kavu i sladoled u jedan od onih groznih otvorenih restorana, tratili vrijeme po 

trgovinama s kućanicama u trenirkama, pregledavali knjižare. Kad joj je Eddie 

okrenuo leđa, kupila mu je tanki svezak poezije Samuela Becketta. Rekla je da ima 

djeda koji izgleda pljunuti Samuel Beckett. Eddie je rekao da svi imaju djeda koji 

izgleda pljunuti Samuel Beckett, to je karakteristika djedova. 

Marion se inače Beckettove stvari nisu naročito sviđale. Ali postoji jedna pjesma 

koju je nekoć pročitala, u kojoj on želi da je njegova ljubav mrtva pa da on hoda 

ulicama razmišljajući o njoj, po kiši, posve sam, u dugom kaputu. 

"Predivna je", rekla je, "tako tužna." Nisu je uspjeli pronaći u knjizi, ali Eddie je 

rekao da će kasnije pomnije potražiti. 

Zatim su prošetali kroz People's Park, gledali kako se umirovljenici boćaju na 

travnjaku punom psećeg izmeta. Neki od umirovljenika također su izgledali kao 

Samuel Beckett, ali ne svi. Marion je pokazala na jedan stari par, ženu u pamučnoj 

haljini s uzorkom i zavojima oko gležnjeva, muškarca u košulji jarkih boja i žutim 

hlačama zvonastih nogavica, sa šeširom za sunce. Pitala se hoće li to ikad biti ona i 

Eddie. Eddie je rekao nema šanse. Rekao je da ne bi odjenuo žute hlače zvonastih 

nogavica ni da mu život ovisi o tome. 

Prošetali su do kraja Istočnog doka i sjeli promotriti otok Dalkey. Daleko uz 

ravnu muljevitu obalu nalazio se jedan zeleni čamčić i neki je dečko veslao, posve 

sam, teškom mukom pomičući vesla naprijed-natrag. Nešto bliže plaži, odvažni u gumu 

odjeveni japiji klizili su po površini na daskama za jedrenje, kličući i vičući od 

radosti. Na Sandycoveu je skupina raspričanih opatica na vrhovima prstiju hodala 

plažom, dok je vjetar lamatao njihovim širokim bijelim velovima, hučeći oko stroge 

sjene Joyceovog tornja i kuće onog arhitekta. Eddie je ispričao Marion o Stephenu 

Dedalusu, kako je napustio sveučilište da bi postao nestvorena savjest svoje rase. 

"Isuse", rekla je, "to je sigurno dobro nasmijalo studente u baru." Marion je bila 

100

sretna. Groznim je glasom široko otvorenih očiju pjevala djeliće Brosovih pjesama i 

dirigirala si prstima. Do vrha tornja hodala je uz rub, rukom klizeći po kamenu. Rekla 

je da bi to bilo dobro mjesto za vođenje ljubavi, a Eddie je rekao da je to veoma 

joyceovska izjava. "Tipičan Irac. Kod tebe sve mora biti joyceovski", uzdahnula je. 

"Ne može biti jednostavno razvratno." 

"Tipično irski", rekao je Eddie, "zapravo je najtipičnija irska stvar koju itko 

može reći. Posebice kad je tako kažeš." 

Dok su stajali ispred broda, natjerala ga je da joj obeća da neće odmah otići. 

Natjerala ga je da kaže da će ostati ondje i mahati joj s doka dok trajekt ne klizne 

između zidova luke i više ga se ne bude moglo vidjeti. Eddie joj je rekao da ne pada 

na te sentimentalne fore, ali u njezinom će slučaju učiniti iznimku. 

Rekla je da joj je žao zbog onoga što se dogodilo, ali u zadnje se vrijeme 

jednostavno ne osjeća dobro. Eddie joj je odgovorio da je sve u redu. 

"Bit će bolje", rekao je. Upitala ga je hoće li njegov otac ikad ponovno 

razgovarati s njom. Eddie je rekao da ne misli da im je suđen lijep odnos, ne. 

Naškubila je usnice i kimnula glavom. 

"Živci", rekla je. "Majka se običavala žaliti na svoje živce, a ja nikad nisam 

znala što točno misli. Sad znam." Eddie je rekao da se i njegova majka žalila na živce. 

Rekao je da pretpostavlja da je to jednostavno dio majčinstva. Marion je rekla da, to 

je vjerojatno istina, iako ona o tome ne može znati. "U kući tvog oca nije bilo 

fotografija", rekla je, "nigdje nije bilo nijedne fotografije tvoje majke." Eddie je rekao 

da je siguran da negdje ima jednu. Iskopat će je i jednom joj pokazati. 

"Ljudi kažu da izgleda kao Audrey Hepburn", rekao je. Ona mu je rekla da bi 

doista trebao otići posjetiti majku kad se vrati kući u London. "Da, da", odgovorio je, 

"pričaj mi o tome." 

"Vratit ćeš mi se", rekla je, "zar ne, Eddie Virago?" 

"Naravno da hoću", odgovorio je Eddie, utiskujući poljubac na njezin hladan 

obraz. "Vidimo se sutra. Let je u sedam ujutro. Bit ću kod kuće prije nego što uopće 

ustaneš iz kreveta." 

"Ne zaboravi mahati", rekla je. "Obećao si. Gledat ću. A ako brod potone i ja se 

utopim, pomisli kako ćeš se grozno osjećati." 

Eddie je rekao da hoće, ali nije. Čim je ona prošla kroz brklju, kradomice je 

podigao ovratnik i odvukao se na autobusnu stanicu. Znao je da ona neće moći vidjeti, 

ne sa suprotne strane doka. Nema šanse. 

Sjeo je u Nora Barnacle Lounge u Crombie Innu, na samom vrhu trgovačkog 

centra, promatrao Dublinski zaljev i pisao joj pismo. Jednostavno je osjećao da bi se 

riječima možda mogao jasnije izraziti. Ali svaka stranica, gotovo svaki redak činio se 

tako klišeiziranim i neartikuliranim da bi ga ili precrtao ili poderao papir. Gledao je 

kako trajekt klizi vodom u izmaglicu, daleko pokraj Howtha, dok nije postao tek 

majušni crni puž iza kojeg je ostajao srebrni trag. Pitao se hoće li je ikad moći 

napustiti. 

Dean Bean se pojavio, kasnio je, naravno. Ali platio je prvu rundu, pa se Eddie 

nije žalio. 

Rekao je kako se nada da se ne ljuti zbog onoga neku večer, anđeoske prašine, 

101

svega toga. 

"Ja sam vrhunski seronja", priznao je. "Znam to. Kompletan sam kreten, čovječe, 

imao si pravo kad si me oprao." 

Popili su pintu, u tišini. Ali bili su dobri prijatelji, pa im tišine nisu smetale. 

Eddie je platio drugu rundu. 

"Marion", rekao je Beano, pijuckajući kroz pjenu crnu tekućinu. "Isuse, čovječe, 

ona je fenomenalna cura, znaš, mislim da je jednostavno super, moram ti to reći." 

Eddie je rekao da, istina. "Moram ti to priznati, Eddie, stvarno si pogodio zlatnu žilu s 

tom curom", rekao je. Eddie je rekao da mu je žao što mu je uvalio Marion, ali 

jednostavno nije imala kamo otići. Beano mu je rekao da zaboravi. Rekao je da su njih 

dvoje stvarno kliknuli, i, kvragu, ionako je to bilo samo na nekoliko dana. I super je 

upoznati nekoga kao što je ona. "Kad dođeš ovamo kao što sam ja došao", rekao je, 

"upoznaš samo cure s koledža i pomisliš da sve ženske briju na dekonstrukciju i 

brucoške plesove, znaš. Ali tamo gore kao da je posve druga zemlja." Eddie se 

nasmijao. 

"Da", rekao je, "zbog toga i nastaje frka." 

Popili su još nekoliko krigli i jedan whisky, a zatim otišli u grad do 

McGonagle'sa. Eddie je želio ići kući. Rekao je Beanu da mu je let u sedam ujutro, ali 

Beano je rekao, daj, ovo mu je zadnja noć u Dublinu, moraju strusiti koju. 

"Za dobra stara vremena." Eddie se nasmijao. 

"Beano, imaš dvadeset i pet godina, nisi dovoljno star da bi rekao 'za dobra stara 

vremena'." Beano je rekao da to zna, ali jebi ga, mlad je i samac i spreman na 

druženje. Eddie je rekao u redu, ići će, ali više nema irskog novca. Beano je rekao 

nema problema. On će platiti. 

U mračnom prostranstvu McGonagle'sa Beano je sreo neku curu koju je 

poznavao, neku tipičnu gaduru s lažnim dublinskim naglaskom. Naletjeli su jedno na 

drugo na plesnom podiju, dok je DJ puštao neku groznu glamuroznu pjesmu iz sredine 

sedamdesetih i Eddie pokušavao plesati kao pravi panker, namjerno se sudarajući s 

drugima. Cura kao da je bila ili jako pijana ili jako napušena i Eddie je morao gledati 

kako njih dvoje brbljaju, urlaju jedno drugome u uho, smiju se jedno drugome u lice. 

Nakon toga su sve troje sjeli u jednu od hladnih niša i popili bocu poljskog 

beaujolaisa iz plastičnih čaša. Parovi su bili priljubljeni ispod staklene kugle koja se 

okretala. Neki je seronja hodao plesnim podijem s mašinom za dim u ruci, i od suhog 

leda svima su zasuzile oči. Beano je ustao kako bi razgovarao s tim tipom, započeo 

svađu, završio rukujući se s njime i izlazeći van. Eddie se lecnuo iskapljujući svoju 

čašu vina. Prepoznao je znakove. Beano je išao kupiti drogu. 

Djevojka je Eddiju počela pričati o svom dečku kojeg se upravo riješila. 

Rekla je Eddiju, "Mislim da je moj rast jednostavno zaprijetio ravnoteži veze, 

shvaćaš?" Eddie je rekao da mu je žao što čuje da je u njoj nešto naraslo i nada se da 

nije previše bolno. 

Ona je naručila novu bocu vina, a Eddie je sjedio s njom i pomagao joj da je 

popije. Pila je i pila, i rasplakala se i rekla da jednostavno više ne zna tko je i da želi 

doći u dodir s dubljim dijelovima svog bića. Upravo u tom trenutku Beano se ponovno 

došepirio do njih. 

102

"Da, dobro", rekao je. "Tko to ne želi?" 

Plesali su pola sata, Eddie, ona cura, Dean Bean i neki tip s dugom prljavom 

kosom i vojničkom jaknom obojenom tie-dye tehnikom, koji kao da je želio da se drže 

za ruke u krugu. 

Nakon toga je ona cura otišla s hipijevcem, a Beano i Eddie su neko vrijeme 

stajali na vratima McDonald'sa u Ulici Grafton. Činilo se da Beano ne želi ići kući. 

Bio je čudno raspoložen. Uporno je pljeskao rukama i govorio da se sad tek budi. 

"Što kažeš na kavu?" nasmijao se. 

"Dajmo svojim arterijama nešto o čemu će razmišljati, ha? Što kažeš, Eddie? Još 

je rano. Što kažeš na to? Ha?" 

Sve je bilo zatvoreno, pa je Beano platio taksi do Eddijeve kuće. Na pola sata, 

rekao je Eddie, ni minutu duže. 

Frank je otišao spavati, a Patricia je, kao i obično, bila vani. Eddie je uveo 

Beana u dnevni boravak i rekao mu da bude tih kao bubica. 

Beano je stalno hihotao. Kad je prinio rizlu usnama da zalijepi rubove, zaboravio 

je isplaziti jezik. Protrljao je papirom o usne, psujući i smijući se kad su se duhan i 

droga raštrkali po prednjici njegove košulje. 

Kad je Beano podignuo rukave, Eddie je vidio tragove na podlakticama, male 

plavocrne ubode, neke još uvijek krvave. Beano se ponovno drogira, ali Eddie nije 

ništa rekao. Nije htio pokvariti raspoloženje. Sutra će u ovo vrijeme biti u Londonu, a 

Beano će se morati brinuti za sebe. Ionako mu je sve to rekao već ranije. Beano zna 

kakvoj se opasnosti izlaže. A ako ne zna, trebao bi znati. 

Beano je bio u jednom od svojih sentimentalnih raspoloženja. Uvijek kad bi uzeo 

drogu postajao je sentimentalan. Želio je razgovarati o pogreškama. Svim pogreškama 

koje je načinio s djevojkama. I onoj na prvoj godini kad su on i Eddie otišli plivati u 

jezeru one noći kad su objavljeni rezultati ispita, Isuse Louise, to je bila najveća 

pogreška od svih. Što je ona, kako li se zvala, rekla o njemu. Što je on pokušao i što 

nije pokušao učiniti. Pokušao joj je raskopčati košulju. Ona je svima rekla da je 

silovatelj. 

"Možeš li ti to vjerovati, Ede?" podrugnuo se. "Ja, silovatelj? Je l' ti to kužiš? 

Hoću reći, boleština." 

Razgovarali su o svojim prijateljima. Fergus je želio biti filmski redatelj. Sad je 

nezaposlen. Casey je želio biti novinar. Ilegalni je doseljenik u New Yorku i radi kao 

službenik u nekoj bolnici. Jimmy Stern, veliki budući krivičar i branitelj siromašnih, 

sad radi u radionici za popravak televizora u Aucklandu. Paul O'Brien, prvi irski 

premijer-anarhist, vodi neki disko-bar u Carrickmacrossu. Tim Stoker, čovjek koji je 

pustio Boomtown Ratse u Belfieldu kad je bio glavni za zabavu, sad vodi trgovinu 

pornografskih videokaseta svog ujaka. Ženske su postigle više. Michelle Gratton radi 

za neku kompaniju kugličnih ležajeva u Corku i kupa se u lovi. Sinead i Maureen su na 

stipendiji u inozemstvu, godinu dana u Ženevi, godinu u Rimu, godinu u Budimpešti. 

Susan Lever čita vijesti na radiju Century. Eimeer radi za Aertel. Jennifer je u 

Nikaragvi. Katie Ross uređuje neki ženski časopis u Londonu. A ona Salome jebena 

Wilde, naravno, kravetina, ona je dobila jackpot, i vodi onu tobožnju umjetničku 

emisiju na Channel Fouru. Da. Curama ide super. Ali dečkima, Isuse, dečkima. Zbirka 

103

primadona i onih koji su nekoć nešto bili i onih koji nikad nisu ništa bili, nesretnika i 

oportunista i luzera. 

"Da je lupetanje energija", uzdahnuo je Beano, "mogli smo izbaciti Sellafield iz 

posla." Nasmijao se pijuckajući pivo. "Vjerovali smo u to, Eddie, to je ono smiješno. 

Bili smo najgori. Sva ona sranja o budućim vođama." 

Eddie je rekao da on u to nikad nije vjerovao. Uostalom, njemu je O.K. i nema 

šanse da je luzer. Stvari se fino popravljaju i nova će godina biti dobra. Sad piše više 

no ikad, skupio je materijala za čitav album, i to stvarno dobrog materijala. A iz dana 

u dan svira sve bolje, svi to kažu. Rekao je da će i Beano biti O. K., čim odluči što 

želi sa sobom. To ovih dana dugo traje. Čovjek to mora shvatiti. Ali Dean Bean je 

talentiran momak. On će se uzdignuti na vrh lonca, nema frke. 

"Kao pjena", rekao je Beano. 

"Daj, čovječe", nasmijao se Eddie, "vrati se pisanju, Beano, pravi si majstor 

riječi." Beano je rekao da više baš ne piše mnogo. 

"Svatko može pisati", podrugnuo se. "O, da, veliki irski roman, Isuse, čovječe, 

tekst procesor bi ga mogao napisati. Malo majčinske ljubavi, dašak potisnute žudnje, 

žličica mazohističke katoličke krivnje, komadić spomena britanskog terora, čitava 

gomiletina bistrih očiju, širokih nozdrva i znojnih keltskih bedara, sve zamotano u 

umak od poput šmrklja zelene joyceovske drkice." Eddie se ponovno nasmijao. "Kao 

što sam rekao", rekao je Beano, "svatko to može." Tad je Eddie rekao da ne postoji 

ništa gore nego imati ambiciju bez talenta koji joj je dorastao. 

"Tužni ljudi", rekao je, tugaljivo odmahujući glavom. 

Polugom su otvorili vrata Frankovog ormarića s pićima i natočili dvije velike 

čaše porta. Eddie je napunio bocu Ribenom i pažljivo je vratio na mjesto. 

"Jedna stvar, Ede", rekao je Beano. "Ti i ja se dugo poznajemo, zar ne?" 

"Da", odgovorio je Eddie, sa strepnjom. Nije volio razgovore koji su tako 

počinjali. 

"Jedno ti želim reći, čovječe. Riječ je o tome - ne želim da se sad uzrujaš, dobro, 

ali kad si u škripcu, Eddie, mislim da je uvijek najbolje biti iskren, shvaćaš. To je ono 

što ja uviđam." Eddie je upitao što time misli. Beano je rekao da ne misli ništa. Samo 

da bude iskren, s prijateljima. Rekao je da ljudi jednostavno to ponekad kažu o Eddiju. 

Možda bi mogao biti malo iskreniji prema ljudima, ništa ozbiljno, samo možda malo 

iskreniji, to je sve. "I s Marion također", dodao je. "Mene se to ne tiče, Ede, ali ne bi 

joj valjda srao, zar ne?" Eddie je rekao naravno da ne bi, i htio je znati što mu je 

Marion rekla. 

"Mi imamo veoma iskren odnos", rekao je. 

Beano je rekao da ona nije ništa rekla. Samo mu se učinila nekako veoma krhka. 

Eddie je rekao da on to zapravo zna, primijetio je, a Beano je rekao, hej ohladi, zna on 

to. 

"Nitko to ne zna bolje od tebe, Ede", nasmiješio se. "Samo glasno razmišljam, 

znaš, to je zbog marice." Ponudio mu je džoint, ali Eddie je odbio. Nagnuo se prema 

njemu i pljesnuo Eddija po bedru. "Daj, Eddie, razvedri se malo, molim te." Eddie je 

rekao da je dobro, stvarno. Beano je smotao novi džoint i rekao da je bilo super 

ponovno vidjeti Eddija i da je on stvarno dobar prijatelj. Eddie je rekao da je taj 

104

osjećaj obostran. Ali atmosfera u sobi se promijenila i obojica su toga bili svjesni. 

Beano je otišao u četiri i trideset, kad su ptice zapjevale i mljekarski kombi 

zazveckao Ulicom Beckett. Netom prije nego što je on otišao, Eddie je rekao, "O, da, 

zaboravio sam, kupio sam ti božični dar." Posegnuo je u džep i pružio Beanu papirnatu 

vrećicu, ne gledajući ga u oči. Ovo će mu pokazati. 

"Isuse, čovječe, nisi trebao, stvarno", rekao je Beano. 

"Pa", odgovorio je Eddie, "znam da voliš Samuela Becketta, pa nisam mogao 

odoljeti." 

Beano je bio pod dojmom. Prelistavao je knjigu i djelovao posramljen. Rekao je 

Eddiju da je super tip i da mu je žao ako je rekao išta čime ga je uzrujao. 

"Isuse", rekao je, "osjećam se tako ništavan, da sam znao da ćeš mi nešto kupiti, i 

ja bih tebi nešto kupio." Eddie mu je rekao da zaboravi. "Ti si velikodušan tip, Eddie", 

rekao je Beano, "stvarno jesi." Zatim je oteturao prilazom, okrenuo se i mahnuo 

knjigom. "Hvala ti, Ede", doviknuo je. "Ostani na vrhu, čovječe, dobro?" 

"Drkadžija", rekao je Eddie zatvorivši ulazna vrata. 

Eddie je upalio svjetla i malo počistio sobu. Pokušao je ostati budan jer je znao 

da se, ode li u krevet, ni slučajno neće probuditi na vrijeme za let. Hodao je po kući i 

pospremao, i usprkos samome sebi čitavo je vrijeme razmišljao o tome kako njegova 

majka kao da proganja kuću svojom nazočnošću. 

Nije ju mogao izbiti iz glave. Fotografije, slike i smiješne stvari koje je znala 

govoriti strujale su mu kroz um i on se pitao zašto. Zatim je u jednom času shvatio. 

Bilo je to zbog onog jebenog mirisa. Božičnog mirisa debelog sloja borovih iglica, 

slatkih i tajanstvenih, na izdisaju na sagu. Taj ga je miris jednostavno podsjećao na 

toliko mnogo stvari. Ovo je proustovski grad, stvarno jest. Ali što je više razmišljao o 

njoj, to mu se činila daljom. Pogledao je na sat. Prerano je da je nazove. Ali 

nedostajala mu je toliko da je umalo zaboravio kako izgleda. Nije mogao prizvati 

njezino lice, ma koliko se trudio. Stoga se prestao truditi i ostavio poruku ocu. 

U glavi mu je počelo bubnjati. Prsti su mu se tresli dok je držao olovku. Pomislio 

je na oca i ponadao se da će biti dobro. Htio je reći, "Frank, volim te", doista je to 

htio. Ali iz nekog razloga, uvidio je da to ne može. 

U pet i trideset stigao je taksi, a u šest i petnaest Eddie se zatekao poguren nad 

stolom čekaonice odlaznih letova, okružen poslovnjacima s elegantnim, još uvijek od 

tuširanja mokrim frizurama i skupim odijelima, i ženama u otmjenim crvenim 

haljinama i kaputima boje limete. 

Kad je ispružio ruku da uzme šalicu kave, prsti su mu drhtali i konobar mu je 

uputio pogled banalnog razumijevanja. 

Na asfaltu je zavijao vonj mora iz Donnycarneyja. Eddie je pogledao zdepastu, 

okruglu, žuto-crnu masu dublinske zračne luke, njegovo najdraže mjesto u čitavoj 

Irskoj. Poželio je da je ondje gomila fotografa da zabilježe njegov odlazak. Poželio je 

lupiti šakom po zraku i podići dva prsta u znak pobjede. 

"Dobar Božić?" upitala je domaćica u zrakoplovu. 

"Da", odgovorio je Eddie. "A vaš?" 

"Miran", rekla je, "ali dobar." Nastavila je dalje kroz prolaz između sjedala, 

nudeći slakiše iz košare. "Dobar Božić?" upitala bi svakog putnika. "Dobar Božić?" 

105

njezin se glas podizao do iskrenog poklika. "Dobar Božić? Miran? Oh, i moj je bio 

miran." 

Dok je zrakoplov uzlijetao, nebo je još uvijek bilo bijelo, a oblaci žuti na 

mjestima gdje ih je sunce pokušavalo nadvladati. Iz krila je tekla para. Eddie je 

pokušao čitati The Irish Times, ali nije mogao držati oči otvorene. Utonuo je u 

paranoičan san, iz kojega se budio iznenadnim, mučnim trzajem svakih nekoliko 

minuta, kad god bi se zrakoplov propeo ili nagnuo. Jednom kad se probudio, čitav 

krajobraz mora kao da se okrenuo na bok i Eddie je tupo zurio kroz prozorčić u 

uspjenjenu sivu vodu. 

Pokušao je izreći nijemu molitvu da ne povrati, ali je shvatio da je zaboravio 

riječi Zdravomarije. "Opa", pomislio je Eddie, "ovo je važan dan." 

U manjku vrećica za povraćanje, povratio je u zarolani primjerak Daily 

Telegrapha. Zatim je ponovno utonuo u mrmljajući san. I netko ga je pokrio dekom. 

Kad je zrakoplov dodirnuo pistu u Lutonu, Eddie se probudio nešto blebećući. 

Odvukao se niz stube do prostora za dolazne letove. 

Neki ga je zgodan crnac u nebeskoplavoj jakni upitao nekoliko pitanja. Samo iz 

sigurnosnih razloga, rekao je. Eddie nije mogao skrenuti pogled s te jakne. Na džepu 

na grudima pisalo je otmjenim zlatnim slovima "LA". Eddie se gotovo glasno 

nasmijao. 

"LA" je označavalo Luton Airport. Ne onaj drugi LA. Zračna luka Luton razlikuje 

se od onog drugog LA kao nebo i zemlja. U to nema dvojbe. 

To je bila upravo onakva smiješna sitnica kakve je Eddie zamjećivao s 

oduševljenjem. LA. Ulazi u zemlju u LA. Kriste. Čekaj dok Marion čuje za to. 

U tri sata tog poslijepodneva Eddie je napokon doteturao u Brightside. Marion je 

bila otišla u banku na drugom dijelu grada. Ostavila je poruku kod gospodina Patela. 

"Nadala se da ti neće biti prevelika gužva u prometu", rekao je. Zatim je rekao 

Eddiju da je sjajno što se vratio i da su mu nedostajali njihovi razgovori. Eddie je 

upitao kako je gospođa Patel. Gospodin Patel je odgovorio da je dobro, ujutro joj je 

malo mučno, ali u redu je, s obzirom na sve. Prekrižio je prste na obje ruke. Eddie je 

upitao postoji li mogućnost da dobije čašu vode, a gospodin Patel je podigao dvije 

čaše, pomirisao ih i napunio vodom iz slavine. "Da", rekao je, "svaki dan molim za 

nju." 

"To je velika stvar", rekao je Eddie. "Sretan sam zbog vas." 

"Da", suglasio se gospodin Patel. "To jest velika stvar." Eddie se kucnuo s njim. 

"Ona je velika", rekao je gospodin P. 

"Da", odgovorio je Eddie. "Velika je." 

"Ne", rekao je gospodin Patel, podigavši prst u zrak, "velika je ovako trudna." 

Odglumio je kvrgu preko trbuha i nasmijao se. "Nije li tako?" 

"Tako je", odgovorio je Eddie. "A sad me ispričajte, moram u krpe." 

Kad se uspeo na kat, soba je djelovala prenatrpana. Papiri, računi i drugo smeće 

kao da su ispunjavali svaki centimetar prostora. Košulje i ručnici ležali su prebačeni 

preko balkona i sušili se. Eddijeva kutija za gitaru bila je na stolu, a na njoj vaza s 

uvenulim geranijima. Hrpa raskomadanih časopisa ležala je na stolcu, a pokraj njih 

106

škare. Na zidovima je bilo nekoliko novih slova abecede, ali soba je postajala 

skučena, a slova nisu pomagala. Sad se jedva vidjelo imalo zidnih tapeta, tek ponegdje 

pokoji komadićak. Sva ona ukočena i zaleđena slova kao da su isisala zrak iz sobe i 

smanjila zidove. 

Najednom se Eddie počeo osjećati uistinu čudno. U tren. Bilo mu je hladno i 

vruće istodobno. Drhtao je. Dan je bio hladan, ali kad je dodirnuo košulju ispod 

pazuha, pamuk je bio promočen od znoja. 

Nekoliko minuta ležao je na krevetu i nadao se da nije uhvatio gripu. Raskopčao 

je košulju. Zatim ju je ponovno zakopčao. Zatim mu je postalo dosadno. 

Ustao je i šetao po sagu, šutirajući stvari. Osvrnuo se preko ramena. Zatim je 

prišao vratima i okrenuo ključ u bravi. 

Otkopčao je vlažnu košulju i skinuo je. Otkopčao je gumbe na rasporku hlača, 

izvukao se iz traperica i gaća u jednom potezu, povukavši ih preko cipela. Potom je 

skinuo cipele i čarape i bacio ih daleko u kut sobe. 

Dodirnuo je čelo i okusio alkohol na prstima. 

Zatim je kleknuo na pod i polako otvorio ladice, kao da bi ga škripanje moglo 

odati. Osjećao se kao lopov. Raštrkao je njezine majice i bluze. Prislonio je jedan 

njezin grudnjak uz svoje grudi i nasmijao se. Među nekim pomodnim donjim rubljem 

koje nikad nije odjenula, ugledao je nekoliko pisama. Jedno od njezinog bankara u 

kojem je obavještava da je znatno prekoračila dopušteni minus. Jedno od njezine 

majke u kojemu se nada da se situacija poboljšala i kaže da svi moramo ostaviti 

prošlost iza sebe i da život nije samo pun groznih stvari, već da postoji i radost. 

Majčin rukopis bio je gotovo jednak Marioninom. 

Ponovno je pročitao to pismo, pitajući se o čemu ta žena govori. Dugo je sjedio 

na krevetu i čitao ga uvijek iznova, tražeći neki mig. Zatim je sve vratio natrag u 

ladice, uvjeren da Marion neće primijetiti. 

Eddie nije znao što traži. 

Kako mu je ponovno bilo dosadno, podigao je jastuke, provjerio ispod kreveta, 

opipao vrh ormara, posegnuo rukom iza radijatora. Nikad se ne zna što će ljudi ostaviti 

iza sebe u hotelskim sobama, posebice u jednom jeftinom hotelu kao što je Brightside. 

Podigao je madrac. Sa zida je u oči udarala galaktika slova. 

Eddie je izvukao jedan fascikl. Bio je to plavi plastični fascikl za dokumente na 

kojemu je kemijskom olovkom bilo načrčkano "Vrata". Marionine političke zabilješke. 

Odsutno je prelistavao fotokopirane stranice nečitkog švrakopisa, a zatim poleđinu 

papira. Vidio je svoje ime "Eddie Virago" napisano nekoliko puta na marginama, 

različitim slovima, zatim "Marion Mangan", pa "Marion Virago", pa "Eddie Mangan". 

Eddie se nasmiješio. 

U prozirnoj plastičnoj omotnici na stražnjim koricama bilo je nekoliko 

fotokopiranih, presavinutih stranica. Eddie ih je izvukao iz omotnice. 

Činilo se da je to neki popis, ili imenik. Nije bio po abecednom redu. Vidjele su 

se grube crne linije oko svake stavke, na mjestu gdje je svaka od njih bila izrezana s 

lista papira i zalijepljena. Imena sudaca, političara, policajaca, s adresama ispod 

imena. Jedno ili dva bila su zaokružena crvenom kemijskom. Uz druga su bile neke 

sitne riječi koje Eddie nije mogao razabrati, načrčkane na rubovima. Jedno je imalo 

107

crveni križ, brižno nacrtan s donje desne prema gornjoj lijevoj strani četverokuta. 

Eddie se izvalio na krevet. Pročitao je cijeli dokument od početka do kraja. Već 

je ranije vidio ovakve stvari. Bilo je to ozbiljno sranje. 

Vani je mjesec već izranjao kroz oblake, kao crvena posjekotina na nebu, a oblaci 

iza njega bili su kao velike ljubičaste modrice. Ona su se slova uistinu razularila, 

marširala gore-dolje po zidovima. Kao glupi nijemi vojnici. Ili lijepe sluškinje, u 

vrsti. Eddie je ležao na leđima i kad je zatvorio oči umalo mu se učinilo da vidi 

plamen. 

Sljedeće čega je bio svjestan bili su njegovi urlici, dok je rukama grebao zrak. 

Marion je bila u sobi, sjedila je uz prozor i polako prebirala otvoreni akord na 

njegovoj gitari. U času se našla pokraj njega. On je ležao na jastuku i srce mu je lupalo 

brže no ikad, tako ubrzano da je vidio kako mu se prsa nadimaju i spuštaju. 

"U redu je", rekla je, "imao si noćnu moru." Eddie je izvio vrat i osvrnuo se po 

sobi. Na ormaru je bila kanta i u nju je kapala voda. Kad je oblizao usne, osjetio je 

okus soli. "Mora da imaš nečistu savjest", nasmiješila se. 

Eddie je ponovno spustio glavu na jastuk i prekrio lice rukama. 

"Ja nemam savjest", rekao je. "Dao sam je kirurški odstraniti." 

"Osam je sati", rekla je. 

"Izgledaš mršavo", odgovorio je. "Zar gubiš na kilaži?" 

"Zabilješke za moj projekt", rekla je zgrabivši fascikl s prekrivača. "Što si mislio 

da ćeš pronaći? Ljubavne poruke?" 

"Za što ti trebaju sve te adrese?" upitao je. 

"Za moj večernji tečaj, naravno", odgovorila je, gurajući fascikl u ladicu. 

"Moram pisati svim tim drkadžijama i poslati im upitnik." 

"Jesi li sigurna da je to sve?" zagraktao je. 

"Eddie", nasmijala se. "Što ti je?" 

Poželjela mu je dobrodošlicu kući i rekla da će ga izvesti na večeru da proslave. 

Pronašla je novi lokal na kraju Ulice Montgomery i izgleda jeftin. Eddie nije bio 

raspoložen, ali ona je bila uporna. Natjerala ga je da se obrije. 

"Marion", rekao je, i dalje se tresući kad je izišao iz kupaonice, "smijem li te 

nešto pitati?" 

"Da", sumnjičavo je odgovorila. 

Vjetar je nanosio prašinu na prozorsko staklo. Propuh je podigao jedan papir u 

zrak, gdje je odskočio kao da je na uzici. 

"Žao mi je što to moram pitati", rekao je, "ali mislim da bi mi trebala reći istinu." 

Marion je ustala. Djelovala je preplašeno. Prišla je stolu i izvukla cigaretu iz kutije. 

"Smiješ me pitati što god želiš, Eddie, to znaš. Ako si doista spreman na odgovor, 

smiješ me pitati što god želiš." Eddie je zamahnuo prema papiru koji je lebdio i stavio 

ga na krevet. Pitao se što je točno mislila. 

"Riječ je samo o Beanu", napokon je rekao. "Ludo je, znam, ali između vas dvoje 

nije ničega bilo, zar ne?" Marionino lice otopilo se u osmijeh. 

"Mora da si skroz lud", nasmijala se. "Dean Bean je previše dobar tip za mene." 

Pokazala je prstom na svoj vrat, a zatim kimnula prema Eddiju. "Ovdje imaš krvi", 

108

ekla je, "porezao si se." 

Deset minuta kasnije, dok je on ležao na krevetu i brojio svoj novac, Marion je 

podigla jastuk i čvrsto ga stisnula preko Eddijevog lica, hihoćući kao luda. Tako je 

ona zamišljala šalu. 

U siječnju je Marion dobila honorarni posao na blagajni samoposluživanja 

Navarone u Aveniji Cypress. 

I ako je postojalo išta što joj se doista sviđalo na tom poslu, tad je to bilo 

hvatanje kradljivaca u trgovini. Nije to bilo sadističko iživljavanje. Ponekad joj je čak 

bilo žao tih ljudi. Ali Eddija je zapanjivalo što je njezin dan bio cjelovit samo kad bi u 

redu na blagajni uhvatila jednog od njih i natjerala ga da pred svim ostalim kupcima 

prizna što je učinio. 

Isprva se Eddie prepirao s njom. Naglasio je da svatko tko je dovoljno očajan da 

bi krao u trgovini zaslužuje da mu bude oprošteno. Ali ona je rekla da u tome i jest 

poenta. Budu li uhvaćeni, bit će uhapšeni i strpat će ih u zatvor. Zato je važno spriječiti 

ih da to čine. Eddie je morao priznati da u tome ima nečega. 

"To je problem vas cappuccino-liberala", podrugnula se. "Previše ste zaposleni 

spašavanjem svijeta da biste o ičemu promislili do kraja." 

Nakon toga, to je postala njihova šala. Ona bi navečer došla kući, a Eddie bi 

upitao, "Jesi li danas ikoga ulovila?" Rekao joj je da bi na svoju blagajnu trebala 

naslikati male kradljivce u trgovini, karikaturice zbunjenih gospođa s nabreklim 

torbama za kupovinu, jednu za svakog kradljivca kojeg ulovi. Nakon nekog vremena, ta 

je šala postala popularna. Čak se i gospodin Patel priključio. 

"Bog, draga, je li danas bilo ulova?" 

Jednom je to rekla čak i gospođa Patel, a gospođa Patel nije baš bila brbljav tip. 

Marion je rekla da su oni ljubomorni jer je njezin posao uzbudljiviji od njihovog. A 

kad je bila riječ o tome, Eddie se nije mogao prepirati. 

B'n'S i nadalje je bio totalna gnjavaža. U veljači su se cijevi u uredu posve 

smrznule od vala hladnoće i Eddie je sjedio u Akvariju za zlatne ribice, bijedno se 

tresao i puhao u prste. Miles je bio loše raspoložen. Hladno vrijeme Božji je dar, 

rekao je, što se tiče B'n'S-a. Radnici čistoće sigurno će u štrajk, a smeće će se gomilati 

po ulicama. Ali pola autocesta bilo je zatvoreno i općenito sjebano, tako da on ne 

može dostaviti proizvode ljudima. Činilo se da provodi čitav dan u uredu nastojeći 

pridobiti birokrate telefonom i urlajući na tajnicu. 

"Ovaj svijet prepun je seronja", rekao je. "To je moj jebeni moto." 

Eddija su Dečki prestali šokirati. Ali sad su ga njihove neslane šale, njihova 

Nextova odijela i njihovi odvratni prištevi počeli toliko iritirati i dodijavati mu da je 

često razmišljao da jednostavno napusti sve to i ode kući. Po čitav dan su sjedili u 

uredu i izrađivali faluse od spajalica, čekajući da telefon zazvoni i nadmećući se koji 

od njih može prdnuti najglasnije. To je već bilo dovoljno loše. Ali kad bi se Dečki 

prebacili u filozofsko raspoloženje, postajalo bi nepodnošljivo. 

Jednog posebice hladnog poslijepodneva u Akvariju za zlatne ribice povela se 

rasprava o tome je li princeza Diana bila djevica kad se udala ili nije. Johnny K. 

tvrdio je da sa sigurnošću zna da nije bila djevica. 

109

"Slušaj", rekao je Keith, "kako bi, dovraga, ti mogao znati nešto takvo? Što se 

toliko smucala po Peckhamu?" Johnny K. lupnuo se po nosu i rekao da jednostavno 

zna, čuo je to od krajnje pouzdanog izvora. Keith je rekao da je to sranje. "Mislim, ne 

može se netko pojaviti nakon nekoliko godina i reći 'jebao sam kraljicu', zar ne, 

Johnny? Pa to bi bilo na naslovnici Suna, ne bi li, budaletino. Postavila bi se pitanja u 

Parlamentu i sve." 

Eddie je sjedio u kutu, prekriženih ruku, samo je slušao i nijemo priželjkivao da 

može pobjeći. 

Marion je ponekad bivala mrzovoljna, naročito navečer, ali kako je vrijeme 

prolazilo, Eddie je naučio lakše izlaziti na kraj s njom. Shvatio je da kad ona izjuri iz 

sobe urlajući da je pusti na miru, doista želi da je pusti na miru. Marion nije bila 

taktičan tip i Eddiju je bilo teško naviknuti se na to. Djevojke koje je poznavao prije 

nje, no dobro, jednostavno nije bio naviknut ikoga uzimati zdravo za gotovo. Pola sata 

hodanja gore-dolje po Ulici President i bit će dobro. Eddie bi sjeo na krevet, prebirao 

po gitari i čekao da se ona vrati. A kad je naučio ne spominjati ništa što bi ili ona ili 

on rekli tijekom svađe, sve je bilo u redu. Većinu vremena. 

Ujutro na Valentinovo gadno su se posvađali o najboljem načinu kuhanja jajeta i 

ona je otišla u samoposluživanje ni ne pozdravivši se. Tog poslijepodneva, dok je 

radio, Eddie ju je želio nazvati, ali bio je previše ponosan. Te večeri, ona je kasnila 

kući s posla i Eddie se zabrinuo. Proveo je pola sata otvarajući anonimne čestitke za 

Valentinovo koje je poslao sam sebi i stavljajući ih na prozorsku dasku. U devet je 

sišao u prizemlje i upitao gospodina Patela zna li gdje je Marion. Po izrazu njegovog 

lica vidio je da gospodin Patel zna da su se njih dvoje svađali. Sjedili su u stražnjoj 

prostoriji, gledali vijesti i jedan drugome govorili kako su sigurni da će ona biti 

dobro. Gospodin Patel je rekao da su žene temperamentne. 

"Moraš im dati dovoljno slobode", rekao je. "Vjerojatno je samo otišla posjetiti 

neku prijateljicu." U jedanaest sati još se uvijek nije vratila kući. Eddie se ushodao 

predvorjem kao otac koji čeka da mu se rodi dijete, paleći jednu cigaretu za drugom. U 

pola jedan, ona je nazvala i gospodin Patel prišao je Eddiju da mu kaže da su vijesti 

loše. Marion je u bolnici. 

Zajedno su se odvezli do bolnice, pomišljajući na najgore. U automobilu je 

gospodin Patel izgledao prestravljeniji od Eddija. Rekao je da ako joj treba privatni 

liječnik, mogu to urediti preko njegovog osiguranja. 

"Ja ću se pobrinuti za to, Eddie", bio je uporan, "samo nemoj ništa brinuti." 

Eddiju je čeljust bila previše ukočena da bi progovorio. 

Ali kad su stigli u bolnicu, ona je bila dobro, stajala je na stubama, ruku ovijenih 

gazom, s preplašenim izrazom na licu. Odječa joj je bila crna i opržena, a kosa 

zalijepljena na znojno čelo. Čim je ugledala Eddija i gospodina Patela, potrčala je do 

automobila i briznula u plač. Čvrsto je zagrlila Eddija, a gospodin Patel ih je oboje 

obgrlio i potapšao po ramenima. Rekao je da će sve biti dobro. 

Dogodilo se sljedeće: u stanci za ručak, Marion je izašla po sendvič. Jedna od 

drugih žena, Muriel, zadrijemala je u prostoriji za osoblje i tada je buknuo požar. U 

stanci za ručak bilo je mnogo kupaca, pa nitko nije primijetio. Sigurno je bilo od 

cigarete. To je bila teorija gospodina Patela. 

110

"Kad sam se vratila, ona je bila u plamenu", zahihotala se Marion. "Leđa su joj 

gorjela i ja sam pokušala ugasiti vatru." Još uvijek je bila pomalo histerična. Stalno se 

smijala, bez razloga. Rekla je Eddiju, "Rekla je, gorim, samo tako, i uporno je to 

ponavljala." Eddie joj je rekao da pokuša ne misliti o tome. Siguran je da će Muriel 

biti dobro. "Ne", odgovorila je, "mislim da neće. Rekli su da će tjednima biti u 

bolnici." Eddie joj je rekao da ne bi smjela kriviti sebe, a ona ga je čudno pogledala. 

"Ne krivim se", rekla je. "Da nije bilo mene, bila bi mrtva." Gospodin Patel je rekao 

da je to istina, da bi trebala biti ponosna na sebe. Ponovno se nasmijala. Nakon toga je 

posve utihnula. 

Te noći Marion nije uopće spavala. Sjedila je uz prozor i čitala uz baterijsku 

svjetiljku, zurila na ulicu. Kad se u sedam ujutro Eddie probudio, još uvijek je bila 

ondje, naga, sa šalicom kave i punom pepeljarom pokraj sebe. Oči su joj bile mračne. 

Na stolu je bila hrpa izrezanih slova, visoka sigurno tri centimetra. Marion je izgledala 

jako mršava. 

Eddie je uzeo nekoliko slobodnih dana da bi se brinuo o njoj. Vidio je da je 

strašno potresena. Ostala je u krevetu dva dana, navučenih zastora, pušila jednu za 

drugom i ispijala boce jeftinog vina. Eddie joj je rekao da bi možda trebala malo 

smanjiti. 

"Doista ti nimalo ne koristi", rekao je, "doista ne." Ali ona ga nije htjela 

poslušati. Uporno je govorila Eddiju da ne počinje, da ona jednostavno nema snage za 

njega. Rekla mu je da ako želi držati predavanja odjebe natrag na UCD. Kad bi je 

pokušao zagrliti, praćakala bi se. Donio bi joj je sendviče, ali ona nije željela jesti. 

U tjednima koji su uslijedili, Eddie je napisao nekoliko pjesama. Jedna se zvala 

"Stari jedan dva". Druga "Waxman". Obje je odsvirao Marion da je razvedri, a ona je 

rekla da joj se sviđaju. Rekao joj je da bude posve iskrena. Ona je rekla da su pjesme 

u redu, stvarno. Rekao joj je da ga ne štedi, može podnijeti. 

"O.K.", priznala je. "Sviđaju mi se, ali ne baš previše." Posvađali su se. 

Eddie je rekao da mu je stvarno muka od toga kako ga ona uvijek obeshrabruje. 

Htio je znati kako to da se od njega očekuje da on njoj stalno pomaže, a kad on traži i 

najmanju mrvicu ohrabrenja, ona njega iznevjeri. Sjedila je nepomično u krevetu, 

zavijenih ruku položenih na jastuk ispred sebe i zatvorenih očiju. 

"Zar ne shvaćaš zašto nisam iskrena prema tebi?" upitala je, veoma mirno. "Zar to 

stvarno ne shvaćaš?" 

Kasnije su oprostili jedno drugome. Vodili su ljubav prvi put nakon nekoliko 

tjedana, ali nešto je bilo drugačije, i ne samo zbog toga što je Marion morala držati 

bolne ruke uz tijelo. Nakon toga je ona ustala i spustila se u kuhinju. Rekla je da samo 

želi provjeriti je li pećnica isključena. Učinilo joj se da osjeća miris nečeg što gori. 

Bila je uvjerena. Eddie je rekao da će on otići provjeriti, ali ona mu to nije dopustila. 

Navukla je njegovu majicu i sišla u prizemlje. To je bio peti put da je to učinila, nakon 

onog požara. U krevet se vratila s čašom mlijeka. 

"Jednostavno nikad ne znaš", šapnula je, u snu. "Dijeli nas samo zidna tapeta." 

Clint je pronašao neku privatnu garažu u kojoj će The Honey Bees imati probe, 

hladno mjesto s betonskim podom, koje je vonjalo na pljesnivi sag i baterijsku 

111

kiselinu, s rasističkim grafitima na vratima. Nalazila se u nekoj uličici iza Gray's Inn 

Roada i pripadala Clintovom gluhom ujaku. Rupa, s akustikom ronilačkog zvona, ali 

barem nisu morali plaćati prostor za probe i mogu je koristiti koliko god dugo žele. 

Bubnjevi su uvijek bili preglasni, a ventili na zajedničkom pojačalu iskočili su, pa je 

zvuk bio sirupast i pun vrištave jeke. Nije bilo ni mikrofona - jednostavno si ga nisu 

mogli priuštiti - pa se Eddie morao derati dok ga grlo nije zaboljelo samo kako bi ga 

se čulo preko sve te buke. 

Ginger je preko Božića vježbala kao luda. Naučila je nekoliko bas rifova s ploča 

Buzzcocksa, ali još uvijek nije bila virtuoz. Nikako da uhvati desnu ruku. Napadala je 

žice kao da se češe gdje je svrbi. A lijeva ruka bila joj je bez otmjenosti i šeprtljava, 

ovijena oko vrata gitare kao da pokušava nasmrt ugušiti neku životinju. 

Ostali su svi pisali i svoje pjesme otkrili s ponosom renesansnih kipara koji 

otkrivaju svoje kipove. Samo je Eddie oklijevao podijeliti s njima svoje nove stvari. 

"Jednostavno nisam spreman", rekao je. "Umjetnost ne možeš požuriti." 

Brian je rekao da mrzi Ginger jer je šugava glazbenica. Zapravo ju je mrzio jer 

mu je netko rekao da je lezbijka. Clint je rekao da nema ništa protiv lezbijki. 

"Kad smo već kod toga", rekao je, "to je otprilike moja najdraža fantazija, znate, 

dvije ženske zajedno." Eddie je rekao da ne misli da je to baš neka furka. 

Kad su The Honey Bees svirali, zvučali su kao skupina koja imitira vlastitu 

predodžbu o tome što bi glazba trebala biti. Svi su sve činili kako treba, ali nikad nije 

zvučalo dobro. Nikad se nije doista kristaliziralo a, kako je zagonetno rekao Clint, 

"ako se ne kristalizira, nije aspik." Za početak, nikad nisu svirali u posve istom ritmu. 

To je bila Brianova krivnja. Brian je imao Van Goghovo uho za glazbu. Kad mu je 

Clint to rekao, odgovorio je, "Hej, to je super, hvala ti, Clinte", kao da je to 

kompliment. Ponekad je Eddie morao propustiti neku pjesmu samo kako bi mogao 

stajati iza Brianovih činela, udarati taktove metlicom i brojiti "jedan dva tri četiri" kao 

neki srednjovjekovni mučenik naviknut na dugogodišnju patnju. 

Marion im je sredila gažu u Ponosu Erina. Ako žele. Jedna od njezinih groznih 

prijateljica hodala je s pomoćnikom upravitelja. Seamusom Mulliganom, tipom koji je 

angažirao bendove. "Čuveni Seamus", tako se sam nazivao. Obično je uzimao bendove 

koji su svirali tradicionalnu glazbu i country, ali rekao je da bi mogao dati priliku The 

Honey Beesima. 

"Uvijek traže jeftine gaže", rekla je. 

Eddie je poslao vrpcu. Čuveni Seamus nazvao je jedne večeri i rekao da iskreno 

rečeno misli kako su totalno bezveze, to jednostavno nije njegova vrsta zvuka, malo mu 

je previše groovy, ali ako žele nastupiti kao predgrupa Ulsterskim psima za dva tjedna, 

sredit će im gažu. Eddie je rekao u redu, nije tašt. 

"Ne", nasmijao se Seamus, "ni ja ne bih bio, ali svaka vam čast što pokušavate." 

Kad je Eddie to rekao ostatku benda, umalo su se na licu mjesta raspali. Brian je 

rekao da nema šanse da su spremni za javni nastup. Eddie je rekao da to nije baš 

Madison Square Garden i da negdje moraju početi. Clint je rekao da nema što 

odjenuti. Samo je Ginger smatrala da to vrijedi učiniti. 

"Jebi ga", rekla je, "zašto ne?" Postojala je gomila razloga zašto ne, ali Eddie je 

svim činjenicama proturječio nepokolebljivom sigurnošću staljinista. 

112

"Vrijeme je da isprašimo pokoju guzicu", rekao je. 

Na dan gaze, Eddie je uzeo slobodan dan na poslu. Miles nije bio presretan zbog 

toga. Rekao je da Eddijeva učinkovitost pada brže od hlača Cecila Parkinsona i da će 

mu biti bolje da malo pripazi. Eddie je obećao da će poraditi na tome. 

"Imaj malo razumijevanja, Milese", rekao je. "U zadnje sam vrijeme imao puno 

osobne gnjavaže." Miles je odmahnuo glavom i djelovao razdraženo. Pokazao je na 

vrata. 

"Vidiš li ih, Eddie?" upitao je. "Tamo ostavljaš svoj osobni život. Kad uđeš 

ovamo." Ovo nije neka mizerna kaubojska firma. Eddie je rekao da to zna, i zakleo se 

da se neće ponoviti. 

S Clintom se našao na parkiralištu Ponosa u četiri sata kako bi sastavili pojačalo. 

Clint je ispraznio poštanski kombi dečka svoje cimerice kako bi dovezao stvari koje 

su unajmili. Dok su stavljali zvučnike za bas u šank, Čuveni Seamus nije izgledao 

sretan. 

"Zar stvarno trebate sva ta pojačala?" upitao je. "Moramo misliti na općinske 

odredbe, znate, lokalno stanovništvo i sve to." Eddie je obećao da će zadržati decibele 

na razumnoj razini. "Da", rekao je Seamus. "Hoću reći, da smo htjeli Rolling Stonese, 

nazvali bismo ih." Činilo se da to smatra silno smiješnim. 

Pozornica je bila zbirka okrenutih plastičnih sanduka za pivo ispod divovske 

zelene plastične djeteline, koja je zasvijetlila kad ju je Seamus uključio. Eddie i Clint 

proveli su sat vremena priključujući instrumente, govoreći "Uštimaj se" i mahnito 

nastojeći ostaviti dojam da znaju što čine. Na zidu, veliki je natpis objavljivao 

keltskim slovima, "FOLIRANJE SE NEĆE TRPJETI". 

Marion je došla odmah nakon posla. Sjela je u kut i promatrala ih pijuckajući sok 

od naranče, dok su Eddie i Clint obavljali tonsku probu. Ponovno je bila u čudnom 

raspoloženju. Eddie ju je stalno zapitkivao ne misli li da im treba još malo visokih 

tonova ili još malo basa, dok mu ona najzad nije rekla da nema pojma o kom kurcu 

govori. Clint je upitao je li ona Eddijeva djevojka i Eddie je rekao da, tako nešto. 

Clint je izgledao kao da se spremao reći nešto uvredljivo, ali se u zadnji čas 

predomislio. 

"Pošteno", slegnuo je ramenima. 

Stigle su Marionine prijateljice, po dvije i tri. Sve same cure. Sve iz Donegala. 

Upoznala ih je s Eddijem, koji ih je većinu već sreo jednom ili dvaput ranije, ali nije 

se mogao sjetiti njihovih imena. Zurile su u njegovu frizuru. 

"Znači ti si čuveni Eddie Virago", rekla je Angela. 

"Da", odgovorio je Eddie, "to sam ja." Angela je rekla da je jednom vidjela 

Eddijevu fotku. 

"Na njoj si izgledao podlo kao neki stranac", zahihotala se, "podlo kao stranac." 

Zatim je počela govoriti o vlastitoj frizuri. Razmišljala je da je osvježi pramenovima. 

Ginger i Brian stigli su u sedam, oboje veoma nervozni. Brian je izvukao svoje 

stvari iz taksija i znojan ih dovukao u Ponos. 

"Zašto nisam svirao jebenu flautu?" stenjao je. Ginger je tumarala plesnim 

podijem kao da nešto traži. Zatim ih je Čuveni Seamus odveo do garderobe, trošne 

montažne kućice u dvorištu iza lokala, zidovi koje su bili prekriveni IRA-inim 

113

sloganima. 

Eddie je popio brzinsko piće s Marion i njezinim prijateljicama, ali one su 

govorile o stvarima "kod kuće" pa on nije imao pojma što bi rekao. Pokušao je 

razgovarati s njima o njihovim poslovima. May Rose je bila honorarka. Angela je bila 

službenica osiguranja. Bridget pomoćnica u jedinoj ljekarni u Londonu koja je 

prodavala kondome. Sve su govorile o nekom osnovnoškolskom učitelju po imenu 

Maxwell koji je u Ballybrackenu ponovno napumpao učenicu šestog razreda. 

"Ti si se jednom žvalila s njim", prekorila je Angela Marion. 

"Nisam, prljava lažljivice", zacrvenjela se Marion pogledavajući Eddija. 

"Jesi", odgovorila je Angela, "onu noć kad se Mary O'Connor udala. I imam 

fotografije koje to dokazuju." 

U garderobi se Clint teškom mukom uvukao u uske kožne hlače. Ginger je 

drhturila u kutu, u tankoj crnoj koktel haljinici, držeći prste na sljepoočnicama, 

"uštimavajući se". Brian je bio u bermudama i bijeloj majici. U rukav je gurnuo kutiju 

Marlboroa, kao James Dean. 

"Briane", rekao je Eddie, "ti ne pušiš." Brian je rekao da je to stvar imidža. 

Sastavili su popis skladbi koje će odsvirati i popušili nekoliko džointova. Clint je 

stalno zapitkivao mogu li izvesti njegovu zadnju pjesmu "Čiji si ti pas?" I makoliko se 

Eddie protivio, jednostavno nije prestajao. 

"Možemo li?" pitao je. "Molim vas, ljudi, možemo li?" 

Problem je bio u tome što "Čiji pas" nije bio jednoglasno popularan na probama. 

Eddie je rekao da zvuči malo sladunjavo i da ne shvaća riječi. A Brian je rekao da 

zvuči kao pjesma svakog garažnog benda koji je ikad čuo, ali ako je svi drugi žele 

odsvirati, on neće odbiti. 

"Ekipo, molim vas", preklinjao je Clint. "Znam da nije sjajna, ali probajmo. Ha? 

Tek toliko?" Ginger je slegnula ramenima u pristanak. 

"U redu", rekao je Eddie, "odsvirat ćemo je", i zabilježio ju je zadnju na popis. 

"Samo nemojte biti preglasni", zamolio je Čuveni Seamus prije nego što su se 

popeli na pozornicu. "Ozbiljno, dečki, moja su jaja na kocki, kužite?" Stajali su uz 

pozornicu i Clint je dahtao "rock and roll, rock and roll" kao da je to molitva. Seamus 

je rekao da će Psi nastupiti u osam i trideset, tako da The Honey Bees trebaju završiti 

do osam i petnaest, kud puklo da puklo. Psi su jako pedantni glede tih stvari. Pravi su 

profesionalci. 

Čuveni Seamus stao je na pozornicu u sakou od srebrnog lamea, prebacujući 

mikrofon iz ruke u ruku, lagano se znojeći. Nervozno je lupnuo mikrofon i kad je 

puhnuo u njega, kao da je u pab nahrupio uragan. 

"Moje dame i gospodo", započeo je, "kao što znate, ovdje u Ponosu uvijek 

tražimo sjajne mlade talente i priličan broj njih svirao je ovdje prvi put, cijela 

galaktika zvijezda, uključujući Big Boba i njegove Rambling Baddies." Seamus je 

stavio mikrofon ispod pazuha i zapljeskao. "Ali svejedno, večeras vam predstavljamo 

nešto drugačije, više iz područja top of the pops, novi i talentirani bend koji je obećao 

da neće biti preglasan, ha ha ha, pa zato molim pozdravite" - Seamus je pogledao 

karticu u svojoj ruci - "Eddija Viraga i The Honey Bees." Zabio je dva prsta u usta i 

prodorno zazviždao. 

114

Clint je pogledao Eddija. 

"Eddie Virago i The Honey Bees?" upitao je. "Otkad pak to?" Eddie je slegnuo 

ramenima. 

"Pogreška", šapnuo je. "Nema veze, brzo se penji." Kad su započeli, u pabu je 

bilo petnaest ljudi. Sedmero njih Eddie je poznavao osobno. Zatim je tu bio Brianov 

šef, Clintov brat i Gingerin rođak. I pet neznanaca. 

Brian je štapovima dao znak za početak. Započeli su s "Moždanom drozgom", 

solidnom pseudo-hipi stvari koju je napisala Ginger, s mnogo nerazdražljivog basa i 

čudne gitarske buke i harmi u b-molu. U idealnom slučaju, trebala je završiti tako da se 

hidrauličnom bušilicom izbuši rupa u zidu, ali upravitelj Ponosa je rekao da to ne 

dolazi u obzir, neće to dopustiti. Ginger je zahtijevala da Čuveni Seamus provjeri s 

upraviteljem, u slučaju da postoji ikakva šansa. Ali oni su tek završili s preuređenjem 

pa nije trebalo ni pokušavati. Uz to je išla i vrpca, sa snimljenim naslovima iz 

televizijskih vijesti i komadićima reklama. Ironično istraživanje opasnosti zapadne 

civilizacije, ili je bar tako rekla Ginger. Dok su se ljudi polako skupljali u baru, 

publika kao da nije shvatila poentu. 

"Znate li ijednu stvar od Poguesa?" netko je povikao. 

"Christy!" začuo se drugi povik. "Spancil Hill, Rifles of the IRA." 

Sporo pljeskanje započelo je tijekom Brianove "Extra Extra", jedine polu-country 

pjesme koju su imali. Ginger je otpjevala riječi iznenađujuće dobro, zatvorenih očiju, 

čvrsto držeći stalak mikrofona kao da će tresnuti na lice, ako ga pusti. 

Ekstra ekstra 

Vijesti su procurile 

Odlaziš iz grada 

I u to nema sumnje. 

Tijekom osminke, Eddie i Clint pokušali su otpjevati dvoglas, narodski zabivši 

prste u uši. Ali obojica su na kraju samo udvostručili melodiju dok ih Ginger nije 

bijesno pogledala da prestanu. Clintov solo započeo je malo izvan ključa, krivudao 

kroz prečnicu na vratu gitare i nekako uspio oteturati natrag u g-mol kad je došlo 

vrijeme za refren. 

Tračerska kolumna 

radi prekovremeno. 

Stare smo vijesti, dušo. 

Posve smo rasprodani. 

Kad je ona završila, Brian je malo zalupao po svom bubnju i zapljeskao iza svoje 

opreme. Marionine prijateljice su podivljale, klicale i navijale. Ginger se naklonila, 

pomalo smeteno, pomislio je Eddie. 

"Dobra večer", rekao je Eddie, "mi smo The Honey Bees." Zvuk njegovog glasa u 

mikrofonu iznenadio ga je. Odmaknuo se i nasmijao. 

115

Nakon nekoliko obrada, lokal se počeo puniti. "Madison Blues" prošao je u redu. 

Ali tako su gadno izmijenili Iggy Popov "Cry for Love" da su morali prestati na pola 

izvedbe i krenuti iznova i nije im zapljeskala čak ni Marionina škvadra. Eddie je izveo 

solo točku, Brianovu pjesmu "Strah od slobode", i ona je prošla malo bolje. Publika 

kao da je mislila da je to buntovna pjesma. Tri debela tipa u stražnjem dijelu lokala 

pljeskala su uz pjesmu podigavši ruke u zrak, oponašajući Eddija dok je štrcao riječi. 

Zatim se uključio ostatak benda, a Clint je s velikim guštom odmah stisnuo distorzijsku 

pedalu i zabubnjao uvodni dio pjesme "Čiji si ti pas?" 

"Daj, Eddie", zagrmio je, skakućući po krhkoj pozornici, "probaj, O.K.?" I Eddie 

je prišao mikrofonu i zapjevao, sav usplahiren. 

Ponekad. Ponekad. Ponekad. 

Poželim da sam terorist 

Daleko s druge strane oceana 

S neutronskom bombom 

I četrdeset sedmicom 

Da svi vide. 

Jahao bih uz rijeke 

i kotrljao se niz ravnice 

na suncu koje prži 

kad zarudi zora 

kroz snježne oluje i kiše... 

Clint je izgledao kao da je u ekstazi. Oponašao je riječi dok je udarao po žicama, 

lecajući se od boli kad bi mu se urezale u zglobove prstiju. Ginger se učinkovito 

klimala s jedne strane na drugu, izgledala je hladnokrvno i nimalo zadivljeno. Brian je 

lupao po svojim bubnjevima tako žestoko da se čitava pozornica tresla. I negdje na 

pola "Čijeg psa" dogodilo se nešto čudno. Eddie je vidio da ga ljudi sad promatraju. 

Žamor razgovora kao da je jenjavao. Osjećao se kao da se netom probudio. Počeo je 

uistinu čuti bubnjeve, koji su štropotali u pozadini, i zveket činela koji je odjekivao 

prostorijom. Osjetio je kako mu Gingerin bas prodire kroz kralježnicu. Krajičkom oka 

vidio je kako Clint pozira i prebire po gitari, izvodeći manične akorde, usredotočen 

kao lud. Nešto se počelo kristalizirati. Ova ga je glazba podigla. U dnu lokala vidio je 

kako Marion trese ramenima s jedne na drugu stranu. Eddie je teško progutao slinu. U 

glavi mu je bubnjalo kad je zatvorio oči. "Jebeš zavidnike", pomislio je, "to je to", i 

počeo je štrcati riječi kroz stisnute, iskežene zube kao da uistinu razumije što znače. 

Neću biti pas solidnim građanima 

Pas za CIA-u 

Neću biti skorojevićki dragulj 

Lažna budala 

koja izmišlja heroje za doba heroina 

116

Neću biti pas gospodara u penthousima 

Pas za pentagonsku furku 

Pas koji kopa blato 

U tinejdžerskom koketiranju 

Pas za mikrovalsku škvadru... 

Eddijeve gitara štrcala je note s gornjeg dijela vrata. A niže dolje zvučala je 

mrzovoljno, režeči i prijeteći. Prsti su mu klizili niz prečnice, bubnjali, lupali po 

tremolu. Ponovno gore na vratu, vrištale su visoke note. Žile na njegovom vratu su 

pulsirale. Brianovi bubnjevi su se držali, solidni, glasni. Kad su stigli do zadnjeg 

refrena, Clint i Ginger zaderali su se u mikrofon. 

Pas igle u plastu sijena 

Pas pobjedničkog osmijeha 

Koji zakapa laži preodjevene u istinu 

s prstom na Judinom brojčaniku. 

I pitam se kako 

To je sve što mogu 

I pitam se sad 

Čiji si ti pas? 

Plimni val gitare koja cvili i bubnja koji se kotrlja završio je pjesmu u heavy 

metal stilu. A kad je sve bilo gotovo, publika je poludjela, pljeskala i klicala i urlala 

tražeći još. Marion je bila na nogama, s prstima u ustima, zviždala je. Grmljavina 

ustoptalih nogu zatutnjala je kroz prostoriju. Iza šanka, Čuveni Seamus podigao je 

čašu. Eddie je stajao veoma mirno i došlo mu je da zaplače. 

Ponovno su odsvirali čitav repertoar, a onda je Clint prekinuo i rekao da prestanu 

dok su još uvijek u prednosti. Brian je bacio svoje štapove u publiku. U garderobi su 

se zagrlili. 

"To je bilo čudesno", likovao je Brian, "stvarno smo uspjeli." Ginger i Clint 

otvorili su bocu tekile. Eddie je sjedio smijuljeći se, s glavom među rukama, i jedina 

svjesna misao koju je mogao oblikovati bila je da želi do Boga da su Dean Bean i 

Jennifer bili ondje i to vidjeli. 

Nakon toga su sjeli s Marion i njezinim prijateljicama. Ginger je bila opuštenija 

no što ju je itko ikad vidio. Angela joj je rekla da je bila sjajna. 

"Meni je najdraža stvar bila ona koju si ti pjevala", rekla je. Ginger je odgovorila 

da je ta pjesma Brianova, pa priznanje treba odati njemu. Brian je rekao ne, stvarno, to 

je zbog načina na koji ju je otpjevala. Clint, več pijan, rekao je dovraga i to, svi su bili 

sjajni. 

Marion je držala Eddija za ruku i rekla mu da je bio fantastičan. 

"Nisam mogla vjerovati", rekla je, "bio si stvarno dobar." Eddie joj je rekao da 

se ne smije čuditi. Pružila mu je neku vrpcu. May Rose sve je snimila na svoj 

117

walkman. Eddie je proslijedio napravicu oko stola i jedan za drugim svi su slušali, 

opčinjeni i oduševljeni. Brian je bubnjao prstima po zraku. Clint je izgledao kao da će 

umrijeti od sreće. 

Pola sata kasnije, pab su ispunili divlji povici i klicanje i svjetla su se ugasila. 

"Moje dame i gospodo", začuo se glas Čuvenog Seamusa, "vrijeme je za glavni 

događaj. Molim vas da zaplješćete i pozdravite po domaću, kako to u Ponosu Erina 

činimo, Cricklewoodove jedne i jedine" - Čuveni Seamus zanjihao je kukovima - 

"Ulsterske pse!" 

Reflektori su se upalili. Neonska djetelina je zabljesnula, zelena, a bijelo i 

narančasto fluorescentno svjetlo prostrujalo je oko pozornice. Pabom se prolomio 

pljesak. Kao eksplozija. Na određeni način. 

Ispostavilo se da su Ulsterski psi dva sredovječna muškarca s brkovima u 

jednakim aranskim puloverima. Bubnjar je izgledao kao lik iz reklame protiv pušenja, 

sivog mršavog tužnog lica, nategnutog preko lubanje kao maska. Bio je napola ćelav, 

ali je svoju crvenkastosmeđu kosu na jednoj strani pustio dugu i prebacio je preko 

tjemena. Izgledao je grozno. Kad bi zamahnuo glavom, sve bi mu palo preko uha, pa je 

izgledao još gore. Svaki put kad bi to učinio, prestao bi bubnjati kako bi mogao vratiti 

kosu na mjesto. 

Drugi je tip svirao bontempi orgulje s ugrađenim basom. Bio je debeo i nosio 

uske bijele hlače iznad kojih mu je virio trbuh i bijele cipele od umjetne kože. 

"Dobra večer, Kilburne", zagrmio je nakon prve stvari, "super je vidjeti vas 

ponovno." Na pozornicu su donesene krigle Guinnessa. "To je to", rekao je 

klavijaturist, "dušo, ubaci kovanicu u džuboks." Svaki put kad bi rekao neku šalu, 

bubnjar bi kratko prešao metlicom po bubnju i lupio o činele. "Želite li čuti jedan 

dobar?" upitao je. "Irac hoda cesticom u Donegalu, u redu?" Marion i njezine 

prijateljice glasno su zaklicale. "Da", rekao je, "u Donegalu, kad se najednom zaustavi 

neki Britanac u automobilu, shvaćate?" Zviždanje i zvuči neodobravanja. "Britanac 

kaže, 'Hej Paddy, možeš li mi reći kako ću doći do Donaghadeeja?' Irac kaže Britancu, 

'Isusa mi i Boga mi, otkud znate moje ime, gospodine?' Britanac kaže, 'Pogodio sam, 

Paddy, pogodio sam.' Paddy kaže,'Onda pogodite i put do jebenog Donaghadeeja.'" 

Novi pljesak i smijeh. 

Zasvirali su uvod koji je mnoštvo prepoznalo s grohotom odobravanja. 

Lokal je sad bio dupkom pun, nabujao od žamora irskih naglasaka. Mirisao je na 

znoj, vrućinu i muškarce. Ginger se morala probijati kroz tijela da bi došla do šanka. 

Dim cigareta ispunio je zrak. Neobrijani muškarci u traper jaknama išli su od stola do 

stola i prodavali An Phoblacht: Republican News i The Irish Struggle. Naporne cure 

u kožnim jaknama sakupljale su novac za "pokret". Ulsterski psi su pjevali: 

Englesko, proganjat će te tvoji grijesi 

Sjeme tvoje mržnje posijano je, 

Hrabri sinovi Irske, sa svojim armalite puškama 

Pokazat će ti put do kuće. 

118

Refren se uzdigao i nabujao po prostoriji, odbijajući se iz jednog kuta u drugi. Iza 

šanka, Čuveni Seamus mahao je šakom po zraku i pjevao riječi zatvorenih očiju, 

jednom se rukom držeći za srce kroz srebrni sako od lamea. 

Kad su djevojke koje su sakupljale priloge došle do njihovog stola, svima su 

zatresle limenkama pred nosom. Eddie je bio jedini u skupini koji nije ništa dao. Čak 

su i Clint i Brian nešto ubacili. Nitko nije ništa rekao, ali Eddie je osjetio njihove 

poglede. 

"Zar ti nisi jedan od nas, Eddie?" prekorila ga je Angela. "Zar nisi ponosan na 

borbu naše domovine?" Marion joj je rekla da začepi. 

"Ne večeras", umorno je rekla, "molim te." 

Novi gromoglasan pljesak zaglušio je ostatak njezine rečenice. Eddie je rekao da 

će o tome razgovarati kasnije. 

"Ima li želja?" začulo se s pozornice. 

"Odjebi", povikao je netko iz tame i svi su se nasmijali. 

"Samo ti sjedni na svoje mjesto, a ja ću ga utaknuti", rekao je klavijaturist. 

Bubnjar je ponovno zveknuo o činele. 

May Rose je upitala Eddija želi li piće. Rekao je da će tekilu, a ona ga je bijesno 

pogledala s nekim čudnim izrazom, oponašajući snobizam. 

Ulsterski psi odsvirali su "Blueberry Hill", nakon kojeg je uslijedio "Danny Boy" 

i zatim Presleyjeva "One Night with You". Zatim se gumb za rumbu slučajno uključio i 

ostao zaglavljen kroz čitavu "Molly Malone". 

Negdje na pola refrena, Eddie je osjetio tapšanje po ramenu. Kad se okrenuo, iza 

njega je stajao jedan veoma debeo tip s prćastim nosom, glupim obješenim očima i 

mlohavim licem. Imao je vojničku frizuru, doista kratku, ali obojenu u peroksid bijelu 

boju. Obrve su mu bile crne. Nosio je teški crni ogrtač od grube tkanine i kad se 

rastvorio, Eddie je ispod njega ugledao grimizni prsluk. Hlače su mu bile s uzorkom 

leopardove kože, uske poput odvodne cijevi. Na ušima je imao male naušnice u obliku 

papiga. 

"Jesi li ti Eddie?" upitao je taj muškarac visokim, ženskastim koknijevskim 

glasom. 

"Mogao bih biti", odgovorio je Eddie. Clint i Brian zakolutali su očima. Angela i 

May Rose su zahihotale. 

"Da", rekao je debeljko, "e pa ja bih ti možda mogao učiniti uslugu, Eddie." 

"Ma nemoj?" rekao je Eddie. "Za to sam uvijek zainteresiran." 

"Zovem se Jake", rekao je sjedajući na stolac bez naslona koji je bio daleko 

premalen za njegovu masu, "ali hej, možeš me zvati Jake. Liame?" viknuo je i 

zapucketao prstom prema šankeru. "Donesi nam novu salvu osvježenja, molim." Jake 

je naručio piće svima za stolom. Čuo je bend kad su ranije svirali i totalno se 

oduševio. "Orgazmično", rekao je. "Jebeno super. Kombinacija Jesus and Mary Chain 

i Dylana i ne znam koga, jebenog Stravinskog ili nekog takvog, nekog od onih otmjenih 

mačora." Kad se Marion vratila iz zahoda, Jake joj se predstavio. "Jake Mullan", 

nasmiješio se od uha do uha. "Motorvatin' Management Productions. Mislim da ćete 

rasturiti." 

"To je točno", rekao je Eddie, "već rasturamo." 

119

Jake je imao mnogo iskustva s irskim bendovima, koje je sezalo sve do sirotog 

starog Phila Lynotta i Thin Lizzyja, i bendova prije njih. Bio je prijeko u Americi na 

prvoj turneji Lizzyja. 

"Isuse, čovječe", uzdahnuo je, "mogao bih vam ispričati gomiletinu priča o tom 

momku i njegovim motelskim sobama, Kriste, krevetima od zida do zida, shvaćate?" 

Nakon toga se bavio The Radiatorsima, The Boomtown Ratsima, Vanom the Manom, 

The Petrolsima, Chrisom de Burghom, svim tim irskim frajerima. Dobro poznaje scenu 

u Irskoj, bio je ondje gomilu puta provjeravajući nove bendove. "Gospodin Djetelina", 

rekao je, "to sam ja. Znate li Hedgea?" upitao je. "Iz U2? Znate ga?" Eddie je rekao ne 

baš dobro. Jake je kimnuo glavom. "Obožavam tog momka", nacerio se. "Predivan tip, 

stvarno, ima krasne klince. A glede njegove žene", Jake je odmahnuo glavom s jedne 

na drugu stranu, zatvorenih očiju, kao da ne može pronaći dovoljno riječi kojima bi 

nahvalio njezine draži. "Ona je prava lutka", rekao je, "prava triput-dama, znate na što 

mislim?" Palcem i kažiprstom napravio je slovo O. "Prvoklasna ženska", rekao je. 

Jake je bio tako debeo da se zapuhao dok je govorio i stalno je morao hvatati 

zrak, teško gutajući, prije no što bi nastavio. Gestikulirao je rukama dok je govorio, 

stiskao šake, pokazivao, nabrajao na prste, lupao po stolu. Morao je vikati da bi ga se 

čulo preko Ulsterskih pasa. Rekao je da želi biti iskren prema Eddiju i dečkima. 

"I prema tebi", rekao je, kimajući glavom prema Ginger, 

"oprosti na izrazu, dobro? Ono, mislim da stvarno obećavate, shvaćate, imate 

ozbiljan potencijal i pritom mislim da stvarno možete do samog vrha. Ali treba vam 

mala pomoć." Ginger i Brian počeli su govoriti, veoma gorljivo, u kutu. "Ono, stvarno 

sam čuo malo drskosti u onoj zadnjoj stvari", rekao je Jake, "znate, dašak napaljenosti, 

to je ono što vam treba, da to stvarno izvučete iz sebe." Eddie mu je rekao da prijeđe 

na stvar. Brian je stavio ruku na Gingerinu i nešto joj šapnuo u uho. Ona se nasmijala. 

U osnovi, Jake je htio novac. Rekao je da im za sto funti do kraja sljedećeg tjedna 

može dogovoriti sastanak s velikom diskografskom izdavačkom kućom. Stotka na stol, 

novac vraća ne bude li rezultata. Nema pitanja, nema laži. 

"Imam troškove", rekao je, "novac, dušo, kao što kaže ona pjesma, ako se želiš 

zezati sa mnom." Eddie je pogledao ostale. "Uzmite ili ostavite, dečki", rekao je, 

"meni ni iz džepa ni u džep." Ginger je izgledala sumnjičavo. 

"Kako znamo da nas ne navlačiš za jaja?" upitala je. Jake je rekao da ona njega 

može navlačiti za jaja kad god želi, a zatim se nasmijao i rekao da se samo šali. 

"Ozbiljno, dušo", rekao je Jake, "shvaćam što misliš." Dao im je svoju posjetnicu 

i rekao da mogu nazvati njegov ured kad god budu nesretni i on će im odmah vratiti 

novac. Ne može biti poštenije od toga, može li? "Zapišite broj", rekao je nudeći komad 

papira, "hajde". S krivnjom je ponovno pogledao Ginger. "Oprosti", rekao je, 

"jednostavno se ne obaziri na mene, u redu, nisam to mislio, ono što sam rekao." 

"Broj?" upitao je Clint. 

"Telefonski broj", pojasnio je Jake. 

"Što narod misli?" upitao je Eddie. 

"Ne znam, Ede", rekao je Brian, sumnjičavo. "Stvarno ne znam." 

"Ja sam poštenjak, dečki", rekao je Jake, "pitajte koga hoćete u ovom poslu. Jake 

Mullan je čovjek od riječi i to je istina." 

120

"Jebi ga", rekao je Clint, "riskirajmo." 

"Nema tu rizika, čovječe", rekao je Jake, "upisujete se u prvu ligu." 

Clint je imao dvadeseticu. Eddie je dvadeseticu posudio od Marion. To je sve što 

su uspjeli prikupiti. Angela je rekla da će otići do bankomata. Marion joj je rekla da 

ne bude smiješna, ali Eddie je rekao da bi to bilo super, ako nema ništa protiv. 

"Nemam", rekla je, "čak i ako si zapadni Britanac." 

Ginger je rekla da ne misli da je to dobra ideja, ali povinovat će se demokratskoj 

odluci benda. 

May Rose je prosiktala, "pssst". Psi će izvesti "Amhran na bhFiann". To je irska 

nacionalna himna, objasnio je Eddie Jakeu. Jake je ustao sa svima ostalima, pognute 

glave, s rukama na leđima. Riječi su bile na irskome, pa ih Eddie nije znao. May Rose 

pjevala je iz sve snage svojim kreštavim glasom. Angela se vratila s novcem. 

Vani na parkiralištu, Eddie je pomogao Ginger i Brianu da spakiraju stvari u 

kombi. Jake se pognuo zavezati vezicu svojih ljubičastih cipela debelih potplata. Zatim 

je gurnuo onih sto funti u cipelu. Ponovno je rekao Ginger da mu je žao što je bio 

onako glup. 

"Ne mogu si pomoći", rekao je. "Jeftin sam. Takvog me je Bog stvorio." Ginger je 

rekla da će mu oprostiti, ovaj put. "U redu", rekao je, udaljavajući se unatraške 

parkiralištem. "Vidimo se uskoro, dečki." 

"Sve kul, Jake", rekao je Brian. Zvučalo je posve pogrešno. 

"Da", rekao je Jake i prislonio ruku uz uho kao telefon. 

"Čujemo se. Ramma Lamma Ding Dong, dobro? Budite uz telefon." 

Netom prije nego što je sjeo u automobil, povukao je stražnjicu svojih hlača, 

izvlačeći tkaninu između ogromnih guzova. 

"Čudan tip", rekla je Ginger. 

Čuveni Seamus, sad bez svog sakoa od lamea, dotrčao je iz Ponosa kad je Cortina 

zasoptala s parkirališta. Radilo se o onoj rundi pića. Sve zajedno trinaest, a naručio ih 

je njihov prijatelj sa smiješnom frizurom. Narudžbu je držao između kažiprsta i palca. 

Još uvijek je treba platiti. Da je do njega, on bi im progledao kroz prste, ali šef je 

strog glede tih stvari. Papir je na vjetru lepršao u njegovoj ruci. Izgledao je kao 

Neville Chamberlain u aranskom puloveru. 

Eddie je teškog srca gledao kako stražnja svjetla automobila nestaju pokraj 

žičane ograde. 

Marion je rekla da je to zadnji put da vide Jakea ili njihov novac, ali Eddie se 

nije obazirao na nju. 

"Morat ćemo ti ostati dužni", rekao je. 

Ginger i Brian su se nasmijali i zagrlili na stražnjem sjedalu kombija. Čuveni 

Seamus podvinuo je rukave. Rekao je da to nije smiješno. 

Tjedan dana je sporo prošao, a Jake nije nazvao. Eddie je dvostruko provjeravao 

kod gospodina Patela, svake večeri kad bi se vratio kući i svakog jutra prije nego što 

bi izašao. Marion je postala otvoreno samodopadna glede toga i govorila da bije 

Eddie trebao malo češće slušati. 

"Taj tip je bio žmukler", nasmijala se, "svatko bi to vidio. Svatko, osim tebe." 

121

Eddie joj je rekao da ona nema vjere u ljudsku prirodu, a ona je rekla ne, nema, ne kad 

je u pitanju tuđi novac. Posebice novac njezine prijateljice. 

Ali baš kad je Eddie kanio odustati od svake nade, progutati ponos i krivnju za 

čitavu tu stvar svaliti na Clinta i Briana, Jake je nazvao. Nekoliko večeri kasnije 

svratio je do Brightsidea da rasprave nekoliko stvarčica. 

Onih sto funti isprva nije bilo spomenuto, a kad je Eddie skupio hrabrost da upita, 

Jake je rekao da je u pravu što to spominje, ali nema straha, sve već ide dobro. Ništa 

definitivno, rekao je, ali određeni kotačići počeli su se okretati. To je proces, rekao je. 

Nije pametno previše gurati. Ali vidi veoma blistavu budućnost za Eddija, ozbiljno 

blistavu, govorimo o gradu blještavih. 

"Slušaj, čovječe", rekao je, "kao što ona pjesma kaže, budućnost je tako blistava 

da moram staviti naočale, ha?" Rekao mu je da je pustio vrpcu nekolicini važnih ljudi, 

svojim bliskim kompićima, i u osnovi, svidjelo im se, to je svakako prednost. Ali 

situacija je yin i yang. Postoji i mana. Mana je u tome da će se Eddie morati suočiti s 

nekim teškim odlukama. "Rock and roll", rekao je Jake, filozofski se smješkajući, "nisu 

samo ženske i kadilaci, znaš, to nisu samo snovi, Ede, to je posao." 

Eddie je rekao da to zna. 

Jake je rekao da je tamo vani prava džungla koja vrvi alkoholičarima, 

zlostavljačima djece, nervnim ruševinama i primadonama, a Eddiju je potreban morski 

pas kao što je on da zadrži barakude podalje. Rekao je da želi Eddija nešto upitati. 

Iskreno. 

"Jesi li odan, Eddie? Jesi li, ono, odan ljudima?" Eddie je rekao da i Jake je 

kimnuo glavom s odobravanjem. "Moi aussi", rekao je. "Izdaja nije moja stvar, Eddie, 

ali budimo iskreni..." 

Eddie ga je upitao što time misli. Zapravo je Eddie proveo pola sata pitajući ga o 

čemu točno govori, s veoma malo učinka. Jake je baratao riječima kao političar. "Hej", 

rekao je, na kraju, "kao što sam ti rekao, odanost je moje krsno ime, Ede." Jake je 

podigao dva prsta u slovo V. "On nije naporan, čovječe, on je moj brat, to je ono što ja 

kažem. Jake Odanost Mullan, to sam ja. Pitaj koga god hoćeš u ovome poslu." Eddie je 

rekao da to zna. Smiješak se zaledio na Jakeovom ovješenom licu. "Riječ je o Ginger i 

ostalima", rekao je. "Mislim, nemoj me pogrešno shvatiti, oni su super klinci." Eddie 

je rekao da ga neće pogrešno shvatiti. Jake je rekao da želi biti apsolutno iskren. 

"Malo jebene glasnosti, Ede, dobro? Recimo jednostavno onako kako jest." 

"Molim te", rekao je Eddie. 

"U redu", odgovorio je Jake. "Bit ću iskren do jaja, u redu, Ede?" 

Upravo u tom trenutku prišao im je gospodin Patel i rekao da Marion ima 

telefonski poziv. Pogledao je Jakea kao da ga nimalo ne odobrava, što je za jednog 

hotelijera korisno oružje u facijalnom arsenalu. Eddie je rekao da je Marion gore u 

sobi. Jake je nastavio svojim zavjereničkim tonom. 

"U svakom slučaju, Ede, ono što želim reći, onaj Brian, na primjer, hoću reći, nije 

baš neki kralj bubnjara, zar ne? Mislim, moja jebena baba ima bolji osjećaj za ritam 

od Briana, a zadnje četiri godine nosi vrećicu za kolostomiju, Ede, znaš o čemu 

govorim?" Eddie je rekao da ima nejasnu predodžbu, da. 

Jake je rekao da ne govori ni o čemu definitivnom, samo iznosi neke zamisli. Ali 

122

sjajan bubnjar je neophodan. To je jednostavno presudno. Rekao je da je dobar rock 

and roll bend kao brod, a bubnjevi su strojarnica. Super je imati kapetana koji se 

šepiri naokolo na glavnoj gitari i sve druge koji drkaju po jarbolima, ali ako stvari 

nisu cakum pakum na odjelu bubnjeva, bit će to Titanik, sve će završiti i prije no što 

kažeš bebopaloola, she's my baby. 

"Što me dovodi do Ginger", rekao je. "Ponovno, super ženska, i zgodna, ali hoću 

reći sljedeće." Marion je prošla kroz predvorje i ušla u govornicu. "Ona ne bi bila 

spremna malo podroljiti čitavu stvar, bi li? Glede imidža?" Jake je zatresao svojom 

širokom trbušinom sjedne na drugu stranu i naškubio usne. "Mislim, Ginger", rekao je. 

Ponovno je zatresao trbuhom. "Malo pojačati faktor seksualne privlačnosti. Izbaciti 

sise?" Eddie je rekao da ne vjeruje. Uostalom, on ne želi biti u takvom bendu. Jake je 

rekao da je u pravu i da je to i mislio. "Ti si čovjek od načela, Eddie", rekao je, "baš 

kao i ja. Žena je crnjo svijeta, je li? Clint je u redu. S Clintom mogu na kraj. Clinta 

jednostavno mogu prokužiti. Šteta što mu je ime Clint, ali što se tu može? Pa, možda 

promijeniti. U svakom slučaju, zna s gitarom a to u ovome poslu još uvijek nešto znači, 

Ede, ha ha ha, hoću reći, nije sve Lucy in the Sky with Diamonds... LSD", objasnio je, 

"funte, šilinzi, peniji." 

Ono što Jake želi reći jest da ponekad u ovome poslu čovjek mora donijeti teške 

odluke i on jednostavno misli da je ovo jedan od tih trenutaka. Rekao je da, ako je 

Eddie spreman na fleksibilnost na području osoblja, možda mogu razgovarati o 

ozbiljnom poslu. Na umu ima nekoliko glazbenika za Eddija, strahovito dobre tipove, 

već godinama ih povremeno koristi za različite poslove i posliće, i upravo počinju 

ozbiljan posao. 

Eddie je rekao, "Dakle kad kažeš da želiš da budem fleksibilan, zapravo želiš da 

ih se riješim?" 

Jake je rekao da nije zapravo riječ o tome što on želi. Riječ je o profesionalnom 

odnosu. Njemu je to posve nebitno. Ono što on želi, rekao je, jest da Eddie malo 

razmisli o tome i zatim, kao što kaže onaj film, učini ono što je ispravno. 

"Nema ih", rekao je Eddie, odmah. "Što se mene tiče, to je u redu, iskreno." 

Jake je progovorio, najednom utišavši glas kad je opazio kako Marion izlazi iz 

govornice i hoda predvorjem. 

"Ako je to ono što ti želiš, Ede. Osobno, moram reći da mislim da si u pravu, ali 

drago mi je da to mogu prepustiti tebi." 

"Da, da", odgovorio je Eddie, "ispadaju." 

Prilično dramatično, Jake je dvjema crvenim crtama precrtao imena u svojoj 

bilježnici. Vršak jezika virio mu je između usana dok je polako i zamišljeno kimao 

glavom. Sad je igra posve drugačija. Jake sad malo jasnije vidi stvari. Stvari se 

kristaliziraju. 

"Usput rečeno, sviđa mi se ona dama", dodao je, neodređeno kimajući glavom 

prema stubama. "Mary Anne, je li?" 

"Marion", odgovorio je Eddie, "kao u Faithful." 

"Da", nasmijao se Jake. "Nadam se da je tako, Eddie, nadam se." Eddie ga je 

upitao postoji li još nešto, ima nekog posla. "Još samo jedna stvar, Ede, jedna sitnica, 

ime." 

123

Jake je rekao da, iskreno, The Honey Bees je grozno ime. Rekao je da ga 

podsjeća na neku šugavu Motown žensku skupinu. Grozno sladunjavo. Eddie se 

suglasio. The Honey Bees je predložila Ginger, rekao je. "Da, to sam i mislio", 

zahihotao se Jake. Rekao je da im treba nešto agresivnije, uzbudljivije, žešće, iskreno 

rečeno nešto "s malo muda". Jake je zatvorio svoju bilježnicu. 

"The Diehards", rekao je, "razmisli o tome, čovječe. The Diehards - umri muški. 

Pravo rasturačko ime." Jakeovo debelo, uzbuđeno lice pogledalo je u strop, a njegova 

ruka izabirala nevidljiva slova u zraku. "Eddie Virago", rekao je, polako, "i The 

Diehards. Ima određeni cherchez lafemme, što ne? Misliš li da to možeš shvatiti, Ede? 

Shvaćaš? Da. I mislio sam da hoćeš." 

Eddie je rekao da, ima mogućnosti. Stoga je Jake rekao da će dogovoriti sastanak 

sa svojim ljudima i dodao da će odmah pokrenuti snimanje nove demovrpce. 

Zatim je morao otići. Očekivao je nekoliko međugradskih poziva, potom ide na 

proslavu pedesetog rođendana Johna Peela. The Undertones se ponovno okupljaju 

samo kao bi svirali na njoj. Nijedan neće nedostajati. Eddie je rekao da bi volio poći s 

njim, ali Jake je odgovorio, "Žao mi je, Ede, neće moći, strogo na pozivnice. Čujemo 

se kasnije. Samo kul, mali." 

Oči gospodina Patela pomno su promatrale Eddija dok je prolazio predvorjem. 

Razgovarao je telefonom u svojoj stražnjoj prostoriji. Slušalicu je držao između brade 

i ramena. Glumio je nadmenost. 

Eddie je pokucao na vrata kupaonice i rekao Marion dobre vijesti. 

Ona je zatvorila vodu tuša, ali nije otvorila vrata. Sretna je što čuje da je Jake 

tako siguran. Eddie je prišao prozoru, u glavi mu se vrtjelo od sreće. 

"Rekao sam ti da griješiš glede Jakea", rekao je. 

"Da", odgovorila je, "imao si pravo." 

"Krenulo nam je, dušo", povikao je. "Rasturam. Prašim." Rukom je udario po 

zraku. 

"Usput, Eddie", rekla je, a njezin je glas drhtavo odjekivao u kupaonici, "onaj 

poziv koji sam primila." 

"Što s njim?" nasmijao se i počeo motati ogroman džoint. 

"Umrla mi je majka", odgovorila je. 

Eddie nije naročito želio ići u Belfast, ali što je drugo mogao učiniti? Ni na poslu 

nisu bili baš oduševljeni tom zamišlju. Miles je rekao da je to pitanje predanosti. 

Rekao je da B'n'S zahtijeva mnogo predanosti, to nije samo posao. 

Rekao je da mu se već smučilo do kostiju stalno to ponavljati Eddiju. 

Eddie je rekao molim te. Miles je uzdahnuo. Pognuo je glavu i prislonio prste uz 

sljepoočnice. Eddie je zamijetio da mu se kosa na tjemenu prorjeđuje, ali zaključio je 

da nije trenutak da ga upozori na to. Miles je rekao da Eddie vrši pritisak na njega. 

Eddie je odgovorio da je riječ o važnoj osobnoj stvari. 

Miles je rekao, "Slušaj Eddie, prestani mi pušiti kurac, dobro?" Eddie je rekao 

da nikako ne želi ostaviti dojam da puši Milesov kurac, ili bilo koji drugi dio njegovog 

tijela. Rekao je, "Isuse, Eddie, ti stvarno sereš, zar ne?" 

Eddie je odgovorio, "Daj, Miles. Ne gnjavi." 

124

"U redu, Eddie", prasnuo je Miles, "možeš otići, ali učini nam obojici uslugu i 

nemoj se vraćati." Eddie je upitao da li mu to Miles da je otkaz, a Miles je odgovorio 

da ga pušta, da. Može pokupiti što mu duguju, plus mjesečnu plaću, i jednostavno 

odjebati. "Imaš pogrešan stav, Eddie", obrecnuo se. "Ljudi kao ti samo sjebavaju 

druge ljude. Nisi pouzdan." Eddie je rekao da se Miles ponaša nerazumno. Miles je to 

smatrao dobrom šalom, iz Eddijevih usta. Eddie je rekao u redu, neće otići, ako ga 

Miles toliko želi, ostat će. Miles je rekao da ga ne želi. Više ne. "Uprskao si, Eddie", 

zarežao je. "Imao si svoju priliku i uprskao je. A sad odjebi odavde." 

Eddie je rekao Marion da ga Miles ne pušta da ode na pogreb, pa mu je ona 

odgovorila da si zabije svoj posao tamo gdje sunce ne sja. Marion nije bila pod 

dojmom. Zapravo, nije ni željela da on pođe s njom, ili je bar tako rekla. Ali Eddie je 

znao da to ne misli. Zato je morao inzistirati. 

Let je protekao u redu. I osim nekoliko vojnika koji su izgledali kao da se 

dosađuju dok su čučali u grmlju ispred zračne luke i nekoliko oklopnih vozila 

parkiranih u središtu Belfasta, nije bilo znakova nevolje. Ponegdje su rubnici pločnika 

bili obojeni zeleno, bijelo i narančasto, ili crveno, bijelo i plavo, ali to Eddiju nije 

smetalo. Vidio je to mnogo puta na televiziji. Ono što mu je više smetalo bila je 

atmosfera nategnute normalnosti. Umorne žene koje obavljaju kupovinu, starije sestre 

koje guraju kolica, dečki po uglovima lijeno naslonjeni na zidove postaja Kraljevske 

policije Ulstera, s pljugama zalijepljenim na donje usnice. 

Kad se autobus zaustavio kako bi svi mogli na zahod, Eddie je počešljao svoju 

mohikanku i zagelirao je preko ušiju. Zatim je izvukao limenku crnog spreja i poprskao 

kosu. Potom je navukao crnu okruglu kapu. Izgledao je smiješno, ali bilo je to 

poboljšanje i iako Marion nije rekla ni riječ znao je da mu je zahvalna. Nije mogao 

doći na pogreb njezine majke odjeven kao križanac Joeyja Ramonea i Hiawathe. Čak 

je i Eddie to znao. 

Na irskoj strani granice nekoliko policajaca ušlo je u autobus i nekoliko minuta 

šepirilo se između sjedala, provjeravajući putovnice i nastojeći izgledati opasno. Brda 

Antrima bila su boje sivog škriljevca i žuta i, kad je autobus stigao do Ballybrackena, 

Eddiju je krajolik već nasmrt dojadio. 

Marion je bila šutljiva. Nakon početnih suza, bila je filozofski raspoložena. Rekla 

je da je sretna što je njezina majka rano umrla. 

"Ne bi izdržala bez tate", rekla je, "da je on otišao prvi." 

Njezin brat Mario pokupio ih je na maloj postaji. Nespretno je poljubio Marion i 

rukovao se s Eddijem ne rekavši nijednu riječ. Odmjerio je Eddija od glave do pete i 

Eddie je imao osjećaj da mu se ne sviđa previše. Bio je veoma šutljiv i oči su mu bile 

malo previše blizu. Bio je odjeven u kariranu košulju i zelene samtaste hlače zvonastih 

nogavica. Htio je stati na piće u hotelu na putu u grad, ali Marion je odbila. 

"Mario?" šapnuo je Eddie na stražnjem sjedalu. 

"Lanza", objasnila je, "otac ga je volio." 

Prvi put je doista slobodno pustila suze kad je ušla u kuću u Ulici Factory. Čitava 

je kuća bila ispunjena dimom cigareta. Posvuda su bili susjedi, poredani na stubama 

do spavaće sobe kako bi vidjeli gospođu Mangan izloženu u lijesu. Netko je gurnuo 

laktom Eddija, kimajući prema njegovoj kapi. Ali on je nije skinuo. 

125

Uokvirena slika Svetog srca samodopadno se smiješila sa zida spavaće sobe, a 

soba je mirisala na tamjan. Kartice crnih rubova s križevima prekrivale su požutjele 

čipkaste prostirače na oba noćna ormarića. Na prozorskoj dasci stajala je čaša vode. 

Blijedoplava košulja na vješalici ukrašavala je vrata ormara. 

Ruke gospođe Mangan ležale su prekrižene preko njezinog trbuha, s krunicom 

zapletenom između od nikotina požutjelih prstiju. Lice joj je izgledalo dobro, s 

obzirom na situaciju. Koža joj je djelovala voštano. Izgledala je kao da bi svakog 

trenutka mogla otvoriti oči i to je bilo pomalo sablasno. Eddi je je gledao tu mrtvu 

ženu i vidio je istinsku sličnost s Marion, posebno u visokim istaknutim jagodicama i 

krivulji blijedih usnica. Bilo je čudno vidjeti je ovako prvi put. 

Eddiju je palo na pamet da je u tom krevetu vjerojatno začeta Marion. Možda 

neobična pomisao, ali to mu je sinulo kroz glavu i nikako je se nije mogao otresti. 

U sobi u prizemlju njezin je otac sjedio u niskoj fotelji uz peć u kutu, s glavom 

među rukama. 

"Tata", tiho je rekla, "ovo je Eddie, onaj o kojem sam ti govorila." Ali gospodin 

Mangan nije podigao pogled. Ruke su mu bile crvene i naborane. Tiho je jecao i čitavo 

mu se tijelo potresalo, dok su ga ljudi oko njega nastojali utješiti. 

Eddie je rekao da možda nije trebao doći. Imao je osjećaj da se nameće. Marion 

mu je rekla da ne bude smiješan. Rekla je Eddiju da malo izađe, prošeće po selu. 

Željela je popričati s ocem. 

Eddie je hodao glavnom ulicom, pokraj trgovina brze hrane i pabova. Ljudi su 

zurili u njega s nogostupa. Svi su izgledali kao žrtve neuspjelog porođaja forcepsom. 

Eddie se osjećao kao neznanac u nekom gradu na Divljem zapadu. Taj osjećaj pojačao 

se zbog toga što je sve u glavnoj ulici naizgled imalo američko ime. Bila je tamo 

picerija Stars and Stripes, Yankee Doodle bar i Fried Chicken, jedna Boston Tea 

House, frizeraj Hollywood, pečenjara Route 66, pečenjara Prairie Moon, modna 

trgovina Miami Vice, zajedno s ogromnom konfederacijskom zastavom u izlogu i 

Ujakom Samom u prirodnoj veličini na pločniku. 

Starci su skidali šešire i govorili "topao dan". Kad je otišao kupiti cigarete, tip 

iza pulta petnaest minuta mu je govorio o vladinom planu za cestovne dozvole i kako to 

upropaštava turističku industriju. 

"Jesi li ti turist?" upitao je. 

"Ne", odgovorio je Eddie. "Ja sam iz Dublina." Tip je rekao da je to mislio. 

Eddie je otišao na drugu stranu grada, uz betonska naselja do mjesta gdje su 

električne ograde prestajale i započinjali kameni zidovi. Iza majušne stare ruševne 

crkve nalazilo se protestantsko groblje, prepuno grobova žena koje su umrle "u 

porodu" ili "tijekom babinja". Nadgrobne ploče bile su zelene i prekrivene 

mahovinom. Nijedna ondje pokopana žena nije živjela duže od četrdeset godina. 

Eddie je blejao preko polja i nastojao zamisliti što su pjesnici i ubojice vidjeli u 

ovom ogoljelom, izopačenom krajoliku. U maglovitoj daljini tanki crni vojnički 

promatrački tornjevi kao da su niknuli poput nekih čudnih biljaka i Eddija su podsjetili 

na divove i stabljike graha. Ništa kao da se nije micalo, čak ni šugave krave. Eddiju je 

palo na pamet da je ovo jedno od rijetkih mjesta na kojima je ikad bio, a gdje u 

krajoliku nije fascinatno ono što se vidi, već ono što se ne može vidjeti. 

126

U pola pet Eddie se vratio u Ulicu Factory i neko vrijeme stajao u hodniku 

Marionine kuće pijući čaj i razgovarajući s jednom njezinom starijom sestrom, 

Katherine. Katherine je bila bolničarka. Imala je bucmasto, ugodno lice i narančasti 

ruž za usne. Rekao je da mu je veoma žao zbog njezine majke, a ona je rekla da ne 

brine, njezina je majka imala težak život i bolje joj je bez njega. Više nikad nije bila 

ista nakon što je tata dobio otkaz na poslu, rekla je. Živci su joj bili loši. 

"Jesi li ti ona koja živi u Londonu?" upitao je Eddie. Katherine je djelovala 

zbunjeno. 

"Ne", odgovorila je, "Marion je jedina od nas koja je u Londonu." Eddie je rekao 

da mu se čini da mu je Marion rekla da u Londonu živi još jedna sestra. Katherine je 

rekla ne, koliko ona zna ne živi, ne ukoliko tata nije bio nestašan, i nasmijala se, "Bože 

mi oprosti što se smijem", zahihotala se i prekrižila. "A sirota mama gore leži." 

Eddie je stajao sam u hodniku, pušio cigaretu, o nečemu razmišljao, osluškivao 

daleku riku grmljavine, kad su se vrata otvorila i Marion ga pozvala u sobu. Izgledala 

je snažna i sposobna. Izgledala je kao da je spremna za sve. 

Njezin je otac sad bio pognut ponad peći, čučao je leđima okrenut vratima, 

raspirivao vatru žaračem, vršak kojega je svijetlio užarenim rumenilom. 

"Tata", rekla je, "ovo je Eddie." On je nešto promrsio, odložio žarač, obrisao 

ruke o prednjicu svojih hlača od tvida i okrenuo se prema Eddiju. Ispružio mu je ruku. 

Eddie se umalo nasmijao. Njegova vlastita ruka je kliznula i čaj se prolio po tanjuriću. 

Jer Marionin otac nije imao nos. Ispod tamnih očiju s opuštenim kapcima, na 

mjestu gdje bi mu inače bio nos, nalazio se ožiljak ljubičastog ljuskastog tkiva i dvije 

crne rupe umjesto nozdrva. Eddi je je promotrio to lice. Nije mogao vjerovati da itko 

može ne imati nos. Tražio je nos, bilo kakav nos, ali nije ga bilo. Pogledao je ugasle 

oči Marioninog oca. Poželio je reći, "Nemate nos", ali nije to učinio. Poželio se 

obratiti Marion i zamoliti pomoć. 

Eddiju se zavrtjelo u glavi. Nijemo je prihvatio vruću vlažnu ruku koja mu je bila 

ponuđena. Pokušao je ne buljiti, ali nije si mogao pomoći, a drugi je muškarac stalno 

svraćao pogled, u nelagodi zbog Eddijeve nelagode. 

"Dobar si momak kad si došao ovamo", rekao je, otresito, pogledavajući u 

kuhinju koja je bila pripojena uz sobicu. Mirisao je na treset. 

"Najmanje što sam mogao učiniti, gospodine Mangan", zagraktao je Eddie, crven 

u licu. 

"James", rekao je i ponovno okrenuo glavu na drugu stranu, ovaj put prema 

prozoru. "Ne moraš mi govoriti gospodine." 

Marionin otac pozvao ih je da sjednu i ponovno pogledao u peć. Eddie je rekao 

da mu je strašno žao zbog gospođe Mangan, a gospodin Mangan je brzo kimnuo 

glavom i zahvalio. 

"Tragedija je to, Eddie", uzdahnuo je, "ali je Božja sveta volja." Upitao je Eddija 

kako su putovali, kakav je bio let British Airwaysa, raspitao se za njegovu studentsku 

karijeru i njegovu glazbu. Sam obožava glazbu, rekao je. Činilo se da zna sve o 

Eddiju. Bilo je očito da je Marion govorila o njemu i on se zbog toga zarumenjeo od 

ponosa, što ga je iznenadilo. 

U osam sati, gospodin Mangan poslao je svog najmlađeg sina Pascala u trgovinu 

127

da nešto kupi. Marion i njezine sestre zaposlile su se postavljanem stola, dok su dečki 

pušili i nijemo gledali televiziju. Petnaest minuta kasnije, Pascal se vratio, čvrsto 

držeći bocu jeftinog vina u plastičnoj vrećici. 

Gospodin Mangan otvorio je vino i pružio prvu čašu preko stola Eddiju. 

"Kako ti se čini, Eddie?" upitao je. Eddie se nasmijao, nesigurno. Svi u prostoriji 

su ga pogledali. Rekao je gospodinu Manganu da nije baš stručnjak za vino. "Samo ga 

omiriši", rekao je gospodin Mangan, "i reci nam je li obično smeće ili nije." Marion ga 

je lupnula po gležnju ispod stola. Eddie je prihvatio čašu, omirisao vino, otpio gutljaj i 

rekao da je jako dobro. "To je dakle u redu", rekao je gospodin Mangan razmazujući 

maslac po svojim krumpirima. 

"Zar nećete i sami popiti čašu?" upitao je Eddie kad je natočio sebi. 

"Neću, Eddie", odgovorio je, "pijem samo mlijeko. Vino je za tebe." Eddie je 

imao osjećaj da mu lice gori. "I sve druge, naravno", dodao je gospodin Mangan, 

neodređeno gestikulirajući. "Ako žele." Osim Marion, nitko drugi nije želio. 

Kasnije su se otišli provozati Katherininim fiatom. Parkirali su automobil iza 

Okružnog suda i vodili ljubav na suvozačkom sjedalu, u klupku elastičnosti i strasti. 

Nakon toga su sjedili zagrljeni i slušali kako Dave Fanning pušta Vana Morrisona na 

radiju, dok se mjenjač zabijao u Eddijevo bedro. Kiša je mahala preko prednjeg stakla 

i ispirala izvanjski svijet. Eddie je dodirnuo njezin obraz. Marion je znala što mu je na 

umu. 

"Isuse", rekao je Marion, "mogla si mi reći." 

"Rekla sam ti", odgovorila je. "Zar se ne sjećaš?" 

"Mislio sam da se šališ", rekao je. 

"Ne, nisam se šalila. On nema nos." Nasmijala se i slegnula ramenima. Zatim se 

odmaknula od Eddija i počela zakapčati košulju. "Neki ljudi ga nemaju", rekla je. 

"Nije to njegova krivnja." Eddie je isključio radio. "Lice mu je zapelo u tvorničkom 

stroju", rekla je. "U stroju kojim melju svinjske želuce da bi ih stavili u crijeva za 

kobasice. Imao je kravatu. Zapela je u stroj i uvukla mu glavu." 

"Isuse", rekao je Eddie. 

"Da", odgovorila je, "najgore je što ne može preboljeti pomisao da je njegov nos 

završio u nečijim kobasicama. Rekli su da su očistili stroj, ali on im nije vjerovao. 

Sad ih ne može jesti." Eddie je osjetio mučninu. 

"Ne", rekao je. "Shvaćam zašto ne bi mogao." 

"Mama je običavala govoriti da je to prava šteta", rekla je, "jer ih dobivaš 

besplatno, mislim kobasice, ako radiš u tvornici, besplatno do kraja života. Ali tata ih 

sad ne dopušta u kući. Odbija i staviti kravatu. Otkad se to dogodilo, nijednom je nije 

stavio. Nikad. Mama je znala govoriti da izgleda kao skitnica, kad u košulji 

raskopčanog okovratnika ide na sastanke u općini." 

"Ma daj", rekao je Eddie i ona se najednom nasmiješila i izgledala veoma mlado. 

"Voljela bih da si je upoznao", rekla je. "Dobro biste se složili." 

Rekla je da zna da je to već rekla, ali sve ovo je dokaz da nikad ne znaš što se 

ljudima može dogoditi. 

"I zato?" rekao je Eddie. Poljubila ga je u obraz, nježno. 

"I zato, Eddie, molim te nazovi majku. Nikad zapravo ne znaš. Jednostavno ne 

128

znaš što te čeka iza ugla." Eddie je rekao da zna da je ona u pravu. Obećao je. 

Prozor se sad posve zamaglio. Rekla je da će biti bolje da se vrate kući. Eddie je 

rukom obrisao škripavo staklo. Zatim je uključio brisače. 

"Isuse Kriste svemogući", zadahtao je. "Jebemu." 

Neki je muškarac stajao na vratima, možda desetak metara ispred automobila, na 

kiši, i zurio u prednje staklo. Kad je Eddie uključio bijela prednja svjetla, prepoznao 

ga je i zadrhtao. 

Mario je nepomično stajao na kiši koja se slijevala i zurio u automobil. Izgledao 

je srdit, ali ništa nije rekao. Potom se nasmiješio pokazavši bijele, krive zube. 

Okrenuo se, gurnuo ruke u džepove hlača i polako se udaljio. 

Kiša je štropotala po krovu automobila. Marion je rekla da ne obraća pozornost 

na njega. Pomalo je priglup. Ne može si pomoći. Eddijevo srce bubnjalo je kao ludo. 

Pomalo je usamljenik, rekla je. 

Eddie je osjetio iznenadnu mučninu. Gledao je kako Mario nestaje iza ugla, 

širokih ramena povijenih na kišnoj uličnoj rasvjeti. Otvorio je prozor da uđe malo 

zraka. Tama se činila gušćom no inače. 

Noć prije pogreba Marion je otišla s ocem i sestrama u bungalov malo dalje u 

selu, gdje je živjela njezina najstarija sestra s mužem. 

Eddie je morao spavati u kući njezinih roditelja, s petoricom njezine braće, na 

podu male spavaće sobe navrh stuba. Nije mogao zaspati. Zagušljiva prostorija 

vonjala je na znoj i prljavštinu, a on je čeznuo za Marion. I bio je bolno svjestan da je 

u susjednoj prostoriji mrtvac, tik s druge strane zidnih tapeta. 

U tri ujutro, jedan od mlađe braće, Leo, probudio ga je i šapnuo, "Eddie, zar ne?" 

Eddie je rekao da je tako. Leo je rekao, "Slušaj, Eddie, piješ li ti ikad?" Eddie je 

rekao da je povremeno poznat po tome da popije poneku, da. "Bi li sad volio piće?" 

prosiktao je. 

"Isuse", odgovorio je Eddie. "Pa sad je pola četiri ujutro." Momak je pogledao 

Eddija kao da je posve lud. 

"Neće ti smetati, ako ja popijem?" upitao je nervozno. 

"Posve mi je svejedno", odgovorio je Eddie. 

Kad je ponovno legao, bilo mu je žao što mu je tako odbrusio. Kad je sunce 

izašlo, Eddie je vidio kako se šaka tog momka podiže i spušta ispod plahte. 

Ujutro je obitelj u tišini čekala da stignu mrtvačka kola. Kad su muškarci odnijeli 

lijes niz stube, gospodin Mangan pogledao je na sat i zatim se okrenuo na drugu stranu. 

"Tata", rekla je Marion, "zar nećeš staviti kravatu?" On je otresito odgovorio da 

neće, a zatim ponovno zajecao. Njegovi sinovi neodređeno su pogledavali jedni druge. 

"Nemojte samo stajati ondje", rekla je Marion, "donesite mu kravatu, za Boga miloga." 

Pascal je skinuo vlastitu kravatu i pružio je Marion. Gospodin Mangan je plakao, nisko 

pognute glave, dok je njegova kćerka podizala kruti ovratnik njegove košulje i polako 

mu vezivala kravatu. Suze su kapale niz njegovu naboranu žutu kožu. Naslonio je glavu 

na njezino rame i zatulio kao dijete, dok ga je ona milovala po ćelavoj glavi. 

"U redu je, u redu je, dragi, u redu je", govorila je. 

Eddie je zamijetio da se ispod njezine crne haljine nazire porub gaćica. 

129

Kišilo je čitavo vrijeme pogreba. U crkvi su muškarci sjedili na jednoj, a žene i 

djeca na drugoj strani. Kiša je hladno škrapala po prozorima. Kašljanje je odjekivalo 

proredom između crkvenih klupa. 

Hodali su od crkve do malog groblja uz novu elektranu. Bilo je udaljeno samo 

pola milje, preko grbavog mosta na kraju grada, pokraj mjesta na kojem su se skupljali 

nomadi. Policajac na dužnosti ispred montažne postaje Garde salutirao je dok je lijes 

prolazio. Na groblju je neki muškarac pokušao staviti trobojnicu preko lijesa, ali 

Marionin otac je to odbio. Ne bi joj se svidjelo. 

"Nije bila od politike", rekao je. 

Taj muškarac je još jedan Sinn Feiner, šapnula je Marion Eddiju. Djelovao je 

simpatično, pomalo nespretno, dok je prtljao po zgužvanoj zastavi i prebirao po 

krunici. Molio je zatvorenih očiju. 

Svećenik je izmolio molitve za umrle na irskome, a ožalošćeni su mu odgovarali 

također na irskome. Svi osim Eddija, koji se irskog jezika nije sjećao, čak ni molitve, i 

nije baš bio raspoložen za molitvu ni na jednom jeziku. Svećenik je držao ruku iznad 

groba kao čarobnjak dok je zazivao Svetog Petra i Blaženog Matta Talbota da dođu i 

provedu dušu ove griješnice pokraj vrata pakla i u raj. Kiša se jače spustila, udarajući 

po listovima kao pljesak, lupajući po crnim pustenim šeširima koje su mlađi muškarci 

nosili na glavama, dok većina njih nije skinula šešire i stajala gologlava kao svi stariji 

muškarci. Većina njih, osim Eddija. 

Stabla su još uvijek bila uspavana, okrutno vijugajući na pozadini divljeg bijelog 

neba. Magličasto prozirno svjetlo nadvijalo se nad poljima. Zemlja je mirisala na 

kravlji izmet, plin u bocama i tekuće blato, a miris pečene slanine dopirao je preko 

groblja. Tugaljive ovce blejale su na oblake. 

Eddijevi hladni mokri rukavi priljubili su se uz zapešća. Kad je Marionin otac 

ubacio grudu zemlje u grob, njezino se lice trznulo i naglo je okrenula glavu na drugu 

stranu. 

Nakon toga su otišli u hotel u gradu i svi se polako, ali odlučno napili. Na 

pogrebu je bilo toliko mnogo ljudi da su u hotelu rekli da se iz bara mogu premjestiti u 

dvoranu. Uplakani ljudi neprestano su prilazili Marion i govorili da im je "žao zbog 

njezinog jada". Većinu njih nije ni poznavala. Daleki prijatelji njezine majke. Nekoliko 

rođaka iz Manchestera. 

Nakon nekog vremena, s drugog kraja prostorije začula se pjesma koju je poveo 

svećenik i lokalni zastupnik Fianna Faila. Zvuk je postajao sve glasniji kako se sve 

više ljudi približavalo krugu plastičnih sjedala i priključivalo pjesmi na refrenima, 

njišući se s jedne na drugu stranu, čvrsto zagrljeni. 

I Marionin otac otpjevao je jednu pjesmu, sporu irsku tužaljku, kolebljivim 

nejasnim tenorom otežući svaki slog. U dvorani je zavladala šutnja. Ljudi su se s 

krivnjom pogledavali dok su njihove čaše zveckale. Djecu koja su prigovarala 

šamarima su primoravali na šutnju. 

Želim, želim, uzalud želim 

Uzalud želim ponovno biti mlad. 

Ali mlad više nikad biti neću 

130

Dok jabuka na grmu bršljana ne naraste. 

Najslađa jabuka najbrže trune. 

A najstrasnija ljubav najbrže se ohladi 

Čemu nema pomoći trpjeti se mora 

I zato mene sad čeka zlatna obala. 

Jer ljubav prkosi, i ljubav godi 

Ljubav je užitak, kadje tek nova. 

Ali kako stari, ljubav se hladi, 

Dok ne izblijedi, kao proljetna rosa. 

Na kraju pjesme, Marion je zaplakala. Eddie ju je držao za ruku i rekao joj da se 

ne uzrujava, ali i sam je osjetio kako ga u očima peckaju suze. Rekla je da nije 

uzrujana. Samo, dan je bio prekrasan, sa svim onim pjesmama i zabavom. Staromodan 

dan. Dan kakav bi njezina majka voljela. 

Netom prije svršetka, Eddie je otišao na zahod. Popio je daleko previše, pa se 

poprskao vodom po licu kako bi se otrijeznio. Morao je biti snažan, zbog Marion. Bilo 

je to najmanje što je mogao učiniti. 

Vani u predvorju, ljudi su dolazili na ples koji je upravo počinjao u velikom 

šatoru. Billy Joe Boland i the Bronco Kings. Tutnjava country i western basa pulsirala 

je kroz noć, ispreplićući se s tugaljivim dalekim lelekom gitare s pojačalom. 

Dok su se ljudi progurivali pokraj njega, svi skockani u odijela i otmjene nove 

haljine, Eddie je opazio kako jedan neobičan, zgodan mladić razgovara s Marion uz 

automat za cigarete. Činilo se da šapće. Nagnuo se tik do nje i govorio joj s 

osmijehom, ali i s nekom određenom zabrinutošću. Ona je bezizražajno kimala glavom. 

On je govorio veoma napeto, ljuljajući se na petama. Bio je odjeven u crnu kožnu 

jaknu i u ruci je nosio kišobran koji je nježno tresao s jedne strane na drugu, 

raspršujući kapljice kiše. Ona je podigla pogled ka njegovom licu i nešto ga upitala. 

On je odlučno odmahnuo glavom i osvrnuo se po predvorju prije no što se nagnuo tik 

do njezinoga lica, stisnuvši šake uz tijelo dok je šaputao. Eddie je bio ljubomoran. 

Piće ga je učinilo ranjivim. Požuda je kapkala u zavist. Mladić je prošao kroz vrata i 

otišao na kišu, a Eddie je jednu minutu promatrao Marion, način na koji prolazi kroz 

mnoštvo. 

Upitao ju je tko je onaj neznanac i ona je odgovorila da je to Tom Clancy, stari 

obiteljski prijatelj, koji sad studira za svećenika. 

"Njegova je obitelj vlasnik pečenjare Prairie Moon u gradu", rekla je. 

"Ako taj tip uči za svećenika", odgovorio je Eddie, njišući se, "ja sam jebeni 

dalaj-lama." 

"Tko?" upitala je. 

"Ne", odgovorio je, "dalaj-lama." 

"Ne, stvarno", nasmijala se, "uči za svećenika. Zašto ne bi?" 

Eddie je osjetio kako ga bijes obuzima kao droga. Promatrao je njezino 

131

podignuto, zbunjeno bijelo lice, činilo mu se da ga dugo promatra. I znao je da ono što 

osjeća nije ljubav, već mržnja, i da je previše pijan da bi mario. 

"Slušaj, Marion", zarežao je, "samo me prestani navlačiti za jaja, u redu?" 

Suze su navrle na njezine zelene oči. Usnice su joj zadrhtale. Marion je prekrila 

uši dlanovima, kao da je upravo čula glasnu buku. 

"Eddie, molim te, ne počinji, ne danas." 

"To je to", rekao je, "samo daj, nabij mi osjećaj krivnje. Samo daj." 

"Ostavi me na miru", rekla je. 

Svađali su se na povratku iz hotela. Eddie je rekao da ona laže. Bilo je to zbog 

cuge. Oboje ih je učinila odvažnima. Ona mu je rekla da je posesivan, a on njoj da je 

šugava mala drska namiguša, ali nema muda to priznati. 

"Jedan od tvojih farmera, je li?" cvilio je, oponašajući njezin naglasak. "Jedan od 

lokalnih pastuha seljačina?" 

"Sve si pogrešno shvatio, Eddie", plakala je. "Tom je samo prijatelj, tako je to 

ovdje gore kod nas." 

"Ma nemoj, ovdje kod vas je drugačije, je li? Što je drugačije, Marion, reci mi, ja 

sam dečko s juga, plemeniti seljak, je li? Što? Unio je malo živosti u vaše dražesne 

žetvene plesove, je li to učinio?" 

"Molim te, Eddie", rekla je, "prestani." 

"Molim te, Eddie, prestani", podrugnuo se. "Kladim se da njemu to nisi rekla, jesi 

li, Marion?" 

Marion se zaustavila. Okrenula se prema Eddiju užarenih očiju. 

"Čak i ako nisam", povikala je, "da li se to tebe tiče?" Eddie je rekao da se njega 

to tiče i da tu igru mogu igrati oboje. O da. Osjetio je kako ga obuzima hladna 

silovitost racionalnosti, ubilačka smirenost u kojoj je znao da će reći bilo što, bilo što, 

da je povrijedi. 

Rekao joj je da mu nimalo ne smeta, ako je to bila samo avantura. 

"Hoću reći", zadahtao je, "svi smo imali svoje avanturice. Nemoj misliti dasi 

jedina." Cesta je bila mirna i mračna i u mokrim živicama nešto je puzalo. "Samo budi 

iskrena", rekao je. "Mene nije briga. Boli me ona stvar, ali mislim da mi duguješ 

iskrenost, u najmanju ruku." Čuo je vlastiti srditi dah i lupanje svog srca. "Samo mi 

reci istinu", rekao je, "to je sve što tražim." Dopustio sije podrugljiv, ciničan smijeh. 

"Hoću reći", nasmijuljio se, "znam da smo svi to učinili." 

Marion je brzo krenula ispred njega. Sustigao ju je i zgrabio za ramena, okrenuo 

je prema sebi. Maškara joj se od suza slijevala u crnim mrljama niz lice. "Seronjo", 

jecala je u skupljene ruke. "Oni su mila majka u usporedbi s tobom." 

Ponovno se otrgla od njega, lupkajući stopalima po tvrdoj kamenoj cesti. Čuo je 

njezine jecaje dok se udaljavala, a njezina sjena postajala je sve duža na žutom 

uličnom svjetlu kad su zašli za ugao. Nisko se sagnula i skinula cipele, a zatim 

nastavila hodati bosonoga, čitavo vrijeme plačući, glasno plačući, noseći cipele u ruci, 

šepesajući preko kamenja. Okrenula se prema njemu. 

"Eddie Virago", vrisnula je. "Proklinjem dan kad sam te srela." Njezin glas kao 

da je dolazio iz svake živice i svakog kutka tog crnog malog šutljivog grada koji je 

mirisao na treset. 

132

Nakon toga su sjedili u dnevnoj sobi male općinske kuće u Ulici Factory. Marion 

je čitavu večer odbijala razgovarati s njim. Televizor u kutu bio je uključen i svi su 

gledali "The Rockford Files". Mario kao da je rastavljao neki utikač odvijačem i 

ponovno ga sastavljao, bez nekog posebnog razloga. 

I nešto je čudno palo na pamet Eddiju dok je sjedio ondje i udisao miris kelja i 

ugljene prašine, potiskujuči bijes. 

Obiteljska sličnost bila je tako izrazita da je to bilo sablasno. Djeca, njihove 

majke, njihov djed. Nije se moglo ne primijetiti. Nije mogao posve odrediti zašto ga to 

kopka. Ne isprva. Ali pogledao je Marioninog oca u majušnoj kuhinjici, način na koji 

ju je dodirnuo, način na koji ju je obgrlio rukom oko ramena kad se odmaknula od 

sudopera, način na koji je ona polako obrisala ruke o pregaču prije no što mu je nježno 

skinula kravatu. Misli su nagrnule. Najednom, ona je uhvatila Eddijev pogled i 

namrštila se. Tad je svrnula pogled i stopalom gurnula kuhinjska vrata koja su se s 

treskom zalupila. A kad je to učinila, svi su u prostoriji pogledali Eddija, svi osim 

Marija, koji je i nadalje prtljao oko svog utikača s licem koje je bilo oličenje 

usredotočenosti, rastavljao ga, ponovno sastavljao, kao da ništa u kući nije kako ne bi 

trebalo biti. Ali čak ni to Eddiju više nije smetalo. Eddie je bio previše zaokupljen 

razmišljanjem. 

Bili su bliska obitelj. U to nije bilo apsolutno nikakve sumnje. Prava irska 

tradicionalna obitelj. Onakva o kakvoj čitaš u knjigama. Pogledao je djecu, njihove 

zlokobne beživotne oči, i njihova širom otvorena usta koja su se derala. Pokušao se 

sjetiti gdje je već ranije vidio takve oči, plitke oči, čudne oči, zelene oči boje mora u 

Sandymountu koje kao da su mu se silovito podrugivale. I najednom, s mučnim 

drhtajem, znao je. 

"Što je, Eddie?" prezirno se nasmiješio Mario. "Nešto te muči?" 

"Ostavi ga na miru", obrecnula se Katherine. "To je tajna", zagraktao je Eddie i 

zacrvenjeo se. Mario se nasmijao, malo preglasno. 

Eddie je zaklopio oči. Sad mu je bilo hladno. Čuo je samo zvuk Mariovog 

podrugljivog cerekanja, plač djece i nalet šapta. Sjetio se kako je ona tog jutra 

dodirnula očevo lice. Kako je njezin otac privukao njezino meko tijelo uz svoje grudi. 

Kako su njegove kvrgave ljubičaste ruke milovale njezinu kosu i usne. 

Kad je ponovno otvorio oči, zaboljele su ga od svjetla. Katherine je zurila u 

njega. Njezin pogled bio je nervozan. Nakon jednog trenutka, okrenula je glavu na 

drugu stranu. Prislonila je dlan uz obraz, tako da joj ne može vidjeti lice. Eddie je 

blejao u zatvorena kuhinjska vrata. Teško je progutao whisky. Samom je sebi rekao da 

je zacijelo pijaniji no što je mislio. 

Nisu razgovarali čitavim putem do kuće. Marion je sjedila sa slušalicama na 

ušima i prkosnim izrazom na licu, a kad je Eddie htio natočiti malo mlijeka u njezinu 

kavu, pozvala je domaćicu u zrakoplovu, nasmiješila se dražesno neprijateljski i 

zamolila novu šalicu kave. Sjedila je mirno, prekriženih ruku, čvrsto stisnutih usana. 

Kasnije, kad je dodirnuo njezino zapešće, naglo je odmaknula ruku i okrenula stranicu 

svog časopisa tako žestoko daju je poderala. 

Zatim je iz torbice izvukla škarice za nokte i nepotrebno silovito počela izrezivati 

133

crna slova iz naslova. Eddie je pogledao malog žutog čovječuljka na letku o sigurnosti 

u zrakoplovu, koji pričvršćuje svoj mali crveni prsluk za spašavanje, smiješi se 

svojim malim žutim osmijehom, grli svoju malu žutu nasmiješenu ženicu. Zatim je 

pogledao škarice. Eddiju je palo na pamet da smrt u zrakoplovnoj nesreći možda ne bi 

bila najgora stvar koja bi se mogla dogoditi. 

Čim su stigli u Brightside, ona se preodjenula i ponovno izašla, još uvijek ne 

rekavši ni riječ. Vrata su zalupila tako jako da je Eddijevo odijelo za razgovore za 

posao, obješeno na vješalici uz prozor, kao leš palo na pod. Nije se potrudio podignuti 

ga. 

Eddie je sjedio sam u sobi, prebirao po gitari i čekao da se nešto dogodi. 

Zamijetio je da je na zidnim tapetama jedva ostalo imalo slobodnog prostora. Slova su 

se proširila po čitavoj sobi, posve prekrivši zid uz krevet, suprotni zid, zid oko 

prozora, kutne daske, i većinu unutarnje strane vrata, neprobojna šuma novinskog 

papira koji blijedi. Nakon uobičajenih pola sata, ona se još uvijek nije vratila. "Jebeš 

nju", glasno je rekao Eddie. Otvorio je bocu whiskyja koju im je dala Katherine i 

natočio si popriličnu količinu. Ali čaša je imala okus paste za zube, pa je izlio whisky 

u umivaonik, kao liječeni alkoholičar u nekoj televizijskoj sapunici, a nakon još sat 

vremena otišao je u prizemlje porazgovarati s gospodinom Patelom o pogrebu. 

Gospodin Patel rekao je da mu je žao, ali mora obići trgovce na veliko. Djelovao 

je kao da ga nešto muči i veoma je loše raspoložen. Zamolio je Eddija da pripazi na 

recepciju dok njega nema. Eddie je rekao da doista radije ne bi, pa je gospodin Patel 

rekao, u redu, ako itko želi opljačkati hotel, neka izvoli, zašto bi on mario? I uzeo je 

ključeve svog kombija i bijesno izišao. 

S recepcije je Eddie nazvao nekoliko ljudi, ali svi kao da su imali posla. Ruth i 

Jimmy uređivali su gostinjsku sobu. Clint nije bio kod kuće, a Ginger i Brian nisu više 

razgovarali s njim. Nazvao je Jakeov broj, ali i Jake je bio vani. Njegova automatska 

tajnica rekla je da je otišao tulumariti i da se neće vratiti do jutra. Bila su četiri sata 

poslijepodne. Eddie nije bio siguran odnosi li se ta poruka na noć ranije ili noć koja 

će tek uslijediti. "Rejvajte", rekao je Jake, svojim najboljim Buddy Holly štucanjem, 

"osjećaj je lud." 

Pregledao je ladice na recepciji, ali nije pronašao ništa zanimljivo. 

Upisao je dvije australske izletnice u knjigu gostiju, ali osim toga sve je bilo 

mirno. 

"Možete se odjaviti kad god želite", nasmiješio se od uha do uha, "ali nikad ne 

možete otići." Australke su se pogledale. "Hotel California", objasnio je. "The 

Eagles." Činilo se da one ne shvaćaju šalu, ali svejedno su se nasmijale. Zatim su mu 

ispričale o svim zemljama u kojima su bile, kao da ih označavaju kvačicom na nekom 

nevidljivom popisu. Kad ih je upitao koja im se najviše svidjela, rekle su da je El 

Salvador bio najjeftiniji. Nisu išle sve do Nikaragve. "Šteta", rekao je Eddie. "Mislim 

da je to super zemlja. Svi političari su umjetnici." Rekle su da to zvuči pomalo kao 

Australija. 

"Očajni umjetnici", rekle su i nasmijale se. 

"Hej, cure", zazvao ih je Eddie kad su krenule prema stubama, "jeste čule onaj o 

australskom studentu? Uzeo je nekoliko godina slobodno od putovanja po Europi da bi 

134

ljenčario na koledžu." 

Kad se gospodin Patel vratio, i nadalje je bio loše raspoložen. Pauk mu je 

pokupio automobil ispred samoposluživanja, a na putu kući ispuhala mu se guma. 

"Jebeno tipično", rekao je, "jebeni peh." Bio je to prvi put nakon dugo vremena 

da ga je Eddie čuo kako psuje. Gospodin Patel pogledao je hotelsku knjigu gostiju kao 

da je očekivao da se hotel napunio dok je on bio odsutan. "Ponekad", uzdahnuo je, "ne 

znam zašto se trudim." Rekao je da Marion provodi previše vremena na svom drugom 

poslu. Tako se uopće nisu dogovorili. Nada se da ga ona ne iskorištava. Rekao je da bi 

joj Eddie to trebao spomenuti. 

"Šalite se, gospodine P.", nasmijuljio se Eddie. "Sami joj to spomenite." 

Perilica za rublje gospodina Patela bila je pokvarena, pa je Eddie raspakirao 

svoje prljavo rublje i odvukao ga u praonicu Bubbles na križanju s Ulicom Markham. 

Sjedio je s glavom među rukama, jeo hamburger i gledao kako se njegova odjeća vrti u 

bubnju. S vremena na vrijeme, neki bi se dečki dogegali i odgegali, podmuklo ogledali 

oko sebe i otišli. Stare žene dolazile su telefonirati. Gotovo nitko zapravo nije želio 

oprati odjeću. Eddie se čudio kako praonica opstaje. 

Žena iza pulta imala je zlatnu krunicu na zubu, s rupom u obliku zvijezde. Prsti su 

joj bili gotovo crni od nikotina. Upitala je Eddija želi li šalicu čaja, ali on je odbio. 

Klipsala je po praonici u papučama i razgovarala sama sa sobom. Na radiju je svirala 

neka ploča koja je zvučala pomalo ekscentrično. Čitava je praonica vonjala na ustajali 

znoj i dim cigareta. Povrh toga, osjećao se miris sapuna. Ali ispod sapuna miris je bio 

kao svugdje drugdje u Londonu. Star. 

"Ne bi vjerovao u kakvom nam stanju neki ljudi ostavljaju svoju odjeću", 

mrmljala je. "Ljudi nemaju stida." Eddie je rekao da je to istina. 

Kad se vratio u Brightside, nekoje vrijeme sjedio u predvorju i nadao se da će 

netko nazvati. Gospodin Patel ga je upitao gdje mu je djevojka, a Eddie mu je 

odgovorio da ne zna. Gospodin Patel je rekao da to nije baš dobro, a Eddie je slegnuo 

ramenima. 

"Prekid komunikacije", sa žaljenjem je rekao gospodin Patel, "to je loše za 

muškarca i ženu." Gospodin Patel ponekad je znao iživcirati riječima. Eddie je ustao i 

izašao. Vrećicu s odjećom ostavio je na sjedalu u predvorju. Nije odjenuo ni jaknu. 

Eddie je hodao gradom neko vrijeme, nastojeći se sabrati. 

Na Piccadilly Circusu shvatio je da je na određeni način pretjerao. Znao je to. 

Takvo čudno ponašanje moglo je značiti samo da se ona stvarno zapalila za njega. 

Eddie je i to znao. Gospode, mora da ga doista voli. Previše je zaljubljena da bi to 

podnijela, jednako kao i on, iako više nije znao zašto. 

Možda nikad nije znao zašto. Ili nikad neće. Toliko je osjetljiva na sve. Ona je 

kao netko kome je oguljen sloj kože. Kvragu, ona je kao netko bez kože, samo čisto 

meso, krv i kost. Sve od bola do užitka, čitav prokleti spektar, sve to ona osjeća dublje 

od ikoga koga je ikad upoznao. To je problem s Marion. Marion je čist osjećaj. 

Popio je tri čaše piva u French Houseu i kupio kutiju Gauloisesa. Ali tad je 

pokraj njega sjela neka mokra i blatna luđakinja i počela pričati o generalu de Gaulleu, 

pa je otišao. Hodao je Chinatownom promatrajući raščerečene patke u izlozima 

restorančića, spljoštenih tijela kao da je preko njih prešao parni valjak. Zrak je bio 

135

prepun mirisa češnjaka i đumbira, a gore iznad trgovina čuo se srdit razgovor i štropot 

kockica u čašama. Kupio je nekoliko tableta LSD-a od jednog dilera kojeg je znao, a 

koji je operirao blizu Covent Gardena. Zatim se vratio u Chinatown i pokušao ući u 

Krugers, njemački pab u koji su zalazili irski japiji. Novi irski stručnjaci u gradu. 

Budale. 

Vratar ga nije htio pustiti. Zbog frizure. 

"Izgledaš previše divljački, čovječe", rekao je. Nije do njega. Takva je politika 

kuće. Rekao je da će biti bolje da mu Eddie povjeruje na riječ. Stvarno nema smisla 

da se prepiru. Eddie se svejedno prepirao. Rekao je da je osobni prijatelj upravitelja. 

Izbacivač mu je rekao da ga nije briga ni da je J. Edgar Hoover, svejedno neće ući. 

Eddie ga je upitao za ime i zapisao ga u svoju bilježnicu. 

"Dobro", rekao je. "Vidjet ću te sljedeći put kad dođe obrtnica." Izbacivač je 

umorno uzdahnuo. 

"Unaprijed se radujem tome", nasmiješio se. "Dogovoreno." 

Baš kad se okretao kako bi otišao, vrata Krugersa su se otvorila. Dvojica seronja 

u odijelima progurala su se pokraj njega razgovarajući o nekoj djevojci, a iz 

unutrašnjosti zadimljenog bara, preko razigranog leleka i štropota Motowna, Eddie je 

začuo smijeh koji je prepoznao. Pogledao je kroz prozor. Rukavom je obrisao 

prljavštinu. 

Za šankom su sjedili Jimmy i Ruth i razgovarali s dva tipa u odijelima s 

dvorednim kopčanjem. Bili su mu okrenuti leđima, ali to su bili oni, nema greške, 

lažljive hulje. Oštro je pokucao po prozoru, ali oni ga nisu mogli čuti. Jimmy je na 

glavi imao ružičastu papirnatu krunu i govorio je uzbuđeno, s rukama na bokovima, 

njihao torzom sjedne na drugu stranu, vrckao guzicom, nekoga oponašao. Ruth je 

položila ruku na bedro tipa koji je stajao pokraj nje i smijala se dok se nije 

zacrvenjela u licu. 

Eddie je odlučio otpješačiti kuči. Nije bio raspoložen za podzemnu. 

"Nikome ne možeš vjerovati", pomislio je. "Ovaj je grad pun lažljivaca i 

seronja." 

Kad se vratio Ulicom President, Marion je bila kod kuće. Eddie je vidio svjetlo s 

ulice dok je s glavom među rukama sjedio na pločniku. 

Uvukao se u stražnju kuhinju i skuhao šalicu kave. Osjećao se loše. Sve je bilo 

nejasno, kao da je okrenut naglavačke i ispod površine vode. Nije se mogao ni na što 

usredotočiti. Zabrinutost se razmatala u njemu kao neka izopačena trakavica, odmatala 

mu se kroz utrobu. 

Kad se zavukao u krevet, ona se otkotrljala podalje od njega. Nije spavala. Znao 

je to po njezinom disanju. 

U sobi je bilo vruće i zagušljivo. Papirnata slova na zidovima šuškala su na 

propuhu. Sirene su ga držale budnim pola noći. 

Kad se sutradan ujutro probudio, ona je već bila otišla na posao. Potražio je 

poruku, ali nigdje je nije bilo. Nešto mu je privuklo pogled. Podigavši glavu, Eddie je 

na stropu vidio ukočena crna slova "ABC" koja kao da su mu prkosila. Ponovno je 

legao na krevet, zureći u ta slova, tik pred njegovim očima. Dugo nije ni trepnuo. A 

136

zatim je to učinio. U tom trenutku Eddie je znao da stvari jednostavno ne mogu 

nastaviti ovako još mnogo duže. 

Eddie je morao potražiti novi posao. Provjerio je ured za zapošljavanje, ali se 

ispostavilo da je to mjesto s najironičnijim imenom u King's Crossu. Zatim je 

provjerio oglase u novinama. Prodaja reklamnog prostora ili kompjutorsko 

programiranje, to je bilo to. Znao je da to ne bi mogao podnijeti. Jednostavno nije 

imalo smisla pokušavati. Pokušao je u restoranima, pitao trebaju li konobara, ali 

uvijek je nailazio na istu priču. Njegova frizura. Upitao je gospodina Patela treba li mu 

pomoč sa stolarskim poslovima, ali gospodin Patel je sumnjao da Eddie razlikuje 

dršku od vrha dlijeta. Uostalom, posla je premalo da bi ikoga primio. Ovako kako jest, 

guraju samo kako bi bili na pozitivnoj nuli. Sve je to krivnja Nigela Lawsona. Otkad je 

kamatna stopa na hipoteke skočila, nitko ne želi pljunuti lovu za poboljšanja u kući. 

Na kraju je svratio u pečenjaru na postaji Euston, gdje je vidio natpis da se traži 

pomoćni radnik u noćnoj smjeni. Upravitelj se zvao Jason i rekao je u redu, ali plaća 

je minimalna, a radno vrijeme dugo. Eddie mu je rekao da nije izbirljiv. Jason je 

odgovorio da je to najbolja vijest koju je čuo u zadnjih deset godina. Bio je sarkastični 

seronja. 

Za početak su ga stavili na dugi roštilj. To je značilo stajati iznad ploče za 

pečenje pet sati u komadu s glupim kartonskim šeširom na glavi i okretati špatulom 

hamburgere. Opekao je prste i ofurio podlaktice vrelim uljem. Znoj mu je u potocima 

curio s čela niz lice i kapao na metal koji je cvrčao. Svaki radnik je svakih pet sati 

imao petnaestminutnu stanku, tijekom kojeg je mogao pojesti hrane u vrijednosti od 

1.37 funti. Količina hrane koju si mogao pojesti ovisila je o tome koliko si dugo radio 

ondje. Eddie nikad nije ništa pojeo. Prvoga dana na poslu vidio je kako neki debeli, 

crvenokosi, pjegavi tip ispuhuje nos iznad roštilja i šmrklji padaju po pilećim 

okruglicama. 

Ali čak ni to nije bilo ono najgore. Najgora je bila sama količina hrane. Ogromne 

kartonske kutije hamburgera koje su pucale po šavovima, plastične pedesetkilogramske 

vreće krumpirića, bačve četverostrukog koncentrata šejka slatkastog vonja, ogromne 

tegle gorkih krastavaca u zelenom rasolu, badnjevi umaka od rajčice, pretile kante 

nabrekle od trulih ostataka i raskvašenih komada. Pomisao na svu tu hranu. Prve noći 

kad se vratio kući, Eddie je mislio da će povratiti. Druge noći je povratio. Rigao je u 

kupaonici dok u njegovom želucu više nije bilo ničega. 

Zamolio je da ga stave na blagajnu, ali Jason je rekao nema šanse. 

"Riješi se te frizure", rekao je, "pa ćemo razgovarati o tome. Dotad ne smiješ biti 

nikome pred očima." Te noći je Eddie ponovno povraćao. 

Marion ga je vjerojatno sažalijevala. Kad je narednog dana ustao, u kadi nije bilo 

rigotine. Pomislio je da je to znak popuštanja. Nazvao ju je u samoposluživanje i neki 

mu je glupi činovnik rekao da tamo ne radi nitko takvog imena, a čak i da radi, ne bi 

mogla doći na telefon. Eddie je rekao da sa sigurnošću zna da Marion radi ondje. 

"Ja je nemam na popisu", bio je uporan taj tip. Rekao je da Eddie ne razumije. Da 

radi ondje, bila bi na popisu. Eddie mu je rekao da si zabije taj popis, ali kad je 

kasnije ponovno nazvao, dogodila se ista stvar. 

137

Kad se ona te večeri vratila kući, Eddie je već bio otišao na posao. Kad se on 

vratio, ona je čvrsto spavala. A kad se on probudio, nje više nije bilo. 

Na ovaj način, nisu se pošteno vidjeli nekoliko dana. Zatim, nakon tjedan dana, 

jedva da su uopće vidjeli jedno drugo. Vrijeme kao da je ubrzalo. Osim njezinog tijela 

koje je drijemalo u krevetu, jedini dokaz Marionine nazočnosti u Eddijevom životu bio 

je miris njezinog parfema kasno noću. I nemilosrdno prostiranje malih prokletih 

izrezanih slova uzduž čitavog stropa prema prozoru. 

Eddie se pokušao ubaciti u dnevnu smjenu, ali Jason je rekao nema šanse. Dnevna 

je puna. Danju dolaze penzići i studenti. Ako želi dnevnu, morat će potražiti negdje 

drugdje. Eddie je počeo očajavati. 

Jake je rekao Eddiju za Lump. Bilo je to parkiralište u Cricklewoodu na kojem si 

se mogao pojaviti u osam sati ujutro i možda biti odabran između tristo muškaraca za 

posao na građevini. Trideset i pet funti dnevno, bez pitanja, bez osiguranja, a možeš i 

nadalje furati stari dobri rock and roll. Eddiju je sve to zvučalo malo otrcano, ali 

ostajao je bez love i nije mogao birati. 

Otišao je onamo jednog jutra, ali nitko od predradnika nije ga odabrao. 

Parkiralište je izgledalo kao neka stražnja uličica u Chicagu tijekom Depresije: redovi 

šutljivih muškaraca crvenih irskih faca, u prljavim kombinezonima i majicama 

Svjetskog kupa, koji iskašljavaju sluz i puše jeftine cigarete. Šefovi su stizali u 

mercedesima i jaguarima, debeli masni gadovi s prhuti po Savile Row odijelima. 

Izgledali su kao oni tipovi koji bi kod kuće u Irskoj bili gradski vijećnici. Tipovi u 

ručno izrađenim talijanskim cipelama, ali nikad ne mijenjaju čarape. Taj tip. Rekli su 

da Eddie izgleda kao ljepotan koji u životu nije odradio ni dan teške šljake. Prilično 

pronicavo. Pitali su ga zna li razliku između glavne i poprečne grede. Eddie je rekao 

da, Joyce je napisao Finneganovo bdijenje, a Goethe Fausta. Nisu shvatili šalu. 

Eddie se pitao gdje je sve pošlo nizbrdo. Bio je opsjednut osjećajem neuspjeha, 

ne ljubavi. Ponekad je pomišljao na odlazak. Ponekad bi zaključio da samo trebaju o 

svemu porazgovarati i riješiti svoje probleme. Ali svaki put kad bi pokušao 

razgovarati, usred noći, Marion je bila hladna. Rekao je to Jakeu. Jake je odgovorio 

filozofski. "Ako želiš da ti krevet ostane hladan", objavio je Jake, "drži ga pokraj srca 

moje bivše žene." To je bio naslov Jakeove omiljene country and western pjesme. Kao 

da nije shvaćao da situacija s Marion Eddija baca u depru i otežava mu da se 

usredotoči na svoju glazbu. Jake je rekao da je Eddie previše sebičan. Eddie je 

odgovorio da nije sebičan, samo je osjetljivo ljudsko biće. Jake je rekao da je prema 

njegovom iskustvu između tog dvoga tanka granica. 

"Ljubav boli, Eddie", nasmiješio se, tužno. "Katkada to moraš shvatiti. Nije sve 

mjesečina i Cadburyjeve ruže." 

"Isuse, Jake", rekao je Eddie, "baš si od velike pomoći." 

U slobodne dane Eddie je svirao s The Diehardsima. Kakva je bila situacija, 

imao je mnogo slobodnih dana. Jake bi sjedio u kutu i motao beskonačne džointove 

koje bi naizgled rijetko doista popušio, lupkajući se po bedru u ritmu s glazbom. 

Spider Simms bio je novi bubnjar, kuler koji se volio odijevati po najnovijoj 

modi. Spider se oblačio kao netko iz časopisa The Face, vječito namrgođenih usta. 

Čudno je hodao. Hodao je kao da mu je vješalica za odjeću još uvijek u košulji, ali po 

138

ubnjevima je vraški dobro lupao. Spider je nekoliko godina svirao u vojničkom 

bendu. Imao je vojnički ritam i uvijek se prvi pojavljivao. Isprva je Eddiju i njemu 

bilo teško razgovarati. Stajali bi ispred prostorije za probe i čekali Clinta, Andyja i 

Jakea, i situacija bi ponekad bila malo napeta. 

Spider je bio fanatik acid housea. Čitav vikend bi se vozikao autocestama u 

potrazi za propuhastim daščarama i napuštenim skladištima u kojima će se odvaliti. 

Rekao je Eddiju da ne zna što propušta. Eddie je rekao da će mu vjerovati na riječ. 

Andy je bio basist, zgodan momak iz Edinburgha, ljubitelj soula i funka, veoma 

kratke ravno ošišane kose, s rabljenim chewyjem ravnog krova. Bio je najobrazovaniji 

glazbenik od svih njih. Godinama je bio u poslu. Jake ga je zvao Andy "LA" McCrory 

jer je Andy jednom bio u Kaliforniji na nekom poslu i otad se hvali kako je u nekom 

noćnom klubu vidio Princea. 

Andy i Spider su obojica bili bivši studijski glazbenici, sposobni, učinkoviti, ali 

pomalo bez duše. Eddie bi improvizirao neki slijed akorda i oni bi ga točno ponovili, 

ali ponekad malo pretočno. 

"Više duše", rekao je Eddie, "svirajte iz jaja, znate." Andy je rekao da je naviknut 

svirati na pločama Kylie Minogue. 

"Jaja se ondje nisu baš tražila", rekao bi, češkajući se po glavi. A Spiderovo 

rješenje problema jaja bilo je da svira glasnije, što uopće nije nužno bilo ono što je 

Eddie želio. 

"Pokušajte je osjetiti", nukao ih je Eddie, "ovdje unutra, znate, u kostima." 

Ponekad bi Jake sa sobom doveo nekoliko tipova iz The Sax Machine, svog 

drugog benda, samo da ponegdje malo podeblja zvuk. Eddie nije bio ljubitelj duhača, 

ali morao je priznati da su ti tipovi dobri. Svejedno, do besvijesti ga je nerviralo kako 

su inzistirali na svom glupom koreografiranom pucketanju prstima svaki put kad nisu 

doista svirali. 

Između brojeva, Andy i Spider improvizirali su hard-rock rifove, obično 

"Stairway to Heaven" i "Laylu", koju nikad ne bi uboli baš kako treba, a The Sax 

Machine su svirali Johna Coltranea dok Eddie ne bi umalo izludio. 

Kući bi došao promukao, više od urlanja na sve oko sebe nego od pjevanja. Jake 

je rekao da se to mora očekivati. Rekao je da je glazba jedan veliki lonac za taljenje i 

da Eddie treba biti otvoren drugim utjecajima. Eddie je odgovorio da je problem s 

loncima za taljenje u tome da kad se pojača vatra, na površinu ispliva smeće. Jake mu 

je rekao da je previše ciničan. 

"Ti ne shvaćaš ljude, Eddie", uzdahnuo bi. "Ponekad jednostavno ne znam što bih 

mislio o tebi." 

Sve je došlo do kritične točke jedne večeri u svibnju. 

Eddie se te noći kasno vratio s ušljive frustrirajuće probe i otišao ravno u 

kuhinju. Nakon svirke ponovno se naduvao i odlučio raspustiti The Diehards i početi 

ponovno ispočetka. Dojadio mu je Jake. Uvijek je gledao na sat provjeravajući kad 

istječe vrijeme za probu, nikad nije ostao ni minutu duže. I Clinta je sve to počelo 

nervirati. Zaključio je da bi im bilo bolje ponovno u onoj garaži, da drndaju s The 

Beesima. 

Činjenica da su The Bees, s novim gitaristom i pjevačem, upravo uboli gažu kao 

139

predgrupa The Stone Rosesima na europskoj turneji nimalo nije pomogla. Kad je 

Eddie to pročitao u New Musical Expressu, umalo se na licu mjesta srušio od zavisti. 

Jake je to odbacio kao nevažno. Predgrupe su groblje, rekao je. 

"Kad završim s vama frajerima", obećao je, "The Roses će biti na koljenima 

svojih trapezica i moliti da sviraju kao predgrupa vama." Eddie je rekao možda, ali u 

međuvremenu The Honey Beesi imaju gaže po čitavoj Europi, a jebeni The Diehardsi 

još uvijek su zaglavljeni u Nigdjezemskoj. Jake je rekao da je sve to samo pitanje 

vremena. "Strpljenje je vrlina, Eddie", prekorio ga je, "kao što je rekao Billy Bragg." 

Eddie je rekao možda, ali nije vrlina koje mu je još mnogo preostalo. 

Eddie je s kavom sjedio u predvorju Brightsidea i sve se počelo vrtjeti. Sjedio je 

kao okamenjen, jer nije mogao učiniti ništa drugo. Jedina svjesna misao koju je uspio 

oblikovati bila je da zbog ovakvog stanja za to kažu da si stoniran. Jer te pretvori u 

kamen. Hej. Znači ovo je širenje uma. Eddie je bio bijesan. Njegov je bend obično 

sranje. Njegova cura ne razgovara s njim. Nema love. Strop izvodi salta i kovitla se 

oko njega. Kad je pogledao prema svjetlima, jedino što je vidio bile su tanke trake 

neona. I da bi sve bilo još gore, iz kuhinje je u predvorje dopirao vonj zagorjelog 

curryja i truleži iz kanti za smeće. 

Na putu do sobe, Eddie je zamijetio da je tepih vlažan. Isprva je mislio da je to 

zbog njegovog stanja. Mislio je da mu se pričinja. Nekoliko je sekundi stajao na 

stubama, top-tao nogama, tiho se cerekao sebi u bradu, misleći možda je to ipak zbog 

dobrog libanonskog sita. Ali tepih je šljapkao. Tu nije bilo zabune. Uspeo se dalje i 

postalo je gore. Znakovi "EXIT" zeleno su svijetlili u tami. Svaki niz stuba bio je 

mokriji od prethodnog. Kad je stigao do četvrtog, gležnjevi i rubovi njegovih hlača 

bili su mokri. Ovo postaje ozbiljno nesmiješno. Odnekud je dopirao strašan smrad. 

Eddie se ponovno zaustavio. Negdje u pozadini svoje mahnite, opustošene mašte čuo 

je neku buku. Spor, nabrekao, mehanički zvuk koji jednostavno nije zvučao kako treba. 

Jedan od onih zvukova za koje znaš da je pogrešan, bez obzira na to što drugo misliš. 

Zvuk koji se ne uklapa. 

Skrenuo je za ugao, rukom čvrsto držeći ogradu. 

Gore na hodniku, ispred vrata njihove sobe, Eddie je ugledao perilicu gospodina 

Patela, koja se lagano njihala s jedne na drugu stranu dok je sapunasta voda curila kroz 

vratašca na prednjem dijelu. 

Eddie je nepomično stajao i gledao kako voda u pravilnim valovima nadire iz 

perilice. Trepnuo je, naglo. Zatim je prišao perilici, nervozno želeći da je milijun 

milja daleko. 

Eddie je pokušao zatvoriti vrata kako treba, ali opekao je ruku, a kad ih je 

dodirnuo, kao da su zarežala, kao da su živa i ne žele da ih uopće dodiruje. "Jebemu", 

lecnuo se, sišući prst. Iz vratašaca motora na dnu perilice strujao je dim. Trpak vonj 

kemikalija napao mu je nosnice. 

Eddie je otišao u kupaonicu, uzeo ručnik i čvrsto ga omotao oko ruke. Kleknuo je 

i pokušao silom zatvoriti vrata. Bravica kao da je bila slomljena. Nagurao je stolac na 

vrata i voda je počela štrcati kroz vrh perilice. Sapunica ga je ošamarila po licu. 

Perilica je počela proizvoditi glasne zvukove kao da prdi. 

Eddie se uspravio i provukao prste kroz svoju mohikanku. Voda je sad curila niz 

140

stube, kapala preko rubova gazišta. Najednom se Eddie počeo osjećati prilično 

nenapušen. 

Pitao se što da učini. Nije imao sat, ali znao je da je prilično kasno. Ušao je u 

sobu i pokušao probuditi Marion, ali ona je spavala kao top, ležala na leđima, duboko 

disala. Njezina izglačana uniforma visjela je bezbrižno na vratima. Protresao ju je i 

zazvao imenom, ali nije se probudila. Ponovno ju je protresao i ona je promrmljala 

neku snenu pritužbu. Eddie je stajao u sobi i promatrao je. 

Pogledao je ABC na svim zidovima i sad u ravnoj crnoj liniji koja je presijecala 

strop na dva dijela. Zatim je ponovno pogledao nju. Izgledala je nevino, i iako je znao 

da nije takva, dopustio je tu iluziju. Pogledao je njezinu ruku, čvrsto stisnutu oko 

plahte. Na sekundu je ozbiljno razmislio da se uvuče u krevet pokraj nje i sutra ujutro 

brani šutnjom. Pogledao je prema stubištu. Sad više nije vidio tepih. Bio je prekriven 

sivom prštavom pjenom. 

Perilica je počela vibrirati, a iz motora se začuo mukli samrtni štropot. Vratio se 

u kupaonicu. Poprskao je vodom lice. Netko je na zidu kupaonice načrčkao neki 

telefonski broj. Eddie je pogledao u zrcalo. Ovo je tako jebeno tipično. 

Prešao je vlažan hodnik na vrhovima prstiju i pokucao na vrata gospodina Patela. 

Isprva nije bilo odgovora. Pokucao je ponovno. 

"Odlazi", zarežao je glas, "spavam." Eddie se nakašljao i smirio. Naslonio se 

čelom na vrata. "Gospodine P.", šapnuo je, "to sam ja, Eddie Virago. Možete li, ono, 

izaći na minutu?" Nije bilo odgovora, pa je jače pokucao i ponovio što je rekao. 

Čuo je škljocaj prekidača i psovke koje nije razumio. U sljedećem trenutku, 

gospodin Patel stajao je na vratima, trepćući na svjetlu i zavezujući pojas svog 

grimiznog kućnog ogrtača. Izgledao je srdit, ali isprva nije ništa rekao. Samo je 

pogledao preko Eddijevog ramena, niz hodnik, ravno u bolesnu perilicu. 

A onda je počeo psovati. 

"Sranje", rekao je, "Isuse, Marijo i Josipe." Eddie nije imao ni prilike reći mu što 

ne valja. Vidio je i sam. "O Isuse", uporno je ponavljao. 

"Da", rekao je Eddie, "i ja sam to mislio." 

Prišli su perilici i pritisnuli nekoliko gumba. Eddie je rekao da je pomalo ludist 

kad je riječ o strojevima, ali gospodin Patel nije znao što to znači. Osjećaj napušenosti 

ponovno ga je počeo obuzimati. Kad god bi pomislio da je napušen, taj se osjećaj 

vraćao. Osjećao se kao lik u nekom crticu, koji trči preko ruba litice i ne pada dok ne 

pogleda dolje. Nije mogao skrenuti pogled s ruku gospodina Patela. Izgledale su tako 

predivno, duge i otmjene, kao ruke kipara, tako lijepo oblikovanih noktiju, oštrih 

članaka. Pomislio je da bi gospodin Patel bio odličan blues gitarist i nasmijuljio se na 

tu pomisao. Gospodin Patel počeo je gubiti strpljenje. Žestoko je odvalio perilicu 

nogom. Udario je ponovno, a zatim zaurlao od bola i počeo skakutati, držeći se za 

svoje stopalo u papuči. Snažno je lupio šakom po vrhu perilice. 

Vrela voda navrla je i razlila se niz prednjicu njegovog ogrtača. Čvrsto je stisnuo 

oči i zacvilio od bola. 

U iznenadnom naletu inspiracije, Eddie je rekao, "Hej, gospodine P., zašto je ne 

izvučemo iz struje?" 

"Nemoj samo stajati", obrecnuo se, "nemoj samo govoriti, učini to." Od bijele 

141

pjene imao je brkove Djeda Božićnjaka. Eddie je ponovno provukao prste kroz kosu, 

zatim se sagnuo da dodirne utikač. Gospodin Patel u tom je trenutku počeo stvarno 

šiziti. "Koji to kurac radiš?" zaurlao je, udarivši Eddija po ruci. "Što to radiš, idiote, 

zar nas želiš sve ubiti strujom?" Eddie je bezizražajno zurio u gospodina Patela. "Voda 

i struja", podrugnuo se gospodin Patel i zabrektao hineći čuđenje. "To dvoje se ne 

miješa, budalo. Zar te na fakultetu nisu ništa naučili?" 

Jedan trenutak zurili su jedan u drugoga. Eddie je rekao da mu je glavni predmet 

bila engleska književnost. Rekao je, "Ako želite da joj govorim o semiotici, tad sam 

čovjek kojeg tražite." Gospodin Patel stavio je ruke na bokove. 

"Moram li ti nacrtati?" zaurlao je, rukama oponašajući povlačenje. "Potegni 

kabel. Ovako." I ponovno je povukao rukom nevidljivi kabel. "Potegni gada." 

"Stvarno mislite da bih trebao?" upitao je Eddie. 

Perilica je zastenjala i kroz vrh je proslinio plimni val smrdljive sluzi. Curila je 

niz bijeli emajl i iza sebe ostavljala komadiće prljavog mulja. 

Gospodin Patel počeo se udarati po licu. 

"Miči mi se s jebenog puta", zanjištao je, "sam ću to učiniti." 

Na vratima se pojavila gospođa Patel, umotana u ružičastu deku koja joj je 

otkrivala noge kad se micala. Njezina kosa blistala je, sjajna i raspuštena. Padala joj 

je niz leđa i kad je odmahnula glavom, bila je prekrasna. Gospodin Patel joj je nešto 

rekao, ali ona je odbila otići. Pogledala je Eddija i čvršće stegnula deku oko tijela. 

Kosu je stavila iza ušiju. Ljubičaste oči bile su joj tamne od sna. 

Gospodin Patel počeo je potezati kabel, stopalom oduprt o zid. Vukao je i dahtao 

i niz lice mu se slijevao znoj. Žile na rukama su mu podrhtavale. Gospođa Patel 

pokazala je Eddiju da mu pomogne, ali njezin suprug je rekao da mu ne treba pomoć. 

Eddie je slegnuo ramenima. Ona se lecnula. 

Iz zida su poletjele iskre. 

"Jebemu", rekao je Eddie odmičući se. 

Jarkoplavi električni bljesak osvijetlio je hodnik. Kabel je izletio iz utikača u 

ruci gospodina Patela. On je bubnuo na leđa i glavom lupio o ogradu. Pola utikača 

ostalo je u utičnici, a iz nje je navro vodopad iskri, iskre posvuda, štrcale su kroz zrak, 

pucketale preko ruba ograde, lupale o zidove. Perilica je još nekoliko trenutaka radila, 

škripajući i bućkajući. Zatim je sablasno zaškripala, zatresla se i utihnula. Tajmer je 

kuckao, zlokobno. 

Tad je iz sobe izašla Marion. Bila je u majici i plavim gaćicama. Oči su joj bile 

mutne, lice blijedo. Eddie ju je pogledao, ali ona je okrenula glavu na drugu stranu. 

Voda je tekla preko njezinih bosih stopala u njihovu sobu, ali ona kao da to nije 

zamjećivala niti marila. Upitala je gospođu Patel što se dogodilo. Glas joj je bio 

promukao. Nije bilo vremena za odgovor. 

"Odmakni se", zagrmio je gospodin Patel. Perilica je još jednom zacviljela i 

eksplodirala uz zaglušujući prasak. 

Poklopac perilice poletio je u zrak i preko ograde, razmrskavši luster putem do 

predvorja. Veliki valovi vode slijevali su se niz stube. Izmrcvarena mokra odjeća 

nadrla je kroz vrata. Gospodin Patel držao se za nogar ograde, kao da će ga voda 

pomesti. Bijesno je grgoljio, u pjeni. 

142

Gospođa Patel se nasmijala. Gospodin Patel se podigao i pogledao je. Činilo se 

kao da će je ošamariti. Pokazala je na njegovo lice i oponašala njegov bijesni izraz. 

Zatim se ponovno nasmijala. I polako zatvorila vrata. 

Tad je i gospodin Patel prasnuo u smijeh. Zabacio je glavu i grohotom se smijao, 

kokodačući i otirući suze, a nasmijao se i Eddie, nesigurno. Izišlo je još nekoliko 

gostiju pa su se i oni nasmijali. Svi su se smijali, osim Marion. Ona je stajala posve 

nepomična, ovivši ruke oko tijela kako joj ne bi bilo hladno. Lice joj je bilo bijelo. 

Pogledala je svoja stopala i oči su joj potamnjele od strave. Kao da je ta prljava voda 

krv. Nije ništa rekla. Prinijela je ruke glavi i izgledala zgađeno. Unatraške je ušla u 

sobu i zatvorila vrata, poput nijeme drvene dame na nekom starinskom satu. 

Sat kasnije, kad je pomogao počistiti nered, Eddie je došao u krevet. Ona je još 

uvijek bila budna. Tepih u sobi bio je mokar i uništen. Slatkasti miris deterdženta kao 

da se cijedio iz zidova. 

Eddie je skinuo košulju i prebacio je preko naslona stolca. Rekao je da mu je žao 

što je tako kasno došao kući. Ona jedan čas nije odgovorila, ali Eddie nije bio 

iznenađen. 

"Tri su sata", tad je rekla. "Bila sam zabrinuta." Razgovarali su prvi put u mjesec 

dana. "Gdje si bio?" upitala je. 

"Slušaj, umoran sam", odgovorio je. "Ugasimo svjetla i malo odspavajmo." 

Stisnuo je prekidač i sve se smračilo, osim neba zastrtog oblacima nalik mrljama 

tinte, ljubičastima i crvenima s druge strane prozora i električnom dugom neonskih 

svjetala na ulici. Ona se otkotrljala na bok i priljubila uza zid, što dalje od Eddija. 

Blizina njezinog tijela kao da je sve još pogoršala. Eddijeva stopala bila su 

hladna i mokra. Ležao je na leđima, s rukama iza glave. 

"Marion", pažljivo je rekao, "ovo je ludost. Ne možemo dalje ovako." Nije 

odgovorila. "Stalo mi je do tebe", rekao je, "ovo mi rastura glavu." Prebacio je bedro 

preko njezinog i gurnuo ruku ispod njezine majice. Prstima joj je dodirnuo dojke. 

"Molim te", preklinjao je. "Zar se ne možemo pomiriti?" 

Vrisnula je u mraku. Uspravila se i udarila ga šakom po licu. 

"Tebi nije stalo do mene", povikala je, "ne brineš o meni, samo se želiš jebati, 

nimalo me ne cijeniš." Eddie ju je držao za ruke, ali ona ga je pljunula i čuo je kako 

zamuckuje od suza. "Samo me zbunjuješ", vrisnula je. "Tako si jebeno kontroliran, zar 

ne, Eddie? Sve je samo sitnica koja se da popraviti." Žuto svjetlo nadrlo je ispod 

vrata, s hodnika, i Eddie je sad vidio njezino lice izobličeno od bijesa. Hrvali su se u 

krevetu i ona mu je pokušavala pobjeći. Eddie je bio užasnut. Pala je na pod. Pao je na 

nju i osjetio kako njegovo koljeno udara u meko meso njezinog trbuha. Zaštektala je od 

bola, kao životinja u stupici. Kotrljali su se po mokrom podu, stenjući, dahćući, hrvući 

se, a ona je tupim noktima pokušavala ogrebati njegovu kožu. Obuhvatila ga je bedrima 

i lupala po licu. 

I strašna buka koju su proizvodili dok su se hrvali, mukla i parodijska kakofonija 

dvoje ljubavnika koji se tuku, apsurdna simfonija dvoje ljubavnika čija ljubav umire - 

Eddie je znao gdje ju je već ranije čuo. 

Odmaknuo se od nje i upalio svjetlo. 

Marion je stajala nasred sobe i u ruci držala škare. Obraz joj je bio zamrljan 

143

krvlju. Oči su joj bile gnjevne. Tresla se. Majica joj je bila rasparana. Eddie se upitao 

je li oduvijek bila poderana, ili je to on učinio. Zatekao se kako se smije kad je 

zakoračio prema njoj. Ona je ustuknula. 

"Učinit ću to", upozorila ga je, "učinit ću to, jedan od ovih dana. To je ono što 

želiš, nije li, Eddie Virago? Nije li?" Rukom je okrznula kosu iza ušiju. Držala je škare 

kao što dijete drži olovku, lica ljubičastog od mržnje. "Nije li?" vrisnuh je. "Odgovori 

mi, jebeni gade." 

"Molim te", zagraktao je. "Isuse, Marion, daj se smiri, molim te." Torzo mu je bio 

mokar, od znoja i vode. Bokserice su mu se posve promočile i zalijepile mu se uz 

bedra, guzicu i jaja. "Smiri se", rekao je. 

Ponovno je vrisnula. 

"Nemoj mi se tako obraćati", upozorila je. Nasrnula je na krevet. Škare su 

zaparale jastuk i bijelo se perje raštrkalo kroz zrak. Sjekla je škarama s jedne na drugu 

stranu, govoreći strašnim i mirnim ritmom. "Nemoj. Mi. Se. Tako. Obraćati." 

Uporno je parah jastuk, dok nije postala gotovo histerična. Eddie je imao osjećaj 

da je svaki ubod namijenjen njemu. Uhvatio se kako se drži za prsa. Leđima se 

prislonio uz vrata. 

"Ti si jebena luđakinja", nasmijao se. Ona je podigla uništeni jastuk i bacila ga na 

ulicu. Zatim je bacila škare na pod i ne rekavši nijednu riječ otrčala u kupaonicu. Perje 

je prianjalo uz njezinu mokru majicu i nage noge. Vrata su se s treskom zalupila. Perje 

je ulepršalo natrag kroz prozor i taložilo se na podu kao snijeg. 

Eddie se rasplakao. Prekrio je oči prstima i jecao. Čuo je kako vani gospodin 

Patel lupa po vratima i vlastiti glas koji mu govori da ode. U mislima je vidio kako se 

ona ranjava škarama, ležeći u kadi punoj crvene vode. Ali nije ga bilo briga. Vidio je 

njezinu gracioznu ruku prebačenu preko ruba kade, kao da leži nauznak u čamcu za 

nekog ljetnog dana i provlači prste kroz mahovinastu vodu. Suze su navrle iz nekog 

mjesta iz kojeg nikad ranije nisu došle, iz nekog ogorčenog i iskrenog dijela njegovog 

bića koji je uvijek potiskivao. Suze su ga posve ispraznile i ostavile ga preklopljenog 

preko kreveta kao zgužvano odijelo. 

Ona je čitavu noć sjedila u kupaonici, a Eddie ležao na krevetu. Jednom ili 

dvaput je pokucao na njezina vrata, ali ona nije odgovorila. Zatim ga je bilo strah 

kucati. Kad je sunce zamrljalo prozorsko staklo, Eddie je utonuo u nemiran san. Kad se 

probudio, imao je glavobolju, Smokey Robinson svirao je negdje na radiju, a ona je 

bila pokraj njega, gola, i željela je voditi ljubav. 

Na kraju joj nije ni rekao da odlazi. Samo je počeo, iz dana u dan, odnositi svoju 

odjeću, knjige i vrpce sa sobom na posao, i sve ih nagurao u nekoliko unajmljenih 

ormarića na postaji Euston. Ponekad se brinuo da će ona zamijetiti da njegove stvari 

nestaju iz sobe. Ali, ako je i zamijetila, nikad nije ništa rekla. Ionako su rijetko 

razgovarali. Kad god bi Eddie ušao u sobu, ona bi uzela svoje stvari, progurala se 

pokraj njega bez ijedne riječi i sišla u predvorje ili u blagovaonicu, gdje bi satima 

sjedila, pisala pisma i pušila jednu za drugom. 

On se ujutro počeo iskradati iz Brightsidea, odjeven u što više košulja i pulovera. 

Navukao je hlače odijela ispod kožnih pa je i njih prokrijumčario. Cipele i knjige je 

144

nagurao u kutiju za gitaru. A zadnjeg jutra se odjenuo, uzeo svoju gitaru i išetao kroz 

ulazna vrata, govoreći gospodinu Patelu da će se vjerojatno kasno vratiti. Gospodin 

Patel jedva da ga je i pogledao. 

"U redu, Eddie", promrmljao je, nešto črčkajući, "u redu, vidimo se." Tog jutra je 

dao otkaz u pečenjarnici. Rekao je Jasonu da ako ga itko dođe tražiti, on odlazi u Južnu 

Ameriku. 

Na probi je upitao Jakea može li ostati kod njega nekoliko dana, u njegovom stanu 

s vrtom u Blackheathu. Rekao je da ima nekih problema kod kuće i da mu treba neko 

mjesto gdje će se na neko vrijeme pritajiti i malo pribrati. Jake je odmahnuo glavom. 

Jednostavno je pogrešan trenutak. Ne može mu pomoći. Četa od dvanaest francuskih 

reggae glazbenika upravo sad spava kod njega, pa ne može više nikoga ugurati. Doveo 

ih je iz Pariza da snime nekoliko demovrpci s The Sax Machine. 

"To je samo stan s vrtom", zacvilio je, "nije Madison Square Garden, Ede. Bilo 

koji drugi put, čovječe, ali ne sad." 

"Isuse, Jake, stvarno sam u gabuli", rekao je Eddie. "Spavat ću u kadi ili slično." 

"Kriste, Ede, već ih imam dvojicu u kadi, kompa, i jednog u jebenom bideu, 

kužiš? Hoću reći, krcat sam, Ede." 

"Jake, slušaj, ne bih te pitao, ali fakat sam u gabuli." 

"Eddie, znaš kakav sam, dao bih ti košulju sa svojih leđa, mali, ali stvarno ti ne 

mogu pomoći." 

"Zar nemaš nijednog prijatelja, Eddie?" upitao je Andy. 

"Naravno da imam prijatelje", naškubio je usta. "Hoću reći, Isuse, naravno da ih 

imam, ali sad jednostavno moram biti daleko od svih." 

Spider je prestao lupati po bubnju i pogledao Eddija. 

"Možeš ostati kod mene neko vrijeme", rekao je, "mislim, ako si stvarno u gabuli. 

Možeš spavati u mom skvotu." 

"Spidere", rekao je Eddie, "ti si divno ljudsko biće." 

"Da", suglasio se Jake, "krv tog tipa trebalo bi prodavati u bočicama." 

I tako je Eddie uselio k Spideru, u skvot u Electric Avenue u Brixtonu. Prve su 

noći dugo ostali budni i Eddie se nalio kao životinja. Rekao je Spideru da je uhvatio 

Marion kako se jebe s njegovim najboljim prijateljem na svijetu i jednostavno morao 

otići od nje na neko vrijeme. Spider je s razumijevanjem kimnuo glavom. Suglasio se 

da je nevjera strašna stvar. Ali rekao je da ne želi da Marion dođe ovamo i napravi 

veliku scenu. Eddie je obećao da neće. 

"Ne želim da vas dvoje perete svoje prljavo rublje u mom stanu", upozorio je. 

"Ozbiljno to mislim, Eddie." 

"Spideru", zapinjao je jezikom Eddie, "časna riječ, kompa. Kunem se Bogom." 

"Mislim, možeš joj reći da si ovdje", rekao je Spider, "ali mirite se negdje na 

neutralnom terenu, O.K.?" 

"Slušaj", odgovorio je Eddie, "neću joj ni reći da sam ovdje. Odmah bi došla 

ovamo po mene." Spider je rekao da mu se to ne čini baš poštenim. "Ti nju ne znaš, 

Spidere", rekao je Eddie. "Vjeruj mi, ta je cura za sve sposobna." 

Dva dana i noći Eddie je ostao u Spiderovoj gostinjskoj sobi i pravio se da ima 

neku čudnu ljetnu gripu. Ponekad bi čuo škripu stuba ili zvuk koraka na hodniku, i to bi 

145

ga posve unezvjerilo. Spavao je satima, usred dana, a kad bi se probudio, osjećao se 

umrtvljen i glup od spavanja. Noću je ležao budan i razmišljao o Marion i načinu na 

koji ju je ostavio. Ponekad bi utonuo u nemirne snove, vidio samoga sebe kako se šulja 

niz stube Brightsidea, vidio nju na svakom odmorištu, kako posve nepomično stoji u 

sjenovitim nišama, ruku prekriženih na prsima, široko otvorenih očiju, krhkog lica 

prekrivenog slovima abecede. Drogirao se kao majmun. 

Jedne večeri nakon prvih tjedan dana, Spider je upitao Eddija ne muči li ga što je 

samo tako otišao, ni ne rekavši zbogom. Eddie mu je odgovorio da je pretpostavka da 

će se Marion raspasti bez muškarca koji će je držati na okupu zapravo veoma 

seksistička. Uostalom, Eddie čini ispravnu stvar. Njegova je savjest posve čista. 

Treba imati željezna muda nekoga napustiti i preuzeti svu krivnju na sebe. Spider se 

nasmijao. 

"Mislio sam da nema nikakve krivnje", rekao je. 

Činilo se da ga Eddie nikako ne može natjerati da shvati, ali Spider mu je rekao 

da se opusti. Rekao je da ga zapravo boli kurac. To je Eddijev problem i on se u njega 

ne želi miješati. Spider je davno prilagodio svoj stav. Prolazi kroz nešto što je lukavo 

nazvao "razdobljem celibata". U Spiderovoj knjizi, monogamne veze samo dovode do 

problema. Sretneš nekoga tko ti se stvarno sviđa, a na kraju završite tako da jedno 

drugo polako trgate na komadiće. Kvragu. To nije njegova predodžba zabave. 

"Sretni zaljubljeni parovi", rekao je, "poštedi me." 

Skvot nije nalikovao nijednom koji je Eddie u svom životu vidio, iako ih nije 

vidio previše, osim u kasnonoćnim dokumentarcima na Channel Four. Sve pokućstvo 

je bilo od cjevastog čelika i crne kože - Spider je honorarno radio kao zaštitar u 

skladištu uredske opreme - i posvuda su bile neke čudne biljke u zemljanim posudama. 

Spider je bio lud za biljkama. Visjele su sa stropa, nicale u ormaru za sušenje odjeće, 

ispod slojeva crne lepršave plastike u stražnjem dijelu, posvuda. Spider je zapravo 

bio pritajeni hipi. Doista je bio. Mahnito je to poricao, ali na prozoru je imao obješenu 

skulpturu od bijelih papirnatih labudova, a ispod sudopera zagurane sve ploče Joni 

Mitchell. Kad bi se napio, počeo bi tugaljivo govoriti o Woodstocku, kao da je bio 

ondje, i sam šljapkao po njegovom blatu. Također, pisao je novelu "o rođenju". Kakav 

bi daljnji dokaz itko želio? 

Eddie je imao gostinjsku sobu za sebe, ali madrac je bio tanak i kvrgav pa bi, kad 

Spider danju nije bio kod kuće, legao na njegov futon i pokušao se malo naspavati. U 

Spiderovoj sobi je na crnom stolu uza zid bio tekst procesor. U kutu se nalazila polica 

za knjige puna svakakvih impresivnih djela - životi renesansnih slikara, romani na 

francuskome, tanki svesci poezije - koja očito nikad nisu bila pročitana. Knjige su bile 

poredane veoma uredno, po boji, od vrha do dna, počevši s crvenim hrptovima preko, 

iz police u policu, čitavog spektra do ljubičaste. 

Skvot je bio dobar. Jedini je problem bila vlaga. Spiderova odjeća se preko zime 

upljesnivila i ukrutila, pa je stijenke ormara prekrio debelim slojevima aluminijske 

folije. Eddiju je trebalo vremena da se navikne na to. Ponekad bi otvorio vrata ormara 

i prepao se vlastitog odraza. Ali Spider kao da je trošio sav svoj novac na odjeću. 

Svaki vikend dovukao bi kući iz Sohoa ili King's Roada, nagurane ispod pazuha, 

velike vrećetine drečave odjeće. Zato se Eddie morao pomiriti s kućnim sistemom 

146

izolacije. 

Brixton je bio dobro mjesto, posebice ljeti, pun štandova s voćem, švercera, 

super trgovina rabljenih ploča i ljudi koji ti pokušavaju prodati nešto što zapravo ne 

želiš. Eddie je volio samo šetati glavnom ulicom, zavirivati u izloge, prkosno gledati 

soulere, rokere, i lijepe djevojke, slušati hip-hop koji je odjekivao iz kafića i taksi 

ureda. Vidio je ljude crnje no što je ikad u životu vidio, muškarce i žene tako crne da 

je na jakom suncu njihova koža izgledala ne crna, već tamno-plava, kao u irskome 

izrazu za crnca Jearjjorm, plavi čovjek. Po prvi put u životu, Eddie je shvatio taj 

izraz. 

U Brixtonu je uvijek bilo glazbe. Cmizdravi soul i reggae odjekivali su iz 

stanova, ska i bluebeat na uličnoj tržnici, bebop jazz u brijačnicama, a nedjeljom 

ujutro pjev crkvenih pjesama iz Pentekostalne crkve. 

Spider ga je odveo u jedan klub iznad neke praonice, u kojem se ilegalno 

prodavao alkohol i cijelu noć svirao blues. Muddy Waters i Howlin' Wolf. Robert 

Johnson i Elmore James. Johnny Winter, Sonny Terry i Brownie McGee. Strogo 

govoreći, klub je bio samo za crnce. Ali Spider je bio O. K. jer je upravitelju jednom 

napravio neku uslugu o kojoj nije volio govoriti. I Eddie je bio O.K. - ili skoro takav - 

jer je bio Irac. Mjesto je bilo mračno i maleno i mirisalo na travu. Na podu je bilo 

piljevine, limenki piva, boca ruma. Stolovi su bili drvene planke položene na pivske 

sanduke. Ploče su se puštale glasno, basova pojačanih do daske. Ponekad su imali i 

živu svirku, mlade tipove s raštimanim gitarama, blues derače i pjevačice 

sentimentalnih pjesama o neuzvraćenoj ljubavi, i jednu bijesnu curu s dreadlocksima 

koja je lupala po otrcanom klaviru i vrištala o policiji. Spider je rekao da je to pravi 

blues. Rekao je da je to glazba osjećaja. A ne oni klinci srednje klase iz Surreyja koji 

pjevaju o Delti na električnim gitarama koje su im majke kupile kad su maturirali. 

Ponekad su sjedili ondje zajedno čitavu noć, bez ijedne riječi jer je glazba bila 

preglasna, jedina bijela lica u prostoriji, nesvjesni neprijateljskih pogleda oko sebe, i 

smijali se, posve pijani, gotovo čak sretni. 

Onda su jedan petak navečer otišli do Akademije pogledati The Pogues. Ali 

redovi su bili predugi i nisu mogli upasti. Spider je bio ljut, ali Eddiju je laknulo. 

Mjesto je vrvjelo Ircima, svi su bili mladi, svi pijani. Još je bio paranoičan da će 

sresti Marion ili neku njezinu prijateljicu. Jednostavno to ne bi mogao podnijeti, ali 

nije to želio priznati Spideru. Na povratku u skvot morao se praviti da je i on ljut. 

Znao je da je to iracionalno, ali da je čuo koliko je to iracionalno samo bi se osjećao 

još gore. 

Ponekad je tih prvih tjedana poželio nazvati je, samo da kaže da je dobro i da 

vidi kako je ona. Nekoliko puta zatekao je samoga sebe kasno noću u govornici, sa 

slušalicom u ruci, kako bira broj Brightsidea. Jednom je doista i nazvao, i odgovorio 

je gospodin Patel, zvučao je srdačno i prijateljski. Na trenutak je pomislio da 

progovori, samo da kaže bog, da pita za Marion, sve objasni i kaže da mu je žao i kako 

još uvijek želi da budu prijatelji. Ali tad je spustio slušalicu. A sljedeći put kad je 

nazvao, na poziv je odgovorio netko koga nije prepoznao, neki mladi Azijac blagog, 

šuškavog glasa. 

Pokušao je i pisati pisma, duge odlomke samoopravdanja, suptilne mješavine 

147

duboke iskrenosti i posvemašnjeg izbjegavanja. A onda je jedne noći popio bocu 

Southern Comforta, sjeo i sve napisao, najiskrenije što je mogao, ništa ne prešućujući, 

ne nastojeći poštedjeti njezine osjećaje, ili svoje vlastite. Ali sljedeće jutro je zgužvao 

pismo i bacio ga. Nije se ni potrudio pročitati što je napisao. U dubini duše znao je da 

je vrijeme za iskrenost već prošlo. Već je proteklo gotovo mjesec dana otkad je otišao. 

Kako bi sad mogao samo napisati pismo, kao da se išta između njih još uvijek može 

objasniti? 

"Budimo iskreni, Eddie", rekao je Spider, "ponio si se kao gad. To nije zločin. 

Svatko to ponekad učini, ali ne smiješ se praviti da se to sad može riješiti." 

Ljeto se nježno razlilo preko Brixtona. Svi su odjenuli biciklističke hlačice i 

naočale sa zrcalnim staklima. Hidranti za vodu dovezeni su na ulične uglove kad je 

bila ograničena potrošnja. Od vrućine je hrana u trgovinama trunula. Ulice su 

zaudarale od smrada trulih krušaka, ananasa, banana. Nekoliko klinaca uhapšeno je jer 

su umirovljenicima prodavali kante vode. Mladići su sjedili na stubama gradske 

vijećnice, potezali hladni Guinness iz boca. Neka je žena poludjela od vrućine u parku 

Brockwell i rekla jednom vrtlaru da je Isus. Srpanj se stopio u kolovoz. A Eddie se 

još uvijek nije javio Marion. 

Spider je bio dobar u pogledu stanovanja. Ali rekao je da ne može nastaviti sve 

plaćati. Nije želio ispasti materijalist, ali Eddie će morati pronaći neki posao, ili 

tražiti potporu za nezaposlene, ili prodavati vlastito tijelo, ili nešto. Zato je Eddie 

pronašao posao u novoj pečenjarnici, ovaj put u Victoriji, gdje je mislio da će biti 

siguran od Marion. 

S njim je radio jedan crnac koji je zubima mogao proizvesti zvuk malog bubnja. 

To je bio vrhunac uzbuđenja. Inače je bilo više-manje jednako kao u Eustonu. Osim što 

je sad Eddie bio naviknut na taj posao. Više ga nije uznemiravao. Nije povraćao kad 

bi noću došao kući i nije očekivao nikakve usluge od uprave. Čak mu se i sviđalo 

raditi ondje. Umalo. Ljudi su se smijali njegovoj mohikanki, koja je virila kroz 

naknadno izrezan prorez na vrhu nezgodne papirnate kape. Mušterije kao da su uživale 

u njemu. Imao je kratku avanturu s jednom lijepom curom iz Dublina, studenticom prve 

godine na Trinityju koja je ljeto provodila u Londonu. Sljedeći tjedan je otišla. Eddiju 

je bilo svejedno. Odlučio je prihvatiti Spiderov savjet. Nema više veza, barem ne 

zasad. Pokušao je izbaciti Marion iz misli. Većinu vremena, na njegovo iznenađenje, to 

mu je i uspijevalo. 

A onda se jednog dana na poslu dogodilo nešto neobično. Eddiju se učinilo da je 

vidi, usred poslijepodneva, kako stoji nasred kolodvorske dvorane kao da nekog čeka. 

Čučnuo je iza blagajne i promatrao kako se ona osvrće oko sebe. Malo je smršavjela, 

ali izgledala je dobro u bijelom gornjem dijelu trenirke i uskim crnim kratkim 

hlačicama. Stajala je posve nepomično uz automate za karte, prelistavala neki časopis 

i povremeno pogledavala na sat na ruci. Gledajući je, Eddie je osjetio kako mu iz lica 

nestaje krv. Samo na trenutak pomislio je da joj priđe, pozdravi je i kaže joj kako mu 

je žao zbog svega, zbog toga kako se ponio prema njoj i toga kako je između njih dvoje 

ispalo. Uspravio se, nakašljao, zagledao preko kolodvorske dvorane u njezina leđa. 

Ali onda se predomislio. Iskrao se kroz stražnji izlaz pečenjarnice, govoreći šefu da se 

ne osjeća dobro. Sat vremena se skrivao u muškom zahodu, hodajući amo-tamo i 

148

pušeći. Neki sredovječni tip u odijelu ponudio mu je trideset funti da pođe u hotel s 

njim. Eddie mu je rekao da odjebe. Kad se vratio na štand, nje nije bilo. Upitao je šefa 

je li ga itko došao tražiti dok je bio odsutan. Nitko nije. Eddie se sad stvarno nije 

osjećao dobro. Sjeo je na pod iza pulta s glavom među rukama, znojio se i tresao. 

Nakon pola sata, šef ga je poslao kući. 

Nekoliko dana Eddie je sjedio u stanu umotan u deku, izgledajući kao štrajkaš 

glađu u zatvoru, a tako se otprilike i osjećao. Kad god bi telefon zazvonio, on bi 

poskočio. Počeo je podizati slušalicu i to je izluđivalo Spidera. Brinuo je. Kad je 

prestao brinuti, osjećao je krivnju. Kad je prestao osjećati krivnju, ponovno je počeo 

brinuti, o tome zašto više ne osjeća krivnju. 

Pokušao je prestati pušiti cigarete i travu, ali nije mogao. Kad bi se Spider noću 

vratio kući, satima bi sjedili, pušili do besvijesti i slušali čudnu glazbu na indijskoj 

gitari. Ili bi otišli do onog bara, ali čak ni tad Eddie nije osjećao mir. Ljudima u baru 

nije se sviđao. Vidio je to po izrazu u njihovim očima. "Šefe", tako su ga oslovljavali, 

podrugljivo se cereći. 

Pokušao je usmjeriti svu svoju energiju u bend. Do polovice kolovoza utvrdili su 

svojevrsnu postojanu rutinu i jednom ili dvaput probe su čak protekle dobro. Spider i 

Clint bili su dobar autorski tandem. Nova je demovrpca snimljena i Jake ju je počeo 

slati diskografskim izdavačkim kućama, osobno poljubivši svaku omotnicu prije no što 

bi je ubacio u poštanski sandučić. 

Spider je pokušao upoznati Eddija s nekim novim prijateljima. Curama uglavnom, 

koje su visile s njim i Clintom nakon gaža. Neke od njih bile su u redu, ali Eddie nikad 

nije pokazivao mnogo zanimanja. Spider i Clint počeli su se pitati je li homoseksualac 

i nije li to razlog zbog kojeg su se Marion i on razišli. Spider ga je posjeo jedne noći i 

rekao mu da ima prijatelje kojima može vjerovati, da smo svi ponekad zbunjeni i da je 

ljudska seksualnost drama, a ne monolog. 

"Spidere", zastenjao je Eddie, "o kom kurcu ti govoriš?" 

A onda se Eddie zabrinuo da će Marion početi provjeravati bendove u City 

Limitsu i da će se pojaviti na jednoj gaži The Diehardsa. Nikad nije, ali on je 

svejedno postao prepreden i oprezan. Kad je hodao ulicom, počeo je nositi crnu 

kapuljaču. Kad bi Clint, Spider i Jake išli u klubove na West Endu, on bi izmislio 

smiješne izlike da ostane kod kuće. Sve je manje izlazio, samo u trgovine, ili bi satima 

sam sjedio u parku Brockwell. A zatim je to došlo do faze kad je Eddie u grad odlazio 

samo na gažu. Čak i tad bi se pojavio zadnji i nakon gaže odmah otišao taksijem, kao 

da je, kako je rekao Jake, jebeni Elvis Presley koji se brzo vraća kući u Graceland 

svojoj tinejdžerskoj školarki i dvostrukom cheeseburgeru. Eddie je svima rekao da ga 

pjevanje baci u takav trans da nakon toga jednostavno mora biti sam. Neko vrijeme, 

imali su milosti i nisu mu se smijali. 

Ali onda ga je jedne večeri Spider najzad dograbio. Ponudila im se nova gaža u 

Ponosu Erina i Eddie je bez oklijevanja odbio. Problem je u akustici, rekao je, 

jednostavno ništa ne valja. Spider je rekao da su to gluposti i da su The Diehards 

svirali na mjestima s akustikom metalne kante. Nakon nekog vremena, Eddie je 

popustio i priznao da je to zbog Marion. Jednostavno ne može podnijeti susret s njom. 

Spider je izgubio strpljenje i rekao da je Eddie totalno paranoičan. 

149

"Što je najgore što se može dogoditi čak i ako negdje naletiš na nju?" upitao je. 

"Hoću reći, neće te valjda kastrirati?" Eddie je rekao da on ne bi bio tako siguran u to. 

"Znaš, Eddie, ponekad sumnjam da je u vašem odnosu više no što ti ljudima voliš 

reći", rekao je Spider. 

"Et tu, Spidere?" odgovorio je Eddie. "Samo mi se skini s grbače, dobro?" 

Jedne subotnje večeri krajem kolovoza, Spider mu je najzad postavio ultimatum. 

Rekao je da to ne može više trpjeti. Rekao je da je došao do toga da se on osjeća 

krivim, a učinio je jebeno sve. Rekao je da ima osjećaj kao da živi s Charlesom 

Mansonom. Eddie se mora srediti ili odvući guzicu nekamo drugamo. 

"Ja noćas idem na jedan rave party", rekao je. "Ti, Eddie, ili ćeš poći sa mnom ili 

otići odavde. Žao mi je, čovječe, ali netko te mora isprašiti da prestaneš s ovime." 

Posvađali su se. Eddie je rekao što Spider koji kurac misli da je. 

"Kad budem htio tvoj savjet", rekao je, "pitat ću te." Spider je rekao da ga Eddie 

izluđuje. 

"Ne želim vršiti ovakav pritisak na tebe, čovječe", preklinjao je, "ali, Eddie, ako 

se ovo nastavi, završit ćeš tamo gdje vrata nemaju kvaka, a i ja zajedno s tobom." 

Tulum je bio acid house. Negdje u nekom cirkuskom šatoru blizu Magičnog vrtuljka - 

to je bilo Spiderovo ime za obilaznicu M25 - i u jedanaest sati su morali nazvati jedan 

broj kako bi saznali pojedinosti. "Ideš sa mnom, Eddie", rekao je Spider, "ili ćeš 

spavati na ulici." 

"Nema šanse", nadurio se Eddie, "ne možeš mi tako komandirati, pizdo." 

U automobilu se Spider ispričao jer je takav fašist. Rekao je da će Eddie uživati. 

"Daj, čovječe", smiješio se od uha do uha, "ne možeš živjeti kao pustinjak samo 

zato što se bojiš svoje bivše ženske. Još je puno zmija u jami, kužiš?" 

Eddie se pokušao praviti da ne zna pročitati kartu, ali nije upalilo. Spider je znao 

put. 

Prvi znak da su stigli na rave bio je golem red automobila. Zastarjeli Minići, 

Morris Minors, i jedan ili dva jaguara. Tipovi s debelim vratovima isprepipali su ih 

ispred šatora. Na košuljama im je pisalo Intercity Firm. Nisu izgledali kao tipovi s 

kojima bi se čovjek zajebavao, ni u jednom smislu te riječi. Martensice, pojasevi, 

spone, kopče, tetovaže po cijelim podlakticama, a kod jednog ili dvojice, i preko lica. 

U rukama su držali bejzbolske palice i lance za bicikl, a jedan ili dvojica potezali su 

iskežene rotvajlere na povodcima. Spider je čeznutljivo rekao da je to kao na koncertu 

Stonesa u Altamontu. 

Unutrašnjost šatora bila je zagušljiva od mirisa poppersa i svježeg znoja. Pod je 

bio vlažan i sklizak, ljepljiv od prolivenog energetskog napitka Lucozade. Činilo se da 

gotovo svi piju Lucozade. Ili to ili sok od ribiza. Glazba je bubnjala iz ogromnih 

zvučnika obješenih na glavnu konstrukciju šatora, a svjetla duginih boja osvjetljavala 

su more uzbibanih tijela. Ogroman treperavi zeleni stroboskop objavljivao je "ne 

vjerujte reklami". Ekipa DJ-eva ispunila je balkon cirkuskog benda. 

Ti su tipovi bili čudesni. Pljuvali su riječi u mikrofone, skakutati s noge na nogu, 

brže od ičega, brže no što je Eddie uopće čuo riječi. Dok je jedan od njih repao, 

njegov kompić stajao je iza njega, bodrio ga, poticao, pljeskao po leđima, potezao iz 

150

oce nečega što je izgledalo kao da bi moglo biti tekila. Jedan sitni crnac u kariranoj 

crvenoj lovačkoj kapi izmamio je grohot aplauza od publike. Vrištao je ritmove u 

mikrofon, njišući se s jedne strane na drugu, raskrečenih nogu, povijenih koljena, 

jednom rukom pridržavajući kapu na glavi, urlajući u mikrofon kao da je histeričan, ali 

ni u jednom trenutku nije propustio takt. Bas je bubnjao kroz pod, potresao potpornje 

šatora, izazivao vibracije u Eddijevoj kralježnici i utrobi. Djelići pjesama Jamesa 

Browna i Arethe Franklin čuli su se kroz pojačalo, dvostruko izmiksani i lupirani. 

Spider je izgledao kao da je umro i otišao u acid raj. Zatvorio je oči i bezglasno 

pjevao refren, spuštao ramena i lagano skankao sjedne na drugu stranu. Na 

ultraljubičastom svjetlu njegova je bijela košulja djelovala sjajno i ljubičasto. Negdje 

na pola"Pain In Full", izvukao je malu smeđu bočicu iz gaća. 

"Amil-nitratu", pjevuckao je, "volimo te." 

Eddie nikad ranije nije probao poppers. Ali zatvorio je oči i udahnuo i gotovo 

odmah osjetio kako mu je srce poskočilo. Ponovno je udahnuo i u grudima osjetio kao 

da mu u njima leprša nešto živo. Oči su mu zasuzile i Spider ga je lupio po leđima. 

Eddija je obuzeo osjećaj mučnine, nakon kojeg je uslijedilo najintenzivnije 

zadovoljstvo. Gotovo je osjećao kako se rađa u njegovim zažarenim nožnim prstima i 

polako širi bedrima. Kao da je ranije osjećao žmarce, a sad osjeća kako mu krv 

ponovno kola tijelom. Spider je podigao palac. 

"Živni malo", rekao je. "Riješi se svog bluesa." 

Spider kao da je poznavao gomilu ljudi. Ljudi kao da su bili sretni što ga vide. 

Zgodne djevojke prilazile su mu s leđa i ljubile ga, jedan ili dvojica zgodnih momaka 

također. On ih je pozdravljao svojim uobičajenim zajedljivim cerekom. Podigao bi 

jednu ruku u zrak i njegovi bi prijatelji zamahnuli, kao da će ga udariti, zatim ga 

pljesnuli po ruci, visoko iznad glave. Upoznao je Eddija s nekoliko osoba. 

"Škvadro, ovo je Eddie Virago", rekao je, "hibernirao je preko ljeta, ali sad smo 

ga namamili van." Prvi put čitavog tog ljeta, Eddie je osjetio kako se opušta. 

Odjeća je pomagala da sve djeluje čudno aseksualno. Gotovo svi su bili odjeveni 

jednako. Široke psihodelične majice koje su sezale do koljena, vrećaste hlače, 

naizgled skupe tenisice. Jedna ili dvije djevojke imale su uske kratke večernje haljine, 

crvene ili crne, i jedan ili dva momka bila su u elegantnim odijelima, ali većina nije 

bila, a oni koji jesu izgledali su kao da im je vruće i neudobno i kao da tu ne 

pripadaju. Plesali su zatvorenih očiju i pomicali ruke u zraku kao da su ispod vode i 

mahnito pokušavaju izroniti na površinu. 

Spider nije htio plesati. Ostavio je Eddija u razgovoru s nekom curom po imenu 

Rowena koja se ševila s tipom iz reklame za Levisice 501, ili je bar tako rekla. 

Navodno je bila stilistica. Rekla je da to nije posao koji možeš definirati. Eddie je 

rekao da to vjeruje. Cuclao je svoje pivo iz limenke i svakih nekoliko sekundi kimao 

glavom u ritmu, gledajući kako Spider vijuga kroz gomilu. Vrebao je šatorom nekoga 

tražeći, s gladnim izrazom u očima. Na suprotnoj strani središnje arene Eddie je vidio 

kako se rukuje i izmjenjuje novčanice s nekim ofucanim tipom u kožnoj jakni sa 

zaliscima. Rowena je rekla da je nekoć hodala s Rolandom Giftom iz The Fine Young 

Cannibalsa, ali on je sad u LA-u. Eddie je izrazio svoju sućut. 

Neki feminizirani crnac na koturaljkama prišao im je prodajući srećke za 

151

tombolu. Oko čela je imao japansku vrpcu za glavu, bijelu, s crvenim krugom u 

sredini. Eddie je odbio, ali djevojka je objasnila. Acid house tulumi ne mogu dobiti 

dozvolu, pa moraš kupiti srećku. Nagrada za svaku srećku je limenka Red Stripea. 

"Ovdje nema gubitnika", rekao je onaj tip, "to je bar teorija." Eddie je kupio 

dvije i jednu dao onoj curi. "Veliki potrošač", rekao je crnac, podjebavajući, i odjurio 

u mnoštvo. 

Ona ga isprva nije željela uzeti. Rekla je da ne pije, ali očito je bila na nečemu. 

Oči su joj bile vlažne i izgledala je kao da je plakala. Dah joj je mirisao slatko kao 

brandy. Eddie je rekao da bude apsolutno iskrena, i on bi volio nešto nabaviti. 

Pokazala mu je dilere, načičkane po dvorani kao kršćanska braća na irskom školskom 

plesu. Eddie je rekao da je mislio kako na ovakvim tulumima nema droga i da ih zato 

sve pretražuju ispred šatora. Odgovorila mu je da neki dileri plaćaju kako bi ih pustili 

u šator. Nešto kao franšiza, rekla je. Plaćaju kako bi srezali konkurenciju. 

Eddie i Rowena su neko vrijeme plesali ne gledajući jedno drugo, ali podij je bio 

prenakrcan i odvaljeni ljudi stalno su se zabijali u njih i gazili im po nogama. Zato su 

otišli i sjeli na rub cirkuske arene i neko vrijeme razgovarali o Spideru. 

"Jesi li znao da je bio u vojsci", rekla je, "preko u Sjevernoj Irskoj?" 

"Isuse, ne", odgovorio je Eddie, "nikad to nisam čuo." 

"O, da", rekla je, "tamo se duboko uvalio. Najboljeg prijatelja ubila mu je 

automobilska bomba. Spider ga je morao izvući iz auta." 

"Jesi li sigurna, Rowena?" upitao je. "Hoću reći, meni to nikad nije spomenuo." 

"Sto posto. Ne govori često o tome. Nikad poslije toga nije bio isti, kužiš", tužno 

je dodala. "Sad je jednostavno tako čudan, više ga ne mogu provaliti, kužiš?" 

"Kriste svemogući", uzviknuo je Eddie, "ne čudim se." 

"Spider je pravi svemirski kadet", zaplitala je jezikom, "mislim da je lud, ali on 

mene nikad ne sluša." 

Nije slušao ni Eddie. U sredini cirkuske arene, nešto je privuklo njegovu 

pozornost. 

Jedna mršava djevojka duge crvenkastosmeđe kose hodala je kroz gomilu 

uzbibanog tijela s mikrofonom u ruci i žestoko govorila u kameru. Na sve strane, 

frajeri u trapericama brzali su uz nju noseći reflektore koji su je osvjetljavali. 

Ispred nje je oštro koračala jedna žena s crvenim naočalama, napetog izgleda, i 

odmicala plesače s puta. 

"Hej", rekla je Rowena, "to je ona Salome, nije li, iz 'Napada umjetnosti'?" 

Eddie je zaškiljio u sredinu arene. 

"Isuse, da, ona je", odgovorio je. "Salome Wilde." 

"Da, važna stvar", rekla je. Eddie je bio na nogama. 

"Da te upoznam s njom?" upitao je zakapčajući gornji gumb košulje. "Ona i ja 

smo stari prijatelji." 

Rowena je odbila. Rekla je da je ozbiljno netrendovski gnjaviti ovakve 

celebritije. Uostalom, mora se s nekim naći. Rekla je da će se Eddie i ona možda 

vidjeti za još jedan ples, a on je odgovorio, "Da, naravno, vidimo se kasnije." 

Eddie je stao uz krug ljudi i promatrao kako Salome Wilde govori u kameru. Bila 

je ljepša no što je se sjećao, to svakako, i samouvjerenija. Brzo je govorila u kameru, 

152

mašući rukom oko sebe i provlačeći prste kroz dugu kosu. Ali glazba je bila tako 

glasna da Eddie nije čuo što je govorila. Svaki put kad bi redatelj spustio ruku, prišao 

bi neki tip i natapkao malo šminke na njezino lice. 

Eddie je otišao razgovarati sa ženom s crvenim naočalama. 

"Slušaj, dragi", rekla je, "mi ovdje snimamo televizijsku emisiju, dobro?" Eddie 

je rekao da nije ni mislio da izvode otvorenu operaciju srca. 

"Ona je moja prijateljica", rekao je, "idite, pitajte je." 

I Salome Wilde se sjećala njega. 

"Znam te", rekla je, rukujući se s njim. "Sjećam se tvoje frizure." Zagledala se u 

daljinu i pokušala se sjetiti Eddijevog imena. "I bio si prijatelj Deana Beana, zar ne? 

Svi oni socijalistički tipovi." Riječ "socijalistički" izgovorila je kao da govori o 

urođeniku sa Sejšela. Eddie je rekao da, time se proslavio. Ona je rekla, "Ne, 

ozbiljno, prepoznala sam frizuru", a on joj je odgovorio da je on nju prepoznao s telke. 

"Jako si ljubazan", rekla je. Rekao joj je da mu je ime Eddie Virago. "Tako je", 

odgovorila je, kao da je to bilo dvojbeno. "Imaš posla?" upitao je. 

"Znaš, Eddie", odgovorila je dodirujući njegovo zapešće, "mislim da još nisu 

izmislili riječ za to koliko ja posla imam." 

Upitala je čime se on bavio otkad je otišao s UCD-a, a on je rekao ništa naročito, 

muvao se naokolo, skupljao bend. Ona je to smatrala sjajnim. Voli vidjeti kako ljudi iz 

dobrih starih dana čine nešto sa svojim životima. Rekla je da je problem s Irskom u 

tome što svi samo sjede i stalno kukaju. 

"Znam da je to grozan klišej", dodala je i napravila zijevajuću kretnju rukom, "ali 

hoću reći, mi smo stvarno narod vilenjaka, ne misliš li, Eddie?" Svaki put kad bi 

izgovorila njegovo ime, njega bi obuzelo uzbuđenje. Izgledala je fantastično, u tom 

plavom kombinezonu koji joj je isticao figuru. Kosa joj je bila sjajna i dobro ošišana, 

a nokti nalakirani crnim lakom. Koža joj je bila čudesna, preplanula i glatka, kao 

Jenniferina. Izgledala je bogato. Eddie joj je to rekao i ona se nasmijala. "Da bar", 

odgovorila je. Ponovno je upitala za Deana Beana. 

Upravo u tom trenutku, do njih se došepirio Spider, s izrazom kao da nešto 

očekuje. Eddie je rekao da je on jedan od momaka iz benda, bubnjar, Spider Simms. 

Spider joj je rekao da nije samo bubnjar. Uz to se malo bavi i kreativnim pisanjem. 

"Molim", rekla je, "u nekoj reklamnoj agenciji?" 

"Ne", odgovorio je, "u skvotu. Pišem novelu o rođenju." Salome je napravila 

grimasu. 

"Dubokoumno", nasmijuljila se. Uzela je radiostanicu i rekla, "Cat. Pošalji mi 

molim te Texa, ako je u blizini." Tex je bio njezin prijatelj. Pomislila je da bi im 

mogao dati pokoji savjet. Iz nekog je razloga biseksualac, rekla im je. Zatim se 

nasmijala i dodala, "Oh, ne brinite, trenutačno ga zanimaju djevojke. Navodno to ide u 

valovima. Ima neke veze s Mjesecom." 

Tex je bio lovac na talente u Red Tape Recordsu i rekao je Eddiju da mu pošalje 

vrpcu. Eddie je rekao da će reći svom menadžeru da to učini i tip je djelovao 

zadivljeno. 

"Opa, pa ti imaš menadžera", rekao je. "Tko je on?" Eddie mu je odgovorio. Tex 

se umalo srušio od smijeha. "Isuse, Jake Mullan. Taj tip nije menadžer, slatkice, on je 

153

kriminalac." Zatim je rekao da se samo zafrkava, ali Jake je godinama u glazbenoj 

industriji i iza sebe je ostavio više no nekoliko slomljenih srca. Eddie je rekao, ma 

nemoj, zna to, ali gadan je to posao i njemu treba morski pas kao što je Jake kako se 

barakude ne bi približile. Tex je rekao da, može se na to i tako gledati. Ali put do rock 

and rolla zastrt je izbijeljenim kostima ljudi kojima je Jake nešto obećao. Salome je 

rekla da je on pravi pjesnik. Gurnula je laktom Spidera i rekla, "Vas dvojica bi se 

trebali spojiti." Spider se glupavo nacerio. 

Tex je ispričao nekoliko zabavnih priča o Jakeu, a Spider je sa sve većom 

tjeskobom slušao svaku njegovu riječ. Što se više toga saznavalo, to je Spider izgledao 

zabrinutiji. Ispostavilo se da je Jake odbio Boomtown Ratse. Godine 1978. rekao im 

je da je punk gotov. Šest tjedana nakon toga, potpisali su za Ensign za milijun 

predujma i Jake je hodao naokolo i svima govorio da im je on isposlovao taj ugovor. 

Veliki igrač, to je Jakeov izraz, rekao je Tex. 

"Ako ti Jake ikad kaže da je 'veliki igrač', bolje ti je da pobjegneš." Drugom 

prilikom, jednom Jakeovom bendu ponuđeno je da bude treća predgrupa na turneji The 

Clasha, ali je Jake to odbio. "Možete li to vjerovati? Odbio je jebenu gažu." Eddie je 

rekao nema šanse, ne može to vjerovati. Isuse. "Koliko sam ja čuo", zahihotao se Tex, 

"svojim je dečkima, za koje sad, igrom slučaja, nitko nema pojma ni gdje su ni što 

rade, rekao, pazi ovo, rekao im je da kad on bude gotov s njima, Clashovci će biti na 

koljenima i moliti da oni njima sviraju kao predgrupa." Tex je pijuckao od smijeha, s 

dlanom preko usta. "Kakav seronja", cerekao se. 

Eddiju je bilo nelagodno slušajući sve ovo. Salome Wilde stalno se hihotala i 

govorila Texu da je odvratna hladna gadura, ali Eddie se osjećao kao naivni idiot. 

Spider je utihnuo i postao mrzovoljan. Rekao je da želi biti sam i ponovno odlutao u 

gomilu. 

"Što njega ždere?" upitala je Salome. "Nije baš naročito sretan zeko, zar ne?" 

Eddie je rekao ne, nije, ne u ovom trenutku. 

"Ali on je takav", objasnio je Eddie, "kreativan, kužiš." Tex se ispričao. 

"Bez uvrede tvom prijatelju", rekao je Eddiju, "jednostavno nisam svjestan kakve 

psine može napraviti moja jezičina." 

Salome je rekla Eddiju da bude u blizini, skoro su gotovi sa snimanjem i možda 

ona i Eddie kasnije mogu popiti pivo. Stoga se on zadržao nasred arene, promatrao 

kako ona obavlja svoj posao i pokušavao se neprimjetno ugurati u kadar. 

Kad je završila, ekipa se zaposlila pakiranjem opreme, a ona je upitala Eddija je 

li raspoložen za čagu. Nije bio, zapravo. Ali svejedno je rekao da jest. 

Salome je plesala kao robot. Nikad nije micala noge, samo je ljuljala bokovima 

sjedne na drugu stranu i pomicala ruke s nekom neobičnom gracioznošću, kao da 

sparira sa zamišljenim protivnikom, a ne pleše. Stalno se naginjala prema njemu i 

izvikivala imena s koledža u Eddijevo uho, a on bi u odgovor zaurlao ili da ne zna o 

kome ona govori, ili bi joj ispričao svaki trač koji je znao, a nije ih bilo mnogo. 

Svi ostali su plesali lambadu, prilično seksi latino ples koji je tog ljeta bio 

najveća fora. Bilo je to najbliže vertikalnom jebanju što je Eddie vidio od jedne vruće 

noći u travnju s Marion na balkonu. Gledao je gipka vijugava tijela plesača oko sebe i 

osjetio nešto što je za njegov ukus bilo malo preblizu nelagodi. 

154

Ali Eddie i Salome Wilde su kliknuli. Ona se smijala njegovim šalama, a on 

njezinim. Kad ju je primio za ruku dok su odlazili s plesnog podija, činilo se da nema 

ništa protiv. Tex i ona ženska s crvenim naočalama su je čekali, djelovali su 

nestrpljivo. Morala je juriti. 

Rekla je Eddiju da bi voljela da se jednom nađu. Na primjer na večeri. Malo 

popričaju o dobrim starim vremenima. Eddie je rekao da bi to bilo super i ona mu je 

dala svoju posjetnicu. Na poleđini je napisala svoju kućnu adresu i broj, u St John's 

Woodu. 

"Opa", rekao je Eddie, "zadivljen sam." 

"Ne bi trebao biti", nasmijala se, "samo je unajmljen." Zapravo je mislio da je 

zadivljen što ona ima posjetnicu, ali nije to rekao. Rekao je da će joj se brzo javiti. 

"Stvarno, javi se", rekla je. Zakoračila je prema njemu i poljubila ga u obraz. "Da", 

nasmiješila se, "javi se. Možemo porazgovarati o Deanu Beanu. Nisi mi rekao čime se 

on bavi ovih dana." 

Rukovali su se, dok ona ženska s crvenim naočalama nije počela izgledati kao da 

će eksplodirati od nestrpljenja. 

"Salome, idemo", požurivala ju je. 

"U redu, u redu", uzdahnula je Salome i brzo se ponovno okrenula prema Eddiju. 

"Usput", rekla je, "ne brini zbog onoga što ti je Tex rekao o tvom menadžeru. Tex je 

obična gadura. Uvijek pretjeruje." 

"Je li?" nasmijao se Eddie. "To sam i mislio." 

Kad su oni otišli, Eddie je lutao šatorom u sebi psujući Deana Beana i 

pokušavajući naći Spidera i Rovvenu. Osjećao se dobro, ali glazba je postala previše 

teška za njegov ukus, ozbiljan ekstreman reggae, sama nabrijana ritam-mašina i 

manični bas. Frikovi acida još uvijek su bili na nogama, umorno se klatareći s jedne na 

drugu stranu kao da su na špagi. Ali svuda drugdje ljudi su se srušili na pod, spavali ili 

se ljubakali, ili zurili u krov šatora kao da je planetarij, što je, u ovoj fazi, vjerojatno i 

bio. Barem za neke. 

Popio je još jedno pivo, ljepljivo, toplo, i ponovno pogledom potražio Rowenu, 

ali nije je bilo. Sjeo je na rub arene, promatrao plesače, i na pamet mu je pala Marion. 

Kvragu, nije sve bilo baš tako loše. Pokušao je misliti o sretnim trenucima. Onom danu 

kad su išli u razgledavanje grada. Onoj noći kad su otišli na hipodrom i pronašli 

novčanicu od dvadeset funti na Charing Cross Roadu. Čak je i onaj dan kad se 

razjarila na Franka imao svoju smiješnu stranu, morao je to priznati. Ali sad je to 

gotovo. Takve se stvari događaju svakoga dana u tjednu. Nije to ničija krivnja, to ne 

smije zaboraviti. Samom je sebi to rekao. Sad to uviđa. Ljudi se svakoga dana sreću i 

razilaze. I to je jednostavno život. To je sve. Ne Heathcliff i Catherine. Obični 

muškarci i žene, svakodnevna stvar. Ništa, rekao je Eddie samome sebi, vjerojatno ne 

traje zauvijek. 

Uostalom, njoj je mnogo bolje bez njega. Mora biti iskren o tome. Dean Bean je u 

pravu. Dobro je biti iskren prema sebi. Njoj je sad stvarno mnogo bolje. Eddie je bio 

siguran u to. Kvragu, napravio joj je uslugu. Za nekoliko godina, ona će ga vjerojatno 

potražiti i reći puno ti hvala, kompa, stvarno si mi onaj put napravio veliku uslugu. 

Ponekad u životu moraš donijeti teške odluke, jednostavno se ponijeti kao muškarac, 

155

ozbiljno preuzeti odgovornost. Ona će to jednog dana shvatiti. Ako već nije. Stvarno 

hoće. Znao je to. 

Eddie je spustio glavu u dlanove, želeći da glazba prestane. 

"Kakva si ti jebena budala", pomislio je. "Zašto si je, dovraga, pustio?" 

Eddie je pronašao Spidera zavaljenog ispred stražnjeg dijela šatora. Skorena 

suha rigotina ukrašavala mu je lice, ali ležao je na boku i još uvijek je disao, što je već 

bilo nešto. Spustila se rosa i promočila mu odjeću. Eddie ga je trknuo stopalom, ali 

Spider kao da se nije želio probuditi. 

Daleko s druge strane vlažnih živica svjetlo se dizalo nad Londonom. Eddie je u 

polumraku nazirao blokove nebodera. Kravlji izmet ležao je nalik nagaznim minama na 

travi. Sve je bilo hladno. Ptice su negdje zapjevale, ali Eddie ih nije vidio. 

Kad se Spider probudio, nije znao gdje je. Eddie mu je rekao da ima rigotine po 

licu. 

"Pitam se čija je!" zastenjao je Spider i nasmijao se. Zatim se uhvatio za rebra i 

lecnuo, doista od bola. Bio je u groznom stanju. Rekao je Eddiju da je imao prilično 

gadnu halucinaciju u kojoj je mislio da je banana. Eddie se nasmijao. Spider je rekao 

da nije baš tako smiješno. Mislio je da mu ljudi pokušavaju oguliti kožu. "Pomisli na 

to, Eddie", rekao je. "Stvarno gadno." 

Netko je otkinuo retrovizor s automobila, ali Spider je davno prestao mariti za 

takve stvari. Eddie je vozio. Čitavim putem natrag do Londona Spider je razgovarao 

sam sa sobom. Bio je zabrinut zbog Jakea. Činilo mu se da onaj tip Tex stvarno zna o 

čemu govori. Eddie je rekao da je siguran da ljudi govore takve stvari i o Brianu 

Epsteinu. Spider je rekao možda, ali on je bar imao Beatlese. Naslonio je glavu na 

bočni prozor. 

"Mi nismo fantastična četvorka, Eddie", uzdahnuo je. 

"Da, dobro", rekao je Eddie, "razmišljajmo pozitivno. Može samo biti bolje, zar 

ne?" 

Ispred skvota, Spider je sjedio i plakao lica zarivenog u ruke. 

"Oh, Isuse, ne", cvilio je, "ne vjerujem da se to dogodilo, čovječe. Po prvi put 

nakon Bog zna koliko dugo vremena, bilo je prazno." Lice mu se zacrvenjelo, 

problijedjelo i pomodrjelo, brzo jedno za drugim, dok je lupao po kontrolnoj ploči. 

Eddie je žvakao nokte, gledao razbijene prozore, pušio zadnju cigaretu. Znao je da će 

ovo biti jedan od onih dana. 

Čim je Eddie dodirnuo vrata skvota, ona kao da su kliznula sa šarki i tresnula u 

hodnik poput pijanca na pod bara. 

U unutrašnjosti je bio kaos, u zahod je bio izliven brzo-sušeći cement i sve su 

cijevi bile razbijene. Žbuka i pločice ležali su raštrkani po tepihu. Eddijeva gitara bila 

je razmrskana po sredini, a u jednom komadu su je držale samo žice. Tekst procesora 

nije bilo. 

"Čovječe", jecao je Spider, "na njemu je bila moja novela." 

"Jebeš tvoju novelu", rekao je Eddie, "što je s mojom jebenom gitarom? Isuse, 

kako je našla ovo mjesto?" 

"O čemu ti govoriš, glupane glupi?" obrecnuo se Spider. "To je učinio jebeni 

156

gazda. Već mjesecima pokušava ući." 

Odjeća, knjige i ploče, sve je to nestalo. Vrata ormara ležala su skinuta sa šarki 

na podu. Kad je Spider pritisnuo prekidač za svjetlo, ništa se nije dogodilo. U dvorištu 

iza kuće ponovno se rasplakao, dok je promatrao opustošene biljke, iščupane i 

razbacane u hrpi zemlje. 

Nakon što su pažljivo pregledali uništene stvari, odlučili su popiti kavu i 

porazgovarati. Kuhalo za vodu je nestalo. Jednako kao i sve šalice. I kava. Spider je 

mahnitao, posve zgrožen. 

"Jebemu", dahtao je, "zamisli da mazneš nečiju jebenu kavu. Isuse." Bio bi nešto 

razbio, ali nije ostalo ništa što bi se moglo razbiti. 

Sjeli su na stubu i pili vodu iz zdjele za juhu od nehrđajućeg čelika koja je iz 

nekog razloga bila u prtljažniku Spiderovog automobila. Spider je stalno spuštao glavu 

medu ruke i uporno ponavljao da ovo ne može biti istina. Rekao je da će morati 

osloboditi novo mjesto za život i da će to vjerojatno potrajati. Eddie će morati pronaći 

drugi smještaj. 

"Baš ti hvala, kompa", rekao je Eddie, "puno ti hvala." Spider je rekao da nije on 

kriv za to. 

Veličanstveno zlatno sunce iskliznulo je iza oblaka. Postojala je samo jedna stvar 

koju je mogao učiniti i Eddie je znao da mora brzo djelovati. Žustro je otišao do kraja 

Electric Avenue, do grafitima prekrivene telefonske govornice, i gotovo se nasmijao 

od olakšanja kad je podigao slušalicu i začuo signal da je linija slobodna. Opipao je 

džepove tražeći sitniš. Drhtavim rukama nazvao je broj. Linija je škljocala i zujala, a 

zatim, na drugoj strani, važno zapjevala. Eddie je rašljao prstima kroz svoju 

tvrdoglavu, skorenu kosu. Tih glas zvučao je kao da još uvijek spava. Eddie je teško 

progutao slinu. Pogladio se po neobrijanoj bradi. 

"Halo?" rekao je, promuklo. 

"Da?" zijevnuo je ženski glas. 

"Salome?" upitao je. "Ovdje Eddie. Eddie Virago. Sjećaš se? Sinoć smo se 

sreli." 

"O, da, bog. Isuse, Eddie. Koliko je sati? Kriste." 

"Znam, znam. Slušaj, Salome, stvarno mi je žao zbog ovoga, ali što misliš, bi li se 

mogli naći?" 

"Molim? Zar se nešto dogodilo? Zvučiš malo napet, Eddie." 

"Pa zapravo, riječ je o mom stanu. Kad sam jutros došao kući, moj su stan zauzeli 

novi stanari." 

"Eddie, je li to neka šala?" 

"Volio bih da jest, Salome. Znam da nećeš vjerovati, ali ta ekipa skvotera, skinsa 

mislim, provalila je sinoć u moj stan dok sam bio na raveu i ne puštaju me unutra. Sve 

moje stvari su u stanu, moja odjeća i sve ostalo, moj novčanik. Zabarikadirali su vrata. 

Ne poznam ni živu dušu u Londonu. Svi koje znam su nekamo otišli, vikend za državni 

praznik, znaš, nemam novca ni ništa." Tišina je zujala niz liniju. "Imaju noževe, 

Salome, i jebene ne znam što, rotvajlere ili nešto takvo, prilično je sablasno, mogu ti 

reći." 

"Isuse, Eddie. Kakav peh. Jesi li nazvao murju?" 

157

"Ništa ne mogu učiniti. Navodno je sve to jebeno zakonito, oprosti na rječniku. 

Hoću reći, općinska stvar ili tako nešto, ne znam." 

"Ne znam što bih rekla. Bože. To je strašno." 

"Isuse, Salome, stvarno mi je žao zbog ovoga. Nemaš pojma koliko mi je 

neugodno. U zemlju bih propao. Pužem pred tobom. Hoću reći, stvarno. Mrzim samoga 

sebe jer ovo činim, ali, molim te, možemo li se danas vidjeti? 

"Stvarno ne znam, Eddie." Eddie je počeo šmrcati u slušalicu. 

"Isuse, Salome. Ne znam što bih, kunem ti se. Morat ću spavati na nasipu ili nešto 

slično. Stvarno mi je žao što te zovem ovako, ali imao sam tvoj broj kod sebe i znaš, 

oni tipovi, oni tamo unutra imaju moj adresar, a nedjelja je ujutro, tako je teško naći 

ljude." Sitni jecaji prekapali su niz liniju, a nakon njih tornado energičnog ispuhivanja 

nosa. 

"Prestani, Eddie", rekla je, "ne paničari. Dobro? Molim te, prestani plakati. U 

redu, slušaj, dođi ovamo i naći ćemo se. Znaš li gdje je kafić Wild West? Da, dobro, 

točno nasuprot mog stana. Kod stare crkve. Naći ćemo se ondje i počastit ću te 

doručkom. I smiri se, za ime Božje. Nije smak svijeta." 

"Salome", rekao je s iskrenim olakšanjem u glasu. "Nikad ti ovo neću zaboraviti, 

zbilja si anđeo." 

Kad je Eddie stigao do kafića, sat na crkvi odzvanjao je dvanaest. Do dva i deset, 

bilo je dogovoreno da će tu noć prespavati kod nje. Do tri već su bili u Salominom 

stanu i uz bocu vina razgovarali o vezama. Do pet sati i sedam minuta on je završio 

priču o svom životu. Do šest i trideset, trebao je ostati tjedan dana. Do sedam i 

petnaest, ona je otišla u studio, Eddie obavljao već drugi međugradski poziv, a zvono 

za večernju molitvu odzvanjalo kroz avenije i zelene vrtove St John's Wooda. 

Spider se dovezao s Eddijevim kovčezima. Kad je stigao, Salome je bila na telki 

i izvješćavala o acid partyju. Rekao je da na ekranu izgleda neopisivo zabavnije nego 

što je bilo u stvarnosti. 

"Ne znam otkud bi ti to znao", odgovorio je Eddie. Spider se osvrnuo po 

ogromnom, raskošnom stanu i zadivljeno zazviždao. 

"Isuse", uzdahnuo je, "ti se baš uvijek dočekaš na noge, zar ne, Eddie?" 

"Da, dobro", rekao je Eddie, "to je samo na mjesec dana ili tako nekako, znaš, 

šest tjedana maksimalno, dok se ne sredim." 

Eddie je dao Spideru da ponese bocu Salominog vina. Da mu zahvali na svoj 

pomoći koju mu je pružio i što ga je tako dugo trpio. Rekao je da je siguran da će 

Spider biti O. K. Rekao je da se već ionako neko vrijeme osjećao loše što iskorištava 

njegovu gostoljubivost. Već se dugo kanio snaći nekako drugačije. Ne voli biti teret. 

"Pa hvala ti, Ede", rekao je Spider. "Pravo si srce, čovječe." 

"Hej, ništa ti ne brini zbog toga", odgovorio je Eddie. "Hoću reći, tome prijatelji 

i služe, zar ne?" Baš kad se Spider okrenuo kako bi otišao, Eddie se nečeg sjetio. 

"Slušaj, Spidere", rekao je i Spider se okrenuo, pun očekivanja. 

"Da?" 

"Znaš, kad već spominjemo prijatelje, nešto sam te htio pitati. O Irskoj." Spider 

se počešao po glavi. Djelovao je zbunjen. 

"Što s njom?" 

158

"Pa, znaš, ti si bio preko, nisi li?" Spider je šutio jednu minutu. Kao da se 

ogledavao po sobi. 

"Ne bih rekao, Eddie", odgovorio je. 

"Oh, u redu. Nešto sam načuo, znaš, o vojsci i tim stvarima. Hoću reći, ako ikad 

budeš želio razgovarati o tome, ovdje sam." 

Spider je slegnuo ramenima. Pogledao je Eddija ravno u oči. 

"Netko je negdje pogriješio", nasmiješio se. "Ja nikad nisam bio ondje, Eddie." 

"Oh, dobro", rekao je Eddie nakon jednog trenutka. "Negdje je došlo do zabune." 

"Da, Eddie", odgovorio je Spider i okrenuo se kako bi otišao. "U ovom gradu ima 

groznih jebenih lažljivaca, i to je istina." 

Useljenje k Salome Wilde nije bio samo poslovni potez. 

Salome je odredila pravila od prvoga dana. Eddie može ostati nekoliko mjeseci, 

ne više, dok je njezina cimerica na safariju za samce u Svazilandu. Spavat će u 

odvojenim sobama. Riječ je isključivo o usluzi, budući da on nema kamo drugamo 

otići, i, naravno, budući da je prijatelj Deana Beana. 

Tijekom dana Eddie će imati stan za sebe, kad god ne bude radio. Od njega se 

očekuje da obavi svoj dio čišćenja i ostaloga. Salome nema kućnu pomoćnicu. Da joj 

ne narastu krila. Noću, bude li željela stan za sebe, Eddie mora ostati u svojoj sobi ili, 

još bolje, izaći. Dečki iz benda smiju ga posjećivati kad ona nije kod kuće. Ali u stanu 

se ne smiju drogirati. To je totalno neprihvatljivo. Salome mora misliti na svoj ugled. 

Eddie je rekao da sve to zvuči O. K. 

"Hej", uvjeravao ju je, "nema frke. Sa mnom je lako živjeti, stvarno. Ne bi 

vjerovala." 

Nakon nekoliko tjedana, imali su osjećaj da jedno drugo poznaju cijeli život. Ili 

barem duže no što su se poznavali. Kad bi se ona vratila iz studija, dugo bi ostajali 

budni i govorili da je zapravo čudesno koliko toga imaju zajedničkog. Ispunjavali su 

iste križaljke, slušali iste bendove, mrzili iste ljude. Čak su se pretvarali da su 

pročitali iste knjige. I oboje su bili gotovo jednako ambiciozni, što se ispoljavalo 

uvijek kad bi ga Salome samljela u scrabbleu, a to se prilično često događalo. Salome 

je bila opaka u scrabbleu. Znala je sve one začudno iritantne male riječi koje nitko 

nikad ne koristi - one bijedne riječi kao što su riječi za slova srednjovjekovnog 

alfabeta, križance egzotičnih životinja ili alatke za koje nitko ne zna kako izgledaju - i 

izbacivala ih samodopadno nemilosrdno. One večeri kad je složila "termitojed" i 

osvojila pedeset bodova, Eddie je shvatio da živi s intelektualkom. 

I Salomini roditelji su se razišli, ali to je bilo davno. Otac je pobjegao s nekom 

sisatom prometnom policajkom koja je jednog jutra zalijepila kaznu za pogrešno 

parkiranje na njegov BMW. Bila je to duga priča. Nije baš voljela govoriti o njoj. 

Rekla je da, ako je Eddie doista želi čuti, dat će mu presliku njezinog profila koji je 

ranije te godine izišao u Cosmopolitanu. Osam mjeseci živjela je s nekim tipom, ali 

prekinula je kad je otkrila da je spiskao sav njezin novac kako bi pomogao prijatelju 

da izvuče iz poslovnih problema svoju izdavačku kuću meke pornjave. 

"Gadno", rekla je. Sad je u nekom vjerskom kultu, na nekom otoku blizu 

Cornwalla. Moraju spavati u lijesovima, rekla je, na tom otoku. Sablasno. 

159

Rekla je da su tipovi koje je otad srela uglavnom bili preglupi da bi otresli prhut 

s njezinih Ray Banica. 

Ponekad joj je Eddie pričao o Marion. Govorio je o njoj kao da pripada "starim 

danima", kao neki pijani ovlašteni knjigovođa koji u baru za samce rogobori protiv 

svoje bivše žene. Salome je rekla da sve to zvuči ozbiljno duboko, ali kad joj je Eddie 

rekao o njihovom seksualnom životu, o tome kako se činilo da Marion stalno želi seks, 

Salome se nasmijala. Nije baš shvaćala na što se on žali. 

Znao je da je nikad neće natjerati da shvati, a to mu je iz nekog razloga bilo 

važno. To ga je ljutilo do besvijesti, ali nije mogao poreći. 

"Meni seks nešto znači", rekao je, osjetljivo. "Hoću reći, seks nije samo tjelesno 

iskustvo." Salome se ponovno nasmijala. 

"Naravno", rekla je. "To je očito." 

Najviše ga je frustrirala činjenica da što je on više govorio o Marion, to je 

Salome više izjavljivala da njoj Marion zvuči kao O.K. cura. Rekla je kako je već 

vrijeme da žene počnu biti seksualno otvorenije. Rekla je kako su Irkinje odgajane da 

budu križanke Djevice Marije i Florence Nightingale. Rekla je da Eddie posve 

pogrešno shvaća žene i da je ispod svog tog sranja o ravnopravnosti jednaki šovinist 

kao i svi drugi. On joj je odgovorio da joj to doista zamjera, a ona je na to rekla da će 

morati prihvatiti da im se mišljenja razlikuju. 

"Seksizam ne dolazi u obzir", rekao je. "Ja sam sto posto za žensku 

emancipaciju." 

Salome je rekla da je muški šovinizam kao trapezice. Nikad neće zauvijek otići iz 

mode. Ne vjeruje muškarcima koji tvrde da su feministi. To je samo još jedan oblik 

zavođenja. Pametniji, priznaje, ali svejedno proziran. 

"Svi oni imaju jednak glas", rekla je, "ti muškarci, blag i sirupast, ideološki 

korektan i negrabežljiv. Svi su bili na istom prokletom tečaju." 

Rekao je da Marion i on nisu prekinuli zato što je on seksist, ako je baš zanima. 

Odgovorila je da je baš ne zanima, ali on joj je svejedno ispričao. Prekinuli su zato što 

je on spavao s drugim curama. 

"Ali ona je to pogrešno shvatila", uzdahnuo je. "Hoću reći, ja jesam spavao s 

njima, to je sve što sam rekao, nisam ništa radio s njima. Mislim, ja često spavam sa 

svojim prijateljicama. Ti ne? Za mene je to silno utješno, spavati s nekim. Ne mora 

biti ničeg tjelesnog." 

Salome je rekla da je to dobar pokušaj. Zatim je dodala da je prilično traljav. 

Eddie ne može imati i ovce i novce. Ili želi biti opaki mačo pastuh koji jebe sve što 

stigne, ili je gospodin muškarac novog vremena koji ne želi auto u obliku penisa. Ne 

može furati jedno kad mu to odgovara, a drugo kad mu ono prvo ne odgovara. Rekla je 

da je Eddie seksualni kameleon i da će morati odlučiti. I rekla je da, ovako i onako, 

Eddie o ženama još mora mnogo toga naučiti. 

"Stvar je u tome, mali, da su najbolje jedva ikad onoliko dobre koliko ti misliš, a 

najgore vjerojatno nikad nisu tako loše kakvima ih smatraš." 

Kad ga nije zvala mali, zvala ga je šaci. To ga je isprva izluđivalo. 

"Nemoj me tako zvati", nadurio bi se. "Nisam jebeni Nijemac." 

Ali veoma polako, kako su tjedni prolazili, Eddie se navikao na to. Zatim je 

160

postalo i gore. Kad bi ga oslovljavala glupim imenima, shvatio je da mu se to počinje 

sviđati. Sjedio je u kuhinji jedan dan i mislio, "Isuse, pa ja sam odrastao muškarac, a 

nimalo mi ne smeta što me je upravo nazvala srčeko." 

Počeo je razmišljati o njoj tijekom dana kad nije bila kod kuće. Počeo je misliti o 

Salominom licu, oblinama njezinog tijela, njezinom zadahtanom smijehu. Ponekad kad 

bi je pogledao, sklupčanu na sofi, kako blebeće u telefon i gladi se po peti bosog 

stopala, poželio bi zaplakati od želje. Način na koji je provlačila prste kroz kosu, 

način na koji je pisala svoje ime, način na koji bi se iznenada nasmiješila onim svojim 

opasnim osmijehom, sve ga je to počelo proždirati. 

"Kriste, Beano", pisao je, "u gadnom sam sranju. Ne znam što mi se događa." 

Jednog vjetrovitog nedjeljnog poslijepodneva sjedili su na Hampstead Heathu, 

jeli peciva i govorili kojega bi od prolaznika voljeli vidjeti u poroti da su nekoga ubili 

i sad im zbog toga sude. To je bila Salomina omiljena igra. Eddie je rekao da je 

njegova inačica pokazati s kime bi se od prolaznika jebao da za deset minuta dolazi 

smak svijeta, a ti možeš birati. Naročito je dobra kad kasne vlakovi u podzemnoj, 

rekao je, tako vrijeme veoma brzo prođe. Salome je zabrektala, zagrcnuvši se 

pecivom. Zatim je prinijela ruku ustima i glasno se nasmijala. U tom trenutku njezine 

vlažne plave oči zaustavile su se na njemu, s izrazom preplašene životinje. Dodirnula 

je njegovo koljeno da se uravnoteži. Eddie se prestao smijati. Zurio je u nju i imao 

osjećaj da tone kroz prostor. I ona se prestala smijati. Odgurnula je kosu s očiju. Kad 

se nagnula i poljubila ga u kut usana, Eddie se rastopio. 

"Ima Boga", pomislio je kad se njezin jezik počeo gurati niz njegov dušnik. 

"Hvala ti, hvala ti, hvala ti, Isuse." 

Te večeri, kad su se vratili u stan, vodili su ljubav. Počelo je u dnevnom boravku, 

ljubakanjem na sofi dok je Melvyn Bragg pokušavao održati korak s Goreom Vidalom 

u "The South Bank Showu". Ona se sklupčala u njegovom naručju, milovala mu lice i 

grudi. Kad ju je čvrsto obujmio, osjetio je da drhti. Grozničavo su se pipali kroz 

odjeću. Dahtali su i slinili dok ih je mačka promatrala, trljajući guzicu o stolić za kavu, 

sa samodopadnošću u žutom oku. Kad je polovica gumba na njezinoj košulji bila 

raskopčana, a njezina suknja oko bokova, i kad se Eddiju učinilo da tek što nije 

eksplodirao od žudnje, Salome se odmaknula i rekla, "Slušaj, Eddie, znam da je ovo 

revolucionaran prijedlog, ali možda bismo trebali skinuti odjeću." 

"Naravno", odgovorio je, "hej, ja sam liberal." 

Ležernošću knjigovođe koji se razodijeva u sauni u Bangkoku, Salome je 

otkopčala preostale gumbe na svojoj košulji i skinula je. Brižno ju je preklopila preko 

naslona stolca. Posegnula je u torbicu i izvadila paketić kondoma. Zatim je otkopčala 

Eddijeve uske traperice i uz ponešto teškoća povukla ih preko njegovih martensica. 

"Čizme možeš skinuti sam", rekla je, "ovo nije Teksas." Eddie se grozničavo 

hihotao odvezujući vezice. "Ovo je samo avantura, Eddie, u redu?" rekla je ona, 

oprezno, iskoračujući iz cipela. 

"U redu, u redu", dahtao je Eddie. "Slušaj, već sam zaboravio, kunem se." 

Zatim je Salome spustila suknju preko bokova i oni su legli na tepih, drhtureći u 

donjem rublju, isprepletenih nogu, trljajući se međunožjima kao da trenjem žele 

zapaliti vatru. Na dodir njezinog tijela, Eddie je imao osjećaj da se topi. Legla je na 

161

njega, obuj mivši ga bedrima, spustivši dugu kosu na njegovo lice. Kad je skinula 

gaćice, nasmijala se. Dah joj je mirisao na vino. Zatim ga je poljubila tako žestoko da 

nije mogao disati. Povukla mu je majicu preko glave. On je uspio otkopčati njezin 

grudnjak. Dodirnuo joj je grudi i lice i ravni trbuh. Ugrizao ju je za rame. Ona je 

spustila njegove bokserice i liznula mu pupak. Poljubio je njezin trbuh i jezikom 

krenuo između njezinih nogu. Sjela je s bedrima preko njegovih ramena. Rukama je 

stiskala njegovu ćelavu glavu. 

Nakon toga, nekoliko minuta, jedino što je Eddie čuo bilo je Salomino dahtanje, 

sarkastični komentari Gorea Vidala o Ronaldu Reaganu na TV ekranu i Melvyn Bragg 

koji je svakih nekoliko trenutaka govorio "Da, shvaćam, da". 

Kad je svršila, Eddie se zagledao u njezino lice, dajući sve od sebe da je 

promatra s divljenjem. Ali Salome se smijuljila s krivnjom, rukom prekrivši usne. 

"Nikad ranije nisam to učinila s Mohikancem", rekla je. "Tvoja glava tamo dolje 

jednostavno izgleda kao štapić šećerne vune." 

"Ha ha ha", rekao je Eddie, pitajući seje li to kompliment ili nije. Kleknuo je na 

pod i navukao kondom. 

Salome se odmaknula i rekla da ima ideju. Željela je to učiniti u kupaonici. Zato 

su neko vrijeme prtljali oko tuša, dok nije potekla vruća voda i Eddiju se mohikanka 

objesila preko očiju. Nakon toga, namočeni sapunom i znojem, učinili su to na tepihu u 

hodniku. Potom na stubama i preko ogromnog stola u radnoj sobi, mlatarajući između 

Salominog faksa i klimave hrpe preslika Vladinog izvješća o budućnosti slobodne 

televizije. 

Završili su dva sata i tri kondoma kasnije posve goli u kuhinji, prikliješteni uz 

hladnjak s magnetima u obliku kivija koji su se zabijali u Salomina leđa, dok je 

nogama čvrsto obujmljivala Eddijevu stražnjicu i urlikala uz nacionalnu himnu koja je 

odjekivala s telke. 

Nakon toga su u mraku ležali na podu i osluškivali kišu dok je na radiju svirao 

neki jazz i Eddie pokušavao vratiti osjet u čeljust. 

"Kako ti je bilo?" upitao je nakon nekoliko minuta. 

"Oh", odgovorila je, zijevajući, "valjda je bilo u redu." Uputila mu je pogled 

opasno nalik sućuti. "Šalim se", rekla je, "bilo je dobro." 

"Dobro?" upitao je. "Oh, sjajno." 

"Hoću reći, zemlja se zatresla, Eddie, što bi ti htio, objavu u The Timesu?" 

"Salome", zagraktao je, "mislim da sam se zaljubio u tebe." 

Ona se tad nasmiješila, tužno, i dodirnula mu obraz. "Ne budi tako budalast, 

Eddie. Nemoj sve upropastiti", rekla je. 

"Isuse, što će to upropastiti?" upitao je. "Da li uvijek upropasti kad si s nekim tko 

te voli?" 

"Ne uvijek, šaci", odgovorila je, "ali obično." I ustala je, natočila čašu vode i 

uključila grijač za vodu. 

"Isuse", rekao je Eddie. "Ne mogu provaliti ženske." 

"Ma nemoj?" upitala je Salome. "Možda se ne bi trebao toliko truditi." 

Nakon te noći, učinili su to još tri ili četiri puta, u njegovom krevetu, nikad u 

njezinom. Nakon te prve večeri, seks je bio spretan, djelotvoran, čak i akrobatski, ali 

162

nikad onoliko zabavan. A kad bi se Eddie probudio, Salome bi se gotovo uvijek već 

bila vratila u svoju sobu. Isprva mu to nije previše smetalo. Potajno, laknulo mu je. 

Eddiju je bilo čudno buditi se pokraj nekoga koga je svake večeri gledao na televiziji. 

Iz nekog razloga to mu se činilo na neki neodređen način svetogrdnim. 

Ali onda se Salome počela viđati s drugim frajerima. Eddie bi ih ponekad 

susretao uz doručak, kad bi ih pokušavao izbezumiti znalačkim govorom o Nietzscheu 

čim bi Salome okrenula leđa. Salome je izgleda padala na ono što je nazivala 

"snažnim, šutljivim tipom". Činilo se da to podrazumijeva tipove šiljastih glava, 

majušnog intelekta i ogromnih bradavica koje su stršale kroz traper košulje. 

"Ne shvaćam što vidiš u njima", cvilio bi on, "stvarno ne shvaćam." 

"Oni imaju skrivene talente, Eddie", značajno bi odgovorila ona. 

Počeo je stalno razmišljati o njoj. Pisao joj je duga, strastvena pisma koja nije 

mogao poslati. Smišljao je razloge da je nazove na posao. Usred noći ležao bi budan, 

suhih usta, užarenog lica, dok mu se svaka tetiva u tijelu tresla od pomisli na njezino 

mršavo bijelo tijelo. Jednog jutra se probudio i čuo kako s radija zavija John Lee 

Hooker, "ja sam puzavi kralj zmija za tebe, dušo". Eddie je zatvorio oči, teško 

progutao slinu, zlovoljno se zagledao u svoju erekciju i pomislio, "Isuse, John Lee, 

misliš da ti imaš problema?" 

Jednog poslijepodneva u rujnu Eddie je zaključio da mu je dosta. Prethodnu je 

noć proveo uha zalijepljenog uz njezin zid, a čitavo to jutro glačajući gaće drugog tipa. 

Ušetao je u radnu sobu, skinuo pregaču i rekao joj da je voli. 

"I to ozbiljno mislim, Salome", objavio je. "Nikad u životu to nikome nisam 

rekao." Salome je podigla pogled sa svog tekst procesora, duboko uzdahnula i skinula 

naočale. 

"Eddie", rekla je, "znaš me šest tjedana. Daj me, molim te, poštedi." 

"Što je s nama?" upitao je. "Što je s onom nedjeljom navečer?" 

"Što s time?" upitala je. "Ako misliš da sam tvoja samo zato što smo se malo 

igrali jezicima, posve si u krivu." 

"Igrali jezicima?" vrisnuo je Eddie. "S tobom sam učinio stvari od kojih bi se 

Kaligula pobljuvao." 

"Ja za to nisam kriva", rekla je. "Ako si previše nezreo da bi se nosio s time, 

mali, to je u redu." 

"Ti si prejebeno neovisna", obrecnuo se. "Kao da ti nitko ne treba." Salome je 

prekrižila ruke i pokušala odzviždati glavnu temu filma "The Lone Ranger". Zatim ga 

je pogledala i rekla, "Jesi gotov?" 

"To je to", odgovorio je Eddie, "samo daj, to je stvarno zrelo, fakat." 

Rekla je da se on njoj sviđa, ali jednostavno ne želi ništa teško, i na prvi znak 

teške veze morala bi se ritnuti da se toga riješi. U praksi je to značilo da će se Eddie 

spakirati i spavati na nasipu. 

"Oh, tako dakle, u govnima sam", uvrijeđeno je komentirao Eddie. 

"Upozoravam te", obrecnula se, "nemoj se meni obraćati i glumiti mučenika, 

Eddie." Zatim je spustila glavu između ruku. Salome je veoma sporo progovorila. 

Rekla je da joj ne smeta što je on ovdje, na određeno, dok ne nađe mjesto na kojem će 

biti, ali što se nje tiče, njih dvoje ne žive zajedno, per se, samo žive u istom prostoru. 

163

Dijele isti prostor. "Takva je situacija", slegnula je, "uzmi ili ostavi." Eddie je bio 

uporan. Htio je znati na čemu su. Salome je uzdahnula. "Ponovno to činiš", rekla je. 

"Zašto sve mora biti tako određeno?" 

"Tko određuje?" zaderao se Eddie. "Isuse, postavim ti jednostavno pitanje i 

najednom sam Pol Pot." Salome je počela prijeteći kuckati kemijskom olovkom po 

rubu svoje šalice. Rekla je da Eddie postaje neprijateljski nastrojen. Eddie je uperio 

kažiprst u njezino lice. "Ja", polako je zarežao, "ne postajem jebeno neprijateljski 

nastrojen." Pogledala ga je ravno u oči i nasmiješila se. 

"Zar ne možemo jednostavno vidjeti što će se dogoditi?" upitala je, strpljivo. 

Eddie je rekao ne, on želi odgovor. Naškubio se najbolje što je znao. Salome je rekla 

da su, što se nje tiče, njih dvoje dobri prijatelji koji se povremeno poseksaju. To je to. 

"C'est tout", nasmiješila se. "Srčeko." Ne moraju se spolno suzdržavati. Oboje su 

slobodni viđati se s kim god žele. On joj je rekao da se ona boji obveze. Ne može 

hodati naokolo i do kraja života se ponašati kao društvena leptirića. Ona je odgovorila 

da zapravo ne vidi zašto to ne bi mogla. "Uostalom", nasmiješila se od uha do uha, 

"neću raspravljati s tobom, Eddie. Iz načela nikad ne raspravljam s dečkima s kojima 

sam spavala." 

On se vratio ribanju kuhinjskog poda. 

Jedne večeri nedugo nakon toga, Clint je na probi djelovao kao da ga nešto tišti. 

Uporno je svirao pogrešne akorde i značajno zurio kroz prozor. Kad je bilo vrijeme za 

odlazak, zamolio je Eddija da se malo zadrži. U pabu je rekao da mu mora nešto reći. 

Ne želi se miješati, ali nekoliko večeri ranije bio je na nekoj gaži u George Robeyju i 

imao neke novosti koje jednostavno želi podijeliti s Eddijem. 

Vidio je Marion. Sjedila je u stražnjem dijelu Robeyja sa svim svojim 

prijateljicama i činilo se da je u lošem stanju, strašno pijana, nekako histerična i ni 

najmanje dobro. Kad joj je prišao kako bi porazgovarao s njom, činilo se da ne zna tko 

je on. 

"Nije baš izgledala dobro, Eddie", rekao je. "Moram ti to reći, kompa, stvarno 

nije izgledala dobro." Bila je s nekoliko gadnih tipova koji su plazili po njoj. Eddie je 

pijuckao svoju pivu. 

"Je li bila u depri?" upitao je. Clint je rekao ne baš, ne u depri, samo pijana. 

Eddie je upitao zašto mu Clint to govori. To više nije njegov problem, a još manje 

Clintov. "Mnogo je vode proteklo otad", rekao je. Clint mu je rekao da ga ne želi 

uvrijediti, ali samo je pomislio da bi Eddie volio znati. Eddie je rekao da već ionako 

ima dovoljno gnjavaže kad je ljubav u pitanju. Na to mu je Clint rekao da zaboravi da 

je išta spomenuo. 

Ostatak večeri proveli su rogoboreći protiv Jakea i izrugujući se Andyjevim 

košuljama. Ali Eddie je bio zabrinut i što je više pio to je postajao zabrinutiji. Poželio 

je da mu Clint nije rekao za Marion. "Pohrani u rubriku loših sjećanja", pomislio je, 

posrćući kući na kiši. 

Ma koliko se Eddie trudio, Salome je i nadalje ostajala nepokolebljiva. Način na 

koji ga je odbijala deprimirao ga je do kostiju. Jedne večeri kad je ozbiljno pokušao 

postaviti svjetski rekord u durenju, ona je isključila video Petera Greenawayja i 

uzdahnula, "U redu, Eddie, pitat ću te što ne valja. To želiš, zar ne?" 

164

"Ne znam što ne valja", zacmizdrio je, "ali želim da prestane." Obujmio je glavu 

rukama i pokušao istisnuti suze iz očiju. 

Salome nije padala ni na što od toga. Točka labuda koji vene od ljubavi 

jednostavno je nije dirala. 

"Eddie, problem je u tome što ti ne tražiš prijateljstvo. Tražiš nekoga tko će 

izvlačiti tvoje stidne dlake iz kade, a taj netko neću biti ja." 

Rekao joj je da joj grubost ne pristaje. Ona je odgovorila da ide na spavanje. 

Eddie je znao da ništa od ovoga neće dugo trajati. Salomina cimerica tek što se 

nije vratila i on će morati iseliti. Noću je imao bolan osjećaj da sve juri i umire. 

Pokušao je napisati pjesmu o neuzvraćenoj ljubavi, ali ništa mu nije padalo na pamet. 

Prebirao je tužne, tajanstvene akorde u molu, nadajući se da će njihov odjek izmamiti 

nešto iz sporednih uličica u njegovom umu, ali nije upalilo. Samom je sebi rekao da je 

ovo baš tipično, čim sretne neku koja mu se doista sviđa, ne može je imati. Ali ma 

koliko se trudio, nije to uspio pretočiti u pjesmu. Uostalom, ništa se nije rimovalo sa 

Salome. Osim Palome. Čak se i njezino ime urotilo protiv njega. Situacija je bila 

beznadežna. 

Početkom listopada, Salome se vratila kući s odlukom. Kad je to objavila, Eddie 

je pomislio da će ga izbaciti. Ali ne još, rekla je, situacija je drugačija. 

"Napad umjetnosti" snima posebno izdanje nazvano Borba bendova, u kojem će 

uživo nastupiti osam novih bendova i publika će kasnije moći zvati i glasovati. 

Ubacila je The Diehardse u emisiju. Isprva Eddie nije bio naročito oduševljen. 

Smatrao je da jednostavno nisu spremni. Ali Salome je inzistirala. Morala se 

pretrgnuti da im to sredi, rekla je, i situacija je prilično škakljiva. Kad je rekao da če 

morati nazvati ostale dečke i posavjetovati se s njima, ona mu je rekla da je to već 

učinila. 

"Izgleda da svi oni misle da je to sjajna prilika", obavijestila ga je. Nazvala je i 

Jakea i on je umalo poludio od sreće jer je to bila tako super prilika. "Daj, Eddie", 

nasmiješila se, "zabavit ćete se kao nikad." 

Ispostavilo se da je uistinu bilo veoma zabavno. The Diehards su stigli u četiri 

sata poslijepodne, ubili se tekilom u apartmanu u kojem su čekali, otrijeznili na 

vrijeme za tonsku probu i apsolutno briljantno, bolje no ikad, izveli pjesmu "Čiji si ti 

pas?" Spider je na kraju gurnuo štap kroz tom tom i pokušao sve uvjeriti da je to učinio 

namjerno, jer je Keith Moon njegov junak. Jake je proveo čitavu večer trpajući u sebe 

najveće moguće količine lososa i pokušavajući zbariti pomoćnu producenticu, iritantno 

blijedu žensku koja je bila odjevena u crno i govorila kao da ima špekule u ustima. 

The Diehards su dobili dvjesto glasova, predzadnje mjesto. Jedan ženski 

antiseksistički heavy metal bend odnio je najviše glasova. Neki žestoki tip s gadnim 

aknama i ritam mašinom zauzeo je zadnje mjesto. 

Producent je sutradan ujutro nazvao Eddija kako bi mu rekao konačni poredak. 

"Punk je jednostavno mrtav", rekao je svojim šušljavim glasom. "Zašto se ne 

prebacite na new country ili nešto tako?" 

"Zato što ne pjevamo o jebenim ovcama", odgovorio je Eddie. 

Producent je upitao misli li na pjesme o jebenim ovcama ili o jebanju ovaca. 

Eddie mu je rekao da se jebe. Producent je rekao u redu, ako želi biti takav, i linija se 

165

prekinula. Tek na trenutak, Eddie je shvatio zašto frustrirane rock zvijezde bacaju 

televizore kroz prozor. Nazvao je producenta da se ispriča, ali njegova je tajnica rekla 

da je na sastanku. Zato je pokušao nazvati Jakea. Jake je bio na nekom raveu. Dobio je 

istu jebenu poruku kao zadnjih šest mjeseci. "Rejvajte", govorila je, "osjećaj je lud." 

Salome je nazvala i oprala ga zato što je bio tako agresivan. I njoj je odbrusio da 

se jebe. 

"Rekao sam ti da nismo spremni", obrecnuo se, "nisam te smio poslušati." Ona je 

rekla da će o tome morati razgovarati kasnije. "Neću biti ovdje", rekao je, "kad se ti 

vratiš, mene neće biti." Kad je završio rečenicu, linija se već bila prekinula. 

Eddie je ušao u njezinu sobu. Prekopao je po njezinim stvarima, ne znajući točno 

što traži. Ušao je u njezinu garderobu, mirisala je kao parfumerija. Htio je strgnuti 

njezine haljine s vješalica i rasparati ih na komade i ostaviti razasute po stanu kao 

konfete. Želio je pronaći konja, odrubiti mu glavu i staviti je pod plahte. Želio je 

nazvati iransko veleposlanstvo i reći da je pronašao adresu Salmana Rushdija. Ali nije 

to učinio. 

Nekoliko sati sjedio je u stanu i gledao telku. Zatim je otišao u kuhinju, izvadio 

sve čaše iz ormarića i oprao ih najprije vrućom, a zatim hladnom vodom, i svaku je 

laštio dok nije zaškripala. Od toga se nije osjećao nimalo bolje. Bijes se i nadalje 

grebući vraćao u njegov mozak. Kad su čaše bile gotovo sve poredane na ploči za 

cijeđenje, njegovi vlažni prsti pustili su da zadnja padne i razbije se u milijun 

komadića. Eddie je otvorio usta i vrisnuo. Glavom je udario o hladnjak. Nogama 

odvalio kuhinjski pod. Perilicu je rasjeckao karate potezima. Otvorio je kuhinjska 

vrata i jednu po jednu bacio čiste i sjajne čaše na psa na katu ispod, patetičnu pudlicu 

koju je njezina patetična mala vlasnica, neka plemkinja s plavkastim odsjajem na kosi 

koja je u životu češće bila na zatezanju lica nego što je podigla zahodsku dasku, zvala 

"Knedlica". 

Kasnije tog istog dana, dok je Eddie naslovljavao omotnice za demovrpcu, 

nazvao je Frank da mu čestita na nastupu u emisiji. Rekao je da nema veze što kaže 

itko drugi, on je ponosan na njega i to je to. To su bile dobre vijesti. 

"Bio si sjajan", rekao je. To je malo razvedrilo Eddija. 

Ali bilo je i loših vijesti. Dean Bean upravo je primljen u Ulicu Jervis zbog 

hepatitisa B. Netko je to rekao Patriciji u pabu. 

"Znaš kako je ovdje kod nas", rekao je Frank. "Malen je ovo grad." 

Eddie je slušao Franka i nije ništa osječao. Čak ni iznenađenje. Čak ni hladnoću. 

Nastavio je naslovljavati omotnice dok je Frank govorio. Slušalicu je stisnuo između 

brade i ramena i nastavio pisati. 

Frank je rekao da nije imao pojma da se Beano drogira. Uporno je pokušavao 

zvučati suosjećajno, ali Eddie je u njegovom glasu čuo pravo razočaranje. Prljava 

igla, navodno. 

"Bit će bolje da dođeš ovamo", nagovarao je Frank, "stvarno mu nije dobro." 

Eddie je rekao da ne može doći. Jednostavno nema vremena. 

"I prije se znao unerediti", rekao je Eddie. "Bit će on u redu, vjeruj mi, taj tip je 

rođeni pobjednik." Njegov je otac rekao da se nada da je to točno. Eddie je rekao da 

mu je stvarno muka od toga. Najmanje što očekuje od svojih prijatelja jest da brinu o 

166

sebi. Beano nije njegovo dijete. Ako Beano misli da ljudi mogu jednostavno sve 

ostaviti i dotrčati kako bi mu pružili pozornost koju zahtijeva, gadno će se razočarati. 

"Taj tip je tako pun govana da mu izlaze na uši", rekao je. 

"Eddie", odlučno ga je prekinuo Frank, "nadam se da ti nisi u tome. U tom poslu s 

drogom." Eddie je rekao ne, nije. 

Frank je rekao da nema ništa protiv povremenog dima ili dva marihuane. Zna da 

toga ima, ali sve više od toga loše su vijesti. Eddie ga je uvjerio da nema apsolutno 

nikakvog razloga za brigu. "Da, dobro", rekao je Frank zabrinuto. 

"Meni ne trebaju droge, Frank", bio je uporan Eddie. "Jednostavno nisam taj tip. 

Zapravo, razočaran sam što ti to misliš." 

"Daj, Eddie", uzdahnuo je Frank, "siđi s jebene pozornice, sine." 

Kad se Salome vratila, nije spominjala njihovu svađu dok je Eddie nije 

spomenuo, metaforički, uz lazanje. Podigla je pogled s knjige na tanjuriću. 

"Smirili smo se, je li?" sarkastično je upitala, a obrve su joj gotovo nestale u 

kosi. Eddie je rekao da mu je žao. Rekao joj je da je to samo zbog pritiska. Ona je 

rekla da su svi pod pritiskom i vratila se svojoj knjizi. Rekla mu je da izađe u 

dvorište, ako ne može podnijeti vrućinu. Rekla je da je zahvaljujući Eddiju njezin 

producent ljut na nju. Izgubila je ozbiljne bodove kod njega. Ovo je zadnji put da mu 

čini ikakvu uslugu. 

"Baš ti je neka usluga", zagrmio je Eddie, "baš ti je jebena usluga." Ona je uporno 

govorila da se neće prepirati. 

"Znam da želiš da se prepirem s tobom", uzdahnula je sa smirenošću koja je njega 

razbjesnila, "ali ja to jednostavno neću učiniti i točka." Eddie je počeo savijati jedaći 

pribor. 

"To je tako tipično za tebe", uzviknuo je, "jednostavno si strašno kontrolirana, 

nisi li, Salome?" Ona je rekla da je Eddie jedina osoba koju je ikad srela koja riječ 

"kontroliran" može upotrijebiti kao uvredu. 

"To govori mnogo o tebi, Eddie", nasmiješila se. 

Telefon je zazvonio dok su se njih dvoje prepirali o tome hoće li se prepirati. Ni 

ona ni on nisu podigli slušalicu. Salome je sjedila za stolom, veoma mirno, i prstima 

masirala sljepoočnice. U hodniku, Eddie je čuo kako Jakeov glas pucketa na 

automatskoj tajnici. 

"Eddie, čovječe", dahtao je Jakeov glas, "dovući guzicu do mene čim se vratiš. 

Mislim čim se vratiš, znaš što hoću reći? Imam neke važne vijesti za tebe i dečke. 

Krenulo je, mali. Isuse. Ali jedna stvar. Treba mi šesto funti, Eddie. Nije me briga 

kako ćeš ih nabaviti, posudi, učini bilo što, prodaj svoju guzicu, vratit ću ti sljedeći 

tjedan, ali nemoj ih zaboraviti. Isuse. Mrzim ove jebene mašine." 

Eddie nije rekao ništa Salomi. Bijesno je izišao iz kuhinje i zatvorio vrata iza 

svojih leđa. Kad je nazvao Jakea, njegova automatska sekretarica još uvijek je bila 

uključena. Spustio je slušalicu i nazvao ponovno. "Rejvajte", začulo se. Eddie je 

zavrištao. 

"Jake", zagrmio je, "podigni jebenu slušalicu!" Ništa se nije dogodilo. "Rejvajte", 

štucala je poruka, "ja već teturam." Eddie je tresnuo slušalicu i ona je zazveckala. 

"Isuse", promrmljao je Eddie, "jedan od ovih dana ubit ću tog gada." Kad se vratio u 

167

kuhinju, Salome je mljela kavu u jednom od onih aparata od kojih te zasvrbe zubi. 

Pokazala je na svoju bankovnu karticu na stolu. A kad je isključila onaj aparat, 

rekla je da može posuditi njezin automobil. 

Eddie je rekao ne hvala, ne želi više nijednu uslugu od nje i od ovog trenutka 

službeno iseljava. Rekla mu je da ne brine, to nije usluga, već posudba. I ako on želi 

otići, to je u redu, ali barem bi trebao pričekati da se malo smiri. Gurnula je karticu u 

njegovu ruku. 

"Samo da ti pokažem da nemam ništa protiv tebe, Eddie", rekla je. "Možda nas 

dvoje jesmo hodajuća katastrofa što se tiče ljubavi, ali svejedno bih ti voljela biti 

prijateljica." Uhvatila ga je za ruku i on je osjetio kako njegov bijes jenjava. 

"Razvedri se, Eddie", nasmiješila se milujući njegovo zažareno lice, "tvoja budućnost 

je u tvojim rukama, moraš prestati kriviti sve druge." Rekao joj je da kartica nije od 

velike koristi bez njezinog PIN-a. 

"Veću ljubav ne imade nijedan muškarac, ni žena", nasmijuljila se i načrčkala 

PIN na komadić ljepljivog žutog papira koji je veoma brižno prilijepila na Eddijevu 

polućelavu, naježenu glavu. 

Ispostavilo se da je Jakeov stan s vrtom u Blackheathu zapravo podrum u otrcanoj 

viktorijanskoj zgradi blizu Peckhama. Klinci su zurili u Salomin žuti 2CV kad je Eddie 

izišao iz njega. Izgledali su kao opasni mali gadovi. Na dnu stuba, presavinuta smeđa 

omotnica zailjepljena ispod napuklog zvonca objavljivala je "Motorvatin' produkcija; 

međunarodni dom rock and rolla". Kad je došao na vrata, Jake je bio ovijen grimiznim 

kućnim ogrtačem u japanskom stilu, prekrivenim mrljama sumnjivog izgleda. Mahnuo 

je čašom mlijeka u ruci. 

"Kvart je pomalo opasan", rekao je Eddie. 

"Da", odgovorio je Jake. "Kad se navikneš, u redu je." 

"Gdje je tvoja makina?" 

"Jebeni ovrhovoditeljski gadovi", bijesno je rekao Jake, "došli su i uzeli moju 

bebu. Oni ne shvaćaju, Eddie, ja imam lovu, problem je isključivo računovodstveni, 

shvaćaš? Imam toliko režijskih troškova da se ponekad izgubim." 

Eddie se nasmijao. Pitao je Jakea hoće li Salomin automobil biti siguran. Jake je 

rekao da, klinci ga svi znaju. Oteturao je stubama do ulice. 

"Hej, dečki, prste dalje od te makine, dobro? Ja sam ti ovdje kao onaj čudesni 

svirač", nasmijuljio se. "Stvarno jesam. Čudesni svirač jebenog Peckhama." 

Eddie ga je upitao koje su dobre vijesti. Jake je njega upitao je li donio novac. 

Ušli su u malu prednju sobu koja je toplo mirisala na kiselo mlijeko i ocat. Jake 

je zgrabio gaće s pohabanog stolića za kavu i prebacio ih preko staromodnog paravana 

za odijevanje u kutu. Oči su mu bile razrogačene i uzbuđene. Izgledao je kao mali 

debeli dječak koji je upravo prvi put izabran u košarkašku ekipu. 

"Eddie", zagraktao je, "silno sam sretan zbog tebe." Zgrabio je Eddijevu ruku i 

grozničavo je zatresao. "Melody Maker žele staviti 'Psa' na flexi-disk koji daju 

besplatno uz božično izdanje. Nije li to najfenomenalnija stvar na svijetu? Nije li to 

vrhunac?" 

Ispod smrada octa, soba je mirisala na jeftin losion nakon brijanja, sladak kao 

168

cvijeće koje vene. Izblijedjeli poster Little Richarda na kojem vrišteći nabija klavir 

nogom prekrivao je vlažnu pukotinu koja se protezala čitavom dužinom jednog zida. Uz 

prozor je čučao otrcani televizor s vješalicom zabijenom kao antena. Gore, uz strop, 

zidna tapeta cvjetnog uzorka ljuštila se sa smeđeg zida. Tajanstvene crne plastične 

vreće bile su nabrekle. Hrpa prljave odjeće ležala je na podu. U svakome kutu kao da 

su bile ogromne hrpe požutjelih novina, sve povezane špagom. U svakome kutu osim 

jednome. 

U kutu najdalje od vrata nalazio se ogroman stereouređaj, otmjen, crn i sjajan, s 

više gumbića nego na kontrolnoj ploči Concorda. Majušne lampice treperile su na 

prednjici. Ogromni zvučnici obješeni na zidove izgledali su opsceno. Sve je djelovalo 

živo. Kao da je tiho podrhtavalo u kutu i promatralo Eddija, isijavajući opasnim 

mirom. Stereouređaj je izgledao skuplji od svega zajedno u prostoriji. Vjerojatno i jest 

skuplji, rekao je Jake, ali nabavio ga je po veleprodajnoj cijeni. 

"To je moja stvar za pusti otok, Eddie", nasmijao se. "Ako me ikad more negdje 

izbaci, to je ona jedna stvar koja ide sa mnom." Jake je stajao položivši ruku na mutno 

staklo uređaja i ponosno se smiješio, kao da će ga netko fotografirati. Zatim je puhnuo 

u rukav i obrisao mjesto na kojem je dotad bila njegova ruka. "Onda, super vijesti, 

ha?" rekao je. 

Eddie je rekao da, ali izraz lica ga je odao. Pod napadom Jakeovog oduševljenja, 

malo-pomalo je popustio. Priznao je da je mislio da će biti riječ o ugovoru za ploču. 

Jake je izgledao uvrijeđen. Rekao je da je to druga prečka na ljestvama. 

"Tko je još na njemu?" upitao je Eddie. "Mislim, na tom flexi-disku..." 

"Nekoliko drugih nepoznatih bendova, mislim, žao mi je, Ede, ali to je, znaš, 

mladi i perspektivni bendovi, sve to sranje." 

"Tko?" nije odustajao Eddie. 

"Neka thrash-metal ekipa, Agonising Death ili tako nešto." Jake je pogledao u 

strop, odbrojavajući na svojim debelim prstima. "Zatim vi dečki, pa Jimmy Lightning i 

The Hip Replacements, pa The Sex Things, tko još, a da, The Four Whores Men of the 

Apocalypse, oni će svirati "Jebeš Thatchericu", i nekoliko drugih bendova. Znaš, sitne 

ribe. Vi ste definitivno najveće face od svih." Kotlić za čaj žalobno je zazviždao iz 

kuhinje. 

"Žele ga nazvati 'mladi pretendenti'", rekao je. "Ono kao bendovi s najviše 

vjerojatnosti da uspiju u devedesetima." Ponovno je izgledao uzbuđen. "To si ti, 

Eddie", rekao je nježno ga lupivši u rame, "to si ti, kompa." 

Eddie je upitao ima li išta napismeno. Jake je odgovorio ne još, ali sutra ujutro 

najprije će pretresti ugovor. Onih šesto funta treba mu jer će pjesma morati biti 

snimljena kako treba. Već je bukirao Roundhouse. Sam će producirati, da ne povećava 

troškove. Nazvao je The Sax Machine i oni će također doći, bez honorara. Dogovor je 

da nakon što disk izađe, Melody Maker svima refundira uloženo. Eddie mu je 

pljoštimice pljesnuo smotak novčanica na otvoreni dlan. 

"Bolje ti je da ovo nije neki trik, Jake." Jake je djelovao povrijeđeno. Odložio je 

kotlić i podigao telefonsku slušalicu. 

"Nazovi ih", rekao je, "odmah ih nazovi." 

Eddie je rekao, "Odjebi, Jake" i nasmijao se. 

169

Jake je na to odgovorio, "Ne. Jebi se, Eddie Virago, hajde, rintam kao marva za 

vas dečke i ovo mi je hvala, hajde, nazovi ih, nazovi." Eddie se ispričao. 

"Da, dobro", rekao je Jake, sve zadihaniji, "nešto ću ti reći. Sereš, Eddie." Eddie 

je rekao da nije riječ o tome da je nezahvalan. Jake je zapušio, silovito. 

"Zahvalnost", nakesio se. "Ti ne znaš značenje te jebene riječi." Duboko je 

uvukao dim cigarete i zakašljao se, ispuhujući dim po čitavoj prostoriji. Eddie je 

stavio novac na Jakeov stol. "Spremi ga", pijuckao je Jake, "hajde, uzmi ga natrag, 

mali seronjo, i objasni ostatku benda da jedan od najisfuranijih i svuda prisutnih 

glazbenih časopisa u čitavoj jebenoj državi nije dovoljno dobar za gospodina Eddija 

jebenog Hendrixa velikog kurca Viraga." Eddie je ponovio da mu je žao. 

Jake se odšepirio natrag u kuhinju i tresnuo vratima. Pet sekundi kasnije, ponovno 

se pojavio. Pognuo je glavu i ispričao se. Prislonio je prste uz svoje debelo lice. 

"Čini se da je oprosti najteža riječ", rekao je. Sve je to zbog uzbuđenja. Udarilo 

mu je u glavu. 

"Smiri se, Jake", rekao je Eddie, "oduševljen sam, stvarno." 

Sjedili su u Jakeovoj kuhinji, razgovarali i pušili džoint. 

Fotografije rock zvijezda s potpisima prekrivale su svaki centimetar kuhinjskog 

zida. Bob Geldof. Sid Vicious. Morrissey. A u sredini, fotografija Jakea s rukom oko 

zbunjenog Johna Lennona u sintetičkoj krznenoj jakni. Na njoj je pisalo, "Jakeu 

lažnjaku s ljubavlju od Johna varalice. NYC 1975." Jake je rekao da je tad bio 

napušen kao zvijer. 

"Lennon", tužno je rekao, "kakav gubitak, čovječe, kakav gubitak." 

Razgovarali su o budućnosti. To je to, rekao je Jake. Nakon ovoga svi će se 

kotači pokrenuti. Bit će ugovora, turneja, razgovora, ponuda za telku. Jake je rekao da 

je jedini put uvis. Eddie i dečki kucaju na vrata prve lige. Rekao je da je graditi 

karijeru u ovome poslu kao graditi zid. Treba ti čvrst temelj i, dušo, to je to. 

Kad se vani smračilo, Jake je razlomio zadnjih nekoliko tableta ecstasyja koje je 

čuvao za Božić. Rekao je da obično ne uzima te stvari, ali hej, danas je važan dan za 

rod. 

"Kakav rod?" upitao je Eddie. 

"Ljudski rod", odgovorio je Jake i zakokodakao. Kad je Jake izašao po nekoliko 

piva, rekao je Eddiju da se sam provede po stanu. "Slobodno ga razgledaj", rekao je, 

"nije u najboljem izdanju, ali jebeš to." 

Kupaonica je izgledala kao srednjovjekovna potleušica. Prsten prljavštine oko 

emajla izgledao je kao da je naslikan sprejom. U spavaćoj sobi, Jakeove plahte 

djelovale su kao da bi se vjerojatno raspale da ih netko pokuša podići. 

U ladici pokraj kreveta Eddie je pronašao debelu bilježnicu uokvirenu plavim. 

Lijeno je prelistavao stranice. 

"Jakeu od Elvisa", pisalo je na prvoj stranici i Eddie je bio zadivljen. Okrenuo je 

sljedeću. "Jakeu od njegovog dobrog prijatelja Buddyja." Sljedeća. "Jakeu od Ala 

Greena. Jakeu od Philipa Lynotta." I zatim sljedeća. "Jakeu od Janis Joplin, s puno 

ljubavi i francuskih poljubaca." I sljedeća, "Jakeu, kompiću broj jedan, od Princea." 

Svaka pojedina stranica prekrivena kićenim i nacifranim črčkarijama, i sve ispisane 

istim hijeroglifskim rukopisom koji je Eddie vidio previše puta da ga ne bi prepoznao. 

170

Eddie je nekoliko minuta stajao sam u smrdljivoj spavaćoj sobi i osluškivao 

štropot vlakova koji su prolazili. Ugledao je svoj odraz u prljavom, napuklom prozoru. 

Oči su ga zapekle i najednom je osjetio da želi plakati. Zatim je veoma polako vratio 

onu bilježnicu u ladicu pokraj Jakeovog kreveta. 

Jake se toliko dugo zadržao u trgovini da se Eddie zabrinuo. Kad se napokon 

vratio čvrsto pritiskajući piva uz svoja ogromna prsa, na ramenima njegovog kaputa 

bilo je pahulja snijega. Jake je rekao da vani pada kao ludo. 

"Jake", upitao je Eddie, "nešto sam te oduvijek htio pitati." Jake se užurbao po 

kuhinji nastojeći pronaći čaše. 

"Da, Eddie", rekao je, "pitaj, pitaj i dobit ćeš." 

"Za koji kurac nikad ne promijeniš poruku na svojoj automatskoj sekretarici?" 

otresao se Eddie. 

Kasnije su se napili i Jake je počeo govoriti o starim danima. Kad je govorio, 

spomenuo je neku ženu po imenu Marge i Eddie je upitao tko je ona. 

"Bila je moja žena", uzdahnuo je i u nelagodi otresao nešto s koljena. Eddie je 

rekao da nikad nije zamišljao Jakea kao zavodnika. 

Jake je rekao da, vjenčali su se jednog dana u Vegasu, negdje početkom 

sedamdesetih, ne sjeća se točno kad, na jednom od onih mjesta o kojima čitaš, gdje se 

samo dovezeš i to obaviš. Oboje su imali ljubičaste zgužvane trapezice i trajalo je 

samo šest mjeseci. "Zbog nje sam dobio trapezice blues, to sigurno", nasmijuljio se. 

Jake je izvukao svoj novčanik i pokazao Eddiju fotografiju. Žena je imala mršavo lice, 

dugu neurednu plavu kosu i hrpetinu maškare. Na nogama je imala platformke sa 

srebrnim zvijezdama, a na ramenima pohabani žuti prsluk, i smijala se podigavši dijete 

u zrak. "To je ona", smiješio se od uha do uha Jake. "Usana ružičastih kao sokne 

frajera iz pedesetih. A ovo je moj klinac, Elvis." Elvis i Marge još uvijek su tamo, 

žive u kamperskom vozilu u Great Fallsu, Montana. Eddie je nekoliko trenutaka 

promatrao fotografiju nastojeći smisliti nešto što bi rekao. Upitao je viđa li Jake ikad 

Elvisa, a Jake je odgovorio ne prečesto. "Nadoknadit ćemo to kad bude stariji", rekao 

je. Eddie je upitao što se dogodilo. Jake je skrenuo pogled i stisnuo nozdrve. "Valjda 

smo jednostavno izgubili onaj osjećaj ljubavi, Eddie, znaš kako je to." 

"Da", rekao je Eddie. "Žao mi je, Jake." Jake je slegnuo ramenima. 

"Ne treba ti biti žao, čovječe", rekao je. "Bilo je to dobro iskustvo, ali tad je 

jednostavno bilo preteško." Otpio je gutljaj svog piva. "Bila su to jako teška vremena, 

Eddie", rekao je, "sve je bilo jednostavno previše žestoko, shvaćaš? Ljudi su činili 

ludosti." Jake je želio razgovarati o Marion. Rekao je da mu se činila baš malena i 

graciozna. Eddie je rekao da to nisu baš prve riječi koje bi njemu pale na pamet. Jake 

se nasmijao. "U redu", priznao je, "pomalo sam otkačen i ležeran s riječima, ali 

svejedno, prilično simpatična." Salome mu se nije baš sviđala. Eddie je znao da je iza 

njegovih leđa Jake zove "Salama". "Sva u sisama i stavu", nacerio se, "znaš što 

mislim? Ništa osobno, čovječe, ali takvi me komadi jednostavno ozlovolje. Moram to 

reći." Eddie je rekao da ih ne bi smio zvati komadima. Jake je odgovorio naravno, zna 

to, ali svejedno. "Takve žene", uzdahnuo je, "misle da su svi frajeri zainteresirani za 

njih, shvaćaš? One su, ono, opsjednute." Eddie je upitao Jakea je li ikad osamljen. 

171

Jake je odgovorio nema šanse. "Šališ se, čovječe?" Nasmijao se. "Pa ja imam gomilu 

komada, znaš, grupijevke i to. Kucaju mi ovdje na vrata, ponekad je kao u jebenom 

Fellinijevom Satirikonu, znaš što hoću reći? Kao pad jebene Weimarske Republike, 

kužiš. To je ludo, čovječe, pogledaj ovaj stan. Smiješno je što znam da mi ti ne 

vjeruješ i ne krivim te. Ali istina je." 

"Vjerujem ti", rekao je Eddie. 

Jake je uzdahnuo, "O da, o da", i kimnuo u svoje piće, "gomila komada, oh 

čovječe, kakve bih ti ja priče mogao ispričati." 

"Vjerujem ti", ponovio je Eddie, nježnije. 

Jake kao da je odlutao u misli i soba je utonula u tišinu, tišinu koju je prekidalo 

samo iritantno zujanje električne grijalice i štropot vlakova nalik bubnjanju. Dugo je 

vremena prošlo prije nego što je ijedan od njih dvojice progovorio. Na kraju, Jake je 

bio taj koji je prekinuo tišinu. 

"Ali jedna stvar, Ede, onaj komad, Mary Anne, ona je bila simpa, čovječe. Bila 

je kul. Što se dogodilo između vas dvoje?" Eddie je rekao da ne zna. 

"Zove se Marion", rekao je. 

Jake je rekao da je prava šteta da Mary Anne sad nije u blizini da podijeli s 

Eddijem njegov novi uspjeh. Rekao je da je to velika šteta i nešto što se u ovom poslu 

često viđa, loše vibre između ljudi bez ikakvog dobrog razloga. 

"Oh, kakve igre ljudi igraju", tužno je promrmljao u svoje piće. Eddie je rekao da 

je postalo pomalo morbidno. "Da", uzdahnuo je Jake, "život valjda ide dalje, ha?" 

Ustao je nasmiješen, lagano se gegajući, i gurnuo kasetu u stereo. "Moj omiljeni bend 

svih vremena", ponosno je izjavio i pritisnuo gumb. Iz zvučnika su zavrištale riječi i 

Jake je kimao glavom u ritmu, nijemo pjevajući refren. 

Učinit ću da osjetiš moja obećanja 

Nabrojit ćeš ih kad padneš 

S prstom na okidaču 

I egom koji raste 

Nabrojit ćeš ih od prvog do zadnjeg. 

Jakeovo lice se izobličilo dok je zatvorenih očiju režao riječi. 

Psi na mjesecu 

Psi zavijaju na svjetlo 

I ja se pitam sad 

Čiji si ti pas? 

Eddie je iskapio zadnju limenku piva i bio je sretan. Slušao je te riječi. Sad je 

veoma jasno sve vidio i znao je što treba učiniti. 

"Jake", povikao je, a njegove su riječi zaplitale preko leleka gitarskog sola, "ti si 

sjajno ljudsko biće, znaš li to?" 

"Hej", odgovorio je Jake, "za to sam plaćen." 

172

Eddie je ustao i rekao da želi ići kući. Počeo je tražiti ključeve. Jake je utišao 

glazbu i zgrabio ga za ruku. 

"Eddie, čovječe, ne možeš voziti. Nisi sposoban za to. Daj da ti nazovem taksi." 

Eddie je odbio, ali znao je da je Jake u pravu. Bio je pijan. "Daj, nazvat ću ti taksi", 

nagovarao je. "Evo, ja ću ga platiti, Eddie." Jake je tresnuo slušalicom o rukohvat 

stolca i nazvao broj. Eddie je sjedio i zurio u hrpu novca, još uvijek na stoliću za kavu. 

"Jebeni telefon", uzdahnuo je Jake i ponovno zviznuo njime po stolcu. Kad je taksi 

stigao, Jake je oljuštio dvadeseticu sa svežnja i gurnuo je u džep Eddijeve košulje. "To 

je tvoj predujam od prvog albuma", svečano je rekao i udario Eddija po ruci, a zatim 

se nasmijao i rekao da ga samo zafrkava. "Vidimo se uskoro, Eddie", nasmijuljio se 

Jake, "ja ću pripaziti na makinu za tebe. Pošalji nekoga ujutro po nju." 

"Da", zaplitao je jezikom Eddie, "slušaj, puno ti hvala, stari." 

"Zaboravi", odgovorio je Jake. "Ti si moj ulog za stare dane. Moram paziti na 

tebe." Pomogao je Eddiju da se uspne stubama i izađe na ulicu. 

Snijeg je sad padao u gustim pahuljama i pjenušavo se topio na Eddijevoj goloj 

glavi. Djeca su trčala stazama i vrištala usta otvorenih prema snijegu, kao ribe koje 

zijevaju u akvariju. 

Netom prije no što je taksi krenuo, Jake se zadihano ponovno uspeo stubama iz 

stana. Pokucao je na stražnji prozor i Eddie je spustio staklo. Snijeg je sad u plahtama 

prekrivao cestu, dugi iveri snijega na žutom svjetlu ulične rasvjete. Taksist je rekao da 

želi krenuti. Čuo je na radiju. Tunel Blackwall se zatvara, a ceste su kao klizalište. 

Jake je rekao Eddiju da ostavi ključeve Salominog automobila. Rekao je da bi ga 

kasnije možda malo provezao po kvartu. Nitko neće imati ništa protiv. Zapravo, nitko 

neće nikad znati. 

"Hajde, Ede, daj mi ih", rekao je. "Što kažeš na to? Učini ovom starom 

partijaneru uslugu, ha?" Eddie je pogledao Jakeove nevine dječačke oči, razrogačene 

od cuge i nade. Uzdahnuo je tražeći po džepovima i pružio mu ključeve kroz prozor. 

Rekao je Jakeu da pazi na auto, zaboga. "Dušo, možeš voziti moj auto", zapjevao je 

Jake, čvrsto stiskajući privjesak u debeloj ruci, "bip, bip, da." Eddie je zalegao na 

stražnje sjedalo. 

"Povjeravam ti svoja jaja, Jake", rekao je. 

"Zbogom, Eddie", nasmijao se Jake kad je automobil krenuo. "Ne brini, u mene se 

možeš pouzdati. Samo se ti drži mene, dragi." Zatvorio je ulazna vrata iza svojih leđa. 

"Zbogom, Eddie Virago", rekao je, još jednom. 

Salome se već bila vratila iz studija kad je Eddie stigao. Shvatila je za auto. 

Rekla je da je sretna, zapravo. Čovjek ne želi riskirati kad je pio, posebice ne po 

ovom gadnom vremenu. Naći će nekoga da ujutro svrati po njega. Ako bude ikoga 

mogla nagovoriti da ode u Peckham. "Šala", rekla je. 

Kad joj je Eddie rekao novosti, otvorila je bocu Chablisa i rekla da se doista 

ponosi njime. Sjedili su i razgovarali, iako je već bilo stvarno kasno. Rekla je da sve 

ovo mora biti sjajna zadovoljština i ujedno velika pokretačka snaga. 

"Na putu si ka uspjehu, Eddie", rekla je. "Vidiš što se događa kad imaš pozitivan 

stav?" Tad joj je ispričao što mu je Jake rekao za Marion. Kako je strašna šteta to što 

se dogodilo između njih, kako više ne mogu ni razgovarati jedno s drugim. Posprdno se 

173

nasmijao kad joj je to rekao, kao da želi staviti distancu između sebe i onoga što je 

Jake rekao. Ali Salome je smatrala da je Jake u pravu, kao što je Eddie i znao da će 

smatrati. "Što god drugo ona bila, Eddie, stajala je uz tebe kad si bio sam. Imala je 

vjere u tebe. Ne mogu vjerovati da ćeš joj posve okrenuti leđa." 

"Što misliš da se dogodi ljubavi?" upitao je. "Ja mislim da je to ono što uistinu 

želim znati. Hoću reći, kamo ona odlazi?" 

"Da to znam, mali", odgovorila je, "bila bih bogata žena. I vjerojatno nikad više 

nikoga ne bih voljela." 

U tri ujutro Eddie je nazvao dostavu hrane. 

"Kakvu pizzu želiš", upitao ju je, "duboku ili plitku?" 

"Volim da moje pizze budu kao moji muškarci", naškubila je usta i odgovorila 

glasom kakvim je smatrala da bi odgovorila Mae West. Eddie je naručio plitku, ali ona 

se nije nasmijala. Zatim su otišli u njegovu sobu i promatrali snijeg, držeći se za ruke. 

Salome je rekla Eddiju da bi doista trebao nazvati majku. Ona će biti apsolutno 

oduševljena dobrim vijestima, a i prošlo je strašno puno vremena. 

"Istina", priznao je Eddie, "previše." I rekla je da bi trebao nazvati i posjetiti 

Marion također. 

"Zašto ne?" nježno ga je poticala. "Što je tu loše?" Kapljice snijega škrapale su o 

crni prozor. Čvrsto je stisnula njegove prste. "Znaš da si još uvijek zaljubljen u nju, 

zar ne, Eddie? Hoću reći, čak i ti to uviđaš." 

Eddie je promatrao snijeg koji je padao kroz zrak kao telegrafska vrpca. 

Nekoliko minuta je šutio. Pogledao je srebrne zvijezde i sjetio se komadića nekog 

davnog razgovora. Pustio je Salominu ruku. 

"Imam osjećaj kao da sam u Mrtvima", rekao je na kraju. 

"Molim?" tiho se nasmijala. "Kao u bendu, The Grateful Dead?" Položio je čelo 

na hladno sivo staklo. 

"Ne", uzdahnuo je, "u Joyceovoj kratkoj priči, sa svim onim jebenim snijegom na 

kraju." Gurnula ga je laktom u leđa. 

"Znam što želiš reći", rekla je. Okrenuo se prema njoj očekujući da će njezino 

lice izgledati predivno na mjesečini. Ali Salome je imala lice koje najbolje izgleda 

pod električnom rasvjetom. Dodirnuo je njezine hladne usne i ona se odmaknula. 

"Jesi lije pročitala?" upitao je. Rekla je da nije, ali gledala je film. 

Eddie se bojao da će ga Marion mrziti. Ali Salome je rekla da uopće neće. 

"Rekla bih da je tebe nemoguće mrziti", rekla mu je. Eddie ju je milo pogledao i 

zahvalio. Salome to nije nužno mislila kao kompliment. "Previše si bahat da bi 

vjerovao da te ijedna žena može mrziti, mislio bi da je to samo potisnuta želja." 

Na to se on nasmijao i rekao Salome da je ona najbolja prijateljica koju je ikad 

imao, a ona je odgovorila da, vjerojatno je u pravu. 

"Ti stvarno nikad nisi ljubomorna", rekao je. 

"Ne", odgovorila je, "ponekad jesam, ali s tobom, Eddie, još nisam došla do te 

faze. Ne kažem da se to nikad neće dogoditi, ali još nije." Eddie je spustio glavu na 

ruke. 

"Napokon mi je krenulo", rekao je, "samo moram prestati sve sjebavati." 

Salome je otpila gutljaj vina. Sinatra je žuborio iz stereouređaja. 

174

"Moraš pokušati biti iskren prema ljudima, srčeko", rekla mu je. "Sviđaš mi se, 

dobar si tip, ali jednostavno nisi iskren i to ljude uvali u probleme." 

"Isuse", rekao je Eddie, "uvijek se svodi na to. Svi mi govore to sranje, a ja ne 

znam zašto." 

Pogledala ga je ravno u oči. 

"Časna riječ?" upitala je. 

"Najčasnija", zabrektao je Eddie. "Hoću reći, kad sam bio neiskren prema tebi?" 

Salome se nasmijala i progutala gutljaj vina. 

"Pa, na primjer, kad si uselio ovamo, Eddie, ja sam cijelo vrijeme znala da lažeš, 

o onoj tvojoj maloj vojsci prljavih proleterskih skvotera. Sve si to izmislio i iskoristio 

si me." 

Njezini prsti kružili su po rubu čaše, a njezine tužne oči treperile. 

"Doista to zamjeram, Salome", naškubio je usta. 

"Eddie, molim te", nasmijala se. "Spider mi je sve rekao, još prije nekoliko 

mjeseci." Eddie je zurio u strop i osjećao kako crveni. 

"Zašto si onda pustila da se to nastavi?" tiho je upitao. 

"Isprva zato što je bilo zabavno. A kasnije zato što mi te je bilo žao i mislila sam 

da mogu pomoći." Eddie je zapalio cigaretu. 

"Ijedan drugi razlog?" upitao je. Salome se ponovno nasmijala. 

"Da, Eddie. Zato što si mi se sviđao, valjda. Ali nemojmo dalje o tome. Hoću 

reći, više nisam stvarno ljuta. Recimo samo da lekcije postoje kako bismo ih naučili, i 

ne samo za tebe." 

Pizza nikad nije stigla. Nazvali su da kažu da je jednostavno previše snijega i da 

su sve dostave otkazane. 

Kad je bilo vrijeme da odu spavati, Salome je poljubila Eddija, čvrsto ga zagrlila 

i rekla mu da se vide ujutro kad se on vrati iz posjeta Marion. 

"I želim da mi ispričaš što se zbiva", upozorila je, "sve krvave pojedinosti. Želim 

da se pomiriš s njom, Eddie, jer mislim da i ti to želiš." Upitao je, najpristojnije što je 

mogao, može li doći u krevet s njom. "Ne dok to ne učiniš", šapnula je i poljubila svoj 

kažiprst, a zatim njime dodirnula Eddijev obraz. "Nastavit ćemo odatle, ako to i 

nadalje doista budeš želio." 

Te noći Eddie je sanjao da je sam na velikoj bijeloj pozornici, pozornici na 

otvorenome u nekom travnatom amfiteatru, dok kiša blago rominja po publici koja je 

došla samo kako bi njega vidjela. Vidio je tamna lica, brojne redove tih lica koji su se 

protezali daleko od pozornice i uz okolna brda. Vidio je šumu ispruženih molećivih 

ruku. Kad je prebirao po svojoj gitari, zvučala je raskošno i tugaljivo, s dubinama koje 

nikad ranije nije čuo. Stajao je sam jednu minutu, držeći ruke visoko u zraku i slušajući 

grmljavinu pljeska. Zatim su jedan po jedan The Diehardsi izašli na pozornicu iza 

njega. Nebo je zapjevalo neobičnim bojama. Čuo je kako spori blues vreba iz 

Spiderovih bubnjeva i sjajan bas koji kao da je vibrirao kroz njegovu utrobu. Čuo je 

gitaru Clinta Saigona koja je vrištala i odjekivala u noći. Čuo je huku pljeska koja ga 

je podsjetila na more. A gore na brdima vidio je vatre koje su treperile na rubovima 

tamnoplavog neba i polja puna kamperskih vozila s veselim cvijećem naslikanim na 

bočnim stranama. 

175

Kad se probudio, Salome je već bila otišla u teretanu. 

U kupaonici je Eddie zurio u zrcalo, u svoju ogromnu krestu divljih grimiznih 

pramenova. Pogledao ih je jednom, oklijevajući. Pomislio je na sve čudne stvari koje 

su se dogodile u njegovom životu i neobične smjerove kojim je u zadnje vrijeme 

krenuo. I pomislio je na ono što je Salome rekla, sinoć kad je bilo prekasno dalje 

lagati. 

Izvukao je nekoliko žileta iz pakiranja u ormariću i zamijetio da mu ruke drhte. 

Ovo je velika stvar. Ne želi je uprskati. Ponovno je pogledao svoje lice, blijedo i 

čekinjavo, i malčice premršavo. Zatim je veoma duboko uzdahnuo i otputio se 

hodnikom do kuhinje. 

Izvadio je škare iz ladice radne površine i veoma sporo se vratio hodnikom do 

kupaonice, doista veoma sporo, osjećajući hladnoću kovine u prstima, napola se 

nadajući da će pasti nuklearna bomba ili će ga zadesiti neka druga katastrofa prije no 

što uspije otvoriti vrata te kupaonice i odvrnuti slavinu kako bi napunio umivaonik 

vrućom sapunastom vodom i učinio ono što mora biti učinjeno. 

Gospodinu Patelu tog je jutra palo na pamet da se Ulica President u zadnje 

vrijeme malo promijenila. Na povratku s novinskog kioska, to mu je doista upalo u oči. 

Situacija se nedvojbeno poboljšava. Možda je to zbog oštrog mraza, ali ulica kao da 

svjetluca na zubatom suncu tog dana i sve izgleda izvanredno. Ondje gdje je nekoć bila 

stara prodavaonica duhana sad je izvanredna nova prodavaonica kebaba, blistav 

moderan lokal, sav u nehrđajućem čeliku i plastičnim biljkama. Praonica se zatvorila, 

s čeličnom brkljom na prednjem izlogu, prelijepljenom posterima rock koncerata i 

ljevičarskih okupljanja. Ali to je samo privremeno. Ubrzo, znao je, postat će otmjeni 

vegetarijanski restoran s mnoštvom parkirnih mjesta i bogatom vinskom kartom. Čitao 

je o tome u lokalnim besplatnim novinama. Nove dvostruke žute crte protezale su se 

ulicom, boje jarkog suncokreta, a ne prljavosmeđe kakve se viđaju svuda drugdje po 

gradu. Ponosan blok stanova od crvene cigle već je nicao iz gruha starog parkirališta. 

Zrak je odzvanjao žamorom kopača i tutnjavom pneumatskih bušilica. Urbana 

regeneracija svuda naokolo. I Brightside je također odigrao svoju ulogu. 

Stajao je na pločniku i divio se ulaznim vratima Brightsidea s jarkim i sjajnim 

plavim premazom i prozorskim okvirima bijelim i blistavim, dok je jutarnje sunce 

svjetlucalo na novim crijepovima na krovu. Zamišljeno se pogladio po bradi 

proučavajući kaligrafiju na novom natpisu iznad ulaznih vrata. "Hotel Brightside, 

osnovan 1840., vlasnici N. i H. Patel", objavljivao je zlatnim slovima koja su možda 

bila pomalo razmetljiva, kako je tvrdila njegova supruga, ali svejedno, nema smisla 

skrivati svoje sposobnosti. 

Prošao je kroz nova okretna vrata i ondje, u tami stražnje prostorije koja je 

mirisala na bor, gospodar svega što je pogledom obuhvatio, gospodin Patel je sjeo, 

pognuo se nad primjerkom The Independenta s kemijskom u ustima i lulom uz ruku, 

duboko u duši iskreno sretan. 

Ali sat vremena kasnije, baš kad se spremao za drugu šalicu čaja, dogodilo se 

nešto veoma uznemirujuće. Tog je muškarca zamijetio već ranije, zamijetio je kako 

hoda amo-tamo ispred ulaza u svojoj crnoj odjeći s crnom kapuljačom na glavi i 

176

pretpostavio je da je samo neki zbunjeni dostavljač koji traži primatelja pošiljke. 

Gospodin Patel čak je pomislio da išeta i ponudi mu pomoć, ali tad je zazvonio telefon 

s novom rezervacijom i to mu je odvuklo pozornost. Sad je nenadana sjena privukla 

pogled gospodina Patela. Muškarac je stajao na drugoj strani ulice i pušio cigaretu. 

Kao da je zurio u gornji kat, a zatim kroz izlog u gospodina Patela. Polako je prešao 

ulicu, ogledavajući se lijevo i desno. Gospodin Patel počeo se malo preznojavati. 

Kroz okretna vrata ušao je muškarac u crnoj koži s uskom narančasto-crnom 

kapuljačom preko lica i crnim kožnim rukavicama na rukama. Muškarac se kretao 

kradomice, kao da tamo nema što tražiti. Brzo se ogledao po predvorju, zatim ravno 

prema recepciji, prije no što se nakašljao i napravio nekoliko brzih koraka. 

"Stanite gdje jeste", upozorio je gospodin Patel, "ovdje nemamo gotovine, što 

hoćete?" 

Muškarac je stajao posve nepomično i nasmijao se. Ljuljao se naprijed-natrag i 

ramena su mu se tresla. Širom je otvorio usta i grohotom se nasmijao razigranim, 

nestašnim smijehom. Nasmijao se i gospodin Patel, polako posežući rukom ispod 

pulta, pipajući ne bi li pronašao svoju olovnu cijev. Zatim je, veoma polako se 

primičući, onaj muškarac podigao ruku i povukao rub svoje kapuljače, neprestano se 

smijući, i polako je skinuo sa svoje poput jajeta glatke glave. 

"To sam ja", rekao je, "to sam ja, gospodine P." 

"Bože svemogući", zadahtao je gospodin Patel, "Eddie Virago je došao kući." 

Gospodin Patel pojurio je od pulta, zagrlio Eddija i čvrsto ga privinuo 

pljeskajući ga po leđima. Rekao je da mu je silno drago što se Eddie vratio. Rekao je 

da su znali da će se vratiti. Jednog dana. Znali su da ih ne bi napustio bez pozdrava. 

Držao je Eddija ispred sebe i vlažnim očima promatrao njegovo lice. Rekao je, "Oh 

Eddie, skoro smo zaboravili kako izgledaš. A ja sam te jedva prepoznao s tom novom 

frizurom. Hoću reći, ćelav si kao neki starac." I rekao je da je jako uzbuđen, jer Eddie 

sad može vidjeti novo dijete, malu curicu, Yasmin. Eddie se počeo ispričavati što je 

nestao onako naglo, ali gospodin Patel je podigao ruku. Shvaća da se takve stvari 

događaju, a uostalom, smatra da njih obojica znaju tko doista zaslužuje ispriku. 

Eddie je rekao naravno, i to je drugi razlog iz kojeg je upravo došao, da zakopa 

ratnu sjekiru s Marion. 

Izraz sreće zaledio se na licu gospodina Patela. 

"Da vidiš Marion?" upitao je i nasmijao se, tiho, kao da očekuje da će Eddie reći 

da se samo šali. 

"Da", zahihotao se Eddie. "Živi li još uvijek ovdje?" 

Gospodin Patel je odgovorio, "Ne baš." Izgledao je nesiguran. Eddie se ponovno 

nasmijao. "Eddie, zar ne znaš što se dogodilo?" Eddie je rekao ne, ne zna što se 

dogodilo. Gospodin Patel najednom je izgledao prilično ozbiljno. Prinio je oba dlana 

nosu i zagledao se u pod, razmišljajući. "Moj Bože", uzdahnuo je. "Mislio sam da si 

zbog toga došao." Telefon je zazvonio u stražnjoj prostoriji, ali gospodin Patel ga je 

pustio da zvoni. Podigao je glas kako bi ga se čulo od buke. "Dopusti mi da te nešto 

pitam, Eddie." 

"Pucajte", rekao je. 

"Zar nisi znao ništa o njoj?" 

177

"Kako to mislite, gospodine P?" 

"O njezinoj prošlosti?" 

"Ne mnogo", odgovorio je. "Kako to mislite?" 

"Nisi znao njezinu priču?" Gospodin Patel je odvratio pogled, kao da bi njegov 

rasrđen pogled mogao ušutkati telefon. "Priču njezine obitelji? Je li ti ikad govorila o 

tome?" Eddie je rekao ne. Ne zna baš ništa o priči njezine obitelji. "A o razlogu zašto 

je došla ovamo?" Eddie je i na to odgovorio niječno. Ni o tome ne zna mnogo. 

Stajali su u predvorju Brightsidea, kako im se činilo dugo vrijeme, iako zapravo 

nije bilo dugo. Stajali su veoma mirno, kao da je to neka dječja igra u kojoj se ne 

smiju pomaknuti. Telefon je prestao zvoniti i zatim zazvonio ponovno. Kad je prestao, 

gospodin Patel je uključio automatsku sekretaricu. 

"Ona je u svom životu doživjela neke veoma tužne stvari, Eddie." 

"Što se dogodilo? Nije valjda bolesna? Je li ona dobro?" Gospodin Patel se 

okrenuo i pogledao ga. 

"O da", nasmiješio se. "O da, nemoj me pogrešno shvatiti. Hoću reći, ona je 

dobro. Naravno da je." Osmijeh je obasjao njegovo zgodno lice. Uhvatio je Eddija za 

zapešća. "Naravno da je", ponovno se zahihotao. "Zar ti stvarno ne znaš?!!" Eddie je 

rekao ne, stvarno ne zna. "Udala se, Eddie. Udala se. Naša mala Marion." 

Eddie je imao osjećaj kao da ga je netko udario u želudac. Nije mogao disati. 

"Vratila se u Irsku. Bio sam siguran da ti to znaš. Rekla mi je da pokušava stupiti 

u kontakt s tobom. Tom Clancy. Neki momak iz njezinog rodnog grada. Učio je za 

svećenika, a onda prekinuo. Srela ga je ponovno nedugo nakon što si nas napustio. Bila 

je uzrujana kad si otišao, naravno, pa smo je poslali kući na nekoliko tjedana. A onda 

smo primili telefonski poziv. Sad živi ondje. Strašno je sretna. Gospođa P. i ja otišli 

smo onamo na vjenčanje. Njezin muž je vlasnik male ugostiteljske radnje u gradiću. 

Pečenjarnice hamburgera. Upoznao sam njezinog oca. Kakav lik." 

"Da", zagraktao je Eddie, "nema nos." 

"To je točno", kimnuo je glavom gospodin Patel, "to je on. Veoma je lijepo 

govorio o tebi, Eddie, i svi su rekli da je prava šteta što nisi mogao doći na obred." 

"Doista ste upoznali njezinog oca?" upitao je Eddie. 

"Da", zagraktao je gospodin Patel. "Naravno, on i Marion, znaš, njih dvoje su 

kroz godine imali svojih problema, to se ne može poreći, tužna stvar, ali on je u osnovi 

dobar čovjek i svi se sad sređuju. Više ni pred čim ne zatvaraju oči. 

A ona živi u istoj ulici i već čeka dijete." Eddie je osjetio kako mu se noge 

pretvaraju u vodu. "Divna je to zemlja, Eddie", rekao je gospodin Patel. "Nikad u 

životu nisam vidio takve zalaske sunca. Nikad. I veličanstvene velike planine." 

Eddie je osjećao mučninu. Naslonio se na pult i raširio prste da se podupre. 

Gospodin Patel prestao je govoriti o niskim kamenim zidovima i kolibama sa 

slamnatim krovovima i dubokim plavim jezerima i velikoj srdačnosti običnih ljudi. 

Rekao je da Eddie ne izgleda dobro. Mislio je da bi Eddiju dobro došlo piće. Eddie je 

pokušao govoriti, ali nije mogao prozboriti ni riječ. Strusio je whisky i on mu je spalio 

desni i oslobodio suze. Gospodin Patel ponudio je da mu otpjeva jednu irsku pjesmu, 

da ga malo razveseli. Mahao je prstima, dirigirajući samome sebi, i pjevao u veselom 

ritmu. 

178

Ljubav i crno pivo mladića čine starijim 

A ljubav i whisky starim i sijedim. 

Ljubav koju ne možeš izliječiti moraš otrpjeti 

A ja sad idem za Ameriku. 

Gospodin Patel prestao je pjevati i njegove lijepe oči poprimile su neki sanjiv 

izraz. 

"Kakva divna zemlja", uzdahnuo je i tugaljivo odmahnuo glavom. "Prava je šteta 

to sve. Povijest. Tako tužna." Vrisak telefona razbio je tišinu. "Ne misliš li tako, 

Eddie? Ne misliš li da je to tužno? Stvari koje se tamo događaju?" 

"Na što mislite?" zagraktao je Eddie. 

"Mislim na stvari koje još uvijek činite jedni drugima", odgovorio je gospodin 

Patel. 

"Oh, to." Eddie je rekao da, misli da je to jako tužno, ali gospodin Patel je sad 

podigao slušalicu i nije obraćao pozornost. Pružio je slušalicu Eddiju, s iznenađenjem 

u očima. 

"Eddie Virago!" pucketao je glas. "Mjesecima te pokušavam pronaći, ti lukavo 

staro pseto. Ovdje Kieran Casey... Riječ je o onom studentskom zajmu. Morat ću 

angažirati profesionalnog ubojicu, Eddie, ha ha ha. Ne budeš li pazio, Eddie, morat ću 

krenuti u napad. Morat ću skalpirati tu WC četku s vrha tvoje jebene glave!" 

Kad je Eddijeva majka otvorila vrata, uopće nije izgledala kao njegova majka. 

Bila je odjevena u šik plave levisice i debelu bijelu košulju s crno-bijelim 

kaubojskim dizajnom. Kosa joj je bila moderno ošišana i drugačije boje, zlatnocrvene 

zbog koje je izgledala gotovo mlada, i ljepša no što ju je Eddie pamtio, ako je to riječ 

koju bijedan Irac ikad upotrijebio za svoju majku. Izgledala je kao neka country 

pjevačica iz Tennesseeja, a ne kao supruga pomoćnika zamjenika upravitelja banke iz 

Dublina 6. Izgledala je kao da je i ona iznenađena što ga vidi, ali kad su se vrata 

otvorila nešto je žvakala, pa nije mogla odmah progovoriti. Međutim iskolačila je oči i 

veselo mahnula rukama da on uđe. Rasplakala se čim je ušao u hodnik. 

"Daj da te vidim", jecala je, dodirujući mu lice. 

Hodnik male kuće bio je čist i bijel, a mali četvrtasti akvareli nizali su se po 

sivom zidu uz stube. Miris toplog kruha i češnjaka dopirao je iz kuhinje. Kad je 

privinula Eddija u zagrljaj, i on se rasplakao i čvrsto zagrlio majku, prestavši tek kad 

je vidio kako iz stražnje prostorije u hodnik ulazi neki krupni muškarac. Taj krupni 

muškarac na licu je imao zabrinut, znatiželjan izraz. Male crne i bijele pločice 

prekrivale su pod hodnika. Eddijeva majka bila je bosa. Nokti su joj bili nalakirani 

svijetloružičasto. 

"Raymonde", rekla je ne gledajući tog muškarca, "ovo je moj sin Eddie." 

Raymond je bio nizak, zdepast muškarac, možda šezdeset godina, možda i malo 

stariji, suncem opaljena lica, velikih tvrdih mišića i sretna osmijeha. Govorio je 

koknijevskim naglaskom. Imao je gustu grivu nagelirane sijede kose začešljane unatrag 

179

navrh glave. Bio je odjeven u kariranu zelenu košulju bez ovratnika, trbuh mu je visio 

preko pojasa. Izgledao je kao građevinski radnik ili možda vodoinstalater, ali nije bio 

ni jedno ni drugo. Bavio se jacuzzijima. To je rekao kad ga je Eddijeva majka 

ponukala da kaže nešto o sebi. Protrljao je dlanove o hlače na bedrima prije nego što 

se čvrstim stiskom rukovao s Eddijem, dugo ne ispuštajući njegovu ruku. Došao je iz 

daščare u kojoj je cijepao drva. Mirisao je slatko, na iverje. Nosio je samtene hlače. 

Dao je Eddiju žvakaću gumu. Sapunaste ruke bile su mu dlakave. Eddie se nasmiješio. 

"Jacuzzijima?" upitao je. 

"Tako je", odgovorio je Raymond i nasmijao se. "Čuo sam sve te šale", rekao je. 

"Ne smeta mi ako mi se rugaš, Eddie. Sve sam ih već čuo." Eddie se ponovno 

nasmiješio. "Pljunuta si majka", rekao je Raymond. Crveno lice mu se naboralo kad se 

nasmiješio. Govorio je nježno. "Strašno nam je drago što si došao", rekao je, "nije li, 

May?" 

"Ne", odgovorila je, "on je pljunuti otac. Kad sam malo prije otvorila vrata, 

pomislila sam da je to on. Stvarno jesam." Raymond je pogledao Eddija, kao da zna 

kako Frank izgleda. 

"Ma nemoj?" nasmiješio se Raymond. "Stvarno? Nije li to čudno?" 

Kuća se zatresla kad je iznad njihovih glava zagrmio zrakoplov. Prozori su 

zaštropotali u okvirima i pod je zadrhtao. Vani na ulici djeca su klicala od 

prestravljene radosti. 

"Napravi nam šalicu nečega, Raymonde" rekla je i povela Eddija za ruku u sobu. 

"Gospode, voljela bih da sam znala da ćeš doći." 

"Da, šefice", odgovorio je Raymond, praveći se da uzdiše i kolutajući očima 

prema Eddiju dok je ispravljao jednu sliku na zidu. 

U kutu male prostorije nalazio se klavir, ali bio je prekriven čipkanim stolnjakom 

s beskorisnim porculanskim figuricama i kristalnom vazom. U prostoriji je bilo hladno, 

a sve pokućstvo bilo je neke hladne kao more plave boje, što je hladnoću činilo još 

gorom. Na stoliću za kavu bila je naslikana karta svijeta. Časopisi su ležali u urednim 

hrpama na stalku. 

"Znači, to je Raymond", rekao je Eddie, nesiguran što bi drugo rekao. 

"Da", odgovorila je, "to je on." Njegova majka pogledala je u kamin, koji je bio 

prazan. Dugo ga je promatrala, kao da u njemu plamti vatra. "Stvaramo zajednički 

život", rekla je najednom i zapalila cigaretu. Eddie je bubnjao prstima po rukohvatu. 

"Da", rekao je, i nakon toga zavladala je šutnja. "Sad pušim", rekla je ona, 

veselo. "Da", odgovorio je Eddie, "i ja." 

"I malo slikam", dodala je. 

"To je dobro", rekao je Eddie, iznenađen. "To je jako dobro." 

"Umjereno", rekla je i pružila mu cigaretu. "Ne brinem previše zbog toga." Eddie 

je žvakao žvakaću. "Mislim na cigarete", rekla je. "Ne na slikanje", i zatim se 

nervozno nasmijuljila. Eddie nije ništa odgovorio. "Sinoć sam telefonirala tvom ocu", 

ozbiljno je rekla. "Raymond mi petkom kupuje Irish Press. Strašno smo se zabrinuli 

kad smo u novinama vidjeli one grozne vijesti. Duboko smo suosjećali s vama." 

"Da", kimnuo je glavom, "htio sam otići onamo, ali nisam imao vremena." 

"Pretpostavljam da ćeš otići", rekla je. "Na pogreb." Eddie je rekao da neće, bit 

180

će pokopan u Americi. Sad je sve već dogovoreno. Beanovi roditelji samo što nisu 

došli po njega. 

"Znaš što hoću reći", rekao je. "Po njegovo glupo tijelo. Ili što god." Dim mu je 

ulazio u oči. "Njegove ostatke", rekao je. "Mislim da se tako kaže." 

"Naravno", odgovorila je njegova majka i umalo se nasmijala. "Čudno je to, 

navikla sam se na sirotog Deana, gotovo sam ga smatrala jednim iz našeg plemena." 

Eddie nije ništa odgovorio. 

Rekla je da je to strašna stvar, stvarno grozna. Eddie se suglasio s njom i poželio 

da razgovaraju o nečem drugom. 

"Često je pitao za tebe", rekao je Eddie, "mislim da te je jako volio." 

Njegova majka je izgledala kao da bi se mogla ponovno rasplakati. Rekla je da je 

to jako lijepo, i da je Dean oduvijek bio tako lijepo odgojen, zgodan momak, i da je to 

prava šteta i kako se čovjek zamisli. 

"Frank i ja", rekla je i potom brzo kimnula i nastavila, "tvoj otac i ja", kao da 

Eddie ne zna točno o kome ona govori. "Tvoj otac i ja", ponovila je drhtavim glasom i 

nakon toga nije ništa rekla. 

Raymond je ušao s pladnjem i odložio ga na kartu svijeta na stolu. Iz usta mu je 

virio vršak jezika od silne koncentracije dok je spuštao pladanj, šalice su zveckale na 

tanjurićima. Zatim je pljesnuo rukama i rekao nešto o tome kako bi trebalo naložiti 

vatru. U prostoriji je još uvijek bilo hladno i postajalo je još hladnije dok je svjetlo 

izvana poprimalo boju mjedi i spuštalo se poslijepodne. Eddie je rekao da ne treba, 

ali Raymond je bio uporan i teatralno okrenuo termostat na zidu. 

"Ne koristimo ga često", rekao je, "samo za posebne prilike." Zatim je podignutih 

obrva pogledao Eddijevu majku. Ona je kimnula. Raymond je ponovno pljesnuo 

rukama, malo prejako, pa je ta buka smiješno odjeknula u maloj sobi i neskladan odjek 

tipki klavira blago zabrujao u kutu. "U redu, onda", rekao je, "ja imam nekog posla, pa 

ću biti gore ako me itko treba." 

Kad je otišao, Eddijeva majka se nasmiješila, kao da joj je malo neugodno. 

"On je dobar čovjek", rekla je, "brine o meni." 

"Dobro", rekao je Eddie. "Drago mi je što to čujem." 

"Tvoj otac i ja smo razgovarali", najednom je rekla. "Kao što znaš, proteklo je 

dosta vremena." Eddie je rekao da, zna to. "Rekao je da bismo ti i ja trebali 

razgovarati", i pogledala je Eddija, postrance, "o svemu." 

Eddie je rekao da za to nema potrebe, stvarno. Ona ne mora ništa reći. Ali vidio 

je da njegova majka mora razgovarati, pa se zavalio u stolcu, pijuckao čaj i spremio se 

na slušanje. Majka se nakašljala. Ponovno je pogledala u prazan kamin, tražeći riječi. 

"Nije to ničija krivnja. Tvoj otac i ja smo se jednostavno udaljili", rekla je kao 

da je tu frazu naučila napamet, kao da ju je uvježbavala. 

"Da", odgovorio je Eddie u nelagodi. "Svi su to mogli zamijetiti." 

"Da", rekla je. "Ja njega, naravno, ne krivim, ali naši životi jednostavno nisu 

ispali kako smo planirali. Nije to zločin. Ali jednog dana sam se okrenula i tvoj otac 

nije bio muškarac za kojeg sam se udala. Bio je drugačiji. Ni bolji ni gori, samo 

mnogo drugačiji. Umorniji, Eddie. Znale su ga hvatati depresije, navečer. Znala sam ga 

zateći dolje u kuhinji, usred noći, kako pije mlijeko. Ne znam što bih ti rekla. Nikad 

181

nije bio sretan i ja kao da mu nisam mogla dati ono što mu je u životu nedostajalo. Ne 

mogu to objasniti. Koliko je samo napravio, ali nikad kao da nije bio stvarno sretan. 

Bio je odan. Ali bio je gotovo previše odan, shvaćaš?" 

"Da", odgovorio je Eddie. "Shvaćam." 

"Probudio bi se i brinuo. Usred noći. I ništa što sam ja mogla učiniti za njega ne 

bi ga moglo natjerati da prestane. Veoma je ozbiljno shvaćao svoje odgovornosti. 

Želio je najbolje za nas. Imao je velike planove. Dobro, oboje smo ih imali, naravno." 

Njegova majka je zašutjela i njezine su se blage oči ovlažile. "Nikad nismo mislili da 

će ispasti tako loše", rekla je napuklim, mekanim glasom. "Nismo to mogli predvidjeti. 

Kad si tih godina, ne razmišljaš. Misliš, ako se volite, sve će se nekako srediti." 

Mokar, crni trag maškare razlio se niz njezin obraz. Eddijeva majka brzo je zatreptala. 

Nakratko je prislonila dlan uz lice, a zatim pogledala sina ravno u oči. "Znat ćeš što 

mislim kad budeš stariji", rekla je. 

"Da", odgovorio je, "siguran sam." I ispružio je ruku da uhvati njezinu, čvrsto joj 

stišćući prste. Njegova majka je zajecala, pogurivši ramena, i pokušala se obuzdati. 

"Nije da se nismo trudili", rekla je, "posebice tvoj otac, posebice Frank." Suze su 

se ponovno izlile iz njezinih očiju. Jecaji su razlomili njezin dah. "Samo, ljubav može 

poći ukrivo, Eddie, to je sve. Ali to ne znači da nikad nije bila ljubav. Ne smiješ to 

misliti. Nikad u životu nikoga neću voljeti kao Franka. On mi je bio sve i želim da to 

znaš. Nemoj misliti da nikad nije bilo nimalo ljubavi. Voljela sam tvog oca i oboje 

smo voljeli tebe. Tako je bilo. Kad se sam oženiš, Eddie, vidjet ćeš kako funkcioniraju 

te stvari i kako se ljudi ponekad znaju izgubiti u njima." 

Eddie je teško progutao slinu. Držao je majčino uplakano lice na svom ramenu i 

milovao je po zatiljku. 

I onda joj je rekao da jako dobro zna na što ona misli i siguran je da i Patricia to 

zna. Potom se njegova majka uspravila i obrisala oči prstima. 

"Stvarno to misliš?" upitala je. Eddie je rekao da, a njegova majka je pažljivo 

kimnula glavom i rekla da je to nešto. "Smiješno je, ali razmišljam, kad je umrla baka, 

jednostavno sam pomislila, dakle ne želim biti majka i supruga cijelog svog života. To 

je bilo sve, na kraju. Mislila sam da je svijet prepun prilika i željela sam neke od njih 

iskoristiti." Dok je govorila, grickala je vrhove šibica i igrala se s njima, okrećući ih 

između jagodica prstiju. A Eddie joj je uporno ponavljao da će sve biti u redu, držao 

je za ruku i pijuckao čaj. "Hoću reći, imala sam skoro pedeset i sedam", rekla je i 

nasmijala se. 

"Da, imala si", rekao je. "Znam." Pružio joj je maramicu i nespretno pomilovao 

njezinu mlohavu ruku dok je ona otirala oči. A onda je njegova majka počela pričati o 

Raymondu, kako ga je upoznala u skupini za psihološku pomoć nakon što mu je umrla 

žena, sve to, ali Eddie je rekao, stvarno, bez uvrede, radije bi da mu sve to ne 

objašnjava. To je privatna stvar. Zašto bi to njemu objašnjavala? "Ti si moja majka", 

rekao je, "ne želim to znati. Ne želim biti na psihoterapiji do kraja života." Rekao je da 

je to njezina stvar i nasmijao se. "Ako znaš što želim reći." Sat je odzvonio. 

"Da", rekla je i sama se nasmijala. "Znam što želiš reći." Stoga je natočila još 

malo čaja i upitala ga što je s njime. "Tako te dugo nisam vidjela, Eddie. Tata mi je 

rekao da imaš nekog posebnog, neku mladu damu iz Donegala. Je li to točno?" Eddie 

182

se ogledao po sobi, nakratko osluškujući šum cijevi za vodu. 

"Ne baš", nasmiješio se. "Bila je samo prijateljica, znaš. Nikad nismo bili 

bliski." 

"Da", rekla je. "Znaš, moram priznati, tata je rekao da nije bila za tebe. 

Jednostavno je iz nekog razloga imao taj dojam. On zna biti veoma pronicav s ljudima. 

Rekao je da jednostavno nije bila tvoj tip." 

"Da, dobro", rekao je Eddie, "kao što kažem, bila mi je samo prijateljica. Bila je 

u vezi s jednim prilično sjebanim tipom i on ju je jednog dana iz čista mira ostavio. 

Jednostavno je jednog jutra otišao govoreći da ide na posao i nikad se nije vratio. 

Onda je ona otkrila da je tjednima ranije odnosio svu svoju odjeću i stvari. 

Jednostavno se nikad nije vratio kući. Ona je malo poludjela i nije saznala za to dok 

nije bilo prekasno. Izazvala je požar u samoposluživanju u kojem je radila i svima 

rekla da je to bio nesretan slučaj. A nakon toga je izgubila posao, ali se pretvarala da 

svaki dan ide raditi i nitko nikad nije znao gdje je." 

"Sirotica", rekla je njegova majka. 

"Nakon što ju je napustio, saznao je da je pokušala spaliti hotel u kojem su 

živjeli, i da je uzela preveliku dozu. Sad je u bolnici." 

"Sirotica", ponovila je njegova majka. 

"Da", rekao je Eddie, "on joj se tad htio vratiti, ali nije shvaćao. Hoću reći, na 

kraju je shvatio što zapravo osjeća prema njoj, ali ona je otišla, shvaćaš. Otišlo je 

predaleko." Eddie je slegnuo ramenima. "Događa se. Tu nema pomoći." Njegova 

majka je rekla da u životu ima previše tuge i da je Eddie toga već vidio i previše. 

Ponovno je slegnuo ramenima. "To je bilo zbog njezine obitelji", rekao je, "u njezinoj 

je obitelji bilo nekih stvari, znaš, groznih stvari u njezinoj prošlosti. Bolje da ne znaš 

za njih." 

"Kao u našoj obitelji", rekla je i nasmijala se, nesigurno. 

"Pa", rekao je Eddie, "tako nešto. Ali zapravo gore. Ne volim govoriti o tome." 

"A zašto je uopće dolazila ovamo, Eddie? Radi posla, je 

"Pa, kad je tek došla ovamo, bilo je to iz drugog razloga. Shvaćaš? Nije zapravo 

došla radi posla. To je govorila ljudima, ali to nije bio razlog. Meni to nikad nije 

izričito rekla, ali znao sam. Vidjelo se. Došla je iz drugog razloga kojeg cure imaju 

kad dolaze iz Irske. Radilo se o njezinoj situaciji. Morala se pozabaviti njome." 

Njegova majka je kimnula glavom i zagledala se u svoju šalicu. "Znaš, bila je iz malog 

grada." Eddie se nasmijao. "Ona je iz malog grada", rekao je. "Ne bih smio reći bila. 

Jest." 

"Da", suglasila se njegova majka. "Zacijelo joj je bilo teško." 

"Oh, nemoguće", rekao je Eddie. "S djetetom, posve sama, ali ne volim baš 

govoriti o tome. Morala ga se riješiti." Pogledao je majku u oči. "Gadna je to 

situacija", rekao je. "Ali događa se." 

"Život je igra domina, Eddie", uzdahnula je. "Događaji i promjene svi su izloženi, 

što je pred tobom", i kažiprstom je pokazala na neku nevidljivu liniju na karti svijeta 

na stoliću za kavu. "Kreneš od određene točke i završiš u određenoj točki, a što će se 

događati između te dvije točke, to samo Bog zna. Ljudi misle da mogu birati svoje 

živote, ali zapravo je samo riječ o onome što je u određenom trenutku moguće." 

183

"Pretpostavljam da mora biti nekih pravila", rekao je Eddie. 

"Postoje pravila", kimnula je glavom, "ali ih ne možeš dokučiti dok sve ne završi. 

Ludost. Kao statistika ili nešto tako, jednostavno ih ne vidiš dok se ne odmakneš od 

njih. Ili jedna od onih slika, znaš, onih s točkicama." Zastala je. "Vidiš li je ikad, tu 

svoju prijateljicu?" 

"Ne baš", odgovorio je Eddie. "Bolnica mi je izvan ruke, shvaćaš. U Surreyju ili 

tako nekako. Ionako je ne bih volio vidjeti takvu." Ponovno je otpio kavu. "Stvarno 

nije baš dobro, ne reagira baš najbolje na posjetitelje. Ne može." 

Zatim je njegova majka počela govoriti o nekoj svojoj prijateljici iz starih dana 

koja je jednog dana zatekla svoju malu kćerku kako ljubi drugu djevojčicu i dala je 

zatvoriti na nekoliko mjeseci. Eddie je bio zahvalan na promjeni teme. Slušao je neko 

vrijeme, a zatim upitao gdje je kupaonica. 

Dok se penjao stubama, Eddie je zurio u jednu sličicu na sivom zidu. Obris nekog 

muškarca i žene koji se drže za ruke i promatraju jarkoružičasto more. Izgledali su 

mladi i vitki, ti crni obrisi. Izgledali su sretno, ako sjene tako mogu izgledati. U 

donjem desnom kutu potpisala se njegova majka. May Virago. Eddie je okrenuo okvir i 

pogledao poleđinu, ali nigdje nije bilo naslova. 

U kupaonici je napunio umivaonik vodom i umio se. Vrt iza kuće bio je zelen i 

svjež, s bršljanom koji se uspinjao uz nazupčanu drvenu rešetku i čvrstom kamenom 

kadicom za ptice punom svađavih galebova. 

Na odmorištu tik ispred kupaonice nalazila se mala prostorija u kojoj je Eddie 

ugledao dva kreveta, jedan pokraj drugoga, i uz svaki drvenu komodu. Raymond je 

sjedio za stolom uz prozor, lupkao po kalkulatoru i pušio. Mrmljao je nešto sebi u 

bradu dok je zbrajao. 

"Je li sve u redu, Eddie, druškane?" upitao je. 

"Naravno, Raymonde", odgovorio je Eddie. "Vraški Jacuzzi imaš ovdje." 

"Kraljevski", rekao je i nasmijao se. "Ponekad čovjeku itekako pomogne." Eddie 

se zagledao u dva kreveta za jednu osobu, uredno prekrivena jednakim prekrivačima. 

"Tvoja majka je dobra žena", najednom je rekao Raymond, ne gledajući ga. "Ne bih 

želio da misliš da mi nije stalo do nje." 

"Znam", rekao je. "Znam da je." 

"Pa da", odgovorio je Raymond i zacrvenjeo se. "Znam to, Raymonde", rekao je 

Eddie, "ne moraš brinuti zbog toga." 

"Ovakve situacije", slegnuo je ramenima Raymond, gledajući kroz prozor. 

"Da, život je gadan", suglasio se Eddie. "Ali tako je kako je. Što je tu novo?" 

Kad se Eddie vratio u prizemlje, poveo je s majkom razgovor o budućnosti. 

Rekao joj je za Salome i njihove zajedničke planove. 

"Tko?" upitala je njegova majka. "Kakvo je to ime?" Eddie je objasnio da je ona 

protestantkinja i njegova majka je kimnula glavom, shvaćajući u nelagodi. Zatim je 

nekoliko puta izgovorila "Salome, Salome", kao da je to poezija i rekla Eddiju da pazi 

i ne gubi glavu. Nasmijala se. 

Rekao joj je da su sretni zajedno i da mu je našla posao pomoćnog istražitelja u 

nekoj emisiji religiozne glazbe koja će se sljedeće godine prikazivati nedjeljom 

184

poslijepodne. Planirali su da se možda vjenčaju kad uštede nešto novca. I on je 

odlučio napustiti glazbu. Njihov menadžer ih je iznevjerio, rekao im čitavu hrpu laži. I 

jednostavno ne vrijedi truditi se sve početi iznova. Prihvatit će ovaj novi posao i 

pokušati se malo srediti. 

"Naravno, kao što vidiš, morao sam se riješiti mohikanke", rekao je pokazujući na 

svoje tjeme, još uvijek nenaviknut na baršunasti dodir dva centimetra nove bodljikave 

kose po čitavoj glavi. "Zbog novog posla." 

"Ionako si sad malo prestar za sve to", rekla je njegova majka. "I dobro izgledaš s 

kosom, Eddie. Zgodan si." 

"Jesam li?" nasmijao se. "Stvarno to misliš?" 

"Da", nasmiješila se. "Ali ti to, naravno, znaš." 

Još su malo razgovarali, uglavnom o Patriciji i njezinom dečku Rodu i svim 

susjedima kod kuće u Ulici Beckett. I netom prije nego što je njegova majka pozvala 

Raymonda da siđe i pridruži im se uz pivo, Eddie ju je nešto upitao. 

"Majko, jesi li sretna?" upitao je. "Misliš li da si sad sretna?" 

Ponovno je pogledala u kamin, cupkajući košulju na ramenu. Nasmijala se. 

Prinijela je maramicu ustima i zagrizla vrh. "Kakvo smiješno pitanje", rekla je i 

pogledala ga kratko razmišljajući. "Istina je, nisam baš sigurna za sreću", rekla je. "Ali 

zadovoljna sam, valjda. Znam da to nije isto. Ali ipak je nešto, nije li, sine?" 

"Da", nasmiješio se, "svakako jest nešto." 

Zatim se pojavio Raymond i zubima otvorio bocu piva, na veliki užas Eddijeve 

majke. Sjedili su u boravku dok svjetlo nije posivjelo s druge strane prozora i upalila 

se ulična rasvjeta, pri čemu je Raymond cijelo vrijeme držao ruku Eddijeve majke, 

grohotom se smijao i plakao od smijeha kad je Eddie ispričao neku neugodnu pričicu 

iz njezine prošlosti. 

Na vlažnom trijemu, netom prije nego što je otišao, majka mu je nešto utisnula u 

dlan. 

"Sitnica", nagovarala ga je. "Idi posjetiti onu svoju prijateljicu. U bolnicu. 

Odnesi joj nešto." Odmahnula je odbijajući njegove prosvjede i sklopila mu prste 

vlastitima. "Ti si kao ja, Eddie. Ja i tvoj otac. Ljudima kao što smo mi trebaju dobri 

prijatelji. Predugo se držimo prošlosti. Jednostavno nikad ne znamo kad je vrijeme da 

je pustimo. Potrebni su nam ljudi da nam to kažu." 

U Eddijevom vrućem dlanu bila je zgužvana novčanica od pedeset funti. Poljubio 

je majku u obraz i zamrljao se ružem. Raymond mu je rekao da svakako ponovno 

svrati. 

"I drugi put nemoj toliko dugo čekati", rekao je. 

Stajali su pred vratima i mahali dok Eddie nije nestao iz vidokruga. 

Kad se Eddie vratio u grad, već se bilo smračilo. Ulice oko South Banka vrvjele 

su ljudima koji su se smijali izašavši u provod. Neon je mrljao lokve. Grešan vonj 

hotdoga, kebaba i pečenog luka strujao je zrakom. Posvuda je bilo glazbe, hiphop je 

vibrirao kroz prozore automobila, mali bubnjevi i saksofoni probijali se kroz noć, 

promukli heavy metal bubnjao iz svakog paba. Subota navečer u Londonu i ulice su 

otežale od obećanja nedopuštenog. Još jedna noć za indiskretnu memoaristiku. Svi su 

sređeni i izgledaju otmjeno, vitke djevojke u lijepim haljinama, bogati muškarci u 

185

ožanstvenim odijelima. Posvuda uz rijeku, svi izgledaju kao filmske zvijezde. 

Eddie je razmišljao o ljudima koji će večeras upoznati novog ljubavnika, ili 

prekinuti brak, ili se napiti, svim onim ljudima koji će se u nedjelju ujutro probuditi u 

nepoznatom krevetu s glavoboljom, s nejasnim sjećanjem da su učinili stvari koje 

trijezni nikad ne bi učinili i strašnom spoznajom da su upali u nešto što nikad ne bi 

moglo biti ševa za jednu noć. Ili onima koji će se probuditi u zatvorskoj ćeliji, s krvlju 

na rukama i sagom razbijenog stakla na podu. Ili onima koji se uopće neće probuditi. 

Sve je to pitanje slučaja. Njegova majka je u pravu. 

Hodajući preko mosta Waterloo, Eddie je progutao tabletu acida i vidio kako 

čitav grad pleše preko nadvožnjaka, načinjen od stakla, tako da je mogao zaviriti u 

svaku sobu. Neonska svjetla vijugala su uzduž dizalica preko Isle of Dogs. Kupola 

katedrale Svetog Pavla svjetlucala je i okretala se, izbacujući laserske zrake u nebo. 

Nazvao je oca iz govornice na Charing Cross Roadu, samo da mu se javi. Otac ga 

je nazvao u govornicu i dugo su razgovarali, o čudnim stvarima koje se dogode kad ih 

najmanje očekuješ, o sirotom Deanu Beanu, i o svakakvim drugim stvarima, ljubavi, 

poslu i životu. Otac je rekao da ne brine za Salomin automobil. Policija će ga pronaći i 

ona će se na kraju urazumiti. A čak i ako se ne urazumi, srest će neku drugu. 

"To je zov divljine, Ede", rekao je. "Svi ga jednog dana osjete. To je priroda, eto 

stoje. Neće dopustiti da joj Citroen 2CV tome stane na put." Eddie je rekao da se nada 

da neće. "Hoću reći", nasmijao se Frank, "ne govorimo o mercedesu." 

Kad je spustio slušalicu, Eddie je stvarno počeo padati u trans. Htio je nazvati 

nekog drugog. Zato je izvukao adresar iz džepa svojih traperica i prelistao stranice. 

Znao je ljude po cijelome svijetu. U Australiji. Americi. Novom Zelandu. Čak i 

Nikaragvi. 

Neizbježno, njegovi prsti pronašli su stranicu na kojoj je gospodin Patel zapisao 

Marionin novi broj. Plave linije svjetlucale su na papiru. I što ih je duže Eddie 

netremice promatrao, to je postajalo čudnije, dok se polako nisu počele kotrljati kao 

pokvareni televizor. 

Eddie se osvrnuo preko ramena, kao da ga netko promatra. Glasno se nasmijao. 

Zatim je ponovno gurnuo telefonsku karticu u govornicu, signal za uspostavu poziva je 

zapreo i on je nazvao broj u Donegalu. Veza je pucketala i zujala. 

"Halo", začuo se muški glas. "Pečenjarnica Prairie Moon." Glas je zvučao 

poslovno. Eddie nije ništa rekao. "Halo", ponovio je glas. "Ovdje Tom Clancy, halo?" 

Eddie je slušao lelujavi glas Toma Clancyja. Čuo ga je kako se obraća nekome u 

pozadini, preko tugaljive jadikovke country glazbe. "Halo?" još jednom je ponovio. 

"Ima li koga?" Eddie je izvukao karticu. Tad su navrle suze. Napokon. 

I kad je vrelih očiju skrenuo na Strand, svjetla su bila upaljena, sva svećenički 

grimizna i mohikanski crvena i žuta poput limenke za pivo i plava kao u acid 

klubovima, svjetlucala su na kiši, jurila zajedno. Čitava ulica bila je rijeka svjetla. 

Izgledala je kao fotografija prolaska vremena, vrpce fluorescentnog svjetla koje su sve 

prelijevale kao da imaju vlastiti život. 

Skupina od deset bijelih konja zaklopotala je pokraj Virgin Megastora. Muškarci 

u srednjovjekovnim odorama vodili su ih mokrom ulicom, a očevi su podigli svoju 

djecu visoko u zrak kako bi ih vidjela, visoko na njihovim ispruženim, napetim 

186

ukama. Konji su njištali i brektali i toptali, a muškarci su ih morali čvrsto držati na 

uzdama, smijući se i dovikujući jedni drugima šale dok su potezali kožu uzdi. Djeca su 

vrištala od sreće. Posvuda su treperile bljeskalice fotoaparata. Ptice su vrištale u 

zraku, a perje poput kiše padalo na ulicu. 

Eddie je odšetao do Covent Gardena, gdje se napio i nekoj djevojci u Rock 

Gardenu ispričao priču o svom životu. 

Tek je bio listopad, a već su počeli stavljati božične svjećice. Činilo se da svake 

proklete godine počinju sve ranije. Uskoro će na kraju stalno biti Božić. To je 

pomislio Eddie kad je ona djevojka otišla na WC. Definicije koje razdvajaju stvari 

jednostavno će nestati. To se mora dogoditi. 

Jedne će godine postaviti svjećice malo ranije i ostaviti ih malo duže. I prije ili 

kasnije, na kraju će se sve pretvoriti u jedno. Kakva pomisao. 

Božić čitave godine. Isuse. Kakva pomisao. 

Čekao je da se ona cura vrati, kako bi joj mogao reći što mu je palo na pamet. 

187

Pojmovnik 

Anarchy in the UK i Pretty Vacant - pjesme Sex Pistolsa 

Byrne, Gay - Gabriel Mary "Gay" Byrne, irski radijski i televizijski voditelj, 

prva osoba koja je predstavila Beatlese na televiziji. Byrne se smatra katalizatorom 

preobrazbe irskoga društva od 1960 -ih. Razbio je nekoliko irskih društvenih tabua 

raspravljajući o temama kao što su kontracepcija, homoseksualnost i pobačaj. Mediji 

ga nazivaju "čovjekom koji je promijenio Irsku" 

Chamberlain, Neville - britanski konzervativni političar i premijer koji je 

potpisao Miinchenski sporazum Dandelion Market - poznato okupljalište u Dublinu 

Fianna Fail - irska Republikanska stranka, osnovana 1926. godine 

Galtieri, Leopoldo - general, vođa argentinske hunte, koji je godine 1982. 

otpočeo rat s Velikom Britanijom za Falklandske otoke; rat je trajao 74 dana i završio 

porazom Argentine 

Haughey, Charlie - Charles James Haughey (1925.-2006.), irski premijer, tri puta 

je obnašao tu službu i smatra se dominantnim irskim političarom svoje generacije i 

ujedno najkontroverznijim 

Lady Bracknell - lik iz Wildeove komedije "Važno je zvati se Ernest" 

O'Casey, Sean (1880.-1964.) - irski dramski pisac, predani socijalist i prvi 

poznati irski dramatičar koji je pisao o radničkoj klasi u Dublinu 

Paddy - pogrdni izraz za Irca 

Pezzo, Paola - talijanska biciklistikinja, osvajačica zlatne olimpijske medalje 

Point Depot - najpoznatija koncertna dvorana u Irskoj, u Dublinu, koja prima do 

85oo posjetitelja 

Ranelagh - stambeno područje i urbano naselje u južnom dijelu Dublina 

Sellafield - nuklearna elektrana blizu sela Seascaleon na obali Irskoga mora na 

sjeverozapadu Engleske 

Sinn Fein - prevedeno značenje na irskom, "mi sami"; političko je krilo IRA-e i 

republikanska stranka koja se zalaže za sjedinjenje Sjeverne Irske s maticom zemljom 

Speaker's Corner - dio u sjeveroistočnom dijelu Hyde Parka u Londonu gdje su 

dopušteni javni govori, rasprave i debate na svaku temu koju policija smatra 

zakonitom 

Šestorica iz Birminghama - šestorica Iraca, stanovnika Birminghama, optužena su 

godine 1975. za bombaške napade u pabovima i osuđena na doživotni zatvor. Prizivni 

sud poništio je presudu i oni su godine 1991. pušteni iz zatvora. Slična se situacija 

ponovila i s četvorkom iz Guildforda i trojkom iz Winchestera, optuženima za 

postavljanje bombi 1975., odnosno za planiranje ubojstva sekretara Sjeverne Irske, 

Toma Kinga, 1988. 

Tebbit, Norman - britanski ministar rada u vladi Margaret Thatcher, poznat po 

svom nepopustljivom stavu prema sindikatima i protivljenju prosvjedima protiv 

nezaposlenosti 

Teleportiraj me, Scotty - Scotty je lik iz Zvjezdanih staza, zadužen za 

teleportaciju s jednog mjesta na drugo. U osnovi, izraz "beam me up" znači "miči me 

odavde". 

188

The Simon Community - dobrotvorna organizacija koja pomaže beskućnicima 

Torvill i Dean - Jayne Torvill i Christopher Dean britanski su klizački par i 

olimpijski i svjetski pobjednici 

UCD - University College Dublin, najveće sveučilište u Irskoj 

Upstairs Downstairs - britanska televizijska serija koja se emitirala pet sezona, 

od 1971. do 1975. i opisivala živote slugu "dolje" i njihovih gospodara "gore", 

tijekom Prvog svjetskog rata i razdoblja između dva svjetska rata 

Valli, Franki - američki glazbenik talijanskog podrijetla, najpoznatiji kao vođa 

sastava The 4 Seasons 

Wogan, Terry - Sir Michael Terrence "Terry" Wogan bio je voditelj na irskom 

radiju i televiziji s dvojnim državljanstvom, britanskim i irskim. Wogan je većinu 

svoje karijere radio za BBC. Prije no što je otišao u mirovinu imao je 8 milijuna 

redovitih slušatelja, čime je bio najslušaniji radio voditelj u Europi. Wogan je od 

kraja 1960 -ih bio vodeća medijska ličnost u Ujedinjenom Kraljevstvu i često ga 

nazivaju nacionalnim blagom 

189

Joseph O'Connor rođen je 1963. u Dublinu. Napisao je trinaest knjiga, među 

kojima su romani Zvijezda mora, Desperadosi, Trgovac, Redemption Falls i Ghost 

Light. Za svoj prvijenac Kauboje i Indijce ušao je u uži izbor za nagradu Whitbread. 

Piše i drame, radi kao gostujući profesor kreativnog pisanja na newyorskom Baruch 

Collegeu te sudjeluje u radijskim projektima. Čitatelji magazina Hot Press nedavno su 

ga izabrali za irskog pisca desetljeća. Djela su mu prevedena na više od trideset 

jezika. 

190

Mirna Čubranić rođena je u Zagrebu 1968. Diplomirala je engleski i talijanski 

jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članica je Društva 

hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Prevela 

je više od osamdeset knjiga, nekoliko kazališnih drama i brojne scenarije istaknutih 

hrvatskih filmskih djelatnika. Uz književno prevodilaštvo već se godinama bavi i 

festivalskom produkcijom. 

191

1 Igra riječi - u engleskome jeziku, frank znači iskren (op. prev.) 

192

Joseph O. Connor - Kauboji i Indijci

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?